Paralizirani i hipnotizirani Izraelci sjedili su u svojim šatorima. Jedini zvuk koji se od njih čuo bio je sudaranje koljena i cvokotanje zubima – unisono. Do tog trentuka Golijat je bio vrlo uspješan u svojoj strategiji ponižavanja. Njegove prijetnje, koje su redovno odjekivale preko doline, izazvale su željeni rezultat – strah. I tako četrdeset dana jutrom i večerom. No zora četrdeset prvog dana bila je početak kraja za diva iz Gata.

Na udaljenosti oko petnaestak kilometara otac je zgodnog, mišićavog mladića poslao na bojište svojoj braći. Onako svjež iz pustoši, ovčjih staza i, što je važnije, iz zadivljujuće Božje blizine, David je zaprepašteno gledao prizor pred sobom.

Odbijajući tumačenje svoje braće i ne osvrčući se na divove prijetnje, David je pronikao filistejsku strategiju i odupro joj se čistom čvrstom vjerom.

Svi znamo konačan kraj. S otrcanom kožnom praćkom i glatkim kamenom te nepokolebljivim pouzdanjem u svog moćnoga Boga, David je Golijata i svu filistejsku vojsku upoznao s Gospodom nad vojskama, na čije su ime dovoljno dugo hulili. Izvještaj kaže: “Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca… a nije imao mača pri ruci.” (1. Sam 17,50)

Zanimljiva strategija. Do današnjeg dana dvije velike istine o borbi s divovima. Savlađivanje divova ne postiže se korištenjem njihove tehnike. Golijat je mogao izgledati kao ratni brod, ali David… nije čak imao ni mača. Njegovo najjače oružje, kojim je pobijedio bio je unutarnji štit vjere. On ga je štitio od straha, učinio ga gluhim za prijetnje, dao mu smirenost usred kaosa i jasnu viziju.

Savlađivanje divova ne postiže se bez velike spretnosti i discipline. Voditi Božje bitke zahtijeva više stručnosti i kontrole no što možemo zamisliti. Uporaba praćke i kamena Svetoga Duha je mnogo delikatnija od mahanja tjelesnom toljagom. Ali, kako je slatka pobjeda kad kamen pogodi cilj.

Sučeljavaš li se s nekim divom? Vrlo je vjerojatno da si ovog tjedna sretao više njih. Je li ti dosta njihovih prijetnji? Ne bježi, budi sličan Davidu. Predaj svoga diva Jahvi. Kaži svome moćnome Bogu kako ti je stalo da pobijediš u Njegovo ime. A onda uzmi svoju praćku, vojniče, i ne zaboravi kamenje. Radi se o najvažnijem trenutku u tvom životu. Moli, kao David, riječi iz Psalma 18,31-37 (rr. 30-36 u DK).

Charles R.Swindoll

Pri čitanju psalma iznenadit će nas deveti redak: “Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.”

Ovi su ljudi bili vični luku i strijelama. Osim toga bili su dovoljno naoružani da se odupru neprijatelju. Bili su uvježbani ratnici, ali se to nije moglo primijetiti. U “dan bitke”, dakle na prvi znak sukoba okrenuli su leđa i dali se u bijeg. Zveka bitke učinila ih je nervoznima kao mačku u prostoriji s mnogo stolica. Premda dobro naoružani nisu imali čvrstine. Na prvi pogled doimali su se spremni, snažni bojovnici. Sve je bilo za pohvalu. Ali ispod vanjskog privida mogli ste pročitati odgovaraju i natpis: Kukavica. Najbrži njihov pokret bio je mahanje bijelom zastavom. Jedino oružje koje su upotrijebili u sukobu s neprijateljem bio je oblak prašine koji se dizao iza njihovih peta.

