Uglavnom je riječ o tome da sam otkrio kakvi su uistinu. Budući da možete biti dobar kršćanin i bez toga da jedete jogurt, zaboravimo na to i razmislimo malo o onom drugom — o molitvi. Želim vam pomoći da razumijete kakva je molitva uistinu.

Molitva nije slanje svetih dimnih signala nekom dalekom božanstvu.
Molitva nije čarobni kamen koji protrljate kad trebate nadnaravnu pomoć.
Molitva je prisnija, uzbudljivija i stvarnija od toga.
Molitva je razgovor s Bogom. Kad bismo to sada potpuno shvatili, mislim da bismo ovdje mogli stati s tekstom. Molitva je razgovor s Bogom. Upamtite: ne pričanje Bogu, već razgovaranje s Bogom.

Molitva nije govor, recitacija ili bezglavo brbljanje, već razuman, iskren i ispunjavajući razgovor s Bogom kao voljenim i poštovanim Prijateljem.

Molim vas da pročitate tu rečenicu još jednom, i to polagano. To je naša definicija molitve. Volio bih kad bismo riječ molitva mogli reprogramirati na način da joj značenje bude samo “razgovor s Bogom”. Molitva se obično podudara s toliko slika dosade, licemjerja i učmalosti, da je čudo što uopće čitate ovaj članak. Zašto ne bismo tim slikama priredili jedan lijepi sprovod i pokopali ih? Zaboravite svoja loša iskustva iz prošlosti i počnite razmišljati o molitvi kao o onome što uistinu jest: razgovor s Bogom kao voljenim, pouzdanim i poštovanim Prijateljem.

Ako se želite moliti, to jest ako želite razgovarati s Bogom kao s Prijateljem, morat ćete prvo shvatiti da vam Bog doista i jest Prijatelj. Naš razgovor s drugima odražava ono što mislimo o onome s kim razgovaramo. Vjerojatno ne biste razgovarali s vašim predsjednikom jednako kao s dječakom koji vam je upravo nogom udario mačku, zato što je vaše poimanje različitih osoba prilično različito. Dakle, uspješna molitva ovisi o ispravnom viđenju Boga.

Ako na Boga gledate kao na nekog starog poluuspavanog nadbiskupa (oprostite na usporedbi), vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Tada nećete uživati u molitvi.

Ako Boga vidite kao puritanskog naredbodavca koji postavlja previsoke zahtjeve za većinu ljudi, a onda ih kažnjava kad ih ne mogu dostići, vaše molitve će odražavati takvo viđenje i mrzit ćete i molitvu i Boga.
Ako Boga smatrate starim nebeskim bogatašem koji nam plaća za našu “pobožnost”, vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Bit ćete vjerojatno sve “pobožniji”, a zapravo će se sa svakom molitvom vaša zla narav sve više pogoršavati.

Ali ako smatrate da Bog gaji snažnu, osobnu ljubav prema vama; ako mislite da On poznaje vaše slabosti i razumije vaše poteškoće; ako prihvaćate da je Njegova zapovijed da budemo sveti također i obećanje da će nas On učiniti svetima — ukratko, ako smatrate da je Bog poput Isusa — onda će vaše molitve biti disanje duše u zahvaljivanju i traženju. Tada ćete moći uskliknuti poput Davida u Psalmu 84,3: “Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.”

Jedan je mladić pohađao neki niz propovijedi u kojemu se Božji karakter predstavljao uvelike krivo. U naletu osjećaja izletio je iz crkve, zamahnuo šakom prema nebu i rekao: “Ako je to Bog, ja Ga mrzim!” Nikada se nije vratio u crkvu, već je umjesto toga postao utjecajni ateist.

Ako poznajete kršćane prekrasnog karaktera, slavite Boga za to! Cijenite njihov primjer. Ali molim vas, doista vas molim da nikada ne temeljite svoje viđenje Boga na nekom čovjeku — bili to roditelji, pastor, svećenik ili bliski prijatelj, bez obzira na to kako se pobožnima činili. Muškarci i žene koji tvrde da poznaju Boga, trebali bi odražavati Njegovu pravu narav; ali nitko još to nije učinio na savršen način. Jedini temelj za poimanje Boga jest život i narav Njegovog Sina — Isusa Krista. Ako želite imati točnu sliku o Bogu, trebate osobno istraživati Kristov život.

