Uostalom, osobi kojoj su aplaudirali pripisuje se stvaranje „radničkog raja“, čovjeku koji je pri rođenju dobio ime Josif Džugašvili, a u povijesti je postao poznatiji pod imenom „čelični čovjek“.

Prije ovog događaja 1938. godine, Josif je veći dio svog života proveo nastojeći stvoriti savršenu državu, egalitarističko društvo u kojemu je svatko doprinosio prema svojim sposobnostima i primao prema svojim potrebama. No, ljudi kao ljudi, nisu se svi složili s tom zamisli. Ako takvo društvo treba biti stvarnost, tada se sebičnost mora ostaviti po strani. Ako je ljudi ne ostave po strani svojevoljno, tada ih, kako je Josif zaključio, država mora na to prisiliti, čak i ako ih to učini nesretnima. I tako je Josif postao poznat kao Staljin, „čelični čovjek“, upravo stoga što je bio vrlo temeljit u postupanju s onima koji su se, kako je smatrao, protivili njegovom stvaranju savršene države.

Primjerice, državna služba zvana NKVD toga je dana promatrala one koji su pljeskali da bi vidjeli tko se tajno protivio Josifu i njegovu savršenom društvu. Prvi koji bi prestali aplaudirati i sjeli, bili su prepoznati kao neovisni mislioci, i time opasnost za državu. Mnogi su otišli u zatvor, a neki su i ubijeni. Sve u ime savršenog društva koje će ukinuti bol i patnju.

Moglo bi se činiti čudnim što mi upravo ovo dolazi na um kad god čujem pitanje „Zašto dobri Bog dopušta bol i patnju?“ Konačno, zašto dobri Bog ne bi svakome želio život učiniti što je moguće više ugodnijim i udobnijim? Nažalost, povijest pokazuje da svaki put kada pokušamo ukloniti bol i patnje na način da ih spriječimo, takva nastojanja, bez iznimke, završavaju tiranijom.

Stvaranje utopije?
Relativno je lako zamisliti utopijsko društvo u kojem nema predrasuda i sebičnosti, gdje svi rade zajedno da uklone bolest. No napori da se stvori takvo društvo uvijek bivaju zaustavljeni ljudskom naravi.

Nije u pitanju samo to što su ljudska bića sebična – iako zasigurno jesmo, i nije u pitanju to što umiremo – iako umiremo. Gotovo sav bol i patnja nastaju zbog ove dvije stvarnosti: zbog toga što smo sebični i zbog toga što umiremo.

No, čak i kada bismo mogli ukloniti bolest i smrt, to ne bi uklonilo bol i patnju. Mi doživljavamo emocionalnu bol i patnju čak i kada smo savršeno tjelesno zdravi. Ljudi koje volimo ne uzvraćaju nam ljubav, ljudi kojima vjerujemo izdaju naše povjerenje, mi propuštamo prilike i doživljavamo razočaranje. Kada se ovakve stvari dogode, doživljavamo bol i patimo.

Koliko god pokušaj bio plemenit, naši napori da smanjimo bol i patnju djelovanjem vlasti, često samo mijenjaju primatelje nepravde, umjesto da je smanje. Kao što pokazuju podaci o komunizmu, dobronamjerni pokušaji stvaranja utopijskog društva metodama prisile nužno završavaju tiranijom.

Naravno, postojanje boli i patnje mnogi koriste kao dokaz da nema Boga. Oni vjeruju da bezumna sila prirode, koja je najveličanstvenije predstavljena u djelovanju evolucije, omogućuje stvarne pokretače ljudske naravi i ljudskog društva. Evolucija ne samo da tolerira bol i patnju, već ih i zahtijeva.

Evolucija i smrt
U određenom smislu, smrt je bog evolucije. Kako mogu takvo što reći?

