Njihova dirljiva priča počinje u jednome golemom sirotištu u vrijeme Božića. Više od 100 dječaka i djevojčica koji su nekada bili ostavljeni i zlostavljani nalazili su se u toj zgradi pod skrbi državnog socijalnog programa. Jedan od dvojice Amerikanaca priča:

“Sakupili smo djecu u velikoj blagovaonici i počeli priču o tome kako su Marija i Josip došli u Betlehem i kako nisu imali smještaj, pa su bili zadovoljni i štalicom. Ispričali smo kako je tamo Marija rodila Isusa i položila ga u jasle. Dok smo pričali, djeca i osoblje sirotišta nijemo su nas slušali. Neki su se popeli na stolove da nas vide i uhvate svaku riječ.

Kada smo završili priču o Isusovome rođenju, podijelili smo djeci drvene letvice da naprave jasle. Svakome smo djetetu dali i listove žutoga papira od koga je trebalo napraviti slamu, a od stare odjeće mogao se napraviti pokrivač. Bebu Isusa trebala je glumiti lutka koju bi dijete našlo kao podobnu među starim igračkama.

I tako je nastalo radno ozračje. Siročad svih dobi nastojala je sastaviti jasle i iscjepkati žuti papir što sitnije da bude kao slama. Ja sam hodao među njima da pomognem ako je gdje bilo potrebno. Sve je išlo dobro. A tada sam došao do Mišinog stola. Čini mi se da je mogao imati oko 6 godina i upravo je završavao svoj projekt. Pogledao sam u jasle i malo zastao s čuđenjem jer sam unutra umjesto jedne vidio dvije lutke-bebe. Odmah sam pozvao prevoditelja da upita mališana zašto u jaslama ima dva djeteta.

Prekriživši ruke, Miša je vrlo ozbiljno počeo prepričavati priču o Isusovu rođenju. Za tako malo djete, koje je tu priču čulo samo jednom, vjerno je ponovio sve do trenutka kada je Marija položila bebu u jasle. Tada je Miša dodao svoju verziju kraja priče:

“I kada je Marija položila Isusa u jasle, on se okrenuo, pogledao u mene i upitao me imam li svoj dom. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu, pa tako nemam ni dom. Tada mi je Isus rekao da mogu ostati s njim. Ali sam mu ja odgovorio da ne mogu, jer nemam dar za njega kao ostali. Toliko sam želio ostati s Isusom da sam razmišljao što bih mu ipak mogao darovati. Vidjevši ga tako malenog u hladnoj štalici pomislio sam da bi ga trebalo ugrijati. Stoga sam upitao Isusa: ‘Kada bih te zagrijao u svome zagrljaju, je l’ bi to bio dovoljan dar?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Kada bi me ugrijao to bi bio najljepši dar koji sam dobio’. Tako sam ja ušao u jasle i zagrlio Isusa. On me je pogledao i rekao mi da mogu s njime ostati zauvijek.”

Kada je završio svoju priču, mali je Miša počeo plakati. Suze su u potočićima tekle niz njegove obraze. Stavio je ruke preko lica i ja sam mogao vidjeti kako mu ramena drhte od jecanja. I ja sam počeo plakati.

Malo je siroto dijete u priči o Isusu našla nekoga tko ga nikada neće ostaviti ili zlostavljati, nekoga tko će s njime ostati zauvijek. To i jest bit objavljenoga evanđelja, radosne vijesti Isusa Krista – upoznati Božju osobu, sjediniti se s njime, sprijateljiti, zagrijati svoje i njegovo srce, voljeti ga te ostati s njime dovijeka. Kako u sadašnjemu svijetu tako i u svijetu koji dolazi.

Mnogi traže i mnogi nude razne putove smirenja i spasenja čovjekove duše iz ovoga pakleno nemirnog svijeta. Mnogi promiču razna sredstva za tu svrhu, razne metode. Ali je samo jedno važno znati da bi stekao mir i ljubav danas te vječni život s Bogom sutra – nije važno ŠTO imaš u svome životu, već KOGA imaš uz sebe.