Dok budete proučavali Kristov život, uvidjet ćete da Kristovo savršenstvo ne daje nikakvu izliku za grijeh. Ali isto tako ćete uvidjeti da Bog razumije naš problem i da nam je spreman pomoći. Doista je teško ne otvoriti srce takvom Bogu.

Na koledžu koji sam pohađao bilo je šest stotina ljudi, ali nisam mogao podnijeti samo jednog jedinog. On me je zbilja prezirao, ali mogu reći da je taj osjećaj bio obostran. Došlo je ljeto i ja sam posve zaboravio na njega, sve dok se usred praznikâ nije pojavio kao zamjena u našem tročlanom timu koji je radio među australskim grmljem. U sebi sam zajaukao i pomislio: “Dat ću ovom tipu 24 sata, a onda jedan od nas odlazi.” Mogao sam vidjeti kako su njegove misli o meni bile isto takve.

Tri tjedna nakon toga postali smo dobri prijatelji. Što se dogodilo? Kroz druženje je svatko od nas stekao veće znanje o drugome. Obojica smo razvili bolje viđenje drugoga, nakon čega se rodilo svjesno i ugodno prijateljstvo. Tako je i između nas i Boga — bolje poznavanje vodi boljem razumijevanju. A bolje razumijevanje vodi boljem odnosu te posljedično tome ugodnom i rastućem prijateljstvu.

Što je uzrok svemu tome? Komunikacija, razgovor, razmjena riječi i misli. Jeste li ikada pokušali započeti prijateljstvo držeći usta zatvorenima? Naravno da ne; nema prijateljstva bez komunikacije. Stoga, ako se želite zaljubiti u Isusa, razgovarajte s Njim i dopustite da i On govori vama. To je molitva.

Zašto da ne započnemo upravo sada otvaranjem svojega srca Bogu, našem nebeskom Prijatelju? To je vrlo jednostavno; u tome nema ničeg tajnovitog i duboko teološkog. Jeste li zahvalni što vam je On prijatelj? Ako jeste, recite Mu to! Recite: “Bože, stvarno mi je drago što si mi Prijatelj.” To je molitva! Jeste li depresivni zbog svojih grijeha? Recite Mu to! Recite: “Bože, moji grijesi su me stvarno dotukli.” To je molitva! Želite li stvarno biti očišćeni, želite li oprost? Recite Mu to! Imate li nekakvu posebnu molbu, primjerice, želju za većim znanjem o Bogu, za snagu da nadvladate određeni grijeh, za mudrost u vezi s nekom odlukom, za hrabrost da pozovete nekoga na sastanak, za ublažavanje boli vašeg uraslog nokta, za bolji molitveni život, za neobraćenog rođaka, za profesora koji vas gnjavi, za svijet koji treba Boga? Recite svojem nebeskom Ocu i božanskom Prijatelju sve o tome! On je Stvoritelj, On održava svemir i upravlja životima. Imate priliku osobno razgovarati s Njim, imate bez prestanka otvorenu liniju prema prijestolju svemira na kojemu sjedi — vaš Prijatelj.

Ispričavam se što je prethodni odlomak bio tako dugačak. Uvijek se uzbudim u vezi s dometom molitve. Jeste li znali da vam je u molitvi dopušteno smijati se i plakati? Rijetko plačem, ali zna mi se dogoditi, pogotovo u tihoj molitvi. Možete mi se rugati zbog toga, ali u mojem društvu molitvenih plačljivaca su David, Job, Jeremija, kao i osobe pred oltarom u petom pečatu Otkrivenja. Stoga, ako vam se plače pred Bogom zbog bilo čega, plačite, jer i to je molitva. Bogu možete povjeriti najdublje padove vašega života.

