Bog je zasadio prvi vrt. Taj vrt je bio prekrasan i savršen – to je bio Eden. I upravo u ovo besprijekorno okruženje Bog je naselio prve ljude, koji su također bili djelo Njegovih ruku (Postanak 2,8.9). U vrtu je Bog razgovarao s njima. Eden je bio raj, raj u stanju nevinosti. Adam i Eva su bili bez grijeha, ali su bili poput djece. Oni još nisu imali razvijene karaktere; još nisu donijeli niti jednu odluku. A pred njih će se uskoro postaviti izazov kad će morati načiniti izbor i odlučiti.

Ulazak grijeha
Iza ozračja spokojstva u tom vrtu, u zasjedi se krilo jedno zlonamjerno biće. Zlo, nešto što je bilo u potpunosti izvan Adamovog i Evinog iskustva, nije bilo daleko – niti ikada jest! Pali anđeo, nekada znan kao Lucifer, zvijezda Danica, a sada poznat kao Sotona, varalica, čekao je svoju priliku.

Nije nam poznato koliko dugo su naši praroditelji živjeli u vrtu. Međutim, jednoga je dana sjena prekrila raj. Posredstvom prekrasne zmije Sotona je pred njih bacio mamac draži novog iskustva koje će ih učiniti da budu “poput” samoga Boga. Bog je postavio jednostavan ispit poslušnosti: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,16.17) Međutim, zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (Postanak 3,4.5)

Mnogo je godina otad prošlo, ali kušač i dan-danas prilazi ljudima na isti način. On idealizira neposlušnost i čini da ona izgleda privlačnom. Prikazuje vršenje Božjih zapovijedi kao nešto dosadno. Obećava uzbuđenja i nova iskustva. On prikriva put propasti na koji nas mami da zakoračimo – put obilježen pijanicama koji leže bez svijesti u jarku i zdravljem koje postupno propada.

Ðavao uvijek nastoji ubaciti sumnju. Svoja vlastita obilježja on pripisuje Bogu, a pretvara se da ima pravi Božji karakter. Bog želi samo ono što je najbolje za nas; On nam ne uskraćuje ništa što nas vodi k zdravlju i sreći. S druge strane, Sotona nam nudi otrovni zamotuljak koji izgleda privlačno, ali nas na kraju ponižava i upropašćuje.

Sotona je “lažac i otac laži” (Ivan 8,44). “Ne, nećete umrijeti!” uvjerio je Adama i Evu. Međutim, to je bila velika laž. Oni su umrli, a od tada umiru i njihovi potomci.

“Postat ćete kao Bog,” obećao im je, ali to obećanje nije mogao ispuniti. Pokušao je biti poput Boga u nebeskim dvorovima (Izaija 14,13; Ezekiel 28,2-5), ali ga je njegovo samozavaravanje izbacilo s Neba. Samo Bog može biti Bog. On je Stvoritelj svega i svih, bilo anđela ili ljudi. Stvoreno biće nikada ne može postati Stvoriteljem. Bog je stvorio muškarce i žene na svoju sliku kako bi živjeli u Njemu i iskazivali Mu poslušnost iz ljubavi. Samo u Bogu doživljavamo svoje pravo ostvarenje. Kao što je Augustin to dobro izrazio: “Ti si nas stvorio za sebe, o Gospodine, i naša su srca nemirna dok se ne smire u Tebi.”

Grijeh je nerazuman, on je potpuna ludost. On teži nečemu nemogućem – da budemo poput Boga. On zanemaruje činjenicu da svoje postojanje dugujemo tome što nas je Bog stvorio i održava nas na životu.

Pa ipak, koliko samo muškaraca i žena ide stopama naših praroditelja! Velika većina ljudi hvata se na kušačevu udicu: “Postat ćete kao Bog” – tako što izbacuje Boga iz svojih misli, niječe da On uopće postoji ili Ga otvoreno odbacuje.

Posljedice grijeha
Posljedice grijeha počele su se pokazivati gotovo istog trenutka. Nakon prvobitnog naleta zadovoljstva, naši su praroditelji počeli osjećati sram (Postanak 3,7). Čuvši Božje korake kako im se približavaju u vrtu, obuzeo ih je osjećaj krivnje pa su se pokušali skriti (8. redak). Međutim, nisu se mogli skriti od Boga ništa više nego se mi možemo skriti danas. Počeli su okrivljavati jedno drugo za vlastitu neposlušnost: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo,” jadao se Adam (redak 12).

