Psihologija i sociologija ovog proročanstva je i očigledna i otrežnjavajuća:

Ratovi, glad i kuga (širenje zaraznih bolesti) predstavljaju prijetnju i ugrožavaju osjećaj osobne sigurnosti i preživljavanja svake osobe. Kad se ljudska bića suoče s povećanom prijetnjom za njihovu osobnu sigurnost i preživljavanje, automatski se događa ovo: sve što se nalazi duboko u karakteru neke osobe postaje vidljivo. Sva religiozna pretvaranja propadaju kada se ljudi  otkriju takvima kakvi stvarno jesu u svom postupanju prema drugima. Suočen s vlastitom ugroženošću može se dogoditi sljedeće:

• dijeljenje nasuprot sebičnosti
• pomaganje nasuprot izbjegavanju
• uzmicanje nasuprot istupanju
• kritiziranje nasuprot preuzimanju zajedničke odgovornosti
• vrijeđanje i nasilništvo nasuprot traženju načina da se što više zaštite ranjive i rizične skupine ljudi

Ovo je svačiji trenutak, htjeli mi to ili ne, za bolje ili za gore.

Neka razotkrivanje započne!

Ty Gibson

Stanovnici Palestine u prvom stoljeću smatrali su da srce ima daleko važniju ulogu nego da jednostavno pumpa krv i šalje je u sve dijelove tijela. Grčka riječ kardia prevodi se na naš jezik kao srce. Od nje danas imamo mnoštvo izvedenica. U Bibliji je kardia sjedište pobuda i ponašanja, kao i središte čovjekove ličnosti. U taj se pojam uključuju i razum i volja. Stoga je Isus mogao pitati: “Zašto zlo mislite u srcima svojim?” (Matej 9,4) I mudri je čovjek mogao zamijetiti: “… ali mu srce nije s tobom.” (Izreke 23,7)

Biblija opisuje srce kao kontrolno središte uma i volje, ali i osjećaja. Srce je izvor iz kojega izvire sve u čovjekovom životu. Zato je toliko važno da je srce čisto. Nečisto srce navodi na nečist život, dok čisto srce upućuje na život u skladu s Božjim načelima. Kontrolno je središte veoma važno. “Blago onima koji su čista srca!”

Isus je objavio svoja učenja o srcu u svijetu u kojemu se čovjekova duhovnost procjenjivala po vidljivim postupcima. Kako pereš ruke, kako se odijevaš, s kime jedeš, to su bile činjenice po kojima se sudilo. Religija je u mislima Hebreja postala formalna, vanjska aktivnost.

Ni danas nije mnogo drugačije. Mnogo takozvanih kršćana procjenjuje svoje bližnje po onome što se vidi. Njihovo je mjerilo vrlo često mjerilo ljudskih tradicija i ljudskih gledišta, slično mjerilu negdašnjih farizeja. To se događa čak i među nama.

Isusovo je učenje označilo kraj takvim procjenama. Isus se bavi mojim kontrolnim središtem. Ako je sve u redu u središtu, onda će sve biti u redu i na periferiji mog života.

George R. Knight

Ali sačekajte malo. Moljci nemaju zube, zar ne? Kako onda mogu načiniti rupe bilo gdje? Moljci, zapravo, polažu jaja u tkanje tople odjeće. Kada dođe vrijeme iz tih jaja izađu male gusjenice koje svojim specifičnim raljama grickaju sve oko sebe. To može biti upravo vaš pulover. I kada na jesen on ugleda svjetlo dana na njemu osvanu i mnoge rupe, koje se obično ne mogu popraviti.

Ali to je samo jedan pulover. Što kada loše krene s ostalim stvarima koje posjedujemo? Kruh se može upljesniviti, dolazi vrijeme kada se na automobilu pojavi rđa, na kući se mrvi fasada, drvena građa trune. Stvari prolaze, na neugodan način postaju neupotrebljive. I mi prolazimo zajedno sa stvarima. Isus je zato poručio: “Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga. Nego, sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.”

Koliko vrijedi vaše osiguranje koje ste platili ili koliko su sigurni lokoti koje ste postavili na svome imanju? Koliko vrijedi jamstvo koje stre dobili za automobil, protiv rđe ili koliko vam poznato ime proizvođača može jamčiti za odjeću, protiv moljaca? Što mislite, tko ste vi? Mislite li da vam prolaznost neće ništa? Obratite pozornost na Isusove riječi o čuvanju svojih dragocjenosti: “Sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu!” Kako možemo svoje najdragocjenije sačuvati na nebu? I što je to što se gore čuva?

Ono što se bilježi tamo gore jesu djela koja činimo, ono što otkriva naš karakter. Djela koja činimo kad smo sami, koja činimo kad se odnosimo prema drugim ljudima, djela koja su neposredni odraz našega srca. Vaš je karakter dragocjenost koju vam nitko ne može uzeti. I to je jedina stvar koja se procjenjuje u nebeskim dvorovima i tamo čuva. Bog je dobro znao što je imao na umu kada nam je otkrio tu istinu. Zašto je to baš tako?

Isus je rekao: “Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.” Bog, naš dobri Tvorac, s jedne strane i sotona, naš duhovni neprijatelj s druge strane, neumoljivo se bore za naš um, naše srce. Ako volimo odjeću, automobile i novac više od svih duhovnih vrijednosti, tada imamo posla s moljcima, rđom, inflacijom i vječitim nezadovoljstvom. To je pravi pakao već sada. Kada volimo materijalno više od duhovnoga naše srce se nagriza svim mogućim negativnim emocijama i žudnjama kojima nema kraja. Moral opada, karakter propada.

Ali kada je naše srce na nebu, kada svoj karakter izgrađujemo prema Božjim svetim načelima, tada slažemo bogatstvo koje ima neprolaznu vrijednost. Razmislimo o tome i sjetite se pravih vrijednosti dok je vrijeme, a ne onda kada naiđete na rupe od moljaca, na rđu, trulež ili kada vas okradu.

