Čitanje Biblije nije ispit izdržljivosti, poput kakvog maratona, utrke ili sličnog napornog sporta, a brzo čitanje nije niti mudro niti potrebno. Ne treba juriti kroz poglavlja. Dakle, čitajte bez napora.

Nedavno mi je prijatelj ponosno priopćio da je pročitao cijelu Bibliju za samo tjedan dana! Pa što? Zna se da je Bibliju moguće pročitati za otprilike stotinu sati. Ali taj moj prijatelj, osim što je postigao nešto neobično, nije imao baš puno koristi. Priuštio si je određeno osobno zadovoljstvo, ali je li išta dobio u duhovnom smislu? Biblijska blaga ne mogu se crpsti u strci i jurnjavi.

Biblija je knjiga za promišljanje. Mnogo je bolje pročitati samo jedno poglavlje polako, uz molitvu i razmišljanje, negoli projuriti kroz cijelu Bibliju s namjerom da se postigne nekakav rekord kad se stigne do posljednjeg retka.

Za mnoge je ljude razmišljanje postalo izumrla djelatnost. Pa ipak, ono je od životne važnosti i moramo se iznova naučiti razmišljati da bismo dobili što više od čitanja Svetog pisma.

Odvojite određeno vrijeme za užitak  u čitanju Biblije. Odmarajte se uz čitanje. Pokušajte razmišljati o pravom značenju svake riječi. Dopustite da vam se um bavi lijepim jezičnim i književnim izrazima. Iznenadit ćete se koliko će oni još dobiti na ljepoti.

Ponekad provodim sate u proučavanju i razmišljanju o nekim kratkim redcima, a to se pokazalo vrlo zahvalnim. Eto, tako to biva kad Biblija pozitivno utječe. Kad nakon duljeg čitanja odložite Bibliju, imate dojam da ste bili u prisutnosti samog Boga.

Slavne misli naviru iz naizgled suhih i beznačajnih riječi, poput visibaba koje izbijaju iz promrzle zemlje u rano proljeće. Tekstovi kojima prije niste davali nikakvu važnost, postaju odjednom žice na harfi na kojoj anđeli sviraju nebeske melodije.

To iskustvo doživio sam više puta dok sam pisao Biblijske priče, što je bio vrlo zahtjevan posao. Trebalo je Bibliju učiniti jednostavnom i privlačnom djeci.

Evo kako se to radi:

Uzmite, primjerice, sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!‘ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se – nosioci stadoše – te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci.“ (Luka 7,11-15)

Na prvi pogled to je tek humano djelo učinjeno sirotoj udovici. U tradiciji je poznato kao uskrisenje udovičina sina.

Ali ako zastanemo na časak i dublje razmislimo o tome, shvatit ćemo kako ovo djelo zrači ljubavlju i snagom. Najednom gledamo pred sobom dvije povorke, a ne jednu. U prvoj su Isus i Njegovi učenici, u drugoj sirota udovica i narikače. Jedna ide u gradić Nain, druga izlazi iz njega. Na čelu jedne je Knez života, a na čelu druge mrtvac. Jedna je povorka radosti, a druga povorka žalosti. U trenutku se susreću – i život trijumfira nad smrću. Eto zašto sam toj priči dao naslov Prekinuti sprovod. Baš tako je i bilo. Isus je i došao zato da zauvijek prekine pogrebe dajući vječni život svakome tko Ga prihvati. Njegovo uskrsnuće jamstvo je uskrsnuća svih spašenih. Ono će značiti vječno uništenje smrti.

Pogledajmo sada navod iz Evanđelja po Luki 23,50-53: „Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek – on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih – koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen.“

Kad prvi put čitamo ovaj tekst, stječemo dojam da je to samo kratki izvještaj o onome što se dogodilo s Isusovim tijelom odmah nakon raspeća. No, zastanimo na trenutak, nemojmo tako jako žuriti. Pročitajmo ga iznova, pa onda još jednom. Usporedimo ga s izvješćem u Evanđelju po Ivanu 19,38-40 i gledajmo kako nam počinje bivati jasniji.

Pogledajmo! Naslonili su ljestve na križ. Po njima se penje neki starac, dok drugi, zabrinutog lica, čeka podno njih.