Prema teoriji evolucije, prirodna selekcija osigurava mehanizam koji potiče trajno poboljšanje vrsta. No prirodna selekcija je jednostavno još jedno ime za smrt. Za evolucioniste, život je kaotičan, nediscipliniran i neprekidno mutira i mijenja se. Većina tih mutacija i promjena ne bi značila napredak; u evolucijskim terminima to su „slijepe ulice“, promjene koje ne vode nikamo. No kako znamo da ne vode nikamo? Koji kozmički izvršitelj uklanja ove slijepe ulice i time usmjerava životne energije u drugom smjeru? Zašto baš smrt? Neprilagodljivi organizmi umiru.

U evoluciji, smrt odrađuje teške poslove. Kad mutacija učini organizam manje sposobnim, smrt ga eliminira. Kada nova vrsta, sposobnija vrsta, popuni evolucijsku nišu, smrt eliminira staru. Ne zaboravimo da su, prema evoluciji, dinosauri, divovski gmazovi, vladali Zemljom milijunima godina, višestruko dulje od postojanja ljudske rase.

Na našu sreću, znanstvenici vjeruju da je divovski meteor pogodio Zemlju, ubivši dinosaure. Smrt je raščistila put za razvoj naših tzv. predaka, relativno sićušnih sisavaca.

I što ćemo sada s time? Svi umjetni pokušaji eliminacije boli i patnje razbijaju se na stijenama ljudske sebičnosti i smrtnosti. Sebičnost nas tjera da ozlijedimo druge, a smrtnost znači da ćemo umrijeti i ožalostiti druge. Evolucija ne samo da ne izvršava obećanje da će okončati bol i patnju, već joj je smrt zapravo potrebna kako bi mogla djelovati. Ono s čime se moramo boriti jest činjenica da bol i patnje postoje.

Kako je počela patnja
Biblija nam kaže da bol i patnja postoje zbog odluka koje su donijela slobodna moralna bića, anđeoska i ljudska. Otkrivenje nam kaže da je sve to počelo kao rat na nebu (Otkrivenje 12,7). Prije toga nije bilo boli ni patnje, no jednom kada su nastale, pojavio se problem kako postupiti.

Bog je uvidio da bi jednostavno uništenje Sotone i pobunjenih anđela imalo za posljedicu neki oblik tiranije. Svako razumno biće slušalo bi Boga iz straha. Poput strahom potaknutog pljeska Josifu Staljinu, stanovnici neba bi Boga slavili izvana, a iznutra bi još uvijek osjećali sumnju i strah – vrlo bolne emocije.

Umjesto uklanjanja pobune i boli koju je donijela, uništenje pobunjenika na kraju bi proširilo bol na svako stvorenje na Zemlji i učinilo je trajnom.

Još jednu činjenicu ne smijemo izgubiti iz vida, a to je da je sam Bog iskusio bol od trenutka kada je pobuna počela. Osjećao je bol gledajući stvorenja koja je načinio radosnima kako se okreću protiv Njega i posvuda siju sumnju i nesreću. No, da je pobunjenike uništio, žalio bi zbog njihova gubitka, i istodobno izgubio povjerenje ostalih stvorenja.

Lucifer je taj koji je donio bol i patnju, i čim je to učinio, Bog ih je doživio, jer, kao što Pavao kaže: „Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo“ (Djela 17,28). Bog proživljava bol i patnju svakoga od svojih stvorenja.

Bog je iskusio patnju

To znači da Bog o boli i patnji zna više no što bilo koje ljudsko biće može ikada znati. Doživio ih je prije prvog ljudskog bića i doživljava svu bol i patnju kao i mi. Samo Bog može otkloniti dvostruki uzrok boli i patnje: ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost. Budući da smo toliko upoznati s Biblijom, ponekad izgubimo iz vida nevjerojatnu smjelost Božjeg lijeka za probleme ljudske sebičnosti i ljudske smrtnosti.

Bog uviđa veličinu problema, jer nam psalmist kaže: „Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Psalam 14,2-3). Sebičnost je zarazila svako ljudsko srce, a smrt čeka svakoga. Jedino rješenje – jedino moguće rješenje – jest da Bog na sebe preuzme ljudsku sebičnost i smrt. Kako bi se pobrinuo za smrt i sebičnost, Bog ih se morao latiti na njihovu izvoru – morao je postati čovjekom.

