Dok se Isus molio za snagu kojom može spasiti izgubljenog, grešnog čovjeka, protiv Njega je, u vrtlogu izdaje i mržnje, kovana zavjera. Dok je sotona koristio svu svoju vještinu da obeshrabri Isusa, Juda je stao na čelo vjerske bande organizirane radi Isusovog uhićenja.

Isusovo srce probadao je natprirodno duboka bol tako da je On počeo prolijevati svoju krv za grijehe ljudi, mnogo prije nego su se na Golgoti klinovi zarili u Njegovo meso. On je ispijao žuč naše krivice i srama da bi nam mogao dati nektar svoje bezazlenosti i milosti. On je za nas iskapio čašu gnjeva da bi nam umjesto nje ponudio čašu pomirenja sa Bogom. To što je zamijenio ulogu sa čovjekom i postao grijehom nas radi učinilo je Njegove patnje u Getsemaniju zaista nepodnošljivim (2. Korinćanima 5,21; Izaija 53,10). Učinio je sve to da bismo postali pravda Božja u Njemu. To saznanje Mu je pomoglo da plati visoku cijenu za naše spasenje. Patnje koje je Isus podnosio umjesto nas ostaju nedokučiva zagonetka ukoliko ne shvatimo svu grozotu grijeha i Božji opravdani gnjev protiv zla.

“Dok se Božji Sin klečeći molio u getsemanskom vrtu, uslijed agonije Njegovog duha kroz Njegove pore izbijao je znoj u vidu krupnih kapi krvi. Obuzimao Ga je užas od velike tame koja Ga je okruživala. Na Njemu su bili grijesi cijeloga svijeta. On je patio umjesto čovjeka, kao prestupnik Očevog zakona. To je bilo istinsko iskušenje. Božanska svjetlost povlačila se ispred Njegovih očiju, i On je padao u ruke sila tame. U duševnim mukama, ležao je ničice na hladnoj zemlji. Shvaćao je Očev gnjev. On je uklonio čašu patnji sa usana grešnog čovjeka, htio ju je sam ispiti a da čovjeku pruži čašu blagoslova. Gnjev koji je pao na ljude pogađao je sada Krista. U tom trenutku tajanstvena čaša zadrhtala je u Njegovoj ruci…

On je osjećao Očev gnjev zbog grijeha; to je razdiralo Njegovo srce mučnom agonijom i činilo da krupne kapi krvi klize s Njegovog čela niz blijede obraze i padaju ne zemlju.” (Ellen G. White, Testimonies for the Church, vol 2, 203.204)

Sve to činio je iz ljubavi prema nama, ljubavi koja neće ugroziti sveta načela niti će ukinuti pravdu. Ta neizmjerna ljubav izljeva se kao obilni potoci milosti radi našeg iskupljenja. Ta ljubav neće dozvoliti da se izgubimo, osim ako je prezrivo ne odbijemo zato što nam je omilio grijeh i što zlatnu priliku zanemarujemo odbacivanjem Božje ponude…

Najbolje ćemo razumjeti i cijeniti izvještaj o raspeću, zapravo cijeli izvještaj o tjednu stradanja, ukoliko ga budemo čitali u sinoptičkom obliku, prema riječima Mateja, Marka, Luke i Ivana. Proučavajući to četverostruko viđenje događaja iz raznih uglova, možemo uhvatiti svaku nijansu saznanja koje je Sveti Duh našao za shodno utisnuti u naše misli i sjećanje pisaca Evanđelja.

