Razmislite o riziku. Bog se odlučuje uzeti ljudsko obličje kako bi na pristupačan način otkrio kakav je Bog (Ivan 1,14-18; 14,9). Mogao je doći poput Adama i suočiti se sa svim izazovima ovog života kao odrasla osoba, s razmišljanjem i sposobnostima odrasle osobe. Ali umjesto toga, Bog se povjerava ljudskoj majci, da ga hrani, uči i štiti. Što bi moglo poći po krivu s ovom slikom? Priča je to o nevjerojatnoj, rizičnoj, bezuvjetnoj ljubavi. Samo u potpunosti ljudskom tjelu ljudi su mogli u potpunosti otkriti kakav je Bog (Hebrejima 1, 1-3) i Bog je mogao u potpunosti iskusiti kakvo je čovječanstvo u svoj svojoj grešnosti i pobuni (Hebrejima 5,6). To bi učinila samo ljubav koja nas ne napušta. Ljubav koja je bila spremna dopustiti da ga vlastita stvorenja muče i ubijaju, a da ne uzvraća (Luka 23,34). Ne treba se bojati takvog Boga i imamo sve razloge štovati Ga. A dobra vijest je kako postajemo poput Boga kojega štujemo. Štovati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji njemu.

Ne bi li bio sjajan Božić kad bi vam se to dogodilo?

Jon Paulien

Moja izjava da „Isus nije razlog blagdanskog slavlja“ dolazi kao odgovor na zajednički kršćanski slogan populariziran na natpisima i božićnim čestitkama: „Isus je razlog za blagdansko slavlje“. Dopustite mi da objasnim.

Prije nekoliko godina, dan ili dva nakon Božića, stajao sam u redu za povrat robe, koji se zapetljao oko Walmarta, jer su primatelji vraćali neželjene darove. Iako su namjere bile dobre i htjeli smo ih zadržati, istovremeno smo htjeli i uštedjeti. Dok smo čekali u redu, čovjek ispred nas, frustriran komercijalizacijom Božića, požalio se: „Sada, više nego ikada, moramo se podsjetiti da je ‘Isus razlog za blagdansko slavlje’.“ Slažem se s tim. U naše materijalističko doba treba podsjetiti da ovo razdoblje blagdana znači puno više od razmjene darova.

Moramo pronaći dublje duhovno razumijevanje proslave ovih blagdana. Trenutno, mnogi školski okruzi zabranjuju prikazivanje jaslica na Božić. Zaposlenici robne kuće žele klijentima „Sretan blagdan“ umjesto „Sretan Božić“. Hollywood pokušava prikazati Božić likom kostura koji dijeli svoju predbožićnu noćnu moru. „Tiha noć“ počiva neiskorištena, dok pjesma „Baku je pregazio sob“ vlada radio valovima.

Očekivanje darova koje donosi Djed Božićnjak dobiva puno više pozornosti od darova koje donose mudraci. Rudolfov sjajni nos zamijenio je betlehemsku zvijezdu. Trgovački centar dobiva najskuplje darove, a crkva, koja se očajnički želi natjecati, zapošljava Djeda Božićnjaka kako bi privukla pozornost na svoju košaricu za priloge. Školski božićni programi prerušavaju djecu u kostime Orašara umjesto anđeoskih krila i oreola, budući da anđeli više nemaju poruku koju bi promicali u javnom svjetovnom okruženju. Da, svi trebamo podsjetnik zašto imamo Božić.

Svijet namjerno odbacuje Krista iz središta Božića. Čuo sam jednog ateista kako komentira: „Ne trebam Krista da bih slavio Božić. Ne trebaju mi kršćani koji mi govore da ga pogrešno proslavljam. „Iako nisam ništa rekao, moj je um viknuo odgovor na njegov nerazumni komentar: Ako napustite Krista, ako izostavite obožavanje Krista, tada morate preimenovati blagdan (Christmass, napom. prev.).

Neprijatelj nam krade ovo blagdansko vrijeme poput zločestog Grincha koji pokušava od naroda skriti poruku o Kristovom rođenju i smrti. Ponekad je onemogućavanje otvoreno. Holiday Fantasy of Lights zabranjuje prikazivanje izložbi vjerskog svjetla tijekom njihovog godišnjeg božićnog događanja u pokrajini Broward na Floridi. Ponekad Sotona djeluje preko komercijalizacije kako bi nam skrenuo pozornost. Nisu samo ateisti privučeni. I samoga sebe sam uhvatio u grozničavom kupovanju.

„Isus je razlog za blagdansko slavlje“ – postala je poznata izreka među kršćanima kao podsjetnik nama samima, ali i kao izjava svijetu da Isus treba biti u središtu blagdana. Iako ovaj izraz postoji tek odnedavna, ja sam još od djetinjstva vjerovao da je Isus razlog što slavimo Božić. No, sve dok me Biblija nije ispravila, ja sam isto tako mislio da je nedjelja ispravan dan za bogoslužje. Tako sam naučio da svoju teologiju ne mogu stvarati na temelju tržišta. Moram ju izvući iz Biblije.

Mnogi teolozi raspravljaju o tome je li 25. prosinca stvarni dan Kristova rođenja. Ipak, činjenica da imamo poseban dan u godini koji su kršćani izabrali za slavljenje Kristova dolaska na Zemlju pokazuje namjeru da Krist bude središte Božića. Ljudskim očima gledajući, ovaj blagdan slavi stvarnost po kojoj je Isus postao Čovjekom i boravio s nama. No, pogledam li u Bibliju, naći ću drugačiju sliku razloga za slavlje.

Pravi razlog za blagdansko slavlje

O Isusu koji dolazi govorimo kao da je dolazak sam po sebi razlog. No, prvi Isusov dolazak na Zemlju bio je način, a ne razlog. Isusovo rođenje došlo je kao prvi korak u punom planu spašavanja kako bi se ljudska bića vratila natrag Bogu. Anđeli su, u Luki 2,10-11, pastirima najavili razlog Božjeg dolaska: „Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.“ „Danas vam se… rodio Spasitelj.“ Ti i ja smo razlog zašto se Krist rodio. „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo“ (Izaija 9,5; dodan kurziv). Mi smo oni koji su potakli Isusa da dođe.

Bog izjavljuje da je Sin došao k nama jer je On, Otac „tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni“ (Ivan 3,16). Ovaj redak stavlja Oca u prvi plan, kao glavnog pokretača slavlja. Na početku trebamo barem prepraviti izreku i reći: „Otac je razlog za blagdansko slavlje.“ No, kada pažljivije pogledam, Otac je poslao Sina zbog ljudi na svijetu. Božja ljubav prema nama donijela nam je dar. Isus je doista došao na Zemlju, no On je bio Božji odgovor. Mi smo Božji razlog. Ljubav mu nije dopustila da ostane daleko. Ti i ja smo razlog za slavlje, jer naš nebeski Otac nije mogao izdržati da bude bez nas.

Moja potreba, vaša potreba, potreba čovječanstva, potaknula je Božji odgovor. Bog je došao zbog bespomoćnog ovisnika kako bi ga oslobodio. Njegovo je srce patilo zbog tužne majke čiji je zagrljaj ostao prazan i koja bi svoje dijete inače izgubila zauvijek. Bog je pristupio kako bi odgovorio na molitve grešnika slomljenog srca, dao mu oprost i nadu u novi život daleko od grijeha. Bog se uključio jer su se naša obećanja raspala poput pokidanog užeta, a On je trebao nešto što će nas držati povezane s Njim. Bog je postao ljudsko biće, s tijelom i kostima, postao je poput nas jer nije mogao podnijeti da vječnost provodi odvojen od djece koju je stvorio, i koju poznaje po imenu.

