Ovo su značajne brojke, osobito u svjetlu znanstveničkih nastojanja u posljednjih 50 do 60 godina, da evolucijsku teoriju utisnu u naše umove od prvog razreda pa nadalje. Jaka vjera u nadnaravno podrijetlo naše ljudske rase može se pripisati, vjerujem, dvama činiteljima. Prvi je povjerenje koje religiozni ljudi imaju u vjerodostojnost Biblije, a drugi je složeni dizajn u prirodi što čini vrlo teškom pretpostavku da su prirodne sile bez ikakvog vodstva mogle proizvesti nešto tako složeno poput ljudskih bića s mozgom, očima i reproduktivnim sustavima.

Jasno, među kreacionistima i evolucionistima vlada velika intelektualna napetost, a mi ljudi baš ne volimo intelektualnu napetost. Mi želimo odgovore! Međutim, po pitanju podrijetla, i kreacionisti i evolucionisti suočavaju se s problemima za koje ne postoje odgovarajući odgovori. Kreacionisti su u nedoumici oko milijuna godina koje predlažu radiometrijska datiranja za prošlost života na Zemlji, što dovodi u pitanje kratku povijest Zemlje koju nalazimo u Bibliji. S druge strane, značajan problem evolucijske teorije je iznenadna pojava potpuno razvijenih oblika života u geološkom stupu, što je protivno zamisli da su se današnje biljke, životinje i ljudi razvili postupnim promjenama tijekom istih milijuna godina.

Do sada niti jedna strana nije pronašla odgovarajuće odgovore na svoje probleme. No mi želimo odgovore! Što nam je onda činiti? Kamo se okrenuti? Na žalost, jedno od rješenja koje obje strane koriste jest ismijavanje onog drugog, bilo kao neznalice ili kao bezbožnika. Ismijavanje, međutim, proizvodi nepoštovanje i ne daje odgovore. To me ne zanima.

Kompromitiranje
I znanost i Biblija tvrde da su autoritativne. Međutim, kada dva autoriteta proturječe jedan drugome, onda jedan treba popustiti drugome. U iskušenju smo da u postizanju te podčinjenosti kompromitiramo onoga kojega smatramo drugotnim.

Međutim, poštujem i znanost i Bibliju kao autoritativne izvore istine, i ne želim kompromitirati niti jedan od njih. Vjerujem da Biblija nudi konačnu istinu, pa ću objasniti svoje razloge. No, podčinjavanjem znanosti Bibliji neki su kreacionisti kompromitirali znanost, nudeći rješenja koja su nelogična i protivna činjenicama. Ja to ne želim činiti.

S druge strane, neki su kršćani kompromitirali Bibliju podčinjavajući je autoritetu znanosti. Oni zaključuju da se biblijski izvještaj o Božjem stvaranju svijeta ne može prihvatiti kao doslovna povijest, te prihvaćaju evolucijsku teoriju o zemaljskoj povijesti i podrijetlu života. To je upravo druga skupina Gallupova istraživanja učinila sa svojim zaključkom da je Bog stvorio ljudska bića (i sve ostale oblike života) tako što je vodio evolucijski proces. Na prvi pogled se to čini razumnim načinom približavanja dviju strana. Nažalost, završava stvarajući veliki teološki sukob s biblijskim učenjem o spasenju.

Srž stvari
Problem je biblijski izvještaj o stvaranju, o padu u grijeh te Božji plan rješavanja problema nastalog Adamovim i Evinim prekršajem. Razlog ozbiljnosti ovog problema jest u tome što je plan spasenja utemeljen na pretpostavci da je biblijski izvještaj o stvaranju naših praroditelja i njihov kasniji pad u nemilost zapravo doslovna povijest.

Dopustite mi da objasnim. Prema Bibliji, smrt je posljedica grijeha i ona je neprijatelj koji će jednoga dana biti uništen. S druge strane, evolucijska teorija smatra da je smrt normalna pojava. Živa bića se mijenjaju dok najsposobniji preživljavaju a manje sposobni umiru ili bivaju ubijeni, a taj se proces naziva prirodnim odabirom.

Problem nije u tome djeluje li priroda trenutno na ovaj način. Današnji znanstvenici kreacionisti uglavnom priznaju da je tomu tako, barem u određenoj mjeri. Problem je u tome objašnjava li prirodni odabir sve o podrijetlu i razvoju života na našem planetu, uključujući i ljudski život.

Prema Bibliji, Bog je ljudska bića stvorio potpuno inteligentnima, a zlo i smrt nastali su kada su ta ista bića prestala biti poslušna. Isus je svojim raspećem dao rješenje problema koji za nas predstavljaju zlo i smrt.

Znanost, s druge strane, smatra da zlo i smrt postoje oduvijek te da prirodni odabir uključuje bića koja postaju sve inteligentnija i tako sposobna sama riješiti problem zla. Očigledno je da su ova dva pogleda jedan s drugim u ozbiljnom sukobu.

Nije moguće odvojiti biblijski plan spasenja od doslovne povijesti podrijetla koju nalazimo u Postanku.

