“Ljepota je istina, istina je ljepota”, napisao je pjesnik John Keats. Iako je Keats zasigurno pretjerao, činjenica je da je Bog Istina, a Istina je lijepa. Proces stvaranja svjedoči u prilog činjenici da je Bog umjetnik i zaljubljenik u lijepo.

Bog kao lončar

“Pa ipak, naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar — svi smo mi djelo ruku tvojih.” (Izaija 64,7)

Sveto pismo započinje opisom Božjeg stvaranja prvih ljudi iz “praha zemaljskoga”. Hebrejska riječ za “čovjeka”, adam, usko je povezana s hebrejskom riječju za “zemlju”, adamah — ova jezična poveznica naglašava zapanjujuću istinu o Božjoj vještini kao “lončara”. On nas je oblikovao od gline. Teško je zamisliti kako je ljudsko biće — krv, kosti, koža, živci i ostali zadivljujući dijelovi našeg tijela — moglo biti oblikovano od zemlje. Naše postojanje daleko nadilazi naše ljudsko razumijevanje.

Iako je slika lončara vrlo uvjerljiva u smislu da je Gospodin uporabio glinu kako bi nas oblikovao (kao što većina slika prikazuje Božje djelo i moć), ona ne može dostojno prikazati Njegovu kreativnost i stvaralačko umijeće. Uostalom, koji lončar može uzeti glinu i od nje načiniti živo biće?

Između ostaloga, u ovim je redcima prikazana naša bespomoćnost u odnosu na Božju moć. U tom smislu mi smo kao glina u rukama lončara; lončar je oblikuje po svojoj volji.

Istodobno, Bog nas želi ponovno oblikovati prema svojem obličju. Koliko god Bog vodi brigu o tjelesnoj ljepoti svojih stvorenja, još više Mu je stalo do ljepote koju može proizvesti u nama. Mi se trebamo pokoriti, umrijeti sebi i surađivati s Gospodinom koji nas želi iznova stvoriti i obnoviti u nama izvornu duhovnu i moralnu ljepotu koju smo nekoć imali. Naravno da je vanjska ljepota poželjna, ali istinski je bitna unutarnja ljepota.

Bog kao arhitekt

Prva polovina Knjige Izlaska izvještava o čudesnom oslobođenju Izraela iz Egipta. Druga polovina knjige bavi se pitanjima koja uključuju ljepotu. Nakon božanskih uputa u Izlasku 25,1-9 slijede upute u Izlasku 25,10-31,11, gdje Bog objavljuje nacrte za gradnju Šatora sastanka, namještaja i svećeničke odjeće. Od Izlaska 35,1 pa sve do kraja knjige (Izlazak 40,38) nalazimo detaljne opise gradnje i izrade predmeta. Ovdje su opširno zabilježene pojedinosti o umjetničkoj izradi.

Ovakvo nabrajanje pojedinosti zamorno je mnogim suvremenim kršćanima. Ali Bogu se svidjelo iznošenje brojnih uputa ne samo tek oslobođenim robovima, već ih je želio uključiti u Pismo.

Gotovo pedeset poglavlja u prvih pet knjiga Biblije bilježi Božje precizne smjernice u vezi s ljepotom Svetišta. Bog je osim arhitektonskih nacrta dao točne upute za namještaj. Znakovito je kako na brdu Sinaj Bog nije dao samo Dekalog, upute o ponašanju unutar Saveza, već i smjernice u vezi s raskošnom opremom Svetišta uključujući gotovo sve vrste umjetničkih vještina.

Bog je bio arhitekt svekolike gradnje dajući upute graditeljima za najsitnije pojedinosti ukrašavanja. Ništa nije bilo prepušteno ljudskom osmišljavanju. Planiranje i gradnja ovog Svetišta i njegovog namještaja opisani su u više poglavlja od bilo čega drugog u Petoknjižju.