Onda onaj na ljestvama vadi čavle koji Isusa drže prikovanog za križ. Treba mu pomoć. Prislanjaju i druge ljestve. Po njima se penje drugi starac. Obojica vrlo pažljivo spuštaju tijelo, a Isusove klonule ruke, viseći o njihovom vratu, kao da govore: „Hvala vam, prijatelji, što ste mi došli pomoći.“ Divne li spoznaje da Njegovi dobri prijatelji nisu pobjegli i ostavili Ga samog. Ovi starci, tajni učenici, pritekli su Mu u pomoć. Uzbudljiva je i spoznaja da je čavle u Isusove ruke zabijao netko tko Ga je mrzio, a vadio netko tko Ga je ljubio.

I događaj opisan u Evanđelju po Ivanu 21,9-13 može nam ukazati kako je važno mirno razmišljati nad biblijskim događajima.

„Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu. Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!‘ Uspe se u lađicu Šimun Petar te izvuče na kopno mrežu krcatu: sto pedeset tri velike ribe. Iako ih je bilo toliko mnogo, mreža se nije rastrgala. Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako.“

Na prvi pogled se čini da je riječ samo o Isusovom posljednjem susretu s učenicima na obali Galilejskog jezera.

Daljnje proučavanje otkrit će da je to zapravo rudnik duhovnih blagoslova.

Zapazite „razgorjelu žeravu“. Tko ju je zapalio? Isus, u svakom slučaju; a tko bi drugi! Ne za sebe, već za svoje prozeble, umorne učenike koji su cijelu noć ribarili i ništa nisu ulovili. A On je imao ribu na žeravici.

Kako je samo bio pažljiv! Pripremio im je hranu tako rano i pozvao ih: „Dođite i doručkujte“, ili kako bismo mi danas rekli: „Izvolite, dobar tek!“

Divnog li i nezaboravnog prizora!

Isus, Gospodar života, tek uskrsnuo iz mrtvih, poziva svoje prijatelje da s Njim doručkuju. To je možda najljepši od svih poziva koji se mogu naći u Bibliji. Budući da je doručak prvi dnevni obrok, njime je obilježen početak novog dana i novog života za učenike. Za njih je to bio kraj ribarenja na Galilejskom jezeru.

Oni će odsad ići u ime Učiteljevo i „loviti ljude“ za Božje kraljevstvo.

Četvrtu ilustraciju naći ćemo u Djelima 9,36-42.

„U Jopi bijaše učenica imenom Tabita, što znači ‘Košuta’. Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila. Baš u ono vrijeme obolje te umrije. Tada je okupaše i staviše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u Lidi, poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: ‘Dođi k nama, ne oklijevaj!’ Petar se diže i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu; svi se u suzama skupiše oko njega te mu pokazaše haljine i ogrtače koje je radila Košuta dok je bila na životu. Petar istjera sve van te kleknu i pomoli se. Zatim se okrenu prema mrtvom tijelu i reče: ‘Tabita, ustani!’ Ona tada otvori oči, pogleda Petra te sjede. A on joj pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice te im je pokaza živu. Vijest o tom raširi se po svoj Jopi te mnogi prigrliše vjeru u Gospodina.“

Čitajući ovaj izvještaj, mnogi bi mogli pomisliti da je riječ o dostojanstvenoj starijoj gospođi koja je osnovala dobrotvornu udrugu u kojoj je vrijedno šivala odjeću za siromašne, a onda se razboljela i umrla, zasigurno od starosti. Bila bi to obična priča da joj kraj nije uljepšan zadivljujućim čudom. Pogledajmo malo pozornije.

Kako se zvala ta gospođa? Tabita ili Košuta. Vjerojatno joj je Košuta bio nadimak. A što to znači? Ništa drugo do živahna košuta!

Koliko taj maleni podatak mijenja značenje događaja! Tabita nije bila draga bakica „s jednom nogom u grobu“.

