Najveći stvaratelji-kipari na Zemlji nikada neće moći isklesati tako plemenito biće. Možda bi Michelangelo i mogao oblikovati sjajnu vanjštinu, ali što s anatomijom i fiziologijom koja je brižljivo zamišljena da bi funkcionirala i odavala savršenost?

Savršeni je kip ležao završen s kosom, trepavicama i noktima na njihovim mjestima, ali Bog još nije završio posao. Ovaj čovjek nije trebao sakupljati prašinu, već živjeti, misliti, stvarati i rasti u slavi. Nagnuvši se nad ovim veličanstvenim oblikom, Tvorac mu u nosnice “udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”. (Post 2,7; usporedi: 1,26). Uzimajući u obzir čovjekovu potrebu za društvom, Bog mu je načinio “pomoć kao što je on”. Bog “pusti tvrd san” na Adama i dok je Adam spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i stvorio ženu (Post 2,18.21.22). “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tada ih je Bog blagoslovio i rekao im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite” Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” Adamu i Evi poklonjen je dom u vrtu koji je bio veličanstveniji od najljepšeg
suvremenog doma na Zemlji. U njemu su bila stabla, vinove loze, cvijeće, brda, doline – sve je to ukrasio sam Umjetnik. Dva su posebna stabla, drvo života i drvo spoznaje dobra i zla, bila tamo. Bog je dao Adamu i Evi dozvolu da slobodno jedu sa svakoga drveta, osim s drveta spoznaje dobra i zla (Post 2,8.9.17).

Tako je ostvaren vrhunski događaj tjedna stvaranja. I “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)

Koji su svojstveni dijelovi ljudskog bića? Je li ono sačinjeno od stanovitog broja neovisnih sastavnih dijelova, kao što su tijelo, duša i duh?

Dah života. “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7)

Kad je Bog bitne sastojke zemlje promijenio u živo biće, On je “udahnuo dah života” u nozdrve Adamovog beživotnog tijela. Ovaj dah života je “dah Svesilnoga” (Job 33,4) – iskra života. Mi ga možemo usporediti s električnom strujom, koja – dok protječe kroz različne električne sastavne dijelove, preobražava mirnu, sivu, staklenu ploču na kutiji u treperavo razlijevanje boja i radnji – kad okrenemo dugme na televizoru u boji. Električna struja donosi zvuk i pokret tamo gdje nikada nije bilo ničega.

Čovjek – živa duša. Što je učinio dah života? Kad je Bog oblikovao ljudsko biće od bitnih sastojaka zemlje, svi su organi bili zastupljeni – srce, pluća, bubrezi, jetra, slezena, mozak – sve savršeno, ali beživotno. Tada je Bog udahnuo dah života u ovu beživotnu tvar i “tako postane čovjek živa duša”.

Pismena jednadžba je pravocrtna: prah zemaljski (bitni sastojci zemlje) + dah života = živo biće, živa duša. Sjedinjenje bitnih sastojaka zemlje s dahom života imalo je kao rezultat živo biće ili dušu.

Ovaj “dah života” nije ograničen samo na ljude. Svako ga živo biće ima. Biblija, na primjer, pripisuje dah života i onim životinjama koje su ušle u Noinu arku i onima koje nisu ušle (Post 7,15.22).

Hebrejski izraz za Postanak 2,7, koji je preveden riječima “živa duša” ili “živo biće” je nephesh chayyah. Ovaj izraz ne određuje izričito čovjeka, jer se odnosi i na morske životinje, kukce, gmazove i divlje zvijeri (Post 1,20.24; 2,19).

Nephesh (nefeš) je preveden kao “biće” ili “duša” i potječe od riječi naphash, što znači ‘disati’. Njegov je grčki ekvivalent u Novom zavjetu psyche. Budući da je dah najočitiji dokaz života, nephesh u osnovi označuje čovjeka kao živo biće, osobu. Kad se primjenjuje na životinje, kao u izvještaju o stvaranju, onda ih opisuje kao živa stvorenja koja je Bog stvorio. Važno je zamijetiti da Biblija kaže da je čovjek postao živa duša. Ništa u izvještaju o stvaranju ne upućuje na to da je čovjek primio, dobio dušu – neku vrst odvojenosti cjeline koja je prigodom stvaranja sjedinjena s ljudskim tijelom.

Nedjeljiva cjelina. Važnost izvještaja o stvaranju za pravilno razumijevanje čovjekove naravi ne može se dostatno naglasiti. Ističući njegovo organsko jedinstvo, Sveto pismo slika čovjeka kao jednu cjelinu. Kako se onda duh i duša dovode u vezu s čovjekovom naravi?

1. Biblijsko značenje duše. Kao što smo već spomenuli, starozavjetna “duša” je prijevod hebrejske riječi nephesh. U Postanku 2,7 ona označuje čovjeka kao živo biće nakon što je dah života ušao u fizičko tijelo sačinjeno od bitnih sastojaka zemlje. Isto tako nova duša počinje živjeti kad god se jedno dijete rodi, svaka “duša” postaje novom jedinicom života, jedinstveno različna i odvojena od svih ostalih sličnih jedinica. Ovaj kvalitet individualnosti u
svakom živom biću koji ga uobličuje u jedinstvenu cjelinu, čini se da je misao koju ističe hebrejska riječ nephesh. Kad se upotrebljuje u ovom smislu, nephesh nije dio neke ličnosti, on jest ličnost i u mnogim slučajevima prevodi se kao “čovjek”, “lice” (vidi: Post 14,21; Br 5,6; Pnz 10,22; usporedi: Ps 3,2) ili kao “sam” (Lev 11,43; 1 Kr 19,4; Iz 46,2 itd.).
“S druge strane, izrazi kao ‘moja duša’, ‘tvoja duša’, ‘njegova duša’, itd. obično su idiomi ličnih zamjenica ‘ja’, ‘mene’, ‘ti’, ‘on’, itd. (vidi: Post 12,13; Lev 11,43.44; 19,8; Jš 23,11; Ps 3,2; Jr 37,9; itd.) Na više od 100 od 755 mjesta u Starom zavjetu nephesh se prevodi kao ‘život’ (Post 9,4.5; 1 Sam 19,5; Job 2,4.6; Ps 31,13, itd.).