Prihvaćam biblijski autoritet kada je u pitanju spasenje. Posljedično, nisam spreman ugroziti njezino svjedočanstvo o povijesti stvaranja i padu kako bih prihvatio evolucijski model, bez obzira koliko se znanstveni pristup činio racionalno privlačnim.

Govoriti s autoritetom
Kako onda živjeti s tom napetošću? Na početku ću dopustiti znanosti i Pismu da svatko govori s vlastitim autoritetom. Neću prihvatiti zadavanje niskih udaraca znanosti kako bih opravdao svoje prihvaćanje Pisma, niti ću kompromitirati Pismo tumačeći ga na način kojim bih udovoljio znanosti a kompromitirao povijest na kojoj se temelji biblijski plan spasenja. Naprotiv, strpljivo čekam da se pojavi konačno objašnjenje.

Još nekoliko kratkih riječi važno je za moja osobna uvjerenja. Za mene biblijski plan spasenja nije samo teorija. Kada biblijske pouke primijenim na svoj duhovni život, nalazim da su doista djelotvorna rješenja koja nudi za zlo s kojim se osobno borim. Za mene, Biblija je istinita na vrlo osobnoj razini. No odbijam kompromitirati znanost kako bih opravdao ovo duboko osobno iskustvo.

Pretpostavljam da postoji odgovor na ovu napetost te da ću ga otkriti, ako strpljivo čekam, pa makar me to čekanje odvelo u vječnost.

Marvin Moore

Svjetonazor je na zapadu tisućljećima bio oblikovan kršćanskom religijskom misli, kao što je, primjerice, Božje stvaranje svijeta prije nekoliko tisuća godina. Međutim, danas je vjerovanje u stvaranje zamijenjeno vjerovanjem u evoluciju. Bog je odbačen u korist naturalističkog svijeta. Božja je riječ zamijenjena glasom znanosti. Danas je u umovima mnogih ljudi Bog nevažan.

Zamjena uloga
No, glas znanosti, koji je prije samo nekoliko desetljeća predviđao dolazak utopije, danas je postao glas tame i propasti: globalno zatopljenje, terorizam i kriminal, kemijski zagađena atmosfera, rak i druge smrtonosne bolesti. Nekada je kraj svijeta prorokovao biblijski propovjednik, a danas to čini znanstvenik. Stephen Hawking je rekao: “Ne znamo gdje će se zaustaviti globalno zagrijavanje, no najgori mogući scenarij je da će Zemlja postati poput njezina sestrinskog planeta, Venere, na kojoj je temperatura 250º C, a kapi kiše su kapljice sumporne kiseline. Ljudska vrsta ne može opstati u takvim uvjetima.” Uklanjanje Boga i temeljnih moralnoetičkih apsoluta iz života, te vođenje evolucijske misli do logičnog završetka, dovodi nas do razornih zaključaka, kada je u pitanju zlo, moral, smisao, svrha, čak i inteligencija, a pogotovo način življenja.

Epska priča
Cjelovita slika onoga što se odvija na planetu Zemlji može se činiti zbunjujućom – sve dok ne uvidimo da sveukupna povijest, prošlost i budućnost, slijedi pretkazani smjer s predvidljivim ishodom. Starozavjetni prorok Izaija je rekao: “Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji” (Izaija 46,9-10).

O tome je riječ u biblijskom proroštvu. To je otkrivanje događaja Božje epske priče prije no što se dogode. Biblija opisuje sukob između dobra i zla, i pokazuje konačni ishod. Dakle, umjesto da sukob završi s pregrijanim, prenaseljenim svijetom, ona nam otkriva da će Bog “otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli”… Evo sve činim novo” (Otkrivenje 21,4-5).

Gdje smo mi?
Gdje smo mi na ovom epskom putovanju? Gdje smo na biblijskoj vremenskoj crti?

Poznato nam je da smo blizu kraja: “Jao vama, zemljo i more! Jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena” (Otkrivenje 12,12, kurziv dodan). No događaji u svijetu tijekom posljednjih nekoliko stoljeća – koje kršćani nazivaju “znakovima vremena” – pomažu nam pri točnijem određivanju. Ispunjena biblijska predviđanja postaju povijesni miljokazi, a ukazuju na to da smo blizu završetku našeg putovanja. Znaju to isto tako i Luciferove snage, njegovi anđeli, koji imaju začuđujući utjecaj na ljudska bića, pa čak i na okoliš. Dok Bog povlači svoj zaštitnički duh dobra, i dopušta zlu da se u potpunosti otkrije, neizbježno je da Zemlja i njezini stanovnici pate. Vidimo to u predgrađima Indije, u ISIL-ovu ubijanju nevinih, i u sušama u Africi, da spomenemo samo neke.

“Pitanje o Bogu koje zbunjuje većinu ljudi je sljedeće: Ako je On toliko pun ljubavi i svemoćan kao što tvrdi… zašto onda jednostavno ne učini kraj boli, patnjama i smrti?”