Upravo je to i učinio. Proroci i vidioci, pjesnici i propovjednici razmatraju Utjelovljenje već 2.000 godina – 20 stoljeća – i još ne možemo potpuno razumjeti tko je Krist i što je učinio. No, Bog je, postajući čovjekom u Kristu, došao i podijelio s nama bol i patnje, ponio je svu našu krivnju – i konačno svojom smrću – uzeo ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost na beskonačnog sebe, i zauvijek ih pobijedio.

On tu pobjedu želi podijeliti s nama. Jedino mjesto u svemiru gdje možemo naći utočište od boli i patnje je u Kristu. Kada se On vrati na ovaj svijet, učinit će kraj patnjama i smrti. No mi već sada možemo naći utjehu. Kao što je rekao žalosnoj Mariji i Marti na Lazarovu grobu: „Ne morate čekati kraj. Ja sam, sada, uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. A svatko tko živi vjerujući u mene neće uopće zauvijek umrijeti“ (Ivan 11,25)

Staljinov komunizam, i ostali umjetni pokušaji postajanja Bogom i uklanjanja mogućnosti patnje, uvijek nam iznova pokazuju kako sva nastojanja na prevenciji patnje imaju za posljedicu tiraniju i još više patnje. Istinski dobar Bog stoga je morao dopustiti slobodu. Kada su njegova stvorenja zlouporabila tu slobodu i tako uzrokovala patnju i smrt, taj nadasve dobar Bog preuzeo je tu patnju i smrt na sebe, i čineći tako osigurao put svakom ljudskom stvorenju da izbjegne bol, patnju i smrt. No On nas neće prisiljavati da izaberemo Njegov izlaz. Ljepota Božjeg rješenja problema patnje nalazi se u tome da smo slobodni prihvatiti ga ili odbaciti.

Izbor je naš.

Dean Edgar

Budi hrabar. Budi jak. Ne ponašaj se kao dijete. To su bile parole moga djetinjstva. Ispravi leđa i ne daj se, bila su pravila preko dana, ali i kada padne noć. Ni zubareva bušilica ni injekcija nisu zaslužile da se zbog njih zaplače.

Takav je tretman, izgleda, doživjela gotovo cijela moja generacija. Kada je djevojkama dano do znanja da je sramota plakati, dečki su to odmah primijenili na sebe kao strogo nepisano pravilo. Da ih ne bi proglasili curicama, moja su braća pazila na suze kada bi bili kažnjavani teškim udarcima kožnim remenom. Čak je i moj suprug, koji je odgojen u blažem ozračju nego ja, izgradio gotovo isti stav prema suzama. Za više od četrdeset godina braka, samo jedanput sam ga vidjela kako plače. Kada je naš sin odlazio na fakultet u drugi grad, i on i moj muž su se kontrolirali sve dok se vrata zrakoplova nisu zatvorila. Tihe suze na licu moga supruga kao da su govorile: “Ne želim ga pustiti samog; on me treba.”

S pojavom problema tijekom života, naše uzdržavanje od plakanja često nam je pomoglo da podnesemo teret i svladamo se u kriznim situacijama. Ali u trenucima kada su nam srca slomljena tugom i razočarenjem, bi li plakanje bilo znak slabosti? Je li moj muž bio manje muškarac kada je plakao zbog razdvajanja od sina?

Kralj David je bio ratnik za koga Biblija kaže da je ubio 10 000 neprijateljskih vojnika, uključujući i gorostasnog Golijata. Malo tko bi se našao tko bi rekao da je David bio slabić. On se, ipak, u nevolji Bogu obratio riječima: “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si SUZE moje u mijehu svom”, i “Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam”. Je li David zbog toga bio curica?