Naprotiv, bila je mlada, živahna, puna oduševljenja, neumorna u obilaženju siromaha. Toliko je jurila da su je u gradu poznavali pod imenom Košuta. Možda je imala krupne bistre oči poput košute, oči koje su se zanimale za ljude i pokazivale puno razumijevanja i suosjećajnosti za njihove probleme i tuge. Ne vjerujem da je umrla od starosti. Mislim da je radila i skrbila o drugima toliko da je umrla od iscrpljenosti. Nije stoga ni čudno da su poslali po Petra da je podigne iz smrti. Bila je jako potrebna svojoj maloj crkvi. A jednako tako i Bogu.

Ovih nekoliko primjera, odabranih nasumce, kazuju da svatko, baš svatko, u Bibliji može pronaći divne misli koje nadahnjuju. Gotovo svaki biblijski tekst može uroditi sličnim plodom ako se o njemu razmišlja dovoljno i uz molitvu.

To je možda najuvjerljiviji dokaz nadahnutosti Biblije. Ona nadahnjuje onoga tko je čita, pokreće um, uzdiže misli i puni srce radošću.

Nijedno drugo iskustvo ne može donijeti takvu duhovnu obnovu, takav duševni zanos, tako duboku i trajnu radost kao čitanje Biblije.

Čitajte Bibliju sami i uvidite! Budite ustrajni u čitanju. Polako. Pažljivo. S poštovanjem. S očekivanjem. Bit ćete divno i bogato nagrađeni!

Arthur S. Maxwell

Što trebate učiniti?

Hoćete li započeti s prvom stranicom i uporno čitati do zadnje stranice, kao da je riječ o uobičajenom književnom djelu, romanu ili putopisu? Ni u kom slučaju!

Hoćete li preskakati s jednog kraja Biblije na drugi u nadi da ćete pronaći nešto što bi vas moglo zanimati? Ni to ne bi bilo mudro.

Postoji bolji način.

Istini za volju, čitamo li u Bibliji samo ono što nam se dopada, još uvijek je bolje nego da je uopće ne čitamo. Ali na taj način nećemo steći pravu sliku o Bibliji i njezinoj sveopćoj namjeni. U krajnjem slučaju, takav način čitanja vodi površnosti. Psalam o Dobrom pastiru djeluje doista utješno (Psalam 23), Izaijin opis Mesije koji će doći izrazito je lijep (Izaija 53), Kristovo nastojanje da utješi svoje učenike djeluje vrlo ganutljivo (Ivan 14), Pavlova rasprava o ljubavi književni je dragulj neusporedive vrijednosti (1. Korinćanima 13).

No, beskrajno ponavljanje čitanja tih stranica nepotrebno ograničava razumijevanje ostalog sadržaja Biblije i Božje namjere koja se u njoj nalazi. Takav način čitanja Biblije može se usporediti sa životom u prekrasnom cvjetnom vrtu iz kojega nikada ne bismo bacili pogled preko živice na livade pune cvijeća, na zelene brežuljke ili na planinske vrhove pokrivene snijegom.

Mnogi dobri kršćani očituju svoju pobožnost čitajući Bibliju kroz godinu – od prvog poglavlja prve knjige, Knjige Postanka, pa do posljednjeg poglavlja u Otkrivenju. To jest korisno za one koji već poznaju Bibliju, no za početnika je svakako bolje da bude manje ambiciozan.

Mnogi koji na takav način pokušavaju čitati Bibliju, svladaju bez muke poglavlja Postanka i Izlaska, ali redovito zapnu na Levitskom zakoniku ili Ponovljenom zakonu. Čak i ako im uspije ne odustati kod ovih težih knjiga, gotovo sigurno će dignuti ruke od čitanja kad dođu do Knjige proroka Jeremije, Ezekiela, Daniela ili knjiga takozvanih malih proroka.

No, ako nije mudro početi čitati od početka, ako i čitanje napreskokce nije preporučljivo, kako onda treba čitati Bibliju?

Evo nekoliko prijedloga za čitanje Biblije koji bi mogli biti vrlo korisni. Već su mnogima bili na blagoslov, pa će i vama zasigurno pomoći ne samo da uživate u čitanju Biblije, već i da otkrijete kako je ona lijepa i divna Knjiga.

