Ovo napredovanje u Isusu je zajednički pothvat Boga i nas, i čudesno je što sve možemo postići kad surađujemo. Premda može zvučati čudno kad kažemo da pomažemo Bogu u Njegovom dijelu ovog postupka, to je istina.

Jako se malo može dogoditi u preobrazbi našeg karaktera da bi postao sličan Isusovom, ako ne surađujemo s Bogom.

Mi možemo učiniti dosta toga.

Proučavanje Biblije. Božji udio je, prema onom što smo saznali, preobraziti ili obratiti naše srce tako da u njemu umjesto sebičnosti vlada ljubav.

I premda je istina da mi ne možemo izvršiti tu promjenu, mi možemo učiniti mnogo u suradnji s Njim.

Proučavanje Biblije je nešto što možemo činiti u suradnji s Bogom. Evo biblijskog retka koji nam pomaže da to razumijemo: „Jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga.“ (1. Petrova 1,23) Kad uklonite sve osim najbitnijih riječi, ovaj tekst želi reći da smo nanovo „rođeni É riječju … Boga“. Vjerujem da nam je svima poznato da je Biblija Božja riječ. Tako možemo reći da se nanovo rađamo zahvaljujući Bibliji.

Božja duhovna sila je u Njegovoj Riječi, i kad čitate Bibliju, ta sila preobražava srce. Zapazite kako to kaže pisac Poslanice Hebrejima: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.“ (Hebrejima 4,12) Premda smo vi i ja nemoćni da promijenimo svoje vlastito srce, mi možemo učiniti nešto što će unijeti Božju snagu u naš život. Možemo čitati Bibliju, i Njegova sila koja se nalazi u Njegovoj Riječi preobrazit će naša srca.

Sjećate li se Joeove farme? Joe je morao čupati korov i sjeći grmlje, preorati njive i posijati sjeme. Je li išta od toga učinio Bog? Naravno da nije. Koliko mi je poznato, Bog Joea čak nije ni podsjetio da to učini.

Jeste li možda čuli da je Bog došao nekom poljodjelcu i rekao mu: „Sine, evo pluga, a evo i sjemena; a sad kreni na posao.“ Ja nikad nisam čuo za tako nešto.

Isto tako nikad nisam čuo da je Bog zapovjedio nekome od svoje djece, pružajući mu Bibliju: „Sine moj, kćeri moja, evo moje Riječi. Uzmi je i čitaj!“ Ne, Bog sve to prepušta nama.

Ako odlučimo biti toliko zaposleni da nemamo vremena uzeti u ruke Božju riječ, to je naša odluka i On se neće miješati. Njemu je drago kad odvojimo vrijeme za proučavanje Njegove Riječi, ali nas neće prisiliti da to činimo.

Molitva. Ne poznajem niti jedan poseban biblijski redak koji bi rekao da Božja preobražavajuća sila ulazi u naš život kroz molitvu, ali vam iz osobnog iskustva mogu reći da se to događa kad se kršćanin moli.

Jedan mi je kršćanski psihijatar rekao: „Kad bi kršćani znali kako da se mole, vi pastori mogli biste osloboditi i izliječiti svakoga tko dolazi u moju ordinaciju.“ Tijekom godina otkrio sam da je to što je rekao moj prijatelj psihijatar prava istina. Naučio sam kako se moliti učinkovito da mi stvarno pomaže u savlađivanju srdžbe, straha i požude. Upravo to Isus kaže: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Matej 26,41) Molitva je još nešto važno što vi i ja možemo učiniti da u svoj život unesemo Božju preobražavajuću silu. Bog neće ući u vaš dom, uprijeti prst u pod i reći: „Spusti se na koljena!“ On previše poštuje našu slobodu izbora da bi učinio tako nešto. Ali ako se mi odlučimo moliti svakoga dana, mnogo ćemo brže napredovati u Isusu.

Dolaženje u crkvu. Možda će vas iznenaditi ako kažem da je dolaženje u crkvu važan način da unesete Božju silu obraćenja i preobraženja u svoj život; ali to je istina. Zapazite što je Isus rekao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ (Matej 18,20) Neki kažu: „Ne moram ići u crkvu da bih bio spašen.“ Ili kažu: „Bog je moj Spasitelj, a ne Crkva.“ Naravno, u određenom smislu sve je to istina. Ja doista očekujem na Nebu sresti osobe koje nikad nisu prekoračile prag neke crkve, i savršeno je točno da je Bog, a ne neka Crkva, naš Spasitelj. Ali uvidio sam, gotovo bez iznimke, da oni koji tako što kažu, zapravo traže izgovore ne samo za to da ne idu u crkvu, već i da ne čine ništa što nam je Bog učinio dostupnim za suradnju s Njim dok napredujemo u Isusu.

Pretpostavimo da je Joe rekao svojem pastoru: „Ne moram orati svoju njivu niti posijati sjeme da bih mogao žeti.“ Joe bi vjerojatno bio u pravu. Ako je jedne godine sijao pšenicu, vjerojatno bi i sljedeće godine dobio pristojnu količinu samonikle pšenice. Ali hoće li se poljodjelac koji drži do sebe iz godine u godinu osloniti na samoniklu pšenicu?

Kršćanin kojemu je stalo da napreduje i postane sve sličniji Isusu koristit će svaku priliku da u svoj život unese Božju preobražavajuću silu, uključujući i dolaženje u crkvu.

Bog nam pomaže da obavimo svoj dio

Prije nego što počnemo razmatrati kako nam Bog pomaže da obavimo svoj dio, želio bih ponoviti što smo dosad naučili. Božji udio u pomaganju pri našem napredovanju u Isusu jest promjena naše sebičnosti, a rekli smo i o načinima na koje možemo surađivati s Bogom u onome što On radi. Naš udio, s druge strane, jest da promijenimo svoje loše navike. Vrijeme je da otkrijemo kako to činimo i kako nam Bog u tome pomaže.

Jeste li nekad promatrali kako malo dijete uči hodati? Počinje hvatajući se za namještaj i hodajući uz njega po kući. Nekoliko dana kasnije vidjet ćete kako podiže svoju stražnjicu obloženu pelenama, a onda se polako i nesigurno uspravlja na noge. Isprva samo tako stoji i smiješi se svima, a onda čini prvi nesiguran korak dok ga mama i tata ohrabruju.

Dakle, dolazi trenutak kad se u to uključuju i mama i tata. Drže ga za ruke i vode, a kad padne, podižu ga da opet stoji na nogama.

Ali mama i tata su mudri; oni neće prisiljavati svoje dijete da hoda. Umjesto toga, čekaju dok to ono samo ne pokuša. Kad ono odluči pokušati, mama i tata su ovdje da ga ohrabre, da ga drže za ruku i pomognu mu ustati ako padne.

Mislim da je ovo dobar primjer kako nam Bog pomaže da se riješimo loših navika. On nas ne prisiljava da ih pobijedimo. Umjesto toga, On čeka dok to nismo spremni sami pokušati, a onda nas hrabri, drži za ruku i pomaže nam ako padnemo.

Ovdje je ključna riječ odluka. Bog neće nikad prijeći preko našeg prava da biramo. Ako odlučimo nastaviti raditi ono što volimo, pustit će nas bez obzira kako to može biti pogubno za naše tjelesno ili duševno i duhovno zdravlje.

Primijenimo to u životu. Pretpostavimo da kad god ste zbog nečega frustrirani, imate lošu naviku uzimanja Božjeg imena uzalud. Od vašeg djetinjstva, svaki put kad vam je bilo odbijeno nešto što je vaša sebična narav željela, razljutili ste se i opsovali. I svaki put kad biste opsovali, navika psovanja je postala jača kad god biste se razljutili.

A onda vam je Bog jednog dana pokazao da je psovanje loše, i sada se, svaki put kad opsujete, osjećate neugodno. Ovaj osjećaj nelagode zove se osjećaj krivnje. Ako ste slični meni, onda ne volite taj osjećaj, ali je on jedan od

najboljih dokaza da u vašem životu djeluje Božja preobražavajuća sila.

Konačno jednog dana kažete: „Prestat ću psovati.“ Bogu je vrlo drago što ste to odlučili. On takvu odluku nije mogao donijeti umjesto vas, ali sada kad ste odlučili, On će vam pomoći da je ostvarite.