Kad promatramo Golgotu, zvjezdana točka koja osvjetljava svaku prateću pojedinost, oslikana je u sljedećim riječima: “Krist je umro za naše grijehe, prema Pismima.” (1. Korinćanima 15,3 – T. Dretar) Njegovo raspeće ne možemo samo svesti na mučeništvo ili nečuveno odstupanje od pravde. Biblijsko proročanstvo živo predskazuje sve najvažnije pojedinosti tog kobnog događaja, isključujući na taj način svaku slučajnost. Duhovna dinamika i natprirodni događaji koji su pratili raspeće, također ukazuju na njegovu nenadmašnu vrijednost. Patnje koje je Krist podnio na Golgoti predstavljaju sredstvo kojim se za nas otvaraju vrata vječnog života samo ako prihvatimo Njegovu žrtvu prinesenu nas radi. Isus je dragovoljno, iz ljubavi podnio križ; Njegovo mučenje nije bilo neizbježno, niti mu je iznenada i silom nametnuto (Ivan 10,17.18)…

Isus je na križu ispio čašu koja je sadržavala kolektivnu krivicu i osude ovog svijeta, od samog početka ljudske pobune do njenog sumornog završetka. To nije bio samo reprezentativni ili djelomični uzorak tuge. Isus je umro u stanju stvarne napuštenosti od svoga Oca. Bez ikakvog ublažavanja, iskusio je puninu bola usamljenosti koja nastaje prilikom druge smrti koja očekuje svakog nepokajanog grešnika. Na način koji prevazilazi moć našeg shvaćanja, Onaj koji nije znao za grijeh istinski je postao grijeh nas radi, da bismo mi mogli postati pravda Božja u Njemu. On koji je bio obavijen najgušćom tamom radi našeg izbavljenja, odagnao je guste oblake naših prijestupa. Prezrjeti tu Žrtvu znači ne prihvatiti promjenu i vječno ostati lišen njenih blagoslova…

Getsemanija dokazuje da Krist nije umro iz želje da iskusi bol i napuštenost, ili zbog nekog teatralnog poriva da pokaže herojsku velikodušnost, već iz ljubavi prema svijetu uništenom grijehom, koji On nije mogao prepustiti njegovoj inače beznadežnoj sudbini. Isus se molio svome Ocu, s kojim je oduvijek bio jedno, da Ga oslobodi užasa križa ukoliko postoji neki drugi način za spasenje ljudskog roda. To što ga je Otac osnažio da podnese neizrecivu bol, predstavljalo je nesumnjiv dokaz da beskrajna ljubav i mudrost nije mogla pronaći neki drugi put osim puta preko križa. Mi nikada ne bismo okusili čašu spasenja da Isus, sam i bez ičije podrške, nije ispio čašu osude na Golgoti.

Isusove riječi “Svrši se”, označile su ne samo kraj Njegovog ljudskog života, nego i ostvarenje Njegove žrtve i dobivanja potvrde o njenoj uspješnosti. Potpunost Njegovog dara ništa nije moglo narušiti. Ono o čemu su proroci dugo prorokovali, sada je postalo povijesna činjenica. Njegov glavni zadatak, i zadatak cijelog Neba, i dalje će biti primjena spasonosnih zasluga Njegove žrtve na grijehom pogođene stanovnike Zemlje, sve do kraja vremena milosti.

Te riječi “Svrši se; Oče u ruke tvoje predajem duh svoj”, izgovorio je Onaj koji je svojom riječju sve stvorio, i one odjekuju svemirskim prostranstvima, garantirajući zauvijek postojanost njegovog moralnog poretka i radosnog sklada njegove zajednice…

Isusova smrt na križu, vrhunski je izraz Božje ljubavi, vrhunski dar Njegove blagodati pomirenja i vrhunska izjava da je Njegova pravednost, iako ne pravi nikakav kompromis sa grijehom, dala najveću žrtvu da bi grešnicima mogla pružiti punu mogućnost spasenja i ponovnog stjecanja Božje naklonosti. Posredstvom Kristove krvi prolivene na Golgoti možemo primiti svaki blagoslov i danas i u budućnosti.

