Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.

Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.

Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?

Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.

Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!

Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.

Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.

Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.

George R. Knight

Bog je zasadio prvi vrt. Taj vrt je bio prekrasan i savršen – to je bio Eden. I upravo u ovo besprijekorno okruženje Bog je naselio prve ljude, koji su također bili djelo Njegovih ruku (Postanak 2,8.9). U vrtu je Bog razgovarao s njima. Eden je bio raj, raj u stanju nevinosti. Adam i Eva su bili bez grijeha, ali su bili poput djece. Oni još nisu imali razvijene karaktere; još nisu donijeli niti jednu odluku. A pred njih će se uskoro postaviti izazov kad će morati načiniti izbor i odlučiti.

Ulazak grijeha
Iza ozračja spokojstva u tom vrtu, u zasjedi se krilo jedno zlonamjerno biće. Zlo, nešto što je bilo u potpunosti izvan Adamovog i Evinog iskustva, nije bilo daleko – niti ikada jest! Pali anđeo, nekada znan kao Lucifer, zvijezda Danica, a sada poznat kao Sotona, varalica, čekao je svoju priliku.

Nije nam poznato koliko dugo su naši praroditelji živjeli u vrtu. Međutim, jednoga je dana sjena prekrila raj. Posredstvom prekrasne zmije Sotona je pred njih bacio mamac draži novog iskustva koje će ih učiniti da budu “poput” samoga Boga. Bog je postavio jednostavan ispit poslušnosti: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,16.17) Međutim, zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (Postanak 3,4.5)

Mnogo je godina otad prošlo, ali kušač i dan-danas prilazi ljudima na isti način. On idealizira neposlušnost i čini da ona izgleda privlačnom. Prikazuje vršenje Božjih zapovijedi kao nešto dosadno. Obećava uzbuđenja i nova iskustva. On prikriva put propasti na koji nas mami da zakoračimo – put obilježen pijanicama koji leže bez svijesti u jarku i zdravljem koje postupno propada.

Ðavao uvijek nastoji ubaciti sumnju. Svoja vlastita obilježja on pripisuje Bogu, a pretvara se da ima pravi Božji karakter. Bog želi samo ono što je najbolje za nas; On nam ne uskraćuje ništa što nas vodi k zdravlju i sreći. S druge strane, Sotona nam nudi otrovni zamotuljak koji izgleda privlačno, ali nas na kraju ponižava i upropašćuje.

Sotona je “lažac i otac laži” (Ivan 8,44). “Ne, nećete umrijeti!” uvjerio je Adama i Evu. Međutim, to je bila velika laž. Oni su umrli, a od tada umiru i njihovi potomci.

“Postat ćete kao Bog,” obećao im je, ali to obećanje nije mogao ispuniti. Pokušao je biti poput Boga u nebeskim dvorovima (Izaija 14,13; Ezekiel 28,2-5), ali ga je njegovo samozavaravanje izbacilo s Neba. Samo Bog može biti Bog. On je Stvoritelj svega i svih, bilo anđela ili ljudi. Stvoreno biće nikada ne može postati Stvoriteljem. Bog je stvorio muškarce i žene na svoju sliku kako bi živjeli u Njemu i iskazivali Mu poslušnost iz ljubavi. Samo u Bogu doživljavamo svoje pravo ostvarenje. Kao što je Augustin to dobro izrazio: “Ti si nas stvorio za sebe, o Gospodine, i naša su srca nemirna dok se ne smire u Tebi.”

Grijeh je nerazuman, on je potpuna ludost. On teži nečemu nemogućem – da budemo poput Boga. On zanemaruje činjenicu da svoje postojanje dugujemo tome što nas je Bog stvorio i održava nas na životu.

Pa ipak, koliko samo muškaraca i žena ide stopama naših praroditelja! Velika većina ljudi hvata se na kušačevu udicu: “Postat ćete kao Bog” – tako što izbacuje Boga iz svojih misli, niječe da On uopće postoji ili Ga otvoreno odbacuje.

Posljedice grijeha
Posljedice grijeha počele su se pokazivati gotovo istog trenutka. Nakon prvobitnog naleta zadovoljstva, naši su praroditelji počeli osjećati sram (Postanak 3,7). Čuvši Božje korake kako im se približavaju u vrtu, obuzeo ih je osjećaj krivnje pa su se pokušali skriti (8. redak). Međutim, nisu se mogli skriti od Boga ništa više nego se mi možemo skriti danas. Počeli su okrivljavati jedno drugo za vlastitu neposlušnost: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo,” jadao se Adam (redak 12).

Zvuči li vam to poznato? Okrivite nekoga, okrivite čak i Boga, samo nemojte priznati da ste pogriješili. Slično je bilo i s Evom: “Zmija me prevarila, pa sam jela,” pokušala se obraniti (redak 13).

Pokušaji da na drugoga prebace krivnju i da opravdaju vlastiti postupak bili su isto tako jadni kao i odjeća od smokvinog lišća koju su stavili kako bi pokrili svoju golotinju. A ipak, i dandanas ima pokrivanja smokvinim lišćem i samoopravdavanja koliko hoćete.

Tada im je Gospodin oslikao budućnost koja ih čeka. Bit će prognani iz raja u život mukotrpnog rada. Odsad će priroda rađati trnje i čičak. Eva će s bolovima rađati djecu, i na kraju, nakon života ispunjenog borbom kako bi si u znoju svoga lica priskrbili svakodnevni kruh, vratit će se u prah iz kojega ih je Bog i oblikovao (redci 16-20).

Na završetku svog epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost), engleski pjesnik John Milton dirljivo prikazuje njihove posljednje trenutke u Edenu:
“Sav svijet bješe pred njima,
svako mjesto
Možda njihov novi dom, al
Providnost
će pokazati put;
Ruku pod ruku koračahu tako,
nesigurno i polako,
Kroz Eden krenuše svojim putem
usamljenim.”

Bog dolazi u pomoć
Ali, Bog nije ostavio Adama i Evu bez nade. Iako im je bio uskraćen pristup vrtu, nije im bila uskraćena i Njegova nazočnost. Kamo god ih njihov budući život odveo, Bog će biti s njima.

Nadalje, Bog im je ostavio obećanje za budućnost. Dok su još uvijek bili u vrtu, On je objavio zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (redak 15).

To “neprijateljstvo” nije prirodna ljudska reakcija. To je nešto što je Bog usadio u nas; to je milost na djelu. Ellen G. White je napisala: “Milost koju Krist usađuje u dušu stvara u čovjeku neprijateljstvo prema Sotoni.

Bez ove preporoditeljske milosti i obnoviteljske sile čovjek bi ostao Sotonin zatočenik i sluga uvijek spreman za izvršavanje njegovih naloga. Ali ovo novo načelo u duši uzrokuje sukob tamo gdje je dosad vladao mir. Snaga koju Krist pruža osposobljuje čovjeka da se odupre tiraninu i nasilniku. Tko god pokazuje da se gnuša grijeha namjesto da ga voli, tko god se opire i svladava strasti koje vladaju u njemu, otkriva djelovanje načela koje potječe odozgo.” (Velika borba, Znaci vremena, Zagreb 2010., str. 400).

Djelovanje milosti dosegnulo je vrhunac u ženinom Potomku – Isusu Kristu. Na završetku svog bezgrešnog života i službe ispunjene ljubavlju, On je otišao u jedan vrt na molitvu – u Getsemanski vrt.

Taj je vrt zasadio čovjek, a ne Bog. Taj je vrt bio omiljeno Gospodinovo mjesto za osamu. Tog četvrtka navečer, posljednjeg četvrtka u svojem zemaljskom životu, dok je bio suočen s križem, Isus je otišao tamo kako bi se hrvao s Ocem.