Željko Bošnjak

Tijekom niza godina u kućicu, koja se ugnijezdila u podnožju jedne planine u američkoj saveznoj državi Georgiji, dolazila su pisma s neispunjenim obećanjima da će posjetiti svoju obitelj. Ovog Božića, kao i mnogih drugih, svi su se šalili sa svojom voljenom mamom, uvjereni kako se Joe ni ove godine neće pojaviti.

Po mišljenju Joeove sestre Lois, on više uopće nije bio zainteresiran za svoju obitelj. Ona se jako srdila na svojeg brata s kojim je odrasla. Zajedno su se igrali s gušterima u dvorištu i odlazili se kupati na Smoky Hollow Greek. Sjedili bi zajedno na drvenim klupama u crkvi znojeći se od propovjednikovih gromoglasnih prijetnji paklenim ognjem za nepokajane grešnike, kao i od ljetne vrućine. Lois nije bila spremna oprostiti svojem bratu. Bilo je krajnje vrijeme da Joe preuzme svoje odgovornosti kao brat i sin.

Jednog dana, dok je promatrala majku, sve slabiju i krhkiju kako se približavao Božić, Lois je sjela i suznih očiju bratu napisala posljednje pismo: “Ako ovaj put ne dođeš, nećeš je više vidjeti živu.” Lois je konačno odlučila oprostiti bratu i sada se samo nadala da će prihvatiti njezinu ispriku i vratiti se kući. U međuvremenu je mama, kao i svaki dan, nastavila raditi na pokrivaču izrezujući i šivajući od ostataka tkanine prizore Isusova rođenja. Jedan je prikazivao usamljenog pastira koji prilazi betlehemskim jaslicama. Na njemu se vidjelo da to ne čini iz prisile, već zato što želi. Tako je mama vidjela svojeg izgubljenog sina koji se vraća kući ne zato što mora, već zato što se zbilja želi vratiti.

Stigao je Bozić, a s njim i kucanje na vratima. Izgubljeni sin konačno se vratio i svi su te radovali – njegova sestra, zato što mu je oprostila i dobila oprost, a majka zato što nikad nije prestala praštati.

Opraštanje nas povezuje s Bogom

Božić znači prvi božanski čin opraštanja na Zemlji. Dijete, rođeno od Svetoga Duha i siromašne tinejdžerke bez ugleda i bogatstva, odraz je običnog i neshvatljivo uzvišenog. Svakidašnje opraštanje povezuje nas s Bogom i potvrđuje da smo sinovi i kćeri Svemogućega. Njegova se najuzvišenija vrlina – Njegova ljubav – očitovala u božičnim jaslama, a mi, korisnici tog dara, pozvani smo da je podijelimo s onima koji su nas uvrijedili.

Nebo se te noći otvorilo nekim poniznim pastirima kojima su anđeli navijestili dolazak Božjeg Sina. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!”² Ovaj nas blagoslov podsjeća na ime koje je prorok Izaija dao Božjem Sinu – “Knez mironosni”³ – i time Dijete poistovjetio s Mesijom. Anđeli su bili zadivljeni onim što je Bog učinio preko tog Djeteta koje će donijeti spasenje ljudskom rodu otuđenom od svojeg Stvoritelja. Zidovi nebeskog grada nisu mogli zadržati neiskazanu radost na Nebu pa se hvalospjev anđela prenio na Zemlju. Božansko Dijete nije bilo nitko drugi do Spasitelj obećan u Starom zavjetu, Knez mironosni, koji će pomiriti pali svijet s njegovim Stvoriteljem.

U grčkom izvorniku riječ “mir” ima isto značenje kao hebrejska riječ šalom. Hebrejska riječ ne znači odsutnost rata ili sukoba, već ukazuje na društveni sklad. Oni koji prime mesijanski mir, ljudi su “dobre volje” ili “miljenici”, odnosno ljudi koji prihvaćaju Boga. Ovaj tekst pokazuje da oni koji primaju Božju naklonost trebaju tu naklonost pokazati prema bližnjima.