Bog ipak ne zaboravlja svoje, jer istodobno dok Sotoni dopušta da upotrijebi svoju moć, isto tako toj njegovoj moći postavlja granicu. Apostol Ivan je, gledajući u budućnost, rekao: “Potom opazih četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje, držeći četiri zemaljska vjetra, da ne bi nikakav vjetar puhao ni na zemlju ni na more, ni na ijedno stablo. Zatim opazih jednoga drugog anđela gdje… poče vikati jakim glasom četirima anđelima kojima je bilo dopušteno do opustoše zemlju i more: Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne zabilježimo pečat sluge našega Boga” (Otkrivenje 7,1-3).

Sukob
Optimist će u onome što je pred nama vidjeti dobro: završetak Sotonine vladavine straha, koji će se dogoditi kada se Isus drugi put vrati na Zemlju, u doslovnom smislu. Stoga što je pogled optimista čvrsto usmjeren na Isusovo obećanje: “… vratit ću se” (Ivan 14,3). No kako možemo sigurno znati da je vrlo blizu ono što Biblija predviđa?

Povijest svjedoči da smo već prošli određene biblijske miljokaze koji nas obavješćuju. Na primjer, apostol Luka citira Isusa koji je rekao da će se “pojaviti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova” (Luka 21,25). Neke od znakova doživjeli smo u vlastitom životu, dok su ostali zabilježeni u povijesnim knjigama. Zatim, Luka nastavlja: “Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje” (redak 28).

Zašto?
Pitanje o Bogu koje vjerojatno zbunjuje većinu ljudi je sljedeće: Ako je On toliko pun ljubavi i svemoćan kao što tvrdi… zašto onda jednostavno ne učini kraj boli, patnjama i smrti?” To je dobro pitanje. A odgovor glasi: hoće.

Navedeno vrijeme će uskoro nastati kada “smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli”. Kada Bog stupi na scenu i kada se cijela istina o zlu potpuno otkrije pred svemirom, zlo će biti uništeno, a zavladat će dobrota, mir i sreća. Ova “velika borba”, s kolateralnom štetom čovječanstvu, bit će završena. Isus preko proroka Ivana kaže: “Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i on sam Bog bit će s njima” (Otkrivenje 21,3-4). I ponovno, preko starozavjetnog proroka Izaije Bog je rekao da će “uništit smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji ukinuti” (Izaija 25,8).

Budući da Bog želi da se Luciferove tvrdnje protiv Njega ispitaju i dokažu lažnima, te da se objavi istina, On nikoga neće primoravati da Ga prihvati. Dok Sotona okrivljuje Boga za svaku katastrofu, nezgodu i nesreću, Bog odgovara samo ljubavlju, pravednošću i istinom. Iako se one mogu učiniti dobroćudnim i slabim silama, kada ih upotrijebi Osoba Isus, koji je umro na križu za naše grijehe, tada postaju snažna i moćna oružja.

Ljubav je neodoljiva sila koja povezuje svemir. Apostol Ivan daje ovakav opis: “A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu, i Bog u njemu” (1. Ivanova 4,16; vidi i 1. Korinćanima 13).

Štoviše, Bog čini posve jasnima probleme i događaje koji vode prema kraju vremena, ispisujući svoja upozorenja na povijesnim putokazima.

Putokazi
Upravo zato i postoje znaci vremena – kako bi ukazali na Boga punog ljubavi koji upozorava naš osuđeni svijet na skori nestanak zla koje ga pogađa, na skori dolazak vječnosti bez boli, krivnje, smrti i razdvajanja, te na neizbježnost Isusova drugog dolaska.

Dok promatrate događaje koji su dio svakodnevnih televizijskih vijesti, dok razmišljate o stvarima koje izazivaju zabunu i uzrokuju strah, i dok promatrate zlo i tugu oko sebe, stavite ih u kontekst onoga što Biblija govori o vrlo bliskoj budućnosti. To je budućnost koja se nudi svakome od nas!

Clifford Goldstein

Hebrejska riječ prevedena sa dan u Potanku je yom (jom). Kad riječ yom prati određeni broj, onda ona uvijek označava doslovni dan od 24 sata (npr. Post 7,11; Izl. 16,1), što još jednom upućuje na činjenicu da izvještaj o stvaranju govori o doslovnim danima od dvadeset i četiri sata.

Deset zapovijedi pružaju još jedan dokaz da se izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka odnosi na doslovne dane. U četvrtoj zapovijedi Bog kaže: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi,  Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio
dan subotni.” (Izl 20,8-11)

Bog ponovo jezgrovito iznosi izvještaj o Stvaranju. Svaki je dan (yom) bio ispunjen stvaralačkim radom, nakon kojih slijedi subota kao vrhunac tjedna stvaranja. Subotnji dan od 24 sata, obnavlja tako uspomenu na doslovan tjedan Stvaranja. Četvrta zapovijed ne bi imala nikakvog smisla kada bi se svaki dan prostirao u eone.

Oni koji navode tekst iz 2. Petrove 3,8 “da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina” pokušavaju dokazati da dani stvaranja nisu bili doslovni dani od dvadeset i četiri sata, prelazeći preko činjenice da se isti redak završava tvrdnjom da su “tisuću godina kao jedan dan”. Oni koji dane Stvaranja tumače kao tisuće godina ili duga neodređena vremenska razdoblja od više milijuna, pa čak i milijardi godina, sumnjaju u vjerodostojnost Božje Riječi – onako kako je zmija kušala Evu da to učini.