Zvuči li vam to poznato? Okrivite nekoga, okrivite čak i Boga, samo nemojte priznati da ste pogriješili. Slično je bilo i s Evom: “Zmija me prevarila, pa sam jela,” pokušala se obraniti (redak 13).

Pokušaji da na drugoga prebace krivnju i da opravdaju vlastiti postupak bili su isto tako jadni kao i odjeća od smokvinog lišća koju su stavili kako bi pokrili svoju golotinju. A ipak, i dandanas ima pokrivanja smokvinim lišćem i samoopravdavanja koliko hoćete.

Tada im je Gospodin oslikao budućnost koja ih čeka. Bit će prognani iz raja u život mukotrpnog rada. Odsad će priroda rađati trnje i čičak. Eva će s bolovima rađati djecu, i na kraju, nakon života ispunjenog borbom kako bi si u znoju svoga lica priskrbili svakodnevni kruh, vratit će se u prah iz kojega ih je Bog i oblikovao (redci 16-20).

Na završetku svog epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost), engleski pjesnik John Milton dirljivo prikazuje njihove posljednje trenutke u Edenu:
“Sav svijet bješe pred njima,
svako mjesto
Možda njihov novi dom, al
Providnost
će pokazati put;
Ruku pod ruku koračahu tako,
nesigurno i polako,
Kroz Eden krenuše svojim putem
usamljenim.”

Bog dolazi u pomoć
Ali, Bog nije ostavio Adama i Evu bez nade. Iako im je bio uskraćen pristup vrtu, nije im bila uskraćena i Njegova nazočnost. Kamo god ih njihov budući život odveo, Bog će biti s njima.

Nadalje, Bog im je ostavio obećanje za budućnost. Dok su još uvijek bili u vrtu, On je objavio zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (redak 15).

To “neprijateljstvo” nije prirodna ljudska reakcija. To je nešto što je Bog usadio u nas; to je milost na djelu. Ellen G. White je napisala: “Milost koju Krist usađuje u dušu stvara u čovjeku neprijateljstvo prema Sotoni.

Bez ove preporoditeljske milosti i obnoviteljske sile čovjek bi ostao Sotonin zatočenik i sluga uvijek spreman za izvršavanje njegovih naloga. Ali ovo novo načelo u duši uzrokuje sukob tamo gdje je dosad vladao mir. Snaga koju Krist pruža osposobljuje čovjeka da se odupre tiraninu i nasilniku. Tko god pokazuje da se gnuša grijeha namjesto da ga voli, tko god se opire i svladava strasti koje vladaju u njemu, otkriva djelovanje načela koje potječe odozgo.” (Velika borba, Znaci vremena, Zagreb 2010., str. 400).

Djelovanje milosti dosegnulo je vrhunac u ženinom Potomku – Isusu Kristu. Na završetku svog bezgrešnog života i službe ispunjene ljubavlju, On je otišao u jedan vrt na molitvu – u Getsemanski vrt.

Taj je vrt zasadio čovjek, a ne Bog. Taj je vrt bio omiljeno Gospodinovo mjesto za osamu. Tog četvrtka navečer, posljednjeg četvrtka u svojem zemaljskom životu, dok je bio suočen s križem, Isus je otišao tamo kako bi se hrvao s Ocem.

Osjećajući pritisak teškog tereta grijeha svijeta na svojoj duši, Isus je preklinjao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39) “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još se žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje što padahu na zemlju.” (Luka 22,44.45)

U tom je vrtu sudbina ljudskog roda visila o koncu. Isus je čeznuo za podrškom svojih najužih prijatelja, ali su svi oni pozaspali. Sa‰m je ispio čašu boli. Međutim, još je jedno biće bilo tamo – isti onaj prevarant koji je bio i u Edenu. Sada je on nagovarao Isusa da napusti svoje poslanje spašavanja svijeta: Oni nisu vrijedni toga. Nitko od njih ne mari. Pogledaj ih samo – svi spavaju!

Za razliku od naših praroditelja, Isus je odbio slušati taj zlobni glas, odbio je dati mjesta sumnji. Prihvaćajući gorku čašu iz ruke svojega Oca, krenuo je u susret Golgoti.