Prvi božični dar pokazuje Božje milosrđe

Ono što je toliko čudesno kod ovog prvog božičnog dara jest što ga je tako malo njih očekivalo iii uopće osjećalo potrebu za njim. Pretpostavite da vas je netko iznenadio nekim poklonom, netko koga uopće ne poznajete, ali vas je izabrao iz čiste dobrote u srcu. Tako je nas Bog, svojim milosrđem, svojom nezasluženom milošću, svojom bezgraničnom ljubavlju, iznenadio darom svojega Sina čak i kad nismo znali tko je On, pa nismo bili svjesni ni koliko nam je taj Dar potreban.

Bill i Marietta Yeager logorovali su sa svoje petero djece u planinama Montane kad se ušuljao neki muškarac i oteo sedmogodišnju kćer Susie iz šatora koji je dijelila sa svojom starijom sestrom. Nemoguće je zamisliti što je pretrpjela ova majka kad je nekoliko mjeseci poslije saznala da joj je kći smrtno stradala od ruku umno poremećenog čovjeka za koga se znalo da je sklon nasilju. Isprva je željela naći tog čovjeka i ubiti ga golim rukama, natjerati ga da trpi kao sto je njezina draga Susie morala trpjeti.

Gnjev je prijetio da je ubije dok Marietta jednog dana nije shvatila da ljutnja koju je njegovala prema ubojici ne ubija njega, kako je to željela, već nju. Svijest o tome potaknula ju je da se okrene opraštanju. I mada joj se ubojica nije ispričao niti čak potpuno shvatio što je učinio, Marietta mu je oprostila. Kao Bog, Marietta je oprostila čovjeku koji uopće nije shvatio da je sagriješio protiv nje.

Prelazi li oprost preko zla? Možda pitate: Ako oprostim, ne znači li to da odobravam zlo koje nam je učinjeno? Pokušajmo odgovoriti protupitanjem: Odobrava li Bog naš grijeh kad nam je oprostio? On ne odobrava grijeh koji nas je odvojio do Njega, već ga prepoznaje kao kršenje Zakona ljubavi. On sam je dopustio da duboko u svojem biću osjeti posljedice izdaje, bol kad je ustanovio da se otuđio od svoje djece. Prepoznajući učinjeno zlo, Bog je odlučio oprostiti. Umjesto da nam vrati istom mjerom, dao nam je ljubav umjesto naše mržnje, poštenje umjesto našeg nepoštenja, velikodušnost umjesto naše sebičnosti.

Sylvia je shvatila zahtjeve ove poniznosti koja se očekuje od onih koji namjeravaju oprostiti kad se udala za Paula. Paul i njegov mlađi brat Peter izgubili su oca još kao mali dječaci pa je Paul postao očeva zamjena Peteru. Ako je Peteru bila potrebna odjeća za školu, Paul bi je kupio; ako je nešto trebao, Paul bi radio prekovremeno kako bi svojem bratu priskrbio sve što je potrebno.

Kad su se Paul i Sylvia vjenčali i počeli obavljati službu u crkvi, Peter je smatrao da mu je ona otela brata i “oca”. Od tog trenutka Peter je na svaki mogući način pokušao otežati život Sylviji. Kamo god išla, Peter bi je slijedio i širio glasine o njoj. Dugo je Sylvia podnosila svojeg šogora, dok na kraju nije izgubila strpljenje. Njezin suprug, koji se našao u nezavidnom položaju posrednika između svoje supruge i brata, konačno je prihvatio Sylvijin zahtjev da se stvar iznese pred crkveni odbor.