Stvoritelj je odgovorio na očaj stanovnika Zemlje koji uzdišu pod teretom grijeha. Kao što je izbavio Izrael dok je robovao Egipćanima, poslavši izbavitelja Mojsija, tako čuje viku iz srca svoga naroda koji robuje Sotoni te šalje Isusa da bude naš Izbavitelj.

Ja sam razlog za slavlje, jer je Bog posjetio Zemlju kako bi slomio Sotonin stisak kojim me drži (1. Ivanova 4,8). Vi ste razlog za slavlje jer ste imali očajničku potrebu.

Jedno od moje djece, moja kći koja je tek počela samostalno živjeti, primila je dvaput više od ostalih za vrijeme božićnih blagdana stoga što joj je toliko bilo potrebno. Iskoristio sam trenutak blagdanskog slavlja kao izgovor za ispunjavanje njezine potrebe.

Isus je došao kao odgovor na našu očajničku potrebu. Ne samo da mi je trebala pravedna Osoba koja bi položila svoj život kao moja Zamjena, već mi je trebao netko tko bi mi dao svježu i točnu sliku Boga koji bi me vodio tako da Ga želim izabrati za svog Spasitelja.

Nova slika Boga

Neposredno prije Isusovog dolaska slika Boga u svijetu bila je svedena na Biće čija je glavna osobina bila kruta pravda. Ljudi su smatrali da Svemogući vlada više poput gestapo službenika, nego poput Oca punog ljubavi. Strah od kazne bio je glavni pokretač služenja i poslušnosti Bogu. U Ivanu 1,9 i 18 govori se o tome da je postojalo „Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka… Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio.“ Isus je došao ne samo kako bi bio Jaganjac, i naša zamjena, već i kao Svjetlo koje nas prosvjetljuje. Bog je došao jer je htio da Ga poznajemo i razumijemo kako bismo Ga iskreno voljeli.

Dok pišem ovaj članak, imam predviđen datum kada ću posjetiti moju najstariju kćer i njezinog supruga koji žive stotinama kilometara daleko od mene. Znam ih. Pozdravit će me u zračnoj luci. Moja će kći kupiti posebnu hranu koju volim i pripremiti fine obroke u prelijepom porculanskom posuđu u čast mog posjeta. Ona i njezin suprug organizirat će izlete u muzeje i trgovine, te planirati aktivnosti u kojima ću uživati dok sam tamo. Pobrinut će se za svaku moju potrebu. Taj dan je označen u njezinom kalendaru. Tamo piše: „Tata dolazi u posjet.“ No ja sam taj koji je pokrenuo ovo putovanje. Ne radi se tu o meni, o brizi za mene, ni o proslavi mojega dolaska. Razlog ovoga susreta je ona i njezin suprug. Idem tamo kako bih proveo vrijeme s njima. Moje putovanje je motivirano ljubavlju prema njima, željom da budem dijelom njihovog života i željom da budem blizu njih.

Želja da bude zauvijek sa mnom pokrenula je Isusa kada je, prije 2.000 godina, došao u jaslice kao novorođenče. Bog Otac je glavni pokretač. Isus je odgovor, način i blagdanski dar, a mi smo razlog za blagdansko slavlje.

James Berglund

Vrlo često je slučaj da za manjine, siromašne, potrebite, nedovoljno obrazovane i one s nedostacima, vlade imaju samo loše savjete: Izvucite se s pomoću vezica na svojim čizmama – ili sami si pomognite!

U rasno polariziranom društvu u kojem jedni imaju, a drugi nemaju, mnogi ljudi s dna gospodarske ljestvice nemaju ni čizme, a kamoli vezice. Ironično je da su mnogi tvrdokorni promicatelji pristupa “ono što imam je moje” upravo vjerski fundamentalisti, izraziti domoljubi.

Koji je onda ispravan pristup ljudima u velikim potrebama? Najbolji pristup ugroženim ljudima, najbolji pristup ljudima u nevolji, najbolji pristup ljudima u velikoj potrebi jest pristup koji je Bog upotrijebio u svom postupanju prema nama. Utjelovljenje Božjeg Sina nije samo najveća tajna svih vremena, već je ono i najveće dobročinstvo u cijeloj povijesti. Ako niste evolucionist morate se pitati zašto je toliko ljudi zapalo u tako strašne potrebe, zašto su bez osnovnih životnih sredstava, a očito i bez načina da dobiju to što im je potrebno?

Zar se nije dogodio napredak u evolucijskom procesu? Ako ste evolucionist, možete pomisliti kako su ti ljudi nastali od majmuna ili ameba ili nečeg sličnog, što nije dovršilo svoj rast. Ali, ako vjerujete Božjoj Riječi koja kaže da su svi ljudi, veliki i mali, punašni i mršavi, bijeli i crni i žuti, stvoreni na Božju sliku, dostojanstveni, ako vjerujete tomu, onda se trebate pitati što se dogodilo da je toliko njih tako nisko palo?

Kako je počela zbrka
Počela je u Edenu. Savršeno okruženje, savršeni svijet sa savršenim ljudima. Bila je potrebna samo jedna odluka. Samo jedan korak. Trebao je samo jedan čin neposlušnosti. Nije bitno koliko velik. Kada se odvojite od Božje Riječi, od Božjeg plana, od Božjih obećanja, onda morate pasti. Vidite, nema ničega što mi možemo učiniti da poboljšamo ono što je Bog učinio. Ako se to nalazi ovdje (pokazuje na Bibliju), onda je to ispravno! Ako se nalazi ovdje, onda je to upravo ono što nam je potrebno! Ako je to Božja Riječ, onda će nas ona uzdići i spriječiti da padnemo.

U trenutku kada se Bog utjelovio čovječanstvo je palo na najnižu razinu, prevladavali su politički nemiri i pobune u društvu. Pravo je izjednačeno s moći. Svjetovno i profano uzdignuto je iznad svetog i sakralnog. Ljudski je razum prevagnuo nad “tako kaže Gospod”. Moralno prosuđivanje izopačeno je pohotnim željama. Pravda se prodavala najbogatijem ponuđaču. Ljudski je život malo vrijedio. Lažni su bogovi, načinjeni na ljudsku sliku, štovani diljem svijeta dok je istinski i živi Bog prezren. Čak su i judaistički vođe bili pokvareni svjetovnom filozofijom i vlastitim vjerskim tradicijama.

Izaijino proročanstvo bilo je doista istinito (Izaija 60,2). Rekao je: “A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode.” Tako je bilo u vrijeme utjelovljenja. I Adam i svaki naraštaj nakon njega se sve više udaljavao od Boga. A svijet bez Boga je svijet bez svjetla. Svijet bez Boga je svijet bez ljubavi. Svijet bez Boga je svijet bez milosti. Svijet bez Boga je svijet bez mira. Bez pravde, bez milosrđa, bez nade, bez života. Bez Boga smo beznadno izgubljeni u svojim prijestupima. Bez Boga smo beznadno zapetljani u svoju pokvarenost. Bez Boga smo beznadno privezani za svoje požude. Bez Boga smo beznadno uhvaćeni u vlastite slabosti. Drugim riječima, bez Boga nema nade.

