Ovo je jedno od najčudesnijih Kristovih imena koje nalazimo u Svetom pismu. Ovdje Krista nalazimo potpuno obdarenog svim moćima, pravima obilježjima i vrlinama Božanstva. U Kristu je utjelovljen zbir svega što Bog jeste. On zadovoljava puninu stvaralačke sile, otkupiteljske ljubavi, života bez početka i kraja i savršenstva. Svaka božanska osobina – dostojanstvo, vlast, odlučnost i moć u punini se nalaze u Kristu.

Pavlova tvrdnja da je cjelokupno Božje biće otkriveno u Isusu istaknuta je dalje prilogom “bivstveno” ili u drugim prijevodima “tjelesno”. Božja punina prebiva u proslavljenom Kristovom tijelu u kojem se On uznio svom nebeskom Ocu (Filipljanima 3,21). U ovoj tvrdnji otkupljeni su privučeni u jedinstvo sa Bogom po Kristu. Otkupljeni su savršeni u Kristu koji je punina Božja (Kološanima 2,10).

Uzbudljiva je istina da Krist ispunjava našu prazninu. Mi koji smo spašeni postali smo jedno tijelo sa Kristom pa prema tome dijelimo Njegovu puninu. Apostol Ivan potvrđuje tu činjenicu u prologu svog Evanđelja: “Od punine njegove mi svi primismo milost za milošću.” (Ivan 1,16) Oni koji su otkupljeni Božjom milošću savršeni su u Kristu; njihova praznina ispunjena je Njegovom puninom.

George W. Brown

(1) Mesija/Krist. Čini se logičnim otpočeti s “Mesijom” budući da kršćanska Crkva svoje ime duguje grčkoj istoznačnici Christos, “Pomazanik”. Hebrejska riječ odnosi se na osloboditelja kojega su Židovi očekivali i koji će biti Božje oruđe u uvođenju novog doba za Božji narod. I hebrejski i grčki izraz izvedeni su od korijena riječi sa značenjem “pomazati”. Novozavjetni pisci, nazivajući Isusa “Kristom”, očito su Ga smatrali odabranim za posebnu zadaću.

Titula “Krist” javlja se u Novome zavjetu više od pet stotina puta. Premda je među Isusovim suvremenicima postojalo više shvaćanja mesijanstva, uglavnom se prihvaća da su Židovi u prvom stoljeću mesiju smatrali osobom koja je u posebnom odnosu s Bogom. On će najaviti kraj vremena i tada će biti uspostavljeno Božje kraljevstvo. Preko njega će Bog ući u povijest i osloboditi svoj narod. Isus je prihvatio titulu “Mesija”, ali nije poticao njezinu uporabu jer je ovaj izraz imao političke konotacije koje su otežavale Njegovu zadaću. Isus nije ukorio ni Petra (Mt 16,16.17) ni Samarijanku (Iv 4,25.26) zbog uporabe ove titule. On sam je znao da je Mesija, kako je to vidljivo iz Markova izvještaja kad citira Isusove riječi o davanju čaše vode jednome od Njegovih učenika “zato što ste Kristovi” (Mk 9,41). Sve je ovisilo o sadržaju koji se pripisivao ovoj tituli, kao što je vidljivo iz Isusova odgovora Petru kod Cezareje Filipove. Ubrzo nakon Petrova priznanja da je Isus doista “Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), Isus je naglasio činjenicu da “Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti” (Mk 8,31; usp. Mt 16,21). Odbacujući misao o političkom mesijanstvu, On je mesijansku službu protumačio radikalno drukčije od onovremenih tumačenja. Ako je sebe smatrao Mesijom, onda je to bilo u kontekstu ispunjenja Staroga zavjeta, odnosno svijesti da je Božje oruđe za otkupljenje Božjeg naroda, pri čemu otkupljenje treba shvatiti u duhovnom, a ne nacionalističkom smislu.

Kristovo uskrsnuće pojasnilo je i potvrdilo Njegovu titulu Mesije. Tako je u vezi s uskrsnućem i izlijevanjem Svetoga Duha Petar na Pedesetnicu objavio “da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli” (Dj 2,36).

Od samog početka tema kršćanskog propovijedanja i podučavanja bila je “Isus kao Mesija” (Dj 5,42). Osvjedočenje prve Crkve bilo je tako duboko da je “Krist” uskoro praktički postao osobno ime za Isusa. Evanđelje koje su naviještali bilo je početak “Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Između ostalog, titula Mesija ili Krist za prve je učenike dobila smisao “pomazani obećani Kralj”.

(2) Krist kao Gospodin. Dok je Krist, ili Mesija, bila titula od posebnog značenja za židovske kršćane, titula “Gospodin” (grčki kyrios) imala je veće značenje za neznabošce. Međutim, nisu je uzeli iz neznabožačkih izvora, već iz Staroga zavjeta gdje je u grčkom izdanju bila uporabljena za ime Jahve (Post 2,4) i Adonaj (Još 3,11; Ps 8,2.10). U svjetovnom grčkom jeziku “Gospodin” može biti jednostavno ukazivanje poštovanja (“gospodar” ili “gospodin”, Mt 13,27; Iv 4,19; Mt 10,24; Iv 15,15).

U helenističkom svijetu riječju “gospodin” oslovljavala su se božanstva misterijskih kultova kao i imperatora. U više slučajeva kad je bila primijenjena na Isusa, značila je poistovjećivanje s Božanstvom, kako se to najbolje vidi iz Tomina priznanja vjere: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)

Oslovljavajući Isusa kao Gospodina, prva Crkva željela Ga je uzdići iznad ljudske razine, kao osebujan predmet obožavanja (Dj 7,59.60), dostojan molitve (rr. 59.60) i povjerenja (Dj 16,31; Rim 10,9), začetnika našeg spasenja (Dj 15,11; 1 Sol 5,9). On je “Gospodar gospodara i Kralj kraljeva” (Otk 17,14; usp. 19,16) koji dijeli Božju narav, daje nam milost i mir (Fil 1,2; 2 Sol 1,2), tješi naša srca i učvršćuje nas u svakom dobrom djelu (1 Sol 2,16.17). U kršćanskoj uporabi ova titula podrazumijeva Isusovu apsolutnu suverenost nad svime što je vezano uz život i smrt i označava božanstvo. Za kršćane Krist je “jedini Gospodar i Gospodin” (Jd 4) i svaki je vjernik pozvan da se “obuče” u Njega (Rim 13,14); za Njega je svaki učenik spreman staviti na kocku svoj život (Dj 15,26) i čak umrijeti (Dj 21,13). On je jednostavno “Gospodin, Spasitelj Isus Krist” (2 Pt 1,11; 2,20). I u ovom je slučaju Kristovo uskrsnuće dalo prvim vjernicima pravo značenje Kristova gospodstva jer je, kako je Petar na Pedesetnicu rekao mnoštvu, upravo ovim događajem Bog Njega učinio i Kyriosom i Kristom: “Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!” (Dj 2,36)

(3) Sin Božji. “Mesija” i “Gospodin” titule su koje se mogu shvatiti u smislu funkcije ukazujući na Božje djelovanje i namjere s određenim čovjekom. “Sin Božji”, još jedna titula koja se u Novome zavjetu pripisuje Isusu, ukazuje na nešto više od funkcije. Ona ukazuje na Isusov odnos s Bogom u Njegovu biću. Isus Krist je više od Božjeg čovjeka, oruđa Božjeg djelovanja. On je Sin Božji. Njegov odnos s Bogom nadilazi funkcionalnost. On je ontološke naravi. To je radikalno nova dimenzija koju je Novi zavjet unio u razumijevanje titule “Sin Božji”. Osim božanske akcije, u Njemu je i božansko biće. Sin je “u krilu Očevu” (Iv 1,18). Nešto od Očeva bića je u Sinu.