Željko Bošnjak

Neki kršćani smatraju da je imati veliko znanje opasno. ”Nije li Pavao rekao da znanje nadima,” kažu, ”da vodi arogantnosti i gubitku vjere?”

Bili bismo nepravedni prema Pavlu kad bismo rekli da je svako razmišljanje negativno i nepotrebno. On se nije protivio temeljitom već površnom razmišljanju. On nas savjetuje da u našem razmišljanju budemo dosljedni: ”Što je … hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.” (Fil 4,8) Što god ”činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). Prema tome, koristimo svoj um na slavu Bogu. …

Mnogi kršćani jačaju svoje tijelo, a zanemaruju svoj um. Mi naglašavamo zdrav način života, brinemo o svome tijelu, hranimo se zdravo. Slušamo i čitamo o tome. Ali kad smo posljednji put slušali propovijed ili čitali o osobinama zdravog uma? O dosljednom kršćanskom razmišljanju? A kršćanski um nije luksuz; dio je izobilnog života kojeg nam je Krist obećao.

Kako možemo služiti Bogu cijelim umom? Prije svega moramo naglasiti potrebu za poniznošću. Tijekom školovanja osjećali smo se nadmoćni. Znali smo više od drugih. No ubrzo smo shvatili da mnogo toga ne znamo. I što smo više znali shvatili smo da mnogo toga ne znamo. Dakle, postoji razlog da budemo ponizni i izbjegnemo arogantnost.

Ne smijemo prestati učiti. Ne samo iz knjiga već iz iskustava, iz života, od raznih ljudi – kolega, vršnjaka i ”običnog” naroda. Cijenimo njihovu mudrost i znanje. Uvijek možemo učiti od ljudi u crkvi koji nisu imali mogućnost da studiraju. Držimo na umu: Krist, najveći učitelj svih vremena, nikad nije pohađao fakultet.

Kršćanski um se stalno razvija, ali nikad neće biti savršen ili nepogrešiv. Prihvatimo da u nečemu možemo imati pogrešno mišljenje i budimo spremni mijenjati ga kad to zahtijevaju dokazi.

Služiti Bogu umom znači otvoriti se velikom Izvoru mudrosti. Pijemo li s njega, javit će se ideje, imat ćemo vizije, moći ćemo upućivati druge. Istovremeno budimo strpljivi i blagi prema drugima kojima treba vremena da promijene mišljenje. Ako vodimo ljude ne trčimo toliko daleko ispred njih da nas više i ne vide. …

Dok služite Bogu nikad ne žrtvujte intelektualno poštenje. Nemojte se ”prodati”. Nikad ne mijenjajte uvjerenje zato da biste se domogli nekog položaja ili bili popularni. Ne popustite kušnji da u crkvi vjerujete jedno, a na poslu drugo.

Na kraju, nikad ne razdvajajte intelekt od prave duhovnosti. Možete mnogo znati o kršćanstvu, ali nemati zajednicu s Kristom. Možete mnogo znati o ophođenju s ljudima, a nemati pravu ljubav prema njima. Uvijek mora postojati tijesna veza između znanja i djelovanja, između vjerovanja i poslušnosti. Rečeno nam je da ljubimo Gospodina svim umom, ali ne samo s umom. Služimo Bogu svime što imamo i jesmo.

Reinder Bruinsma

“To što se otkrivenje Svetoga Duha kao treće Osobe Božanstva javlja nakon otkrivenja Sina i Oca, ne znači da je On manje važan ili da je u spasiteljske aktivnosti bio uključen tek od trenutka svojega otkrivanja.”² Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo, i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave. Bog se nikad ne objavljuje objavljivanja radi, ili ne daje nam informaciju o sebi da bismo eto znali nešto o Njemu. Svako upoznavanje s Njim ima spasonosni karakter.³

Treća “priča” počinje na Pedesetnicu

Dobro je poznato da biblijska knjiga Djela apostolska opisuje rađanje Crkve kroz spasonosno djelovanje Svetoga Duha. Nakon uskrsnuća Isus se družio sa svojim sljedbenicima četrdeset dana i ukazivao im na Božje kraljevstvo koje se ostvaruje na Zemlji. Isus je isticao duhovne vrijednosti jer im je najavio “krštenje Duhom”, ali ipak posljednje pitanje koje Mu učenici upućuju bilo je: “Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?” (Djela 1,6) Ovo nerazumijevanje naravi Božje vladavine nije ništa novo za učenike. Sve vrijeme boravka s Isusom oni su shvaćali Njegovu misiju na svjetovan način. Sada ih je Isus mogao prekoriti zbog duhovnog sljepila, ali Njegove su namjere oduvijek bile spasiti, a ne osuditi (Ivan 3,17). Isus im odgovara: Da, došao sam obnoviti kraljevstvo Izraelovo i cijeli svijet, ali ne na način kako vi to zamišljate. Naime, “primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci … sve do kraja zemlje.” (Djela 1,8) Obećanje Duha bile su posljednje riječi koje im je Isus uputio. Isus je uzašao na nebo, a dva su im čovjeka u bijelom objašnjavala što se događa.

Deset dana u gornjoj sobi

Nakon Isusova uzašašća svi su se učenici, nabrojeni poimence, okupili u gornjoj sobi zajedno s Isusovom majkom Marijom, Njegovom braćom i još nekim ženama. Tu su navraćali redovito deset dana sve do Pedesetnice ili Duhova. Ključna misao u ovom opisu je zapis: “Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi…” (Djela 1,14) Čime je odisalo ovo okupljanje u gornjoj sobi?