Želim da zapazite da je Božji odgovor na patnju, oskudicu i na ljudske potrebe potpuno drugačiji od našeg. (Ovo je samo ilustracija, nije stvaran događaj.) Neki se čovjek našao u nadirućem vodenom vrtlogu riječne poplave. U ovim okolnostima našao se blizu grane nekog drveta, te se pokušao uhvatiti. No, ruke su mu mokre i sklizave, a tijelo mu promrzlo i slabo. Čovjek tada opazi neke ljude kako stoje sigurni na obali, pa očajnički pozove upomoć. Oni mu odgovore: “Izvuci se s pomoću remena na čizmama.” Ili: “Da sam ja na tvom mjestu, ja bih…” Ili: “Što ti se dogodilo? Kako si samo dopustio da upadneš u ovako strašnu nevolju?”

Možda bi malo bolje zvučalo kad biste čovjeku rekli: “Drži se, bacit ću ti baterijsku svjetiljku, suhu odjeću, kompas i čamac na napuhavanje. I ne zaboravi, moraš paziti!” Možda bi to bilo malo bolje nego diskutirati o tome kako je uopće došao u takvo stanje. Ali, ne bi bilo puno bolje! Kada smo mi, ti i ja, tonuli u grijeh, Bog nam nije davao dobre savjete. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nije raspravljao o tome kako smo postali grješni. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nas nije korio zbog naše ludosti i gluposti. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nam nije dobacio prsluk za spašavanje. Nije nam dodao kompas. Nije u vodu bacio baterijsku svjetiljku. Nije nam dodao veslo ili splav. Kada smo mi tonuli u grijeh, Bog je skočio u vodu k nama. To je utjelovljenje! Bog je došao dolje gdje smo mi. Bog se uprljao, poput nas. Bog je došao gdje mi jesmo, kako bi nas mogao podići tamo gdje smo trebali biti.

“Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.” (Matej 1,23). Da bismo potpuno shvatili značenje ovog retka, moramo razumjeti tko je Bog i kako se Bog prirodno odnosi prema grijehu.

Nikada previše bijedan za Boga
U Prvoj Timoteju 1,17 piše: “Kralju vjekova” – On je kralj Bog. “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, … (KS), jedinome premudrome Bogu… (DK)”

Znanje je jedno. Informiranost je drugo. Shvaćanje je sasvim nešto treće. Ali, ako nemate mudrost, ako ne znate kako primijeniti informaciju… Sve potrebne podatke možete imati na jednom mjestu. Koje je to mjesto? To je Kongresna knjižnica. Možete imati sve znanje, ali to neće promijeniti vaš način života. Potrebna vam je mudrost. A samo je Bog jedini premudar, jedini koji od početka zna kraj. Pavao kaže: “…jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen.” (KS) K tome dodajmo ono što čitamo u Hebrejima 7,26. Tamo piše: “Uistinu takav nam je veliki svećenik…” Dakle, On je kralj Bog, vječni Bog, besmrtni Bog, nevidljivi Bog, jedini premudri Bog, jedini dostojan časti i slave, štovanja i veličanja. Dodajmo i činjenicu da je postao jedno s nama. Onaj koji je bio “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grješnika i uzvišeniji od nebesa” (Hebrejima 7,26). Imamo svetog, pravednog Boga koji postaje dijelom grješnog stvaranja. Pogledajmo što stoji u Hebrejima 12,29: “…naš je Bog oganj koji proždire.” Grijeh ne može postojati u Božjoj blizini osim ako On ne učini nešto kako bi spriječio da bude uništen. Drugim riječima, Bog ima nultu toleranciju na grijeh. Ali nekako, na neki način, iz nekog razloga Bog je slab na grješnike. Mrzi djelo, mrzi čin, mrzi misao, ali ljubi osobu.

“Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan [sviđa li vam se ovo? Bez obzira imate li ‘remen na čizmama’ ili nemate, imate li sreće u životu ili ne, jeste li rođeni privilegirani ili ne!] koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Stoga On nije Bog koji se sklonio od nas. On je Bog s nama. On nije Bog sit naše gluposti, već je Bog s nama. On nije Bog zgrožen nad našim ponašanjem da se okrenuo od nas, već je On Bog s nama. On nije Bog ravnodušan prema nama, On je Bog s nama. On nije Bog koji ratuje protiv nas, On je Bog s nama. On nije Bog koji je otišao na odmor, On je Bog s nama. On nije nenazočni upravitelj. On nas nije napustio. On je Bog s nama, Emanuel, Bog s nama.

Bog s nama u teškoćama. Bog s nama u razočaranjima. Bog s nama u patnjama. Bog s nama nevolji. Bog s nama u slabost. Bog s nama u žalosti. Bog s nama u bolu. Bog s nama u bolesti. Bog s nama u kušnjama. Bog s nama u nedaćama. Bog s nama u trpljenju. Bog s nama u smrti. Gdje god smo mi, On je Bog s nama. Ne možeš odlutati predaleko. Ne možeš pasti preduboko. Ne možeš ostati u grijehu predugo.

Za Isusa ni jedan serijski ubojica nije previše hladnokrvan; ni jedan ovisnik o heroinu ili kokainu nije preveliki ovisnik; ni jedan nastrani zlostavljač djece ili ovisnik o pornografiji nije previše izopačen; ni jedan zatvorenik osuđen na smrt nije otišao predaleko; ni jedan teško oboljeli od AIDS-a nije previše zarazan; ni jedan farmer koji zlostavlja ženu i dijete nije previše odvratan; ni jedan rasist koji podmeće bombe u crkve, piše nedolične epitafe ili nosi bijelu kapuljaču nije preveliki fanatik; ni jedan ženskar, bludnik ili svodnik nije preduboko pao. Bog je Bog s nama.

Bog nam je toliko blizu da u originalnom jeziku stoji “s nama Bog”, a ne “Bog s nama”. Bog nam je toliko blizu da nas međusobno ne može razdvajati niti prijedlog. Razmislite! Pravedni služi kaznu za nepravednog, bezgrješni plaća cijenu za grješnog, pošteni se uprljao zbog nepoštenog, sveti je sve činio za nesvetog. Zamislite to! Adam i Eva su pali u Edenu, donoseći kraljevstvo tame. Ali od Betlehema Isus je donio svjetlost, kraljevstvo milosti. A jednog dana, i to vrlo skoro, s Gore Siona On će donijeti kraljevstvo slave.

Snaga volje ne djeluje
Dopustite mi da još nešto istaknem prije no što završim. Nešto treba reći o snazi volje: Snagu volje ne možete rabiti kad se radi o grijehu. Ne možete se riješiti AIDS-a vježbanjem sklekova. Naravno da je potrebno istaknuti odlučnost. Ona nam je potrebna. Želim samo reći da odlučnost ne djeluje na grijeh. Pedofilija se ne liječi trčanjem što više krugova. (Halo, vi tamo!) Ne možete ispraviti ovisnosti ili zlostavljačke sklonosti vježbanjem trbušnih mišića.

Hrabrost, egoizam, upornost i ambicija odlično djeluju kad je u pitanju Wall Street. No, kada se radi o grijehu, tad su nedjelotvorni. Ne pomažu kod ponosa. Ne pomažu kod požude. Ne pomažu kod zavisti. Ne pomažu kod egoističnosti. Ne pomažu kod ljutnje. Ne pomažu kod osvetoljubivosti. Vidite, grješnom je umu potreban Kristov um. Neobnovljeno srce treba Kristovu krv. Volja zagađena grijehom mora se pokoriti Kristovoj volji. Jedni način za oslobađanje od grijeha jest moć Svetoga Duha. A ta se moć ne može primiti bez moći koju ima Kristova krv.

Emanuel je Bog s nama koji je sebe stavio na raspolaganje, uključujući se u situaciju, čineći nemoguće mogućim, otvarajući zatvorena vrata i nalazeći izlaz iz bezizlaznosti.