Pojam “Sin Božji” mogao je u Novome zavjetu značiti mnogo i malo. Njegovo je značenje zasnovano na osebujnoj uporabi ovog izraza u Starome zavjetu. Može se primijeniti na anđele (Job 1,6; 38,7). Ponekad je kralj nazivan Božjim sinom (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Pravedni je narod nazvan sinovi Božji (Post 6,2); o Izraelu se također, u značenju cijelog naroda, govori kao o Božjem sinu (Izl 4,22; Hoš 11,1). Ali kad se ovaj izraz rabi za Isusa, kontekst pokazuje da ga ne smijemo razumjeti u istom smislu kao u spomenutim slučajevima. On je nazvan “Sin moj, Ljubimac, koji mi je mio” (Mat 3,17 – Ru). Marko piše Evanđelje o “Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Matej izraz “sina svoga” iz Hošee 11,1 nedvosmisleno primjenjuje na Isusa. Petrovo priznanje kod Cezareje Filipove “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16) Isus prihvaća bez pitanja i pripisuje ga božanskom otkrivenju (r. 17). Oni koji su Ga optuživali što je rekao: “Sin sam Božji” (Mt 27,43; usp. Iv 19,7), morali su Ga čuti da rabi ovu titulu.

Iz sinoptičkih evanđelja jasno je da je Isus prihvaćao ovu titulu i sebe smatrao Božjim Sinom (Mt 11,27; Mk 13,34). Ova titula dobiva svoje najpotpunije značenje u Evanđelju po Ivanu, koje u mnogo slučajeva rabi izraz “Sin” umjesto “Sin Božji”, što je još jedan način isticanja Isusovog jedinstvenog stanja. Bog i Njegov Sin na jedinstven su način povezani jedan s drugim (Iv 3,35; 5,19.20). Sam Isus je tvrdio da je to Njegov naziv (Iv 10,36), a Židovi su Njegovo oslovljavanje Boga Ocem razumjeli kao izjednačivanje “s Bogom” (Iv 5,18).

Ostali novozavjetni pisci kršćansku vijest označavaju kao “evanđelje Božje … o Sinu svome” (Rim 1,1.3). Dosta rano u svojoj službi Pavao je kršćanski put mogao opisati kao vjeru “u Sina Božjega” (Gal 2,20). Poslanica Hebrejima ne samo što govori o sinovstvu Isusa Krista, nego ga i posebno naglašava. Krist nadvisuje starozavjetne proroke (Heb 1,1.2), On je “Sin” zato što je “odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti” (r. 3), On uživa položaj Sina i zbog toga je uzvišeniji od anđela (rr. 4.5) i veći od samog Mojsija (rr. 5.6).

U najpotpunijem smislu Sin je dionik Očeve naravi. Ima iste karakteristike (Iv 5,21; 8,58; 21,7), čini ista djela (Mt 9,2; Iv 5,24-29) i ima pravo na isto štovanje kao i Otac (Iv 5,23; 14,1). Upravo kao što Njegovo uskrsnuće daje veće značenje titulama koje smo dosad razmatrali, ono daje još veće značenje “Sinu” jer se Isus, prema Pavlovim riječima, “uskrsnućem od mrtvih … pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću” (Rim 1,4). Ako je Kristovo sinovstvo prije Njegove smrti moglo biti nejasno, toga nakon Njegova uskrsnuća više nije moglo biti.

Isus kao Bog
U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od njih (Heb 1,8.9 – JB) pisac citira Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.” U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac, i Isus posjeduje božansku narav.

Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.” Premda postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi “Bog” u 1,1c (“Riječ bijaše Bog”) bez člana razlikuje predikat od subjekta glagola “biti” i time potvrđuje izbor “Riječ bijaše Bog” (JB). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku između Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da “Riječ bijaše kod Boga”. Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da “Riječ bijaše Bog”. Predikat “Bog” u trećoj rečenici ove izuzetne objave nalazi se u naglašenom položaju, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno pretpostojeća u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku
prepoznata kao Isus iz Nazareta, božanska u svojoj biti.

Nigdje u Novome zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku u kojem na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28) Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: “Gospode, Bože naš” (Ps 99,8 – Ša), tako su kršćani za Isusa mogli reći: “Gospodin moj i Bog moj!” i: “[Poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca” (Iv 5,23)

Raul Dederen

2. Jahve kaže da je On sam sve stvorio: Izaija 44,24. Isus je Stvoritelj. Kol 1,16.17 kaže da je sve stvoreno po Isusu i za Njega; uz to On sve održava „i sve stoji u njemu“. Ne možemo drukčije nego zaključiti da je Isus Jahve.

3. Jahve je Prvi i Posljednji. „Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: “Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.“ (Iz 44,6.) Vidi i Iz 48,12. Za Isusa u Otkrivenju piše: „Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.“ (Otk 1,17.18.) Vidi i Otk 2,8; 22,13.14. Razumno je prihvatiti da može biti samo jedan Prvi i Posljednji – Isus je Jahve.

4. Jahve ne dijeli svoje slave s drugim. „Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam.“ (Iz 42,8.) Isus se molio: „A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ (Iv 17,5.) Isus i Otac su oboje Jahva i dijele istu slavu.

5. Koliko njih mogu biti „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“? „Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima.“ (Pnz 10,17.) U 1 Tim 6,15 Bog je nazvan: „On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ U Otkrivenju 17,14 piše za Jaganjca: „On je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva.“ Sličan tekst nalazimo i u Otk 19,16.

6. Tko je jedini u stanju čitati srca ljudi? U 1 Kr 8,39 piše za Jahvu: „Ti jedini poznaješ srce sviju.“ Vidi i Ps 7,10. U Otk 2,23 čitamo kako Isus tvrdi da On ima ovu osobinu: „Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca.“ Vidi i Iv 2,24.25. I ovdje se potpuno jasno da je Isus Bog (Jahve).

7. U Pnz 32,3.4 prvi put je Jahve nazvan Stijenom: „Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi Boga našeg veličajte! On je Stijena.“ Tako je nazvan mnogo puta. U 1 Kor 10,1-4 čitamo da je Isus bio Stijena koja je pratila Božji narod prigodom Izlaska. I ponovno imamo dokaz da je Isus Jahve.