Odgovor je očit: jednodušnošću i ustrajnom molitvom. Kako je izgledala ta ustrajna molitva i jednodušnost među apostolima? Molili su se oni i prije, i to zajedno s Isusom. Molili su i molitvu Oče naš , koju ih je učio Isus. Po čemu je onda ova molitva bila drukčija? Ovog se puta molilo u poniznosti, ciljano, za slogu i međusobno prihvaćanje. Ranije su se Isusovi učenici molili i svađali istodobno, što zasigurno ne ide zajedno.

Bez obzira što im je Isus bio Učitelj, učenici su se često sporili oko položaja, a kad su sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov pozvali svoju majku da im kod Isusa ishodi prva mjesta, “ostala desetorica razgnjeve se na dva brata”. (Matej 20,24; Marko 10,35) Čak i na posljednjoj večeri “nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći”. (Luka 22,24) Juda je bio zauzet ugovaranjem izdaje, a Petar je zadovoljan sjedio i mislio kako njemu, najzrelijem i najiskusnijem, pripada čelno mjesto u kraljevstvu koje će Mesija Isus osnovati.

Međutim, Petar je i prije izdaje pokazao svoje pravo lice. Kad je na Maslinskoj gori Isus posljednji puta opominjao učenike i rekao: “Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: ‘Udarit će pastira i stado će se razbjeći.’” (Matej 26,31) – Petar se uvrijedio i gnjevno izjavio: “Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!” (Matej 26,33) – unatoč tome što je Isus naveo mesijansko proročanstvo iz Zaharije 13,7. Umjesto da više cijeni što Isus kaže i da shvati što je stari prorok najavio o događajima u kojima sada sudjeluje, Petar se očito smatrao upućenijim i od Isusa i mudrijim od starog proroka. Isus ne kori Petra, već samo još podrobnije opisuje što će mu se uskoro dogoditi te spominje tri odricanja prije pjevanja pijetla. Petar je sada bio stvarno ljutit i povrijeđen, pa onako zajapuren gotovo viče i unosi se Isusu u lice: “Ma kad bih morao s tobom i umrijeti, sigurno te ne bih zatajio.” (Matej 26,35) Nakon ove teatralne geste i ostali učenici su kao papige ponavljali Petrove riječi. Ali za samo nekoliko sati Petar se odrekao Isusa tri puta, i nakon toga je gorko plakao potpuno satrven. Ellen G. White gotovo psihološki opisuje Petrovo ponašanje:

“Kad je Petar rekao da će slijediti svoga Gospodina i u tamnici i u smrti, on je to mislio svakom riječi koju je izrekao; ali nije poznavao sebe. U njegovom srcu bili su skriveni elementi zla koje će okolnosti probuditi u život. … Spasitelj je u njemu vidio samoljublje i samopouzdanje koje će nadvladati čak i njegovu ljubav prema Kristu. U njegovom iskustvu otkrilo se mnogo slabosti, nesvladana grijeha, bezbrižnosti duha, neposvećene naravi, nesmotrena ulaženja u kušnje. Kristova svečana opomena bila je poziv na preispitivanje srca. Bilo je nužno da Petar manje vjeruje u sebe, a pokaže dublju vjeru u Krista. Da je u poniznosti prihvatio upozorenje, on bi zamolio Pastira stada da čuva svoje ovce. Kad je na Galilejskom jezeru gotovo potonuo, povikao je: ‘Gospodine, pomagaj!’ (Matej 14,30) Tada je Krist ispružio svoju ruku da uhvati njegovu. Da je i sada povikao Isusu: ‘Spasi me od mene samoga!’, bio bi sačuvan. Međutim, Petar je osjećao da mu se ne vjeruje, pomislivši kako je to vrlo okrutno. Već je bio uvrijeđen, pa je postao još uporniji u svom samopouzdanju.

Isus je sa suosjećanjem promatrao svoje učenike. On ih nije mogao spasiti od kušnji, ali ih nije ostavio bez utjehe. Uvjeravao ih je da će raskovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati. ‘Ali kad uskrsnem,’ rekao je, ‘ići ću pred vama u Galileju.’ (Matej 26,32) Prije odricanja dobili su uvjeravanje o oprostu. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća znali su da im je oprošteno i da su dragi Kristovom srcu.”⁴

“Petrova samouvjerenost bila mu je na propast. On je izazivao Sotonu da ga kuša i pao je pod ‘umjetničkim’ naletom lukavog zlotvora. Kad ga je Krist trebao najviše, on je stajao na strani neprijatelja i javno se odricao svojega Gospodina. Ali, čak i kad ga se Petar odricao, Krist je pokazao svoju ljubav za svojeg zabludjelog učenika. Okružen usred sudišta onima koji su urlanjem tražili Njegov život, Isus je mislio na Petra, okrenuo se i pogledao ga. U tom je pogledu Petar čitao Spasiteljevu ljubav i suosjećajnost i plima sjećanja ga je preplavila. Sjećao se on Kristove milosti, Njegove ljubaznosti i strpljivosti, Njegove nježnosti i strpljivosti prema učenicima.”⁵

Ova Božja dobrota vodila je Petra u pokajanje ili u promjenu misli, stavova i ponašanja. Još uvijek pod dojmom Isusovog praštanja Petar je ušao u gornju sobu. Tamo su se okupili poznati ljudi na koje se znao ljutiti i pomalo im zavidjeti. Ali sada ih je promatrao nekako drukčije. Bili su mu dragi. Smatrao ih je svojima. Osjećao je upravo ono što je kasnije zapisao apostol Pavao: “U poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!” (Filipljanima 2,3) Petar je osjećao potrebu da se svima ispriča zbog svoje naglosti i nezdrave samouvjerenosti. Kad je to učinio, sinovi Zebedejevi su nastavili s isprikama. Molili su sve da im oproste što su i svoju majku poslali da im kod Isusa ishodi prva mjesta. Toma je jedva čekao da se svima zahvali što su ga potražili i oduševili za Isusa kad se već odlučio napustiti i Njega i svoju braću i sestre. Tako se to “nadmetanje” u poniznosti i ljubaznosti širilo gornjom sobom. Njihove su molitve bile konkretne i ciljane jer su se odnosile na njihove osobne slabosti kojih su sada postajali svjesniji više nego ikada prije.