Bog je prešao na našu stranu da bi nas mogao uzeti na svoju stranu. Bog je ušao u borbu kako bi je mogao voditi za nas. Bog je preuzeo našeg neprijatelja da bi mogao poraziti onoga koji je porazio nas. Đavao želi da ljudi misle kako su im potrebni samo blagoslovi. (Sad me slušajte!) Isus nas je s neba mogao blagosloviti, da su nam trebali samo blagoslovi. Mogao ih je napisati. Mogao ih je samo izgovoriti. Mogao ih je samo zaželjeti. Ali ono što je nama potrebno dublje je od samih blagoslova. Važniji od samih blagoslova je Onaj koji daje blagoslove.

Vidite, mogli biste osvojiti jackpot, ali bez Boga koji je darivatelj blagoslova, on ne bi ništa vrijedio. Mogli biste dobiti muškarca svojih snova, ženu svojih snova, ali bez Boga, vaš se san može pretvoriti u noćnu moru.

Mogli biste napredovati do boljeg položaja na poslu ili dobiti posao u nekoj bogatoj kompaniji. Plaća bi vam mogla skočiti za par nula. Bez Boga možete sve to imati, možete dobiti sve što svijet pruža, ali to je otprilike to. Što ste zapravo dobili? Četrdeset, pedeset, šezdeset godina bijede, i onda kraj? Potreban vam je Onaj koji blagoslivlja, a ne samo blagoslovi!

A tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Adama i Adam će vam reći da Mu je ime “ženin rod” koji će zmiji zdrobiti glavu. Tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Abrahama i Abraham će vam reći da Mu je ime “Melkisedek, kralj Šalema”, knez mira. Pitajte Jakova i Jakov će vam reći da je On “Šilo, od plemena Judina”. Pitajte Izaiju i on će vam reći da Mu je ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. Pitajte Jeremiju i reći će vam da je On Davidov izdanak, “Jahve, Pravda naša”. Recite Danielu da posvjedoči i Daniel će vam reći da je On “Mesija”, pomazanik koji treba doći. Tko je On? Pitajte Hošeu i reći će vam da je On “Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime Njegovo”. Pitajte Ivana Krstitelja i reći će vam da je On “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. Pitajte Jahvu tko je On? A Jahve će s neba povikati: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj koga sam odabrao! Njega slušajte!”

Upitajte Njegove učenike i reći će vam da je Njegovo ime Isus. On je naš ljiljan u dolu, svijetla zvijezda jutarnja, Onaj koji je sav ljubak. On je naš zaklon, naša stijena i sklonište u oluji.

Možete pitati čak i kneza sila tame, a on će morati reći istinu pred Isusovim licem. Reći će: “Znam tko si, Svetac Božji”. Jednoga će se dana svako koljeno saviti i svaki će jezik priznati Isusovo ime.

Pitajte osobno Isusa tko je On? Isus će vam reći: “Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam”. “Ja sam kruh života. Jeste li gladni? Ja sam kruh gladnima!” Pitajte Isusa tko je On? Reći će vam: “Ja sam vrata. Ja sam ulaz u Očevu blizinu.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam put, istina i život… Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak”. Isus je početak i kraj. Isus je naše spasenje.

Jonathan A. Thompson

Pod drvetom – Postanak 18,1-5
Pa, za početak, On je Bog. A ovo drvo je njegovo, kao i svako drugo drvo. On tu može sjediti ako želi. No, glavni razlog je drugačiji, puno drugačiji od božanskog prava, ili dolaska k svojima koji su ga odbacili. On je ovdje poput stranca koji uživa beduinsku gostoljubivost.

Sve što znamo jest da je njega i njegova dva prijatelja netko vidio dok su se odmarali prolazeći kroz srednjoistočnu pustinju tijekom srednjeg brončanog doba. A možda On uopće nije hodao. Možda je samo dopustio Abrahamu da ih vidi kako stoje nasuprot njemu. To je bilo sve što je Abrahamu trebalo kako bi, ugledavši tri čovjeka, potrčao i pao pred njima na zemlju, te svoj srdačan beduinski poziv uputio jednome od njih: “Dođi u moju kuću, molim te, Gospodine, ako ti je po volji”, rekao je u jednini, jer je jedan među ovom trojicom izazivao više poštovanja no što ga uobičajena pristojnost zahtijeva.

Vidite trojicu stranaca. Vidite ih po prvi put. Oni stoje zajedno, no vi odmah znate kako je ovaj čovjek glavni. Ne želite ga oduzeti njegovim prijateljima: “Donijet ću malo vode, oprat ću svima noge, pa se onda možete odmoriti pod mojih hrastom. Donijet ću vam svima malo hrane. Osvježite se. A onda, ako želite, možete nastaviti put. Konačno, to je razlog što ste me posjetili.”

Sve božićne proslave nisu iste, stoga što ih ne određuje Isus, već mi. A On ne bi ni htio drugačije, stoga što nas ne može zapovijeđu obvezati da mu ukažemo dobrodošlicu, i slavimo ga, ili sebe predamo u samopožrtvovnu službu. “Primjena sile protivi se načelima [njegove] vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću.”¹.

No, ne znači da nebeski Kralj mora biti odbačen kada dođe na zemlju. Spasitelj, koji je Krist Gospodin, nije nekim vječnim idealom određen da bude prikovan na drvo. Njegovo žrtvovanje sebe kao takvo ne zahtijeva našu krajnju brutalnost. Što god božanski genij odlučio učiniti s našim, zloduhom nadahnutim ludilom, još je uvijek odbacivanje Isusa na našu štetu. “Sin čovječji, dakle odlazi, kako je pisano o njemu”, rekao je Isus, “ali jao onomu čovjeku koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije ni rodio.” (Marko 14,21).

Ne, On ne mora biti žrtvom naše najzlobnije izdaje. On bi došao i zbog Adamove prve izdaje u Edenu. To nije zahtijevalo naše umnožavanje zla. On dolazi tražeći mjesto u nečijem srcu, mjesto pod nečijim hrastom. On dolazi stoga što želi biti s nama (Izlazak 25,8). Abrahamovu proslavu Kristova dolaska nije obilježio svijetleći oblak,
niti ognjeni plamen, niti blistavi nebeski pjevači što pjevaju jakim glasom, već samo dva bića iz nebeske zajednice, odjevena kao ljudi poput njega. A opet, njegovo je gostoprimstvo među najdragocjenijim dobrodošlicama koje ova upropaštena, pala zemlja može zamisliti – jedno iskreno djelo davanja upućeno Bogočovjeku među ljudima.

Milosrđe na Abrahamov način
Abraham, moramo to reći, nije mogao imati ni maglovitu zamisao o tome kamo ga vodi njegovo meko srce. To zapravo i nije važno. Pustinjski putnici zaslužuju najbolje. A Abraham daje tako kako bi malo tko oko njega činio. Njegovo bogatstvo je u službi – bilo da vodi stotine vlastitih slugu, rođenih i poučavanih u vlastitu šatoru, u kampanju izbavljanja nesretnih žrtava velike mezopotamske invazije, ili pak poslužuje raskošan objed trojici lutajućih stranaca u potrebi za hranom, vodom i hladovinom drveta pod kojim će se odmoriti, izbavljajući ih tako od pustinjske žege i osamljenosti. Abrahamu nije potrebno znanje o tome tko bi ti gosti mogli biti. On zna misao vodilju svojeg služenja: “Baci kruh svoj na vodu”. Propovjednik 11,1. Očekivanje povrata ulaganja u milosrđe nije milosrđe. “Gostoljubivosti ne zaboravljajte”. (Hebrejima 13,2). Posvećenost zabavama s popisom otmjenih gostiju nije glavna poruka teksta iz Hebrejima 13,2. Ovaj tekst izvješćuje o poznatim događajima – kako su neki, zbog dobrote bez uzvratne koristi, u svoj dom primili nebeske posjetitelje. Abraham želi ugostiti najmanje, a ne anđele. A pogotovu ne samoga Gospodina. Pravo gostoprimstvo postoji zbog gostoprimstva samoga.

