I tako su njih dvojica došli u palaču i uputili se ravno u kraljevsku garderobu. Sluge su preuzele staru odjeću i spakirale ju u mali zamotuljak. Drugi su poveli beskućnika na kupanje. Zatim su mu dali da bira odjeću koju će nositi na gozbi. Rečeno mu je da što god izabere moći će i zadržati, pa je sretnik polako birao da mu ne bi što lijepo promaklo. Konačno je bio spreman za banket.

Dok su napuštali garderobu, beskućnik je zgrabio zamotuljak svoje stare odjeće. Sluge su ga pokušali uvjeriti da mu to više ne treba i da ne smije s time u dvoranu pred kralja. Ali on je insistirao da to ima uza sebe. Čak iako mu to više neće trebati, on se osjećao sigurnije kada je stara odjeća bila s njime.

U svečanoj dvorani je počela gozba. Mnoštvo pozvanih je bilo tamo, pa i kralj osobno. Beskućnik je sjeo, pomalo nespretno se vladajući, ali je izgledao veličanstveno u svojoj novoj haljini. Dobro je pazio da nitko ne primijeti njegov prljavi zamotuljak, jer je znao da bi ga odmah izbacili iz palače. Stavio ga je na svoje krilo i nije se micao da mu ne bi ispao.

Zabava je bila neviđena. Bilo je glazbe i plesa i svakovrsne hrane. Dok su sluge nosile pladnjeve s hranom i nudile gostima, beskućnik je imao problem, jer se nije smio maknuti da naruči večeru. Ispao bi mu zamotuljak koji je bio na krilu i brzo bi ga izbacili van. Balansiranje s time na koljenu spriječilo ga je da jede i pleše, te tako uživa u toj jedinstvenoj prilici.

Konačno je večera završila. Svi su bili zadovoljni i siti osim sirotoga beskućnika koji je čvrsto čuvao svoj zamotuljak stare odjeće. Bio je gladan kao i kad je ušao u palaču.

Priča o beskućniku koji je propustio gozbu zbog stare odjeće podsjeća na ono što je Isus izrekao o konačnim danima Božjega suda nad svijetom. I on je ispričao priču o kralju, gozbi i odjeći. Samo u tome slučaju stara odjeća predstavlja grešne sklonosti čovjeka, njegovo staro biće, a nova odjeća za gozbu je značila pravednost srca koju Krist dodjeljuje vjernim ljudima da bi bili ugodni pred Bogom i spašeni od grijeha za vječnost. Piše: “Isus im ponovno prozbori u prispodobama: Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći… Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše… I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.”

U posljednjoj knjizi Biblije, Otkrivenju ili Apokalipsi, stoji zapisan Isusov savjet grešnim ljudima: “Savjetujem ti: kupi od mene… bijele haljine da se odjeneš te da se ne vidi tvoja sramotna golotinja.” Dok je vrijeme kupimo od Krista odjeću za nebesku gozbu kada nas sve Bog bude sabrao. Jedino platežno sredstvo koje možemo dati jeste naša duša,  naše srce ranjeno, grešno i zbunjeno, a za njega možemo dobiti Božjega Duha i s njime svetost, pravednost i dobrotu. To je prava odjeća s kojom se možemo pojaviti pred kraljem. Dok je još vrijeme, nemojte stiskati uza sebe svoju staru, već se obucite u odjeću Isusa Krista koju nam nudi tako milostivo.

Željko Bošnjak

‘Dok si bio u majčinu trbuhu,’ – reče dječaku – ‘često bih tvoju majku pozvao da sjedne upravo tu pored mene, pa bih onda zasvirao ovu pjesmu samo za tebe.’ Na očevo potpuno iznenađenje, dječak je kao usput odgovorio: ‘O, pa to si bio ti!’

Je li se dječak doista sjetio kako je čuo očevu glazbu ili nije, ne znamo, ali znamo da dijete u majčinoj utrobi čuje mnoge zvukove koji dolaze s druge strane tanke stjenke majčina trbuha.