“U početku stvori Bog nebo i zemlju”, stoji u prvom retku Biblije, i ta objava uvijek se iznova ponavlja u ovoj Knjizi.

“Ti si, Jahve, Jedini!” kaže Nehemija. “Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve oživljavaš.” (Nehemija 9,6)

Psalmist pouzdano objavljuje o Bogu: “U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku Tvojih.” (Psalam 102,26)

“Podignite oči i gledajte”, poziva prorok Izaija, “tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu… Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje.” (Izaija 40,26.28)

Poganskim svećenicima u Listri, koji su mu namjeravali iskazati štovanje, Pavao je rekao: “Ljudi, što to činite? I mi smo smrtnici kao i vi! Ali vam kao Radosnu vijest donosimo zapovijed da se obratite od tih ispraznih stvorova živome Bogu, koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima.” (Djela 14,15)

Pavao Atenjanima objavljuje da je “Bog Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, On… je Gospodar neba i zemlje… svima daje životni dah i sve ostalo.” (Djela 17,24.25)

A Ivan poziva sve nas: “Bojte se Boga, i zahvalite Mu… Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7) Jeste li se zapitali kako je Bog stvarao svemir?

Vaša Biblija sadrži jednostavan odgovor. “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.” (Hebrejima 11,3) Novi zavjet u prijevodu Dude i Fućaka taj tekst daje ovako: “Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.”

Zamijetimo kako taj tekst ne tvrdi da je Bog nešto stvorio ni iz čega, premda je to mogao učiniti. On ne ide u pojedinosti. Samo kaže da je Bog načinio vidljivo iz nevidljivoga, što bi mogao biti dovoljno snažan iskaz znanstvene istine da je energiju moguće pretvoriti u materiju.

Koliko je Bogu trebalo vremena da učini svako od tih velikih čuda? Samo toliko koliko je bilo potrebno za izgovaranje riječi.

“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta Njegovih sva vojska njihova… Jer On reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,6-9)

“Hvalite Ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Jahvino, jer On zapovijedi i postadoše.” (Psalam 148,4.5)

To ne znači da je Bog stvorio u svemiru sve odjednom; to samo otkriva Njegov način stvaranja. Bog samo treba progovoriti, izraziti želju, i atomi se pokoravaju Njegovoj volji.

Prema tome, Bogu ne trebaju duga vremenska razdoblja da bi ostvario svoje zamisli. On može djelovati vrlo brzo. Kazati da su za evoluciju svijeta ili njegovih stvorenja potrebni eoni i eoni, to jest duga vremenska razdoblja, znači neopravdano ograničiti Božju moć. On se po svojoj volji može poslužiti vremenom, a može ga i posve zanemariti.

Svojim najsuvremenijim teleskopima Keck, Palomar i Hubble astronomi mogu snimiti svjetlosti zvijezde što je postojala prije milijardu godina. Ali tu zvijezdu je vječni, svemogući Stvoritelj mogao načiniti u jednom trenu — “dahom usta svojih”.

Kad je Bog odlučio stvoriti naš svijet, On je izabrao učini to za šest dana. To je bilo Njegovo pravo. Njemu za to nije trebalo šest dana. Bilo bi Mu dovoljno šest minuta ili samo šest sekundi.

Zašto je uzeo šest dana, a ne šest godina ili šest milijuna godina? Iz posebnog razloga koji će Vam postati jasnim kad čitate izvještaj u prvim dvama poglavljima knjige Postanka.

Prvog je dana Bog rekao: “Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.” (Postanak 1,3) Bio je to početak smjenjivanju večeri i jutara, dana i noći.
Drugog je dana rekao: “Neka bude svod!” I pojavio se prostor između mora i oblaka (6. redak).
Trećeg dana pojavilo se kopno koje je iznenada prekrio biljni pokrov (9-12. redak).
Četvrtog je dana Bog rekao: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom” — i pojavili su se Sunce i Mjesec (14. redak).
Petog je dana Bog rekao: “Neka provrve vodom živi stvorovi, i ptice krilate nek polete nad zemljom, svodom nebeskim. Stvori Bog morske grdosije.” (20. i 21. redak)Odjednom su ptice zapjevale, a mora se napunila ribama.
Šestog je dana Bog rekao: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” (24. redak) I životinje raznih vrsta napučile su prekrasne šumarke i polja.

Bog je načinio prelijepi svijet. Bio je pun blaga — zlata, srebra, dragog kamenja; pun hrane — orašastih plodova, voća i žitarica te čiste vode; pun ljepote — drveća, paprati i cvijeća; pun čudesnih živih stvorenja — ptica, riba i životinja svake vrste i boja.