Pavao je rekao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4,13) Tako vam Bog pomaže da ostvarite svoju odluku. On vam daje snagu.

Bez Njegove pomoći vaše su odluke slične kulama od pijeska.

Jeste li stvarno odlučili?

Sad je vrijeme da razmotrimo najčešće pogrešno shvaćene aspekte kršćaninova sukoba s duboko ukorijenjenom grešnom navikom: Jeste li stvarno odlučili da želite prestati?

Mnogi krive Boga da im ne pomaže, a zapravo oni nikada nisu stvarno odlučili prestati. Mi kršćani učinit ćemo najneobičnije podvige kako bismo sebe prevarili, misleći da smo odlučili prestati, a zapravo nismo.

Jednog ću dana prestati Jedna od najčešćih pogrešaka jest odluka da ćemo prestati jednoga dana. Kršćani koji imaju ovaj problem znaju da bi trebali prestati i, teoretski rečeno, oni bi željeli prestati. Reći će:

 „Sutra ću se početi baviti ovim problemom.“ Ali odluku o prestanku treba donijeti u vrijeme kad je kušnja najsnažnija. Tu i jest problem, jer kad je želja za nečim u čemu stvarno uživate najjača, onda se sutra čini najboljim vremenom da počnete prestati. Sada možete nastaviti i činiti što želite, i još se uvijek osjećati pravednima zbog svoje odluke za sutra. Međutim, ne postoji odluka o prestanku koja nije povezana s kušnjom kojoj ste upravo sada izloženi.

Razmišljat ću o tome, ali neću ništa poduzeti Druga vrlo česta pogreška koju kršćani čine jest što se igraju s kušnjom u svojim mislima, uvjereni da dokle god joj ne popuste i ne počine djelo, u tome nema ništa loše. Ovakvo rasuđivanje krije u sebi dva problema. Prvi je:

Isus je rekao da je mentalno uživanje u grijehu isto tako zlo kao i sam čin.

Kao primjer uzeo je preljub, ali ovo načelo važi za mentalno uživanje u bilo kojem grijehu. Isus je rekao: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.“ (Matej 5,27.28) Drugi problem s mentalnim uživanjem u grijehu jest ono što nazivamo Evinim sindromom. Sjetit ćete se kako je Eva otišla do stabla spoznaje dobra i zla i kako joj se Sotona obratio preko zmije, a ona je ostala na tom opasnom mjestu i upustila se u raspravu s njim.

Pretpostavimo da želite smršaviti, a na stolu u blagovaonici nalazi se komad kolača. Ako taj kolač promatrate jedan trenutak, a onda ga uzmete i pomirišete, što mislite da bi mogao biti sljedeći korak? Uvjeravam vas da ćete ga prije ili kasnije pojesti.

Mnogi kršćani kojima nikad ne bi palo na um da počine preljub završili su tako što su ga počinili – zato što su dopustili da „slatka“ misao o preljubu tjednima i mjesecima prebiva u njihovoj mašti, prije nego što su počinili stvarno djelo. Ljudi koji ne nadziru svoja maštanja ne mogu pobijediti grijeh.

Jedanput učinjeno neće škoditi Većina ljudi zna da je pušenje vrlo štetno za zdravlje, ali začuđuje koliko njih nastavlja pušiti jednu cigaretu za drugom. „Još jedna mi neće jako naškoditi“, kažu i iz kutije izvlače još jednu cigaretu da je zapale. Naravno, pola sata kasnije sve se ponavlja s istim izgovorima.

Na nesreću, ti su ljudi u pravu. Jedna cigareta neće jako naškoditi. Ali problem je u tome što pitanje pušenja odbijaju riješiti sada, u trenutku kad je kušnja najsnažnija. To je ona ista pogreška koju čini osoba koja kaže da će sutra prestati.

Još jedan gnjevni ispad, još jedna nepoštena poslovna transakcija, još jedna prljava šala – ništa od toga nije štetno. Ali svako od toga je odbijanje da problem riješimo sada.

Samo malo neće naškoditi Jako blizu mudrovanju „Još jedna neće naškoditi…“ jest kad ljudi kažu: „Ovo malo neće mi naškoditi.“ Pretpostavimo, primjerice, da ste cijelog svog života uživali u listanju pornografskih časopisa, dok vam Bog jednog dana nije pokazao da je pornografija zlo, i vi ste odlučili s tim prekinuti.

Bacili ste čitavu svoju zbirku i prestali kupovati takve časopise. Ali onda ste jednog dana na kiosku primijetili oskudno odjevenu djevojku na naslovnici takvog časopisa. „Neću ga kupiti“, kažete sebi dok prilazite izloženim časopisima. „Zapravo, neću ga niti cijelog pročitati. Samo da malo pogledam naslovnicu i zavirim u umetak u sredini.“ To nije ništa drugo nego Evin sindrom. Današnji brzi pogled gotovo će sigurno prijeći u sutrašnji dugi pogled, a mnogi muškarci i žene su uvidjeli da „dugi pogledi“ završavaju u preljubu.

Marvin Moore

A sada zamislite sve vjerne ljude na svijetu, Božji narod, njegovu crkvu kao mladenku, a Krista kao ženika. To nije nikakva šašava zamisao ovoga autora. Ne. Biblija jasno govori o braku Isusa Krista i crkve kao o idealnome braku. To je zajedništvo uzor jedinstva, vjernosti, čistoće i požrtvovne ljubavi. Bog o sebi govori kao o suprugu svojega naroda. Piše: “Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad vojskama.” I dalje: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.” Isus je sebe usporedio sa zaručnikom, a to su rekli i Pavao i Ivan krstitelj za njega.

Jedno od najznačajnijih Isusovih proročanstava o njegovome drugom dolasku za simbol uzima upravo vjenčanje. U Matejevome evanđelju, 25. poglavlju, piše o ženiku koji dolazi po svoju nevjestu da otpočne svadbeno veselje. Zatim, u proročanstvima knjige Otkrivenje govori se o svadbi Isusa Krista i njegovoj mladenki koja je prekrasno ukrašena u blistavo bijelo. To je prikaz njegove crkve, vjernih ljudi koji su njegovim zaslugama skinuli sa sebe stare haljine grijeha i obukli se u čistu Kristovu pravednost.

Brak Boga i zajednice njegovih vjernih ljudi na Zemlji, slika je koja ima mnoge poruke. Neizreciva ljubav Boga pokrenula ga je da žrtvuje svoga Sina za zabludjelo čovječanstvo. Ivan krstitelj je uzviknuo kada je ugledao Isusa: “Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” Ta je ljubav Isusa Krista prema nama tako čista i bezuvjetna da nas podsjeća kako više ne moramo živjeti samo za sebe, već za onoga koji nas voli i koji je dao sve od sebe za nas. Mnogi među kršćanima pokušavaju vlastitim žrtvama, trudom i ritualima preporučiti sebe Bogu i zadobiti njegovu milost. Ali sjetite se što ste činili za svoga zaručnika ili zaručnicu kada ste bili zaljubljeni jedno u drugo. Vi ste jednostavno bili u zajednici ljubavi gdje ste sve jedno drugome opraštali, a niste svakodnevno ili jednom tjedno poduzimali neke ceremonije, obrede ili žrtve kako biste ugodili svome partneru. Niste ni nastojali uvjeriti sebe da budete dobri da biste bili voljeni. Vi ste voljeni i bili ste voljeni takvi kakvi jeste. Isus je umro za nas, kaže Biblija, dok smo još bili duboko u grijehu, dok nismo imali želju za njim. On nas je volio i planirao ostvariti vječni brak s nama dok smo još bili neprijatelji Boga svojim životom.Nadalje, Bog nas poziva u zajedništvo, u brak s njime da bismo se promijenili na bolje, postali kao on. Svi primjećujemo da su dvoje ljudi sve sličniji jedno drugom što su duže u braku. Tako i mi vjerojatno nećemo svoje grešne sklonosti promijeniti preko noći, ali u braku s njime mi smo na dobrome putu da budemo pravedni, čisti kao on.