“U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Psalam 62,9)

Edwin Gallagher

Razmislite o riziku. Bog se odlučuje uzeti ljudsko obličje kako bi na pristupačan način otkrio kakav je Bog (Ivan 1,14-18; 14,9). Mogao je doći poput Adama i suočiti se sa svim izazovima ovog života kao odrasla osoba, s razmišljanjem i sposobnostima odrasle osobe. Ali umjesto toga, Bog se povjerava ljudskoj majci, da ga hrani, uči i štiti. Što bi moglo poći po krivu s ovom slikom? Priča je to o nevjerojatnoj, rizičnoj, bezuvjetnoj ljubavi. Samo u potpunosti ljudskom tjelu ljudi su mogli u potpunosti otkriti kakav je Bog (Hebrejima 1, 1-3) i Bog je mogao u potpunosti iskusiti kakvo je čovječanstvo u svoj svojoj grešnosti i pobuni (Hebrejima 5,6). To bi učinila samo ljubav koja nas ne napušta. Ljubav koja je bila spremna dopustiti da ga vlastita stvorenja muče i ubijaju, a da ne uzvraća (Luka 23,34). Ne treba se bojati takvog Boga i imamo sve razloge štovati Ga. A dobra vijest je kako postajemo poput Boga kojega štujemo. Štovati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji njemu.

Ne bi li bio sjajan Božić kad bi vam se to dogodilo?

Jon Paulien

Ovo su značajne brojke, osobito u svjetlu znanstveničkih nastojanja u posljednjih 50 do 60 godina, da evolucijsku teoriju utisnu u naše umove od prvog razreda pa nadalje. Jaka vjera u nadnaravno podrijetlo naše ljudske rase može se pripisati, vjerujem, dvama činiteljima. Prvi je povjerenje koje religiozni ljudi imaju u vjerodostojnost Biblije, a drugi je složeni dizajn u prirodi što čini vrlo teškom pretpostavku da su prirodne sile bez ikakvog vodstva mogle proizvesti nešto tako složeno poput ljudskih bića s mozgom, očima i reproduktivnim sustavima.

Jasno, među kreacionistima i evolucionistima vlada velika intelektualna napetost, a mi ljudi baš ne volimo intelektualnu napetost. Mi želimo odgovore! Međutim, po pitanju podrijetla, i kreacionisti i evolucionisti suočavaju se s problemima za koje ne postoje odgovarajući odgovori. Kreacionisti su u nedoumici oko milijuna godina koje predlažu radiometrijska datiranja za prošlost života na Zemlji, što dovodi u pitanje kratku povijest Zemlje koju nalazimo u Bibliji. S druge strane, značajan problem evolucijske teorije je iznenadna pojava potpuno razvijenih oblika života u geološkom stupu, što je protivno zamisli da su se današnje biljke, životinje i ljudi razvili postupnim promjenama tijekom istih milijuna godina.

Do sada niti jedna strana nije pronašla odgovarajuće odgovore na svoje probleme. No mi želimo odgovore! Što nam je onda činiti? Kamo se okrenuti? Na žalost, jedno od rješenja koje obje strane koriste jest ismijavanje onog drugog, bilo kao neznalice ili kao bezbožnika. Ismijavanje, međutim, proizvodi nepoštovanje i ne daje odgovore. To me ne zanima.

Kompromitiranje
I znanost i Biblija tvrde da su autoritativne. Međutim, kada dva autoriteta proturječe jedan drugome, onda jedan treba popustiti drugome. U iskušenju smo da u postizanju te podčinjenosti kompromitiramo onoga kojega smatramo drugotnim.

Međutim, poštujem i znanost i Bibliju kao autoritativne izvore istine, i ne želim kompromitirati niti jedan od njih. Vjerujem da Biblija nudi konačnu istinu, pa ću objasniti svoje razloge. No, podčinjavanjem znanosti Bibliji neki su kreacionisti kompromitirali znanost, nudeći rješenja koja su nelogična i protivna činjenicama. Ja to ne želim činiti.

S druge strane, neki su kršćani kompromitirali Bibliju podčinjavajući je autoritetu znanosti. Oni zaključuju da se biblijski izvještaj o Božjem stvaranju svijeta ne može prihvatiti kao doslovna povijest, te prihvaćaju evolucijsku teoriju o zemaljskoj povijesti i podrijetlu života. To je upravo druga skupina Gallupova istraživanja učinila sa svojim zaključkom da je Bog stvorio ljudska bića (i sve ostale oblike života) tako što je vodio evolucijski proces. Na prvi pogled se to čini razumnim načinom približavanja dviju strana. Nažalost, završava stvarajući veliki teološki sukob s biblijskim učenjem o spasenju.

Srž stvari
Problem je biblijski izvještaj o stvaranju, o padu u grijeh te Božji plan rješavanja problema nastalog Adamovim i Evinim prekršajem. Razlog ozbiljnosti ovog problema jest u tome što je plan spasenja utemeljen na pretpostavci da je biblijski izvještaj o stvaranju naših praroditelja i njihov kasniji pad u nemilost zapravo doslovna povijest.