Osjećajući pritisak teškog tereta grijeha svijeta na svojoj duši, Isus je preklinjao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39) “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još se žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje što padahu na zemlju.” (Luka 22,44.45)

U tom je vrtu sudbina ljudskog roda visila o koncu. Isus je čeznuo za podrškom svojih najužih prijatelja, ali su svi oni pozaspali. Sa‰m je ispio čašu boli. Međutim, još je jedno biće bilo tamo – isti onaj prevarant koji je bio i u Edenu. Sada je on nagovarao Isusa da napusti svoje poslanje spašavanja svijeta: Oni nisu vrijedni toga. Nitko od njih ne mari. Pogledaj ih samo – svi spavaju!

Za razliku od naših praroditelja, Isus je odbio slušati taj zlobni glas, odbio je dati mjesta sumnji. Prihvaćajući gorku čašu iz ruke svojega Oca, krenuo je u susret Golgoti.

Ova dva vrta pozivaju nas da uz molitvu razmišljamo o cijeni našega spasenja. Tu vidimo koliko toga je bilo izgubljeno, ali isto tako i koliko je velika milost našeg divnog Gospodina. Ellen G. White nas poziva da pozorno proučavamo i usporedimo “Edenski vrt i njegovu prljavu mrlju neposlušnosti … s Getsemanskim vrtom, gdje je Spasitelj svijeta podnio nadljudske patnje kad su grijesi cijeloga svijeta bili svaljeni na Njega”. (Manuscript 1, 1892.)

Aleluja! Kakvog Spasitelja imamo!

William G. Johnsson

A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo križ kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni bol izazvan barbarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj umjetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsemaniu. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i tjedne u nadljudskom bolu.

Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijem koji je ističući kap po kap, bio posljednji ljudski znanstveni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da se tri sata na Golgoti mogu izjednačiti sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako križ za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu točku.

Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu s Bogom, ali Isus je iskusio smrt u stanju da poslije nje neće biti uskrsnuća, s tim užasom Isus je izašao iz Getsemania i pošao na Golgotu. Prema zapisima evanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Kristovom srcu se ponavlja očajnička getsemanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadna stvarnost. Sada nije bilo „Ava“, „Tata“, „Oče“, uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15:34).

Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao svećenik, prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: „Bože moj, Bože moj…“

Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne „crne kutije“ koju istražni organi nađu nakon avionske nesreće.

U večernjim vijestima emitirali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak posljednjih riječi između nesretnog pilota i nepoznatog glasa s kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su posljednje pilotove riječi bile: „O Bože moj …“ A onda „klik“ i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? „Bože moj, Bože moj, zašto …“?

To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to što ovdje imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: „Bože moj, zašto … zašto … zašto …?“ Da li se to ovdje pita?

Ali završimo njegovu rečenicu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstvenih riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinilo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posljedica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili „druge smrti“, kako to Ivan opisuje u Otkrivenju 20:6).

Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti tisućama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio s Evom u prvom vrtu (Postanak 3:4) Sotona je kroz povijest tvrdio da smrt koja dolazi kao posljedica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može nastaviti živjeti poslije griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: „Druge je spasavao“, rekli su, a „samoga sebe ne može spasiti“ (Marko 15:31). Podrugljivi svećenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kozmosu. Upravo zato što je Isus odlučio spasiti nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsemaniu i očajavala na Golgoti?

Da spasi takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman izgubiti sebe! I tako, tog kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač s koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. „Bože moj, Bože moj!“ I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.

Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce.

Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na križu iskusio krajnju strahotu i krajnji užas završne posljedice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Aba, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao „A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6). Ili apostol Pavao: „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.

I Isus ju je u cijelosti platio.

Neshvatljiva ljubav

Međutim, vi kažete: čekaj malo. Kako može biti da je Isus platio cijenu vječnog odvajanja od Oca? Najzad, zar nije neposredno prije nego što se smrt spustila na Njega uskliknuo: „Svršeno je. Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Ivan 19:30; Luka 23:46). Teško da se ovaj krik vjere može nazvati dokazom da je jedno srce osuđeno na vječno odvajanje od Boga!

I naravno, imate vi pravo. Ovo ipak jako liči na priču koje se tako živo sjećam još iz mojih dječačkih dana. To je priča o dječaku koji je bio teško bolestan – ustvari tako bolestan da su ljekari rekli da će umrijeti. Osim – i od toga je zavisila njegova sudbina – ako uspiju da nađu nekog koji ima njegovu rijetku krvnu grupu.

Tako su se okupili svi članovi familije i bili su testirani uzorci njihove krvi. Ničija krv nije se slagala sa dječakovom, osim krvi njegove sestrice. Njena krv je savršeno odgovarala njegovoj. Bila im je potrebna njena krv da spasu njegov život. Doktori i roditelji su objasnili djevojčici prirodu ove hitne situacije i pitali je da li bi bila voljna da nešto svoje krvi da svom veoma bolesnom bratu. Ona nije odmah odgovorila, njen dječji um izgledao je izgubljen u dubokom razmišljanju. Ali, konačno je podigla oči i potvrdno klimnula svojim uvojcima. Da, daće krv za svoga brata. Odmah su počele pripreme za transfuziju. Djevojčica je dovedena u bolničku prostoriju u kojoj su medicinski tehničari iglom ušli u njenu venu. Mala plastična vrećica počela je da se puni njenom krvlju koja je trebalo da spasi život. Minuti su sporo prolazili, i konačno, cijela procedura bila je završena. Dok su djevojčicu izvodili napolje drhtavih usana i očiju punih suza, pogledala je u lice svog oca i tiho upitala: „Tata, kad ću ja sad umrijeti?“

Kada je pristala da da krv, za nju je to značilo: da, daću svoj život za svog brata. Ona je dala svoj život, zar ne? Pa naravno da jeste. Za nju je to u stvari bilo umiranje. Jer, blistava je istina da je u svom malom srcu ona prošla kroz davanje svog života za nekoga koga je voljela.

Nikada nisam zaboravio tu priču. Jer, između njenih redaka ja čujem istu priču kao što je i ona sa starog, grubog križa. I ljubav tako duboku i tako potpunu da donese i odluku: da bih spasio Dwighta, ja ću umrijeti zauvijek. Od Boga ostavljeni Bog.

Dok stojimo između Getsemania i Golgote, naša srca su suočena s dvije neosporive i krajnje činjenice: kako je krajnje strašan naš grijeh, ali i kako krajnje je čudesna Njegova ljubav! Bio je spreman odvojiti se od Boga za svu vječnost da bi nas Bog mogao spasiti za svu vječnost! Ostavljen da bismo mi mogli biti nađeni, odbačen da bismo mi mogli imati drugu priliku. U cijelom našem slabom ljudskom jeziku nema izraza za takvu žrtvu, osim riječ LJUBAV.

George Matheson je bio zaljubljen. On i djevojka njegovih snova trebalo je uskoro da se vjenčaju. Onda se dogodila nesreća. George je bio pogođen neobičnim sljepilom. Ali, iako njegove oči više nisu mogle vidjeti, srce je moglo nastaviti voljeti ženu koja mu je trebala postati supruga.

Onda se dogodila druga nesreća. Jednog jutra, Matheson je čuo da se njeni koraci približavaju. Kad je njegova zaručnica progovorila, objasnila mu je da je u svom srcu odlučila da se ne može udati za čovjeka koji je slijep. I dok su odzvanjali koraci kojima je ona odlazila iz njegovog života zauvijek, oči koje nisu vidjele isplakale su suze koje su se mogle samo osjetiti. U vlastitoj agoniji Matheson je jednog dana uzeo pero i pisao o drugoj ljubavi:

„O, ljubavi, koja me nećeš napustiti

svoju umornu dušu u Tebi odmaram.

Život koji imam u Tebi ću vratiti.