Na kraju, spomenimo da u kulturi gdje je nastajala Biblija, narodi vrlo jasno razlikuju dva djela sklapanja braka: vjenčanje i svadbenu gozbu. U zapadnoj kulturi sve se to obavi za jedan dan i ne može se odvajati. Kod bliskoistočnih i afričkih naroda najprije se obavi obred sklapanja braka, a zatim se, ponekad i danima, pristupa slavlju i gozbi. Isto tako bismo i mi mogli vjenčanje s Bogom, prema biblijskim uputama, gledati kao dva odvojena događaja. Kada prihvatimo biblijsku vijest u svoje srce, povjerujemo Bogu i pozovemo ga u svoj život, tada se događa vjenčanje. I tada, kao i u svakome braku, to zajedništvo prolazi kroz dobre i loše dane. Mi se borimo s grijehom i tražimo dobro, padamo, ustajemo, radujemo se i plačemo. Bog nas hrabri svojim Duhom iznutra i utjehom Svetoga pisma. Mi mu odgovaramo vjerom i ljubavlju.

I onda, konačno, kada se naš ženik, Isus, pojavi s neba u svojoj slavi, mi ćemo već biti pripravni za svadbeno slavlje, odjeveni u bijelo kao pravednost. Tada će naše zajedništvo s njime prerasti u vječni sklad, radost i mir. Pridružite nam se. Zamislite samo kakav će to dan biti!

Željko Bošnjak

Ova slika o Isusu je uzeta iz anatomije čovjeka. Glava je nadzorni centar čitavog tijela. Ona je za tijelo isto što i mikroprocesor za računalo. Glava kontrolira, nadzire, usmjerava i upravlja svim tjelesnim djelatnostima i funkcijama. Život i njegove aktivnosti ne bi se mogli odvijati bez glave.

Glava je jedna od omiljenih slika apostola Pavla kad opisuje Krista. On ponavlja tu sliku da bi naglasio Kristovu upravu nad onim što je stvorio (Kološanima 1,15.16), nad ljudskim rodom (1. Korinćanima 11,3), poglavarstvima i vlastima (Kološanima 2,10) i nad svim uopće (Kološanima 1,16). Kao Glava svega Krist je neophodno i Glava Crkve (Efežanima 1,22.23; Kološanima 1,18-22).

Značenje Kristovog poglavarstva nad Crkvom je dvojako. Najprije, kao Glava Crkve on je nadređen, ima vrhovnu vlast. Pošto je Krist autoritativna Glava, svi planovi, sastanci, djelatnosti i odluke Crkve, Tijela, podložni su Njegovoj vlasti.

Drugo što je obuhvaćeno slikom glave jeste organska zajednica. Kao Glava Krist je nadređen Crkvi i ima u njoj vrhovnu vlast. Crkva je kao duhovni organizam u neodvojivoj zajednici sa svojom organskom Glavom. Preko Krista, Glave, Crkva ostaje jedinstveno i neodvojivo sveopće tijelo. Sve što crkveno tijelo čini podređeno je i sasvim zavisno od Krista, Glave. U Njemu Tijelo ostaje udruženo u vjeri, poslanju, poruci i svrsi. Ova organska zajednica potiče i duhovni rast. Isus je jedina duhovna Glava, a mi smo udovi Njegovog tijela. Apostol predstavlja Crkvu kako raste “u onome, koji je glava, Krist” (Efežanima 4,15).

George W. Brown

Poput zlatnih niti utkanih u grimiznu tapiseriju, Krist je izložen u Svetom pismu kao Želja Svih Naroda. Nijedan drugi naziv ne opisuje tako precizno Isusovu sveobuhvatnost.

Iako je ovo mesijansko proročanstvo ukazivalo prije svega na Kristov prvi dolazak, njegovo šire poimanje obuhvaća sva vremena. Njegovo krajnje ispunjenje je konačna obnova svega i uspostavljanje sveopćeg kraljevstva slave. O ovome Ivan piše: “Postade kraljevstvo svijeta Gospodina našega i Krista njegova, i kraljevat će u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 11,15)

Tijekom svih stoljeća Krist je ostao neosporna Želja Svih Naroda. Mada Ga je Njegov izabrani narod odbacio, prezreo i razapeo, mada su Ga ponekad izdali i iznevjerili ga i oni koji su ispovijedali Njegovo ime, On ipak ostaje Želja Svih Naroda.

Najsnažniji dokaz Kristove sveobuhvatne privlačnosti jeste zajednica vjernika koja neprestano raste i sačinjava svjetsku Crkvu. Izabrani iz svih plemena i rasa, iz svih podneblja i krajeva, milioni Ga objavljuju kao Želju Svih Naroda. Crkva razasuta po svim narodima, gorljivo čeka pojavljivanje Želje Svih Naroda. Apostol Pavao piše da oni koji žude za tim dugoočekivanim događajem “čekajući blagoslovljenu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” (Titu 2,13).

Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni čeznu za nečim što će zadovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog svijeta “Želja Svih Naroda” je Krist.

George W. Brown

Može postojati kršćanin bez crkve ako može postojati:
• pčela bez košnice,
• vojnik bez vojske,
• prodavač bez kupaca,
• političar koji ne zna držati govore,
• nogometaš bez nogometne momčadi.

Jedan čovjek, koji je odrastao i živio u Rusiji, nedavno se preselio u Ameriku. Želio je biti dobar američki građanin, pa je zato pokušavao naučiti sto je više moguće američkih običaja.
“Što Amerikanci jedu za doručak?” pitao je jednom prigodom nekog svog prijatelja.
“Pa, većina ljudi jede pahuljice od žitarica”, odgovorio mu je prijatelj.

I tako je ovaj doseljenik otišao u najbližu veliku samoposlužnicu da kupi pahuljice od žitarica. Jedna prodavačica ga je uputila do jedne vrlo dugačke police.
Rekla mu je: “Izaberite što želite!”

Redovi i redovi pahuljica od žitarica svih vrsta i svih boja. Za toplo i za hladno mlijeko, velike i male kutije, pahuljice za djecu sa šarenom slikom na kutiji i igračkicom unutra, pahuljice za športaše, pahuljice s dodatkom šećera, pahuljice bez šećera, pahuljice koje se kuhaju i pahuljice koje ne treba kuhati.

Naš ruski prijatelj je bespomoćno išao od jednog do drugog kraja ove beskonačne police ne znajući koju kutiju da izabere. Bio je zbunjen tolikim izborom pahuljica!

Proizvođači proizvode mnogo različitih vrsta pahuljica nadajući se da će tako zadovoljiti svačiji ukus i da će zbog toga imati veliko tržište.
Slično tome, đavao je stvorio široku raznolikost lažnih religija i predmeta za obožavanje ne bi li pridobio veći dio svjetskoga vjerskog tržišta. Neki ljudi smatraju da je đavao protiv religije. To je pogrešno! On je za religiju. Još od vremena Edenskog vrta, Sotona je znao da je čovjek stvoren sa željom za bogoslužjem. On je pokušavao prevariti ljude govoreći im da nije važno na koji način služe Bogu. Važno je samo da smo pobožni.

Kajin je upao u Sotoninu zamku. Prinio je žrtvu i zatim ubio svog brata Abela. Ljudi koji su razapeli Isusa bili su veoma pobožni. Da, Biblija nam kaže da će čak i oni koji prime žig zvijeri biti religiozni. Sotona nije protiv religije, već je protiv Kristove prave religije. Zato on pokušava zbuniti ljude da ne znaju da li da pristupe crkvi ili ne.

Proveo sam jednu anketu da bih saznao zašto se ljudi pridružuju crkvi, i evo nekih odgovora koje sam dobio:
1. To je crkva mojih roditelja.
2. Ljudi su prijateljski raspoloženi.
3. Blizu je našoj kući.
4. Glazba je prekrasna.
5. Propovjednik je vrlo dinamičan.
6. Dobar je program za djecu.
7. Zgrada je vrlo dojmljiva i lijepa.
8. Neki veoma utjecajni ljudi dolaze u ovu crkvu.
9. Bogoslužja su vrlo zanimljiva.
10. Potreban sam toj crkvi.

Iako svaki od ovih razloga ima u sebi elemente dobrog, nijedan od njih nije dovoljan razlog za pristupanje nekoj crkvi.

Postoji samo jedan razlog zašto treba pripadati nekoj crkvi, a to je zato što su osnovna naučavanja te crkve, ili vjere, u skladu s Isusovim i biblijskim naukom; zato što su temelji te crkve zasnovani na Božjoj istini i zato što ste vi posvećeni toj istini.