Mnogo se toga događalo za tih deset dana zajedništva u gornjoj sobi, ali pitajmo se: Čemu nas uči ovaj narativ? Glavna je pouka ovih događanja u objavi djelovanja Svetoga Duha koji ispunjava božanskim sadržajima razdoblje treće priče od rođenja Crkve do obnovljene Zemlje.

Kako djeluje Bog Sveti Duh?

Još se nalazimo u gornjoj sobi. Prošlo je deset dana zajedništva u molitvi i nastupio je pedeseti dan, Duhovi. Slijedi opis “primanja” Svetoga Duha: “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.” (Djela 2,1-4)

Na različite se načine prilazi ovome tekstu. Neki su pod stalnim dojmom svjetlosno-zvučnih efekata i najvažnije im je pitanje kako ih ponoviti, posebno govorenje stranim jezicima. Ali “ispunjavanje” Svetim Duhom ovisi o usrdnoj molitvi i rodbinskom zajedništvu – o stvaranju prostora za odlike dobra. Dokle su god učenici u sebi skriveno gajili zavist jedni prema drugima, čuvali su u sebi zlo koje nema veze s Bogom, ali ima s đavlom. Oni su se trebali odlučivati za nesebičnost, ljubaznost, poniznost, i to sve po uzoru na svojega Učitelja. Kad bi se Petar sjetio Isusovog pogleda punog praštanja, bilo mu je lakše oprostiti svojemu bratu ili sestri koji su mu učinili nažao. To je značilo “napuniti se” Svetim Duhom. Svaka druga kombinacija je čista mistika koja ne računa sa slobodnom voljom u kojoj izabiremo dobro, borimo se za dobro, molimo za dobro, činimo bez uvjeta jedni drugima dobro i slično. Bitno u duhovnom iskustvu učenika događalo se prije pedesetog dana. A što reći o ovom dojmljivom očitovanju hujanja vjetra i sijevanja vatre?

Sveto pismo bilježi slična događanja i u drugim prigodama, kao u kući stotnika Kornelija (Djela 10,44-48; vidi 1. Korinćanima 12. 13. i 14 poglavlje). Međutim, to su sve nadnaravni događaji ili čuda, kao što je i smirivanje uzburkanog mora, liječenje bolesnih, podizanje umrlih. Čuda su zapravo prodiranje nebeske stvarnosti u našu zemaljsku s određenim ciljem. Bog nikada ne upriličuje takva događanja zbog senzacije, već s ciljem ohrabrivanja i potvrđivanja onoga što je dobro, slično događaju kad je uslišao Ilijinu molitvu pa je vatra sišla s neba (1. o Kraljevima 18,38). Te Božje intervencije također možemo smatrati predokusom nebeske stvarnosti gdje nema mržnje, patnje, bolesti niti smrti. I ovo dojmljivo očitovanje bila je Božja potvrda poslanju sada složnih ljudi koji su se međusobno uvažavali i cijenili i koji su bili spremni postati provodnicima Božje milosti i ljubavi svojim bližnjima. Neki praktičniji oblici ovog čudnovatog događanja ostali su s njima duže vrijeme, kao sposobnost komuniciranja stranim jezikom, ali huka vjetra i plameni prikaz nestali su nakon pedesetog dana. Kad ovako slobodnije mislimo, čini mi se da bi ovo mogao biti dio nebeskog vatrometa u sklopu slavlja na Nebu, kad se cijelo Nebo radovalo što su Isusovi učenici konačno shvatili bît istinske pobožnosti. Shvatili su da kraljevstvo nebesko valja graditi na Zemlji, među ljudima, počevši od onih najbližih. Ostvarili su ono što im nije uspjelo dok je Isus bio s njima, ali ih je sada Njegov nasljednik Sveti Duh poticao na trajno dobro izraženo konkretno u plodu Duha. (Galaćanima 5,22) I upravo taj plod Duha stavlja pred nas ideal duhovnosti.

Iako ne možemo mikrobiološki pratiti što se sve događa u ljudskom umu i biću pod “utjecajem” Svetoga Duha ili Boga koji pokreće i oživljava, konačni “proizvodi i rezultati” takvog djelovanja su jasni i određeni – opisani su kao plod Duha: “Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22.23) Sâm je Isus stavio naglasak na konačne rezultate duhovnosti i uputio učenike kako da prepoznaju duhovne ljude: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?” (Matej 7,15.16)

Kako izgleda duhovan čovjek?

Ovi atributi ne pripadaju samo Bogu; oni predstavljaju vrline koje čine čovjeka čovjekom. Kad se pitamo kako izgleda duhovan čovjek, odgovor nalazimo u ovim konkretnim opisima čovjekovog uzornog ponašanja. Duhovni čovjek nije neki spiritistički medij kojemu se šire zjenice da bi vidio ono što obični ljudi ne vide. To nije osoba koja je toliko pobožna da vas ne može uobičajeno pozdraviti i popričati o stvarnom životu. Postoje “duhovni” ljudi koji su toliko isključeni iz svoje društvene zajednice da ih nitko ne razumije kad govore, niti ih slijedi kad žele nešto ostvariti. Takvi će privući pozornost sličnih mistika koji su daleko od praktične pobožnosti. Nasuprot tome, duhovni čovjek je uglađen i želite ga ponovno sresti u životu. To je čovjek koji bezuvjetno voli, koji zrači optimizmom i koji u najtežim prilikama doprinosi miru, osobito na osobnoj razini. To je čovjek od povjerenja, samozatajan, koji se umije obuzdati; jednostavno – dobar čovjek. Smisao i pokretačke motive za takav život duhovan čovjek nalazi u Isusovom primjeru kojeg posreduje Sveti Duh.