Ova dva vrta pozivaju nas da uz molitvu razmišljamo o cijeni našega spasenja. Tu vidimo koliko toga je bilo izgubljeno, ali isto tako i koliko je velika milost našeg divnog Gospodina. Ellen G. White nas poziva da pozorno proučavamo i usporedimo “Edenski vrt i njegovu prljavu mrlju neposlušnosti … s Getsemanskim vrtom, gdje je Spasitelj svijeta podnio nadljudske patnje kad su grijesi cijeloga svijeta bili svaljeni na Njega”. (Manuscript 1, 1892.)

Aleluja! Kakvog Spasitelja imamo!

William G. Johnsson

A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo križ kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni bol izazvan barbarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj umjetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsemaniu. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i tjedne u nadljudskom bolu.

Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijem koji je ističući kap po kap, bio posljednji ljudski znanstveni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da se tri sata na Golgoti mogu izjednačiti sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako križ za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu točku.

Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu s Bogom, ali Isus je iskusio smrt u stanju da poslije nje neće biti uskrsnuća, s tim užasom Isus je izašao iz Getsemania i pošao na Golgotu. Prema zapisima evanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Kristovom srcu se ponavlja očajnička getsemanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadna stvarnost. Sada nije bilo „Ava“, „Tata“, „Oče“, uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15:34).

Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao svećenik, prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: „Bože moj, Bože moj…“

Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne „crne kutije“ koju istražni organi nađu nakon avionske nesreće.

U večernjim vijestima emitirali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak posljednjih riječi između nesretnog pilota i nepoznatog glasa s kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su posljednje pilotove riječi bile: „O Bože moj …“ A onda „klik“ i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? „Bože moj, Bože moj, zašto …“?

To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to što ovdje imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: „Bože moj, zašto … zašto … zašto …?“ Da li se to ovdje pita?

Ali završimo njegovu rečenicu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstvenih riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinilo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posljedica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili „druge smrti“, kako to Ivan opisuje u Otkrivenju 20:6).

Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti tisućama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio s Evom u prvom vrtu (Postanak 3:4) Sotona je kroz povijest tvrdio da smrt koja dolazi kao posljedica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može nastaviti živjeti poslije griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: „Druge je spasavao“, rekli su, a „samoga sebe ne može spasiti“ (Marko 15:31). Podrugljivi svećenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kozmosu. Upravo zato što je Isus odlučio spasiti nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsemaniu i očajavala na Golgoti?

Da spasi takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman izgubiti sebe! I tako, tog kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač s koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. „Bože moj, Bože moj!“ I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.

Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce.

Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na križu iskusio krajnju strahotu i krajnji užas završne posljedice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Aba, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao „A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6). Ili apostol Pavao: „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.

I Isus ju je u cijelosti platio.

Neshvatljiva ljubav

Međutim, vi kažete: čekaj malo. Kako može biti da je Isus platio cijenu vječnog odvajanja od Oca? Najzad, zar nije neposredno prije nego što se smrt spustila na Njega uskliknuo: „Svršeno je. Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Ivan 19:30; Luka 23:46). Teško da se ovaj krik vjere može nazvati dokazom da je jedno srce osuđeno na vječno odvajanje od Boga!

I naravno, imate vi pravo. Ovo ipak jako liči na priču koje se tako živo sjećam još iz mojih dječačkih dana. To je priča o dječaku koji je bio teško bolestan – ustvari tako bolestan da su ljekari rekli da će umrijeti. Osim – i od toga je zavisila njegova sudbina – ako uspiju da nađu nekog koji ima njegovu rijetku krvnu grupu.

Tako su se okupili svi članovi familije i bili su testirani uzorci njihove krvi. Ničija krv nije se slagala sa dječakovom, osim krvi njegove sestrice. Njena krv je savršeno odgovarala njegovoj. Bila im je potrebna njena krv da spasu njegov život. Doktori i roditelji su objasnili djevojčici prirodu ove hitne situacije i pitali je da li bi bila voljna da nešto svoje krvi da svom veoma bolesnom bratu. Ona nije odmah odgovorila, njen dječji um izgledao je izgubljen u dubokom razmišljanju. Ali, konačno je podigla oči i potvrdno klimnula svojim uvojcima. Da, daće krv za svoga brata. Odmah su počele pripreme za transfuziju. Djevojčica je dovedena u bolničku prostoriju u kojoj su medicinski tehničari iglom ušli u njenu venu. Mala plastična vrećica počela je da se puni njenom krvlju koja je trebalo da spasi život. Minuti su sporo prolazili, i konačno, cijela procedura bila je završena. Dok su djevojčicu izvodili napolje drhtavih usana i očiju punih suza, pogledala je u lice svog oca i tiho upitala: „Tata, kad ću ja sad umrijeti?“

Kada je pristala da da krv, za nju je to značilo: da, daću svoj život za svog brata. Ona je dala svoj život, zar ne? Pa naravno da jeste. Za nju je to u stvari bilo umiranje. Jer, blistava je istina da je u svom malom srcu ona prošla kroz davanje svog života za nekoga koga je voljela.