“Sagradite mi ga posve po uzorku, što ću ti ga pokazati od Šatora i od svih oprema njegovih.” (Izlazak 25,9)
“Imamo takva velikog svećenika, koji sjede s desne strane prijestolja veličanstva na nebesima. Kao sluga svetišta i pravoga šatora, koji načini Gospodin, a ne čovjek… Koji služe prilici i sjeni nebeskih stvari, kao što bi rečeno Mojsiju, kad je htio šator da načini: “Gledaj’, reče, ‘načini sve po slici, koja ti je pokazana na gori!'” (Hebrejima 8,1.2.5)

Ako je zemaljsko Svetište bilo samo “sjena” nebeskog, teško je uopće zamisliti ljepotu pravog Svetišta koje je načinio Bog.

Bog kao glazbenik

“Četiri tisuće vratara i četiri tisuće onih koji su hvalili Jahvu uz glazbala što ih je napravio za hvalu.” (1. Ljetopisa 23,5)

Pokušajte zamisliti prizor iz navedenog retka: četiri tisuće ljudi svira glazbene instrumente na slavu Gospodinu! To je moralo biti veličanstveno bogoslužje.

Božji umjetnički izričaj nije ograničen na likovne umjetnosti. U Svetom pismu nalazimo kako je, poput sakralne arhitekture, i izraelska liturgija bila nadahnuta Gospodinom. Bog je ljubitelj lijepe glazbe.

“Ovo su posljednje riječi Davidove, izjava Davida, sina Jesejeva, izjava čovjeka, koji je bio uzvišen visoko, pomazanika Boga Jakovljeva, koji je pjevao pjesme Izraelove: ‘Duh Gospodnji šaptao mi je. Na mojemu je jeziku još riječ njegova.'” (2. Samuelova 23,1.2)

David je bio svjestan da je bio nadahnut od Gospodina kad je pisao psalme. Iako to ne znači da je Gospodin napisao riječi i glazbu umjesto njega, očito je da je Gospodinu bilo stalo do vrste glazbe koju je on svirao. U protivnom ga ne bi nadahnuo.

U cijelom Starom zavjetu na bogoslužju u Hramu prisutna je zadivljujuća glazba. Zamislite, primjerice, ozračje bogoslužja iz 1. Ljetopisa 23,5. Četiri tisuće glazbala! Bez obzira na to kako je zvučala takva glazba, sigurno nije bila dosadna ili nezanimljiva!

Mogli bismo raspravljati o estetskim zahtjevima koji su se očekivali na bogoslužju i o tome da su tijekom povijesti svi narodi prakticirali nešto slično u obožavanju svojih bogova. Međutim, Izraelcima je sam Bog osmislio svaki detalj bogoslužja, uključujući i arhitekturu, namještaj, svećeničku odjeću i liturgiju. Nema sumnje da je u Božjoj riječi opisana vrhunska umjetnost. Onaj tko odbacuje estetsku dimenziju ili umanjuje značenje umjetnosti u životu kršćanina, govori protivno Svetome pismu.

Bog kao književnik

Znanstvenici koji istražuju Bibliju često su zadivljeni njezinom nevjerojatnom književnom kvalitetom. Biblija je na mnogim svjetovnim fakultetima obvezno književno štivo. Ne proučava se stoga što bi se smatrala Božjom riječju, već zbog njezine književne ljepote. Kao kršćani, blagoslovljeni smo ne samo uživanjem u književnoj ljepoti Pisma, već i spoznajom Boga. Nema sumnje kako nam vješta kompozicija naracije i poezije, nadahnuta Gospodnjim duhom (a napisana riječima Božjih proroka), pomaže u razumijevanju istine.

Primjerice, apostol Pavao za sva svoja složena teološka razmišljanja redovito rabi snažna književna sredstva. U prvih jedanaest poglavlja Poslanice Rimljanima Pavao daje sveobuhvatan prikaz Evanđelja. Prelistajmo ova poglavlja i zapazimo razne teme koje Pavao isprepliće.