Nažalost, mnogi ljudi biraju crkvu kao što djeca biraju pahuljice od žitarica. Dopada im se slika na kutiji ili igračka koja se nalazi u njoj, ali propuštaju ono najvažnije — pročitati sadržaj.

Prva i najvažnija provjera koja se može primijeniti na svaku crkvu jest:
Jesu li naučavanja ove crkve (a ne jednog ili dva pojedinca) u skladu s Isusovim naukom?

Ako je tako, onda je to Božja crkva. Ostanite tamo čak i
• ako su ljudi svadljivi i mnogo gunđaju,
• ako pjevanje zvuči kao zavijanje vjetra,
• ako je crkva preuređeni štand za prodaju hamburgera,
• ako su pastorove propovijedi toliko dosadne da čak i slijepi miševi napuštaju crkveni toranj pri je nego što počne propovijed,
• ako su vjernici toliko podijeljeni da se nasred crkve nalazi fluorescentna crta razdvajanja,
• ako ljudi dolaze u crkvu u oklopnim vozilima.

Da li Božja crkva stvarno postoji? Pretpostavite da Bog negdje ima svoju pravu crkvu. Bi li ona izgledala kao “savršena” crkva? Sasvim suprotno. Ona bi bila glavni cilj Sotonina gnjeva. Đavao bi pokušao unijeti toliko mnogo problema i sukoba da razočara vjernike i prijatelje crkve. On će pokušati nagovoriti svijet da ovu crkvu proglasi sektom. On će ih pokušati nagovoriti da se prestanu boriti u dobroj borbi vjere i da napuste crkvu.

Svi znamo da pripadnost crkvi nije karta za Nebo, i da mnogi čija su imena zapisana u crkvenim knjigama možda neće biti građani nebeskog kraljevstva. U isto vrijeme, Sotona zna da ujedinjeni stojimo, a razjedinjeni padamo, pa zato mahnito radi na razdvajanju Božjeg naroda. On nas pokušava toliko razjediniti sve dok naša snaga ne propadne.
Zato je veoma važno da stavimo svoju ruku na plug, da čvrsto zaoremo i da se ne obaziremo nazad (vidi Luka 9,62}!
Ako stvarno volite Isusa i ako ste posvećeni istini, željet ćete biti dio Njegove prave crkve. On želi da se pridružite Njegovoj crkvi bez obzira na njezine mane.

Doug Batchelor i Karen Lifshay

“To što se otkrivenje Svetoga Duha kao treće Osobe Božanstva javlja nakon otkrivenja Sina i Oca, ne znači da je On manje važan ili da je u spasiteljske aktivnosti bio uključen tek od trenutka svojega otkrivanja.”² Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo, i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave. Bog se nikad ne objavljuje objavljivanja radi, ili ne daje nam informaciju o sebi da bismo eto znali nešto o Njemu. Svako upoznavanje s Njim ima spasonosni karakter.³

Treća “priča” počinje na Pedesetnicu

Dobro je poznato da biblijska knjiga Djela apostolska opisuje rađanje Crkve kroz spasonosno djelovanje Svetoga Duha. Nakon uskrsnuća Isus se družio sa svojim sljedbenicima četrdeset dana i ukazivao im na Božje kraljevstvo koje se ostvaruje na Zemlji. Isus je isticao duhovne vrijednosti jer im je najavio “krštenje Duhom”, ali ipak posljednje pitanje koje Mu učenici upućuju bilo je: “Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?” (Djela 1,6) Ovo nerazumijevanje naravi Božje vladavine nije ništa novo za učenike. Sve vrijeme boravka s Isusom oni su shvaćali Njegovu misiju na svjetovan način. Sada ih je Isus mogao prekoriti zbog duhovnog sljepila, ali Njegove su namjere oduvijek bile spasiti, a ne osuditi (Ivan 3,17). Isus im odgovara: Da, došao sam obnoviti kraljevstvo Izraelovo i cijeli svijet, ali ne na način kako vi to zamišljate. Naime, “primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci … sve do kraja zemlje.” (Djela 1,8) Obećanje Duha bile su posljednje riječi koje im je Isus uputio. Isus je uzašao na nebo, a dva su im čovjeka u bijelom objašnjavala što se događa.

Deset dana u gornjoj sobi

Nakon Isusova uzašašća svi su se učenici, nabrojeni poimence, okupili u gornjoj sobi zajedno s Isusovom majkom Marijom, Njegovom braćom i još nekim ženama. Tu su navraćali redovito deset dana sve do Pedesetnice ili Duhova. Ključna misao u ovom opisu je zapis: “Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi…” (Djela 1,14) Čime je odisalo ovo okupljanje u gornjoj sobi?

Odgovor je očit: jednodušnošću i ustrajnom molitvom. Kako je izgledala ta ustrajna molitva i jednodušnost među apostolima? Molili su se oni i prije, i to zajedno s Isusom. Molili su i molitvu Oče naš , koju ih je učio Isus. Po čemu je onda ova molitva bila drukčija? Ovog se puta molilo u poniznosti, ciljano, za slogu i međusobno prihvaćanje. Ranije su se Isusovi učenici molili i svađali istodobno, što zasigurno ne ide zajedno.

Bez obzira što im je Isus bio Učitelj, učenici su se često sporili oko položaja, a kad su sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov pozvali svoju majku da im kod Isusa ishodi prva mjesta, “ostala desetorica razgnjeve se na dva brata”. (Matej 20,24; Marko 10,35) Čak i na posljednjoj večeri “nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći”. (Luka 22,24) Juda je bio zauzet ugovaranjem izdaje, a Petar je zadovoljan sjedio i mislio kako njemu, najzrelijem i najiskusnijem, pripada čelno mjesto u kraljevstvu koje će Mesija Isus osnovati.

Međutim, Petar je i prije izdaje pokazao svoje pravo lice. Kad je na Maslinskoj gori Isus posljednji puta opominjao učenike i rekao: “Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: ‘Udarit će pastira i stado će se razbjeći.’” (Matej 26,31) – Petar se uvrijedio i gnjevno izjavio: “Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!” (Matej 26,33) – unatoč tome što je Isus naveo mesijansko proročanstvo iz Zaharije 13,7. Umjesto da više cijeni što Isus kaže i da shvati što je stari prorok najavio o događajima u kojima sada sudjeluje, Petar se očito smatrao upućenijim i od Isusa i mudrijim od starog proroka. Isus ne kori Petra, već samo još podrobnije opisuje što će mu se uskoro dogoditi te spominje tri odricanja prije pjevanja pijetla. Petar je sada bio stvarno ljutit i povrijeđen, pa onako zajapuren gotovo viče i unosi se Isusu u lice: “Ma kad bih morao s tobom i umrijeti, sigurno te ne bih zatajio.” (Matej 26,35) Nakon ove teatralne geste i ostali učenici su kao papige ponavljali Petrove riječi. Ali za samo nekoliko sati Petar se odrekao Isusa tri puta, i nakon toga je gorko plakao potpuno satrven. Ellen G. White gotovo psihološki opisuje Petrovo ponašanje:

“Kad je Petar rekao da će slijediti svoga Gospodina i u tamnici i u smrti, on je to mislio svakom riječi koju je izrekao; ali nije poznavao sebe. U njegovom srcu bili su skriveni elementi zla koje će okolnosti probuditi u život. … Spasitelj je u njemu vidio samoljublje i samopouzdanje koje će nadvladati čak i njegovu ljubav prema Kristu. U njegovom iskustvu otkrilo se mnogo slabosti, nesvladana grijeha, bezbrižnosti duha, neposvećene naravi, nesmotrena ulaženja u kušnje. Kristova svečana opomena bila je poziv na preispitivanje srca. Bilo je nužno da Petar manje vjeruje u sebe, a pokaže dublju vjeru u Krista. Da je u poniznosti prihvatio upozorenje, on bi zamolio Pastira stada da čuva svoje ovce. Kad je na Galilejskom jezeru gotovo potonuo, povikao je: ‘Gospodine, pomagaj!’ (Matej 14,30) Tada je Krist ispružio svoju ruku da uhvati njegovu. Da je i sada povikao Isusu: ‘Spasi me od mene samoga!’, bio bi sačuvan. Međutim, Petar je osjećao da mu se ne vjeruje, pomislivši kako je to vrlo okrutno. Već je bio uvrijeđen, pa je postao još uporniji u svom samopouzdanju.