Nikada nisam zaboravio tu priču. Jer, između njenih redaka ja čujem istu priču kao što je i ona sa starog, grubog križa. I ljubav tako duboku i tako potpunu da donese i odluku: da bih spasio Dwighta, ja ću umrijeti zauvijek. Od Boga ostavljeni Bog.

Dok stojimo između Getsemania i Golgote, naša srca su suočena s dvije neosporive i krajnje činjenice: kako je krajnje strašan naš grijeh, ali i kako krajnje je čudesna Njegova ljubav! Bio je spreman odvojiti se od Boga za svu vječnost da bi nas Bog mogao spasiti za svu vječnost! Ostavljen da bismo mi mogli biti nađeni, odbačen da bismo mi mogli imati drugu priliku. U cijelom našem slabom ljudskom jeziku nema izraza za takvu žrtvu, osim riječ LJUBAV.

George Matheson je bio zaljubljen. On i djevojka njegovih snova trebalo je uskoro da se vjenčaju. Onda se dogodila nesreća. George je bio pogođen neobičnim sljepilom. Ali, iako njegove oči više nisu mogle vidjeti, srce je moglo nastaviti voljeti ženu koja mu je trebala postati supruga.

Onda se dogodila druga nesreća. Jednog jutra, Matheson je čuo da se njeni koraci približavaju. Kad je njegova zaručnica progovorila, objasnila mu je da je u svom srcu odlučila da se ne može udati za čovjeka koji je slijep. I dok su odzvanjali koraci kojima je ona odlazila iz njegovog života zauvijek, oči koje nisu vidjele isplakale su suze koje su se mogle samo osjetiti. U vlastitoj agoniji Matheson je jednog dana uzeo pero i pisao o drugoj ljubavi:

„O, ljubavi, koja me nećeš napustiti

svoju umornu dušu u Tebi odmaram.

Život koji imam u Tebi ću vratiti.

Obiljem Tvojim hoću da se napajam

na moru Tvome uvijek da nastavam.“

Što je ubilo Isusa? Vrt i križ dokazuju da je Njegova ljubav prema nama nadjačala naš grijeh prema Njemu. To je bilo ono što je odnijelo Njegov život na Golgoti. To je bio klinovima zakovan zagrljaj ljubavi koja te nikada neće napustiti.

„Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 8:38.39).

Dwight Nelson

Papir koji posjedujem? To je smrtovnica izdana od države Michigan. Sa zadovoljstvom javljam da je moj prijatelj nije popunio za mene. Ne zbog toga što se ja bojim smrti. Nego, što je Woody Allen jednom rekao: „Ne bojim se umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.“ A tko želi?

Ali to se već dogodilo. Yehohananu ben Hagkolu. Umro je. Ne postoji njegova smrtovnica. Ali su našli njegove kosti, izbjeljene i prašnjave u zapuštenom kovčegu. A iz skeleta koji se raspada izranja njegova tragična priča:

ime – Yehohanan ben Hagkol (aramejsko za Ivan sin Hagolov),
narodnost – Hebrej,
starost – negdje između 24 i 28 godina,
visina – 170 cm,
ekonomski status – iz bogate obitelji,
zanimanje – nema tragova teškog rada,
zdravlje – nema tragova nikakvog ozbiljnog oboljenja (iako asimetrična forma njegove lubanje ukazuje da je u prvim tjednima nakon začeća i ponovno kasnije, kratko vrijeme prije ili za vrijeme samog rođenja, njegov život bio ozbiljno ugrožen nepoznatim traumatičnim događajima),
mjesto življenja – Jeruzalem,
vrijeme smrti – negdje između 30 i 40 godina poslije Krista.

A kako je ovaj mladi čovjek preminuo? Nasilno.