Kakva optužba! Efrajimovi sinovi su voljeli vojne parade i vježbe gađanja, ali kad bi zagustilo trčali bi natrag u svoje sklonište. Njima su bile nepoznate riječi kao što su disciplina i hrabrost. Lozinka im je bila lagodnost i “važno je da ostaviš dobar dojam”. Iza tanke ljuske hrabrosti nalazila se lomljiva plastika ljudske predaje.

Znate li da su Efrajimci i danas živi? Ima ih u crkvama, obiteljima i na drugim mjestima. Nećeš ih zapaziti dok nema teškoća. Oni savršeno oponašaju životni stil junačkih predaka. Njihove riječi, molitve, izjave i obećanja bliješte poput efrajimskih strijela. Ali kad im u leđa udare zrake teškoća, oni se tope kao maslac. Jednostavno ne mogu podnijeti “pritisak” i traže lakši izlaz. Traže savjet, ali odbacuju savjete Svetog pisma. Traže vrača koji ima gotov lijek, a odbacuju zahtjeve Biblije da svoje odnose srede s njom u skladu i počnu živjeti prema Božjim načelima.

Navika da se digne ruke od svega stvara teškoće, a ne rješava ih. Danas je u modi prebaciti odgovornost na drugoga. Danas važi pravilo: “Ako ti čamac počne tonuti, skači, ne izbacuj vodu!” Ili: “Ako stvari krenu loše, digni ruke od svega; ne uzbuđuj se!” Udomačile su se riječi: “Nije me briga!” Neće trebati dugo jer već počinjemo sličiti Rimu u posljednje dane – veličanstvena krinka, dojmljiva figura, ali bez unutarnje snage; mekani i rastezljivi ispod kore, u očajnom nedostatku discipline i odlučnosti.

Nema vrijednog dostignuća a da nije umrljano krvlju marljivosti i obilježeno ožiljcima razočaranja. Pobjeći, dići ruke od svega pa i sakriti se ništa ne rješava; samo odlaže sučeljavanje sa stvarnošču.

Predstoji li ti danas teška bitka? Ne bježi! Stani – odbij se povuči. Osloni se na Boga. Nema sumnje, nije lako. Nitko nikada nije rekao da je krščanski život lak. Bog vam nije obečao izležavanje u Disneylandu. On vam nudi nešto mnogo bolje: svoju ohrabrujuću prisutnost u svakoj nevolji koja vas može snaći. Nemoj se svrstati me u Efrajimce. Oni su bili strašno pothranjeni.

Znaš li pet razloga zbog kojih ne bi trebao dići ruke od svega? Pogledaj Timoteju 6, – 6 i 2. Timoteju 4,5-8.

Charles Swindol

Kao dijete živio sam u zaštićenoj sredini. Nije bilo televizora ni interneta, a moja omiljena pjesma bila je “Znam da Isus voli me.” No, znao sam za ovaj kozmički rat između dobra i zla i naučio voljeti dobro. Sad sasvim jasno vidim da velika borba bjesni u prostorijama izvršnih odbora, vlasti i u medijima. Znam da sukob između Bogu odanih sila i Luciferove pobunjene anđeoske vojske, koji se odigrava u pozadini, čini da stvari izmiču nadzoru. Svaki dan u novinama vidim ljudske žrtve – ranjene, osakaćene, mrtve. Premda je još možemo nazrijeti, Božja slika je gotovo izbrisana. “A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode!” (Iz 60,2) Ovo nije igra. “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela”, piše apostol Pavao, “nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima.” (Ef 6,12) Ne možemo biti promatrači u ovom kozmičkom ratu. Mi smo bojno polje.

Put k pobjedi
Milijuni ljudi reagiraju na ovaj sukob pokušavajući “otkriti boga u sebi” i “osloboditi urođenu dobrotu”, no najmanje nam treba da nam neki “duhovni” stručnjak govori kako smo divni. Vijesti nam govore drukčije i naš osjećaj krivnje vrišti da nam je potrebno nešto više od toplih riječi. Kao uvijek, Biblija sadrži istinu: “Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo. Tko da ga pronikne?” (Jer 17,9) Nije mi potrebna još jedna knjiga “Sam svoj majstor”, potreban mi je Spasitelj.