Abraham ne očekuje od svojih gostiju uzvraćanje pohvalom. To nije razlog zbog kojega ih je pozvao. On jednostavno pokazuje da postoje kreativnije aktivnosti od onesvješćivanja u pustinji u podne, ili od privida pijenja u fatamorganama. Ponuđene čaše hladne vode koje donose nagradu on nudi zbog službe, a ne zbog dobitka.

Postavljeno pitanje
No, Abrahama očekuje životna nagrada. Razgovor koji započinje jednostavnim pozivom, odlazi u smjeru koji nikada nije mogao ni sanjati: saznaje kako će sljedeće godine imati sina, a ne pita kako to. Nije pitao kako će to biti, no želio je znati. Na to mu je, zauzvrat, upućeno pitanje: “Zar je Jahvi išta nemoguće?” (Postanak 18,14).

Abraham ne razumije baš sve odmah na početku. Možda zato što još nije znao što će Izaija reći. No, mi smo čuli što je Izaija rekao. Jednako sigurno kao što je divna istina toga pitanja konačno doprla do Abrahamove začuđene svijesti, tako isto ona treba doći i do naše. Činjenica da je Bog sjedio pod Abrahamovim hrastovim stablom, razgovarao i jeo ugojeno tele s njime, te mu obećao sina, nije ništa manje nevjerojatna od mesijanskog proročanstva iz Izaije nakon 12 stoljeća, kako će sin po imenu Savjetnik divni, biti rođen za nas, ili pak od ispunjenja proročanstva u Marijinu naručju 800 godina nakon toga. To je svjedočanstvo teksta: “Jahve se [Abrahamu] ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.”

Divno je njegovo ime
Abraham je vidio Jahvu – hebrejski jezik to puno jasnije prikazuje. Jahve je dopustio da ga Abraham vidi pokraj hrasta u Mamri dok je sjedio na vratima šatora za vrijeme dnevne žege. Nevjerojatno, mogli bismo reći. Ili, čudesno! Isti Jahve, koji nije dopustio da njegov sluga Abraham propusti istinu o svom podnevnom gostu, isto tako neće dopustiti da mi propustimo dublji smisao njegova pitanja iz Postanka 18,14.

Zamisao da je “nešto nemoguće”, koja se nalazi u Jahvinu pitanju “Je li Jahvi išta nemoguće?”, nalazi se u hebrejskom korijenu riječi [pl’]. Isto značenje ima i Izaijino izgovaranje mesijanskog imena, koje je Handel u svojem pripjevu učinio besmrtnim: “For Unto Us a Child Is Born” (“Jer dijete nam se rodilo”). Dvanaest stoljeća nakon što je Abraham čuo pitanje, Izaija odzvanja istom riječi u svom odgovoru: “Ime mu je: Savjetnik divni [pl’]” (Izaija 9,6 VB).

U periodu između Abrahama i Izaije, uplašeni Manoah iz Danova plemena razgovara sa svojom mudrijom ženom: “Zacijelo ćemo umrijeti… jer smo vidjeli Boga” (Suci 13,22). Što ga je navelo na misao da je vidio Boga? “Anđeo Jahvin nije se više ukazivao Manoahu i njegovoj ženi. Manoah tada shvati da je to Anđeo Jahvin” (redak 21).² Privilegirani, priglupi Manoah predstavlja obrazac nas samih, koji se usuđujemo rugati, nas čiji su naraštaji ljudskih umova pomračeni Sotoninim izopačavanjem.

Bog, kojega je nemoguće opisati, kojega je nemoguće razumjeti, koji je čudesan, predstavlja sebe dušama potrebitim svjetla, a mi, umjesto da vidimo svjetlo, govorimo kako je njegovo samootkrivanje zapravo dokaz kazne. Ono što je tisuću godina kasnije bilo istinito, zasigurno je bilo istinito i u vrijeme Izraelovih sudaca kada su ljudi mogli biti poslani u smrt zbog toga što su govorili s pogrešnim naglaskom (Suci 12,1-6): “Zemlja je bila u tami zbog pogrešnog razumijevanja Boga.”³ Radije bismo utekli pred njegovom dubokom obzirnošću koja dopušta njegovoj zastrtoj prisutnosti vidljivi dolazak među nas. Toliko više volimo gnjusnosti da ih tražimo za vrijeme zabave u Noći vještica, a na samu zastrašujuću pomisao tihog zajedništva s njime, bježimo u opsjednutost mobitelima, ili u buku podzemne željeznice i prometnu gužvu, da ne bi umrli.

Zar će Manoah umrijeti stoga što mu se Bog, koji se dvaput pojavio pred njegovom ženom, udostojao obznaniti, te prihvatio njegovu žrtvu paljenicu. Bog koji želi biti s nama prijetnja je nama s kojima želi biti. Njegov razgovor s nama ne donosi prosvjetljenje koje bi trebao: “Kako ti je ime?” Manoah je to već pitao, i nastavlja “da te
možemo častiti kada se ispuni što si obećao?” (13,17) “Zašto pitaš za moje ime? Ono je čudesno” (pl’y, redak 18). Riječ pl’ i riječ pl’y govore o ljudskom nedostatku sposobnosti, o našoj nesposobnosti da kao stvorenja proniknemo u stvarnost s kojom se susrećemo. Znamo da stojimo pred nedokučivim stvarima. Takvi smo, osjećali mi to u početku ili ne, takvi smo kada stojimo pred Gospodinom, kada ga pozovemo s pustinjske žege u naš šator na ručak. Ili kada nam se um začudi zbog obećanja blagoslova za kojima čeznemo, a nismo ih nikada primili. Takvi smo također i kada prekasno i neprosvijećeno mislimo kako ćemo umrijeti zato što nam se On pokazao.

Zaključak
No, nećemo umrijeti. On nam ne dolazi u pustinji naših potreba kako bi nas ubio. Ne dolazi nam dok tražimo u mraku kako bi nas njegova blistavost zaslijepila. Ne dolazi k nama u svojoj čudesnosti kako bi nas iznenadio i uplašio. Samo jedan jedini njegov anđeo može prestrašiti cijelu legiju naših mačo, naoružanih, u ratu očvrsnulih vojnih heroja. On ne bi morao doći osobno, kada bi zastrašivanje bilo u pitanju. On dolazi kako bismo mogli imati život, i to u svoj punini (Luka 19,10).

I stoga On dolazi kao pustinjski putnik koji prihvaća naše ugojeno tele, naše kolače od najboljeg brašna, surutku i mlijeko, i pije od naše vode, i sjedi pod našim drvetom. No, On je još uvijek Bog. Čovjek pod drvetom je Bog. To je čudesno. Bliskost našeg zajedništva, toplina uzajamnosti uči nas povjerenju prema njemu. On zadobiva naše povjerenje. Zatim nam nudi vodu života (Ivan 4,10.13.14; Otkrivenje 21,6.17). Uzimamo je i ispijamo čašu njegova spasenja, zahvaljujemo cijelim srcem i dušom, i nazivamo ga svojim divnim Gospodinom (Psalam 116,13.17).