8. Tekst u Joelu 3,5 (neki prijevodi 2,32) koji se odnosi na Jahvu, citira Pavao u Rim 10,13 gdje ga nepobitno primjenjuje na Isusa: „Jer: Tko god prizove ime Gospodnje [Jahvino], bit će spašen.“ Nema nikakve sumnje da je Pavao u Isusu vidio Jahvu. Pokušajte čitati Rim 10,9-17 i vidjet ćete da vas tekst vraća na Joela 3,5. S tim u vezi usporedite slične primjere: Heb 1,8-12 sa Ps 102,24-27; Iv 12,36-41 sa Iz 6,1-3.10; 1 Pt 2,14.15 sa Iz 8,12.13.

9. U Iv 8,58 Isus primjenjuje Božje ime „JA SAM“ iz Izl 3,14 na sebe. Reakcija Židova (vidi r 59) potvrđuje da je Isus rekao da je On veliki JA JESAM – Jahve.

Ne možemo prihvatiti veliku zabludu prema kojoj je Isus Jahvin Sin u doslovnom smislu, rođen negdje u prošloj vječnosti. Istina je da je On postao sin rođenjem po djevici Mariji, ali to ne znači da se rodio negdje u vječnosti. Naravno da je u redu Isus nazivati Božjim Sinom zbog njegova Utjelovljenja. Biblija pokazuje da je Isus Jahve i zato ne može biti doslovan Jahvin sin.

Svakako ne smijemo smetnuti s uma tekst u Iz 43,10: „Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.“

Max Hatton

Istina, i Sveti Duh se pokazivao vidljivo za ljudska osjetila uzevši, na primjer, oblik goluba. (Luka 3, 22) Zatim se mnogo govori o njegovom utjecaju, milini, sili i darovima. Tako smo skloni o njemu misliti kao o nekom utjecaju, sili, energiji. Simboli kao što su vjetar, vatra, voda, ulje i tako dalje, nekako kao da nas na to navode.

Pa ipak, činjenica je da ime Duh u grčkom u srednjem rodu je i poznajemo ga kao osobu: „Ovaj Duh svjedoči našemu duhu, da smo djeca Božja. A kad smo djeca, i baštinici smo: baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo.“ (Rimljanima 8, 16.26)

Pitanje od velikog značaja

Ovo nije neko tehničko, akademsko ili možda nepraktično pitanje. Ono je od velikog značaja i velike praktične vrijednosti. Ako je Sveti Duh božansko biće i mi mislimo o njemu kao bezličnom utjecaju, onda mu skraćujemo poštovanje, čast i obožavanje koji mu pripadaju.

Ako je pak on jednostavno jedan utjecaj ili sila, mi se možemo usuditi da se njome poslužimo, da je upotrijebimo. Ali, ako ga smatramo bićem, kao što Sveti Duh jeste, moramo znati kako mu se povjeriti, kako bi se on poslužio nama.

U rečenicama Spasiteljeve izjave o Svetom Duhu dominira misao o osobi. U Ivanu 14,15.16. glavi Isus se služi sličnom zamjenicom „on, njega, kojega“ u nekih dvadeset slučajeva, ukazujući nam na njega kao osobu.

I na drugim mjestima Svetog pisma uvijek ćemo naći riječ o Svetom Duhu kao osobi, osobi koja govori, koja uči, svjedoči, vodi, sluša i objavljuje. To su osobine osobe koja posjeduje inteligenciju, sposobnost razlikovanja, volju i moć.

Osobine koje se pripisuju Svetom Duhu kao osobi

Sad ćemo za trenutak pogledati u svjedočanstvo Biblije o osobi Svetog Duha. Osobne osobine, osobni postupci i odnosi ukazuju na to da je Sveti Duh osoba. Njemu se pripisuje znanje, osjećanje, volja, ljubav – što je odlika osobe.

a) Znanje – „Jer tko od ljudi zna, što je u čovjeku, osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i u Bogu što je, nitko ne zna, osim Duha Božjega.“ (1. Korinćanima 2,11)

Sveti Duh je osoba koja je sposobna raditi s osobama savjesno i svjesno, koja im otkriva ono što je u Božjem srcu za njih i ono što je u njihovom srcu.

b) Volja – „A ovo sve čini jedan i isti Duh, koji razdjeljuje svakome, kako hoće.“ (1. Korinćanima 12,11)

Ovdje imamo jak dokaz o volji koju posjeduje osoba. Volja je posebna odlika jedne osobe.

c) Misao – „A onaj, koji ispituje srca zna, što je želja Duha, jer po volji Božjoj moli se za svete. (Rimljanima 8, 27) „Jer nađe za dobro Duh Sveti i mi, da ne mećemo više nikakva tereta na vas osim ovoga potrebnoga.“ (Djela 15,28)

d) Ljubav – „Molim vas dakle, braćo, zaradi Gospodina našega Isusa Krista i zaradi ljubavi Duha Svetoga: Pomozite mi u borbi molitvama za me k Bogu.“ (Rimljanima 15,30)

Sveti Duh nije slijepa sila, već osoba koja nježno ljubi.

e) Zajedništvo – „Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!“ (2. Korinćanima 13,13.)

Sveti Duh je u zajednici s najvišim božanskim licima: Ocem i Sinom, i to u svakom apostolovom blagoslovu. Zajednica sa Svetim Duhom je moguća samo sa stvarnom osobom. A to uključuje zajedništvo i uzajamnost.

f) Osjećaji – „I ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja!“ (Efežanima 4,30)

Svijest o ovoj slavnoj nebeskoj osobi mora formirati život koji je Bogu po volji!

g) Svetom Duhu se može lagati – Sveti Duh kao božansko Biće, kao sveta Osoba, ne podnosi ruganje, iskušavanje i laganje. Pročitajmo polako ove stihove: Hebrejima 10,29; Djela 5, 3.4.9.

Ali, Sveti Duh je i nešto više nego samo jedna osoba. On je božansko Biće, koje se također naziva Bogom. (Djela 5, 3.4.) On posjeduje božanske osobine: svemoć (Luka 1, 35) svuda je prisutan (Psalam 139, 7-10) i vječni život (Hebrejima 9, 14) (Duhom vječnim mjesto Duhom svetim). Ovo su Božje osobine, koje se pripisuju i Svetom Duhu. On je veći od anđela, jer je Kristov Predstavnik, upravlja svim anđelima na zemlji u borbi sa silama tame.

Sve nas ovo dovodi u položaj da sagledamo odnos Svetog Duha prema ostalim osobama božanstva. Naše shvaćanje o Trojstvu božanstva dovodi nas katkada da mislimo o tri Boga umjesto jednog. Naš Bog je jedan (jedini Bog /Ponovljeni zakon 6, 4), ali tri Osobe ili Osobe božanstva. Naša teškoća je u tome što i u duhovnom svijetu pokušavamo predstaviti tri osobe kao što to činimo u tjelesnom svijetu.