Tada, još uvijek šestoga dana, kad je sve bilo spremno za vrhunsko djelo stvaranja, Bog kaže: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (26. i 27. redak)

Na taj način Bog je ispunio svoju prvotnu zamisao o ovoj Zemlji, kako to otkriva prorok Izaija: “Da, ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj — On je Bog — koji je oblikovao i sazdao zemlju, koji ju je učvrstio i nije ju stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje.” (Izaija 45,18)

Sada su se pojavili njezini stanovnici, izvrsno opremljeni da se množe i napune Zemlju i sebi ju podlože. (Postanak 1,28) Upravo izišli iz Božje ruke, oni su bili tako prekrasna stvorenja da Vaša Biblija kaže kako su Adam i Eva bili okrunjeni “slavom i sjajem” i samo “malo manji” od anđela. (Psalam 8,5)

Od Boga danom moći da vide i čuju, mirišu i osjete, misle i odlučuju, biraju i pamte, razumiju i vole — oni su doista bili stvoreni na sliku Božju. Koliko je to bilo moguće, oni su bili Njegov sin i kći te zbog toga Njemu neizrecivo dragi.

Imajući to na umu, David kaže: “Znajte da je Jahve Bog: On nas stvori, i mi smo Njegovi.” (Psalam 100,3) A Malahija primjećuje: “Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio?” (Malahija 2,10) Zašto je Bogu trebalo šest dana za stvaranje ovog svijeta?

Vaša Biblija odgovara: “Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo i zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,11)

Cijeli izvještaj nalazimo u drugom poglavlju Postanka: “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” (Postanak 2,1-3)

Tako je Bog utemeljio tjedni ciklus — ne radi sebe, već radi čovjeka. Budući da je toliko brinuo za ta dva divna stvorenja koja je načinio, Bog je planirao da svaki sedmi dan tijekom njihova života bude posvećen. Svaka subota, kako ju je nazvao, trebala je za njih biti dan posvećen razmišljanju o Njemu. Tog dana, slobodni od redovnih životnih obveza, trebali su s Njime šetati i razgovarati te razmišljati o Njegovoj dobroti i ljubavi.

Bio je to prekrasan plan što je zauvijek trebao povezati čovjeka i Boga. Da su ga Adam, Eva i njihova djeca slijedili, bili bi pošteđeni bezbrojnih nevolja, i zauvijek bi uživali Božje obećane blagoslove.

Srećom, ti blagoslovi nisu bili ponuđeni samo Adamu i Evi. Bog ih je sačuvao u svom jedinstvenom i trajnom spomenu na stvaranje. U svim stoljećima od onog vremena naovamo ti su blagoslovi bili dostupni svakog sedmoga dana. Oni su i danas dostupni. I Vi ih možete dobiti.

Arthur S. Maxwell

Kroz svoje djelo Bog određuje sebe i kao Velikog Boga, Svemoćnog, koji nadilazi ljudski rod, i kao ličnog Boga koji se spušta da bi stvorio ljudska bića i povezao se s njima.

Zanimljivo je da nam biblijski izvještaj o stvaranju ne pruža “znanstveni” mehanizam božanskog djela stvaranja. Bog nije koristio pomoćnika, specijalne alatke ili tajne kemijske formule. Cjelokupna tajna sadržana je samo u Njemu. “Jer on reče i postade; on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,9). I zaista, djelo stvaranja opisano je kao rezultat Božje riječi. Deset puta je Bog progovorio. Taj ritam broja deset nagovještava da je Bogu prilikom stvaranja bio potreban minimum riječi. Međutim, izvještaj o stvaranju nam kaže da je Bogu trebalo sedam dana da dovrši cjelokupno djelo: jedan tjedan. Broj sedam u Bibliji i na starom Srednjem istoku simbolizira ideju potpunosti – jedan od načina da se kaže da je Bog tada sve dovršio i da je sve bilo savršeno, potpuno. Takvo računanje može danas zazvučati nevjerojatno naspram “znanstvene” tvrdnje evolucije koja govori o milijardama godina.

Baš kao što je čovjek stvoren odrastao, tako je i svijet stvoren kao zreo. Adam nije stvoren nezreo kao beba ili u vidu sperme. Bog ga je stvorio “odraslog” baš kao i drveta i sve oko njega, tako da bi on mogao ne samo preživljavati nego i uživati u svim božanskim darovima.

Snažna potvrda o dobrom i savršenom stvaranju označava kraj tjedna stvaranja: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma” (Postanak 1,31). Riječ “veoma” pridodana onom “dobro” na završetku pokazuje da stvaranje nije samo dobro obavljen posao koji zadovoljava naše osnovne potrebe i pomaže da preživimo. Stvaranje je prekrasno i ugodno tako da u njemu možemo i uživati. To što je sve stvoreno dobro podrazumijeva da je ljudima dopušteno, da se od njih čak zahtijeva, da u tome uživaju.

Kad Biblija govori o nadi u novo Božje kraljevstvo, novi Jeruzalem, ona to čini pozivajući se na stvaranje. Knjiga proroka Izaije i knjiga Otkrivenja završavaju se istim viđenjem novog grada koji je Bog obećao da stvori radi sreće ljudskog roda. Nada je obilježje stvaranja.

Prve stranice Svetog pisma govore o stvaranju a posljednje o ponovnom stvaranju. Sama činjenica da je u početku sve bilo “dobro”, čak “veoma dobro” garantira ispunjenje obećanja o jednom boljem svijetu gdje će sve ponovno biti “dobro… veoma”.