Otkrivenje također obiluje zadivljujućim mozaikom književnih izražajnih sredstava kojima Bog oslikava povijest spasenja. Veći dio knjige preuzet je iz Starog zavjeta. Čitatelju je predočena izuzetno složena tapiserija riječi, izraza i motiva posuđenih od drugih biblijskih pisaca, a sada utkanih zajedno u posve novi materijal. Ova posljednja biblijska knjiga stilom se posve razlikuje od načina pisanja Pavla i pisaca evanđelja. Umjesto toga, preplavljeni smo pomno izgrađenim umjetničkim prikazom sedam prizora nebeskog Svetišta, od kojih svaki pruža još dublji uvid u nebeski sud.

Otkrivenje je osebujno umjetničko djelo. Bog je mogao nadahnuti Ivana da napiše klasični povijesni dokument koji prikazuje tijek povijesti spasenja. Umjesto toga, nailazimo na zapanjujuće slikovite opise velike borbe između Krista i Sotone, zadivljujući apokaliptični prikaz koji je prije objavljen u Danielu i Ezekielu.

Bog kao kipar

Bog je također kipar, ali nije ograničen na uporabu granita ili mramora. Umjesto toga, On oblikuje naš karakter. On može uzeti grešno ljudsko biće i uporabiti kalup, dlijeto i čekić sve dok ta osoba ne počne odražavati djelić nebeske slave. Bog je dao brojne dokaze ovakvih svojih sposobnosti. Od početka do kraja Svetoga pisma uočavamo da Bog uzima osobe koje bismo mi možda odbacili kao neprivlačne i nedostojne, i čini ih dostojnima i privlačnima.

Povijest spasenja obiluje božanskom kreativnošću, vraćanjem “slike Božje” palim muškarcima i ženama. Evanđelje nije kozmetičko uljepšavanje, već promjena načina života koja djeluje duboko i brzo u čišćenju, oblikovanju i uljepšavanju. Evanđelje Isusa Krista izgrađuje svojim integritetom i cjelovitošću. Potpuna promjena nastaje kao rezultat unutarnjeg dinamičnog djelovanja božanske kreativnosti koja obnavlja ljepotu palog, grešnog života.

Božje umjetničke vještine su podcijenjene. Često se divimo svijetu koji je On stvorio, a Njegova umjetnički oblikovana djela pokazuju da su Njegove sposobnosti još sveobuhvatnije. Bog želi da kršćani budu izvor “ljepote” u tami umirućeg planeta.

Jo Ann Davidson

‘Dok si bio u majčinu trbuhu,’ – reče dječaku – ‘često bih tvoju majku pozvao da sjedne upravo tu pored mene, pa bih onda zasvirao ovu pjesmu samo za tebe.’ Na očevo potpuno iznenađenje, dječak je kao usput odgovorio: ‘O, pa to si bio ti!’

Je li se dječak doista sjetio kako je čuo očevu glazbu ili nije, ne znamo, ali znamo da dijete u majčinoj utrobi čuje mnoge zvukove koji dolaze s druge strane tanke stjenke majčina trbuha.

A ti? Čuješ li ti Očevu glazbu? Prema proroku Sefaniji Bog u stvari doista pjeva, zbog tebe, i zbog mene. ‘Gospodin Bog tvoj koji je usred tebe, spasit će te; radovat će ti se veoma, umirit će se u ljubavi svojoj, veselit će se tebe radi pjevajući.’ (Sofonija 3,17. DK)

Ovo je biblijski pjesnički način izražavanja istine kako nas je Bog doista svjestan, kako je prema nama osjećajan, i kako pokušava usaditi u nas razmišljanje o njegovoj ljubavi prema nama. Stoga Bog pjeva. S druge strane tanke stjenke što dijeli vidljivo od nevidljivog, Bog pjeva našem srcu, šapće neprestance našoj svijesti istinu o svojoj ljubavi. Postoji neki stvaran, ali ne i čujan osjet kojim se Božje misli i osjećaji, poput pjesme, milozvučno slijevaju u naša srca. A On pjeva, nama, u nadi da ćemo Njegov pjev čuti i Njegovo srce upoznati.