Brian D. Jones

Prema izvještaju prve trojice evanđelista (sinoptika) Isus je umro u petak oko 15 sati. Ova tri evanđelja spominju period tame¹ što je skrivala razapetog Isusa. Mrak se spustio od šestog do devetog sata² ili od 12 do 15 sati. Tada je Isus izdahnuo. U Evanđelju po Marku nalazimo detalj da je Isus razapet u tri sata ili u 9 sati ujutro, što znači da je visio na križu oko šest sati (Marko 15,25). Posljednji sati Isusova života bili su od Posljednje večere u četvrtak navečer do smrti u petak poslijepodne. Imajući na umu brojne starije i novije opise i prikaze Kristove muke, nameće se pitanje: Što je izazvalo najveću Isusovu patnju u posljednjim satima Njegova života? U čemu je bila težina Njegove muke?

Čini se da nije teško zaključiti koji je najveći problem osuđenika na smrt razapinjanjem. Umiranje tim ponižavajućim rimskim načinom kažnjavanja značilo je umirati polako od sepse, iskrvarenja i gušenja zbog nemogućnosti normalnog disanja. Međutim, je li razapinjanje bilo najveća Isusova muka? Je li tjelesna bol teža od duševne patnje?

Najvjerodostojnije opise ove agonije nalazimo u četirima evanđeljima.³

Posljednja večera

Toga četvrtka uvečer blagovala se židovska Pasha. U nizu od petnaest stoljeća Pashalnih blagovanja koja su podsjećala na izbavljenje iz egipatskog ropstva i ukazivala na dolazak Mesije, ova je Pasha bila posljednja jer će Mesija, ili Krist, upravo ovdje na večeri i u sljedećim satima privesti kraju svoje spasiteljsko poslanje. U isto vrijeme ustanovljen je obred uspomene ili sjećanja na Kristovo djelo spasenja od grijeha – Večera Gospodnja. Koristili su se gotovo isti simboli. Međutim, osim dubokog vjerskog značenja, koje su učenici jedva nazirali, o čemu se razmišljalo i govorilo na toj oproštajnoj večeri?

Prema Ivanovu opisu Isus je ukazivao na svoj odlazak iz njihove sredine, na svoje raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Upućivao ih je na Utješitelja – Svetoga Duha, na božanski mir, na zajedništvo i međusobnu ljubav i molio: “Oče … da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,23) Bilo je za očekivati da će Isus na ovome okupljanju uživati u uspjehu svojega djelovanja među najbližim suradnicima. Nakon tolikih uputa, silnih djela i opomena učenici su sigurno nešto naučili o naravi i cilju Njegova poslanja. Budući da im Isus opet ponavlja što će se dogoditi, vjerojatno Ga bar sada razumiju. Sigurno im je svaka minuta zajedništva s njihovim omiljenim Učiteljem predragocjena. Vjerojatno se tiskaju oko Njega kako bi Mu bili što bliže, hrabre Ga za borbu koja je pred Njim, možda Mu žele povjeriti još koju svoju tajnu, čuti Njegov posljednji savjet i osjetiti još jednom Njegov pogled ljubavi na sebi.

Međutim, u tim posljednjim trenucima događa se upravo nevjerojatno: “Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći” (Luka 22,24); hvalisavi se Petar gura naprijed, svraća na sebe pozornost i teatralno izjavljuje: “Ja sam spreman s tobom i u tamnicu i u smrt ići” (Luka 22,33); samouvjereni i sveznajući Toma opet nije ništa shvatio pa pita: “Gospodine … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli znati put?” (Ivan 14,5); dok lukavac Juda te večeri udružen sa silama tame ostvaruje svoje paklene planove (Ivan 13,23-30). Kako se samo Isus osjećao u tim trenucima? Izgleda da je učenicima sve drugo bilo važnije od Njega. Njihovi sebični i karijeristički planovi, osobne prepirke i probici nisu im dopustili da čuju što Isus govori, a kamoli da Ga razumiju, poslušaju Njegove posljednje savjete i da Mu iskreno zahvale na nenadmašnoj požrtvovnosti – pa On umjesto njih ide na križ.