Isus je sa suosjećanjem promatrao svoje učenike. On ih nije mogao spasiti od kušnji, ali ih nije ostavio bez utjehe. Uvjeravao ih je da će raskovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati. ‘Ali kad uskrsnem,’ rekao je, ‘ići ću pred vama u Galileju.’ (Matej 26,32) Prije odricanja dobili su uvjeravanje o oprostu. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća znali su da im je oprošteno i da su dragi Kristovom srcu.”⁴

“Petrova samouvjerenost bila mu je na propast. On je izazivao Sotonu da ga kuša i pao je pod ‘umjetničkim’ naletom lukavog zlotvora. Kad ga je Krist trebao najviše, on je stajao na strani neprijatelja i javno se odricao svojega Gospodina. Ali, čak i kad ga se Petar odricao, Krist je pokazao svoju ljubav za svojeg zabludjelog učenika. Okružen usred sudišta onima koji su urlanjem tražili Njegov život, Isus je mislio na Petra, okrenuo se i pogledao ga. U tom je pogledu Petar čitao Spasiteljevu ljubav i suosjećajnost i plima sjećanja ga je preplavila. Sjećao se on Kristove milosti, Njegove ljubaznosti i strpljivosti, Njegove nježnosti i strpljivosti prema učenicima.”⁵

Ova Božja dobrota vodila je Petra u pokajanje ili u promjenu misli, stavova i ponašanja. Još uvijek pod dojmom Isusovog praštanja Petar je ušao u gornju sobu. Tamo su se okupili poznati ljudi na koje se znao ljutiti i pomalo im zavidjeti. Ali sada ih je promatrao nekako drukčije. Bili su mu dragi. Smatrao ih je svojima. Osjećao je upravo ono što je kasnije zapisao apostol Pavao: “U poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!” (Filipljanima 2,3) Petar je osjećao potrebu da se svima ispriča zbog svoje naglosti i nezdrave samouvjerenosti. Kad je to učinio, sinovi Zebedejevi su nastavili s isprikama. Molili su sve da im oproste što su i svoju majku poslali da im kod Isusa ishodi prva mjesta. Toma je jedva čekao da se svima zahvali što su ga potražili i oduševili za Isusa kad se već odlučio napustiti i Njega i svoju braću i sestre. Tako se to “nadmetanje” u poniznosti i ljubaznosti širilo gornjom sobom. Njihove su molitve bile konkretne i ciljane jer su se odnosile na njihove osobne slabosti kojih su sada postajali svjesniji više nego ikada prije.

Mnogo se toga događalo za tih deset dana zajedništva u gornjoj sobi, ali pitajmo se: Čemu nas uči ovaj narativ? Glavna je pouka ovih događanja u objavi djelovanja Svetoga Duha koji ispunjava božanskim sadržajima razdoblje treće priče od rođenja Crkve do obnovljene Zemlje.

Kako djeluje Bog Sveti Duh?

Još se nalazimo u gornjoj sobi. Prošlo je deset dana zajedništva u molitvi i nastupio je pedeseti dan, Duhovi. Slijedi opis “primanja” Svetoga Duha: “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.” (Djela 2,1-4)

Na različite se načine prilazi ovome tekstu. Neki su pod stalnim dojmom svjetlosno-zvučnih efekata i najvažnije im je pitanje kako ih ponoviti, posebno govorenje stranim jezicima. Ali “ispunjavanje” Svetim Duhom ovisi o usrdnoj molitvi i rodbinskom zajedništvu – o stvaranju prostora za odlike dobra. Dokle su god učenici u sebi skriveno gajili zavist jedni prema drugima, čuvali su u sebi zlo koje nema veze s Bogom, ali ima s đavlom. Oni su se trebali odlučivati za nesebičnost, ljubaznost, poniznost, i to sve po uzoru na svojega Učitelja. Kad bi se Petar sjetio Isusovog pogleda punog praštanja, bilo mu je lakše oprostiti svojemu bratu ili sestri koji su mu učinili nažao. To je značilo “napuniti se” Svetim Duhom. Svaka druga kombinacija je čista mistika koja ne računa sa slobodnom voljom u kojoj izabiremo dobro, borimo se za dobro, molimo za dobro, činimo bez uvjeta jedni drugima dobro i slično. Bitno u duhovnom iskustvu učenika događalo se prije pedesetog dana. A što reći o ovom dojmljivom očitovanju hujanja vjetra i sijevanja vatre?

Sveto pismo bilježi slična događanja i u drugim prigodama, kao u kući stotnika Kornelija (Djela 10,44-48; vidi 1. Korinćanima 12. 13. i 14 poglavlje). Međutim, to su sve nadnaravni događaji ili čuda, kao što je i smirivanje uzburkanog mora, liječenje bolesnih, podizanje umrlih. Čuda su zapravo prodiranje nebeske stvarnosti u našu zemaljsku s određenim ciljem. Bog nikada ne upriličuje takva događanja zbog senzacije, već s ciljem ohrabrivanja i potvrđivanja onoga što je dobro, slično događaju kad je uslišao Ilijinu molitvu pa je vatra sišla s neba (1. o Kraljevima 18,38). Te Božje intervencije također možemo smatrati predokusom nebeske stvarnosti gdje nema mržnje, patnje, bolesti niti smrti. I ovo dojmljivo očitovanje bila je Božja potvrda poslanju sada složnih ljudi koji su se međusobno uvažavali i cijenili i koji su bili spremni postati provodnicima Božje milosti i ljubavi svojim bližnjima. Neki praktičniji oblici ovog čudnovatog događanja ostali su s njima duže vrijeme, kao sposobnost komuniciranja stranim jezikom, ali huka vjetra i plameni prikaz nestali su nakon pedesetog dana. Kad ovako slobodnije mislimo, čini mi se da bi ovo mogao biti dio nebeskog vatrometa u sklopu slavlja na Nebu, kad se cijelo Nebo radovalo što su Isusovi učenici konačno shvatili bît istinske pobožnosti. Shvatili su da kraljevstvo nebesko valja graditi na Zemlji, među ljudima, počevši od onih najbližih. Ostvarili su ono što im nije uspjelo dok je Isus bio s njima, ali ih je sada Njegov nasljednik Sveti Duh poticao na trajno dobro izraženo konkretno u plodu Duha. (Galaćanima 5,22) I upravo taj plod Duha stavlja pred nas ideal duhovnosti.

Iako ne možemo mikrobiološki pratiti što se sve događa u ljudskom umu i biću pod “utjecajem” Svetoga Duha ili Boga koji pokreće i oživljava, konačni “proizvodi i rezultati” takvog djelovanja su jasni i određeni – opisani su kao plod Duha: “Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22.23) Sâm je Isus stavio naglasak na konačne rezultate duhovnosti i uputio učenike kako da prepoznaju duhovne ljude: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?” (Matej 7,15.16)

Kako izgleda duhovan čovjek?

Ovi atributi ne pripadaju samo Bogu; oni predstavljaju vrline koje čine čovjeka čovjekom. Kad se pitamo kako izgleda duhovan čovjek, odgovor nalazimo u ovim konkretnim opisima čovjekovog uzornog ponašanja. Duhovni čovjek nije neki spiritistički medij kojemu se šire zjenice da bi vidio ono što obični ljudi ne vide. To nije osoba koja je toliko pobožna da vas ne može uobičajeno pozdraviti i popričati o stvarnom životu. Postoje “duhovni” ljudi koji su toliko isključeni iz svoje društvene zajednice da ih nitko ne razumije kad govore, niti ih slijedi kad žele nešto ostvariti. Takvi će privući pozornost sličnih mistika koji su daleko od praktične pobožnosti. Nasuprot tome, duhovni čovjek je uglađen i želite ga ponovno sresti u životu. To je čovjek koji bezuvjetno voli, koji zrači optimizmom i koji u najtežim prilikama doprinosi miru, osobito na osobnoj razini. To je čovjek od povjerenja, samozatajan, koji se umije obuzdati; jednostavno – dobar čovjek. Smisao i pokretačke motive za takav život duhovan čovjek nalazi u Isusovom primjeru kojeg posreduje Sveti Duh.