Josip, jedan od dvanaestorice utemeljitelja izraelske nacije, plakao je u zagrljaju brata Benjamina nakon mnogih godina razdvojenosti. Isus, bogočovjek, jednom je prilikom imao toliko snažan nastup da su trgovci pobjegli pred njim iz hrama. U najvećoj je muci, razapet na križu, bio toliko sabran da je molio za svoje neprijatelje. Međutim, i on je imao trenutke kada ga je lomila žalost. Kada ga je Jeruzalem odbacio, Isus je plakao nad njim. Ljudi su vidjeli suze na njegovom licu i kad se nalazio na Lazarovom grobu. I konačno, kada je Isus sa križa zavapio u očaju: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, vjerojatno je i nebeski Otac, znajući da su ga naši grijesi razdvojili od njegovog Sina, tiho plakao.

Posljednjih je godina plakanje postalo prihvatljivije kao oblik rasterećenja i iscjeljenja, čak i među muškarcima. Žaljenje mora imati svoj odušak. Zatvorene u nama, suze mogu samo pojačati unutarnji pritisak. Pritisak znači stres, a stres donosi još veću bol. Kao što nam je dao dar da se radujemo i smijemo, Bog nam je, također, dao sposobnost i da oplakujemo. Tako onima koji tuguju, vlastite suze i suze onih koji suosjećaju s njima, olakšavaju bol.

Neki su gubici, svakako, preteški, a neka razdvajanja prebolna da bi im plakanje bilo odušak. Neke će boli samo Bog moći ublažiti i neke suze samo vječnost zaustaviti. Biblija kaže: “On sam, Bog, bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju… Neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli.” Naš nebeski Otac koji nas voli, nikada neće zapovijedati da prestanemo plakati. On nas razumije. Ali postavlja se pitanje, razumijemo li mi njega? Božje srce ranjava svaki naš grijeh, svako naše odbacivanje njegove ljubavi, sva naša nevjerstva. I dok ga tako pogađa bol razdvojenosti od nas, nije li moguće da i on plače? Ponekad se pitam tko će obrisati Božje suze? Naše će tuge prestati kada dođe Isus Krist i kada u naručje primimo svoje uskrsle izgubljene. Ali ako netko od nas odbije pomirenje s Bogom, ako se među nama nađu oni koji više vole svoje grijehe nego vječni život, tko će ispuniti njihovo prazno mjesto u Božjem srcu?

Vjerojatno poznajete bol razdvajanja i znate kakvog su okusa suze. Malo tko od ljudi to ne zna. Ali Božja je namjera da utješi svako žalosno srce. I vaša bol, ma koliko velika, može naći svoju utjehu jednog dana. Ali zato uvijek imajmo na umu i Božje osjećaje. Mi ne možemo mnogo utjecati na odluke drugih, ali osobno možemo odlučiti da odgovorimo na njegov poziv. Ako mu vjerujemo, pokajemo se i njemu se predamo, on će se uveliko utješiti našim povratkom. Mi možemo biti oni koji će obrisati Božje suze.

Jeanne Jordan

“Pozitivne” emocije mogu izazvati osjećaj zadovoljstva i blagostanja, a „negativne” uzrokuju bol i tjeskobu. Dok pozitivne emocije potiču dobro duševno zdravlje, duže izlaganje negativnim emocijama može uzrokovati probleme u ponašanju i odnosima. Dakle, emocije mogu igrati važnu ulogu u našem sveukupnom blagostanju.

Bog želi da budemo izloženi utjecaju pozitivnih emocija. Međutim, zbog grijeha mi se često suočavamo s učinkom negativnog emocionalnog iskustva. I biblijske osobe nisu bile imune na emocionalne uspone i padove. Neke od njih uspijevale su njima ovladati, druge su pak gubile kontrolu i dopuštale negativnim emocijama da ih vode u krive postupke.

U trenucima kad emocije izazivaju u nama bol, one nas mogu voditi da na koljenima u molitvi tražimo Boga kao jedini izvor pomoći i potpore.