Ovo su osnovne istine koje uključuju u Božji plan spasenja sva tri božanska Bića, njihovo zauzimanje za čovjeka i vrijeme njihovog djelovanja u tom pravcu.

LeRoy E. Froom

U Svetome pismu postoje tri odvojena, ali međusobno povezana tipa dokaza o Trojstvu ili Trojedinom Bogu: (1) dokaz o jedinstvu Boga, da postoji samo jedan Bog; (2) dokaz da postoje tri Osobe koje su Bog; (3) profinjene tekstualne naznake Božjeg trojedinstva. Razlike koje u Bibliji nalazimo između Boga Oca, Krista i Svetoga Duha treba shvatiti na način da je On u svojem bitku Bog, koliko god to bilo teško prihvatiti našem palom umu.

BOŽJA JEDINSTVENOST

Sustav vjerovanja starih Hebreja bio je strogo monoteistički, pri čemu je “mono” označavalo “jedan”, a “teistički” potječe od grčke riječi za “Boga”, što znači da postoji samo jedan pravi Bog. Ovakvo se razumijevanje provlači kroz cijeli Stari zavjet. Postoji samo jedan Bog, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a ne mnoštvo bogova kao što su vjerovali mnogi narodi i plemena koja su živjela u hebrejskom susjedstvu. U ovom smislu, vjerovanj e koje ističe Biblija bilo je jedinstveno.

“Mojsije opet zapita Boga: ‘Ali kad dođem k sinovima Izraelovim, pa im reknem: Bog otaca vaših šalje me k vama, i ako me upitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?’ Bog odgovori Mojsiju: ‘JA JESAM, KOJI JESAM.’ (Znači, ‘JA POSTOJIM’) I nastavi: ‘Tako reci sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM, posla me k vama!’ Dalje reče Bog Mojsiju: ‘Tako javi sinovima Izraelovim: ‘Gospod, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, posla me k vama. To je ime moje na vijeke, i tako me se ima zvati kroz sve naraštaje.'” (Izlazak 3,13-15)

Božju jedinstvenost jednako tako možemo pronaći u tekstu koji Židovi nazivaju “Šema”: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4). Ovaj naziv potječe od pozdravne riječi, imperativa “čuj” na hebrejskom jeziku, koja glasi “Šema”. Ova zapovijed koja je upućena izraelskom narodu da vjeruje i tako poučava svoju djecu, jedna je od velikih istina o Bogu.

Istu riječ, ehad, “jedan”, uporabio je i sam Bog u izrazu “Šema” u Ponovljenom zakonu 6,4. Riječ ehad, kojom se opisuje jedinstvenost, ne podrazumijeva matematički zbroj, već potpuno jedinstvo. Ovdje se potvrđuje jedinstvo različitih dijelova. Prema Postanku 2,24 muževi i žene trebaju postati “jedno”, baš kao što je Bog “jedan” u Ponovljenom zakonu.

KRISTOVO BOŽANSTVO

Božanstvo Boga Oca rijetko je sporno, ako je ikada i bilo. Oni koji dovode u pitanje Trojstvo, često dovode u pitanje Kristovo božanstvo. Da Krist nije vječan i u potpunosti Bog, plan spasenja bio bi ozbiljno ugrožen. Pavao, nekoć okorjeli farizej, govori o Kristovom božanstvu u Filipljanima 2,6.7: “Koji kad je bio u OBLIČJU Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude JEDNAK Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek.”

Za farizeja koji je utemeljen na starozavjetnom nauku o jednome Bogu, ovo je zapanjujuća izjava jer otkriva Pavlovu duboku uvjerenost u Kristovo božanstvo. Poslanica Hebrejima — upućena Židovima koji su bili strogi monoteisti kao i Pavao — sadrži snažne izjave koje ističu božanstvo Božjeg Sina. U Hebrejima 1,8.9 Kristova božanska narav izražena je snažno i izričito: “A Sinu: ‘Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; i žezlo pravde, žezlo kraljevstva tvoga, ljubio si pravdu, i mrzio si na bezakonje; zato te pomaza, o Bože, Bog tvoj uljem radosti većma nego drugove tvoje.'”

U otkrivanju Kristovog božanstva najvažnija je Isusova vlastita samosvijest. On nije stupao jeruzalemskim ulicama s trijumfalnim zborom onih koji su objavljivali Njegovo božanstvo. Ipak, četiri evanđelja sadrže brojne dokaze koji otkrivaju da je na taj način On shvaćao samoga sebe. Isus je višeput tvrdio kako posjeduje ono što s pravom pripada jedino Bogu: Božje anđele nazivao je svojim anđelima (Matej 13,41); tvrdio je da oprašta grijehe (Marko 2,5-10); tvrdio je kako ima vlast suditi svijetu (Matej 25,31-46). Tko još osim Boga može s pravom ustvrditi takvo što?

Na Isusovom suđenju jedna od optužbi protiv Njega bila je Njegova tvrdnja da je Božji Sin (Ivan 19,7; Matej 26,63-65). Da Isus nije sebe smatrao Bogom, ovo je bila prava prigoda da ispravi pogrešan dojam. Ipak, On to nije učinio. Naprotiv, na svojem suđenju pred Kaifom potvrdio je pod prisegom vlastito božanstvo. To je snažan dokaz iz Biblije o Kristovom božanstvu.

SVETI DUH

Ako Bog može biti “jedno” kao spoj dviju Osoba Oca i Sina, dodavanje treće Osobe Trojstvu ne bi nam trebalo stvarati poteškoću. Ovdje govorimo o Svetome Duhu. Već na samom početku biblijskih spisa govori nam se o ulozi Svetoga Duha prilikom stvaranja: “Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama.” (Postanak 1,2)

Matej 28,19 skreće pozornost na tri Osobe Trojstva: “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Tri božanske Osobe spominju se kada je Isus davao upute o krštavanju novih vjernika. Ovakva “formula” za krštenje još uvijek se rabi u većini kršćanskih crkava prigodom krštenja. Osobu koja je odlučila slijediti Isusa krštava se u “ime” (jednina u grčkom, ne množina), iako su obuhvaćene tri Osobe. Tri  božanska Bića smatraju se kao Jedno.

Prigodom Isusovog krštenja zajedno se pojavljuju sve tri Osobe Trojstva. Pročitajmo Markov dramatičan opis ovog krštenja: “U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade se krstiti od Ivana u Jordanu. Jedva je bio izašao iz vode, vidje, kako se otvori nebo, i Duh kao golub siđe na njega. S neba povika glas: ‘Ti si Sin moj ljubljeni; ti si po mojoj volji.'” (Marko 1,9-11). Riječ “otvaraju” (redak 10) koju Marko rabi kad spominje nebesa bilo bi bolje prevesti riječju “razdvajaju”. Marko pridaje važnost svim trima Osobama božanskog Trojstva u fantastičnoj Božjoj objavi koja utječe i na samu prirodu.