Jacques Doukhan

Sjećam se da sam jednom upitao svoga nastavnika: “Kako je nastao svijet?” Objasnio mi je da se jedna golema masa svemirskog materijala vremenom razdijelila na Sunce i planete te je tako nastao sunčev sustav. “Dobro, a odakle ta masa?” Rekao mi je da se raspala jedna veća masa koja je oformila dijelove naše galaktike. Ja sam bio uporan: “Kako je nastala galaktika?” Odgovor je glasio: “Iz jedne goleme svemirske mase koja je eksplodirala.” “Dobro”, nastavio sam, “a odakle ta masa?” Tu je nastala tišina.

Ne bi bilo znanstveno da mi je odgovorio kako je tvar stvorila samu sebe. Zato vjerujem da čak i znanstvenici moraju priznati da je nešto postojalo oduvijek. Mi možemo vjerovati da je sve nastalo iz eksplozija svemirske tvari koja je oduvijek postojala, ali možemo vjerovati i da je sve stvorio jedan inteligentni Autor koji je oduvijek postojao.

Za vrijeme jedne šetnje s starim bračnim parom koji me je podučavao osnovnim učenjima Biblije, gospođa Simpson se spustila pokraj travnjaka i pozvala me prstom. “Doug, želim ti nešto pokazati. Vidiš ovaj cvijet?” Visoko sam cijenio tu staru, mudru ženu te sam mislio: “Što to ona vidi na nekakvom cvijetu, zbog čega bi me pozvala?”

“Pogledaj, pet pravilnih latica okruženo je s pet jednakih listova, a s unutarnje strane cvijeta vidimo pet malih prašnika. I sve to u skladnim bojama i savršenoj simetriji. Tu se vidi organiziranost, dizajn. Ovo se nikako nije moglo dogoditi slučajno, zar ne?”

Dizajn, organiziranost i plan nikada ne nastaju iz kaosa. To je kao kad biste bacili bombu u tiskaru i očekivali da se, nakon što se slegne prašina, pojavi gotova enciklopedija Britannica!

Ako i pođemo od teorije evolucije i zamislimo da su se prvi organizmi jednostavno razmnožavali tako što jedinka naraste i podijeli se na dva dijela, kada je onda došlo do potrebe da nastanu muški i ženski spol? Kada ljudi zažele imati potomstvo, zašto jednostavno iz njih ne izrastu djeca i odvoje se, kad kažu da se sve tako događalo u početku? Zašto uopće postoji potreba za dva suprotna spola, koji se ne mogu razmnožavati bez udruživanja i suradnje?

A što je s pticama? Ja sam pilot i znam nešto o aerodinamici. Dok sam vjerovao u evoluciju, nekako mi je polazilo za rukom da zamislim kako su vodenim bićima polako rasle noge i kako su postupno, tijekom mnogo vremena, napuštali vodu izlazeći na kopno. Ali sam uvijek imao problema zamisliti guštere koji se penju na litice, pokušavajući razviti aerodinamični oblik, perje i lagane kosti prije no što tresnu o zemlju. A ako bi koji i preživio pad, kako je svoj napredak prenio na potomstvo?

Dva su se prijatelja srela na parkingu. Jedan je vjerovao u stvaranje čiji je autor Bog, a drugi je vjerovao u evoluciju. Ovaj drugi je pružio ruku u znak pozdrava i uzviknuo: “O vidim da si se ponovio! Gdje si kupio tu Toyotu?”

“Pa, jednog dana sam na podu svoje garaže primjetio manju lokvu motornog ulja. Nisam imao vremena da je uklonim pa sam je ostavio. Nakon nekog vremena, primjetio sam da se na mjestu gdje je bilo ulje, iz betona pojavljuje Volkswagen “buba”. Nisam se miješao u proces i nakon nekoliko tjedana “buba” se pretvorila u Renault 19 i konačno, nakon dužeg vremena, iz moje garaže je izišla ova Toyota.”

Na to je evolucionist mahnuo rukom: “Ma daj, skrati! Gdje si kupio auto?”

“Čekaj malo. Ti ne vjeruješ da je moj auto nastao iz ulja na betonu, zato što znaš da iza njegovog dizajna i funkcionalnosti stoji netko tko je taj automobil isplanirao i napravio. To što svi automobili i sva cestovna vozila imaju gume, svjetla i brisače, ne znači da su nastali evolucijom jedan iz drugoga.”

Mercedes nije nastao iz Forda, a Ford nije nastao iz Fiata. Svi oni imaju sličan izgled i njihovi dijelovi imaju istu funkciju zato što služe za vožnju u uvjetima koji su svima zajednički. Proizvođači nisu mogli planirati neko drugačije cestovno vozilo bez kotača, opremljeno veslima umjesto motorom, kad uvjeti vožnje na kopnu zahtjevaju kotače i motor za sva vozila. Na isti način, moraju postojati sličnosti između čovjeka i drugih stvorenja, ali to ne znači da smo evoluirali jedni iz drugih. To znači da živimo u istim životnim uvjetima i Bog je dao da su nam neke temeljne stvari zajedničke.

