U vrijeme kada je nastajala Biblija riječ kvasac je obično korištena kao metafora za grijeh. Nije se smatrala pozitivnom riječi. To je bilo zbog osobina samoga kvasca. Ta je tvar oduvijek korištena za tijesto. Mala količina kvasca se stavi u smjesu brašna i vode, tamo se raširi na sve strane te čini da se tijesto nadima u lijepi kruh ili kolač. Slično je i s grijehom u nama. Toliko nas je pokvario da naš um sliči tijestu koje se nadima od vrenja.

Nadalje, Isus je upozorio svoje učenike riječima: “Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.” Ovdje je kvasac opet metafora za grijeh, ali konkretan – licemjerje.

Međutim, u Matejevom evanđelju imamo zapis gdje kaže kako Isus Krist uvodi novo načelo koristeći istu metaforu. Piše: “I drugu im kaza prispodobu: ‘Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.'” Ovdje je veliki učitelj upotrijebio pojam kvasca ne da objasni grijeh, već proces posvećenja koje provodi Bog u nama svojim Duhom kada mu vjerujemo.

To što je Isus upotrijebio istu metaforu da nas pouči dvjema različitim istinama, nešto govori. Svaki je čovjek u nekom procesu vrenja, nekakvome preobražaju. Bilo da smo pod utjecajem Svetoga Duha ili ne. To znači da bez vjere i pomoći Svetoga Duha u nama buja grijeh i mijenja nas u obličje Božjega neprijatelja. Međutim, kvasac Božji, fermentiran životom i karakterom Isusa Krista, umiješen Duhom Svetim u srce čovjeka, preobražava nas u obličje našega Stvoritelja.

Kristova metaforična poruka o kvascu, dakle, glasi: Isus mijenja ljude iznutra prema vani. Mi u tijestu ne vidimo točno što se događa, već vidimo samo vanjski izgled unutarnjeg djelovanja. Mnogi pokušavaju provesti reformu svojega lošeg stanja tako što nastoje promijeniti neku lošu naviku. Međutim, nisu dovoljne samo vanjske promjene da bismo bili pravi u Božjim očima. To je, zapravo, loš početak. Piše: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” Pravi posao treba započeti u našemu srcu. A to je mjesto gdje smo nemoćni poduzeti bilo kakve promjene sami. Kao što rekosmo, potrebno je da u srce primimo vjerom Krista kao osobnoga Gospodina i on će djelovati polako i nezadrživo na naš život.

Slično se događa kada smo već preobraženi. Ono što je Isus u nama kao kvasac to trebamo biti i mi u društvu. Jednom promijenjeni, mi više ne možemo odobravati loše tokove u društvu ni pristajati na zlo onda kada ostali to čine. Kršćanin promijenjen nebeskim kvascem postaje i sam sredstvo promjene u svojoj sredini. On svojim moralnim životom i čestitim karakterom poziva i ostale da prihvate više standarde. Potaknut Svetim Duhom, apostol je pisao o toj lančanoj promjeni na dobro među ljudima, koja se ne da sakriti već se pokazuje kao svjetlost: “I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom… da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje.”

Kao što za trpezom tražimo “Dodajte mi sol, molim.”, tako isto, ako vidite potrebu za promjenom iz sadašnjega stanja u ono bolje, Bogu ugodno, obratite se slobodno Gospodinu riječima: “Dodaj mi kvasac, molim te”. To je ono što on čeka od vas i to će učiniti – ispunit će vam život smislom, usrećiti za vječnost i osobno se radovati u vama.

Robert Moore

Ima nekoliko stvari koje trebamo istaknuti u vezi s farisejevom molitvom. Prvo, to je spisak njegovih vrlina, najprije one izražene u odrečnom obliku, a onda one u potvrdnom. On ne samo što nije “kao ostali ljudi”, nego može i nabrojiti svoje zasluge. Pet puta koristi osobnu zamjenicu ja, govoreći o svojim vrlinama. William Barclay, npr., ističe da je “farisej u stvarnosti sâm sebi davao pohvalno svjedočanstvo pred Bogom”.¹ Takav spisak očigledno je utemeljen na metodu raščlanjivanja grijeha. Farisej je svoju pravdu, ovdje, mogao izraziti količinski i mogao je nabrojiti sve svoje zasluge.