1.  Započnite s jednom od najjednostavnijih knjiga, primjerice s Evanđeljem po Marku. Pročitajte ga cijelog. Za to će vam trebati oko sat vremena. U tom Evanđelju se nalazi jedan od prvih izvještaja o životu i smrti Isusa Krista koje je opisao očevidac Ivan Marko.

Budući da se često spominje ime apostola Petra, skloni smo zaključiti da je poznati ribar i Isusov učenik osobno dao piscu Ivanu Marku mnogo podataka, što samo Evanđelje čini još zanimljivijim.

Evanđelje po Marku prepuno je akcije i čitanje vam sigurno neće biti jednolično. Ono će vas uvesti ne samo u Novi zavjet, nego vas i upoznati s osnovama kršćanskog vjerovanja.

2. Čitajte zatim Evanđelje po Mateju. Ova knjiga napisana je nekoliko godina nakon Markove i ponavlja gotovo sve što tamo već piše. No, u njoj ipak nalazimo mnoga Isusova učenja koja Marko nije iznio.

Matej je zabilježio šest Isusovih govora, a prvi i najpoznatiji je govor na Gori blaženstava. U njemu se nalaze blaženstva, zlatno pravilo i molitva Očenaš. Drugi govor, zapisan u desetom poglavlju, govori nam kako treba propovijedati Radosnu vijest. Treći, zapisan u trinaestom poglavlju, kroz niz usporedbi i slika govori o rastu Božjeg kraljevstva. Četvrti, u osamnaestom poglavlju, naučava o praštanju i poniznosti. Peti govor nalazi se u dvadeset trećem poglavlju i njime Isus ukorava farizeje. Šesti, u dvadeset četvrtom i dvadeset petom poglavlju, zapravo je proročanstvo o razorenju Jeruzalema i kraju svijeta.

Ovih šest govora lijepo će vam objasniti divnu poruku koju je Isus uputio ljudima svojega vremena.

3. Čitajte potom Evanđelje koje je napisao Luka. On je nazvan prvim povjesničarem Crkve jer je posvetio pozornost vrlo važnim pojedinostima, poput imena i godine vladavine rimskog guvernera u doba kad je Ivan Krstitelj otpočeo s propovijedanjem. (Luka 3,1-3)

Lukino očito zanimanje za zdravstvene teme dalo je njegovom Evanđelju humanistički naglasak. To ga je zasigurno navelo da zapiše usporedbe o milostivom Samarijancu, izgubljenom sinu te bogatašu i siromašnom Lazaru.

Kad pročitate Evanđelje po Luki, za što će vam trebati oko dva sata, još ćete više cijeniti i poštovati Isusovu istinsku veličinu.

4. Nastavite s čitanjem Evanđelja po Ivanu, koje se posve razlikuje od prethodnih triju Evanđelja i na neki je način najljepše. Napisano je bar trideset godina nakon triju postojećih Evanđelja, a u međuvremenu su se zbile mnoge promjene.

Prošla su dva naraštaja od Isusove smrti na križu. Osnovana je kršćanska Crkva, unatoč mukama i progonstvima, a očevidac Ivan je, da bi je ohrabrio, zapisao svoja najdraža sjećanja na Isusa.

Kad pročitate sva četiri Evanđelja, napravit ćete najbolji mogući uvod u čitanje Biblije. Tada ćete biti spremni upustiti se u čitanje Djela apostolskih, gdje ćete naći Lukinu povijest prve Crkve ili, ako vam više odgovara, vratite se na Knjigu Postanka da biste otkrili začetak tragedije izazvane grijehom, koja je u konačnici izazvala Kristovu smrt. Nakon toga možete krenuti u bilo kojem smjeru.

5. Potražite biblijske događaje. Ima ih na stotine. Ako slučajno posjedujete Biblijske priče (Bible Stories, bogato ilustrirani niz od deset svezaka, dostupan na engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku), u njima ćete ih pronaći četiri stotine i devet.

Kad sam tražio po Bibliji sve te događaje i prepričavao ih jezikom razumljivim djeci, o Bibliji sam saznao mnogo više nego što sam dotad znao. Otkrio sam da je to najzanimljivija Knjiga koju sam ikada čitao. Izgarao sam od znatiželje. I vi možete doći do takvog otkrića.