On dolazi kao novorođenče položeno u jasle, guče i grgolji, i plače kako bi bio nahranjen. Ranjivost njegove nedužnosti uči nas da ne moramo drhtati, kao što nam se to događa kad se pred nama nađu njegovi zastrašujući, blistavi vjesnici i njihove moćne himne.

Nećemo pobjeći. Ne, poklonit ćemo se pred njim, ponuditi zlato i tamjan, ili zasvirati u tamburin. Mi ćemo dati, poput Abrahama, najbolje što imamo. On je još uvijek Bog. To je čudesno. Dijete u jaslicama je Bog.

Lael Caesar
________________________

Čak i u posljednjim trenucima svojeg mučeničkog života tako se prirodno i neusiljeno molio za oprost svojim krvnicima: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” ( Luka 23,34), da je nemoguće previdjeti snagu njegova duha te se ne oduševiti njome. Nije lako u okružju nasilja biti silan u provođenju nenasilja.

I upravo u takvom žalosnom svijetu gdje je, kako pjeva poznati pjesnik Tin Ujević, “teško naći koga da se raduje,” uzdiže se Isus iznad ljudskih slabosti te ih smatra dragocjenim povodom za skupljanje snage nebeskog podrijetla. Ne mudruje Isus besplodno, već stvarno dodiruje svijet i potiče praktično životno opredjeljenje koje donosi sigurne rezultate. Apostol Pavao je poznat po zamjeni ljudske nasilnosti duhovnom snagom, a taj je svoj prevrat jasno opisao: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Korinćanima 12,10) “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: ‘Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.’ U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rimljanima 8,35 – 39)

Kako je dragocjeno poznavati takvoga Junaka, radovati se Njegovom došašću u Betlehemskoj štalici, kao i Njegovu ponovnom, slavnom dolasku kada će na svoj jedinstven način privesti kraju svaki nesklad i proširiti u potpunosti nebesko kraljevstvo ljubavi i dobra na obnovljenu Zemlju.

Radujmo se što smo za još jednu godinu bliži susretu s našim silnim Isusom!

Dragutin Matak

Međutim, ovaj, naizgled običan događaj pratilo je cijelo Nebo. Svijetli se anđeo ukazao pastirima i objavio im radosnu vijest o rođenju Djetešca – Spasitelja, Mesije i Gospodara svega. Anđelu se pridružio nebeski zbor u radosnoj pjesmi i klicanju: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14) Jedna je skupina anđela, koji su ličili na zvijezdu, već neko vrijeme vodila uvaženo izaslanstvo posjetitelja s dalekog istoka koji su došli pozdraviti maloga Isusa, pokloniti Mu se i bogato ga darivati.

Neshvatljivo, ali ipak istinito, ova neizreciva nebeska radost, klicanje i pjesma anđela ostali su nepoznati uvaženoj javnosti onoga vremena. U Bibliji se ne spominje čak ni neka posebna pažnja vlasnika konačišta (štalice) gdje su se Josip i Marija uspjeli skloniti. Bilo bi za očekivati da se porodilji posveti malo više pažnje od ostalih gostiju. Činilo se da nitko ne mari što se rađa još jedno dijete na svijet. Ni pastiri ne bi imali pojma što se događa u Betlehemu bez najave nebeskog vjesnika. Tajne službe kralja Heroda nisu ni slutile da se rodio Kralj nad kraljevima sve dok nisu pristigli mudraci s istoka koje je vodila zvijezda i o tome ih izvijestili. Sva ljepota Isusova rođenja bila je nepoznata ljudima onoga vremena jer je bila prejednostavna, odviše obična i odstupala je od načina kako se proslavlja neki važni događaj ili osoba. Da se kojim slučajem rodio kraljević, Herodov prestolonasljednik, ili prvenac nekog člana Velikog vijeća, svi bi, cijeli Jeruzalem, Judeja, Izrael, Samarija i Galileja, odmah saznali o tome važnome događaju. Otpočelo bi višednevno slavlje i radovanje. Jelo bi se pilo i veselilo, jer se rodio novi kralj ili uvaženi član elite tadašnjeg društva. Kada je Bog postao čovjekom, čovjekova spasenja radi, kada se rodio najveći Dobrotvor i Prijatelj čovječanstva, Isus, gotovo nitko na Zemlji nije imao pojma o samome događaju, a kamoli o njegovu značenju! Koji su bili uzroci takvoj neupućenosti i sljepoći?

Čini se da je uzroka bilo više i da zadiru u samu bit čovjekove slabosti izazvane grijehom, ali spomenimo samo jedan koji dominira stanjem čovjekove duhovne sljepoće.

Mesijanske nade starih Hebreja bavile su se očekivanjem političkog i militantnog Mesije ili Pomazanika koji će biti pomazan (ustoličen) na Davidovu prijestolju kako bi Božji narod konačno oslobodio rimske okupatorske tlake. Kako će se to zapravo dogoditi nitko nije točno znao, jer su postojala razna tumačenja, ali nitko nije ni slutio da bi rođenje djeteta siromašnih roditelja iz Galileje moglo imati bilo kakve veze s tim. Isusovi suvremenici nisu bili u stanju prepoznati veličinu jednostavnosti, snagu požrtvovnosti, toplinu skromnosti i ljepotu poniznosti. Njima bi prvi Božić bio zanimljiv i značajan da je bio obilježen pompom, obilnim trpezama i na lijepo ukrašenom mjestu, a ne u štali. Naravno osjećali bi se ugodno uz uzvanike svojega ranga i ugleda.

Pitajmo se što čini naš Božić posebnim i radosnim blagdanom. Obogaćuje li se naš božićni ugođaj skromnošću jer smo okrenuti potrebama onih koji nemaju; radošću jer smo imali priliku razveseliti tužnoga; zadovoljstvom jer ne sudjelujemo u blještavom nadmetanju tko će organizirati uzbudljiviju zabavu i kupiti skuplje poklone? Robujemo li mi društvenoj modi i očekivanjima doba u kojem živimo?

Da kojim slučajem Isus proslavlja svoj rođendan danas s nama, gdje bismo Ga potražili? Tko bi bili ljudi koji bi Ga prvi posjetili, pozdravili Ga i poklonili Mu se? Isusa bi valjalo potražiti među običnim, malim ljudima jer On sam kaže: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,40) Sigurno bi tješio žalosne, podijelio svoj obrok s gladnima, hrabrio bolesne. Proslavimo blagdane Božića i Nove Godine na ovakav, potpuniji način i obradujmo sebe i svoje bližnje istinskom radošću.

Dragutin Matak

Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.

Junačko djelo izvede mišicom svojom:
Rasprši one koji su oholi u misli srca svoga;
zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne;
gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku;
priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa –
kao što obeća ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
(Luka 1, 46-55)

Prvi, dominantni akter je Gospodin. On je, prema Mariji, njezin osobni Spasitelj, On je milostivo pogledao na nju i velike joj stvari učinio (počastivši je takvom prednošću da donese na svijet Čovjeka koji je istodobno Bog!). Njegovo je ime sveto i Njegovo milosrđe vremenski i generacijski neograničeno (“od koljena do koljena”). No, istodobno, On je junak, i to neobično agilan i silan. Njegovo junaštvo i moć ogledaju se prvenstveno u tome što je raspršio ohole, zbacio s trona vladare, a uzvisio neznatne. Gladne je nasitio, a bogataše otpravio bez hrane te priskočio u pomoć Izraelu, držeći obećanja što ih je izrekao. Tako predočen, Gospodin je Onaj koji izvršuje pravdu na Zemlji, On preokreće naopake tijekove povijesti i izokrenutu ovosvjetovnu ljestvicu vrijednosti. Tko bi gori, sad je doli! rekao bi Gundulić. Gospodin pruža nadu u svojoj naglašenoj aktivnosti, označenoj u tekstu glagolima – rasprši, zbaci, uzvisi, zasiti, otpusti, priskoči, jer tko se tako i toliko zauzima za neznatne? Tko je taj koji će učiniti velike stvari za osobe od kojih nema nikakve koristi? Tko je taj, osim Onaj koji ljubi?