Često se nephesh odnosi na želje, prohtjeve ili strasti (usporedi: Pnz 23,24; Izr 23,2; Prop 6,7), pa se katkad prevodi i riječima ‘apetit, prohtjev, lakomost’ (Izr 23,2; Prop 6,7). Može se odnositi i na sjedište osjećaja (Post 34,3; Pj 1,7 itd.), a ponekad predstavlja i čovjekovu volju, kao kad se prevodi riječima zadovoljstvo, uživanje u Pnz 23,24; Ps 105,22; Jr 34,16. U Brojevima 31,19 nephesh je ‘ubio’, a u Sucima 16,30 (gdje je ova riječ prevedena u ja – formi) umire. U Brojevima 5,2 (‘mrtvac’) i 9,6 (‘mrtvo tijelo’) odnosi se na leš (usporedi: Lev 19,28; Br 9,7.10)

Poraba grčke riječi psyche u Novom zavjetu slična je porabi riječi nephesh u Starom zavjetu. Upotrebljuje se kako za životinjski, tako i za ljudski život (Otk 16,3). U Svetom pismu prevedena je četrdeset puta jednostavno kao ‘život’ ili ‘životi’ (vidi: Mt 2,20; 6,25; 16,25; itd.). U nekim slučajevima upotrebljuje se u jednostavnom značenju ‘ljudi’, ‘narod’ (vidi Dj 7,14; 27,37; Rim 13,1; 1 Pt 3,20; itd), a u drugim je ona izjednačena u značenju s ličnom zamjenicom (vidi: Mt 12,18; 2 Kor 12,15; itd.). Katkad se odnosi na osjećaje (Mk 14,34; Lk 2,35), na duh (Dj 14,2; Fil 1,27) ili na srce (Ef 6,6).

Psyche nije besmrtna, već podliježe smrti (Otk 16,3). Ona se može uništiti (Mt 10,28). Biblijski citat upućuje da se ponegdje nephesh i psyche odnose na cijelu ličnost, a drugdje na posebno čovjekovo svojstvo kao što su osjećaji, prohtjevi, sklonosti. Ovakva poraba, međutim, ni u kom slučaju ne ističe da je čovjek biće sastavljeno od dvaju posebnih i različnih dijelova. Tijelo i duša postoje u zajednici; oni zajedno čine nedjeljivo jedinstvo. Duša nema nikakav svjestan život izvan tijela. Ne postoji tekst koji upućuje na to da duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo.

2. Biblijsko značenje duha. Dok hebrejska riječ nephesh prevedena riječju duša označuje individualnost ili osobu, dotle se starozavjetna hebrejska riječ ruach, prevedena riječju duh, odnosi na iskru života koja daje snagu i bitna je za osobni opstanak. Ona označuje božansku silu ili životno počelo koje daje život ljudskom biću.

Ruach se pojavljuje 377 puta u Starom zavjetu i najčešće se prevodi riječima ‘duh’, ‘vjetar’, ili ‘dah’ (Post 8,1; itd.). Riječ se takodjer upotrebljuje da označi životnu snagu (Suci 15,19), hrabrost (Jš 2,11), narav ili ljutitost (Suci 8,3), raspoloženje (Iz 54,6), moralni karakter (Ez 11,19) i sjedište osjećaja (1 Sam 1,15).

U smislu daha, ruach je kod ljudi istovjetan s onim kod životinja (Prop 3,19). Čovjekov ruach napušta tijelo prilikom smrti (Ps 146,4) i vraća se Bogu (Prop 12,7; usporedi: Job 34,14). Ruach se često upotrebljuje za Božji Duh kao u Knjizi proroka Izaije 63,10. U Starom zavjetu ruach u odnosu na čovjeka nikada ne označuje inteligentnu cjelinu kadru za osjećajno postojanje izvan fizičkog tijela.

Novozavjetni ekvivalent za ruach je pneuma ‘duh’, od pneo ‘puhati’ ili ‘disati’. Kao i kod ruach ni u ovoj riječi nema ničeg nedjeljivo povezanog što bi označilo cjelinu u čovjeku kadru za svjestan opstanak izvan tijela, a niti njena novozavjetna poraba u odnosu na čovjeka ni na koji način ne označuje neki takav koncept. U navodima kao što su Rim 8,15; 1 Kor 4,21; 2 Tim 1,7; 1 Iv 4,6, pneuma označuje ‘raspoloženje’, ‘stav’ ili ‘stanje osjećaja’. Također se upotrebljuje kao oznaka raznih vidova ličnosti kao u Galaćanima 6,1; Rim 12,11; itd. Kao što je i s ruach, pneuma se vraća Bogu u trenutku smrti (Lk 23,46; Dj 7,59). Kao i ruach, pneuma se također upotrebljuje i za Božji Duh (1 Kor 2,11.14; Ef 4,30; Heb 2,4; 1 Pt 1,12; 2 Pt 1,21. itd).

3. Jedinstvo tijela, duše i duha. Kakav je odnos između tijela, duše i duha? Kakav je utjecaj ovog odnosa na čovjekovo jedinstvo?

a) Dvostruka sjedinjenost. Premda Biblija sagledava čovjekovu narav kao jedinstvo, ona precizno ne određuje odnos između tijela, duše i duha. Ponekad se riječi duša i duh upotrebljuju naizmjenično. Zamijetite njihov paralelizam u Marijinom izricanju radosti nakon priopćenja što joj ga je prenio anđeo: “Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome.” (Lk 1,46.47.)

U jednom je slučaju Isus okarakterizirao čovjeka kao tijelo i dušu (Mt 10,28), a u drugom slučaju apostol Pavao kao tijelo i duh (1 Kor 7,34). U prvom se tekstu duša odnosi na uzvišeniju čovjekovu sposobnost, po svoj prilici na um preko koga on komunicira s Bogom. U drugom se riječ duh odnosi na ovu uzvišeniju čovjekovu sposobnost. U oba slučaja tijelo obuhvaća fizički, kao i osjećajni vid ličnosti.

b) Trostruka sjedinjenost. Postoji jedan izuzetak od općeg određenja čovjeka koji obuhvaća dvostruku sjedinjenost. Apostol Pavao koji govori o dvostrukom jedinstvu tijela i duha, također govori i o trostrukoj sjedinjenosti. On tvrdi: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1 Sol 5,22.23) Ovo mjesto priopćuje apostolovu želju da nijedan od ovih vidova jedne osobe ne bude isključen iz procesa posvećenja.