Odlomak iz Ivana 16,20-24 nudi veliku nadu svakome tko proživljava tjelesnu i duševnu bol. “Zaista, zaista, kažem vam: Vi ćete plakati i tugovati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost. Žena kad rađa, ima žalost, jer dođe čas njezin. Ali kad rodi dijete, više se ne sjeća muke zbog radosti, jer se rodi čovjek na svijet. Tako i vi sad imate žalost, ali ću vas opet vidjeti, i radovat će se srce vaše, i vaše radosti nitko neće uzeti od vas. I u onaj dan nećete me pitati ni za što. Zaista, zaista, kažem vam: Ako što zamolite Oca, dat će vam u ime moje. Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.”

Evo nekoliko točaka koje možemo naučiti iz ovog teksta:

• Čini se kako je svijet pun radosti. Dok vjernik promatra život oko sebe, često se podsjeća koliko je život nepravedan. Čini se kao da zli ljudi uživaju, dok oni koji su predani Bogu pate. Ali Isus nas uvjerava da tako neće biti zauvijek. Osim toga, ono što se vidi, često je varljivo. U našoj je prirodi da često mislimo kako su drugi sretniji i uspješniji od nas.

• Žalost, bol i tjeskoba pretvorit će se u radost. Ovo je srž Isusovog obećanja. Vjernici trebaju visoko cijeniti misao da će tuga ne samo proći, već će ustupiti mjesto radosti.

• Bol iz prošlosti bit će zaboravljena. Sjećanja na neugodne doživljaje iz prošlosti često uzrokuju mnogo nevolja. Mnogi psihoterapeuti rade mukotrpno kako bi ukloniti učinke prošlosti iz sadašnjeg života svojih pacijenata. Isus nas uvjerava da kao što žena zaboravi na sve porođajne bolove kad vidi svoje novorođenče, tako će i Njegovi sljedbenici jednoga dana zaboraviti sve boli iz prošlosti.

• Nitko nam neće moći oduzeti našu radost. Radost koju Isus daje nije ona radost kakvu danas poznajemo. Isus nam nudi potpunu sreću, vječni život koji neprijatelj ne može oduzeti spašenima.

• Neće biti potreba. Isus tvrdi da pravednima neće ništa nedostajati. Oni više neće imati potrebu upućivati zahtjeve i prošnje Isusu, jer će sve njihove potrebe biti zadovoljene.

Julian Melgosa

Jedan događaj od prije nekoliko godina usmjerit će naše misli prema izvoru svakoga zla. Neki je čovjek preživio nesreću u kojoj je bio pogođen udaren strujom visokog napona. Nakon što se malo oporavio, uputio je zahtjev za odštetu svojoj osiguravajućoj tvrtki. Tvrtka je odbila platiti štetu, izgovarajući se da je do nesreće došlo pod utjecajem ‘više sile’, da je za nju odgovoran samo Bog. Sud se složio s tom izjavom. Čovjek je onda postupio kreativno. Podnio je tužbu protiv Boga i tvrtke, pozivajući na odgovornost sve kršćanske zajednice u gradu. Došlo je do pometnje, ali je tijekom sudske procedure jedan svećenik izjavio: “Mislim da je izraz ‘viša sila’ pogrešno protumačen. Nije Bog odgovoran za tu nesreću. Izraz ‘viša sila’ u ovom slučaju se odnosi na sotonu!”

Prema Bibliji, taj je svećenik apsolutno bio u pravu, a osiguravajuća tvrtka nije. U svijetu i svemiru postoje dvije međusobno suprotstavljene sile – jedna dobra i jedna zla. Kao začetnik ljubavi i reda, Bog ni na koji način nije odgovoran za bilo koje zlo na planetu Zemlji. On voli svoja stvorenja i njegov zakon ljubavi omogućuje sklad i sreću na svim stvorenim svjetovima. Ali zašto je dozvolio da čitav jedan planet bude u rukama zla? Biblija daje odgovor, objašnjavajući da je prvi ljudski par, kome je naš planet Bog dao na upravljanje, bio prevaren i odlučio je stati na stranu grijeha, a tako i na stranu začetnika svakog zla. Sotona je preuzeo naš novostvoreni svijet. Opijen svojim uspjehom, nakon što je prevario ljude, proglasio je sebe vladarom Zemlje. Tako je savršeno stvoreni svijet bio zatamnjen prokletstvom grijeha. Prekrasni biser sunčevog sustava, planet Zemlja, postao je uzavreli kotao pun bolesti, okrutnosti i smrti!