Sama zamisao o tome da Bog ustvari pjeva, doista je začudno otkriće o naravi Bića kakvo svemoćni Stvoritelj mora biti. A kakva je to osoba koja pjeva? Pa, prije svega, vrlo posebna osoba, netko tko ima misli koje želi izraziti i osjećaje koje želi prenijeti na druge. O takvom Bogu ovdje govorimo.

Ne govorimo o Bogu kao ‘nepokrenutom pokretaču’ kakvim bi Aristotel želio da ga zamišljamo. Ne govorimo o ‘bezosjećajnom’ ili ‘determinističkom’ Bogu klasičnog teizma, što je samo kristijanizirana verzija Aristotelova Boga. Ne govorimo ni o ‘neosobnoj sili’ ili ‘kolektivnoj duši’ panteizma i Ratova zvijezda (‘Neka sila bude s tobom’). Ni jedno od ovih viđenja ne poklapa se s vrstom karaktera koji ima Bog otkriven u Pismu.

Bog koji pjeva mora biti Bog koji osjeća, Bog dubokih, pokretačkih težnji. Ako Bog pjeva, a Biblija tako kaže, onda smo shvatili kako živimo u blizini uzvišenog Bića čije srce kuca uzvišenim osjećajima. A to ima veliko značenje.

Neki su grčki ‘hipiji’, zvani pitagorejci, zamijetili kako je sve što je stvoreno matematika. Primijetili su da je glazba matematika. Shvatili su kako je glazba matematički skladana na takav način da u ljudskoj duši stvara nove zamisli i osjećaje. Tako su došli do hipoteze kako Stvoritelj mora biti pjevač, i kako je pjevanjem svemir dozvao u postojanje. Tako sav svemir mora djelovati na nekoj vrsti glazbene partiture!

Tko zna, možda su pitagorejci bili u pravu. Glazba je u konačnici osjećajna matematika, a tekstovi koji prate glazbu samo su osjećajno prikazane misli. Veliki su skladatelji vjerovali kako su svojom umjetnošću oni zapravo samo dali glazbeni ton ljepotama stvaranja. Neki su od njih tvrdili da se glazba u njihovim mislima pojavila dok su promatrali čuda svijeta oko sebe, kao da su samo čuli nešto što je tamo već postojalo. Smatrali su kako su više bili uključeni u otkrivanje glazbe nego u njezino stvaranje.

Biblijski je Bog svemoćni Stvoritelj svih stvari. Sama zamisao kako postoji božansko Biće može biti vrlo silna i prijeteća. Čak zastrašujuća. Ali, ako Bog pjeva… dakle, to mijenja sve. Otvara naš um shvaćanju kako unutar te premoćne sile kuca jedno nježno srce.

Ako Bog pjeva, tada smo mi zadivljeni jedinstvom apsolutne moći i beskonačne osjećajnosti. Čak i više od toga. Ako je Bog skladatelj i pjevač ljubavnih pjesama, kao što to Pismo kaže, tada to znači da je u nas duboko zaljubljen, jer samo zaljubljeni pjevaju ljubavne pjesme. A to mora značiti kako On želi da Ga mi čujemo, jer pjevači ljubavnih pjesama pjevaju kako bi ih njihovi voljeni čuli. A mi? Čujemo li mi božansku glazbu?

Nikada neću zaboraviti svoje iskustvo obraćenja: ‘O,- pa – to – si – bio – ti!’ Imao sam 18 godina. Do tada nisam poznavao zamisao o Bogu i nisam pročitao ni jednu vjersku knjigu. O Bogu nisam znao doslovno ništa, a o vjeri vrlo malo. Ipak su postojale stvari koje sam znao, koje sam spoznao s jakim osvjedočenjem i snažnim osjećajima. Bio sam ispunjen bijesom zbog nepravde i tlačenja u svijetu. Znao sam kako ljudi ne smiju otimati djecu i iživljavati se nad njima. Znao sam kako muškarci ne smiju tući svoje žene. Znao sam kako narodi ne smiju bacati bombe jedni na druge, kako je nelogično da jedna skupina ljudi umire od gladi dok druga jede više no što je potrebno, da preprodavači droge ne smiju vrebati djecu i da ljudi ne smiju mrziti jedni druge samo zato jer su različite boje kože.