Kao i kod Isusa, djelo Svetoga Duha povezano je i pripisuje se Božjem djelovanju. Razmotrimo sljedeće prikaze djelovanja Svetoga Duha:
1. Kada najavljuje rođenje Krista, anđeo kaže Mariji da će se njezino Dijete zvati “svetim” stoga što će na nju sići Sveti Duh (Luka 1,35).
2. Isus je tvrdio da na Njemu počiva Duh Božji koji Ga je “pomazao” da propovijeda (Luka 4,18).
3. On je također tvrdio da izgoni “zle duhove” pomoću Božjega Duha (Matej 12,28).
4. Kristovo djelo nakon Njegovog odlaska trebao je nastaviti Duh, “Branitelj” (Ivan 14,16).
5. Isus je na svoje sljedbenike dahnuo Svetoga Duha (Ivan 20,22).
6. Novi će kršćani imati Svetoga Duha koji će u njima prebivati (Ivan 14,17) i Kristovog Duha (Galaćanima 2,20; Kološanima 1,27).

Kristova služba i služba Svetoga Duha usko su povezane. Postoje i biblijski nagovještaji koji ukazuju na Svetoga Duha kao Boga. “Tada reče Petar: ‘Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome… Ljudima nijesi slagao, nego Bogu.'” (Djela 5,3.4).

U JEDINSTVU I JEDNAKOSTI

Koliko god jasno Biblija ističe da je Bog jedan (ehad), spominje Ga i u množini. Učenjaci i istraživači Biblije u mnogim su starozavjetnim tekstovima tijekom tisućljeća zapažali snažan dokaz o množini Božje naravi. Ova je istina, kao i mnoge druge, više otkrivena u Novom zavjetu.

“Tada reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!’… Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1,26.27).

Kombinacija množine i jednine kada je riječ o Bogu također se pojavljuje u Postanku 11,7.8 pri opisu gradnje Babilonske kule: “‘Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!’ I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada.” (Postanak 11,7.8) Ovdje ponovno govori sam Bog. Iako se spominje “Jahve”, On govori kao predstavnik skupine (mi).

Petar u Novome zavjetu u svojoj propovijedi na blagdan Pedesetnice uzdiže Isusa kao Boga: “Reče Gospodin Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna.`” (Djela 2,33) Kao pobožni Židov monoteist, koji vjeruje u jednoga Boga, Petar objavljuje potpuno božanstvo Krista koji je na Nebu. U svojoj poslanici Židovima u izgnanstvu Petar iznova ukazuje na dokaz Božje trojedine naravi: “Po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, na pokornost i škropljenje krvlju Isusa Krista: Milost vam i mir u punini!” (1. Petrova 1,2.)

Pavao uključuje množinu Boga dok opisuje proces spasenja: “Jer koliko je obećanja Božjih, našlo je u njemu svoj da, i u njemu je Amen Bogu na slavu po nama. Bog je, koji nas utvrđuje s vama za Krista, i pomaza nas, koji nas i zapečati i dade zalog Duha u srca naša.” (2. Korinćanima 1,20-22).

Ovaj nauk nije lako u potpunosti pojmiti našim palim, ograničenim umom. Ovdje se bavimo naravi našega Boga, Stvoritelja svemira. Bilo bi nerazumno misliti da Ga u potpunosti možemo shvatiti, osobito kada kao ljudi “u cijelosti” ne shvaćamo gotovo ništa. Razmislite o nečem “najjednostavnijem” čega se možete sjetiti. Koliko toga staje izvan dosega vaše spoznaje? A koliko je toga više kada razmišljamo o Božjoj naravi?

SVETO TROJSTVO I SPASENJE

Evanđelje po Ivanu posvećuje izravnu i svjesnu pozornost Božjoj trojedinoj naravi. Čini se kako je Ivan u potpunosti svjestan Božje trojedinosti, odnosno “Trojstva”.

Dio Evanđelja po Ivanu u poglavljima 14-16 donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha. Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

U nauku o Trojstvu ne nalazimo tri različite božanske uloge jedne Osobe (što je modalizam), niti su tri Boga u jednoj skupini (to se naziva triteizam ili politeizam).

Jedan Bog (“On”) isto je što i “Oni”; “Oni” su uvijek zajedno i zajedno djeluju. Sveti Duh izvršava volju Oca i Sina, koja je također i Njegova volja. Ovu istinu Bog o sebi otkriva u cijeloj Bibliji. Neki ljudi imaju problema s prihvaćanjem Kristove božanske naravi zbog toga što je Isus, dok je bio kao čovjek u tijelu, svoju volju pokorio Očevoj. Mnogi to shvaćaju kao “dokaz” da je On na neki način manji od Oca. Međutim, ovo ne utječe na unutarnju strukturu Božanstva. Ova podređenost samo pokazuje kako se trebao odvijati plan spasenja. Isus je trebao postati kao čovjek, “poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8). Isto tako “premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” (Hebrejima 5,8.9).

Ove izjave pokazuju kako je podređena Isusova uloga bila rezultat utjelovljenja, koje je bilo ključno za plan spasenja. One ne dokazuju ništa drugo osim da je On u potpunosti Bog i vječan.

Jo Ann Davidson

U posjetu Delfima obišla sam i ruševine spomenika i hramova posvećenih mnogim poganskim bogovima. Unatoč činjenici da sam se nalazila u svetištu onih koje Biblija naziva lažnim bogovima, gotovo sam mogla osjetiti Božju nazočnost. Prirodno prostranstvo koje se pružalo pred mojim očima i moja malena pojava spram njega, natjerali su me da razmišljam o bogoštovlju koje su prakticirali stari Grci. Za njih, Delfi je bilo mjesto božanskog otkrivenja. Oni su čvrsto vjerovali da Apolonova proročanstva uvijek govore istinu. Mi danas tako|er vjerujemo da je crkva mjesto gdje Bog otkriva svoju volju. Ali to ima drugačiju svrhu.

Dugo nakon što je bio svjedokom Isusovog preobraženja na gori i grmljavine Božjeg glasa iz oblaka, apostol Petar je to svoje iskustvo opisao slično iskustvu Mojsija koji je na Sinaju od Boga primio Deset Zapovijedi: “I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori.” Iskustvo koje je tada doživio pomoglo mu je da izgradi svoje povjerenje u Božju riječ i da bude bolji čovjek, kojega danas poznajemo kao pobožnog Isusovog apostola.

Mnoge su kulture, tradicionalno, mjesta svojega bogoštovlja podizali na brdima, planinama ili umjetnim uzvišenjima kako bi svoje hramove približili nebu. Boravak u takvim svetištima ljudima bi pomogao da nadiđu svjetovnost i svoje misli posvete božanskim stvarima. Delfsko je svetište načinjeno prema tom modelu. Ali kakav je bio utjecaj njihovog bogoštovlja na njihov karakter?