Teologija Svetoga Duha

Pojasnimo malo sâm pojam “duh” prema biblijskom tekstu. Hebrejski izraz ruah i grčka riječ pneuma znače vjetar, dah, i otuda i izraz “duh”. Nema ništa mističnog u puhanju vjetra ili dahu kojeg najbolje vidimo kad je hladno. Istina, kad Bog udahnjuje dah života u prvog čovjeka, ili kad puhanjem vjetra ilustrira duhovnu promjenu potrebnu Nikodemu, onda se suočavamo s fenomenom kojeg ne možemo u tančine analizirati i razumjeti. Najvažnije je uočiti da se tamo gdje djeluje Duh nešto pokreće, mijenja, oživljava – na djelu je Bog koji pokreće i oživljava – što bi mogla biti “radna” inačica imena Bog Sveti Duh.

Najava dolaska Svetoga Duha u simbolima

Povijesnost naročite objave Boga Svetoga Duha vezana je uz događaje na Pedesetnicu, dakle, pedeseti dan nakon Isusova uzašašća u poznatoj gornjoj sobi. (Djela 1,13; 2,1-4) Taj događaj, zajedno s kasnijim djelovanjem Svetoga Duha, povezan je s Božjim dosadašnjim spasonosnim djelovanjem posredstvom starozavjetnih simbola (tipova) koji su najavljivali događaje (antitipove) koji su se ostvarivali u doba Novoga zavjeta – isto kao što su se mesijanska proročanstva ispunjavala u Isusovom životu, smrti i uskrsnuću.

Fernando Canale pregledno opisuje taj tipološki okvir razumijevanja objave Boga Svetoga Duha na Pedesetnicu: “U Starome su zavjetu Pasha i Pedesetnica (Pentekost) bili tijesno povezani blagdani. Oba su bila uspomene i praslike važnih dijelova Božjih spasiteljskih djela. Pasha (Levitski zakonik 23,5; Brojevi 28,16; Ponovljeni zakon 16,1-8) je bila uspomena na Boga kao izvora slobode prigodom oslobođenja Izraela iz egipatskog ropstva (Ponovljeni zakon 16,1-3). Pedesetnica ili Blagdan sedmicâ (Izlazak 23,16; 34,22; Levitski zakonik 23,15-22; Brojevi 29,26-31; Ponovljeni zakon 16,9-12) bila je sjećanje na Boga kao izvora svih dobrih darova. Sámo ime Blagdan sedmicâ ili Pedesetnica ukazivalo je na usku vezu između Pashe i Pedesetnice time što je izrijekom istaknuto da među njima ima pedeset dana (Levitski zakonik 23,15.16; 6BC 133,134). Kao što su Pasha i oslobođenje iz Egipta bili slika Isusova poslanja (Matej 2,15; usporedi Hošea 11,1) i smrti na križu (1. Korinćanima 5,7), tako je i Pedesetnicu i Savez sklopljen na Sinaju moguće vidjeti kao sliku povijesnog dolaska Svetoga Duha. Pojavljivanje Svetoga Duha u povijesti na Pedesetnicu bilo bi, dakle, antitip sinajskog Saveza shvaćenog kao dobri Božji dar Njegovom narodu. Kao što je prepoznatljiva funkcija sinajskog Saveza bila da konkretnim razumijevanjem Božje volje Izrael vodi k izbavljenju, tako je dolazak Svetoga Duha namijenjen postizanju novih, iznenađujućih razina posebnosti i bliskosti. Kad je učenicima govorio o pojavljivanju Svetoga Duha u povijesti, Isus je naglasio da će ‘Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučiti vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.’ (Ivan 14,26) Nema prekida između Božjeg spasiteljskog djelovanja na Sinaju, i otkrivenja i povijesnog dolaska Svetoga Duha, već postoji jasno tipološki zamišljen kontinuitet. No to ne znači ponavljanje iste istine, već razotkrivanje novih strana istine koje nisu bile poznate u ranijim objavama. Tako dostižemo višu razinu razumijevanja naše spoznaje i doživljavanja Božje spasiteljske volje i djelovanja.”⁶

Isus i apostol Pavao o Svetom Duhu

Isusovo obećanje Duha povezano je s namjerama i djelovanjem Boga Oca i Boga Isusa Krista: “A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi⁷ – on će svjedočiti za mene.” (Ivan 15,26) Ovaj kratki “trojstveni” redak pojašnjen je opširnijim tekstom u sljedećem poglavlju: “No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.” (Ivan 16,13-15) U ovim Isusovim riječima nalazimo “trojstvenu isprepletenost” i progresivnost objave Boga koju sadrže tri velike povijesne epohe (biblijske priče). Početnu sustavnu objavu silnog Jahvea nalazimo u spasonosnom djelovanju Boga Abrahama, Izaka i Jakova u razdoblju od Egipta do Kanaana. Prvo osvježenje upoznavanja čovjeka sa svojim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem je Božja Prisutnost (Emanuel) Drugoga hrama, Isus Mesija (Krist). Nakon Isusove spasiteljske misije na Zemlji nastupa drugo osvježenje božanske objave: Branitelj, Utješitelj, Duh istine, Sveti Duh ili Bog koji pokreće i oživljava. Dragocjeno je uočiti ovu božansku povezanost u kojoj se ne postavljaju pitanja: Tko je prvi među njima – u vremenu i autoritetu? Koje su naravi? Jesu li svi istobitni? Bitna je poruka da su svi, zajedno u povijesti, na stvaran način, bez nepotrebne tajnovitosti i nedokučivosti, potpuno zaposleni u spašavanju čovjeka.

Kao prvi i najopširniji pisac u Novome zavjetu apostol Pavao je jasno i praktično iznosio istinu o Isusu i Svetom Duhu. Nauk od Isusu i Svetom Duhu bio je potpun i cjelovit u spisima Novoga zavjeta kod Pavla i drugih pisaca. Crkveni oci nisu odigrali odlučujuću ulogu u oblikovanju tog nauka. N. T. Wright piše: “Ideja o ‘skromnim’ židovskim počecima iz kojih je postupno postignut ‘napredak’ prema direktivama grčke filozofije potpuno je pogrešna. Židovsko misaono okružje pružilo je okvir za cjelovitu ‘visoku’ kristologiju i pneumatologiju, a pokušaj da se ova učenja ponovo izraze jezikom helenističke filozofije, i još bez pomoći ključnih židovskih shvaćanja, ostavio je dojam o teškoj doktrini koja je postupno nastajala.”⁸

Apostol Pavao je razumio mjesto i ulogu Boga Svetoga Duha u istom povijesnom, spasonosnom kontekstu četiriju Evanđelja i Staroga zavjeta. On je dobro znao kako su Židovi koji su živjeli u vremenu Drugoga hrama željno očekivali da Bog u njihovom hramu stanuje (oikos) sa svojim narodom. Pavao je prepoznao Isusa kao jedino dostojnu Božju prisutnost u njihovom hramu, koja nije prepoznata niti adekvatno prihvaćena. Na svojemu odlasku Isus ukazuje na Onoga koji nastavlja Njegovo djelo, Svetoga Duha.

Na osnovi te povezanosti s Isusom, Sveti Duh zauzima ključno mjesto u Pavlovim poslanicama. Mjesto djelovanja Svetoga Duha je “hram duše” gdje je Bog oduvijek želio biti prisutan bez obzira na zadivljujuće svete građevine pune duhovnih podsjetnika i simbola. Pavao opisuje ulogu Svetoga Duha povijesnim motivima i poručuje da je isti Bog na djelu u misiji spašavanja, kao onoj kad se Jahvevraća na Sion, a Božji narod izlazi iz Egipta.

Sveti Duh kao nova Šekina (oblačić koji simbolizira Božju prisutnost u najsvetijem dijelu hrama):

Jedan od najistaknutijih tekstova nalazimo u 1. Korinćanima 3. i 6. poglavlju, gdje Pavao govori protiv kulta personalnosti i bludnosti te navodi štetne i tragične posljedice koje proizlaze iz takvoga ponašanja.

“Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.” (1. Korinćanima 3,16.17) “Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1. Korinćanima 6,18-20)

N. T. Wright zaključuje: “Kad Pavao govori o individualnim kršćanima ili cijeloj crkvi kao ‘hramu’ u kojem duh ‘prebiva’ za Židove Drugoga hrama, to može jedino značiti (a) da se Jahve vratio u hram kako je obećao i (b) da je oblik ove dugo očekivane hramske prisutnosti Duh.”⁹

Sveti Duh kao novi Izlazak još je jedan motiv koji ističe apostol Pavao. Spomenimo samo dva teksta u kojima taj motiv prevladava: “Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. I budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha  Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.”(Galaćanima 4,3-7)

Povijesni izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva u 15. stoljeću prije Krista u Novom je zavjetu slika spašavanja od ropstva grijeha. Ulomak iz Poslanice Galaćanima govori o tome. Sažeti komentar daje N. T. Wright: “Ovo je klasični narativ židovskog monoteizma na djelu: Abrahamov Bog izvršava svoj savez spašavanjem svojega naroda od ropstva i odvođenjem u njihov dom, u njihovu baštinu. Bog koji je objavljen u ovom izvještaju novog izlaska je Bog koji šalje Sina, koji šalje Duha.”¹⁰

Isti motiv nalazimo i u Poslanici Rimljanima 8. poglavlju. “Ta, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: Težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. Tako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.” (Rimljanima 8,5-17)

N. T. Wright sažima svoj komentar u tri misli: “Prvo, cijelo poglavlje odiše monoteizmom Drugoga hrama. Osnovna je misao da Stvoritelj čije je dobro stvorenje upropašteno i pokvareno, ali koji je bez obzira na sve odlučan sprovesti svoje davne nakane, planira izbaviti i obnoviti sve stvoreno. … Sve je ovo klasični židovski monoteizam koji sadrži mnogo odjeka stvaranja i izlaska, te obnove i ispunjenja saveza. Prisutnost Izraelovog Boga izražena je u smislu Duha, Duha Mesije, te Duha Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih.“¹¹

“Drugo. Kao i kod kristologije, Duh nije neko izvanbožansko lice dodano ‘Bogu’ izvana, ili (još gore) neki novi Bog koji se uključuje u panteon u osnivanju. … Ono što je Bog Izraela učinio prema izvještaju o izlasku, i što je obećao učiniti na kraju (u eshatonu), Pavao uviđa da se ostvaruje pomoću Duha.”¹² Druga priča od Crkve do obnovljene Zemlje nalazi svoj vrhunac u uskrsnuću i djelovanju Duha.

“Treće. Dakle, u ovom ulomku, kao i već u Galaćanima 4. poglavlju, vidimo ono što čak i s pažljivim osvrtom moramo opisati kao nastajući trojstveni monoteizam. On ne sadrži nikakav zaštitni znak kasnijih trojstvenih kontroverzi: ne spominju se ‘persone’, ‘supstancije’, ‘naravi’ niti bilo kakve analitičke ili filozofske pompe.“¹²

Iz mnoštva dubokih i praktičnih misli apostola Pavla o Trojednom Bogu izdvojimo na kraju još ove:

“Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rimljanima 5,5)

“Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2. Korinćanima 13,13)

Dragutin Matak

__________________________

Teološki gledane, homoseksualne tendencije su jedna od posljedica pada u grijeh ljudske rase, koji smo svi osjetili i koji uzrokuje brojne fizičke i mentalne poremećaje, uključujući mamljenje na grijeh, za koje pojedinac ne mora biti direktno odgovoran. Na primjer, svaka osoba u određenoj formi biva kušana u pogledu sebičnosti. Iako većina ljudi i žena nisu direktno odgovorni za sklonost ka sebičnosti, svi smo odgovorni za ono što ćemo sa takvom tendencijom uraditi. Isto je i sa sklonošću prema homoseksualnosti, koja ne mora uvijek biti rezultat svjesno donesenih odluka, već je često posljedica drugih vanjskih čimbenika.

Međutim, bez obzira da li netko polazi sa stanovišta da je homoseksualna orijentacija osobna odluka, ili nesvjesno stečena navika zahvaljujući socijalnim ili psihološkim činiocima, stav ovog članka jeste da je svaka takva osoba odgovorna za homoseksualnu aktivnost koja se na osnovu Biblije smatra nemoralnim činom.

Treba imati na umu da većina homoseksualaca uglavnom odbija ovakav stav kao nepravedan i jednostran. Hatterer sumira njihovo stanovište: »Većina vjeruje da su ili rođeni kao homoseksualci, ili da su odgojno-obiteljski čimbenici vrlo rano u djetinjstvu odlučili o njihovoj seksualnosti. U svakom slučaju, homoseksualnost je sudbina koja izmiče njihovoj kontroli i koju oni nisu izabrali.«²

Implikacija ovakvog stava jeste da je homoseksualnost naslijeđena na neki način i da je zato takvo stanje prirodno. Boriti se protiv želje za istim polom značilo bi, dakle, boriti se protiv prirode. T.D. Perry u svojoj knjizi „Bog je moj pastir i On zna da sam homoseksualac“ piše: »Ja sam siguran da je homoseksualnost predodređena… Potpuno sam uvjeren da puno od onoga što jesmo dolazi putem naših gena.«³ Da li je moguće naslijediti homoseksualnost, naime, postati homoseksualac genetskim putem?

BIOLOŠKI UZROCI

»Dokazi da postoji homoseksualni gen su sve brojniji« poručuje renomirani magazin The Economist.⁴ Da li istraživanja zaista potvrđuju da je uzrok homoseksualne orijentacije biološke, a ne duhovne prirode? Da li je biblijski naglasak na grešnosti homoseksualnosti samo loša interpretacija Biblije od strane konzervativnih kršćana? Da li su Riječ Božja i moderna znanost u suprotnosti jedna s drugom kada je riječ o uzroku homoseksualnosti?

Jedno od najpoznatijih istraživanja u vezi sa biologijom homoseksualnosti urađeno je u Kaliforniji 1991. godine.⁵ Vođa grupe znanstvenika koji su vršili to istraživanje, Simon LeVay, ispitivao je mozak trideset pet muškaraca – 19 homoseksualaca, svi umrli od AIDSa, i 16 heteroseksualaca od kojih je šestoro umrlo od AIDS virusa.

U svom istraživanju LeVay je pronašao da mozgovi heteroseksualnih muškaraca imaju izvjesno zadebljanje, tj. veći broj moždanih ćelija u jednom specifičnom području mozga, što navodno uzrokuje heteroseksualno opredjeljenje. Nedostatak ovog zadebljanja utvrđeno je kod svih devetnaest homoseksualaca. Istraživanje je tako izvelo zaključak da postoji biološko-genetski uzrok homoseksualnosti.

Mnogi stručnjaci, kao i laici, primjećuju da to istraživanje ni na koji način ne stvara uzročnu vezu između funkcije mozga i homoseksualne orijentacije. Čak je i sam LeVay priznao da je cilj njegovog ograničenog istraživanja više da potakne daljnja ispitivanja. Broj uzoraka (35) je isuviše mali da bi se došlo do nekog konačnog zaključka o uzrocima homoseksualnosti. Isto tako, moguće je da je AIDS bio jedan od uzročnika, prema zaključcima tog istraživanja.

Fiziološki govoreći, moguće je i to da je homoseksualno ponašanje u stvari bilo uzrok, a ne posljedica razlike u konfiguraciji mozga. Dakle, odnos između zadebljanja u mozgu i seksualnog ponašanja još uvijek nije jasno dokazan.

Drugi pristup proučavanju genetske osnove homoseksualnosti je promatranje slučajeva homoseksualnog ponašanja kod blizanaca. Poznato istraživanje vodili su Michael Bailey i Richard Pillard.⁶ Ovo istraživanje je pokazalo da kod pedeset šest muškaraca homoseksualaca koji su spadali u identične blizance, u 52% (29) slučaja oba brata su bili homoseksualci. Kod neidentičnih blizanaca postotak je bio 22%, kod obične braće 9%, a u slučaju usvojene djece postotak je bio 11%. Slični postoci su pronađeni i kod osoba ženskog spola.⁷

Kao i u slučaju LeVay, ni ovo istraživanje nije donijelo konačne zaključke i pored visokog postotka homoseksualca kod identičnih blizanaca. Razlog tome je što blizanci imaju tendenciju da utječu na ponašanje jedan drugog. Ako se jedan blizanac upustio u novi način života, postoji vjerojatnoća da će u tom pogledu izvršiti utjecaj na svog brata. Dokaz za to su visoki procenti homoseksualnosti i kod braće koja nisu identični blizanci (vjeruje se da su samo 2% stanovništva homoseksualci).