Obiljem Tvojim hoću da se napajam

na moru Tvome uvijek da nastavam.“

Što je ubilo Isusa? Vrt i križ dokazuju da je Njegova ljubav prema nama nadjačala naš grijeh prema Njemu. To je bilo ono što je odnijelo Njegov život na Golgoti. To je bio klinovima zakovan zagrljaj ljubavi koja te nikada neće napustiti.

„Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 8:38.39).

Dwight Nelson

Papir koji posjedujem? To je smrtovnica izdana od države Michigan. Sa zadovoljstvom javljam da je moj prijatelj nije popunio za mene. Ne zbog toga što se ja bojim smrti. Nego, što je Woody Allen jednom rekao: „Ne bojim se umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.“ A tko želi?

Ali to se već dogodilo. Yehohananu ben Hagkolu. Umro je. Ne postoji njegova smrtovnica. Ali su našli njegove kosti, izbjeljene i prašnjave u zapuštenom kovčegu. A iz skeleta koji se raspada izranja njegova tragična priča:

ime – Yehohanan ben Hagkol (aramejsko za Ivan sin Hagolov),
narodnost – Hebrej,
starost – negdje između 24 i 28 godina,
visina – 170 cm,
ekonomski status – iz bogate obitelji,
zanimanje – nema tragova teškog rada,
zdravlje – nema tragova nikakvog ozbiljnog oboljenja (iako asimetrična forma njegove lubanje ukazuje da je u prvim tjednima nakon začeća i ponovno kasnije, kratko vrijeme prije ili za vrijeme samog rođenja, njegov život bio ozbiljno ugrožen nepoznatim traumatičnim događajima),
mjesto življenja – Jeruzalem,
vrijeme smrti – negdje između 30 i 40 godina poslije Krista.

A kako je ovaj mladi čovjek preminuo? Nasilno.

Cjevanica njegove lijeve noge je slomljena, vjerojatno od udarca nekom batinom i vjerojatno kao posljedica tog udarca obje kosti donjeg djela njegove desne noge također su bile slomljene. Što više, pošto je izdahnuo, njegova stopala su morala biti amputirana udarcem sjekire, da bi mu tijelo bilo sklonjeno. Zašto? Jednostavno. Yehohanan ben Hagkol je bio žrtva rimskog razapinjanja.

Pronađen je klin kojim je njegova peta prikovana za križ (očigledno, savijeni vrh klina ostao je zariven u čvoru drveta, što objašnjava amputaciju mladićevih stopala). Tragovi klina također su pronađeni između palčane i lakatne kosti njegove lijeve ruke, što ukazuje na to da su mu i ruke i noge bile prikovane za križ. Tragovi križa koji su pronađeni otkrivaju da je križ bio napravljen od maslinovog drveta.

Tko je bio Yehohanan ben Hagkol? povijest o njemu ništa ne zna. Skup njegovih prašnjavih kostiju pronašlo je Izraelsko ministarstvo stanovanja u lipnju 1968. na tlu hebrejskog groblja u sjevernom dijelu Jeruzalema. Ono što ovo arheološko otkriće čini tako značajnim je činjenica da je to prvi ostatak razapetog čovjeka koji datira iz vremena Rimljana, koji je pronađen u nekoj kosturnici.

Međutim svijetu nije potrebna priča o Yehohananu da bi saznao za tragediju raspeća, zar ne?

Priča o drugom mladom čovjeku na drugom rimskom križu izvan istog antičkog grada u istom vremenu povijesti već je i previše rekla o tome. Mi znamo šta je ubilo Yehohanana ben Hagkola. Ali što je ubilo Isusa iz Nazareta?

Što je ubilo Isusa?

Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni isljednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?

Što je ubilo Isusa?

Tri rimska klina? Koplje jednog satnika? Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo okrvavljeno čelo? Ili teško disanje koje je konačno ugušilo žrtvu na križu? Što je ubilo Isusa?

Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim znanstvenom odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, pastor, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali posljednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sljedećim riječima: „Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao nositi svoj patibulum (drveni križ za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.“

„Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.“ Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači da je Isus umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljajući na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: što je ubilo Isusa?

I bez znanstvenog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, oduvijek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje što je ubilo Isusa? Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubojstvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jeruzalema.

Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko uvjereni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje što je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema križu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teoretiziraju o tom petku. Našim suvremenim umovima i srcima analiziramo križ, teoretiziramo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.

Zakašnjenje od dvanaest sati

Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsemani. U stvari, Golgota bez Getsemania je odgovor bez pitanja. A to je i razlog da, ako hoćemo da konačno saznati istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema križu.

Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven. Voda je noćas krvava jer ovo je pashalni tjedan i krv miliona zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Kedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.

Aramejsko ime ovog vrta znači „presa za ulje.“ I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se „getsemani“ – presa za maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsemani. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivo-zelenog maslinovog ogrtača.

Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost. Nešto se događa sa Isusom, ali pisci evanđelja namjerno šute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Ivan u svom evanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička evanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. „Dođoše u zaselak, koji se zvao Getsemani. On reče učenicima svojim: Sjedite ovdje, dok se pomolim! Samo Petra, Jakova i Ivana uze sobom. Tada počne drhtati i plašiti se.“ (Marko 14:32.33).

Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu se doslovce prevesti da je „osjećanje zastrašujućeg iznenađenja“ ovladalo njime. Nešto se počinje događati Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: „Ovo vam rekoh, da bude radost moja u vama, i radost vaša da se ispuni.“ Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: „Neka se ne plaši srce vaše!“ Da li je to isti Isus koji je s iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: „Hvalite Gospoda, svi narodi! … Jer nas dobrota njegova čuva moćno.“ Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.

„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao je „ostanite ovdje i bdijte!“ (Marko14:34). „Petre, Jakove, Ivane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene.“ „Tada otide malo dalje, baci se na zemlju ničice.“ (stih 35).

Promatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i s jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni zrak: „Aba, Oče“, uzvikuje On (stih 36).

Kao iz nekog hebrejskog molitvenika za malu djecu. „Aba“ je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. „Moj dragi Tata, Oče“, jeca Isus u hladnu zemlju, „uzmi ovu čašu od mene.“ (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni imenovati strah koji je obuzeo njegovo srce. „Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja.“

Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratit će se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice.

„Simone“, rekao je Petru, „ti spavaš?“ „Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru?“ (stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Krist koji pati? Jedan sat s Jayem Lenoom, jedan sat s Metsima iz New Yorka, jedan sat s palicom za golf, jedan sat s košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat s našim prijateljima. Ali nema vremena preostalog za Isusa? „Zar niste mogli bdjeti sa mnom jedan sat?“

Zbogom zauvijek

Kroz srebrnu svjetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Evanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. „I molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju.“ (Luka 22:44).

Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žlijezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržat ćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni dati drugima … i Isusu.

Možemo li mi makar malo zamisliti, kroz što je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio.

Što kaže Pismo? „Jer je plača za grijeh smrt; a milost Božja: Život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobiva plača, a plača je smrt. Kakva smrt? Pošto je protuvrijednost vječna smrt, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Hebrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, „Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6).

Što sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom.“ Hebrejima 4:15 – „Koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ i 1 Pet. 2:22 – „Koji ne učini grijeha, i u čijim se ustima ne nađe prijevara.“) da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A tko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj s kojim je Krist, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti s Ocem koji je nekad bio vječni suradnik i zajedničar, Onaj s kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.

Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola odškrinutim vratima susjedne prostorije, promatram njeno usnulo lice.

I pitam se kako bih mogao preživjeti ako bih morao biti odvojen od nje. Ne volim ni kada moram biti na putu vikendom i cijeli tjedan. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti itko na ovom svijetu, tko bi me mogao uvjeriti da ostavim život i ljubav koju s njom dijelim.

A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimanu, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: „O Oče moj, dragi moj Oče, uzmi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.“ Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grješnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svoga čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju.

Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimania. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Krist ode na Golgotu i umre kao vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posljedice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. „Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …“ šaputao je u srce Bogo – čovjeka.

„Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje kraljevstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Nitko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.“

Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimania dovoljan je odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo.

Donio je odluku. Spasit će čovjeka ma koliko to koštalo. Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija njegovog srca bila je tako velika, da bi Krist i umro u tami Getsimania, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao s prijestolja svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovjednika. I Isusu će biti dano dovoljno snage da izađe iz Getsimania i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasit će tebe i mene.

Dwight Nelson

(nastavit će se)

Vedran je bio najveći dječak u svome razredu, pa je odlučio prijaviti se za predstavu o Božiću gdje bi se pojavio u ulozi gruboga gostioničara koji nije našao mjesta u svojoj gostionici za prenoćište Isusovim roditeljima. Kada su dvoje njegovih vršnjaka došli kao Josip i trudna Marija pred vrata improvizirane gostionice, Vedran je upitao izmijenjenim glasom: “Što vi želite?” Na to je dječak koji je glumio Josipa objasnio da traže sobu gdje bi prenoćili, kako su obišli cijeli Betlehem i da nije bilo mjesta za njih. Vedran je, savršeno glumeći, rekao malim glumcima da ni kod njega nema mjesta. “Odlazite!” zagrmio je u žaru svoje glume.

Djeca su nastavila igrati svoje uloge u predstavi tako što su se polako okrenuli da odu, dok ih je Vedran gledao s dovratka. Zatim je zaboravio da samo glumi. Počeo je u njima gledati dvoje umornih putnika. Vidio je ljude koji su očajnički tebali sobu za trudnu ženu. Pomislio je kako se te noći treba roditi beba Isus. Uhvaćen u tenutku vlastite drame, Vedran je dodao predstavi drukčiji, divan razvoj situacije. Istupio je korak-dva naprijed i rekao: “Stanite! Molim vas, nemojte ići. Josipe! Vrati Mariju natrag. Evo vam moja soba!”

U događaju o malim glumcima nalazi se mnogo lijepih pouka. Ali ono što je najdublje jest priča o ljudskoj plemenitosti. Jedno je dijete od roditelja naučeno kako suosjećati s bližnjima. A koliko je dublje suosjećanje u srcu našega Tvorca! Isusovo stradanje na Golgoti je najbolja prezentacija te ljubavi prema nezaslužnome i napaćenome čovjeku. Na križu je on rekao ljudima: “Evo vam moja soba!” Ne samo za jednu noć, već zauvijek vi i ja možemo imati mjesto u kraljevstvu koje dolazi. I to sve je omogućeno Isusovim odricanjem od sebe u trenutku kada je s njime ubijena sva sila grijeha na križu.

Tjelesna bol tijekom raspeća je bila velika, ali je Krist slabo mario za to. On je patio u agoniji razdvajanja od nebeskoga Oca. To nije bila samo predstava, niti je to bio mali Vedran koji je nudio svoju zamišljenu sobu putnicima za jednu noć. Bio je to vladar univerzuma, voljan da zauvijek prekine svoje postojanje da bismo mi imali priliku prihvatiti vječni život. To je nama gotovo neshvatljivo. U Bibliji piše da ni anđeli potpuno ne razumiju što se događalo. Bit će nam uistinu potrebna vječnost na novoj Zemlji da u društvu svetih proniknemo u dubinu Božje ljubavi prema nama. Razmišljajmo o tome. Najbolji je recept da svakoga dana provedemo jedno vrijeme u čitanju i razmišljanju o Isusu, osobito o posljednjim dramatičnim događajima u njegovome životu. To će nas uzdići u visine plemenitosti i poniziti do obličja kakvo je imao Krist. I to je ono što Božja dobrota želi postići u nama kroz svoju pisanu poruku. Što to?

Božji zakon skladnoga svemira zahtijeva pravedan život i savršen karakter. Ljudi su pogriješili i od početka smo se razvijali pogrešno. Ne možemo ispuniti zahtjeve Božjega svetog zakona. Ali je Isus došao kao jedan od nas i razvio savršeni ljudski karakter. Nakon toga je podnio kaznu za naše grijehe, da ukloni legalnu prepreku pred nama, te nam ponudio svoj savršeni karakter besplatno. On sad živi da nas ispuni smislom i mirom, unese u nas promjenu i pravdu. Tako se u nama, po vjeri u Krista, kaže Biblija, može ispuniti pravedni zahtjev zakona. U tome je povezanost i veličina Božića, Evanđelja, raspeća i Uskrsa.

Svi bismo mi vjerojatno bili plemeniti kao mali Vedran i dali svoju sobu Josipu i Mariji da donesu Isusa na svijet. A zatvarate li srce i tako odbijate dragocjeni Isusov poziv dok vas zove da zauzmete mjesto kod njega, u kući njegova Oca?

Željko Bošnjak

Pjevali su da je On Spasitelj zato što će “izbaviti svoj narod od grijeha”. (Matej 1,21) To je Dijete bilo ženin Potomak kojega je Bog obećao u Edenskom vrtu: da će doći i smrviti glavu zmiji. (Postanak 3,15)

Anđeli su pjevali da je Novorođenče Krist. Ime Krist je grčki izraz, što znači Pomazanik; hebrejski izraz je Mesija. Betlehemski Dječačić bio je Mesija kojega su najavili drevni proroci. (Ivan 1,41.45) U nebeskoj pjesmi anđeli su pjevali da je On Gospodar. Prema Bibliji koju su pastiri poznavali, a to je Stari zavjet, Gospodin je bio Bog Izraela; veliki “Ja jesam” koji se čudnovato pokazao Mojsiju u gorućem grmu; Jahve, Bog, Stvoritelj svijeta i čovjeka. (Izaija 43,11; Izlazak 3,14; Postanak 2,7) Djetešce iz Betlehema zapravo nije bilo obično dijete. Ono je bilo Bog na Zemlji! U doba dječaštva On je bio Bog koji se s djecom iz susjedstva igrao, a kao mladić On je bio Bog koji je pomagao poočimu Josipu u stolarskoj radionici, ili majci Mariji u domu. Isus Krist je svoju javnu službu otpočeo kao Bog nazočan na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako je pomogao mladom bračnom paru iskričava pogleda u ostvarenju njihovih snova. (Ivan 2,1-11)

On je potom bio Bog koji je u podne nekog vrućeg i prašnjavog dana sjedio pokraj zdenca, pomažući rastavljenoj nesretnici Samarijanki da ponovno skupi dijelove svojih raspršenih snova. (Ivan 4,5-26) Jedne zvjezdane večeri On je bio Bog koji je bojažljivom bogoslovu Nikodemu objašnjavao duboke tajne spasenja, čineći ih tako jednostavnima da ih je moglo razumjeti svako dijete. (Ivan 3,1-17) Isus je bio Bog koji je na Galilejskom moru u dva navrata obuzdao silu vjetra i oluje da bi zaštitio svoje prestrašene prijatelje. (Matej 8,23-26; Ivan 6,18-20) Jedne subote poslijepodne On se uputio prema lječilištu kraj ribnjaka Bethesde. Bio je Bog koji je uložio napore da bi podigao obeshrabrenog grešnika i dao mu sigurnost u oprost, a zatim ga izliječio od bolesti koju je sam ponio. (Ivan 5,1-16)

On je bio Bog koji je stajao kraj groba u Betaniji, uz ožalošćene sestre Mariju i Martu, suosjećajući s njima dok su tugovale za svojim bratom. Isus je bio Bog koji je pokojnog Lazara pozvao natrag u život, otklanjajući i najmanju sumnju u buduće uskrsnuće, donoseći tako radost i nadu tamo gdje je uvijek prije toga vladala tama i očajanje. (Ivan 11,1-26)

Na Cvjetnu nedjelju On je bio Bog koji je plakao jer je Njegov narod oklijevao da Ga prihvati. Gledajući Jeruzalem, zaplakao je nad njim: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” (Luka 19,42) Ljudi su se opirali spasenju, a vrijeme je istjecalo. U četvrtak uvečer tog istog tjedna betlehemsko Dijete je bilo Bog koji se molio u Getsemaniju, sa čijeg je čela u samrtnoj borbi kapao krvavi znoj – za naše grijehe. U petak poslijepodne On je bio Bog na križu, koji je molio: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Bog zaboravljen od Boga?! Tko može razumjeti ovakvu tajnu? Koliko je Bog morao propatiti za nas!