A ti? Čuješ li ti Očevu glazbu? Prema proroku Sefaniji Bog u stvari doista pjeva, zbog tebe, i zbog mene. ‘Gospodin Bog tvoj koji je usred tebe, spasit će te; radovat će ti se veoma, umirit će se u ljubavi svojoj, veselit će se tebe radi pjevajući.’ (Sofonija 3,17. DK)

Ovo je biblijski pjesnički način izražavanja istine kako nas je Bog doista svjestan, kako je prema nama osjećajan, i kako pokušava usaditi u nas razmišljanje o njegovoj ljubavi prema nama. Stoga Bog pjeva. S druge strane tanke stjenke što dijeli vidljivo od nevidljivog, Bog pjeva našem srcu, šapće neprestance našoj svijesti istinu o svojoj ljubavi. Postoji neki stvaran, ali ne i čujan osjet kojim se Božje misli i osjećaji, poput pjesme, milozvučno slijevaju u naša srca. A On pjeva, nama, u nadi da ćemo Njegov pjev čuti i Njegovo srce upoznati.

Sama zamisao o tome da Bog ustvari pjeva, doista je začudno otkriće o naravi Bića kakvo svemoćni Stvoritelj mora biti. A kakva je to osoba koja pjeva? Pa, prije svega, vrlo posebna osoba, netko tko ima misli koje želi izraziti i osjećaje koje želi prenijeti na druge. O takvom Bogu ovdje govorimo.

Ne govorimo o Bogu kao ‘nepokrenutom pokretaču’ kakvim bi Aristotel želio da ga zamišljamo. Ne govorimo o ‘bezosjećajnom’ ili ‘determinističkom’ Bogu klasičnog teizma, što je samo kristijanizirana verzija Aristotelova Boga. Ne govorimo ni o ‘neosobnoj sili’ ili ‘kolektivnoj duši’ panteizma i Ratova zvijezda (‘Neka sila bude s tobom’). Ni jedno od ovih viđenja ne poklapa se s vrstom karaktera koji ima Bog otkriven u Pismu.

Bog koji pjeva mora biti Bog koji osjeća, Bog dubokih, pokretačkih težnji. Ako Bog pjeva, a Biblija tako kaže, onda smo shvatili kako živimo u blizini uzvišenog Bića čije srce kuca uzvišenim osjećajima. A to ima veliko značenje.

Neki su grčki ‘hipiji’, zvani pitagorejci, zamijetili kako je sve što je stvoreno matematika. Primijetili su da je glazba matematika. Shvatili su kako je glazba matematički skladana na takav način da u ljudskoj duši stvara nove zamisli i osjećaje. Tako su došli do hipoteze kako Stvoritelj mora biti pjevač, i kako je pjevanjem svemir dozvao u postojanje. Tako sav svemir mora djelovati na nekoj vrsti glazbene partiture!

Tko zna, možda su pitagorejci bili u pravu. Glazba je u konačnici osjećajna matematika, a tekstovi koji prate glazbu samo su osjećajno prikazane misli. Veliki su skladatelji vjerovali kako su svojom umjetnošću oni zapravo samo dali glazbeni ton ljepotama stvaranja. Neki su od njih tvrdili da se glazba u njihovim mislima pojavila dok su promatrali čuda svijeta oko sebe, kao da su samo čuli nešto što je tamo već postojalo. Smatrali su kako su više bili uključeni u otkrivanje glazbe nego u njezino stvaranje.

Biblijski je Bog svemoćni Stvoritelj svih stvari. Sama zamisao kako postoji božansko Biće može biti vrlo silna i prijeteća. Čak zastrašujuća. Ali, ako Bog pjeva… dakle, to mijenja sve. Otvara naš um shvaćanju kako unutar te premoćne sile kuca jedno nježno srce.

Ako Bog pjeva, tada smo mi zadivljeni jedinstvom apsolutne moći i beskonačne osjećajnosti. Čak i više od toga. Ako je Bog skladatelj i pjevač ljubavnih pjesama, kao što to Pismo kaže, tada to znači da je u nas duboko zaljubljen, jer samo zaljubljeni pjevaju ljubavne pjesme. A to mora značiti kako On želi da Ga mi čujemo, jer pjevači ljubavnih pjesama pjevaju kako bi ih njihovi voljeni čuli. A mi? Čujemo li mi božansku glazbu?