U određenom smislu veliki kozmički rat je paradoks. Znam da bjesni, vidim ga na ulicama, slušam preko radija, osjećam ga u svojemu srcu. S druge strane imam mir i sigurnost jer znam da je Bog već pobijedio. Moram stalno dolaziti na razmeđe bitke na Golgoti, gdje je Bog porazio vojskovođu tame.

Njegov prvi manevar bio poslati Logos, Riječ, iza neprijateljskih linija. (Vidi Ivan 1.) Grčki su filozofi smatrali logos sveprožimajućom životnom silom koja sve u prirodi drži u ravnotežu a svemir na okupu. Kao njegovi suvremeni odjeci u pokretu new agea, ovo je gledište bilo djelomično ispravno. Ali apostol Ivan je logosu dao ime — Isus, Božji Sin.

Logos je, zapravo, uzeo na se ljudsko tijelo i ušao u srce neprijateljskog teritorija: “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, dođe na ovaj svijet… I Riječ tijelom postala i nastanila se medu nama.” (Iv 1,9.14) To je bila strategija koja je pobjeđivala. U Isusu vidim jasne opcije u tom ratu: nasilje ili slobodan izbor, mržnju ili ljubav. Vidim voljenog Stvoritelja svemira prikovanog na rimski križ i znam što grijeh čini. Vidim voljenog Stvoritelja kako dotiče oči slijepcu, liječi gubavca, oprašta preljubnici, i znam što čini dobrota. Želim biti dio dobra.

Na neki tajanstveni način na tom križu je sam Bog preuzeo odgovornost ubijanja poludjelog raka mojega grijeha. Zahvaljujući svojoj smrti, dao mi je život. U svojoj boli donio mi je olakšanje. Pomoću križa premostio je ponor koji me je odvajao od Njega. Isusovo uskrsnuće, to svjetlo koje je bljesnulo u tami, zapečatilo je Luciferovu sudbinu. Ali Lucifer nastavlja hramati, nastoji prikupiti vojsku i postupa kao da su rezultati kozmičkog sukoba još uvijek neizvjesni. Znam da će to pokušavati do kraja vremena.

Kozmički sukob oštri naš vid: susjedi vrijede više od bankovnog računa, duhovna dimenzija od stvarnosti, popuštanje sebi traje kratko, obitelj vrijedi više od posla, Božja su pravila zaštita. Grijeh smatram ozbiljnim, pokušavam ostati duhovno čvrst i nikamo ne idem bez “oružja spasenja”. “Da, nekoć ste bili tama”, piše apostol Pavao, “ali ste sada svjetlo u Gospodinu. Živite kao djeca svjetla.” (Ef 5,8) To znači: on želi da živim “u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine” i da se odlučujem “za ono što je Gospodinu milo”.(Redci 9.10.)

Nastojat ću slijediti Njegove zapovijedi — ne zato da bi me On volio, već zato što me već voli. A budući da sam povezan s Bogom, siguran sam u Njegovu potporu u ovom ratu.

Pjesma pobjede
Jednog dana taj će rat završiti. Božje će svjetlo prodrijeti kroz tamu groba, kao što je John Donne napisao: “Smrti, umrijet ćeš!” Bog će osnovati sud za ratne zločine i svi ćemo žeti posljedice svojih odluka. Otac laži suočit će se s konačnom istinom. Nitko neće pjevati pjesme Marilyna Mansona “Antikrist superstar” ili “Mali rog”, nego samo pjesmu izbavljenja Mojsija i Janjeta. Bebe će ponovno biti sigurne u majčinim rukama. Trgovine pornografijom, hvala Bogu, bit će zatvorene — zauvijek. Svaka će patnja prestati — zauvijek. Svi će ratovi prestati — zauvijek.

Gary Crause