Teologija Svetoga Duha

Pojasnimo malo sâm pojam “duh” prema biblijskom tekstu. Hebrejski izraz ruah i grčka riječ pneuma znače vjetar, dah, i otuda i izraz “duh”. Nema ništa mističnog u puhanju vjetra ili dahu kojeg najbolje vidimo kad je hladno. Istina, kad Bog udahnjuje dah života u prvog čovjeka, ili kad puhanjem vjetra ilustrira duhovnu promjenu potrebnu Nikodemu, onda se suočavamo s fenomenom kojeg ne možemo u tančine analizirati i razumjeti. Najvažnije je uočiti da se tamo gdje djeluje Duh nešto pokreće, mijenja, oživljava – na djelu je Bog koji pokreće i oživljava – što bi mogla biti “radna” inačica imena Bog Sveti Duh.

Najava dolaska Svetoga Duha u simbolima

Povijesnost naročite objave Boga Svetoga Duha vezana je uz događaje na Pedesetnicu, dakle, pedeseti dan nakon Isusova uzašašća u poznatoj gornjoj sobi. (Djela 1,13; 2,1-4) Taj događaj, zajedno s kasnijim djelovanjem Svetoga Duha, povezan je s Božjim dosadašnjim spasonosnim djelovanjem posredstvom starozavjetnih simbola (tipova) koji su najavljivali događaje (antitipove) koji su se ostvarivali u doba Novoga zavjeta – isto kao što su se mesijanska proročanstva ispunjavala u Isusovom životu, smrti i uskrsnuću.

Fernando Canale pregledno opisuje taj tipološki okvir razumijevanja objave Boga Svetoga Duha na Pedesetnicu: “U Starome su zavjetu Pasha i Pedesetnica (Pentekost) bili tijesno povezani blagdani. Oba su bila uspomene i praslike važnih dijelova Božjih spasiteljskih djela. Pasha (Levitski zakonik 23,5; Brojevi 28,16; Ponovljeni zakon 16,1-8) je bila uspomena na Boga kao izvora slobode prigodom oslobođenja Izraela iz egipatskog ropstva (Ponovljeni zakon 16,1-3). Pedesetnica ili Blagdan sedmicâ (Izlazak 23,16; 34,22; Levitski zakonik 23,15-22; Brojevi 29,26-31; Ponovljeni zakon 16,9-12) bila je sjećanje na Boga kao izvora svih dobrih darova. Sámo ime Blagdan sedmicâ ili Pedesetnica ukazivalo je na usku vezu između Pashe i Pedesetnice time što je izrijekom istaknuto da među njima ima pedeset dana (Levitski zakonik 23,15.16; 6BC 133,134). Kao što su Pasha i oslobođenje iz Egipta bili slika Isusova poslanja (Matej 2,15; usporedi Hošea 11,1) i smrti na križu (1. Korinćanima 5,7), tako je i Pedesetnicu i Savez sklopljen na Sinaju moguće vidjeti kao sliku povijesnog dolaska Svetoga Duha. Pojavljivanje Svetoga Duha u povijesti na Pedesetnicu bilo bi, dakle, antitip sinajskog Saveza shvaćenog kao dobri Božji dar Njegovom narodu. Kao što je prepoznatljiva funkcija sinajskog Saveza bila da konkretnim razumijevanjem Božje volje Izrael vodi k izbavljenju, tako je dolazak Svetoga Duha namijenjen postizanju novih, iznenađujućih razina posebnosti i bliskosti. Kad je učenicima govorio o pojavljivanju Svetoga Duha u povijesti, Isus je naglasio da će ‘Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučiti vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.’ (Ivan 14,26) Nema prekida između Božjeg spasiteljskog djelovanja na Sinaju, i otkrivenja i povijesnog dolaska Svetoga Duha, već postoji jasno tipološki zamišljen kontinuitet. No to ne znači ponavljanje iste istine, već razotkrivanje novih strana istine koje nisu bile poznate u ranijim objavama. Tako dostižemo višu razinu razumijevanja naše spoznaje i doživljavanja Božje spasiteljske volje i djelovanja.”⁶

Isus i apostol Pavao o Svetom Duhu

Isusovo obećanje Duha povezano je s namjerama i djelovanjem Boga Oca i Boga Isusa Krista: “A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi⁷ – on će svjedočiti za mene.” (Ivan 15,26) Ovaj kratki “trojstveni” redak pojašnjen je opširnijim tekstom u sljedećem poglavlju: “No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.” (Ivan 16,13-15) U ovim Isusovim riječima nalazimo “trojstvenu isprepletenost” i progresivnost objave Boga koju sadrže tri velike povijesne epohe (biblijske priče). Početnu sustavnu objavu silnog Jahvea nalazimo u spasonosnom djelovanju Boga Abrahama, Izaka i Jakova u razdoblju od Egipta do Kanaana. Prvo osvježenje upoznavanja čovjeka sa svojim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem je Božja Prisutnost (Emanuel) Drugoga hrama, Isus Mesija (Krist). Nakon Isusove spasiteljske misije na Zemlji nastupa drugo osvježenje božanske objave: Branitelj, Utješitelj, Duh istine, Sveti Duh ili Bog koji pokreće i oživljava. Dragocjeno je uočiti ovu božansku povezanost u kojoj se ne postavljaju pitanja: Tko je prvi među njima – u vremenu i autoritetu? Koje su naravi? Jesu li svi istobitni? Bitna je poruka da su svi, zajedno u povijesti, na stvaran način, bez nepotrebne tajnovitosti i nedokučivosti, potpuno zaposleni u spašavanju čovjeka.