U Starom Zavjetu je zapisano iskustvo patrijarha Jakova. Jedne je noći, dok je spavao na otvorenom, sanjao ljestve koje dosežu nebo i čuo Božji glas koji mu se obraćao. Kada se probudio, oduševljeno je rekao: “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao… Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” Potom je na tom mjestu uzdigao jedan kamen kao znak svetog mjesta. Svoj je put dalje nastavio s čvrstom odlukom da bude vjeran i poslušan Bogu. Tako vidimo da posvećeni prostor i pronalaženje istine nije sve. Stari su Grci u nečemu promašili. Njihovi su bogovi djelovali prema istim nagonima i motivima kao i oni sami. Gnjev, zavist, strah, ljubomora i ostala ljudska osjećanja bila su značajka ponašanja njihovih božanstava. Ona nikako nisu mogla biti uzorom prema kome bi ljudi poduzeli neku promjenu i postali bolji. Zatim, iako su od Apolona primali otkrivenja, smatrali su da ništa ne treba mijenjati. Sve je bilo već određeno.

Suprotno tome, mi vjerujemo da naš Bog ne propisuje detalje naše budućnosti. On nas poziva da imamo vjeru u njega i mirno surađujemo s njime za našu budućnost. Našega Boga ne pokreću ljudski nagoni. On je svet i djeluje iz ljubavi. Stojeći na vrhu Parnasa, postalo mi je jasno što je pravo bogoštovlje: sveto iskustvo s Bogom tijekom kojeg dolazi do promjene, do preobraženja grešnog čovjeka. To je ono što se dogodilo Savlu, progonitelju kršćana, kada je susreo Isusa licem k licu, nakon čega je postao apostol Pavao. Isto se dogodilo i Jakovu nakon što mu se Bog obratio u snu. Nove odluke, jača vjera, bolji karakter.

Kako je s vašim bogoštovljem u domu i crkvi? Ima li za vas osobitog značaja što je crkva na brdu ili mislite da je važnije na bogoslužju svoje srce otvoriti za Božji utjecaj? Ne zaboravimo da iskustvo bogoštovlja potiče promjenu. Ono nam ne donosi samo otkrivenje istine, već pomaže i da naučimo živjeti prema toj istini. Bogoštovlje, zatim, otkriva i naše odgovornosti. Stari su Grci sebe vidjeli samo kao šahovske figure u rukama sudbine. Ali kada je Pavao susreo Boga on je odlučio poći novim životnim putem. Kada je Jakov čuo Božji glas, zavjetovao se Bogu na vjernost u svemu, pa i u materijalnim darovima. Obećao je da će mu vjerno davati deseti dio od svih dobara koje bude imao. Pravo bogoštovlje grešnike mijenja po uzoru na dobroga i svetog Boga.

Gore, u Delfskom svetištu, drevni su Grci, na neki način, imali dobru zamisao. Bilo je to prekrasno, gotovo savršeno mjesto za bogoštovlje. Ali ja sam zahvalna što tamo gore nisam naišla na nekakvog ćudljivog boga sudbine, već mudrog i dobrog Boga ljubavi.

Michelle Beach Izzo

Božja ljubav se, dakle manifestirala na sljedeće načine:

Prvo, vrhunac otkrivenja božanske ljubavi dogodio se na Golgoti. Pošto Bog ne može umrijeti (1. Tim 6,16), bilo je apsolutno neophodno da Krist uzme ljudsku prirodu kako bi mogao položiti svoj život kao žrtvu za grijeh. Ta jedinstvena kombinacija božanskog i ljudskog postala je temelj žrtve za grijeh: mada On kao Bog nije umro u bukvalnom smislu, pristao je na smrt u ljudskom obliku i prošao kroz sve njene etape do samog kraja. Zbog toga kršćani mogu tvrditi da je, u posebnom smislu, “Bog umro”. Žrtvena smrt Čovjeka dobila je božansku vrijednost jer je Bog na nju pristao.

Drugo, Kristova ljudska priroda bila je apsolutno bitna da bi On mogao djelovati na nas kao veliki Uzor. Pošto Bog ne može biti iskušan (Jakov 1,13), Isus je morao postati čovjek da bi prošao kroz iskušenja i dao nam pravi primjer vlastite pobjede nad lukavstvom i obmanama našeg najvećeg neprijatelja.

Treće, bezgrešnost Njegove ljudske prirode i savršena poslušnost bili su bitni za djelotvornost Njegove žrtve pomirenja. I najmanji trag grijeha diskvalificirao bi Ga kao našu zamjenu i iskupljujuću žrtvu.

Četvrto, duboko jedinstvo između Njegove ljudske prirode koja trijumfira i božanske koja se žrtvuje izuzetno je pogodovalo tome da On postane “jedan posrednik Boga i ljudi” (1. Tim 2,5). Samo onaj tko je istinski čovjek može pružiti odgovarajuću pomoć palom čovječanstvu i samo onaj tko je istinski Bog može stati pred Oca kao naš pobjedonosni Branitelj.

Može li biti veće manifestacije ljubavi od one koja je prikazana u Kristu i veće Zamjene pred Ocem? Može li biti uzvišenijeg, opsežnijeg i efikasnijeg plana za spasenje palih ljudskih bića od onog koji je zamišljen i ponuđen u ličnosti Gospodina Isusa Krista?

Woodrow W. Whidden

Tako su izgledala reagiranja tijekom čitave povijesti doktrine o Trojstvu. To kršćansko vjerovanje, ipak, ostaje temeljno za naše shvaćanje spasenja. Ono glasi: “Postoji JEDAN Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo TRI vječne osobe.” To je govorio Isus, a to govori i Biblija. Mnogo je tekstova u Svetom Pismu koji ističu čas jednoga Boga, čas zajedništvo tri božanske osobe. Mojsije je povikao: “Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je JEDAN!” a Isus je pred svoj odlazak poručio: “Učinite sve narode učenicima mojim. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.” Kako ova, naizgled proturječnost, može biti temeljem naše kršćanske vjere i iskustva?

Učenje o Trojstvu nam pomaže da više cijenimo svoje spasenje od grijeha. Biblija počinje s Božanstvom koje stvara svijet, a završava s Isusom i Duhom koji pozivaju ljude da dođu i piju vodu života. Između je čitava povijest spašavanja ljudi, priča o tri jedinstvene osobe Božanstva koje se cijelim srcem suprotstavljaju silama zla, što nam je poznato pod nazivom Velika Borba. Grijeh je toliko ozbiljna stvar da su sva tri člana Božanstva uložila sve svoje napore i poslala jednog između sebe da povrati čovječanstvo. Apostol Petar je ovako opisao njihovu zajedničku aktivnost pišući o kršćanima kao Božjim izabranicima: “Izabranima po predznanju Boga OCA, za posvećenje koje ostvaruje DUH, da se pokore ISUSU Kristu i budu poškropljeni njegovom krvlju.”