U ovom slučaju duh se može shvatiti kao “više načelo inteligencije i misli kojim je čovjek obdaren i preko koga Bog može komunicirati svojim Duhom (vidi: Rim 8,16). Obnovljenjem uma što ga izvršuje Sveti Duh pojedinac se preobražava u Kristov lik (vidi: Rim 12,1.2). S pomoću ‘duše’ … kad se razlikuje od duha, može se shvatiti dio čovjekove naravi koji se izražava preko nagona, osjećaja i želja. Ovaj dio čovjekove naravi također se može posvetiti.
Kad se, radom Svetoga Duha, um dovede u sklad s Božjim umom i posvećeni um zavlada nad nižom naravi, nagoni, koji bi inače bili u suprotnosti s Bogom, pokoravaju se Njegovoj volji.

Tijelo nad kojim vladaju viša ili niža narav je fizički sklop – meso, krv i kosti. Pavlov redoslijed: prvo duh, zatim duša i na kraju tijelo, nije stjecaj okolnosti. Kad je duh posvećen, um je pod božanskim nadzorom. Posvećeni će um, opet, imati posvećujući utjecaj na dušu, tj. na želje i osjećaje. Osoba u kojoj dođe do ovog posvećenja, neće zloupotrijebiti
svoje tijelo pa će onda njeno fizičko zdravlje napredovati. Na taj će način tijelo postati posvećenim sredstvom kojim će kršćanin moći služiti svome Gospodinu i Spasitelju. Pavlov poziv na posvećenje jasno je ukorijenjen na pojmu o sjedinjenosti ljudske naravi i pokazuje da efikasna priprema za Kristov drugi dolazak zahtijeva pripremu cijele ličnosti – duha, duše i tijela.

c) Nedjeljiva, suosjećajna sjedinjenost. Jasno je da je svako ljudsko biće nedjeljiva cjelina. Tijelo, duša i duh djeluju usko surađujući i otkrivajući jak suosjećajni odnos između čovjekovih duhovnih, duševnih i tjelesnih sposobnosti. Nedostaci u jednoj oblasti, ometat će druge dvije. Bolestan, nečist ili zbrkan duh ili duša imat će isto tako presudni utjecaj na čovjekovo emotivno i tjelesno zdravlje. Obratni je slučaj također istinit. Slab će bolestan tjelesni sklop koji pati imati štetan utjecaj na čovjekovo emotivno i duhovno zdravlje. Utjecaj što ga darovi vrše jedni na druge znači da svaki pojedinac ima odgovornost koju mu je Bog dao za očuvanje tih darova u najboljem mogućem stanju. Čineći tako, on predstavlja obnovu životno važnog dijela bića po Tvorčevom obličju.

Biblija, koja je istinskom kršćaninu temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je nastao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Postanak 1,1) »Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova. . . Jer on reče, i postade; on zapovedi, i pokaza se.« (Psalam 33,6.9)

U prvom poglavlju Postanka pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: »Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.« (Postanak 1,26.27)
U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena poniranjem u određene i veoma značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čovjeka, ali i njegova struktura: »A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.« Isti tekst u prevodu koji je izdala »Stvarnost« glasi ovako: »Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Postanak 2,7)

Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čovjeka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa — prah zemaljski i dah života.
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obiležje označeno je činjenicom da je on »duša živa«, tj. živo biće.

U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: »dah života«, »duša živa« i »po obličju Božjemu«. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji veoma rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka s besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio »po obličju svojemu«, a Bog je besmrtan.

Nadahnuti izvještaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku ili po svom obličju (Postanak 1,26.27; 5,1; 9,6). U knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici – obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: »I obučete u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.« (Efescima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto, pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika.

Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo takođe morali vjerovati da je čovjek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu se čovjeku nigdje ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je »car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost«. (1. Timotiju 6,15.16)

Nema zdrave logične osnove, a još manje biblijskog temelja, tvrditi da je Bog, stvarajući čovjeka »prema svom obličju«, obdario ga jednom svojom osobinom – besmrtnošću, a da ga u isto vrijeme nije obdario drugim božanskim osobinama, osim ako bi to negdje izričito izjavio. Takve izjave nema u Svetom pismu. Nema, dakle, razloga vjerovati da je besmrtnost jedina božanska osobina dana čovjeku, kad je svima jasno da čovjek ne posjeduje druge nerazdvojne osobine vezane uz Božanstvo.

Razmotrimo sada drugu grupu riječi – »dah života«. Bog je načinio čovjeku telo od »praha zemaljskoga«, udahnuo mu je u nos »dah života«, i tako je čovjek postao »živa duša«. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je »dah života«. Izrazi »dah života«, »dah Božji«, »duh Božji« ili »duh« označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života – besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar:
»Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.« (Knjiga o Jobu 34,14.15 – Stvarnost)
»Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.« (Knjiga o Jobu 33,4)
»Dah« i »duh« znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu, samo drugim izrazima, ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi »dah Božji« i »duh« imaju isto značenje.

U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku »dah«, ili »duh«, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen:
»I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.« (Propovjednik 12,7)
Živi čovjek u kome je »dah života« ili »duh«, ne poseduje time besmrtnost, jer je taj »dah života« u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: »Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.« (Psalam 146,4)

»Duša živa«. – Što znači izraz »duša živa«? Znači li ovaj izraz isto što i »besmrtna duša«? Nipošto! »Živa duša« nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno telo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovjek postao živa duša, individualno biće. »Dah« ili »duh« u Bibliji se nikada ne izjednačuje s »dušom«. »Duša« je sam čovjek, a »dah« je sastavni deo čovjeka.