Kao prvi i najopširniji pisac u Novome zavjetu apostol Pavao je jasno i praktično iznosio istinu o Isusu i Svetom Duhu. Nauk od Isusu i Svetom Duhu bio je potpun i cjelovit u spisima Novoga zavjeta kod Pavla i drugih pisaca. Crkveni oci nisu odigrali odlučujuću ulogu u oblikovanju tog nauka. N. T. Wright piše: “Ideja o ‘skromnim’ židovskim počecima iz kojih je postupno postignut ‘napredak’ prema direktivama grčke filozofije potpuno je pogrešna. Židovsko misaono okružje pružilo je okvir za cjelovitu ‘visoku’ kristologiju i pneumatologiju, a pokušaj da se ova učenja ponovo izraze jezikom helenističke filozofije, i još bez pomoći ključnih židovskih shvaćanja, ostavio je dojam o teškoj doktrini koja je postupno nastajala.”⁸

Apostol Pavao je razumio mjesto i ulogu Boga Svetoga Duha u istom povijesnom, spasonosnom kontekstu četiriju Evanđelja i Staroga zavjeta. On je dobro znao kako su Židovi koji su živjeli u vremenu Drugoga hrama željno očekivali da Bog u njihovom hramu stanuje (oikos) sa svojim narodom. Pavao je prepoznao Isusa kao jedino dostojnu Božju prisutnost u njihovom hramu, koja nije prepoznata niti adekvatno prihvaćena. Na svojemu odlasku Isus ukazuje na Onoga koji nastavlja Njegovo djelo, Svetoga Duha.

Na osnovi te povezanosti s Isusom, Sveti Duh zauzima ključno mjesto u Pavlovim poslanicama. Mjesto djelovanja Svetoga Duha je “hram duše” gdje je Bog oduvijek želio biti prisutan bez obzira na zadivljujuće svete građevine pune duhovnih podsjetnika i simbola. Pavao opisuje ulogu Svetoga Duha povijesnim motivima i poručuje da je isti Bog na djelu u misiji spašavanja, kao onoj kad se Jahvevraća na Sion, a Božji narod izlazi iz Egipta.

Sveti Duh kao nova Šekina (oblačić koji simbolizira Božju prisutnost u najsvetijem dijelu hrama):

Jedan od najistaknutijih tekstova nalazimo u 1. Korinćanima 3. i 6. poglavlju, gdje Pavao govori protiv kulta personalnosti i bludnosti te navodi štetne i tragične posljedice koje proizlaze iz takvoga ponašanja.

“Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.” (1. Korinćanima 3,16.17) “Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1. Korinćanima 6,18-20)

N. T. Wright zaključuje: “Kad Pavao govori o individualnim kršćanima ili cijeloj crkvi kao ‘hramu’ u kojem duh ‘prebiva’ za Židove Drugoga hrama, to može jedino značiti (a) da se Jahve vratio u hram kako je obećao i (b) da je oblik ove dugo očekivane hramske prisutnosti Duh.”⁹

Sveti Duh kao novi Izlazak još je jedan motiv koji ističe apostol Pavao. Spomenimo samo dva teksta u kojima taj motiv prevladava: “Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. I budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha  Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.”(Galaćanima 4,3-7)

Povijesni izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva u 15. stoljeću prije Krista u Novom je zavjetu slika spašavanja od ropstva grijeha. Ulomak iz Poslanice Galaćanima govori o tome. Sažeti komentar daje N. T. Wright: “Ovo je klasični narativ židovskog monoteizma na djelu: Abrahamov Bog izvršava svoj savez spašavanjem svojega naroda od ropstva i odvođenjem u njihov dom, u njihovu baštinu. Bog koji je objavljen u ovom izvještaju novog izlaska je Bog koji šalje Sina, koji šalje Duha.”¹⁰

Isti motiv nalazimo i u Poslanici Rimljanima 8. poglavlju. “Ta, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: Težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. Tako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.” (Rimljanima 8,5-17)

N. T. Wright sažima svoj komentar u tri misli: “Prvo, cijelo poglavlje odiše monoteizmom Drugoga hrama. Osnovna je misao da Stvoritelj čije je dobro stvorenje upropašteno i pokvareno, ali koji je bez obzira na sve odlučan sprovesti svoje davne nakane, planira izbaviti i obnoviti sve stvoreno. … Sve je ovo klasični židovski monoteizam koji sadrži mnogo odjeka stvaranja i izlaska, te obnove i ispunjenja saveza. Prisutnost Izraelovog Boga izražena je u smislu Duha, Duha Mesije, te Duha Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih.“¹¹

“Drugo. Kao i kod kristologije, Duh nije neko izvanbožansko lice dodano ‘Bogu’ izvana, ili (još gore) neki novi Bog koji se uključuje u panteon u osnivanju. … Ono što je Bog Izraela učinio prema izvještaju o izlasku, i što je obećao učiniti na kraju (u eshatonu), Pavao uviđa da se ostvaruje pomoću Duha.”¹² Druga priča od Crkve do obnovljene Zemlje nalazi svoj vrhunac u uskrsnuću i djelovanju Duha.

“Treće. Dakle, u ovom ulomku, kao i već u Galaćanima 4. poglavlju, vidimo ono što čak i s pažljivim osvrtom moramo opisati kao nastajući trojstveni monoteizam. On ne sadrži nikakav zaštitni znak kasnijih trojstvenih kontroverzi: ne spominju se ‘persone’, ‘supstancije’, ‘naravi’ niti bilo kakve analitičke ili filozofske pompe.“¹²

Iz mnoštva dubokih i praktičnih misli apostola Pavla o Trojednom Bogu izdvojimo na kraju još ove:

“Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rimljanima 5,5)

“Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2. Korinćanima 13,13)

Dragutin Matak

__________________________

Obično odustajem nakon jednog dana. Ja mogu čistiti, ali iz poštovanja prema mužu koji sve čuva ništa ne mogu baciti. Najveći problem je sakupljanje suvišnih stvari. Tako se garaža vraća svom normalnom neredu s malo čišćim podom i ponekim alatom vraćenim u kutiju za alat.

