U posjetu Delfima obišla sam i ruševine spomenika i hramova posvećenih mnogim poganskim bogovima. Unatoč činjenici da sam se nalazila u svetištu onih koje Biblija naziva lažnim bogovima, gotovo sam mogla osjetiti Božju nazočnost. Prirodno prostranstvo koje se pružalo pred mojim očima i moja malena pojava spram njega, natjerali su me da razmišljam o bogoštovlju koje su prakticirali stari Grci. Za njih, Delfi je bilo mjesto božanskog otkrivenja. Oni su čvrsto vjerovali da Apolonova proročanstva uvijek govore istinu. Mi danas tako|er vjerujemo da je crkva mjesto gdje Bog otkriva svoju volju. Ali to ima drugačiju svrhu.

Dugo nakon što je bio svjedokom Isusovog preobraženja na gori i grmljavine Božjeg glasa iz oblaka, apostol Petar je to svoje iskustvo opisao slično iskustvu Mojsija koji je na Sinaju od Boga primio Deset Zapovijedi: “I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori.” Iskustvo koje je tada doživio pomoglo mu je da izgradi svoje povjerenje u Božju riječ i da bude bolji čovjek, kojega danas poznajemo kao pobožnog Isusovog apostola.

Mnoge su kulture, tradicionalno, mjesta svojega bogoštovlja podizali na brdima, planinama ili umjetnim uzvišenjima kako bi svoje hramove približili nebu. Boravak u takvim svetištima ljudima bi pomogao da nadiđu svjetovnost i svoje misli posvete božanskim stvarima. Delfsko je svetište načinjeno prema tom modelu. Ali kakav je bio utjecaj njihovog bogoštovlja na njihov karakter?

U Starom Zavjetu je zapisano iskustvo patrijarha Jakova. Jedne je noći, dok je spavao na otvorenom, sanjao ljestve koje dosežu nebo i čuo Božji glas koji mu se obraćao. Kada se probudio, oduševljeno je rekao: “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao… Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” Potom je na tom mjestu uzdigao jedan kamen kao znak svetog mjesta. Svoj je put dalje nastavio s čvrstom odlukom da bude vjeran i poslušan Bogu. Tako vidimo da posvećeni prostor i pronalaženje istine nije sve. Stari su Grci u nečemu promašili. Njihovi su bogovi djelovali prema istim nagonima i motivima kao i oni sami. Gnjev, zavist, strah, ljubomora i ostala ljudska osjećanja bila su značajka ponašanja njihovih božanstava. Ona nikako nisu mogla biti uzorom prema kome bi ljudi poduzeli neku promjenu i postali bolji. Zatim, iako su od Apolona primali otkrivenja, smatrali su da ništa ne treba mijenjati. Sve je bilo već određeno.

Suprotno tome, mi vjerujemo da naš Bog ne propisuje detalje naše budućnosti. On nas poziva da imamo vjeru u njega i mirno surađujemo s njime za našu budućnost. Našega Boga ne pokreću ljudski nagoni. On je svet i djeluje iz ljubavi. Stojeći na vrhu Parnasa, postalo mi je jasno što je pravo bogoštovlje: sveto iskustvo s Bogom tijekom kojeg dolazi do promjene, do preobraženja grešnog čovjeka. To je ono što se dogodilo Savlu, progonitelju kršćana, kada je susreo Isusa licem k licu, nakon čega je postao apostol Pavao. Isto se dogodilo i Jakovu nakon što mu se Bog obratio u snu. Nove odluke, jača vjera, bolji karakter.

Kako je s vašim bogoštovljem u domu i crkvi? Ima li za vas osobitog značaja što je crkva na brdu ili mislite da je važnije na bogoslužju svoje srce otvoriti za Božji utjecaj? Ne zaboravimo da iskustvo bogoštovlja potiče promjenu. Ono nam ne donosi samo otkrivenje istine, već pomaže i da naučimo živjeti prema toj istini. Bogoštovlje, zatim, otkriva i naše odgovornosti. Stari su Grci sebe vidjeli samo kao šahovske figure u rukama sudbine. Ali kada je Pavao susreo Boga on je odlučio poći novim životnim putem. Kada je Jakov čuo Božji glas, zavjetovao se Bogu na vjernost u svemu, pa i u materijalnim darovima. Obećao je da će mu vjerno davati deseti dio od svih dobara koje bude imao. Pravo bogoštovlje grešnike mijenja po uzoru na dobroga i svetog Boga.