Isus je sigurno bio na rubu suza, ali se nije samosažaljevao niti ljutio. Naučio je Isus spašavati propale situacije, ozdravljati bolesne i dizati mrtve – ni iz čega stvarati nešto. Umjesto slavlja dobri se Učitelj dao na posao i odlučio služiti njihovim potrebama do samoga kraja. “Zatim ulije vodu u posudu za pranje te poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” (Ivan 13,5) Isusova muka je već počela. Osobito Ga je tištalo to što je izgledalo da nije uspio u svojem poslanju. Počeli su se ispunjavati scenariji starozavjetnih proroka koji su opisivali stradanje Mesije. Odbacivanje Mesije ili Krista opisano je na različite načine: “Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom”;⁴ “Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći”;⁵ “Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju”;⁶ “Ni jedna mu se kost neće prelomiti”;⁷ “Gledat će na onoga koga su proboli”.⁸ Ivan je pedesetak godina nakon ovih događaja pisao: “K svojima dođe i svoji ga ne primiše.” (Ivan 1,11) Prolazili su dragocjeni sati i došlo je vrijeme počinka, ali ne i za Isusa. Zaputili su se prema Maslinskoj gori i zaselku Getsemaniju.

U Getsemanskom vrtu

U blizini zaselka Isus i učenici su stali. Otvoreno je rekao svojim učenicima kako se osjeća i zamolio ih za pomoć: “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” (Matej 26,38) Toliko toga je postajalo zbunjujuće i Isus se trebao sabrati u molitvi. Uskoro više neće biti sa svojim učenicima, onima koji su trebali nastaviti Njegovo djelo. A učenici, činilo se, nisu za to spremni. Umjesto toga zaokupljale su ih misli o osobnoj koristi u budućem mesijanskom kraljevstvu koje je Isus navodno trebao osnovati u Palestini. Isus se osjećao kao profesor koji se izuzetno trudio oko svojih studenata, ali nijedan nije položio ispit. S tim teretom dolazi u Getsemani. A osim svega tu je i tama ponora grijeha koja Ga nastoji odvojiti od Njegova Oca. “Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim.”⁹ Sotona je govorio Isusu “da će odvajanje biti vječno ako postane jamac za grešni svijet … i nikada više neće biti jedno s Bogom. Isus je bio u strašnom iskušenju da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivice, a On da ostane nevin pred Bogom. On bi bio ohrabren samo da je mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene … Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivicom Njegovog naroda, Njegovih tužitelja i izdajica, krivicom svijeta koji je ležao u zlu.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) S Isusovih blijedih usana oteo se bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” Ali je odmah dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Matej 26,39.42)

Što je Isusu bilo najteže u tim trenucima? “Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svoga bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) Ali našao ih je kako spavaju. Isto se ponovilo još dvaput. U Getsemaniju je Isusova muka dosegla vrhunac i u njoj je bio sam, bez potpore onih za koje je to sve činio. “Kad se nađe u samrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.” (Luka 22,44) “Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci Njegove duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapala je krupna rosa na njegovo iznureno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Tvorcem koji se sam borio sa silama tame.” (Ellen White, Isusov život, str. 571) Međutim, Isus je donio odluku: ići će do kraja. Došao je do učenika koji su opet spavali i rekao: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.” (Matej 26,46)

Judin poljubac

Judin poljubac ilustrira sve licemjerje, nepoštovanje i hladnoću grešnoga čovjeka. Kada je u svojoj najvećoj muci Isus trebao nekoga pokraj sebe, da samo bude tu, da Mu kaže bar jednu riječ, da Mu stavi ruku na rame, dobio je zagrljaj i poljubac, ali Judin. Ima li veće boli nego kad nas odbace oni s kojima smo najbliži, na koje računamo, koje još jedino imamo? Da je Juda izdao Isusa psovkom ili pljuskom, više bi odgovaralo prilici. Zato Isus i govori Judi: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” (Luka 22,48) Nakon toga odbacivanja nastupaju uvježbani hramski i rimski specijalci i rutinski obavljaju svoju sramnu zadaću. Isus pak ostaje miran, staložen i dostojanstven. Ne žaluje, ne viče i ne prosvjeduje kada Ga krivo optužuju, vrijeđaju, pljuju, udaraju i razapinju na križ. Na licu Mu se vidjela tuga, ali i opraštanje kada Mu se pogled sreo s Petrovim, nakon što je on upravo uspio uvjeriti svjetinu da nema nikakve veze s Isusom.