A znao sam još nešto, nešto još važnije. Znao sam da ako znam kako su neke stvari loše, tada mora postojati neko stvarno i konačno dobro što određuje to loše kao svoju suprotnost. Ponekad bih letimice opazio dobro, kao kad bih vidio čovjeka koji voli svoje dijete, ili dvoje djece kako se od sveg srca smiju uživajući u međusobnom prijateljstvu, ili pak nekoga tko je hrabro zaustavio nepravdu, ili pri susretu s ljepotom prirode, ili pak u želji za ljubavlju izrečenoj u pjesmi.

Sve sam ovo znao bez poznavanja Boga. Tek kasnije sam shvatio kako sam sve to znao jer je On znao mene. Stalno je pjevao mojoj duši, ali ja nisam znao da je to On. A onda je došao dan kada je moj bijes protiv zla i moja žudnja za dobrom koje prevladava našla svoj odjek u susretu s Onim koji je izvor dobra i neprijatelj zla. Bilo je to kao da ste sliku povezali s imenom, ili ime sa slikom. U srcu sam imao jak osjećaj o tome kakav bi svijet bio kad se ne bi činila nikakva nepravda, kad nitko drugome ne bi činio zlo, kad bi svatko više skrbio za drugoga no za sebe. Kada sam shvatio kako je Stvoritelj našeg svijeta bio matrica dobra za kojim sam čeznuo, kako je On mrzio svako zlo i nepravdu, bio sam poput dječaka za glasovirom koji je ocu rekao: ‘O, pa to si bio Ti!’

I tada mi je svanulo. Kada bih bio evolutivna životinja ne bih imao više ciljeve od golog preživljavanja. U bljesku uvida odjednom sam shvatio da sam mrzio zlo jer je postojalo, a za dobrotom sam žudio zato što postoji nešto što nazivamo konačnim dobrom. Tako sam konačno smjestio apsolutnu antitezu zla i apsolutni epicentar dobrote u osobnog Boga koji je ljudski rod stvorio na svoju sliku. Upravo je taj Bog cijelog moga života stalno ulijevao moralne podražaje u moju savjest, vodeći me i potičući. Sada sam znao ime Onome koji je cijelog života pjevao mojoj duši.

Bilo je to kao tada kad sam vozio duž puta i na radiju čuo jednu čudesnu pjesmu. Osjećao sam kako ju moram ponovno čuti. Zgrabio sam olovku i komadić papira i pripremio se zapisati podatke. Na moje veliko razočaranje, DJ je nastavio voditi u veselom tonu, odsvirao sljedeću pjesmu ne spominjući izvor remekdjela koje je zaokupilo moju pozornost.

Prošlo je nekoliko godina. Jednoga dana prijatelj me upitao jesam li ikada slušao Adagio za gudače Samuela Barbera. Rekao sam mu da nisam. ‘Moraš to čuti,’ – rekao je. Nekoliko dana kasnije darovao mi je CD i nagovorio me da odmah sjednemo i poslušamo glazbu. Čim su se prekrasni zvuci počeli pojavljivati poput jutarnjih sunčevih zraka kroz hladnu zimsku maglu, prepoznao sam pjesmu. ‘O, da, ja znam ovu pjesmu.’ – rekao sam prijatelju. ‘Čuo sam je jedanput prije nekoliko godina i otada ona svira u mojoj glavi.’ Konačno sam našao izvor pjesme koja je postojala u mojoj glavi. Jeste li vi povezali ljubavnu pjesmu koja vam je u srcu s njezinim božanskim Skladateljem?

Ty Gibson