6. Potražite i životopise. U Bibliji ih je zapisano mnogo. Za razliku od drugih biografskih knjiga, Biblija iznosi i dobre i loše osobine osoba o kojima govori. Prvo biste mogli usmjeriti pozornost na Josipa. Pročitajte sve o njemu kao Rahelinom prvorođencu pa do velikog dana kad mu je faraon povjerio u ruke sudbinu Egipta. Potražite to u Knjizi Postanka od 37. do 50. poglavlja.

Proučite i životopis Mojsija, velikog hebrejskog osloboditelja. Pratite njegov čudesan život od dana kad ga je majka položila u košaricu od papirusove trske i pustila je da otplovi Nilom, pa sve dok nije na vrhu Sinaja razgovarao s Bogom „licem k licu“. Njegov je životopis pomnjivo zapisan u Knjizi Izlaska od 1. do 24. poglavlja, zatim od 31. do 35. i u Knjizi Brojeva od 10. do 27. poglavlja. U Jošuinom životopisu naći ćete mnoštvo uzbudljivih trenutaka, počevši od njegove prve bitke s Amalečanima (Izlazak 17,9-13) pa sve do osvajanja Jerihona, Aja i konačno cijele Palestine (Jošua od 1. do 24. poglavlja).

Zasigurno će vam se dopasti Davidov životopis. Čitajući ga od trenutka kad je stupio na biblijsku pozornicu kao nedužni pastir, pa sve do njegovog ganutljivog govora na kraljevskoj smrtnoj postelji, sigurno će vas se jako dojmiti. Ovo je slučajno i najdulji od svih životopisa zapisanih u Starom zavjetu. Trinaestina svih biografskih tekstova odnosi se na Davida.

Najveći dio zapisan je u Prvoj knjizi o Samuelu od 16. do 31. poglavlja, u Drugoj knjizi o Samuelu te u prvom i drugom poglavlju Prve knjige o kraljevima.

Ako želite doznati nešto više o Salomonu, kralju koji je bio nadaleko poznat po svojoj mudrosti, i po razboritoj presudi da se raspolovi dijete oko kojeg su se svađale dvije žene, otvorite prvih jedanaest poglavlja Prve knjige o kraljevima.

Ilija je zacijelo još jedna iznimna osoba koju ćete poželjeti upoznati. On i Elizej, njegov nasljednik, bili su najveći hebrejski proroci iz devetog stoljeća prije Krista.

Kao malo tko prije njih, spoznali su kako postići da Božja sila radi u njihovim životima. Pošlo im je za rukom dobiti vatru s neba, vraćati u život mrtve i činiti razna druga čudesna djela. Potražite to u Prvoj knjizi o kraljevima od 17. poglavlja do Druge knjige o kraljevima 13. poglavlja.

Od svih životopisa Novoga zavjeta, ako izdvojimo Isusov i nekoliko crtica o Njegovim učenicima, najznačajniji je životopis apostola Pavla. Pavao po prvi put stupa na biblijsku pozornicu u Djelima apostolskim 7,58 kao službenik Velikog vijeća, prigodom kamenovanja Stjepana.

U središte pozornosti dolazi već u devetom poglavlju i ostaje u gotovo cijelom ostatku knjige. S puno pojedinosti opisana su njegova tri misijska putovanja kojima je nastojao proslijediti spoznaju o Kristu u Jeruzalem, Damask, Antiohiju, Tarz, Atenu, Korint, Filipu, Efez i napokon u sam Rim. Bio je evanđelist velikih gradova, stručnjak za znamenita gradska središta u prvom stoljeću naše ere. Pavlov životopis ne biste nikako smjeli propustiti.

7. Sljedeći vrlo koristan pristup Bibliji jest da na nju gledamo kao na knjižnicu u kojoj možemo proučavati razne teme. Za to je potrebna dobra konkordancija, a mnogo može pomoći i Biblija u kojoj su navedeni usporedni tekstovi.

Služeći se tim pomagalima, a posebice internetskim tražilicama s dostupnim usporednim prijevodima (primjerice, www.biblija-govori.hr), možete izabrati bilo koju od stotinjak tema i proučiti što Biblija o njima govori.