Drugo, on ne samo što je svoju pravdu mogao izraziti količinski, nego je mogao i usporediti se sa “carinikom” i iz crkve izaći vrlo zadovoljan sobom. I, što je još važnije, da bi bio vrlo zadovoljan sobom, farisej se služio propustima svoga bližnjeg. Zato Luka dodaje da taj farisej ne samo što se uzdao u sebe nego je i “prezirao ostale” koji nisu bili tako dobri kao on. Taj problem je, nažalost, nastavio opterećivati sve osobe kroz povijest sklone farisejstvu.

Treće, priča pokazuje da je, usprkos svojoj dobroti, farisej duhovno bio potpuno izgubljen. Ne samo što se molio “u sebi” (11. stih) nego uopće nije osjećao da je izgubljen. U svojoj samouvjerenosti i revnosti da bude “dobar”, zaključio je da je u tome uspio. Njega možemo usporediti s rabinom Simeonom ben Jochaijem, koji je jednom izjavio: “Ako na svijetu postoji samo dvoje pravednih ljudi, tih dvoje smo ja i moj sin; ako postoji samo jedan, ja sam taj!” ²

Farisej u priči pokazuje da ne shvaća ni prirodu ni dubinu grijeha. Po onome kako se on ponašao, grijeh bi se mogao iskorijeniti uz veći trud i čineći više nego ranije. Jedan od ishoda bio je neki oblik “degeneriranog posvećenja” koji jezabijao klin između vjere u Boga i svakodnevnog života. Rezultat toga imao je “razorno djelovanje na istinsku religiju”.³

Tako priča iz Luke, 18. glave, prikazuje kako težnja za pravednošću može odvesti na stranputicu.⁴ Korijen problema bio je u tome što farisej grijeh i pravednost nije promatrao kao stanje uma i odnos prema Bogu, nego kao niz postupaka. Osim toga, nije shvatio da su ljudska bića grešnici po prirodi, da ih njihova sama dobrota — imajući na umu sklonosti ljudskog uma — vodi još dublje u srž grijeha — drugim riječima, u oholost i samouvjerenost.

Govoreći o tom problemu, autor P. T. Forsyth napominje da od grijeha dobrote nema podmuklijeg grijeha; od grijeha “dobrih ljudi koji ne znaju da nisu dobri”. U jednom drugom kontekstu, Forsyth označava farisejstvo kao “antikrista”, zato što je to religija sa čovjekom u središtu. Ellen G. White se slagala s takvom ocjenom, pišući da su “principi na kojima insistiraju fariseji karakteristični za čovjeka u svim stoljećima. Duh farisejstva je duh ljudske prirode”.⁵

Bez saznanja o dubini grijeha, ljudi su lišeni “ osnovnog sastavnog dijela”, neophodnog za shvaćanje sebe samog. Takvo saznanje omogućava nam da shvatimo “zašto ljudi čine određene stvari, od blažih prijestupa do onoga što čini najbezočniji zločinac”. Primjerena predstava o grijehu pomaže nam da uvidimo, kaže autor Bernard Ramm, da smo “mi grešnici u svom ‘komandnom centru za upravljanje postupcima’”. Iz tog centra dolaze instrukcije za djelovanje. Poimanje dubine i prirode grijeha omogućava nam ujedno da shvatimo i grijeh dobrote i ljudsku potrebu za bezrezervnim oslanjanjem na spasenje Božjom milošću.⁶

Nažalost, farisej iz Luke, 18. glave ništa od toga nije shvatio. A posljedica je, prema Kristovim riječima, bila da je taj čovjek, želeći se opravdati svojom molitvom, otišao kući neopravdan.

George R. Knight

__________________________