Cjevanica njegove lijeve noge je slomljena, vjerojatno od udarca nekom batinom i vjerojatno kao posljedica tog udarca obje kosti donjeg djela njegove desne noge također su bile slomljene. Što više, pošto je izdahnuo, njegova stopala su morala biti amputirana udarcem sjekire, da bi mu tijelo bilo sklonjeno. Zašto? Jednostavno. Yehohanan ben Hagkol je bio žrtva rimskog razapinjanja.

Pronađen je klin kojim je njegova peta prikovana za križ (očigledno, savijeni vrh klina ostao je zariven u čvoru drveta, što objašnjava amputaciju mladićevih stopala). Tragovi klina također su pronađeni između palčane i lakatne kosti njegove lijeve ruke, što ukazuje na to da su mu i ruke i noge bile prikovane za križ. Tragovi križa koji su pronađeni otkrivaju da je križ bio napravljen od maslinovog drveta.

Tko je bio Yehohanan ben Hagkol? povijest o njemu ništa ne zna. Skup njegovih prašnjavih kostiju pronašlo je Izraelsko ministarstvo stanovanja u lipnju 1968. na tlu hebrejskog groblja u sjevernom dijelu Jeruzalema. Ono što ovo arheološko otkriće čini tako značajnim je činjenica da je to prvi ostatak razapetog čovjeka koji datira iz vremena Rimljana, koji je pronađen u nekoj kosturnici.

Međutim svijetu nije potrebna priča o Yehohananu da bi saznao za tragediju raspeća, zar ne?

Priča o drugom mladom čovjeku na drugom rimskom križu izvan istog antičkog grada u istom vremenu povijesti već je i previše rekla o tome. Mi znamo šta je ubilo Yehohanana ben Hagkola. Ali što je ubilo Isusa iz Nazareta?

Što je ubilo Isusa?

Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni isljednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?

Što je ubilo Isusa?

Tri rimska klina? Koplje jednog satnika? Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo okrvavljeno čelo? Ili teško disanje koje je konačno ugušilo žrtvu na križu? Što je ubilo Isusa?

Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim znanstvenom odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, pastor, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali posljednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sljedećim riječima: „Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao nositi svoj patibulum (drveni križ za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.“

„Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.“ Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači da je Isus umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljajući na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: što je ubilo Isusa?

I bez znanstvenog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, oduvijek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje što je ubilo Isusa? Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubojstvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jeruzalema.

Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko uvjereni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje što je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema križu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teoretiziraju o tom petku. Našim suvremenim umovima i srcima analiziramo križ, teoretiziramo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.

Zakašnjenje od dvanaest sati

Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsemani. U stvari, Golgota bez Getsemania je odgovor bez pitanja. A to je i razlog da, ako hoćemo da konačno saznati istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema križu.

Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven. Voda je noćas krvava jer ovo je pashalni tjedan i krv miliona zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Kedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.

Aramejsko ime ovog vrta znači „presa za ulje.“ I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se „getsemani“ – presa za maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsemani. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivo-zelenog maslinovog ogrtača.

Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost. Nešto se događa sa Isusom, ali pisci evanđelja namjerno šute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Ivan u svom evanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička evanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. „Dođoše u zaselak, koji se zvao Getsemani. On reče učenicima svojim: Sjedite ovdje, dok se pomolim! Samo Petra, Jakova i Ivana uze sobom. Tada počne drhtati i plašiti se.“ (Marko 14:32.33).

Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu se doslovce prevesti da je „osjećanje zastrašujućeg iznenađenja“ ovladalo njime. Nešto se počinje događati Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: „Ovo vam rekoh, da bude radost moja u vama, i radost vaša da se ispuni.“ Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: „Neka se ne plaši srce vaše!“ Da li je to isti Isus koji je s iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: „Hvalite Gospoda, svi narodi! … Jer nas dobrota njegova čuva moćno.“ Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.

„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao je „ostanite ovdje i bdijte!“ (Marko14:34). „Petre, Jakove, Ivane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene.“ „Tada otide malo dalje, baci se na zemlju ničice.“ (stih 35).

Promatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i s jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni zrak: „Aba, Oče“, uzvikuje On (stih 36).

Kao iz nekog hebrejskog molitvenika za malu djecu. „Aba“ je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. „Moj dragi Tata, Oče“, jeca Isus u hladnu zemlju, „uzmi ovu čašu od mene.“ (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni imenovati strah koji je obuzeo njegovo srce. „Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja.“

Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratit će se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice.