Recimo da odlučite istražiti pojam molitve. Kratki pogled u konkordanciji pokazat će vam stotinjak načina kako je upotrijebljena ova riječ ili riječ sličnog značenja. Otkrit ćete imena ljudi koji su se  molili, kad su se i zašto molili i kakav je bio ishod njihovih molitava. Takvo proučavanje otkrit će vam razloge zbog kojih Bog odgovara na iskrene molitve, i zašto ponekad ne odgovara.

Pojam vjere druga je od mogućih tema koje vas mogu zanimati. Što je vjera? Zašto i kako je Bog vrednuje? Od kolike je ona važnosti za kršćanski život?

Vaša Biblija dat će odgovor na sva takva važna pitanja.

Poslušnost i neposlušnost sljedeće su teme koje će vam rasvijetliti mnogi biblijski životopisi. Isto se može odnositi i na probleme ljubavi i mržnje, vjernosti i nevjernosti, lakomosti i darežljivosti, pravde i nepravde, radosti i tuge.

Svakako ćete poželjeti proniknuti u Božju milost i Njegov sud, u važnost Zakona i milosti, ili u problem nagrađivanja pravednika i nepravednika.

Sljedeća iznimno zanimljiva tema su biblijska proročanstva. Biblija njima obiluje. Zapisane su sve vrste pretkazanja s opisom njihovih ispunjenja. Ništa neće toliko izgraditi vaše povjerenje u Bibliju koliko otkriće da se sve ono što su proroci pretkazali – točno tako i ispunilo!

Želite li praktične dokaze, proučite mnoge znanstvene podatke koji pokazuju da je Biblija uvijek bila ispred suvremenih znanstvenih istraživanja. Za početak, evo ih nekoliko.

1. „On drži Zemlju o ništa obješenu.“ (Job 26,7) Sve do 1500. godine i Kopernikovog otkrića, za ovo se u znanosti nije znalo.
2. „Jer [Bog] pogledom granice zemlje hvata. … Kad htjede vjetru odredit težinu…“ (Job 28,24.25) Tek je 1630. godine Galileo Galilei prvi utvrdio da zrak ima težinu.
3. „Jer život svakoga živog bića jest njegova krv.“ (Levitski zakonik 17,14) William Harvey je tek 1616. godine opisao funkciju krvi.
4. „U taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti…“ (2. Petrova 3,10) Tek u dvadesetom stoljeću znanstvenici su ustvrdili da je doista moguće sveopće uništenje atomskom fisijom.

Ako vam se dogodi da ne dođete do zaključka tijekom nekog proučavanja, nastavite s njim drugi put, sve dok ne pronađete rješenje kojim ćete biti zadovoljni.

Kao što je dr. John Sutherland Bonnell jednom rekao: „Čitajte sve dok ne naiđete na redak za koji ćete osjećati da vam je Božja poruka za taj dan.“

Ako mislite da vam to pomaže, nemojte se ustručavati podcrtavati određene retke u Bibliji. Mnogima je jako pomoglo uredno obilježavanje tekstova različitim bojama.

Raspoloženje u kojem čitate još je važnije od bilo kakvog plana ili načina čitanja. Ako Bibliji pristupate kritički, tražeći u njoj pogreške i „slaba mjesta“, onda vam čitanje neće donijeti mnogo dobra.

Čitate li pak s iskrenom molitvom u srcu da vas Bog vodi u vašem čitanju, otkrit ćete da je Biblija ne samo neiscrpan izvor mudrosti i radosti, nego i „… voda što struji u život vječni“. (Ivan 4,14)

Arthur S. Maxwell

Gomila znanstvenih radova počela je djelovati na mene otupljujuće. Pročitao sam desetke izvještaja o etimologiji Isusova imena, rasprave o jezicima koje je poznavao, debate o tome koliko je dugo živio u Nazaretu ili Kafarnaumu ili Betlehemu. Svaka od životno stvarnih slika pretvorila se u nejasnu, neodređenu mrlju. Počeo sam slutiti da bi sam Isus bio zaprepašten mnogim prikazima koje sam čitao.