Drugi akter su neznatni, među koje Marija ubraja i sebe. Ono što nju odlikuje jest osjećaj velike radosti i blaženstva. No, to nisu trenutačni i hlapljivi osjećaji, nego stanje. Ona je uistinu sretna i blažena i tako će je nazivati svi naraštaji. Marija nije, prema tome, nesvjesna posuda koju je nebeski Otac uporabio kako bi na Zemlju poslao Sina. Ona je osviještena i prosvijetljena o ukazanoj milosti i puna je oduševljenja. Ona slavi cijelim svojim bićem Gospodina. U hrvatskom prijevodu lijepo se postpozicijom (“duša moja”, a ne “moja duša”) ističe njezin ushit. Ne padajući ni u kakvu vjersku ekstazu, ona uza sve svoje oduševljenje argumentira Božju veličinu i razloge svojeg slavljenja. Ne ostaje samo na razini svojeg iskustva, nego se osvrće na sve koji Gospodina poštuju, na sve koji su gladni i neznatni. Sebe postavlja rame uz rame s njima. I Izrael je kao narod, u Marijinu kazivanju, neznatan i ovisan o Božjoj milosti.

Treći akter su oholi u misli srca svoga. To su vladari koji ugnjetavaju neznatne i bogataši kojima ništa ne treba i nisu gladni. Uz socijalnu i povijesnu dimenziju ovih antijunaka, dakako valja u duhovnu kontekstu prepoznati i duhovne bogataše, site svoje vlastite pravednosti, te sve oholice koji s prijezirom i omalovažavanjem pristupaju drugim ljudima. Marija ne krije likovanje zbog propasti ovih nepokajanih grešnika. U maniri psalmista sažimlje svekoliku starozavjetnu spoznaju.

Sjećajući se Marije i njezina neponovljiva iskustva, koje uključuje i nas, jer smo i mi ili neznatni ili oholi, pitajmo se: Imamo li mi svoje iskustvo s Gospodinom zbog kojega bi Ga “duša naša” mogla slaviti!

Đurđica Garvanović-Porobija

Što se dogodilo s Božićem?

Biblija nam ne kaže ništa o danu Kristova rođenja. Jedina naznaka koju imamo jest da je On rođen u doba kad su pastiri spavali u poljima – vjerojatno u jesen ili proljeće, a ne u zimu. Budući da Biblija ne spominje određeni datum, Crkve su prvo slavile Kristovo rođenje bilo kada tijekom godine kad su imale priliku. Ali do kraja četvrtog stoljeća većina je slavila 25. prosinca.

Zašto su se odlučili za 25. prosinca nije uopće upitno. To je bio dan rimskog blagdana Sol Invicitus, boga Sunca, blagdan koji je postao orgija za pijančenje, nered i nemoral. Tako su kršćanske vođe učinili vrlo razumnu stvar: počeli su s konkurentskim blagdanom.

Da bi umanjili kušnju obožavanja kozmičkog Sunca, puke lopte gorućeg plina, oni su uspostavili blagdan za Onoga koga je prorok Malahija nazvao “Sunce Pravde” – Isusa Krista.

Kršćani danas čine gotovo isto kad stvaraju alternativne društvene aktivnosti za djecu uvečer prije blagdana Svih svetih – očito poganskog blagdana.

Prirodno je da su ljudi nastavili s nekim tradicijama starog rimskog blagdana, ali sada su u novom okružju. Premda su odbacili pijančevanje i nemoral, oni i dalje daju darove, dijele hranu s obitelji i prijateljima i koriste zelenilo i svjetla za ukrašavanje. Ali oni su to činili u čast Krista.

Božić je godinama bio samo zimsko bogoslužje u crkvi i blagdan. Skromne su proslave počinjale 25. prosinca i trajale do 6. siječnja, dvanaest božićnih dana. Ali u viktorijansko doba Božić je slavljen samo povremeno, i to vrlo skromno.

Charles Dickens je vjerojatno otac našeg suvremenog Božića. On je rekao da je napisao novelu A Christmas Carol jer je bio razočaran bijednom proslavom tog blagdana u svojoj domovini. Njegov pokušaj promicanja ovog dana je fantastično uspio. A Christmas Carol je bila njegova najpopularnija knjiga. Ta je knjiga vratila Božić u kalendar. Božić se većinom bavi stvarima, a ne ljudima. Promicatelji su prisvojili njegov topli, zlatni imidž kako bi nam prodavali svoju robu. Načelo davanja pretvorilo se u kupovanje. Mi za Božić uopće ne štujemo dovoljno Krista. Umjesto toga imamo bogoslužje u “crkvama – trgovinama”, robna kuća je naš hram, katalog je Sveto pismo, propovijedi su zaglušujuće televizijske reklame, a Božić je sveti dan.

Pretpostavljam da bi Krist imao što reći o našem suvremenom Božiću. On se uvijek brinuo za odnos ljudi prema stvarima koje posjeduju. “Jer gdje ti je blago,” upozorio je On, “tu će ti biti i srce.”

Vidite, mi ne posjedujemo stvari, one posjeduju nas. Stvari zarobljavaju naše vrijeme, energiju, sredstva, i nadasve, naša srca. One nas odvode od onoga što je doista važno.

Užurbanom kupcu koji se mahnito bori s velikom gomilom darova da ih daruje ljudima koji već imaju daleko više no što trebaju i iscrpljenom kuharu koji provodi cijelu noć pripremajući više hrane no što ljudi mogu i trebaju jesti Isus bi rekao: “Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? To sve traže pogani.” Ako je bit poganstva potraga za stvarima koje ćemo jesti, piti i obući, onda je Božić postao poganski blagdan.

Ja također mislim da bi nam d bi nam Isus govorio o učinku Božića na našu djecu. Jednog jutra tijekom vikenda moja supruga i ja smo obavljali naše uobičajene jutarnje poslove. U pozadini se čula televizija, nekakav dječji program na koji mi nismo obraćali pozornost. Onda je glasna reklama doprla do naših ušiju. Ona je prikazivala četiri djevojčice okupljene oko igre zvane “Ludilo kupovanja”. Svrha ove igre je bila da stimulira kupovinu s kreditnim karticama i tekućim računima. Djevojčice su vrištale od zadovoljstva: “Obožavam kupovati!” rekla je jedna, a druga dodala: “Ja sam rođena za kupnju!”

Kakva sramota! pomislila sam. Ova igra uči djecu kako da se vezuju za stvari koje ih nikada neće učiniti sretnim kao što bi ih učinio odnos sa stvarnim, živim Isusom!

Vidite, zato je Božić uspostavljen: da nas povede u poznavanju Isusa Krista i da naučimo zašto ga je Bog poslao na svijet. “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!”