U nedjelju ujutro na dan uskrsnuća On je bio Bog koji je pobjedonosno izišao iz groba zauvijek lomeći okove grijeha i smrti.

Četrdeset dana kasnije na Maslinskoj gori On je bio Bog koji je, neposredno pred uzašašće, obećao svojim zbunjenim učenicima da će opet doći. Da, uskoro ćemo Ga vidjeti! Ne više usnulog u jaslama u skromnoj štalici. Betlehemsko Djetešce će ovaj puta doći kao Kralj nad kraljevima i kao Gospodar nad gospodarima. Pobjedonosno će se pokazati u svojoj sili i slavi na nebeskom svodu. Ovog puta neće doći živjeti s nama životom kakvim mi živimo. Doći će i uzeti nas k sebi da mi živimo životom kakvim On živi.

Djetešce iz Betlehema – Spasitelj, Isus Krist i Gospodin. Hvala Bogu što je to Dijete bilo mnogo više od onoga što se vidjelo! Pri istjecanju ovog jedanaestog sata, dok povijest našeg starog planeta hita svom kraju, ne želite li i vi biti sigurni da je On vaš osobni Spasitelj, Krist i Gospodar?

Lawrence Maxwell

Sljedeće je godine njezina majka objavila uspomene svoje kćeri i dodala im jednu od dvadeset i tri himne što ih je mlada Mary napisala. Pjesma je u stvari bila molitva koju je Mary skladala za svoje dvoje djece:

Isuse, nježni Pastiru, čuj me,

        Blagoslovi večeras svoje malo janje.

         Kroz tamnu noć budi ti kraj mene,

         Bdij nad mojim snom do zrake jutarnje.

         Cijeli me ovaj dan tvoja vodila ruka

         I ja se zahvaljujem za skrb tvoju.

         Ti si me odijevao, grijao, hranio;

         Čuj i ovu večernju molitvu moju.

Nakon njezine smrti, ova kratka i dirljiva pjesma postala je mnogo više no samo skladba za njenu djecu. Nije dugo potrajalo, i ona se pretvorila u večernju molitvu koju su djeca u gradovima i selima tiho pjevušila, spremajući se na spavanje. “Isuse, nježni Pastiru, čuj me! Blagoslovi večeras svoje malo janje!”

Prije mnogo stoljeća, svijet je već čuo slične riječi tihe molitve predanja tom istom Pastiru. Koliko je samo umornih srca našlo svoju utjehu u riječima 23. psalma!

    Jahve je pastir moj:

           ni u čem ja ne oskudijevam;

         na poljanama zelenim

           on mi daje odmora.

         Na vrutke me tihane vodi

           i krijepi dušu moju.

         Stazama pravim on me upravlja

           radi imena svojega.

         Pa da mi je i dolinom smrti proći,

           zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

         Tvoj štap i palica tvoja

           utjeha su meni.

         Trpezu preda mnom prostireš

           na oči dušmanima mojim.

         Uljem mi glavu mažeš,

           čaša se moja prelijeva.

         Dobrota i milost pratit će mene

           sve dane života moga.

         U Jahvinu ću domu prebivati

           kroz dane mnoge.

Kada bi Isus trebao danas sve ponovo učiniti kao prije dvije tisuće godina, bi li opet izjavio: “Ja sam pastir dobri!” Ili bi nam se drugačije predstavio: Ja sam dobri psihoterapeut; ili ja sam dobri odvjetnik; ili ja sam dobri policajac? Što je to, uopće, dobri pastir? Može li ta prastara metafora i dalje biti snažan odgovor na suvremene probleme? Poslušajmo sve što je Isus o tome rekao: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem ovce svoje i ovce poznaju mene… i ja dajem život svoj za ovce.” Znači li to da je netko poput Isusa bio spreman umrijeti za životinje?

Nekoliko tjedana kasnije, Krist je pojasnio svoju usporedbu: “Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje… Nazvao sam vas prijateljima.” Ne radi se ovdje, dakle, o pastiru koji život polaže za ovce, već o Božanskom prijatelju koji se žrtvuje za svoje prijatelje. Manje od dvadeset i četiri sata nakon što je izgovorio te riječi, Isus je umro na rimskom križu. Tada i na tom mjestu otkrila se istina da je polaganje života najviši dar besmrtne, neograničene i bezuvjetne ljubavi.

Ovo je dobra vijest za slomljene ljude, jer Prijatelj koji je položio svoj život za nas ujedno je i prijatelj koji može pokupiti slomljene komade našeg života. Njegovo krvavo, iscrpljeno tijelo na Golgoti više nam je no dostatan dokaz da znamo kako on nije samo iskusio bolne dubine naše razbijenosti, već je i stekao pravo da kao Pastir prikupi naš život u jednu novu, savršenu cjelinu. Znate li što to znači? To znači da nema potrebe da sami ležite i krvarite u noći. Vrijeme je da se prepustite vodstvu iskusnog Pastira. On vas naziva svojim prijateljima. On vas zna po imenu. Zašto mu uskraćujete svoj život? Kažite mu istinu. Podijelite s njime svoje boli, otvorite svoje srce i svoj život Kristu sada! Zamolite ga da prikupi komadiće vašeg života i izliječi vaše slomljeno srce!

Dogodilo se to prije mnogo godina na jednom velikom svečanom skupu u Engleskoj. Jedan od uglednih glumaca bio je te večeri zamoljen da ustane i recitira okupljenim gostima. Glumac je pristao i, kad se pojavio pred zvanicama, upitao je ima li, možda, tko neku posebnu želju, nešto što bi posebno želio čuti. Neki je stariji čovjek iz posljednjih redova podigao ruku i rekao: “Možete li nam, gospodine, izrecitirati 23. psalam, o Božanskom Pastiru?” Na to je veliki glumac samopouzdano odgovorio: “Zašto da ne, naravno da mogu. I kad budem završio, pozivam vas, moj stari prijatelju, da izađete i da to isto učinite!” Bilo je očito da je stariji čovjek ponešto zbunjen pozivom, ali je ipak dao svoj pristanak.

Obrazovani je glumac dojmljivo recitirao omiljeni psalam. Njegovom zvučnom glasu i intonaciji nije se moglo prigovoriti, način govora bio je odmjeren i veličanstven. Kad je završio, prolomio se buran pljesak.

Tada je stariji čovjek bio pozvan da stupi na pozornicu. Polako se probijajući kroz mnoštvo, napokon je stigao do mikrofona. Nakašljao se i počeo recitirati. Glas mu je bio hrapav i jedva čujan, naglašavanje nespretno. Kad je završio nije bilo pljeska – vladala je mrtva tišina. Sve glave su bile oborene. Niz mnoge obraze tekle su suze.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, veliki je glumac ustao i duboko potresen izjavio: “Prijatelji moji, ja sam večeras govorio vašim očima i vašim ušima. Ali je ovaj čovjek potresao vaša srca.” Glumac je zastao: “Razlika je jasna. Ja znam psalam o Pastiru, a on poznaje tog Pastira!”

Zar nije vrijeme da upoznate dobrog Pastira koji će donijeti promjenu u vaš život? Ako ste vi spremni, vaš Prijatelj vas čeka!