Možda nigdje drugdje nije sotonina strategija tako jasno otkrivena kao u Bibliji, u knjizi o Jobu. Priča počinje dramom na nebu. Božja su stvorenja došla pred Boga, a među njima se, nepozvan, pojavio i sotona. Došao je spreman da se ruga Bogu, hvaleći se svojom vlašću nad ljudima i ženama sa Zemlje. Čitamo: “Nato će Jahve: ‘Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!'” Ali sotona je na to tvrdio kako Job služi Bogu iz interesa. Rekao je nešto kao: “Dao si mu bogatstvo i čast. postao je najveći čovjek na istoku. Oduzmi mu to što ima i javno će te proklinjati!” Na to je Gospodin dozvolio sotoni da osiromaši Joba.

Udarci su počeli padati nemilice. Prvo su pljačkaši otjerali svu njegovu stoku i pobili pastire. Potom su neprijateljski ratnici odveli deve. Ali najbolnija vijest je glasila da je tornado opustošio dom najstarijeg Jobovog sina, pobivši odjedanput svu njegovu djecu. Premda obuzet bolom, Job je i dalje ostao nepokolebljivo vjeran Bogu. Poznate su njegove riječi: “Jahve dao, Jahve uzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!”

Ali sotonina okrutnost još nije izgubila zamah. Obrušio se na Joba bolešću, prekrivši ga od tabana do tjemena bolnim čirevima. Potom je željno čekao da čuje bujicu kletvi protiv Boga, iz usta čovjeka čiji se cijeli svijet tako neočekivano srušio. Ali Biblija je zabilježila: “Uza sve to, nije sagriješio Job, niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.”

Tko je to, prema Bibliji, toliko namučio Joba? Sotona. Tko mu je oduzeo stoku i pobio sluge? Sotona. Tko je doveo tornado i pobio desetoro Jobove djece? Sotona. Tijekom  svih stoljeća sotona je stalno radio na ljudskoj bijedi. Nije prezao ni od samoga Boga kada je došao k nama kao čovjek Isus Krist. Od djetinjstva ga je proganjao i bio mu za petama. Međutim, svoje opako lice je pokazao tek na Golgoti. Uložio je svaki napor da Božjeg Sina zbriše s lica zemlje. Učinio je da bude predan u ruke krvožednim vjerskim vođama, koji su ga zatim ubili. Bog je, naravno, na svoj mudar način, tu smrt pretvorio u pobjedu, jer sada Isus ima puno pravo pred zakonom da oprosti svakome grešniku koji se kaje.

Iako je okrutno lice grijeha razotkriveno, sotona i dalje radi obavijen tajanstvenošću. Mnogi ljudi i dalje ne žele otvoriti Biblijske stranice da bi našli odgovore na svoja pitanja, već odgovornost za sve što im se događa odmah pripisuju Bogu. Zašto se zlo događa dobrim ljudima? Žeđ za vlašću, sebičnost i okrutnost nagone sotonu da muči ljude i navodi ih na pobunu protiv Boga. Vjerovali ili ne, upravo zato mi patimo.

Jednoga će dana Gospodin ipak kazati: “Svršeno je!” Naš uzurpirani planet uskoro će biti oslobođen. Zauvijek će nestati grijeha i patnji. Sam će se Isus pojaviti pred nama, ali ne kao prezreni Galilejac, ne kao netko kome su se rugali, koga su pljuvali i koga su odbacili, već kao kralj nad kraljevima. I tada će doći konačno rješenje, naizgled beskrajne, ljudske patnje.

Mark Finley

Ako je dio mozga lišen krvi koja donosi kisik i hranjive tvari u kratkom, ali bitnom vremenskom razdoblju, to područje mozga prestaje normalno raditi i postoji opasnost od odumiranja.