Kad god vidite auto, vi znate da se negdje nalazi i proizvođač automobila. Ljudsko biće je daleko složeniji stroj nego bilo koji automobil. Nije li logično pomisliti da negdje mora postojati i stvoritelj ljudi. Čitav naš planet je pun stvorenja i djela kroz koja možemo vidjeti Boga. Potrebno nam je samo malo vremena da zastanemo i pogledamo.

Doug Batchelor

1. Uspjeh darvinizma zasnovan je na isključivom korištenju znanstvenih dokaza
2. Teoriju prihvaćaju svi pravi znanstvenici
3. Istinitost je teorije nesumnjivo dokazana

Dakako, ovaj članak je samo povod daljoj raspravi, a ne i posljednja riječ o temi.

Čisto znanstveni dokazi
Nedavno objavljena knjiga Janet Brown Charles Darwin: Moć mjesta (The Power of Place), demitologizira predodžbu kako je Darwin uspio samo zbog svojih “neoborivih dokaza”. Knjiga pokazuje kako su se Darwin i pristaše itekako bavili agresivnom kampanjom kojom su pokušavali proširiti svoja uvjerenja. Čim je izdao svoje Podrijetlo vrsta, Darwin je odmah počeo slati primjerke knjige najutjecajnijim ljudima svojeg vremena. Pritom je zanemario dobar običaj da prve primjerke pošalje ljudima koji su mu pomogli u njegovim istraživanjima. Tako je unaprijed razoružao svoje kritičare, jer, kako Janet Brown primjećuje, teško je napasti autora koji vam je poslao svoju potpisanu knjigu, praćenu ljubaznim pismom. Darwin je organizirao svoje istomišljenike i oni su uskoro otkupili poznati znanstveni časopis onog vremena (Natural History Review) preko kojega su širili evolucionističke ideje. Uspostavili su srdačne odnose s odabranim britanskim izdavačima, kako bi pospješili objavljivanje svojih knjiga namijenjenih znanstvenicima i običnim ljudima. Darwin je osobno prikupljao sve spise objavljene o njemu – na koncu je to bila kolekcija od nekih dvije tisuće članaka. Negativne su ga kritike znale poprilično uzrujati (te je, prema svjedočanstvima, znao zbog njih dobiti ozbiljne zdravstvene tegobe), dok je pozitivne prikaze nastojao što više proširiti. Katkad je platio i iz vlastitog džepa kako bi se spisi što su ga podupirali objavili kao zasebni separati ili knjižice. Pred kraj Darwinovog života, ova skupina njegovih istomišljenika, koja je djelovala timski uvježbano, razvila je utjecajnu mrežu u svim značajnim institucijama, od parlamenta do Crkve i raznih sveučilišta. Protivnici evolucionizma, kako prikazuje Janet Brown, ni izbliza nisu bili ovako organizirani i utjecajni. I barem dio razloga prihvaćenosti darvinizma nalazi se u ovoj jakoj promidžbi darvinističkih ideja.

Opća prihvaćenost teorije
Ova zakulisna povijest širenja teorije evolucije ne čudi nikoga tko shvaća koliko iracionalnosti često nalazimo iza paravana “prave znanosti”. Znanstvenike, dakako, ne treba gledati kao na naivne ovce, ali ni kao čiste umove, lišene svake ljudske ranjivosti i pogrešivosti. Ipak, oni imaju uvida u činjenice i njihovi se rezultati, do kojih dolaze razvijenim metodama, ne mogu tek tako odbaciti. Zato je zanimljivo vidjeti koliko uglednih znanstvenika i intelektualaca ima problema s teorijom evolucije. Ovdje govorimo o onim znanstvenicima koji se nisu deklarirali kao vjernici, nego pokušavaju o svemu raspraviti bez predrasuda. Otrežnjujuća je (već dvadeset godina stara) tvrdnja australskog biologa Michael Dentona: “Tijekom prošloga stoljeća uvijek je postojala značajna manjina prvorazrednih biologa koje se nikad nije moglo navesti da prihvate valjanost darvinističkih tvrdnji. Točnije, broj biologa koji su izrazili neki stupanj razočaranja praktički je beskonačan.”

Mnogi znanstvenici koji načelno prihvaćaju teoriju evolucije zapadaju u probleme kad je trebaju primijeniti u područjima svoje ekspertize. Tako je nedavno i uvaženi paleontolog Eldredge izrazio sumnju u dokazanost darvinističkih pretpostavki. On se i dalje izjašnjava kao evolucionist, premda priznaje da u svojem području nije našao dokaze za teoriju koju deklarativno priznaje. Mislioci koji zapažaju sve više slučajeva ovakvih “pravovjernih heretika” evolucije, objašnjavaju da mnogi znanstvenici nisu spremni javno dovesti u pitanje sam darvinizam. Njihov je strah, tvrdi teoretičar znanosti Phillip E. Johnson, više političke nego znanstvene naravi: “Oni strahuju da bi odbacivanje darvinizma moglo dovesti na vlast vjerske fanatike koji bi zatvorili pristup novčanim fondovima.”

Dokazanost teorije
Kada jedan svjetski ugledni intelektualac kao što je američki lingvist Noam Chomsky dovede u pitanje evolucijsko objašnjenje ljudskog jezika, jer je sposobnost govora praktički neobjašnjiva postupnim promjenama, onda bi se takav stav trebao uzeti kao ozbiljan prigovor darvinizmu.