Da izraz »živa duša« ne znači i »besmrtna duša« proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čovjeka. Četiri puta hebrejski izraz (duša) odnosi se na niža stvorenja – životinje prije nego što je primjenjen i na čovjeka: »Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše . . . I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču . . . Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zverinju zemaljskom .. . i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.« (Postanak 1,20.21.24.30)

Udahnjivanjem životnog daha čovjek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo kucati, krv teči, mozak misliti, a životni procesi se odvijati. Prilikom smrti događa se obrnut proces – Bog uzima od čovjeka životni dah, srce prestaje kucati, protok krvi se zaustavlja, um prestaje djelovati i životni procesi se gase. Čovjek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao.

Napominjemo da čovjek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnosti da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je pokazati potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijest, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: »Jer je plata za greh smrt . . .« (Rimljanima 6,23)

Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinio za čovjekovo spasenje. »Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.« (Ivan 3,16)

Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: » . .. kao što kroz jednog čovjeka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.« (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom istrajemo u dobrim djelima i u svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8).

Mirko Golubić

Priča opisuje ženu čije poznavanje Isusa vrlo brzo napreduje. U početku, ona vidi samo žednog čoveka, koga ignorira. Ona zatim shvaća da je On Hebrej i u istom trenutku  počinje ga mrziti. Potom zaključuje da bi On morao biti vjerski učitelj, rabin, pa ga počinje  verbalno provocirati. Poslije toga, dolazi do uvjerenja da bi On morao biti prorok, pa se u njoj razvija određeno poštovanje prema Njemu. Na kraju, shvaća da je On zapravo Mesija i počinje Mu se diviti.

Vrijeme je bilo oko šestog sahata, u podne. To je bilo isto doba dana kao i Isusova kasnija osuda raspećem na križu, kojom prilikom je također rekao da je žedan (Ivan 19,14.28). To nije bilo uobičajeno vrijeme za zahvaćanje vode na studencima u Palestini. Žene su radije tamo išle u manje vrućim periodima dana, poslije izlaska ili prije zalaska sunca. Naznačeno vrijeme, prema tome, upućuje na podatak da je žena, zbog svog bračnog statusa, bila odbačena u svome gradu.

Već od samog početka žena je imala tri minusa u odnosu na mogućnost uspostavljanja odnosa s Isusom. Bila je žena koja se nalazila na javnom mjestu; bila je pripadnik omraženog naroda i živjela je u grijehu. Nijedan poštovan Hebrej ne bi mogao biti zatečen u razgovoru s njom. Ipak, Isus je ušao u rizik pružanja ruke preko svih tih prepreka, kako bi joj donio Živu vodu, onu koju je došao donijeti svakom onome tko bude bio voljan vjerovati.

Voda se, razumije se, najviše cijeni tamo gdje je ima najmanje, a vode je u Palestini bilo relativno malo. Govoriti o “živoj vodi” kraj Jakovljevog studenca bilo je više nego prikladno. “Živa voda”, to je način kojim bi se opisala voda koja ostaje sveža zato što je u tekućem stanju. Voda i Duh se jasno dovode u vezu na dva mjesta u Starom zavjetu (Izaija 44,3; Ezekiel 36,25.26). Rabini su često spominjali tu vezu, pa bi za čitatelje Evanđelja bilo normalno razumijevanje da Isus ovdje govori o Duhu, iako se riječ Duh ne koristi u tekstu.

Objašnjenje zašto ljudi koji prihvate Isusovu živu vodu nikada neće ožedneti je u tome što će izvor snabdjevanja tom vodom nositi sa sobom, u ličnosti Svetoga Duha. Kroz unutarnje prebivanje Svetoga Duha Isus donosi tajnu trajne snage i zadovoljstva u ovom životu. Netko tko ima Duha, nije podložan duhovnim ograničenjima života, kakvim je živio prije toga.

Jon Paulien

Klasični dualizam. Klasični nauk o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavnica čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu. Materijalna je tijelo koje je prolazno i u biti zlo, dok je duhovna komponenta duša (psyche) ili um (nous), koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena.

Povijesno gledano ova popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano je literaturom i umjetničkim praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mučenja grešnika. Danas se takvo vjerovanje na spretniji način promiče preko medija, okultista, “znanstvenog” istraživanja o doživljajima bliske smrti i kontaktiranja s duhovima umrlih od strane new agea. Posljedica je da pitanje tijela i duše izaziva nezamislivo zanimanje čak i medu vodećim znanstvenicima različitih vjerskih opredjeljenja.

Nije lako procijeniti koliko su po kršćansko vjerovanje i postupke bile dalekosežne posljedice klasičnog gledišta o čovjekovoj naravi.

Biblijski holizam. Biblijski nauk o čovjekovoj naravi je holistički, odnosno monistički. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudsko tijelo, “veoma dobro” (Postanak 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer je sve dio Božjeg stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojene od tijela.

Druga suprotnost klasičnom gledištu jest da čovjek po svojoj naravi nije bio stvoren besmrtan, već sa sposobnošću da postane besmrtan. Ljudska bića nemaju smrtno tijelo i besmrtnu dušu; ona imaju holističko smrtno tijelo i dušu koji mogu postati besmrtni. Besmrtnost je Božji dar onima koji prihvate Njegovu ponudu spasenja. Oni koji odbace Božji plan za svoje spasenje na kraju će doživjeti vječno uništenje, a ne vječne muke u trajno gorećem paklenom ognju. Razlog je jednostavan. Besmrtnost se daje kao nagrada spašenima, a ne kao odmazda nespašenima.

Ovo je srž Božje Radosne vijesti. Premda su Adam i Eva stvoreni smrtni (s mogućnošću da postanu besmrtni jedenjem ploda sa stabla života), pa se i mi danas rađamo smrtni, ako prihvatimo Božji dar vječnog života možemo dobiti besmrtnost. Besmrtnost je Božji dar, a ne nešto urođeno čovjeku. Ona je uvjetovana našom spremnošću da prihvatimo Božje milostive odredbe za spašavanje naše cjelokupne naravi, tijela i duše. Stoga biblijsko stajalište govori o uvjetnoj besmrtnosti jer je ponuđena sukladno Božjim odredbama i uvjetima.

Dualisti pokazuju zabrinutost. Ovakvo tumačenje izazvalo je ozbiljnu zabrinutost kod dijela onih koji zaključuju da je njihovo tradicionalno dualističke razumijevanje čovjekove naravi ozbiljno napadnuto i potkopano.