Možda ne mogu pomesti garažu tako da izgleda savršeno kao slika, jer to uključuje prostor drugih ljudi. Međutim, mogu učiniti nešto u vezi sa svojim duhovnim područjem, naročito kad nered i prljavština zanemarivanja otupljuju moje svjedočenje za Gospodina.

Naučila sam cijeniti načela duhovnog vođenja kućanstva koja je pokazao Ezekiel, jedan dobar izraelski kralj. I 2. Ljetopisa od 29-31. poglavlja i 2. Kraljevima 18. poglavlje bilježe velik zadatak s kojim se suočio kad je s dvadeset pet godina došao na judejsko prijestolje. Neprijatelji su bili na granicama Jude, Asirija je već osvojila Sjeverno kraljevstvo. Ezekijin je otac, Ahaz, zatvorio vrata Hrama nakon što je asirskom kralju predao neke predmete dragocjena namještaja kao danak asirskom kralju. Narod je bio demoraliziran i nazadan. Ahaz je ohrabrivao obožavanje Baala, spaljivao vlastite sinove kao žrtve bogu Molehu te podigao žrtvenike u svakoj ulici.

Ali Ezekiel je imao različite prioritete. U prvom mjesecu svoje vladavine on je naredio čišćenje Hrama da bi se ponovno uspostavio bogoslužbeni odnos naroda s Jahvom. Ovaj je proces uključivao pet vidova duhovnog čišćenja koji su u cijelosti primjenjivi na kršćane koje je Pavao nazvao Božjim hramom i boravištem Svetoga Duha (1. Korinćanima 3,16.17).

Otvorite vrata

Prvo. Ezekiel je otvorio vrata hramu i popravio ih (2. Ljetopisa 29,3). Prednja su hramska vrata bila okrenuta prema istoku, prema sjaju izlazećeg sunca. Obasjane suncem prašina i prljavština su se bolje vidjele. Isto tako ja trebam otvoriti prednja vrata svog duhovnog života Bogu. On svakako zna što je unutra, ali bljesak je njegove svete prisutnosti potreban da se pokaže duhovna prljavština.

Sklona sam brzom uljepšavanju malih grijeha kao što brzo svakog tjedna brišem prašinu sa svog hladnjaka. Lagano brisanje može ukloniti sitnu prašinu, ali time se ništa ne može učiniti za masnu, crnu naslagu. To je isto kao kad se izvičem na svoju djecu i otklonim grižnju savjesti izgovorom da sam bila umorna. Time ne dovodim u pitanje svoju naglu narav. Moj oštri stav je zapravo ljutitost, a ljutitost je grijeh. Vikanje, a zatim ispričavanje uklanja “prašinu”, ali je ispitivanje zašto se ja ljutim i traženje oprosta za grijeh struganje otvrdnulog duhovnog taloga.

Trebam se podsjetiti da Bog sve vidi i trebam vidjeti ono što On vidi. Eric Lindell, osvajač zlatne olimpijske medalje i misionar, čija je čvrsta vjera opisana u filmu Chariots of Fire, izazvao me je da razmišljam o tome. U svom osobnom vjerovanju, što je posthumno izdano pod naslovom The Discipline od the Christian Life, on je savjetovao postavljanje sljedećih pitanja:

• “Jesam li neobuzdan u svojim zadovoljstvima, u onima u kojima uživam ne razmišljajući o učinku što ga ona imaju na moju dušu?”
• “Jesam li neobuzdan u svom poslu, odbijajući uzeti potreban odmor i vježbati?”
• “Jesam li neobuzdan u malim popuštanjima samom sebi, dopuštajući sebi da postanem rob navika, bez obzira kako one izgledale bezazlene?”

Kad Bog privuče našu pozornost na velike grijehe, mi možemo ponoviti Davidovo kajanje kad su bili otkriveni njegovo ubojstvo i preljub: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojih očisti.” (Psalam 51,4) Ipak, svaki grijeh je gadan Bogu i raskida moju zajednicu s Njim. Ja griješim kao što to ističu Izreke 8,13, kroz “oholost i samodostatnost”. Ja griješim, kao što Jakov 4,17 dodaje, ako propuštam činiti dobra koja znam da trebam činiti. Bog se brine za sve ovo jer njegova svetost ne može odobriti grijeh. On želi da pomno proučim i najmanje navike i stavove koji nisu Njemu na čast.

Stvori ekipu

Ezekiel je nakon toga pozvao levite (2. Ljetopisa 29, 4-6). Kralj nije sam mogao očistiti hram. Trebao je mobilizirati ljude koji su znali kako urediti Hram. Mi također trebamo duhovni timski rad z osobno očišćenje. Pastori i duhovne vođe mogu nam pokazati što nas Božja Riječ uči o svetosti. Bliski kršćanski prijatelji nas trebaju ohrabriti da pravedno živimo.

Najviše sam duhovno sazrela kad sam slušala biblijsko učenje koje naglašava primjenu i zajedništvo s prijateljima koji su me držali duhovno odgovornom. Kao mlada kršćanka u kasnim dvadesetim, mene je duhovno “usvojila” umirovljena medicinska sestra iz crkve. Svakog petka uvečer mi smo dijelile ostatke od ručka a onda razgovarale o Bogu. Nikada neću zaboraviti kako je otvarala svoju istrošenu Bibliju i upravo izabrala tekst koji mi je trebao.

Nekoliko godina kasnije udružila sam se s bivšom sobnom kolegicom koja se željela redovito moliti i proučavati Bibliju. Moje proučavanje po jednog poglavlja iz Izreka svakog tjedna brzo je razotkrilo prljave zakutke mog duhovnog života. Naše je vrijeme molitve postalo bolno razotkrivanje, a ja sam često završila u suzama kad sam priznala probleme kao što su zavist i sebična očekivanja.