Ali u noći prije sastanka odbora, Sylvia je usnila san u kojem je čula glas koji joj je rekao: “Oprosti mu! Oprosti mu!” Budući da više nije mogla zaspati, provela je noć u molitvi. Sutradan je na sastanku odbora Sylvia trebala objasniti zašto se tuži na Petera. Ona je ustala i rekla: “Nemam pritužbe na Petera. Sada ga volim kao brata i opraštam mu.” Sjela je, a u prostoriji je zavladala zaprepašćujuća tišina. Krajičkom oka vidjela je Peterovu pognutu glavu i suze koje su mu tekle niz obraze.

Kad je Peter uspio zavladati sobom, ustao je i priznao sve što je činio i objasnio zašto je želio nauditi Sylviji. Kad je završio, njih dvoje se zagrlilo. Danas Sylvia svjedoči da je Peter njezin najvatreniji branitelj.

Božični pokrivač

Kao majka u priči The Christmas Quilt, (Božićni pokrivač) Sylvia nije čekala da Peter prizna što je učinio. Da je čekala, možda nikad ne bi dobila ono što je primila kad mu je prva oprostila. To je vječna lekcija Božića: Bog je u svojoj ljubavi poslao svoga jedinorođenog Sina da pokrene naše spasenje kako bismo se mi mogli pokajati. On se ponizio da bi oprostio onima koji nisu svjesni zla koje su učinili; onima koji svjesno i samovoljno griješe; onima koji svoj grešni život skrivaju iza fasade lažne svetosti.

Isus je došao pokazati oprost koji nam je Bog već dao kao poklon. Došao nas je pozvati na život praštanja jedan drugome. Za nas je čin opraštanja čin zahvalnosti za ono što nam je tako velikodušno dano i što nam se svakodnevno daje. Taj božični poklon može trajati čitavu godinu – čak i životni vijek.

Lourdes Morales Gudmundsson
________________________________

Jedan od najkolosalnijih i najvažnijih biblijskih tekstova glasi: “Bog je tako LJUBIO svijet da je DAO svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Bog voli, Bog daje. Mora da je postojala golema potreba koja je potakla Boga da to učini. Biblija govori da je ta velika potreba ljudski grijeh koji je čovjeka odvojio od njegova Stvoritelja. Zato je Bog DAO svojega Sina da postane čovjek i vrati nas k njemu.

Božje darivanje Isusa Krista uključuje sve druge darove. Piše: “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” Sve ostalo podrazumijeva i to da je Bog u čovjeku Isusu svijetu podario i SAMOGA SEBE.

Kao i u mnogim poganskim narodima, tako je i u staroj kulturi nekih sjevernoameričkih indijanaca postojao običaj prinošenja ljudskih žrtava. Plemena koja su naseljavala područje Nijagarinih vodopada svake su godine niz rijeku spuštali jednu djevicu u laganom čamcu, kao prinos velikom Duhu Rijeke. Jedne je godine izbor pao na kćer poglavice plemena.

Kada je došao dan određen za žrtvovanje, sve je bilo spremno za spuštanje malenog kanua u snažnu rijeku. Ljudi su primijetili da je poglavica odsutan. Nitko nije znao kamo je otišao. Pokušali su ga pronaći, ali bez uspjeha. Mnoštvo je čekalo još neko vrijeme, a zatim su pustili čamac niz rijeku. Kada se približio sredini brzaka, najednom se pojavio drugi kanu iz pravca suprotne obale. Dok su se maleni čamci približavali jedan drugome, ljudi s obale prepoznali su svojega poglavicu. Dva su kanua sada bila združena, bok uz bok. Otac i kćer zajedno su išli u susret golemom vodopadu. Kako u životu tako i u smrti, otac je želio biti nerazdvojan od svoje djevojčice.

Iako za mnoge tajanstven, Kristov je život otkrivao snažnu vezu čovjeka Isusa i Boga Oca. Bog je u njemu bio posvećen spašavanju nas ljudi, čak i u njegovoj smrti. Kakvog li divnog dara u “čovjeku koga je Bog dao”!