Sada ću vam ponuditi nekoliko skromnih prijedloga za vaš Božić:

Prvo, potičite svoju obitelj da kupi i daje manje jedno drugom nego što to uobičajeno čine. Kad kupujete, imajte na umu koliko je mnogo božićnih darova sada u smeću ili u nekoj vreći za nepotrebne stvari te u skladu s tim prilagodite svoja darivanja. Pamtite da preobilni imetak može odvratiti naše oči od dviju stvari koje su doista važne: od poznavanja Krista i ljubavi prema bližnjima koji nas okružuju.

Drugo, načinite božićni projekt darovanja ljudima kojima je to doista potrebno. Jednog Božića moja supruga i ja odvezli smo se u obližnji grad, gdje smo uzeli kutije koje su davale razne građanske udruge. Koristeći listu adresa što ih je ova udruga osigurala mi smo proveli božićno jutro raznoseći objede doista siromašnim ljudima. Bio je to blagoslov za njih i podsjetnik nama da nas je Gospodin blagoslovio tako da možemo dijeliti s drugima. A kad smo se te božićne večeri okupili s našom obitelji, podijelili smo juhu i kruh umjesto velikog obroka. To je bio jedan od najljepših Božića što smo ih ikada imali.

Naposljetku, ne dopustite da ovo vrijeme prođe a da ne čitate božićne priče izravno iz Biblije. U njima ćete naći nadu, radost, čuda i sigurnost da je Krist još uvijek s nama.

To je najbolji način da vratimo Božić Kristu.

Loren Seibold

I to proročko vrijeme počelo je otkucavati čim su Eva i Adam okusili zabranjeno voće i otvorili vrata svijeta nepojmljive tame. Upravo tu, u oskvrnjenom Edenskom vrtu, Gospodin je Evi obećao da će njezini potomci uništiti neprijatelja – Sotonu (Postanak 3,15). Kada je Eva zatrudnjela, ponadala se da je došao čas i da će se u Kajinu ispuniti to obećanje. A Bog je čuvao ovu nadu živom i nastavio ispunjavati nevjerojatna obećanja o Djetetu koje će spasiti svijet, obećanja o Bogu koji će živjeti među ljudima i obećanja o Božjem kraljevstvu koje će na koncu biti uspostavljeno! Obećanja o miru i izobilju, izlječenju i životu koji nikada ne prolazi.

Čas nije stigao ni u Abrahamovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Mojsijevo vrijeme. Čas nije stigao ni u Davidovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Izaijino vrijeme. Čas nije stigao ni u Danielovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Malahijino vrijeme.

Ali taj čas je u jednom trenutku ipak došao. Djevojka je zatrudnjela, Dijete se rodilo, bilo je siromašno, skromno i savršeno, naraslo je, postalo Čovjek, i taj Čovjek Isus je izgovorio: “Ispunilo se vrijeme!” Čas je došao. Vjekovna nada, želja naroda, čežnja svakog ljudskog srca od Eve, preko Marije, pa do vas – došla je. Emanuel, “Bog s nama”. Isus, “Spasenje”. Čas je stigao! Mudrost mudraca i riječi proroka ispunile su se. Čas je došao!

Bog u Isusu ispunjava svako obećanje koje je dao čovječanstvu da će biti s njim, da će djelovati, da će kraljevati. Raskošna ljepota Božjeg kraljevstva do ovog trenutka bila je samo obećanje. Ali sada je došao čas! Bog je u Isusu s obećanja prešao na ispunjenje. Božje kraljevstvo se približilo. Da, Božje kraljevstvo je blizu. Djelić Neba obasjao je Zemlju, nebeska stvarnost je ušla u našu zemaljsku. Božje kraljevstvo se približilo u Isusu.

Kessia Reyne Bennet

Njihova dirljiva priča počinje u jednome golemom sirotištu u vrijeme Božića. Više od 100 dječaka i djevojčica koji su nekada bili ostavljeni i zlostavljani nalazili su se u toj zgradi pod skrbi državnog socijalnog programa. Jedan od dvojice Amerikanaca priča:

“Sakupili smo djecu u velikoj blagovaonici i počeli priču o tome kako su Marija i Josip došli u Betlehem i kako nisu imali smještaj, pa su bili zadovoljni i štalicom. Ispričali smo kako je tamo Marija rodila Isusa i položila ga u jasle. Dok smo pričali, djeca i osoblje sirotišta nijemo su nas slušali. Neki su se popeli na stolove da nas vide i uhvate svaku riječ.

Kada smo završili priču o Isusovome rođenju, podijelili smo djeci drvene letvice da naprave jasle. Svakome smo djetetu dali i listove žutoga papira od koga je trebalo napraviti slamu, a od stare odjeće mogao se napraviti pokrivač. Bebu Isusa trebala je glumiti lutka koju bi dijete našlo kao podobnu među starim igračkama.

I tako je nastalo radno ozračje. Siročad svih dobi nastojala je sastaviti jasle i iscjepkati žuti papir što sitnije da bude kao slama. Ja sam hodao među njima da pomognem ako je gdje bilo potrebno. Sve je išlo dobro. A tada sam došao do Mišinog stola. Čini mi se da je mogao imati oko 6 godina i upravo je završavao svoj projekt. Pogledao sam u jasle i malo zastao s čuđenjem jer sam unutra umjesto jedne vidio dvije lutke-bebe. Odmah sam pozvao prevoditelja da upita mališana zašto u jaslama ima dva djeteta.

Prekriživši ruke, Miša je vrlo ozbiljno počeo prepričavati priču o Isusovu rođenju. Za tako malo djete, koje je tu priču čulo samo jednom, vjerno je ponovio sve do trenutka kada je Marija položila bebu u jasle. Tada je Miša dodao svoju verziju kraja priče:

“I kada je Marija položila Isusa u jasle, on se okrenuo, pogledao u mene i upitao me imam li svoj dom. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu, pa tako nemam ni dom. Tada mi je Isus rekao da mogu ostati s njim. Ali sam mu ja odgovorio da ne mogu, jer nemam dar za njega kao ostali. Toliko sam želio ostati s Isusom da sam razmišljao što bih mu ipak mogao darovati. Vidjevši ga tako malenog u hladnoj štalici pomislio sam da bi ga trebalo ugrijati. Stoga sam upitao Isusa: ‘Kada bih te zagrijao u svome zagrljaju, je l’ bi to bio dovoljan dar?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Kada bi me ugrijao to bi bio najljepši dar koji sam dobio’. Tako sam ja ušao u jasle i zagrlio Isusa. On me je pogledao i rekao mi da mogu s njime ostati zauvijek.”

Kada je završio svoju priču, mali je Miša počeo plakati. Suze su u potočićima tekle niz njegove obraze. Stavio je ruke preko lica i ja sam mogao vidjeti kako mu ramena drhte od jecanja. I ja sam počeo plakati.

Malo je siroto dijete u priči o Isusu našla nekoga tko ga nikada neće ostaviti ili zlostavljati, nekoga tko će s njime ostati zauvijek. To i jest bit objavljenoga evanđelja, radosne vijesti Isusa Krista – upoznati Božju osobu, sjediniti se s njime, sprijateljiti, zagrijati svoje i njegovo srce, voljeti ga te ostati s njime dovijeka. Kako u sadašnjemu svijetu tako i u svijetu koji dolazi.

Mnogi traže i mnogi nude razne putove smirenja i spasenja čovjekove duše iz ovoga pakleno nemirnog svijeta. Mnogi promiču razna sredstva za tu svrhu, razne metode. Ali je samo jedno važno znati da bi stekao mir i ljubav danas te vječni život s Bogom sutra – nije važno ŠTO imaš u svome životu, već KOGA imaš uz sebe.

Željko Bošnjak