Dopustite mi da objasnim. Prema Bibliji, smrt je posljedica grijeha i ona je neprijatelj koji će jednoga dana biti uništen. S druge strane, evolucijska teorija smatra da je smrt normalna pojava. Živa bića se mijenjaju dok najsposobniji preživljavaju a manje sposobni umiru ili bivaju ubijeni, a taj se proces naziva prirodnim odabirom.

Problem nije u tome djeluje li priroda trenutno na ovaj način. Današnji znanstvenici kreacionisti uglavnom priznaju da je tomu tako, barem u određenoj mjeri. Problem je u tome objašnjava li prirodni odabir sve o podrijetlu i razvoju života na našem planetu, uključujući i ljudski život.

Prema Bibliji, Bog je ljudska bića stvorio potpuno inteligentnima, a zlo i smrt nastali su kada su ta ista bića prestala biti poslušna. Isus je svojim raspećem dao rješenje problema koji za nas predstavljaju zlo i smrt.

Znanost, s druge strane, smatra da zlo i smrt postoje oduvijek te da prirodni odabir uključuje bića koja postaju sve inteligentnija i tako sposobna sama riješiti problem zla. Očigledno je da su ova dva pogleda jedan s drugim u ozbiljnom sukobu.

Nije moguće odvojiti biblijski plan spasenja od doslovne povijesti podrijetla koju nalazimo u Postanku.

Prihvaćam biblijski autoritet kada je u pitanju spasenje. Posljedično, nisam spreman ugroziti njezino svjedočanstvo o povijesti stvaranja i padu kako bih prihvatio evolucijski model, bez obzira koliko se znanstveni pristup činio racionalno privlačnim.

Govoriti s autoritetom
Kako onda živjeti s tom napetošću? Na početku ću dopustiti znanosti i Pismu da svatko govori s vlastitim autoritetom. Neću prihvatiti zadavanje niskih udaraca znanosti kako bih opravdao svoje prihvaćanje Pisma, niti ću kompromitirati Pismo tumačeći ga na način kojim bih udovoljio znanosti a kompromitirao povijest na kojoj se temelji biblijski plan spasenja. Naprotiv, strpljivo čekam da se pojavi konačno objašnjenje.

Još nekoliko kratkih riječi važno je za moja osobna uvjerenja. Za mene biblijski plan spasenja nije samo teorija. Kada biblijske pouke primijenim na svoj duhovni život, nalazim da su doista djelotvorna rješenja koja nudi za zlo s kojim se osobno borim. Za mene, Biblija je istinita na vrlo osobnoj razini. No odbijam kompromitirati znanost kako bih opravdao ovo duboko osobno iskustvo.

Pretpostavljam da postoji odgovor na ovu napetost te da ću ga otkriti, ako strpljivo čekam, pa makar me to čekanje odvelo u vječnost.

Marvin Moore

Ljute, pokretne, narančaste baklje surovo su probijale srebrnastu tamu još jedne pashalne noći. Kao jato krijasnica baklje su se ubrzano lelujale krivudajući stjenovitim putom koji je vodio u vrt na obronku. Grubi glasovi parali su ponoćnu tišinu u kojoj su prije samo nekoliko trenutaka zamukli prigušeni jecaji Sina Čovječjega koji je plakao nad tragičnim posljedicama grijeha. Ali Isusove suze već su se osušile. On se uspravio sam u tami, spreman da dočeka svojega izdajnika.

Ne znam je li vas ikada izdao netko vrlo blizak, netko koga ste voljeli, u koga ste duboko vjerovali. Ako jest, onda ste zapamtili bol. Prodornu, razdiruću bol koja je počinjala negdje u dnu utrobe i koja se podizala sve do grla. Bol koja se nije mogla izraziti jecajem. Bol koja nije željela umrijeti.

Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno narančasto lice svojega izdajnika. I dok je promatrao Judino lice, kakve su se misli rojile u Njegovoj glavi? Isus je oduvijek poznavao Judino srce. Od samog početka kad je Juda nametnuo svoje upravljačke sposobnosti neiskusnoj skupini učenika. Mislite li da je Isusu bilo nepoznato tko to prazni oskudnu blagajnu, tko uzima novac koji su učenici prikupili među sobom? Učitelj je, naravno, znao tko prisvaja zajednička sredstva. Juda.