Suvremeni biblijski znanstveni radovi uzrokuju “egzistencijalnu zabrinutost” kod milijuna iskrenih kršćana koji su uvjereni da prigodom smrti njihove bestjelesne duše idu na Nebo. Svaki napad na tradicionalno njegovana vjerovanja može biti katastrofalan. Pa ipak, bez izljeva snažnih emocija, kršćani koji prihvaćaju normativni autoritet Svetog pisma moraju biti spremni ponovno ispitati tradicionalna vjerovanja i, ako ustanove da su nebiblijska, promijeniti ih.

Na primjer, mnogi su ogorčeno napali Oscara Cullmanna zbog njegove knjige Immortalitv of the Soul or Resurrection of the Dead? (Besmrtnost duše ili uskrsnuće umrlih?) O tome je on pisao: “Nijedna moja publikacija nije izazvala takvo oduševljenje ili takvo nasilno neprijateljstvo.” ³ Cullman tvrdi da napadi nisu utemeljeni na egzegetskim dokazima, već na emotivnim, psihološkim i sentimentalnim razmatranjima…

Što za sobom povlači dualizam?

Posljedice po doktrinu. Klasični dualistički nauk o čovjekovoj naravi ima velike doktrinarne i praktične posljedice. Na primjer, vjerovanje da u trenutku smrti duša odlazi u raj, pakao ili čistilište, počiva na vjerovanju da je duša po naravi besmrtna i da smrću nadživljava tijelo. To znači da se, ako se dokaže da je urođena besmrtnost duše nebiblijska misao, popularna vjerovanja o raju, čistilištu i paklu trebaju radikalno mijenjati i čak odbaciti.

Vjerovanje da nakon smrti duše svetih odlaze u blaženstvo raja potaklo je katoličko i pravoslavno vjerovanje u posredničku ulogu Marije i svetaca. Ako su duše svetih na Nebu, moguće je pretpostaviti da mogu posredovati u prilog grešnika na Zemlji. Zato se pobožni kršćani mole Mariji i svecima da posreduju za njih. Takav postupak je suprotan biblijskom nauku da je “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1. Timoteju 2,5). A još je važnije da se cjelokupno naučavanje o posredničkoj ulozi Marije i svetaca mora odbaciti kao crkvena izmišljotina, ako duša ne nadživi tijelo i ne može funkcionirati odvojeno od tijela. Ozbiljno preispitivanje biblijskog nauka o čovjekovoj naravi može imati zastrašujuće posljedice po dugo njegovana kršćanska vjerovanja.

Jednako tako je vjerovanje da nakon smrti duše onih kojima se može oprostiti prelaze u čistilište, dovelo do naučavanja kako Crkva na zemlji ima pravo primijeniti Kristove zasluge i zasluge svetaca na duše koje pate u čistilištu. Ovo se postiže davanjem oproštajnica, odnosno ukidanja vremenske kazne zahvaljujući oprostu grijeha. Takvo je vjerovanje dovelo do skandalozne prodaje oproštajnica, što je izazvalo pojavu protestantske reformacije.

Reformatori su nauk o čistilištu odbacili kao nebiblijski, ali su sačuvali nauk o neposrednom prijelazu duše pojedinca nakon smrti u stanje savršenog blaženstva (Nebo) ili u stanje trajnog kažnjavanja (pakao). I opet, ako se pokaže da je vjerovanje u preživljavanje i funkcioniranje duše odvojeno od tijela nebiblijsko, onda se popularno vjerovanje o čistilištu, oproštajnicama i odlasku duše na Nebo ili u pakao također mora odbaciti kao crkvena izmišljotina.

Djelo što su ga reformatori započeli uklanjanjem čistilišta sada bi trebalo dovršiti redefiniranjem raja i pakla sukladno Svetom pismu, a ne crkvenoj tradiciji. Jako je malo vjerojatno da bi takvu monumentalnu zadaću danas mogla izvršiti bilo koja protestantska crkva. Svaki pokušaj prilagođivanja ili odbacivanja tradicionalnih doktrina često se tumači kao izdaja vjere i može izazvati raskol i odcjepljenje. Ovu vrlo visoku cijenu većina crkava nije spremna platiti.

Besmrtnost duše oslabljuje nauk o Kristovom drugom dolasku. Tradicionalni dualizam pridonio je i slabljenju adventne nade. Vjerovanje da duše uzlaze na Nebo može zasjeniti i potisnuti očekivanje drugog dolaska.

Ako prigodom smrti duša vjernika odmah uzlazi u blaženstvo raja da bude s Gospodinom, teško da je moguće imati stvaran osjećaj očekivanja da Krist siđe i uskrisi svete koji spavaju. Ovakvo razmišljanje gotovo da i ne ostavlja nikakvo zanimanje za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Pogrešna shvaćanja o budućem svijetu. Klasični je dualizam također potaknuo pogrešne ideje o budućem svijetu. Popularno shvaćanje raja kao duhovnog odmarališta postavljenog negdje u svemiru, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u neprekidnom razmišljanju i meditiranju, više je nadahnuto Platonovim dualizmom nego biblijskim realizmom.

Praktične posljedice. Na praktičnoj razini klasično dualističko gledište o čovjekovoj naravi poticalo je njegovanje duše odvojeno od tijela i potiskivanje fizičkih težnji i zdravih prirodnih poticaja. Nasuprot biblijskom stajalištu da je Božje stvaranje bilo dobro, uključujući i tjelesna zadovoljstva, srednjovjekovna duhovnost promicala je trapljenje tijela kao način da se postigne božanski cilj svetosti. Sveci su bili asketi koji su se prvenstveno posvećivali životu razmišljanja – vita contemplativa, odvajajući se od života rada – vita activa. Budući da se spasenje duše smatralo važnijim od očuvanja tijela, fizičke potrebe tijela bile su često zanemarene ili čak potiskivane.