Gore, u Delfskom svetištu, drevni su Grci, na neki način, imali dobru zamisao. Bilo je to prekrasno, gotovo savršeno mjesto za bogoštovlje. Ali ja sam zahvalna što tamo gore nisam naišla na nekakvog ćudljivog boga sudbine, već mudrog i dobrog Boga ljubavi.

Michelle Beach Izzo

Obično odustajem nakon jednog dana. Ja mogu čistiti, ali iz poštovanja prema mužu koji sve čuva ništa ne mogu baciti. Najveći problem je sakupljanje suvišnih stvari. Tako se garaža vraća svom normalnom neredu s malo čišćim podom i ponekim alatom vraćenim u kutiju za alat.

Možda ne mogu pomesti garažu tako da izgleda savršeno kao slika, jer to uključuje prostor drugih ljudi. Međutim, mogu učiniti nešto u vezi sa svojim duhovnim područjem, naročito kad nered i prljavština zanemarivanja otupljuju moje svjedočenje za Gospodina.

Naučila sam cijeniti načela duhovnog vođenja kućanstva koja je pokazao Ezekiel, jedan dobar izraelski kralj. I 2. Ljetopisa od 29-31. poglavlja i 2. Kraljevima 18. poglavlje bilježe velik zadatak s kojim se suočio kad je s dvadeset pet godina došao na judejsko prijestolje. Neprijatelji su bili na granicama Jude, Asirija je već osvojila Sjeverno kraljevstvo. Ezekijin je otac, Ahaz, zatvorio vrata Hrama nakon što je asirskom kralju predao neke predmete dragocjena namještaja kao danak asirskom kralju. Narod je bio demoraliziran i nazadan. Ahaz je ohrabrivao obožavanje Baala, spaljivao vlastite sinove kao žrtve bogu Molehu te podigao žrtvenike u svakoj ulici.

Ali Ezekiel je imao različite prioritete. U prvom mjesecu svoje vladavine on je naredio čišćenje Hrama da bi se ponovno uspostavio bogoslužbeni odnos naroda s Jahvom. Ovaj je proces uključivao pet vidova duhovnog čišćenja koji su u cijelosti primjenjivi na kršćane koje je Pavao nazvao Božjim hramom i boravištem Svetoga Duha (1. Korinćanima 3,16.17).

Otvorite vrata

Prvo. Ezekiel je otvorio vrata hramu i popravio ih (2. Ljetopisa 29,3). Prednja su hramska vrata bila okrenuta prema istoku, prema sjaju izlazećeg sunca. Obasjane suncem prašina i prljavština su se bolje vidjele. Isto tako ja trebam otvoriti prednja vrata svog duhovnog života Bogu. On svakako zna što je unutra, ali bljesak je njegove svete prisutnosti potreban da se pokaže duhovna prljavština.

Sklona sam brzom uljepšavanju malih grijeha kao što brzo svakog tjedna brišem prašinu sa svog hladnjaka. Lagano brisanje može ukloniti sitnu prašinu, ali time se ništa ne može učiniti za masnu, crnu naslagu. To je isto kao kad se izvičem na svoju djecu i otklonim grižnju savjesti izgovorom da sam bila umorna. Time ne dovodim u pitanje svoju naglu narav. Moj oštri stav je zapravo ljutitost, a ljutitost je grijeh. Vikanje, a zatim ispričavanje uklanja “prašinu”, ali je ispitivanje zašto se ja ljutim i traženje oprosta za grijeh struganje otvrdnulog duhovnog taloga.

Trebam se podsjetiti da Bog sve vidi i trebam vidjeti ono što On vidi. Eric Lindell, osvajač zlatne olimpijske medalje i misionar, čija je čvrsta vjera opisana u filmu Chariots of Fire, izazvao me je da razmišljam o tome. U svom osobnom vjerovanju, što je posthumno izdano pod naslovom The Discipline od the Christian Life, on je savjetovao postavljanje sljedećih pitanja:

• “Jesam li neobuzdan u svojim zadovoljstvima, u onima u kojima uživam ne razmišljajući o učinku što ga ona imaju na moju dušu?”
• “Jesam li neobuzdan u svom poslu, odbijajući uzeti potreban odmor i vježbati?”
• “Jesam li neobuzdan u malim popuštanjima samom sebi, dopuštajući sebi da postanem rob navika, bez obzira kako one izgledale bezazlene?”

