Tako se nekome može činiti naivnim zahtjev koji su učenici postavili Isusu Kristu: “Gospodine, nauči nas moliti.” Zar nisu znali da je molitva ono što je zapisano u crkvenome molitveniku? Ili ih je netko prevario da postoji nekakav tajni recept za uspješnu molitvu?

Na njihov zahtjev, Isus je svojim učenicima rekao da mole Boga za svoje svakodnevne potrebe – materijalne, emotivne i duhovne. Ali im je rekao i da Boga oslovljavaju “naš Oče”. Niti jedan roditelj rado ne uskraćuje svojoj djeci ono što je za njih dobro, čak i ako ga za to zamole nevještim, neispravnim riječima. Ipak i dalje neki smatraju da nam Bog neće odgovoriti ako mu ne pristupimo na poseban način, zacrtanom konstrukcijom molitve. Zahvaljujući takvom pogledu, molitva se danas smatra isključivo sredstvom da nešto od Boga dobijemo. Molimo se da nas Bog blagoslovi da bismo bili sigurni ili uspješni. Međutim, jedina je istina da je molitva u svojoj biti prava komunikacija. A prvo je pravilo komuniciranja da treba slušati onoliko koliko govorimo. Slušate li vi Boga? Ili mu samo nabrojite sve te “Očenaše” ili čitavu listu zahtjeva i odete svojim putem?

Postavite se na mjesto našega Stvoritelja: jedina prilika kada mu se netko od neprijatelja obraća jeste kada ga psuju, a jedina prilika kada mu se obraća netko od prijatelja jeste kada nešto od njega traže. Kako biste se osjećali?

Sramim se, ali moram priznati da je bilo vrijeme kada sam imao monologe dok sam se obraćao Bogu. Ali naučio sam bolje. Naučio sam otpočeti svoju molitvu tako što najprije kažem Bogu zašto ga stvarno volim. Zatim podijelim s njime svoje planove, nedavna razmišljanja, ono što mi je najvažnije. Konačno kažem: “Gospodine, što ti imaš reći meni?” Ponekad mi kao odgovor dođe podsjećanje da ima još nešto što mu nisam rekao. Ponekad on u meni potakne neki dojam, ponekad samo slušam misli. Ali kada završim znam da smo moj Bog i ja imali razgovor.

Pitate za odgovore? Naravno, ima i konkretnijih odgovora. Kroz Bibliju, preko nekih ljudi ili novih shvaćanja. Međutim, to ne bi trebao biti uvijek razlog za molitvu. Molite se da biste rekli Bogu kako vidite stvari iz svoje perspektive. Kada ja otvorim svoje srce njemu, on mi pomaže da istražim svoje misli, motive i prioritete. I zato što je Božja mudrost beskrajna uvijek rezultate našega razgovora prepuštam njemu. On bolje zna što je dobro za mene, moju obitelj i moje društvo.

Podsjetimo se legendarnih riječi: “Molitva je disanje duše. Ona je tajna duhovne sile.” I kao disanje, molitva bi se trebala odvijati više ili manje spontano. Ona bi trebala podići naš pogled iznad sebičnih interesa i pomoći nam da se predamo daleko širim i važnijim interesima Božjega kraljevstva. Ona je, konačno, izražavanje ljubavi između mudroga Boga koji voli i njegovoga vjernog djeteta.

Kada su me klinci iz atletske sekcije pitali kako bi trebali disati, ja sam im odgovorio: “Ovisi.” Tada sam im rekao ono o trčanju i hodanju, uzbrdo-nizbrdo, i tako dalje. Dodao sam: “Dišite onako kako to najbolje odgovara vama. Ali kako god to činili, nemojte prestati.” Dragi prijatelji, to se isto odnosi i na vašu molitvu. Jer ona je disanje. Nemojte prestati. Vaš vas Otac želi žive, vječno pored sebe.

Stephen Chavez

Slično se događa i s običnim šišmišem. To je malo noćno stvorenje izvanredan letač, pravi zračni akrobat, gospodar letenja u mraku. Međutim, taj leteći virtuoz ne može poletjeti s ravne površine. Ako ga postavite na tlo ili kućni pod, moći će samo bespomoćno bauljati naokolo i, bez sumnje bolno, tražiti neku uzvisinu na koju bi se popeo i otisnuo se u zrak.

Spomenimo još i bumbara. Toga zanimljivoga insekta, koji krši sve zakone aerodinamike, ipak odličnog letača, stavite u čašu s ravnim dnom i ostavite ju otvorenu. Ostat će tamo dok ne ugine. On uopće ne vidi razlog da potraži izlaz iznad sebe, gdje je otvoreno. Umjesto toga, bumbar se kreće po dnu čaše, kruži upirući se o stijenke uzaludno tražeći rub s kojega bi se otisnuo u slobodu.

Jedna od najopasnijih čovjekovih osobina i navika je postupanje poput jastreba, šišmiša i bumbara koje smo spomenuli. Lijepo nam je dok letimo, dok život ide kako bismo samo poželjeli. Tu svi znamo biti virtuozi, znamo živjeti lijepo. Ali ima dana kada padnemo na tlo. Nema onoga tko nije iskusio probleme i doživio frustracije zbog nečega što ne može riješiti. One lakše brige rješavamo vlastitim nastojanjima iz vlastita iskustva. Za teže probleme tražimo pomoć drugih ljudi, a to se sve i dalje svodi na djelovanje u našoj ravni, tu na tlu, horizontalno. Međutim, kada nam nevolja izgleda poput zida, kada ostali iz naše ravni samo sliježu ramenima, što tada?

Prema našim navikama, u vrlo teškim okolnostima mi ćemo i dalje bauljati naokolo bespomoćno tražeći uzvisinu kao rješenje da se otisnemo u slobodu. Ali sjetite se da smo svim onim letećim životinjama ostavili otvoreno nebo iznad glave. I vi imate bogomdana krila. To je vjera koju je Bog svakome udijelio, samo trebamo okrenuti prema gore, prema Bogu i potruditi se da poletimo.

Jedan od mnogih iskusnih vjernih ljudi u Bibliji je pisao: “K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.” (Psalam 121:1,2) “Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje.” (Psalam 123:1,2)

I prorok Izaija ohrabruje svakoga od nas da pogledamo prema gore, u Boga, u vrijeme kada klonemo ovdje na tlu, gdje ne vidimo izlaza: “Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima.” (Izaija 40:31) Podignite pogled, pozovite vječnoga Savjetnika, jer i kada se ne nadate rješenju briga, iznad vas je slobodno nebo i ruka vašega Boga koja je ispružena da vam pomogne.

Željko Bošnjak