Pojava suvremenog sekularizma. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu. ⁴

Oni vide vezu između sekularizma i razlike između naravi i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je prosuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između tijela i duše omogućila podjelu života na dvije različite razine: vita activa i vita contemplativa, ili, mogli bismo reći, na svjetovan i duhovan život. Naglašena razlika između tijela i duše dovodi do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma. Dakle, država, a ne crkva, treba se brinuti o obrazovanju, znanosti, tehnologiji, gospodarskim sustavima, socijalnim i političkim problemima te općoj kulturi i javnim vrijednostima. Podjela čovjeka na tijelo i dušu dovela je do pojave svakovrsnih lažnih dihotomija u čovjekovu životu.

Što za sobom povlači biblijski holizam?

Pozitivno gledanje na fizičko i duhovno. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi, prema kojem su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina koju je Bog stvorio i otkupio, zahtijeva da se pozitivno odnosimo prema fizičkim i duhovnim elementima života. Mi slavimo Boga ne samo svojim umom već i svojim tijelom, jer je naše tijelo “hram Duha Svetoga” (l. Korinćanima 6,19). Sveto pismo nas savjetuje da prinesemo “svoja tijela za žrtvu živu” (Rimljanima 12,1 DF). To znači da način na koji postupamo sa svojim tijelom odražava duhovno stanje naše duše. Ako svoje tijelo kaljamo alkoholom, duhanom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne kaljamo svoje tijelo samo fizički, već i duhovno kaljamo dušu. Briga za cijelu osobu. Biblijski holizam upućuje na vođenje računa o cijeloj osobi.

U svojem propovijedanju i poučavanju Crkva mora zadovoljiti ne samo duhovne potrebe duše, već i fizičke potrebe tijela. To znači da treba poučavati ljude kako da sačuvaju emocionalno i fizičko zdravlje.

Ovaj pristup ne sastoji se samo u spašavanju “duša” ljudi, već i u poboljšanju njihovih životnih uvjeta djelovanjem na područjima kao što su zdravlje, prehrana, odgoj i obrazovanje. Cilj treba biti da služimo svijetu, a ne da ga izbjegavamo. Problemi društvene pravde, rata, rasizma, siromaštva i gospodarske neravnoteže trebaju biti predmet brige onih koji vjeruju da Bog radi na obnovi čitavog čovjeka i cijelog svijeta…

Biblijski realizam. Biblijski holistički nauk o čovjekovoj naravi utječe i na naše razumijevanje budućeg svijeta. Biblija budući svijet ne smatra nekim eteričnim rajem u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost obučene u bijele haljine, pjevati, čupkati harfine žice, moliti se, ganjati oblake i jesti božansku hranu. Namjesto toga Biblija opisuje uskrsle svete kako nastanjuju Zemlju koja će pri Gospodnjem dolasku biti očišćena, preobražena i usavršena (2. Petrova 3,11 -13; Rimljanima 8,19-25; Otkrivenje 21,1). “Nova nebesa i nova zemlja” (Izaija 65,17) nisu neko udaljeno i beznačajno duhovno odmaralište negdje tamo u svemiru, već sadašnje nebo i zemlja vraćeni u svoje prvobitno savršenstvo.

Za žaljenje je što je ovaj konkretan, zemaljski pogled na Božji novi svijet, prikazan u Svetom pismu, uglavnom izgubljen i nadomješten popularnom pobožnošću s eteričnim, spiritualiziranim shvaćanjem Neba. Za ovo drugo trebamo zahvaliti utjecaju Platonovog dualizma, a ne biblijskog realizma.

Zaključak. Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvano klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom. Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljava smrt tijela i prelazi u raj, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika. Biblijski stručnjaci su ispitali antropološke izraze i tekstove pa su zaključili da biblijski nauk o čovjekovoj naravi uopće nije dualistički, već jasno holistički. Mnogi glasovi iz različitih smjerova danas potvrđuju da je dualizam out, a holizam in.

Kratki osvrt na biblijski nauk o čovjekovoj naravi pokazao je temeljnu važnost ovog predmeta za čitav niz kršćanskih vjerovanja i pravila života. Stoga je nužno da ponovo marljivo ispitamo što Biblija stvarno naučava o ovom važnom predmetu.

Samuele Bacchiocchi
__________________________________________

Eterična vizija raja više je nadahnuta grčkim filozofskim dualizmom nego biblijskim cjelovitim realizmom. Grci su materijalne sastojke ovog svijeta smatrali zlima. Njihov je cilj bio dostići duhovno područje u kojem će njihove duše, oslobođene tamnice fizičkog tijela i materijalnog svijeta, moći uživati u vječnom blaženstvu.

Biblija, međutim, potvrđuje da je Božji fizički svijet stvoren dobar.¹ Svrha otkupljenja nije oslobađanje duhovnih duša od okova fizičkog tijela i materijalnog svijeta, već obnova cjelokupnog stvorenog svijeta u njegovo prvobitno savršenstvo. “Novo nebo” i “nova zemlja”² nisu neki udaljen i nevažan svijet negdje u svemiru. To su sadašnje nebo i zemlja obnovljeni u stanje izvornog savršenstva.

Tjelesno ili duhovno?
Hoće li ljudi u novom svijetu imati fizičko tijelo slično sadašnjem ili će to biti potpuno drukčije duhovno tijelo? Apostol Pavao je razmatrao upravo ovo pitanje: “Ali netko će pitati: Kako uskršavaju mrtvi? S kakvim li se tijelom pojavljuju? Bezumniče! Ono što ti siješ ne oživljuje ako ne umre. I ono što siješ nije lik koji će se pojaviti, već golo zrno, recimo, pšenice ili kakva drugog sjemena. A Bog mu daje lik kakav hoće, i to svakomu sjemenu njegov vlastiti lik.”³

Drugim riječima, kao što Bog daje lik svakom sjemenu koje se sije, tako će dati tijelo svakome tko je pokopan.

Pavao je dalje razvio ovu analogiju o sjemenu tako što nam daje jasan opis kontinuiteta i diskontinuiteta između sadašnjeg i budućeg tijela.

“Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava sa silom; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno.⁴

Ovdje se Pavao služi četirima suprotnostima da objasni razliku između našeg sadašnjeg tijela i budućeg uskrslog tijela. Ove se suprotnosti odnose i na tijela vjernih koji će se “preobraziti” prigodom Kristova povratka – preobraziti a da ne okuse smrt.