Iako je samo Isus prolio krv za nas, druge osobe Božanstva su jednako podnosile bol i agoniju umiranja na križu. U nastavku, Sveti Duh je taj koji je ostao nazočan na Zemlji nakon Kristovog uznesenja, i pomaže vjernima da nadvladaju zlo. Tako učenje o Trojstvu čini da više cijenimo svoje spasenje u koje je toliko uloženo.

Nauk o Trojstvu nam govori što je prava ljubav. Da bi ljubav postojala, potrebno je najmanje dvije osobe: muž i žena, majka i dijete, otac i sin. U bračnom odnosu, na primjer, ljubav stvara jedinstvenu zajednicu između dvoje ljudi, a ipak dozvoljava da svatko funkcionira na svoj način. Biblija kaže da je Bog ljubav. Budući da ljubav ne može postojati sama, to upućuje da u Božanstvu vlada odnos ljubavi. A u pravoj ljubavi nema podijeljenosti. Osobitosti – da, ali podijeljenosti – ne.

Unutar Božanstva vladaju odnosi potpunog povjerenja i originalne ljubavi. Svaki od njih Trojice živi u potpunosti predan boljitku druge dvojice. To objašnjava golemu bol, pa i smrt, koje su zadesile Isusa na križu. Jedan iz Trojstva je trebao na sebi ponijeti grijehe svih ljudi i tako biti razdvojen od ostalih iz Božanstva, zbog prokletstva grijeha. To je i slomilo Kristovo srce koji je kroz vječnost živio u zajedništvu s Ocem i Svetim Duhom. Trojstvo je, dakle, neusporedivi primjer prave ljubavi.

Trojstvo nam otkriva značenje zajedništva. Tri osobe Božanstva, iako razdvojene, jedno su u karakteru, jedno u naravi i jedno u namjeri. Njihovo zajedništvo karakterizira savršeni sklad. Vjerojatno zato Biblija ističe da je Bog jedan. Sličan bi sklad trebao postojati i u ljudskom zajedništvu. U prvom poglavlju Biblije piše da je Bog stvorio čovjeka prema svom obličju. Pisac toga poglavlja, dalje, pod imenicom ČOVJEK podrazumijeva dvije jedinke – muško i žensko. Tako nam Trojstvo otkriva da ma koliko različiti bili, ljudi su stvoreni da žive kao jedna obitelj, kao što i tri osobe Božanstva žive u skladu, ljubavi i jedinstvu.

Trojstvo nas uči zadaći koju imamo obaviti. Jedna od veličanstvenih istina vezanih uz Božanstvo je da je svatko od njih posvećen izvršenju istog posla. U stvaranju svijeta, u izvođenju Božjeg naroda iz ropstva, u poniženju i uzdizanju Isusa Krista, kod izlijevanja Duha na apostole, u vođenju kršćanske crkve, i u uspostavljanju budućeg Božjeg kraljevstva na Zemlji, čitavo je Trojstvo na djelu. Ono nas uči da Isusov poziv “Idite i učinite ljude mojim učenicima” ne znači samo propovijedanje evanđelja, već poziv da se aktivno, a ne pasivno, pridružimo Božanstvu u Velikoj Borbi i zauzmemo svoje mjesto na strani dobra. Kao što je Otac poslao Sina i kao što su Otac i Sin poslali Duha, tako Sin šalje nas da izvršimo zadaću ljubavi i pomirenja grešnika s Bogom koju je on započeo na križu.

Nauk o Trojstvu, je uistinu temelj našeg odnosa s Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Svaki bi kršćanin trebao biti utemeljen na njihovom primjeru zajedništva, sklada, predanosti, jedinstva i ljubavi koja stalno radi za dobro drugih.

John Fowler

Rimski povjesničari prvog stoljeća kao Tacit i židovski kao Josip Flavije na više su mjesta ostavili izvještaj o toj povijesnoj činjenici. Najopširniji izvještaj pak nalazimo u čitavoj maloj biblioteci Isusovih suvremenika i sljedbenika koju nazivamo Biblijom Novoga zavjeta. Budući da je Isus bio učitelj, o njemu su govorili i pisali studenti – učenici. O Isusu su imali što reći i ljudi koji nisu sreli Isusa, ali su doživjeli svjedočenje njegovih sljedbenika. U Novome zavjetu je zapisano što su govorili i činili Isusovi ljuti neprijatelji, kako su ga ubili svojim izmišljenim optužbama i vještim spletkama. Nije sporno da je u povijesti postojao čovjek imenom Isus koji se rodio u Betlehemu prije 2000 godina, odrastao u Nazaretu i umro s nepune 34 godine života u predgrađu Jeruzalema. Međutim, je li taj čovjek bio i Bog, pitanje je koje zahtijeva različit pristup.

Promišljanje o Isusu kao Bogu otima se zemljopisnim mjestima, povijesnim datumima i fizičkim događanjima. Ono je metafizičke naravi, što znači da se nalazi izvan ili nakon fizičke stvarnosti. Riječ je o svijetu koji je u potpunosti nepristupačan osjetilnom iskustvu. Stoga, ključno je pitanje. „Postoji li ta druga stvarnost različita od naše fizičke svakodnevnice?“ Čini se da na ovo pitanje ne odgovaraju potvrdno samo teolozi već i sve veći broj onih koji proučavaju ljudsko ponašanje, čovjekove osjećajne izazove i potrebe te promišljaju o smislu i kvaliteti života. Ilustrirajmo to: Je li građevina u kojoj stanujemo dom ili je to skladna obitelj koju prožima neuvjetovana ljubav i skrb? Primjećujemo da je ovdje riječ o stvarnosti koja se izdvaja od one puko fizičke. U tome području valja zaključivati o Isusu kao Bogu.

Dok je Isus živio na zemlji, nije se činilo važnim izjasniti se o Njemu kao Bogu, jer ionako Njegovi najbliži sljedbenici nisu dovoljno razumijevali narav Njegova djelovanja. Više su od Isusa očekivali fizičke povlastice nego duhovne sadržaje. Godilo im je kad bi ih ohrabrio, oprostio im i volio ih bezuvjetno, ali bi bili još sretniji da on konačno izvede revoluciju, istjera Rimljane iz Palestine, osnuje Židovsko kraljevstvo, a njih postavi u njemu ministrima. Koliko im je puta, čini se bezuspješno, Isus naglašavao da je On među njima kako bi oni nešto shvatili o onoj drugoj stvarnosti, duhovnoj, o Kraljevstvu nebeskom. Novi je zavjet prepun opisa te druge stvarnosti u kojoj samo ljubav kraljuje. Epilog svega jest Isusovo uskrsnuće koje dokazuje da je stvarna ljubav neuništiva.

Čovjeku je više od fizičkog potrebno ono duhovno, to što točno ne možemo izmjeriti niti opisati jer se otima našim moćima. Ustvrditi da Isus nije Bog značilo bi negirati duhovnu stvarnost koja je itekako dio, i to onaj važniji, naših života. Isusov život i djelovanje najzornija je konkretizacija duhovnih vrlina ljubavi, mira, radosti, požrtvovnosti i skrbi, koja pokriva sve, Njegove prijatelje i neprijatelje.