Dwight Nelson

Od svih stvorenja ovca je jedna od najplašljivijih i najbespomoćnijih pa je na Istoku pastirovo staranje za stado neprekidno i neumorno. U stara vremena izvan utvrđenih gradova bilo je malo sigurnosti. Pljačkaši skitnice ili grabežljive zvijeri iz svojih su skrovišta u zasjedi čekali da oplijene stada. Pastir je budno motrio na ono što mu je povjereno, znajući da tako izlaže svoj život opasnosti. Jedan od utemeljitelja izraelskog naroda, Jakov, koji je dvadeset godina čuvao stada rekao je opisujući svoj mukotrpan rad: “Često sam danju skapavao od žeđi, a noću od studeni. San je bježao od mojih očiju.”

Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i divlje uvale, na pašnjake pokraj rijeke, dok ga čuva u planinama tijekom noći, štiteći ga od zvijeri, i dok se nježno stara za bolesne i slabe ovce u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privrženost sjedinjuju ga sa stvorenjima za koje skrbi. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku ovcu.

Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski Pastir poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelome svijetu. Prorok je zapisao Božje riječi: “Vi, ovce moje, vi ste stado paše moje, vi ljudi, a ja sam Bog vaš – riječ je Jahve Gospoda.” Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On nas sve zna po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog njezinog ukućana. Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju je dao svoj život.

Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce. On se ne oslanja na silu ili zastrašivanje, već ide ispred njih i zove ih. Tako čini i božanski Pastir sa svojim ovcama. On nikoga ne primorava da ide za njim. On kaže u Svetom Pismu: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.” Strah od kazne nije ono što navodi kršćane da slijede Krista. Ne; oni promatraju Spasiteljevu neusporedivu ljubav, otkrivenu od jasala u Betlehemu do križa na Golgoti. I dok su privučeni dobrotom Božjeg Sina, u njihovom se srcu budi ljubav prema njemu. Oni u srcu čuju njegov glas i slijede ga.

Kao što pastir ide ispred svoga stada, tako i Isus čini sa svojim vjernim narodom. Put u Božje kraljevstvo otvoren je Kristovim stopama. Naša staza može biti strma i neravna, ali Isus je već prošao njom. Njegova stopala ugazila su oštro trnje, da bi učinio naš put lakšim. Svaki životni teret koji smo pozvani da nosimo, on je već nosio.

Iako se uznio na nebo, Isus nije izgubio ništa od svoje suosjećajne naravi. Čovjek ili žena koji su se predali Kristu, u njegovim su očima dragocjeniji od cijeloga svijeta. On bi prošao kroz samrtne muke na Golgoti čak i da je postojalo samo jedno biće koje će biti spašeno od grijeha. Isus nikada neće napustiti čovjeka za koga je umro. Ako kršćani sami ne odluče da ga napuste, on će ih čvrsto držati uz sebe.

Iako je sakriven od očiju smrtnika, svatko vjerom može čuti njegov glas kako govori iz Svetoga Pisma: “Ne boj se, ja sam s tobom”. Ja sam podnio vaše žalosti, iskusio vaše borbe, sretao se s vašim iskušenjima. Ja poznajem vaše suze, jer sam i sam plakao. Poznajem boli koje su tako duboke da ih ne možete povjeriti nijednom ljudskom uhu. Ne mislite da ste napušteni i ostavljeni. Premda vaša bol nije taknula ničije srce na Zemlji, pogledajte u mene i živite. Prorok je zapisao: “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, ali se ljubav moja neće odmaći od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.”

Daleko više nego što to opisuje slika pastira, više nego što pastir skrbi za svoje ovce, Krist voli svoje sinove i kćeri. Upravo tako – on nas voli kao svoju djecu. Postoji li još nešto više, nešto bolje, što nam je Bog mogao darovati? Ni samo nebo ne može podariti ništa veće, ništa bolje od Kristove suosjećajne i bezuvjetne ljubavi. Zato je, upamtimo, nepokolebljivo povjerenje u njega ono što nikada ne smijemo izgubiti.

Ellen G. White

Dok se Isus molio za snagu kojom može spasiti izgubljenog, grešnog čovjeka, protiv Njega je, u vrtlogu izdaje i mržnje, kovana zavjera. Dok je sotona koristio svu svoju vještinu da obeshrabri Isusa, Juda je stao na čelo vjerske bande organizirane radi Isusovog uhićenja.

Isusovo srce probadao je natprirodno duboka bol tako da je On počeo prolijevati svoju krv za grijehe ljudi, mnogo prije nego su se na Golgoti klinovi zarili u Njegovo meso. On je ispijao žuč naše krivice i srama da bi nam mogao dati nektar svoje bezazlenosti i milosti. On je za nas iskapio čašu gnjeva da bi nam umjesto nje ponudio čašu pomirenja sa Bogom. To što je zamijenio ulogu sa čovjekom i postao grijehom nas radi učinilo je Njegove patnje u Getsemaniju zaista nepodnošljivim (2. Korinćanima 5,21; Izaija 53,10). Učinio je sve to da bismo postali pravda Božja u Njemu. To saznanje Mu je pomoglo da plati visoku cijenu za naše spasenje. Patnje koje je Isus podnosio umjesto nas ostaju nedokučiva zagonetka ukoliko ne shvatimo svu grozotu grijeha i Božji opravdani gnjev protiv zla.

“Dok se Božji Sin klečeći molio u getsemanskom vrtu, uslijed agonije Njegovog duha kroz Njegove pore izbijao je znoj u vidu krupnih kapi krvi. Obuzimao Ga je užas od velike tame koja Ga je okruživala. Na Njemu su bili grijesi cijeloga svijeta. On je patio umjesto čovjeka, kao prestupnik Očevog zakona. To je bilo istinsko iskušenje. Božanska svjetlost povlačila se ispred Njegovih očiju, i On je padao u ruke sila tame. U duševnim mukama, ležao je ničice na hladnoj zemlji. Shvaćao je Očev gnjev. On je uklonio čašu patnji sa usana grešnog čovjeka, htio ju je sam ispiti a da čovjeku pruži čašu blagoslova. Gnjev koji je pao na ljude pogađao je sada Krista. U tom trenutku tajanstvena čaša zadrhtala je u Njegovoj ruci…

On je osjećao Očev gnjev zbog grijeha; to je razdiralo Njegovo srce mučnom agonijom i činilo da krupne kapi krvi klize s Njegovog čela niz blijede obraze i padaju ne zemlju.” (Ellen G. White, Testimonies for the Church, vol 2, 203.204)

Sve to činio je iz ljubavi prema nama, ljubavi koja neće ugroziti sveta načela niti će ukinuti pravdu. Ta neizmjerna ljubav izljeva se kao obilni potoci milosti radi našeg iskupljenja. Ta ljubav neće dozvoliti da se izgubimo, osim ako je prezrivo ne odbijemo zato što nam je omilio grijeh i što zlatnu priliku zanemarujemo odbacivanjem Božje ponude…

Najbolje ćemo razumjeti i cijeniti izvještaj o raspeću, zapravo cijeli izvještaj o tjednu stradanja, ukoliko ga budemo čitali u sinoptičkom obliku, prema riječima Mateja, Marka, Luke i Ivana. Proučavajući to četverostruko viđenje događaja iz raznih uglova, možemo uhvatiti svaku nijansu saznanja koje je Sveti Duh našao za shodno utisnuti u naše misli i sjećanje pisaca Evanđelja.