Ali Isus nikad nije razobličio Judu pred javnošću. On je s vremena na vrijeme ispričao poneku usporedbu koja je Judu proglašavala krivcem, ali je samo i jedino Juda znao da se ona odnosi na njega.

O, da, Isus je poznavao Judu! A ipak je božanska ljubav stalno pozivala to pokvareno srce. Zašto je te iste noći, samo nešto ranije, Isus kleknuo da opere noge Njegovom izdajniku? Da bi mu još jedanput pokazao koliko mu je stalo do njega. Ali Juda se poslužio svojim neotuđivim pravom da odbije božansku ponudu. A sada je već pala noć. Duboka tamna noć.

Isus je stajao u vrtu Getsemaniju kad je to čelično hladno srce – srce koje se nije htjelo odazvati niti pozivima najveće ljubavi u svemiru – istupilo iz sjene i krenulo prema Njemu. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio glasan poljubac na obraz svojega Učitelja. Kad se našao u zagrljaju svojega izdajnika, što mislite, kako mu se Isus obratio? “Ti, prljavi, izgubljeni, pakleni grešniče, ne dotiči me se!” – je li Spasitelj odgovorio tako? O, ne! Isus je imao jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem. Čitajte sami opis toga nevjerojatnog događaja: “Prijatelju, zašto si došao?” (Matej 26,50) Možete li to vjerovati? Bog gleda u lice svojega izdajnika i naziva ga prijateljem!

Nikad nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu, prijatelji! Ona je dragocjenija od mnogo tisuća riječi i stotina knjiga. Kad je Isus Judu nazvao svojim prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo bojati – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Te iste noći, nekoliko sati kasnije, i Petar je otkrio tu istu istinu u trenutku kad je posegnuo za svojom ribarskom zbirkom kletvi i učinio da se studeni noćni uzduh zažari od njegovih riječi: “Nikad u životu nisam vidio toga ni takvog Čovjeka u svojoj blizini!”

Nitko više ne bi mogao niti pomisliti da bi on bio jedan od sljedbenika i prijatelja toga osuđenog Isusa iz Nazareta. Ali čim su kletve sišle s njegovih usana, čuo se pijetao koji je najavljivao zoru i Petar se smjesta sjetio Isusovog proročanstva da će on zanijekati svojega Gospodina tri puta. Petar se odmah osvrnuo oko sebe da ustanovi je li Isus mogao čuti njegovo kletvama potvrđeno nijekanje. Luka opisuje taj tragični trenutak: “Gospodin se okrenu i pogleda Petra.” (Luka 22,61) I Isusove su oči prenijele Petru istu poruku koju su Njegove usne uputile Judi: “Prijatelju!” Isti Isus. Ista riječ “prijatelju”. Juda ju je čuo, ali pošto je odrastao s tom lažju da je Bog netko koga se moramo bojati, odlazi i oduzima sebi život. I Petar je čuje, ali pošto je naučio da Bog nije netko koga se moramo bojati, već Netko s kim se možemo sprijateljiti, ne oduzima sebi život. On izlazi, slomljena srca, i pronalazi put koji vodi u život.

Da je Juda samo pronašao tu istu istinu, dobio bi isti oprost koji je dobio Petar. Odreći se Boga, izdati Ga, sagriješiti Mu – još nije sve izgubljeno pred Bogom jer Njegova je milost neizmjerna, mnogo veća od sotonske edenske laži!

“U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah.” (1. Ivanova 4,18) Savršena Ljubav nije netko koga bismo se morali bojati – Savršena Ljubav je netko s kim se možemo sprijateljiti.

Ne moramo se bojati, već se možemo sprijateljiti! To je razlika kao između života i smrti.

Dwight Nelson

Tornado opisan kao „gigantski crni razorni zid“ pogodio je 20. svibnja 2013. Moore u Oklahomi. Pod oznakom EF5 tornado, ovaj je vjetar dostigao brzinu od gotovo 340 kilometara na sat. Spustio se i ostao na tlu oko 39 minuta, putujući oko 30 kilometara i prolazeći kroz gusto naseljeni dio grada. Vrtlog širine dva kilometra usmrtio je dvadeset i troje ljudi. Pogođene su dvije škole, a u jednoj od njih je sedmero djece izgubilo život. Jedan je roditelj rekao: „Zvučalo je kao da teretni vlak izlazi iz lavljih ralja“.