Rečeno mi je da je oštećenje ozbiljno i da ima malo nade. Janova je lijeva strana bila posve oduzeta. Imao je teškoće s orijentacijom u prostoru i s analitičkim razmišljanjem. Ispitivanje je pokazalo da je ugrušak zatvorio desnu srednju cerebralnu arteriju, slabeći dotok krvi u glavu i dio mozga.
Liječnici su se bojali trajnog oštećenja. Upravo zato su i bili zapanjeni i zadovoljni kad se Jan počeo oporavljati. Njegov zdravi način života svakako je pridonio oporavku, ali kardiolog je ipak teško mogao vjerovati u ovakav obrat. Neurolog je upotijebio riječ “sretan” dok je objašnjavao kako se ugrušak brzo raspao, a radiolog je rekao: “Ljudski mozak ima nevjerojatan potencijal, ali ovo je sigurno bio Božji čin.” Ja to nazivam čudom.

Unatoč nekim gubicima, kad se usredotočim na ono što Jan ima, a ne na ono što nema, ja osjećam mir. I kroz ovo iskustvo ja sam sazrela. Uhvatila sam se ukoštac s onim što je istinski važno u životu.

Prije srčanog udara Jan i ja smo bili osobe s dvije profesionalne orijentacije, svatko s vlastitom profesionalnom karijerom, organizacijama, dnevnim radioprogramima, seminarima, spisateljskim projektima. Njegovo je područje djelovanja bilo zdravlje, a moje obitelj.

Onda se 8. veljače 1996. godine u 7.20 poslijepodne, stranica nenadano i nepovratno okrenula, i počelo je novo poglavlje u našem životu — poglavlje koje bih voljela preskočiti.

“Gospodine,” molila sam se, “nisam li ja mogla naučiti ove pouke na opušteniji, lakši način? Nije li postojala neka dobra knjiga koju sam mogla pročitati ili propovijed koju sam mogla saslušati?” A Božji je odgovor bio: “Dosta ti je moja blagodat.”

Nadam se da nitko neće biti prisiljen hodati istim putem kao i mi, ali ako vas stigne neka kriza, vas ili nekoga koga poznajete, nadam se da će vam pouke o životu, ljubavi i odnosu koje sam ja naučila dati perspektivu i hrabrost.

1. pouka: Ništa nije zauvijek

Kad ste mladi i počinjete hodati životnim putem zajedno s osobom koju ste izabrali, vi imate neke zamisli o tome što je vaša uloga. Ja nikada nisam mislila da ću postati glavom naše kuće, da ću donositi odluke, biti odgovorna za plaćanje kućnih računa, brinuti se za kuću, dvorište i auto, planirati svakodnevne aktivnosti i odmore. To je bila Janova odogovornost. Ja sam bila dio svega toga, ali sam ovisila o njemu da on to obavi i da sve teče kako treba.

Sada su se naše uloge promijenile. Mi i dalje radimo zajedno, ali moj ranjeni partner me treba da ponesem veći teret. To je u redu, jer vjerujem da ništa nije zauvijek. Vjerujem da ću jednog dana vidjeti ispunjenje Božjeg obećanja iz Otkrivenja 21, 5: “Evo sve činim novo.”

2. pouka: Odnos je važniji nego produktivnost

Bilo bi lijepo kad bi Jan mogao voziti auto, bicikl, plivati ili hodati bez hramanja. Bilo bi lijepo kad bih ja mogla pisati radioscenarije i članke jednako brzo kao i prije no što sam počela nositi teret za dvoje. Bilo bi to lijepo, ali to nije presudno.

Ono što je važno jest naša ljubav, naš odnos. Mi sada sve radimo zajedno, budući da me on treba da ga odvedeni gdje treba ići kako bi obavio posao. Jedna prednost je da mi imamo više vremena za razgovor, i naš brak nikada nije bio snažniji.