Istovremeno sam s velikom dosljednošću ustanovio da se magla naizgled dizala kad god bih se vratio samim evanđeljima. Poslije prevođenja i parafraziranja evanđelja, J. B. Phillips je napisao: “Pročitao sam na grčkom i latinskom mnoštvo mitova, ali ovdje nisam našao ni najmanju primjesu mita… Nijedan čovjek nije mogao napisati ovakve priproste i ranjive izvještaje ako iza njih nije postojao neki stvaran Događaj.”

Neke religiozne knjige odišu oporim mirisom promidžbe – ali ne i evanđelja. Marko opisuje ono što bi mogao biti najvažniji događaj u cjelokupnoj povijesti, događaj koji teolozi nastoje protumačiti riječima kao što su “pomirenje, okajanje, žrtva”, jednom rečenicom: “A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.” Pojavljuju se neobični, nepredvidivi prizori, poput onoga kad ga obitelj i susjedi žele ukloniti zbog sumnje da je lud. Ako pišete hagiografiju, zašto biste uključili ovakve prizore? Najvjerniji Isusovi sljedbenici obično se uspiju izvući samo češkanjem po glavi – Tko je taj momak? – više zbunjeno nego zavjerenički.

Sam Isus, kad su ga pitali, nije pružio čvrst dokaz svojeg identiteta. Istina, tu i tamo dao je nagovještaje, ali je isto tako, nakon poziva da pruži dokaz, odgovorio: “Blago onom tko se ne sablazni o mene.” čitajući ove izvještaje, teško je naći nekoga tko se oko nečega ne sablazni. Evanđelja u priličnoj mjeri odluku vraćaju čitatelju. Ona djeluju više kao krimić (kako je to istaknuo Alister McGrath) nego kao crtež koji nastaje povezivanjem točaka. U ovoj značajki evanđelja našao sam novu snagu.

Čini mi se da sve smišljene teorije o Isusu, koje su se spontano javljale od dana njegove smrti, samo potvrđuju zadivljujući rizik koji je Bog preuzeo kad se ispružio na stolu za seciranje – rizik koji je izgleda rado preuzeo. Ispitajte me. Istražite me. Vi odlučujete…

Što sam više proučavao Isusa, to je teže postalo definirati ga. Gotovo ništa nije rekao o rimskoj okupaciji, glavnom predmetu razgovora među sunarodnjacima, a ipak je uzeo bič da istjera neznatne špekulante iz židovskog hrama. Zahtijevao je poslušnost Mojsijevom zakonu, a proglašavali su ga kršiteljem zakona. Mogao je osjećati bolnu sućut za stranca, a istovremeno svog najboljeg prijatelja oštro ukoriti: “Nosi se od mene, sotono!” Imao je beskompromisna stajališta o bogatašima i raspuštenim ženama, ali su i jedni i drugi voljeli njegovo društvo.

Jednoga dana čuda bi jednostavno istjecala iz Isusa, dok bi sljedećeg dana manjkava vjera naroda spriječila djelovanje njegove sile. Jednog bi dana iznosio pojedinosti o svom drugom dolasku; drugog dana ne bi znao ni dana ni časa. U jednom bi trenutku pobjegao pred uhićenjem, dok bi mu u drugome nemilosrdno išao u susret. Govorio je rječito o mirotvorstvu, a onda je svojim učenicima rekao da nabave mačeve. Njegove ekstravagantne tvrdnje o sebi stavljale su ga u središte proturječnosti, ali kad bi učinio nešto stvarno čudotvorno, nastojao je to prikriti. Kao što je rekao Walter Wink: da Isus nije nikad živio, mi ga ne bismo bili u stanju izmisliti.

Dvije riječi ne bismo nikad mogli primijeniti na Isusa iz evanđelja: dosadan i predvidljiv. Kako se onda dogodilo da je crkva ukrotila takvu ličnost – i uspjela, kako je to rekla Dorothv Savers, “vrlo djelotvorno obrezati pandže Lavu Judinu, pretvorivši ga u pristalog kućnog ljubimca za blijede kapelane i pobožne stare gospođe”?

Nitko tko sretne Isusa više ne ostaje isti.

Philip Yancey
(preuzeto iz knjige “Isus kakvog nisam poznavao”)