No, najodaniji evolucionisti, poput Richarda Dawkinsa, uopće i ne priznaju mogućnost pogreške u njihovoj teoriji. Jer, tvrde oni, nema alternative. Zapravo, ima ih, ali su potpuno neprihvatljive. Prva je alternativa postojanje Boga, o čemu evolucionisti ne žele ni čuti, jer je izvan znanosti. Druga je mogućnost čisti slučaj, no to im je neprihvatljivo jer se ne nudi nikakvo objašnjenje. Darvinizam se jednostavno smatra neupitno istinitim, koliko god da je neka evolucionistička objašnjenja teško uopće i zamisliti, a nekmoli potvrditi.

Ovakvo ustrajavanje na istinitosti teorije unatoč svim problemima ju jednostavno čini metafizičkom konstrukcijom, koju onda nije moguće dokazati ili opovrgnuti, te se jedino može prihvatiti vjerom.

Zato je u pravu L. Harrison Matthews kada u svojem uvodu Darwinovog Podrijetla vrsta (izdanje 1972.; zanimljivo je kakvi se sve citati nalazi u predgovoru Darwinovog ključnog djela) kaže: “Vjerovanje u teoriju evolucije stoga se može usporediti s vjerovanjem u posebno stvaranje – za oba koncepta vjernici znaju da su istiniti, ali nitko od njih, dosad, nije to mogao dokazati.” Treba ipak dodati ovom mišljenju da oni koji vjeruju u stvaranje priznaju da su vjernici, dok oni koji vjeruju u evoluciju misle kako to uopće nije vjera.

Za potpuniju sliku o dokazanosti teorije evolucije bila bi potrebna barem jedna podeblja knjiga. Ipak, dodajmo još dva zanimljiva citata suvremenih znanstvenika:

“Postojeće filogenetske hipoteze o ljudskoj evoluciji, temeljene na lubanjama i kostima, ne mogu biti pouzdane.” (M. Collard i B. Wood u Proceedings of the National Academy of Sciences, 2000.)

“Fosilni dokazi evolutivne povijesti čovjeka nepotpuni su i otvoreni različitim tumačenjima.Fosilnih dokaza evolucije čimpanze uopće nema.” (Henry Gee u časopisu Nature, 2001.).

Umjesto zaključka – poziv na osobnu provjeru
Ne bih volio da ovaj članak završi mojim zaključcima, nego pozivam sve strpljive čitatelje da malo i sami provjere ovo o čemu smo pisali pomoću dva jednostavna testa, koji ne zahtijevaju preveliko akademsko znanje.

Prvi test: Pronađite negdašnje školske udžbenike iz biologije (stare kojih tridesetak godina), pa ih usporedite s današnjim. Zahtijeva to podosta strpljenja, ali se trud svakako isplati jer ćete vidjeti koliko je “dokazanih” tvrdnji, koje su negdašnji učenici (možda i vi među njima) nekad morali znati napamet, izbačeno iz današnjih udžbenika. Možda pronađete tzv. Haeckelov zakon (Haeckel je bio Darwinov suvremenik i poznanik, gorljivi propovjednik darvinizma u Njemačkoj) koji je glasio: Ontogeneza je rekapitulacija filogeneze. Drugim riječima, beba u utrobi majke prolazi sve faze koje je ljudski rod prošao u evoluciji (od jednostaničnog organizma, preko ribe i majmuna, između ostalog). Morala se ta komplicirana fraza učiti napamet još u osnovnoj školi, iako, kako je to nedavno ustvrdio dr. Jonathan Wells, biolozi već stotinu godina znaju da je Haeckel opravdavao svoju teoriju lažnim prikazima ploda u utrobi. Danas nitko ne prihvaća ovaj svojedobno javno naučavani “zakon”, a mi se samo ostajemo u čudu pitati kako to da se on uopće toliko dugo održao u školskim programima.

Ili, pogledajte muzej krapinskog čovjeka i rekonstrukciju izgleda neandertalca. Potom je usporedite sa suvremenim rekonstrukcijama (jedna je nedavno objavljena u novinama), pa ćete vidjeti kroz kolike je promjene prošla negdašnja znanstvena “istina”. Vidjet ćete kako je u ranijim prikazima krapinski pračovjek prikazivan kao polumajmun, dok ga današnji znanstvenici prikazuju kao potpuno ljudsko stvorenje (zapitajte se kako su negdašnji znanstvenici na osnovi kostiju zaključili da je neandertalac bio potpuno dlakav).

Onda si postavite ovakva pitanja: Kako je bilo moguće da se čak u školama naučava nešto za što su znanstvenici znali da nije istina? Zašto bezuvjetno prihvatiti teoriju koja je imala ovakve pogreške u svojoj povijesti? itd. Teško da ćete i na jedno od ovih i sličnih pitanja odgovoriti čisto znanstveno, jer se pravi razlozi za planetarnu prihvaćenost darvinizma nalaze negdje izvan granica egzaktnih i objektivnih znanosti.

Željko Porobija