Nikada neću zaboraviti svoje iskustvo obraćenja: ‘O,- pa – to – si – bio – ti!’ Imao sam 18 godina. Do tada nisam poznavao zamisao o Bogu i nisam pročitao ni jednu vjersku knjigu. O Bogu nisam znao doslovno ništa, a o vjeri vrlo malo. Ipak su postojale stvari koje sam znao, koje sam spoznao s jakim osvjedočenjem i snažnim osjećajima. Bio sam ispunjen bijesom zbog nepravde i tlačenja u svijetu. Znao sam kako ljudi ne smiju otimati djecu i iživljavati se nad njima. Znao sam kako muškarci ne smiju tući svoje žene. Znao sam kako narodi ne smiju bacati bombe jedni na druge, kako je nelogično da jedna skupina ljudi umire od gladi dok druga jede više no što je potrebno, da preprodavači droge ne smiju vrebati djecu i da ljudi ne smiju mrziti jedni druge samo zato jer su različite boje kože.

A znao sam još nešto, nešto još važnije. Znao sam da ako znam kako su neke stvari loše, tada mora postojati neko stvarno i konačno dobro što određuje to loše kao svoju suprotnost. Ponekad bih letimice opazio dobro, kao kad bih vidio čovjeka koji voli svoje dijete, ili dvoje djece kako se od sveg srca smiju uživajući u međusobnom prijateljstvu, ili pak nekoga tko je hrabro zaustavio nepravdu, ili pri susretu s ljepotom prirode, ili pak u želji za ljubavlju izrečenoj u pjesmi.

Sve sam ovo znao bez poznavanja Boga. Tek kasnije sam shvatio kako sam sve to znao jer je On znao mene. Stalno je pjevao mojoj duši, ali ja nisam znao da je to On. A onda je došao dan kada je moj bijes protiv zla i moja žudnja za dobrom koje prevladava našla svoj odjek u susretu s Onim koji je izvor dobra i neprijatelj zla. Bilo je to kao da ste sliku povezali s imenom, ili ime sa slikom. U srcu sam imao jak osjećaj o tome kakav bi svijet bio kad se ne bi činila nikakva nepravda, kad nitko drugome ne bi činio zlo, kad bi svatko više skrbio za drugoga no za sebe. Kada sam shvatio kako je Stvoritelj našeg svijeta bio matrica dobra za kojim sam čeznuo, kako je On mrzio svako zlo i nepravdu, bio sam poput dječaka za glasovirom koji je ocu rekao: ‘O, pa to si bio Ti!’

I tada mi je svanulo. Kada bih bio evolutivna životinja ne bih imao više ciljeve od golog preživljavanja. U bljesku uvida odjednom sam shvatio da sam mrzio zlo jer je postojalo, a za dobrotom sam žudio zato što postoji nešto što nazivamo konačnim dobrom. Tako sam konačno smjestio apsolutnu antitezu zla i apsolutni epicentar dobrote u osobnog Boga koji je ljudski rod stvorio na svoju sliku. Upravo je taj Bog cijelog moga života stalno ulijevao moralne podražaje u moju savjest, vodeći me i potičući. Sada sam znao ime Onome koji je cijelog života pjevao mojoj duši.

Bilo je to kao tada kad sam vozio duž puta i na radiju čuo jednu čudesnu pjesmu. Osjećao sam kako ju moram ponovno čuti. Zgrabio sam olovku i komadić papira i pripremio se zapisati podatke. Na moje veliko razočaranje, DJ je nastavio voditi u veselom tonu, odsvirao sljedeću pjesmu ne spominjući izvor remekdjela koje je zaokupilo moju pozornost.

Prošlo je nekoliko godina. Jednoga dana prijatelj me upitao jesam li ikada slušao Adagio za gudače Samuela Barbera. Rekao sam mu da nisam. ‘Moraš to čuti,’ – rekao je. Nekoliko dana kasnije darovao mi je CD i nagovorio me da odmah sjednemo i poslušamo glazbu. Čim su se prekrasni zvuci počeli pojavljivati poput jutarnjih sunčevih zraka kroz hladnu zimsku maglu, prepoznao sam pjesmu. ‘O, da, ja znam ovu pjesmu.’ – rekao sam prijatelju. ‘Čuo sam je jedanput prije nekoliko godina i otada ona svira u mojoj glavi.’ Konačno sam našao izvor pjesme koja je postojala u mojoj glavi. Jeste li vi povezali ljubavnu pjesmu koja vam je u srcu s njezinim božanskim Skladateljem?

Ty Gibson