Prvo, naša su sadašnja tijela propadljiva, podložna bolesti i smrti. A naša će uskrsla tijela biti nepropadljiva, više neće biti podložna bolesti i smrti. Drugo, naša sadašnja tijela doživljavaju sramotu time što silaze u grob. No naša uskrsla tijela iskusit će slavu unutarnjeg i vanjskog preobražaja. Treće, naša sadašnja tijela su slaba, brzo se zamaraju. A naša će uskrsla tijela biti ispunjena neograničenom snagom. I četvrto, naša sadašnja tijela su fizička. Međutim, naša će uskrsla tijela biti duhovna.

Ova posljednja suprotnost navela je mnoge da povjeruju kako će naša uskrsla/preobražena tijela biti “duhovna” u smislu da će se sastojati od nefizičke, nematerijalne tvari, što god to bilo. Je li Pavao vjerovao – i naučava li Biblija – da će u budućem svijetu vjernici primiti tijela koja će biti potpuno lišena fizičke tvari?

“Duhovno” uskrslo tijelo
Činjenica je da mnogi kršćani danas smatraju da je jedino “duhovno tijelo” prikladno za novu “nebesku sredinu”. Ovo rasprostranjeno vjerovanje počiva na pretpostavci da će Bog ovu zemlju osuditi na vječnu pustoš i na njezino mjesto staviti novi “nebeski” svijet prikladan za nastavanje duhovnih svetaca.

Međutim, ova pretpostavka postavlja ozbiljne sumnje u Božju mudrost. Prema njoj On je stvorio ovaj planet da bi poslije otkrio kako nije idealno mjesto za vječnu nastambu spašenih. Da bi riješio problem, Bog sada mora stvoriti novi, nematerijalni “nebeski planet” i opremiti uskrsle vjernike “duhovnim tijelima” prikladnima za takvu sredinu.

Svatko tko vjeruje u Božje sveznanje i nepromjenjivost mora ovakvo razmišljanje smatrati smiješnim. Ljudska bića koja uče pomoću pokušaja i pogrešaka moraju mijenjati modele i strukture. Ali takve se metode ne uklapaju u spoznaju o beskonačnome Bogu koji od početka zna kraj. Biblija potvrđuje da je ovaj materijalni svijet pri stvaranju bio “veoma dobar”,⁵ i nema razloga da poslije bude proglašen “veoma lošim”.

Grčki filozofi smatrali su misao o uskrsnuću mrtvih apsurdnom i uvredljivom. Vjerovali su da su fizičko tijelo i materijalni svijet zli i zbog toga ih smrću treba odbaciti. Vjerovali su da samo bestjelesna duša preživljava smrt tijela.

Nema sumnje da je ovaj dualistički pogled na čovjekovu narav i sudbinu utjecao na neke kršćane u Korintu. Zbog toga je Pavao pitao: “S kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih?”⁶ Ovu je zabludu pobio potvrđujući uskrsnuće tijela. Ovo naučavanje je najsnažniji dokaz u prilog kontinuiteta između sadašnjeg života i onog koji će doći.

Vođeni Duhom
Neki se protive ideji kontinuiteta jer Pavao sadašnje “fizičko” (grčki: psychikos) tijelo suprotstavlja budućem “duhovnom” (pneumatikos) uskrslom/preobraženom tijelu. Za njih ova suprotnost pokazuje da se uskrslo tijelo više neće sastojati od mesa i krvi. Ali Pavao nije želio reći da “duhovno” znači “bestjelesno”. To se vidi iz njegove uporabe ovih dviju riječi u istoj poslanici – “fizičko” (psychikos) i “duhovno” (pneumatikos) – kad govori o sadašnjem životu:

“Zemaljski [‘naravan’ (psychikos)] čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati. Naprotiv, čovjek duhovan [pneumatikos] prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu.”⁷

Očito je da u ovom ulomku “čovjek duhovan” ne znači bestjelesnu osobu. Umjesto toga označuje osobu kojom upravlja Sveti Duh nasuprot osobi kojom upravljaju prirodni nagoni. Pavao je uskrslo tijelo nazvao “duhovnim” jer njime vlada Sveti Duh a ne tjelesni nagoni. Ovdje nije riječ o antropološkom dualizmu između “fizičke” i “duhovne” naravi, već o moralnoj razlici između života kojim upravlja Sveti Duh i života koji upravljaju grešne želje.

Na drugom mjestu Pavao piše: “A vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama.”⁸ Očito nije želio da izraz “niste u tijelu” znači da su oni kojima je pisao odbacili svoje fizičko tijelo. Umjesto toga želio je reći da čak u ovom sadašnjem životu njima upravljaju duhovne, a ne svjetovne vrijednosti.⁹ Ova spoznaja pomaže nam da razumijemo Pavlovu tvrdnju da “tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje”.¹⁰ Ova tvrdnja jednostavno pokazuje odsutnost prirodnih grešnih sklonosti u sadašnjem životu jer onoga tko je otkupljen potpuno vodi Duh.

Uskrsnuće tijela
Prema tome, što znači “uskrsnuće tijela”? Biblijski pisci znaju kao i mi da to ne može značiti rehabilitaciju našega sadašnjeg fizičkog tijela – prvo, zato što su mnoga tijela bolesna i deformirana, i drugo, zato što se smrću raspadaju i vraćaju u prah.¹¹

Prema biblijskom holističkom shvaćanju ljudske naravi, izraz “tijelo” jednostavno je sinonim za “osobu”. Na primjer, kad Pavao poziva vjernike da svoja tijela prikažu “za žrtvu živu, svetu, Bogu milu”,¹² on nesumnjivo misli na cijelu osobu. Prema tome, vjerovati u uskrsnuće/preobraženje tijela znači vjerovati da ću čitav ja kao čovjek – ono što jesam – biti obnovljen u život. To ne znači da ću postati drukčiji nego što sam sada. Ukratko, to znači da se sâm Bog obvezao sačuvati moju osobnost i karakter.

Biblija nam jamči ovo očuvanje naše osobnosti sugestivnim slikama “knjiga” u kojima su zapisana naša imena, misli, stajališta i postupci.¹³ U Svetom pismu ime predstavlja osobu kao što je slučaj s različitim imenima kojima je prikazan Božji karakter. To pokazuje da Bog čuva točnu sliku karaktera svake osobe koja je ikad živjela na ovom planetu.