Kad Bog privuče našu pozornost na velike grijehe, mi možemo ponoviti Davidovo kajanje kad su bili otkriveni njegovo ubojstvo i preljub: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojih očisti.” (Psalam 51,4) Ipak, svaki grijeh je gadan Bogu i raskida moju zajednicu s Njim. Ja griješim kao što to ističu Izreke 8,13, kroz “oholost i samodostatnost”. Ja griješim, kao što Jakov 4,17 dodaje, ako propuštam činiti dobra koja znam da trebam činiti. Bog se brine za sve ovo jer njegova svetost ne može odobriti grijeh. On želi da pomno proučim i najmanje navike i stavove koji nisu Njemu na čast.

Stvori ekipu

Ezekiel je nakon toga pozvao levite (2. Ljetopisa 29, 4-6). Kralj nije sam mogao očistiti hram. Trebao je mobilizirati ljude koji su znali kako urediti Hram. Mi također trebamo duhovni timski rad z osobno očišćenje. Pastori i duhovne vođe mogu nam pokazati što nas Božja Riječ uči o svetosti. Bliski kršćanski prijatelji nas trebaju ohrabriti da pravedno živimo.

Najviše sam duhovno sazrela kad sam slušala biblijsko učenje koje naglašava primjenu i zajedništvo s prijateljima koji su me držali duhovno odgovornom. Kao mlada kršćanka u kasnim dvadesetim, mene je duhovno “usvojila” umirovljena medicinska sestra iz crkve. Svakog petka uvečer mi smo dijelile ostatke od ručka a onda razgovarale o Bogu. Nikada neću zaboraviti kako je otvarala svoju istrošenu Bibliju i upravo izabrala tekst koji mi je trebao.

Nekoliko godina kasnije udružila sam se s bivšom sobnom kolegicom koja se željela redovito moliti i proučavati Bibliju. Moje proučavanje po jednog poglavlja iz Izreka svakog tjedna brzo je razotkrilo prljave zakutke mog duhovnog života. Naše je vrijeme molitve postalo bolno razotkrivanje, a ja sam često završila u suzama kad sam priznala probleme kao što su zavist i sebična očekivanja.

Sada je moja obitelj dio tog duhovnog tima, čak kad toga nisu ni svjesni. Na primjer, imala sam lošu naviku upadanja u riječ kad ljudi govore. Kad god se to dogodi, članovi obitelji se mršte ili zure u mene i ja brzo shvatim poruku od njih i od Boga o svom nestrpljenju. Ja ne uživam u ovim suočavanjima, ali učim reagirati milostivo umjesto stisnutim zubima. Znam da će svaka ovakva prilika pomoći slomiti ovu grješnu naviku. Hrabrim se Filipljanima 1,6; “Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.”

Posvetiti sebe

Božje djelo ne zaslužuje djelomičnu predanost. Ezekiel je tražio svećenike i levite da se posvete (2. Ljetopisa 29,5) i da tom poslu daju prednost. “Sad se nemojte lijeniti” (11. redak).

Ja primam isti ukor duhovno. Bog me je izabrao da stojim pred Njim i služim mu u svom domu, susjedstvu, mjesnoj crkvi i kroz živote na koje utječem pisanjem i govorenjem. Ipak, postoje trenuci kad je teško održati to predanje. Pretjerana predanost, umor i strah od odbacivanja dovode me u kušnju da prekinem ili da učinim samo toliko da nešto uradim.

Kad poštar donese tri obavijesti o odbijenim rukopisima u jednom danu, poželim baciti pokrivalo preko svog kompjutera umjesto da pokušam ponovno. Kad sam uvečer iscrpljena, borim se protiv večernjeg čitanja Biblije i molitve sa svojim mladim tinejdžerima. Ali ja znam da ako budem u takvim trenucima, ili u vrijeme vlastita proučavanja, dugo nesvjesna, duhovni će nered prevladati. Hrabrim se 11. retkom: “jer vas je izabrao jahve da stojite pred njim.”