3. pouka: Vi možete preživjeti krizu, i možete se prilagoditi velikim promjenama

Nekad sam razmišljala: znam što bih učinila ako bi se što strašno dogodilo Janu. Ali sada znam. Ja mogu preživjeti. Ja se mogu prilagoditi promjenama.

Promjene nikada nisu lake, ali postoji osjećaj uzbuđenja u suočavanju nepoznatim, donošenju odluka i doživljavanju novih iskustava. Ustvari, promjena uloga je vjerojatno bilo lakše za mene nego za Jana. Vidjela sam bol u njegovim očima kad nije mogao pomoći nositi moje terete i odgovornosti, kao što je običavao. Ali takav je život. Sada je njegova dužnost da bude više moja emocionalna nego financijska ili fizička potpora. Promjena je vjerojatno dobra za nas oboje.

4. pouka: Nastavite živjeti

Današnji dan je sve što svatko od nas ima. Mi ne znamo što donosi sutra. Tako mi je drago što nikada nisam rekla: “Uradimo to sutra.” Ne, mi nemamo za čime žaliti. Ne postoji ništa čega se ja mogu sjetiti što smo željeli, ali nismo učinili prije srčanog udara. I mi nastavljamo živjeti puninu života svakog dana.

5. pouka: Nastavite sanjati

Bez snova, život nije vrijedan življenja. Naši su se promijenili da bi odgovarali stvarnosti naših trenutačnih okolnosti, ali to su i dalje snovi. Snovi održavaju nadu. A nada je dobrodošao drug u teškim trenucima.

6. pouka: U molitvi se krije nevjerojatna sila

Nakon nekoliko minuta od Janovog srčanog udara diljem svijeta je organiziran lanac molitve za njega. Pitam se je li prizor na Nebu sličio onome kakav je opisan u knjizi o Jobu. Je li Bog rekao Sotoni: “Nisi li zapazio slugu moga Jana? Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla?”

“Kožu za kožu”, odgovorio je Sotona. “Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!”

Gospodin je rekao Sotoni: “Neka ti bude! U tvojoj je ruci; život mu sačuvaj!” (Job 2)

I tako je dobri čovjek doživio srčani udar. Ali mnogi ljudi na Zemlji su se podigli moleći Boga da izliječi Jana. I Bog je, čuvši njihove molitve, odlučio slomiti silu zla koja vlada na ovoj Zemlji i učiniti čudo. Sotona nije mogao prigovoriti. Kad se Božji narod moli, Sotona je bespomoćan.

7. pouka: Bog je dobar

Premda krize i bol mogu zamagliti naš pogled, Bog je s nama i Njegova nam Riječ nudi utjehu i ohrabrenje.

U naše vrijeme boli i gubitka ja sam našla nadu u Tužaljkama 3,22-26: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! Jahve je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem. Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u mini čekati spasenje Jahvino!”

Epilog: Jan Kuzma se nastavio oporavljati i nedavno je ponovno položio vozački ispit da bi obnovio vozačku dozvolu.

Kay Kuzma

Svi mi s vremena na vrijeme doživljavamo obeshrabrenja koja nam se čine nesavladivima – kad neuspjeh postane začarani krug, kad osjećaji krivnje i nedostojnosti izazivaju nove probleme. Naravno, ako smo stvarno učinili neko zlo, rješenje je oprost, a Bog je savršeno voljan oprostiti nam. Kršćani se često i nakon što su se pomirili s Bogom osjećaju krivima, a ponekad se osjećamo krivi za ono što nema gotovo nikakvih moralnih posljedica. Način na koji ste sročili svoje pitanje nagovještava da vaš problem može biti takva, a ne prava krivnja.

Psalmi su odlično oruđe za odbacivanje potištenosti i prihvaćanje nove vizije o Božjoj snazi. Stoga, kad prijeti da vas savlada osjećaj poraza, obeshrabrenja ili samookrivljavanja, pođite k Davidu. Izaberite neki psalam. Čitajte ga naglas.

Dopustite da vas njegove riječi ponesu od vaše slabosti do Božje snage.

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.