Svaki vjernik razvija svoj jedinstveni karakter kao posljedicu borbi, poraza, razočaranja, pobjeda i rastenja u milosti što ih doživljava. To znači da je nezamisliva mogućnost “repliciranja” ljudi prigodom uskrsnuća da svi izgledaju, postupaju i misle jednako. Kao što ne postoje dvije osobe s istom DNK, tako nema ni dva kršćana s istim karakterom.

Neki praktični zaključci
Prema tome, vjerovati u uskrsnuće/preobraženje tijela znači vjerovati da ćemo biti u stanju prepoznati svoje drage. Često svoje kolege i kolegice iz srednje škole, kad ih nakon trideset godina susretnemo, ne prepoznajemo dok ne progovore. A onda shvatimo tko su jer se njihova osobnost nije promijenila. Još uvijek su to ljudi koje smo poznavali prije mnogo godina. Isto načelo vrijedi za prepoznavanje naših uskrslih dragih. Prepoznat ćemo ih ne zato što će izgledati tako mladi ili stari kakvi su bili kad smo ih posljednji put vidjeli, već zato što je Bog sačuvao i uskrisio njihove jedinstvene osobine.

To također pokazuje da danas oblikujemo svoju osobnost i karakter koji ćemo imati kroz svu vječnost. Ova nas značajna istina potiče da njegujemo sve snage koje nam je Bog dao kako bismo osposobili karakter da služimo Bogu ne samo u ovom, već i u budućem svijetu.

Ukratko rečeno: Ljudi će u budućem svijetu imati fizička tijela kao ova danas, ali bez ograničenja grijeha, bolesti i smrti. Bog ne namjerava ukloniti nedostatke u svojem izvornom materijalnom stvaranju tako što bi načinio drukčiju, nefizičku, “duhovnu” tvar. Umjesto toga obnovit će sve stvoreno da bude savršeno kao u početku. Ono što je pri stvaranju bilo “veoma dobro” pokazat će se “veoma dobrim” i nakon konačne obnove.
Samuele Bacchiocchi

——————————————

Biblija za smrt kaže da je san i spominje uskrsnuće te govori o duši i duhu u smrti i o besmrtnosti. Pogledajmo podrobnije njena učenja o ovim pojmovima.

San. U Ivanu 11,11-14 Isus uspoređuje smrt sa snom. ”’Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”’ (JB) Biblija više od pedeset puta uspoređuje smrt sa snom. U 1. Solunjanima 4,15.16 rečeno je da će oni koji su zaspali u Isusu uskrsnuti prigodom Njegovog drugog dolaska. ”Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu.” (JB)

Uskrsnuće. Postoje dva uskrsnuća: jedno za život, a drugo za vječnu propast. U Ivanu 5,28.29 piše: ”Ne čudite se tomu! Dolazi čas, kad će svi u grobovima čuti glas njegov. Tada će oni, koji su činili dobro, izaći na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda.” (ŠA)

U Postanku 2,7 zapisan je izvještaj o stvaranju čovjeka. ”Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (JB) Bog nije stavio dušu u čovjeka. Ovdje se radi o jednadžbi:

prah + dah = živa duša.

Ako biste izrađivali drveni sanduk to bi bilo ovako:

daske + čavli = sanduk.

S nekoliko dasaka i čavala načinili biste sanduk. Kod rastavljanja izvukli biste čavle i stavili ih na jednu stranu, a daske na drugu. Što se dogodilo sa sandukom? Više ga nema dok ga ponovno ne sastavite. Tako je i sa smrću. Uzmete li dah, tu životnu iskru koja dolazi od Boga, tijelo će se vratiti u prah (ponekad u pepeo ako je spaljeno u krematoriju). Što se dogodilo s dušom? Jednostavno ne postoji dok Bog ne dođe i uskrsnućem sve opet ne sastavi. U tom trenutku će se prah i dah života ponovno sjediniti i tako će opet nastati život, živ čovjek ili živa duša.

Razdoblje između smrti i uskrsnuća opisan je u Bibliji kao ”san”. Nema svijesti o zbivanjima ni protoku vremena. Umrijeti je isto kao zaspati, jer vaša sljedeća svjesna misao – a činit će vam se kao da je prošao samo trenutak – bit će kad vas Bog uskrisi vraćajući vam život.

Duša i duh u smrti. U Propovjedniku 12,7 piše da se tijelo vraća u prah, a duh (ili dah života) se vraća Bogu. U Jobu 27,3 piše da je duh isto što i Božji dah života ili Njegova sila.

U Psalmu 146,4 čitamo: ”Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.” (JB) Mrtvi ne hvale Boga: Psalam 115,17. Mrtvi ne znaju ništa: ”Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.” (Propovjednik 9,5 JB)

Besmrtnost. Ljudska bića nisu besmrtna; besmrtan je samo Bog (vidi 1. Timoteju 6,16). Mi dobivamo besmrtnost kad Isus ponovo dođe (vidi 1. Korinćanima 15,51-55). Tada će sobom donijeti nagradu – vječni život (vidi Otkrivenje 22,12).

Biblija u Ivanu 14,1-3 kaže da je Nebo stvarno mjesto. ”Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (JB)

Bog će nam dati slavna besmrtna tijela: Filipljanima 3,21 i 1. Korinćanima 15,51-55. Više neće biti fizičkih nedostataka (oči slijepih će progledati, uši gluhih se otvoriti, a bogalji ozdraviti): Izaija 35,3-6. Imat ćemo kuće u kojima ćemo nastavati. Sadit ćemo vinograde i jesti njihov rod: Izaija 65,21-23. Vuk i janje zajedno će pasti. U Božjem novom kraljevstvu vladat će spokojstvo: Izaija 65,25. Družit ćemo se zauvijek s Abrahamom, Izakom, Jakovom i najvećim umovima: Matej 8,11.
Sam Bog bit će s nama; On će biti naš Bog: Otkrivenje 21,3. A mi ćemo zauvijek radosno služiti Bogu i uživati u prisnom zajedništvu s Njim: Otkrivenje 22,3.4.