Ono što je još više neobično u vezi s darovanim čovjekom Isusom, je i činjenica da je njegova pojava bila predviđena nadahnutim proročanstvima. U prvoj biblijskoj knjizi piše da je taj čovjek trebao biti iz Judinog plemena, prorok silan poput Mojsija; zatim u Izaijinoj knjizi kaže da je po Davidovoj lozi to trebao biti kralj koji će vječno vladati na svome prijestolu. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe”, pisao je prorok 700 godina prije Isusovog raspeća.

Apostoli i svi njegovi suvremenici koji su vjerom promatrali njegov život, u Kristu su jasno vidjeli ispunjenje mnogih proročanstava. Bili su zapanjeni pojavom čovjeka koga je Bog obećao i dao.

Da Isus nije bio samo još jedan čovjek na svijetu, svjedoči i njegovo čudesno rođenje od djevice. Čudesna je i činjenica da se Bog utjelovio u nemoćnoj bebi. Uistinu je neobičan taj dar.

Isus je bio čovjek koji je vodio apsolutno bezgrešan život. Anđeli su ga nazvali svetim, i to od rođenja. On sam je pozvao svoje protivnike: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” Postoji li čovjek na svijetu koji se može nazvati bezgrešnim? Krist je Božji dar upravo kakav smo trebali.

Zadivljuje i Isusova smrt na križu. U prvome planu nije način na koji je umro, već zašto je to učinio. Bila je to smrt za svoje bližnje. On, bezgrešan čovjek, ponio je kaznu za naše grijehe.

Još jedna činjenica koja ističe dragocjenost “čovjeka koga je Bog dao” je i njegovo uskrsnuće. Jeste, on je umro, ali je i ponovno oživio. Smrt ga nije mogla zadržati. Budući pokopan s našim grijesima na sebi, iz groba je ustao potpuno čist kako bi nam omogućio pobjedonosan život.

Nakon uskrsnuća, neobični je čovjek među ljudima proveo još neko vrijeme, a zatim se uznio na nebo pred mnogim svjedocima. On tada nije prestao biti Božji dar nama. On je samo otišao da bi nastavio raditi za naše spasenje. A nakon činjenica o proročanstvima, neobičnom rođenju, bezgrešnom životu, požrtvovnoj smrti, uskrsnuću i uznesenju, to je već sedma činjenica koja ističe veličinu “čovjeka koga je Bog dao”. To je njegova svećenička služba na nebu. On je pred Božjim prijestoljem naš jedini posrednik i predstavnik ljudske vrste. On je naš prijatelj, naša veza s nebom, naš jamac da nam je otvoreno Božje kraljevstvo. Pisano je u Bibliji: “Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus!”

Posljednji blagoslov koji smo dobili u tom dragocjenom daru s neba je Isusov veličanstveni povratak na Zemlju. On sam je to obećao dok je bio među nama. Njegovo obećanje da će se vratiti ne znači nikakvo polovično djelo poboljšanja ljudske politike ili preobraćenje preostalih grešnika. On neće doći s duhovnom metlom počistiti svoju crkvu i uvesti red u svijet. Kristov povratak znači prestanak svake ljudske politike, kraj svih neobraćenih tvrdokornih grešnika, prestanak postojanja bilo kakve crkve i kraj neuredne civilizacije. Njegov dolazak znači novi, slavan početak za sve one koji su stoljećima i tisućljećima živjeli s vjerom u njega i s nadom u vječni život. Njegov dolazak znači početak novoga ljudskoga roda, na novoj, obnovljenoj Zemlji; početak ljudskoga roda čiji je začetnik on, “čovjek koga je Bog dao”.

Sada je već mnogo jasnije zašto nam je Bog s neba dodao još jednoga čovjeka. Jasnije nam je i kolika je vrijednost toga dara. On nam je uzor, začetnik novoga roda kome možemo i mi pripadati. Sve što trebamo učiniti je kao svojega najboljega prijatelja u život primiti čovjeka koga nam je Bog dao.

H.M.S. Richards