Isto tako, ako su geni jedini uzrok seksualne orijentacije, postotak kod identičnih blizanaca bi trebao biti 100%. Ako je jedan blizanac homoseksualac, i drugi blizanac, koji ima identične gene, uvijek bi morao biti homoseksualac.

Treći pristup proučavanju uzroka homoseksualnosti je istraživanje genetskih podataka, ili DNK, u stanicama. Ova istraživanja, koja pokušavaju pronaći vezu između genetskih zapisa na X kromosomu i muške seksualne orijentacije⁸, još uvijek su u tijeku i za sada nisu uspjela pokazati da je homoseksualnost biološki određeno ponašanje za koje ljudi nisu moralno odgovorni.

Jedna druga teorija sugerira tzv. Klinefelters sindrom, situacija pri kojoj homoseksualac muškarac posjeduje dodatni ženski kromosom. Oslanjajući se na tu pretpostavku, smatra se da je homoseksualac u stvari ženska osoba u muškom tijelu.⁹ Istraživač T. Lang koji je još 1940. godine pisao o ovoj teoriji bio je podvrgnut velikoj kritici i danas je ta teorija potpuno odbačena. D. J. West tvrdi: »Možemo slobodno zaključiti da seksualni kromosom i endokrine anomalije ne igraju važnu ulogu u uzrokovanju homoseksualnosti.«¹⁰

BIBLIJSKO UČENJE
Ono što nitko ne može negirati jeste da je Biblija vrlo jasna, direktna i nepromjenjiva kada je riječ o osudi homoseksualnog ponašanja.

„Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ (Levitski zakonik 18,22).
„Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.“ (Levitski zakonik 20,13).
„A tako se i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe željama svojim jedan na drugoga, i muškarci su s muškarcima činili sram.“ (Rimljanima 1,27).
„Ili ne znate, da… ni mekoputnici… neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1. Kor. 6,9,10).

Isus nije izričito govorio protiv homoseksualnog ponašanja, ali to ne znači da je takvo ponašanje i odobravao. Možemo reći da u svojim propovijedima Isus nije spomenuo ni incest ni silovanje, ali nema sumnje da je takva ponašanja osuđivao. U stvari, on je stalno potvrđivao u uzdizao starozavjetne moralne norme i starozavjetni moralni zakon.

Edward Welch nastavlja u istom smislu i dodaje: »Isusova služba je pokazala da je On bio zastupnik podređenih grupa kao, na primjer, siromašnih, fizički unesrećenih, i žena. Da je odobravao homoseksualne odnose, a da to nije rekao, to bi bio strahovit promašaj u njegovoj inače progresivnoj službi u kojoj nije pokazivao strah od kriticizma drugih.«¹¹

TUMAČENJE TEKSTOVA
Odgovor većine kršćanskih homoseksualaca na ove i druge biblijske stihove koji osuđuju prakticiranje homoseksualnosti glasi da to nema nikakve veze s njima. Homoseksualna hermeneutika shvaća da se ovakvi tekstovi odnose na one koji

(a) žive u »neprirodnom« homoseksualnom odnosu,
(b) prakticiraju kultnu homoseksualnu prostituciju, ili je riječ o
(c) preljubočinskom homoseksualnom odnosu.

Prvi argument se zasniva na pretpostavci da, osim kod onih koji su odlučili eksperimentirati sa homoseksualnošću, što je »neprirodna« aktivnost, ova seksualna orijentacija je okarakterizirana u Bibliji kao »prirodna«. Ona je Bogom dana, kao što je i heteroseksualnost Bogom dana. Dokaz je tekst u Rimljanima 1,26 koji govori o »naravnom« (ili prirodnom) i »nenaravnom« (ili neprirodnom) ponašanju. Kao što je heteroseksualnoj osobi prirodna heteroseksualnost, tako je homoseksualnoj osobi prirodna homoseksualnost. Nitko ne može očekivati, pa ni Bog, da osoba promijeni svoj identitet. Ono što Biblija osuđuje jeste »eksperimentiranje«, ili prakticiranje one seksualne orijentacije koja nije »prirodna« toj osobi.

Ovaj argument, naravno, ne proistječe iz biblijskih tekstova, već iz tumačenja onoga što Biblija kaže. Rimljanima 1,26 jasno kaže da su ljudi ostavili »naravno općenje sa ženom«. Zaključak koji proizlazi iz tog stiha jeste da je putna ili prirodna seksualna orijentacija heteroseksualna, a besputna ili neprirodna seksualna orijentacija jeste homoseksualna orijentacija.

Ako je Pavao osuđivao samo one osobe koje su eksperimentirale sa homoseksualnošću (neprirodna homoseksualnost), i na taj način dao slobodu ponašanja onima koji u sebi osjećaju »prirodnu homoseksualnost«, on bi sigurno bio mnogo jasniji u tome. Potekavši iz hebrejske kulturne i religijske tradicije,¹² Pavao je znao da će ga njegovi čitatelji razumjeti samo u takvom jednom kontekstu. Hebrejska tradicija je bez izuzetka odbacivala homoseksualnost kao alternativnu seksualnu orijentaciju.¹³ Da je Pavao želio argumentirati nešto što je išlo nasuprot hebrejskoj tradiciji, on bi bio mnogo izričitiji i jasniji u tom pogledu, kao što je inače i radio u slučajevima kada je odstupao od tradicionalnog učenja.

Druga tvrdnja homoseksualne hermeneutike jeste da ono što Stari zavjet osuđuje jeste kultna homoseksualna prostitucija (kao što je možda slučaj u Levitskom zakoniku 18,21.22) koja je bila sastavni dio kanaanske religije. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto onda Novi zavjet nastavlja sa osudom prakticiranja homoseksualnosti? Novozavjetna poruka nije predstavljala odvajanje od kanaanske religije, već odvajanje od nemoralnog ponašanja svoga vremena, koje nije uključivalo kultnu homoseksualnost, ali je podrazumijevalo homoseksualno ponašanje u općem smislu.

Isto tako, s obzirom da je postojao negativni stav prema homoseksualnosti i među poganskim narodima Egipta, Asirije i Babilona,¹⁴ bilo bi potpuno neprimjereno karakteru zakona Starog zavjeta, koji je moralno bio superiorniji od ostalih poganskih naroda, da zabranjuje homoseksualne aktivnosti vezane za službu idolima, dok u isto vrijeme dozvoljava iste aktivnosti u druge svrhe.

Treća tvrdnja homoseksualne hermeneutike jeste da Biblija osuđuje homoseksualne aktivnosti povezane sa preljubom homoseksualnog partnera, a ne vjeran i posvećen homoseksualni odnos. Iz svih tekstova Biblije koji se dotiču predmeta homoseksualnosti jasno se vidi da tematika uopće nije ljubav niti odanost homoseksualnih partnera. Ako uzmemo za primjer tekst u Lev. 20,13 koji kaže: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih“, očigledno je da ne postoji nikakav izuzetak za one homoseksualne partnere koji žive u uzajamnoj ljubavi i odanosti. I Stari i Novi zavjet osuđuju seksualni čin, a ne nevjernost ili »preljubu« homoseksualne osobe.

STAV CRKVE
Kao kršćani i kao crkva moramo napraviti razliku između tendencije i stila života. Ne možemo tvrditi da će sa promjenom života i prihvaćanjem Božje volje osoba koja ima homoseksualne sklonosti izgubiti svaku takvu želju i da neće biti iskušenja na seksualnom planu, u odnosu na osobe istog pola. Kao što su heteroseksualne osobe u opasnosti da padnu u iskušenje da se bave požudnim mislima, tako i homoseksualne osobe, i pored prihvaćanja Božje volje, mogu imati iskušenja i homoseksualne tendencije. Istovremeno, kao kršćani vjerujemo da Bog može promijeniti ono što svijet ne može, i u životu homoseksualaca i u životu heteroseksualaca.

Osoba koja ima homoseksualne tendencije neće prije biti isključena iz carstva Božjeg od osobe koja pada u iskušenje da pokazuje sebičnost, ljutnju, ili da ogovara. Svi se moramo oduprijeti iskušenju da reagiramo podliježući grješnim impulsima. Kao što Pavao kaže: »I takvi ste bili neki; ali se opraste, ali se posvetiste, ali se opravdaste u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.« (1 Kor. 6,11).

Vladimir Pujić
______________________________