Kad promatramo Golgotu, zvjezdana točka koja osvjetljava svaku prateću pojedinost, oslikana je u sljedećim riječima: “Krist je umro za naše grijehe, prema Pismima.” (1. Korinćanima 15,3 – T. Dretar) Njegovo raspeće ne možemo samo svesti na mučeništvo ili nečuveno odstupanje od pravde. Biblijsko proročanstvo živo predskazuje sve najvažnije pojedinosti tog kobnog događaja, isključujući na taj način svaku slučajnost. Duhovna dinamika i natprirodni događaji koji su pratili raspeće, također ukazuju na njegovu nenadmašnu vrijednost. Patnje koje je Krist podnio na Golgoti predstavljaju sredstvo kojim se za nas otvaraju vrata vječnog života samo ako prihvatimo Njegovu žrtvu prinesenu nas radi. Isus je dragovoljno, iz ljubavi podnio križ; Njegovo mučenje nije bilo neizbježno, niti mu je iznenada i silom nametnuto (Ivan 10,17.18)…

Isus je na križu ispio čašu koja je sadržavala kolektivnu krivicu i osude ovog svijeta, od samog početka ljudske pobune do njenog sumornog završetka. To nije bio samo reprezentativni ili djelomični uzorak tuge. Isus je umro u stanju stvarne napuštenosti od svoga Oca. Bez ikakvog ublažavanja, iskusio je puninu bola usamljenosti koja nastaje prilikom druge smrti koja očekuje svakog nepokajanog grešnika. Na način koji prevazilazi moć našeg shvaćanja, Onaj koji nije znao za grijeh istinski je postao grijeh nas radi, da bismo mi mogli postati pravda Božja u Njemu. On koji je bio obavijen najgušćom tamom radi našeg izbavljenja, odagnao je guste oblake naših prijestupa. Prezrjeti tu Žrtvu znači ne prihvatiti promjenu i vječno ostati lišen njenih blagoslova…

Getsemanija dokazuje da Krist nije umro iz želje da iskusi bol i napuštenost, ili zbog nekog teatralnog poriva da pokaže herojsku velikodušnost, već iz ljubavi prema svijetu uništenom grijehom, koji On nije mogao prepustiti njegovoj inače beznadežnoj sudbini. Isus se molio svome Ocu, s kojim je oduvijek bio jedno, da Ga oslobodi užasa križa ukoliko postoji neki drugi način za spasenje ljudskog roda. To što ga je Otac osnažio da podnese neizrecivu bol, predstavljalo je nesumnjiv dokaz da beskrajna ljubav i mudrost nije mogla pronaći neki drugi put osim puta preko križa. Mi nikada ne bismo okusili čašu spasenja da Isus, sam i bez ičije podrške, nije ispio čašu osude na Golgoti.

Isusove riječi “Svrši se”, označile su ne samo kraj Njegovog ljudskog života, nego i ostvarenje Njegove žrtve i dobivanja potvrde o njenoj uspješnosti. Potpunost Njegovog dara ništa nije moglo narušiti. Ono o čemu su proroci dugo prorokovali, sada je postalo povijesna činjenica. Njegov glavni zadatak, i zadatak cijelog Neba, i dalje će biti primjena spasonosnih zasluga Njegove žrtve na grijehom pogođene stanovnike Zemlje, sve do kraja vremena milosti.

Te riječi “Svrši se; Oče u ruke tvoje predajem duh svoj”, izgovorio je Onaj koji je svojom riječju sve stvorio, i one odjekuju svemirskim prostranstvima, garantirajući zauvijek postojanost njegovog moralnog poretka i radosnog sklada njegove zajednice…

Isusova smrt na križu, vrhunski je izraz Božje ljubavi, vrhunski dar Njegove blagodati pomirenja i vrhunska izjava da je Njegova pravednost, iako ne pravi nikakav kompromis sa grijehom, dala najveću žrtvu da bi grešnicima mogla pružiti punu mogućnost spasenja i ponovnog stjecanja Božje naklonosti. Posredstvom Kristove krvi prolivene na Golgoti možemo primiti svaki blagoslov i danas i u budućnosti.

Brian D. Jones

Prema izvještaju prve trojice evanđelista (sinoptika) Isus je umro u petak oko 15 sati. Ova tri evanđelja spominju period tame¹ što je skrivala razapetog Isusa. Mrak se spustio od šestog do devetog sata² ili od 12 do 15 sati. Tada je Isus izdahnuo. U Evanđelju po Marku nalazimo detalj da je Isus razapet u tri sata ili u 9 sati ujutro, što znači da je visio na križu oko šest sati (Marko 15,25). Posljednji sati Isusova života bili su od Posljednje večere u četvrtak navečer do smrti u petak poslijepodne. Imajući na umu brojne starije i novije opise i prikaze Kristove muke, nameće se pitanje: Što je izazvalo najveću Isusovu patnju u posljednjim satima Njegova života? U čemu je bila težina Njegove muke?

Čini se da nije teško zaključiti koji je najveći problem osuđenika na smrt razapinjanjem. Umiranje tim ponižavajućim rimskim načinom kažnjavanja značilo je umirati polako od sepse, iskrvarenja i gušenja zbog nemogućnosti normalnog disanja. Međutim, je li razapinjanje bilo najveća Isusova muka? Je li tjelesna bol teža od duševne patnje?

Najvjerodostojnije opise ove agonije nalazimo u četirima evanđeljima.³

Posljednja večera

Toga četvrtka uvečer blagovala se židovska Pasha. U nizu od petnaest stoljeća Pashalnih blagovanja koja su podsjećala na izbavljenje iz egipatskog ropstva i ukazivala na dolazak Mesije, ova je Pasha bila posljednja jer će Mesija, ili Krist, upravo ovdje na večeri i u sljedećim satima privesti kraju svoje spasiteljsko poslanje. U isto vrijeme ustanovljen je obred uspomene ili sjećanja na Kristovo djelo spasenja od grijeha – Večera Gospodnja. Koristili su se gotovo isti simboli. Međutim, osim dubokog vjerskog značenja, koje su učenici jedva nazirali, o čemu se razmišljalo i govorilo na toj oproštajnoj večeri?

Prema Ivanovu opisu Isus je ukazivao na svoj odlazak iz njihove sredine, na svoje raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Upućivao ih je na Utješitelja – Svetoga Duha, na božanski mir, na zajedništvo i međusobnu ljubav i molio: “Oče … da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,23) Bilo je za očekivati da će Isus na ovome okupljanju uživati u uspjehu svojega djelovanja među najbližim suradnicima. Nakon tolikih uputa, silnih djela i opomena učenici su sigurno nešto naučili o naravi i cilju Njegova poslanja. Budući da im Isus opet ponavlja što će se dogoditi, vjerojatno Ga bar sada razumiju. Sigurno im je svaka minuta zajedništva s njihovim omiljenim Učiteljem predragocjena. Vjerojatno se tiskaju oko Njega kako bi Mu bili što bliže, hrabre Ga za borbu koja je pred Njim, možda Mu žele povjeriti još koju svoju tajnu, čuti Njegov posljednji savjet i osjetiti još jednom Njegov pogled ljubavi na sebi.

Međutim, u tim posljednjim trenucima događa se upravo nevjerojatno: “Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći” (Luka 22,24); hvalisavi se Petar gura naprijed, svraća na sebe pozornost i teatralno izjavljuje: “Ja sam spreman s tobom i u tamnicu i u smrt ići” (Luka 22,33); samouvjereni i sveznajući Toma opet nije ništa shvatio pa pita: “Gospodine … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli znati put?” (Ivan 14,5); dok lukavac Juda te večeri udružen sa silama tame ostvaruje svoje paklene planove (Ivan 13,23-30). Kako se samo Isus osjećao u tim trenucima? Izgleda da je učenicima sve drugo bilo važnije od Njega. Njihovi sebični i karijeristički planovi, osobne prepirke i probici nisu im dopustili da čuju što Isus govori, a kamoli da Ga razumiju, poslušaju Njegove posljednje savjete i da Mu iskreno zahvale na nenadmašnoj požrtvovnosti – pa On umjesto njih ide na križ.