Budimo temeljiti

Četrnaest je levita radilo šesnaest dana da očiste smeće Ahazove pogubne vladavine. Svi kipovi i smeće izbačeni su ravno na smetlište u Kidronsku dolinu, i u ono vrijeme nije bilo rasprodaja.

Ponekad dovodim u pitanje vrijednost ukrasa koje čuvaju članovi moje obitelji. Ali to nije ništa novo. 2. Kraljevima 18,4 kaže nam kako je Ezekiel “razbio zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.” Brojevi 21. poglavlje potanko objašnjava kako je Bog rekao Mojsiju da podigne mjedenu zmiju na stup kao lijek za kaznu otrovnih zmija. Oni koji su vjerom pogledali ovu skulpturu bili su iscijeljeni. Hebreji su se držali mjedene zmije i najposlije je stali obožavati. Ali tijekom Ezekielova čišćenja nije bilo “svetih krava” (ili zmija). Sve što nije bilo u prvotnom Božjem modus operandi bilo je izbačeno. Čak je i sedam stotina godina star muzejski primjerak iz lutanja pustinjom, kojeg su pogrešno štovali, bio žrtvovan.

Tu je Ezekielovo čišćenje postalo osobna stvar. Ja se možda mogu osloboditi stvari koje ne slave Gospodina kao što su knjige, videokasete ili tričave stvari. Ali kad On ukaže prstom na moje “omiljene grijehe”, čišćenje postaje bolno. Imam nekoliko Nehuštana koji se neprekidno obnavljaju kao gušterov rep. Jedan je grijeh zamjeranja. Idol koji se zove “ja” neprekidno se javlja kad se netko ne slaže ili upliće u način na koji ja želim obaviti posao. Svaki put se učim predati svoje slabosti Gospodinu i svaki put sve više uviđam bezvrijednost tog idola.

Slavite i posvetite

Jednom kad su ispraznili Hram od ogavnih stvari, leviti su se vratili, očistili i posvetili hramski namještaj i posuđe što ga je kralj Ahaz uklonio. Druga polovica poglavlja opisuje izvanrednu službu ponovnog posvećenja kad je narod “hvalio s najvećim veseljem i, pavši ničice, poklonili se” (2. Ljetopisa 29,30). U stvari, trebalo je pripremiti toliko mnogo žrtava paljenica da su službeni svećenici morali uposliti druge levite.

Kristova smrt je okončala potrebu za životinjskim žrtvama, ali jedno načelo te službe i dalje vrijedi kad se bavimo našim duhovnim neredom. Mi trebamo slaviti Božje “čišćenje” s hvalom. Hebrejima 13,15 kaže: “…uvijek prinosimo Bogu žrtve hvale”, to jest “plod usana koje hvalom slave njegovo ime”.

Doživjela sam veliko duhovno čišćenje u listopadu 1997. godine kad je jedan vozač udario u naš auto na planinskoj autocesti. Posljednji pogled na naš zdrobljeni auto i spoznaja da je moja obitelj bila tako blizu smrti podsjetili su me da je “auto” privremen te da je najvažnija stvar u životu moj odnos s Bogom i drugima. Moja “žrtva hvale” nakon nesreće bila je veća hrabrost u propovijedanju drugima, od liječnika do prodavača u trgovini i prodavača putem telefona, o Božjoj milosti kojom je spasio naš život i o potrebi da budemo spremni suočiti se s Bogom.

Odnosite metež

Sveto pismo preporučuje život Ezekiela kao onoga koji je “prionuo uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega”. (2. Kraljevim 18,6). Ako želim da se nešto slično kaže za mene, trebam dosljedno slijediti njegov primjer duhovnog čišćenja. Trebam tražiti od Gospodina da neprekidno izlijeva svjetlost svoje svetosti na mračne dijelove mog života. Meni su potrebne opomene i ohrabrenje z druge kršćane. Trebam reći ne djelomičnoj duhovnosti.

Moja stvarna garaža nikada neće biti savršeno čista. A na ovoj strani neba ja neću imati savršenu “duhovnu garažu”. Ali budući da me je Bog pozvao da živimo “na hvalu slave svoje milosti” (Efežanima 1,6), ja ću nastaviti tražiti njegovu pomoć u odbacivanju duhovnog meteža koji sam predugo tajno nagomilavala.

Jeanne Zornes