„Simone“, rekao je Petru, „ti spavaš?“ „Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru?“ (stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Krist koji pati? Jedan sat s Jayem Lenoom, jedan sat s Metsima iz New Yorka, jedan sat s palicom za golf, jedan sat s košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat s našim prijateljima. Ali nema vremena preostalog za Isusa? „Zar niste mogli bdjeti sa mnom jedan sat?“

Zbogom zauvijek

Kroz srebrnu svjetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Evanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. „I molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju.“ (Luka 22:44).

Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žlijezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržat ćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni dati drugima … i Isusu.

Možemo li mi makar malo zamisliti, kroz što je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio.

Što kaže Pismo? „Jer je plača za grijeh smrt; a milost Božja: Život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobiva plača, a plača je smrt. Kakva smrt? Pošto je protuvrijednost vječna smrt, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Hebrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, „Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6).

Što sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom.“ Hebrejima 4:15 – „Koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ i 1 Pet. 2:22 – „Koji ne učini grijeha, i u čijim se ustima ne nađe prijevara.“) da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A tko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj s kojim je Krist, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti s Ocem koji je nekad bio vječni suradnik i zajedničar, Onaj s kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.

Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola odškrinutim vratima susjedne prostorije, promatram njeno usnulo lice.

I pitam se kako bih mogao preživjeti ako bih morao biti odvojen od nje. Ne volim ni kada moram biti na putu vikendom i cijeli tjedan. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti itko na ovom svijetu, tko bi me mogao uvjeriti da ostavim život i ljubav koju s njom dijelim.

A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimanu, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: „O Oče moj, dragi moj Oče, uzmi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.“ Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grješnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svoga čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju.

Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimania. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Krist ode na Golgotu i umre kao vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posljedice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. „Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …“ šaputao je u srce Bogo – čovjeka.

„Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje kraljevstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Nitko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.“

Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimania dovoljan je odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo.

Donio je odluku. Spasit će čovjeka ma koliko to koštalo. Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija njegovog srca bila je tako velika, da bi Krist i umro u tami Getsimania, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao s prijestolja svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovjednika. I Isusu će biti dano dovoljno snage da izađe iz Getsimania i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasit će tebe i mene.

Dwight Nelson

(nastavit će se)

Matej bilježi ono što teolozi nazivaju “povikom odbačenosti”. Odbačena osoba smatra se napuštenom, ostavljenom, samom u potrebi. U ovom slučaju vidimo kako Isus doživljava odbačenost od strane Oca. Tama koja se nadvila nad zemljom u to vrijeme prikazivala je božanski sud (Izaija 13,9-16; Amos 5,18-20; Jeremija 13,16); Isus je u svojem iskustvu osjetio strašne posljedice grijeha, potpuno odvajanje od Oca.

On je radi nas primio božansku osudu grijeha koju smo mi trebali podnijeti. “Jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,28; vidi 2. Korinćanima 5,21) Isus na križu navodi riječi iz Psalma 22,2 zato što je na jedinstven način doživio ono što doživljavaju ljudi, odvajanje od Boga zbog grijeha. “Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)

Nije bilo pretvaranja. Isus je doista osjetio Božji gnjev protiv grijeha; kazna za naše prijestupe pala je na Njega i ispunila Njegovu dušu potištenošću i užasom kada je ponio težinu krivnje, naše krivnje. Koliko je grijeh strašan u Božjim očima kada je nagnao jednu Osobu Božanstva da ponese krivnju i podnese kaznu za grijeh da bismo mi mogli primiti oprost!

Pa ipak, čak i usred ovog užasa Isus je povikao: “Bože moj, Bože moj!” Usprkos svemu što Mu se događalo, Njegova vjera ostala je netaknuta. Ostao je vjeran do kraja bez obzira na patnju, bez obzira na osjećaj da Ga je Otac napustio.