Dragutin Matak

Članak koji je u srpnju 2005. izašao u dnevnim novinama Minneapolis Star Tribune govori o tome kako su tradicionalni učitelji joge nezadovoljni time što se joga obesvećuje pomodnim verzijama ove drevne prakse. Njima smeta što, citiramo, «milijuni Amerikanaca prakticiraju jogu kako bi poboljšali savitljivost, ojačali mišiće i smanjili stres» (na što troše otprilike tri milijarde dolara godišnje).

Stručnjaci za jogu ističu kako ona nije izmišljena da služi kao vježba tijela: smisao je joge jedinstvo osobe s Brahmom. Tekst iz Upanišada govori: «Sjedinite svjetlo što je u vama sa svjetlom što je u Brahmi.» Tako je iz ovih žalbi što ih upućuju istinski poznavatelji joge bjelodano kako je naivno kada se joga smatra samo nekakvim sustavom tjelovježbe jer je njezin cilj prije svega duhovne naravi. Čak je i najpopularnija vrsta joge – hatha joga samo put do kraljevske (radža) joge.

Razlike između kršćanstva i joge

Vidjeli smo kako nerazumijevanje biti joge vrijeđa njezine pobornike, stoga je dobro uvidjeti u čemu se ona razlikuje od kršćanstva. Pritom treba napomenuti kako pobornici joge iznose različite poglede o njoj tako da je ovaj fenomen teško obuhvatiti jedinstvenom analizom.

Bog

Ako Brahmu razumijemo kao neku hinduističku verziju Boga, onda nam s kršćanskog gledišta ideja sjedinjenja s Bogom izgleda potpuno prihvatljivom, štoviše, poželjnom. Međutim, odmah treba napomenuti kako je Brahma neosobna, sveprisutna sila, a ne osobni Bog kojega Biblija propovijeda. Drugim riječima, hinduizam u osnovi zastupa panteizam, uvjerenje o prožimanju Boga i svijeta, dok Biblija zastupa teizam, uvjerenje o Bogu različitom od svijeta koji stvara. U određenim verzijama joge Boga se čak smatra osobnim, ali je i to svjetlosnim godinama daleko od biblijske ideje Boga koji se objavljuje, te čak i utjelovljuje.

Put do prosvjetljenja

Jogu je već negdje u 2. stoljeću učitelj Patanjali podijelio u osam «udova» ili stupnjeva koji čovjeka vode prosvjetljenju. Stavovi tijela (asana), koji su mnogim suvremenim zapadnjacima najprivlačniji dio, i s kojima i započinju svoje bavljenje jogom, zapravo su već treći stupanj. Sljedeći je stupanj već vrlo popularno vježbanje disanja (pranayama), a potom (između ostalog) idu stupnjevi poput vježbe koncentracije (dharana), kontemplacije (dhyana) i na koncu prosvjetljenje (samadhi). Ono se postiže buđenjem kundalini zmije, «sklupčane bijele zmije svjetla», koju iz donjeg dijela kralježnice treba postupno uzdignuti do našeg mozga.

Smisao ovog prosvjetljenja jest u tome da spoznamo kako je cijela stvarnost, uključujući i nas, božanska.

Čovjek i njegov problem

Tako se prema sustavu joge čovjek ne razlikuje bitno od Boga, što proturječi biblijskom stavu da su Bog i čovjek odvojeni i različiti. Iako Biblija jasno (nasuprot suvremenom materijalizmu) luči čovjeka od životinje – jer je čovjek stvoren po Božjem obličju (Postanak 1,27), ona ujedno jasno razlikuje i čovjeka od Boga.

Stoga se razlikuju i stavovi joge i Biblije u pitanju osnovnog čovjekovog problema. Za hinduizam je problem čovjekovo nepoznavanje temeljnog jedinstva cjelokupne realnosti. Joga rješava problem kroz posebnu meditativnu spoznaju i vlastiti napor. Ovaj je nauk još u vrijeme helenizma i ranog kršćanstva utjecao na pojavu gnosticizma u grčko-rimskoj kulturi.

Za Bibliju je osnovni čovjekov problem moralne naravi: grijeh o kojemu Biblija govori jest naša sklonost da činimo loše čak i kada znamo da je to loše. Stoga je rješenje u pomirenju Boga i čovjeka, što podrazumijeva prije svega božansku inicijativu Isusa Krista.

Isus

Kršćani koji se bave jogom katkad meditiraju razmišljajući o Kristu, očito nesvjesni kako je ideja o Božjem Sinu u hinduizmu potpuno drugačija od kršćanske. U hinduizmu svatko može postati u svemu jednak Isusu, jer je On u najbolju ruku samo guru. Kada doživimo prosvjetljenje, postali smo, kao što je rečeno, identični s Bogom, a time i s Isusom. U kršćanstvu je Isus shvaćen kao jedinstvena Osoba, utjelovljenje istinskog Boga, kojega možemo oponašati u smislu moralnosti Njegovog života, ali nikada i u potpunosti dostići.

Iz ovoga možemo zaključiti kako prakticiranje joge znači prihvaćanje cjelokupnog svjetonazora koji se u osnovnim točkama drastično razlikuje od kršćanstva. Kada bi pak netko prakticirao jogu samo zbog tjelovježbe, onda bi iste tjelesne učinke – a s time bi se, vjerujem, složili i najgorljiviji zastupnici joge – mogao postići i nekom klasičnom tjelovježbom.

Tablica razlika između kršćanstva i joge:

Opomena kršćanstvu

Masovna popularnost joge upravo u kršćanskom civilizacijskom krugu ozbiljna je opomena kršćanstvu. Osnovni je problem u tome što je kršćanstvo postalo odviše ograničeno na dogmatiziranje i rituale, tako da je u njemu sve manje odgovora na pitanja koja muče suvremenog čovjeka. Ljudima današnjice potrebno je, između ostalog, ovladavanje stresom, jačanje duhovnosti i poboljšanje tjelesnog zdravlja. Na sva ova pitanja kršćanska tradicija uglavnom šuti jer je najvećim dijelom završila u jednoj vrsti spiritualizma, gdje su zanemareni psihički i duševni aspekti ljudskosti, a od duhovnosti je zadržana samo forma. Stoga učitelji kršćanstva trebaju pokazati kako je istinsko kršćanstvo zainteresirano za cijeloga čovjeka – duh, dušu i tijelo – te da kršćanstvo u svim ovim područjima ljudskosti nudi bolja rješenja od alternativnih odgovora, osobito u području međuljudskih odnosa. Najkraće rečeno, kršćanstvo mora postati životnim opredjeljenjem i svakidašnjom praksom, koje će unapređivati kvalitetu života pojedinaca i zajednica.

Željko Porobija