Isus je sigurno bio na rubu suza, ali se nije samosažaljevao niti ljutio. Naučio je Isus spašavati propale situacije, ozdravljati bolesne i dizati mrtve – ni iz čega stvarati nešto. Umjesto slavlja dobri se Učitelj dao na posao i odlučio služiti njihovim potrebama do samoga kraja. “Zatim ulije vodu u posudu za pranje te poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” (Ivan 13,5) Isusova muka je već počela. Osobito Ga je tištalo to što je izgledalo da nije uspio u svojem poslanju. Počeli su se ispunjavati scenariji starozavjetnih proroka koji su opisivali stradanje Mesije. Odbacivanje Mesije ili Krista opisano je na različite načine: “Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom”;⁴ “Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći”;⁵ “Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju”;⁶ “Ni jedna mu se kost neće prelomiti”;⁷ “Gledat će na onoga koga su proboli”.⁸ Ivan je pedesetak godina nakon ovih događaja pisao: “K svojima dođe i svoji ga ne primiše.” (Ivan 1,11) Prolazili su dragocjeni sati i došlo je vrijeme počinka, ali ne i za Isusa. Zaputili su se prema Maslinskoj gori i zaselku Getsemaniju.

U Getsemanskom vrtu

U blizini zaselka Isus i učenici su stali. Otvoreno je rekao svojim učenicima kako se osjeća i zamolio ih za pomoć: “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” (Matej 26,38) Toliko toga je postajalo zbunjujuće i Isus se trebao sabrati u molitvi. Uskoro više neće biti sa svojim učenicima, onima koji su trebali nastaviti Njegovo djelo. A učenici, činilo se, nisu za to spremni. Umjesto toga zaokupljale su ih misli o osobnoj koristi u budućem mesijanskom kraljevstvu koje je Isus navodno trebao osnovati u Palestini. Isus se osjećao kao profesor koji se izuzetno trudio oko svojih studenata, ali nijedan nije položio ispit. S tim teretom dolazi u Getsemani. A osim svega tu je i tama ponora grijeha koja Ga nastoji odvojiti od Njegova Oca. “Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim.”⁹ Sotona je govorio Isusu “da će odvajanje biti vječno ako postane jamac za grešni svijet … i nikada više neće biti jedno s Bogom. Isus je bio u strašnom iskušenju da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivice, a On da ostane nevin pred Bogom. On bi bio ohrabren samo da je mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene … Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivicom Njegovog naroda, Njegovih tužitelja i izdajica, krivicom svijeta koji je ležao u zlu.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) S Isusovih blijedih usana oteo se bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” Ali je odmah dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Matej 26,39.42)

Što je Isusu bilo najteže u tim trenucima? “Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svoga bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) Ali našao ih je kako spavaju. Isto se ponovilo još dvaput. U Getsemaniju je Isusova muka dosegla vrhunac i u njoj je bio sam, bez potpore onih za koje je to sve činio. “Kad se nađe u samrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.” (Luka 22,44) “Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci Njegove duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapala je krupna rosa na njegovo iznureno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Tvorcem koji se sam borio sa silama tame.” (Ellen White, Isusov život, str. 571) Međutim, Isus je donio odluku: ići će do kraja. Došao je do učenika koji su opet spavali i rekao: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.” (Matej 26,46)

Judin poljubac

Judin poljubac ilustrira sve licemjerje, nepoštovanje i hladnoću grešnoga čovjeka. Kada je u svojoj najvećoj muci Isus trebao nekoga pokraj sebe, da samo bude tu, da Mu kaže bar jednu riječ, da Mu stavi ruku na rame, dobio je zagrljaj i poljubac, ali Judin. Ima li veće boli nego kad nas odbace oni s kojima smo najbliži, na koje računamo, koje još jedino imamo? Da je Juda izdao Isusa psovkom ili pljuskom, više bi odgovaralo prilici. Zato Isus i govori Judi: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” (Luka 22,48) Nakon toga odbacivanja nastupaju uvježbani hramski i rimski specijalci i rutinski obavljaju svoju sramnu zadaću. Isus pak ostaje miran, staložen i dostojanstven. Ne žaluje, ne viče i ne prosvjeduje kada Ga krivo optužuju, vrijeđaju, pljuju, udaraju i razapinju na križ. Na licu Mu se vidjela tuga, ali i opraštanje kada Mu se pogled sreo s Petrovim, nakon što je on upravo uspio uvjeriti svjetinu da nema nikakve veze s Isusom.

Petrovo odricanje

Da je Petar na vrijeme razmislio o Isusovoj opomeni: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja se molim za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Luka 22,31-32), mogao je stati hrabro na stranu svojega Učitelja i biti Mu bar sada ohrabrenje. Ušao je Petar u sudnicu, pronašao neki kut gdje se skupio i promatrao što se događa. Nije želio biti prepoznat kao Isusov sljedbenik i doživjeti neugodnosti. Međutim, uskoro su ga prepoznali. Uslijedila su pitanja i odricanje i Petar je ušao u povijest na neslavan način – ali ne i tragičan. “Dok su ponižavajuće kletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u jadnog učenika. Istodobno Petar je usmjerio svoj pogled prema svom Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.” (Ellen White, Isusov život, str. 588) Nakon još jednog niza suđenja, vrijeđanja i iživljavanja Isus je prikovan na križ.

Isus na križu

Uz Isusov križ još su razapeta dvojica razbojnika. Iako stravičan, ovaj prizor nije izazivao sažaljenje kod promatrača. Dvojica evenđelista izvješćuju kako su Isusa na križu “prolaznici grdili … glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali se … Isto su ga tako vrijeđali i razbojnici koje s njim razapeše.” (Matej 27,39-44; Marko 15,29-32) Činilo se da su svi smatrali Isusa prijestupnikom i da je kazna opravdana. Najteži je teret grijeha u odvajanju od Izvora života, a Isus je upravo nosio taj teret pa je izrazio svoju muku uzvikom: “‘Eli, Eli! Lema sabakthani’ – a to znači: ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?'” (Matej 27,46)

“Nebo je s boli i divljenjem promatralo Krista kako visi na križu, kako krv teče iz Njegovih izranjavanih sljepoočica i znoj obojen krvlju kako se graška na Njegovu čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene od klinova jer je težina Njegova tijela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo Nebo bilo je ispunjeno divljenjem kad je Krist usred strahovite patnje izrekao svoju molitvu: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ (Luka 23,34) … Kakav je to bio prizor za svemir!” (Ellen White, Isusov život, str. 631)

Tko je tješio Isusa?

Kroz tamu đavolske okrutnosti, nepravde i zloće koju su zli ljudi još zgušnjavali, bojažljivo su prodirale zrake svjetlosti. Bilo je onih koji su Isusu izražavali sućut i vjerovali u uzvišenost Njegove patnje – poslanja. U Getsemaniju je Isusa tješio anđeo (Luka 22,43). Kad je Isus prošaptao: “žedan sam”, jedan rimski vojnik, potaknut suosjećanjem, nastojao Mu je pomoći vlaženjem suhih usana octom (Ivan 19,28-29). Jedan od raspetih zločinaca prekoravao je drugoga koji je vrijeđao Isusa, priznao je svoju grešnost, posvjedočio da je Isus nevin te zamolio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Vjerujem da je Isus odgovorio uz osmijeh: “Zaista, danas ti kažem, bit ćeš sa mnom u raju!” (Luka 23,43)¹⁰

Na kraju svoje samrtne agonije Isus je našao ohrabrenje u skrbi za svoju majku. “U podnožju križa stajala je Njegova majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od svoga Sina, a Ivan, znajući da se približava kraj, ponovo ju je priveo Kristu. U samrtnom se trenutku sjetio svoje majke. Gledajući njezino bolju izmučeno lice, a onda Ivana, rekao joj je: ‘ženo evo ti sina’, a zatim Ivanu: ‘Evo ti majke!’ (Ivan 19,26-27)”¹¹ Ivan je odmah poveo blaženu djevicu Mariju u svoj dom i nježno se skrbio o njoj. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja.

Dragutin Matak

_____________________________________________