Andy Nash

Pjevali su da je On Spasitelj zato što će “izbaviti svoj narod od grijeha”. (Matej 1,21) To je Dijete bilo ženin Potomak kojega je Bog obećao u Edenskom vrtu: da će doći i smrviti glavu zmiji. (Postanak 3,15)

Anđeli su pjevali da je Novorođenče Krist. Ime Krist je grčki izraz, što znači Pomazanik; hebrejski izraz je Mesija. Betlehemski Dječačić bio je Mesija kojega su najavili drevni proroci. (Ivan 1,41.45) U nebeskoj pjesmi anđeli su pjevali da je On Gospodar. Prema Bibliji koju su pastiri poznavali, a to je Stari zavjet, Gospodin je bio Bog Izraela; veliki “Ja jesam” koji se čudnovato pokazao Mojsiju u gorućem grmu; Jahve, Bog, Stvoritelj svijeta i čovjeka. (Izaija 43,11; Izlazak 3,14; Postanak 2,7) Djetešce iz Betlehema zapravo nije bilo obično dijete. Ono je bilo Bog na Zemlji! U doba dječaštva On je bio Bog koji se s djecom iz susjedstva igrao, a kao mladić On je bio Bog koji je pomagao poočimu Josipu u stolarskoj radionici, ili majci Mariji u domu. Isus Krist je svoju javnu službu otpočeo kao Bog nazočan na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako je pomogao mladom bračnom paru iskričava pogleda u ostvarenju njihovih snova. (Ivan 2,1-11)

On je potom bio Bog koji je u podne nekog vrućeg i prašnjavog dana sjedio pokraj zdenca, pomažući rastavljenoj nesretnici Samarijanki da ponovno skupi dijelove svojih raspršenih snova. (Ivan 4,5-26) Jedne zvjezdane večeri On je bio Bog koji je bojažljivom bogoslovu Nikodemu objašnjavao duboke tajne spasenja, čineći ih tako jednostavnima da ih je moglo razumjeti svako dijete. (Ivan 3,1-17) Isus je bio Bog koji je na Galilejskom moru u dva navrata obuzdao silu vjetra i oluje da bi zaštitio svoje prestrašene prijatelje. (Matej 8,23-26; Ivan 6,18-20) Jedne subote poslijepodne On se uputio prema lječilištu kraj ribnjaka Bethesde. Bio je Bog koji je uložio napore da bi podigao obeshrabrenog grešnika i dao mu sigurnost u oprost, a zatim ga izliječio od bolesti koju je sam ponio. (Ivan 5,1-16)

On je bio Bog koji je stajao kraj groba u Betaniji, uz ožalošćene sestre Mariju i Martu, suosjećajući s njima dok su tugovale za svojim bratom. Isus je bio Bog koji je pokojnog Lazara pozvao natrag u život, otklanjajući i najmanju sumnju u buduće uskrsnuće, donoseći tako radost i nadu tamo gdje je uvijek prije toga vladala tama i očajanje. (Ivan 11,1-26)

Na Cvjetnu nedjelju On je bio Bog koji je plakao jer je Njegov narod oklijevao da Ga prihvati. Gledajući Jeruzalem, zaplakao je nad njim: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” (Luka 19,42) Ljudi su se opirali spasenju, a vrijeme je istjecalo. U četvrtak uvečer tog istog tjedna betlehemsko Dijete je bilo Bog koji se molio u Getsemaniju, sa čijeg je čela u samrtnoj borbi kapao krvavi znoj – za naše grijehe. U petak poslijepodne On je bio Bog na križu, koji je molio: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Bog zaboravljen od Boga?! Tko može razumjeti ovakvu tajnu? Koliko je Bog morao propatiti za nas!

U nedjelju ujutro na dan uskrsnuća On je bio Bog koji je pobjedonosno izišao iz groba zauvijek lomeći okove grijeha i smrti.

Četrdeset dana kasnije na Maslinskoj gori On je bio Bog koji je, neposredno pred uzašašće, obećao svojim zbunjenim učenicima da će opet doći. Da, uskoro ćemo Ga vidjeti! Ne više usnulog u jaslama u skromnoj štalici. Betlehemsko Djetešce će ovaj puta doći kao Kralj nad kraljevima i kao Gospodar nad gospodarima. Pobjedonosno će se pokazati u svojoj sili i slavi na nebeskom svodu. Ovog puta neće doći živjeti s nama životom kakvim mi živimo. Doći će i uzeti nas k sebi da mi živimo životom kakvim On živi.

Djetešce iz Betlehema – Spasitelj, Isus Krist i Gospodin. Hvala Bogu što je to Dijete bilo mnogo više od onoga što se vidjelo! Pri istjecanju ovog jedanaestog sata, dok povijest našeg starog planeta hita svom kraju, ne želite li i vi biti sigurni da je On vaš osobni Spasitelj, Krist i Gospodar?

Lawrence Maxwell