Petrovo odricanje

Da je Petar na vrijeme razmislio o Isusovoj opomeni: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja se molim za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Luka 22,31-32), mogao je stati hrabro na stranu svojega Učitelja i biti Mu bar sada ohrabrenje. Ušao je Petar u sudnicu, pronašao neki kut gdje se skupio i promatrao što se događa. Nije želio biti prepoznat kao Isusov sljedbenik i doživjeti neugodnosti. Međutim, uskoro su ga prepoznali. Uslijedila su pitanja i odricanje i Petar je ušao u povijest na neslavan način – ali ne i tragičan. “Dok su ponižavajuće kletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u jadnog učenika. Istodobno Petar je usmjerio svoj pogled prema svom Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.” (Ellen White, Isusov život, str. 588) Nakon još jednog niza suđenja, vrijeđanja i iživljavanja Isus je prikovan na križ.

Isus na križu

Uz Isusov križ još su razapeta dvojica razbojnika. Iako stravičan, ovaj prizor nije izazivao sažaljenje kod promatrača. Dvojica evenđelista izvješćuju kako su Isusa na križu “prolaznici grdili … glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali se … Isto su ga tako vrijeđali i razbojnici koje s njim razapeše.” (Matej 27,39-44; Marko 15,29-32) Činilo se da su svi smatrali Isusa prijestupnikom i da je kazna opravdana. Najteži je teret grijeha u odvajanju od Izvora života, a Isus je upravo nosio taj teret pa je izrazio svoju muku uzvikom: “‘Eli, Eli! Lema sabakthani’ – a to znači: ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?'” (Matej 27,46)

“Nebo je s boli i divljenjem promatralo Krista kako visi na križu, kako krv teče iz Njegovih izranjavanih sljepoočica i znoj obojen krvlju kako se graška na Njegovu čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene od klinova jer je težina Njegova tijela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo Nebo bilo je ispunjeno divljenjem kad je Krist usred strahovite patnje izrekao svoju molitvu: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ (Luka 23,34) … Kakav je to bio prizor za svemir!” (Ellen White, Isusov život, str. 631)

Tko je tješio Isusa?

Kroz tamu đavolske okrutnosti, nepravde i zloće koju su zli ljudi još zgušnjavali, bojažljivo su prodirale zrake svjetlosti. Bilo je onih koji su Isusu izražavali sućut i vjerovali u uzvišenost Njegove patnje – poslanja. U Getsemaniju je Isusa tješio anđeo (Luka 22,43). Kad je Isus prošaptao: “žedan sam”, jedan rimski vojnik, potaknut suosjećanjem, nastojao Mu je pomoći vlaženjem suhih usana octom (Ivan 19,28-29). Jedan od raspetih zločinaca prekoravao je drugoga koji je vrijeđao Isusa, priznao je svoju grešnost, posvjedočio da je Isus nevin te zamolio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Vjerujem da je Isus odgovorio uz osmijeh: “Zaista, danas ti kažem, bit ćeš sa mnom u raju!” (Luka 23,43)¹⁰

Na kraju svoje samrtne agonije Isus je našao ohrabrenje u skrbi za svoju majku. “U podnožju križa stajala je Njegova majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od svoga Sina, a Ivan, znajući da se približava kraj, ponovo ju je priveo Kristu. U samrtnom se trenutku sjetio svoje majke. Gledajući njezino bolju izmučeno lice, a onda Ivana, rekao joj je: ‘ženo evo ti sina’, a zatim Ivanu: ‘Evo ti majke!’ (Ivan 19,26-27)”¹¹ Ivan je odmah poveo blaženu djevicu Mariju u svoj dom i nježno se skrbio o njoj. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja.

Dragutin Matak

_____________________________________________