Čini se kao da se broj besmislenih nesreća svakodnevno povećava. Mnogi ispadi uključuju i bombe i metke. Ljudi su psihički zlostavljani, unesrećeni bolestima ili opustošeni prirodnim nepogodama koje im uništavaju domove. Milijuni izbjeglica pokušavaju pobjeći od ratova koji njihova sela sravnjuju sa zemljom, te tisuće osoba ostavljaju bez krova nad glavom. Pucnjave po školama nastavljaju puniti naslovnice, a roditelji i učenici se boje da će još jedno smrtonosno divljanje za sobom ostaviti mrtvu djecu.

Pokušajte barem za trenutak razumjeti sve nevolje na našem planetu. Jednostavno će vas preplaviti, poput tsunamija. Većina ljudi upitat će se u jednom trenutku: „Zašto se događaju tolike tragedije? Ako smo evoluirali iz sluzi, vraćamo li se natrag? Ili, ako ima Boga koji je svemoćan, kako onda tumačiti nepotrebne nesreće?“ Mnogi zaključuju kako nema Stvoritelja, a ako postoji, čini se da je tvrdog srca i ravnodušan prema bolnim krikovima koji dopiru iz ruševina što nastaju posvuda na krajoliku čovječanstva.

Je li uopće moguće razumjeti nesreću? Većina bi brzo odgovorila: „Nije. Samo isključite vijesti i otiđite nekamo.“ No, što nam je nesreća bliža, to ustrajnije ovo pitanje odzvanja u našim ušima.

Za kršćanina koji vjeruje da nam Biblija daje jasnu sliku istine, postoje odgovori. Sažaljivi Otac na nebu suosjeća s patnjom koja teče iz svih vijesti. Božja riječ je, poput postojane stijene, temelj na kojemu nalazimo čvrstu nadu usprkos zbunjujućim nedaćama. Razmotrimo zajedno tri biblijske istine koje će nam pomoći u razumijevanju besmislenih tragedija o kojima svakodnevno slušamo.

Prva istina: uskrsnuće
Biblija naučava da postoji nada nakon smrti. Postoji buduće uskrsnuće, a s njime i obećanje beskrajnog, besmrtnog života. Isus je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život… Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će“ (Ivan 11,25). Isus je svojim učenicima obećao: „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ (Ivan 14,1-2.) Kada nesreća uznemiri naša srca, Isus nam daje nadu koja nosi naše misli u svijetlu budućnost.

Isus je pokazao istinitost uskrsnuća uskrisivši nekoliko ljudi iz mrtvih: sina udovice iz Naina (Luka 7,11-15), Jairovu kćer (Marko 5,21-42), i Lazara (Ivan 11,38-44). A kada je Krist uskrsnuo od mrtvih, s njime su uskrsnuli i još neki kao prvine onoga što će se dogoditi jednoga dana (Matej 27,51-53).

Uvid u ovo biblijsko učenje možemo dobiti kada pogledamo prekrasni šafran, jednu od prvih biljaka koje u proljeće nakon topljenja snijega niču iz zemlje. Tako tragedija čini da se osjećamo hladno i usamljeno. Poput duge, tamne zime, čeznemo za proljetnom i ljetnom toplinom. I prije no što proljeće dođe, mali šafran objavljuje da dolazi promjena. Sposobnost cvjetanja ovog podsjetnika na novo doba potiče nas da gledamo iza hladnih dana. Tako je i s obećanjem o uskrsnuću.

Druga istina: nalazimo se u ratu
Biblija nam isto tako kaže da samo privremeno živimo na svijetu koji je pun grijeha i kojim vlada neprijatelj. Oko nas se vodi nevidljivi rat. Biblija kaže: „Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima“ (Efežanima 6,12).

Iako Sotona posvuda širi smrt i uništenje, Bog mu postavlja granice (Job 1). Zlo neće vladati zauvijek. Budući da ovaj pali anđeo optužuje Boga za nepravednost, Bog mu dopušta da jedno vrijeme pokazuje svoju pravu narav. No, bliži se trenutak njegova uništenja. Zli djeluje sve većom snagom stoga što je „svjestan da ima samo još malo vremena“ (Otkrivenje 12,12).