Sada je moja obitelj dio tog duhovnog tima, čak kad toga nisu ni svjesni. Na primjer, imala sam lošu naviku upadanja u riječ kad ljudi govore. Kad god se to dogodi, članovi obitelji se mršte ili zure u mene i ja brzo shvatim poruku od njih i od Boga o svom nestrpljenju. Ja ne uživam u ovim suočavanjima, ali učim reagirati milostivo umjesto stisnutim zubima. Znam da će svaka ovakva prilika pomoći slomiti ovu grješnu naviku. Hrabrim se Filipljanima 1,6; “Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.”

Posvetiti sebe

Božje djelo ne zaslužuje djelomičnu predanost. Ezekiel je tražio svećenike i levite da se posvete (2. Ljetopisa 29,5) i da tom poslu daju prednost. “Sad se nemojte lijeniti” (11. redak).

Ja primam isti ukor duhovno. Bog me je izabrao da stojim pred Njim i služim mu u svom domu, susjedstvu, mjesnoj crkvi i kroz živote na koje utječem pisanjem i govorenjem. Ipak, postoje trenuci kad je teško održati to predanje. Pretjerana predanost, umor i strah od odbacivanja dovode me u kušnju da prekinem ili da učinim samo toliko da nešto uradim.

Kad poštar donese tri obavijesti o odbijenim rukopisima u jednom danu, poželim baciti pokrivalo preko svog kompjutera umjesto da pokušam ponovno. Kad sam uvečer iscrpljena, borim se protiv večernjeg čitanja Biblije i molitve sa svojim mladim tinejdžerima. Ali ja znam da ako budem u takvim trenucima, ili u vrijeme vlastita proučavanja, dugo nesvjesna, duhovni će nered prevladati. Hrabrim se 11. retkom: “jer vas je izabrao jahve da stojite pred njim.”

Budimo temeljiti

Četrnaest je levita radilo šesnaest dana da očiste smeće Ahazove pogubne vladavine. Svi kipovi i smeće izbačeni su ravno na smetlište u Kidronsku dolinu, i u ono vrijeme nije bilo rasprodaja.

Ponekad dovodim u pitanje vrijednost ukrasa koje čuvaju članovi moje obitelji. Ali to nije ništa novo. 2. Kraljevima 18,4 kaže nam kako je Ezekiel “razbio zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.” Brojevi 21. poglavlje potanko objašnjava kako je Bog rekao Mojsiju da podigne mjedenu zmiju na stup kao lijek za kaznu otrovnih zmija. Oni koji su vjerom pogledali ovu skulpturu bili su iscijeljeni. Hebreji su se držali mjedene zmije i najposlije je stali obožavati. Ali tijekom Ezekielova čišćenja nije bilo “svetih krava” (ili zmija). Sve što nije bilo u prvotnom Božjem modus operandi bilo je izbačeno. Čak je i sedam stotina godina star muzejski primjerak iz lutanja pustinjom, kojeg su pogrešno štovali, bio žrtvovan.

Tu je Ezekielovo čišćenje postalo osobna stvar. Ja se možda mogu osloboditi stvari koje ne slave Gospodina kao što su knjige, videokasete ili tričave stvari. Ali kad On ukaže prstom na moje “omiljene grijehe”, čišćenje postaje bolno. Imam nekoliko Nehuštana koji se neprekidno obnavljaju kao gušterov rep. Jedan je grijeh zamjeranja. Idol koji se zove “ja” neprekidno se javlja kad se netko ne slaže ili upliće u način na koji ja želim obaviti posao. Svaki put se učim predati svoje slabosti Gospodinu i svaki put sve više uviđam bezvrijednost tog idola.

Slavite i posvetite

Jednom kad su ispraznili Hram od ogavnih stvari, leviti su se vratili, očistili i posvetili hramski namještaj i posuđe što ga je kralj Ahaz uklonio. Druga polovica poglavlja opisuje izvanrednu službu ponovnog posvećenja kad je narod “hvalio s najvećim veseljem i, pavši ničice, poklonili se” (2. Ljetopisa 29,30). U stvari, trebalo je pripremiti toliko mnogo žrtava paljenica da su službeni svećenici morali uposliti druge levite.

Kristova smrt je okončala potrebu za životinjskim žrtvama, ali jedno načelo te službe i dalje vrijedi kad se bavimo našim duhovnim neredom. Mi trebamo slaviti Božje “čišćenje” s hvalom. Hebrejima 13,15 kaže: “…uvijek prinosimo Bogu žrtve hvale”, to jest “plod usana koje hvalom slave njegovo ime”.

Doživjela sam veliko duhovno čišćenje u listopadu 1997. godine kad je jedan vozač udario u naš auto na planinskoj autocesti. Posljednji pogled na naš zdrobljeni auto i spoznaja da je moja obitelj bila tako blizu smrti podsjetili su me da je “auto” privremen te da je najvažnija stvar u životu moj odnos s Bogom i drugima. Moja “žrtva hvale” nakon nesreće bila je veća hrabrost u propovijedanju drugima, od liječnika do prodavača u trgovini i prodavača putem telefona, o Božjoj milosti kojom je spasio naš život i o potrebi da budemo spremni suočiti se s Bogom.

Odnosite metež

Sveto pismo preporučuje život Ezekiela kao onoga koji je “prionuo uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega”. (2. Kraljevim 18,6). Ako želim da se nešto slično kaže za mene, trebam dosljedno slijediti njegov primjer duhovnog čišćenja. Trebam tražiti od Gospodina da neprekidno izlijeva svjetlost svoje svetosti na mračne dijelove mog života. Meni su potrebne opomene i ohrabrenje z druge kršćane. Trebam reći ne djelomičnoj duhovnosti.

Moja stvarna garaža nikada neće biti savršeno čista. A na ovoj strani neba ja neću imati savršenu “duhovnu garažu”. Ali budući da me je Bog pozvao da živimo “na hvalu slave svoje milosti” (Efežanima 1,6), ja ću nastaviti tražiti njegovu pomoć u odbacivanju duhovnog meteža koji sam predugo tajno nagomilavala.

Jeanne Zornes