To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić). U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.

Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost. Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Obitelj – što je to?

Jedno dijete je na to pitanje odgovorilo: “Obitelj — to smo tata, mama i ja.” Kao vrhovni autoritet za kršćane, Biblija daje odgovor i na ovo pitanje. Odmah na početku Biblije nalazimo važne informacije o domu i obitelji: čitamo da je Bog stvorio čovjeka, muža i ženu, kao krunu stvaranja i vezao ih jedno uz drugo bračnom zajednicom. “I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć da bude kao što je on … Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro … od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku … I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite i napunite zemlju.” (Post 1,28, i 2,18.21.22)

Brak — Božji poklon iz Raja

Onima koji imaju povjerenja u Bibliju ovaj tekst jasno govori o važnosti i svetosti braka, ali i obitelji. Zašto? Prvo, sam Bog je stvaranjem odredio svrhu, cilj i smisao braka. Drugo, On je osobno vjenčao prvi bračni par, blagoslovio ga i time dao osobitu važnost obitelji. Treće, rađanjem i množenjem čovjeku je dana mogućnost da sudjeluje u prokreaciji, da surađuje s Bogom u održanju ljudske vrste i u naseljavanju Zemlje. Time mu je namijenio svoje blagoslove, ali i povjerio velike odgovornosti. Blagoslovi su bili ljubav, zajedništvo i sreća, koje će bračni par dijeliti u toj novoj, dubokoj i trajnoj zajednici.

Nadalje, Bog je osnovao brak na temeljima ljubavi, samoodricanja i spremnosti na požrtvovanje. Savršen brak je duhovna, duševna i tjelesna veza u kojoj “dvoje postaju jedno tijelo” i u kojoj svatko ima svoje mjesto i ulogu. Nije samo čovjekovo sudjelovanje u prokreaciji, očuvanju ljudske vrste i naseljavanju Zemlje bila uloga obitelji, nego i blagoslov koji čovjeku omogućava da kroz roditeljsku ljubav i brigu prema svojoj djeci može bolje razumjeti Božju ljubav, odnos i brigu prema njemu samome.

Obitelj zapisana i u zapovijedima

Da Bog smatra zajednicu braka svetom, ali i obitelj iznimno važnom, vidi se i iz činjenice što je dao dvije od deset zapovijedi da zaštiti brak i obitelj. Tako peta zapovijed, “Poštuj oca i majku svoju, da imadneš dug život…” (Post 20,12), postavlja pravi temelj za odnose među djecom i roditeljima. I sedma zapovijed, “Ne učini preljuba” (Post 20, 14), ukazuje na nužnu vjernost bračnih drugova i na važnost očuvanja obitelji. Jedan muškarac i jedna žena mogu osnovati zajednicu braka. Sve druge kombinacije što ih nameće moderni svijet i pojedine kulture neprirodni su prema biblijskim načelima morala i stvaranja: poligamija (mnogoženstvo), nazovibrakovi između pripadnika/ca istog spola. Takve zajednice krše Božju volju i Bog ih nije blagoslovio pa, prema tome, i ne mogu imati nikakav legitimitet ma koliko to netko pokušao nametnuti ili opravdati. Jednostavno ne mogu ni na koji način ispuniti svrhu i smisao braka kako ih je Bog odredio još u Raju.

Nažalost, stvari su krenule u pogrešnom smjeru. Ateizam, sekularizam i “novi” način života potisnuli su iz obitelji Boga i Njegova načela pokušavajući Ga neuspješno zamijeniti nečim drugim, čini se, ispraznim.

Upravo isključivanje Boga i Njegovih načela iz obitelji dovodi do ozbiljnih problema u domu. Spomenimo neke od njih: zahladnjenje odnosa među supružnicima, bračne nevjere, razvode, nesretnu djecu koja se nerijetko prepuštaju raznim ovisnostima i tako postaju najveće žrtve propalog doma. Nažalost, iz najnovijih statistika je uočljivo da se u mnogim zemljama svijeta postotak razvoda približio brojci pedeset, što znači da se svaki drugi brak raspada.

Ima li Božji koncept braka alternativu?

Kakva je onda budućnost doma? Hoće li, i mogu li, socijalne ustanove preuzeti brigu o nesretnoj djeci? Je li Božji plan s obitelji, koju je On načinio, pred propašću? Ima li Božji koncept doma i obitelji alternativu pred atomskim tehnokonceptom obitelji, u kojem većina pravih vrijednosti — kao što su ljubav, zajedništvo, poštovanje, požrtvovnost, vjernost, sigurnost i sreća — postupno, ali sigurno nestaju? Sigurno ne! Poznati pedagog Pestaloci je rekao: “Uništi ptici gnijezdo, time si uništio sav njezin život. Upropasti ljudima domove i život će izgubiti svaku vrijednost.”

Iako se današnja slika obitelji u mnogo čemu promijenila, naše osnovne potrebe za ljubavlju, identitetom, zajedništvom, sigurnošću, pripadnošću i razumijevanjem nisu se promijenile. Ipak, mnogi danas svjesno ne žele preuzeti bračne obveze pa brak smatraju nekom vrstom ugovora koji se može zaključiti i poništiti onoliko puta koliko to strankama ugovornicama odgovara. Je li obitelj danas promijenila svoj smisao i hoće li ga, kako neki misle, u budućnosti sasvim izgubiti? Istina je da su brak i obitelj danas ozbiljno ugroženi s više strana i da neće biti nimalo lako ispraviti razne devijacije koje donosi današnja filozofija života. Ipak vjerujemo da još nije sve izgubljeno i da se još uvijek može mnogo učiniti na popravljanju stanja u domovima. Kako? Vratimo se korijenima, početku i onim temeljnim vrijednostima na kojima je Stvoritelj uspostavio božansku ustanovu braka i obitelji.

“Društvo je sastavljeno od obitelji i ono je onakvo kakvim ga čine glave obitelji… Dom je srce društva, Crkve i naroda. Od utjecaja doma ovisi dobro društva, napredak Crkve i blagostanje naroda.” (E. G. White, Temelji sretnog doma, str. 9)

Ono što dom može i treba učiniti za svoje članove jest – ponuditi i čuvati najveće moralne i duhovne vrijednosti, što ne može ni škola, ni Crkva, niti koja druga odgojna ustanova. Upravo zbog toga dom i obitelj, onakvi kakvima ih je Stvoritelj zamislio, nemaju alternative.

Miroslav Đidara