Biblija popunjava dijelove koji nedostaju u zbrkanoj slici zla i patnje na našem svijetu. Stoga što vidimo samo dio ovog svemirskog rata između dobra i zla, lako je donijeti zaključke koji se temelje na našoj suženoj slici cjeline. Sagledavamo nekoliko činjenica, a još uvijek ne vidimo sve što se doista događa. Dopustite mi da to prikažem tako što ću vam dati samo jedan dio male priče.

Jednoga dana Sam je imao naporan dan u uredu. Tom i Jill su također bili tu. U podne, Sam ostavlja Toma i Jill u uredu i odlazi nakratko na ručak. Kad se vratio, nalazi Jill kako leži u mlaki vode na podu, bez svijesti, okružena razbijenim staklom. Zatim vidi Toma kako sasvim bezbrižno sjedi na stolcu. Kako je to moguće?

Mogli biste pretpostaviti kako vam dajem kratku sliku sljedeće epizode sapunice ili kratki uvid u posljednju dramsku seriju. Što bi se dogodilo da sam vam pokazao fotografiju Sama (čovjeka) kako stoji na vratima svoga ureda i gleda u pod gdje se nalazi Jill (zlatna ribica) koja leži pokraj razbijene staklene posude-akvarija? Tom (mačak) sjedi na stolcu, sunča se i bezbrižno liže svoje šape. Možda biste rekli: „O, sada je sve drugačije. A pomislio sam…“

Biblija sve čini drugačijim. Ona rasvjetljuje naše razumijevanje bitke između dobra i zla. Pomaže nam razumjeti kako je đavao, a ne Bog, začetnik sveg zla, boli i smrti na našem svijetu. Stoga što Bog cijeni našu slobodu u odlučivanju kome ćemo služiti, Sotona je dobio ograničeno vrijeme i slobodu kako bi svijet pridobio na svoju stranu. Srećom, njegovo vrijeme istječe i Bog će uskoro grijehu i patnjama zauvijek učiniti kraj. Ovo nas vodi k još jednom biblijskom učenju koje nam pomaže u razumijevanju postojanja nesreće.

Treća istina: Isusov drugi dolazak
Gledajući u skori Isusov dolazak možemo početi rasplitati pitanje postojanja zla. Bog nas upozorava kako ćemo prije Isusova drugog dolaska „čuti za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak“ (Matej 24,6). Zatim su pred nas stavljeni drugi znaci vremena kako bismo o njima razmišljali. Bit će prirodnih katastrofa (redak 7), lažnih učitelja (redak 11), porasta zločina i nasilja (redak 12) i porasta moralne pokvarenosti (redak 37).

Naš je svijet zbog grijeha potamnio od nesreća i patnji. Biblija je svjetlo koje sja preko tamnih sjena. „Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami“ (1. Solunjanima 5,4-5). Pavao kaže kako, bez obzira hoćemo li biti živi ili ćemo umrijeti prije Kristova povratka, imamo nadu koja će nas voditi sve do kraja (redci 9,10).

Jednoga sunčanog dana neki se čovjek vozio svojim čamcem mirnom rijekom punom velikog kamenja. Na žalost, nije mogao vidjeti kamene gromade ispod površine koje su vrlo lako mogle oštetiti čamac. No, srećom, s njime se vozio njegov prijatelj koji je poznavao rijeku. On mu je govorio: „Skreni lijevo… nastavi ravno… sada idi više nadesno.“ Vlasnik čamca se nasmijao i rekao: „Jesi li ti zapamtio svaki kamen u ovoj rijeci? Ja još ni jedan nisam vidio.“ Prijatelj mu je odgovorio: „Izvoli, uzmi ovo.“ Dodao mu je polarizirane naočale. Iznenada se sve promijenilo. Vlasnik čamca je sada mogao vidjeti kroz vodu. Umjesto odbljeska na površini, sada je mogao gledati ispod površine vode.

Bog nam je dao Bibliju kako bismo jasnije vidjeli da prolazimo kroz nemirne vode. Nismo sami. Imamo Vodiča koji nam pomaže razumjeti postojanje patnje.

Curtis Rittenour

Apostol Pavao stoji na kamenitom brježuljku nasuprot atenskoj Akropoli. U mnoštvu koje se okupilo da ga čuje nalaze se filozofi i prolaznici željni svake nove, škakljive vijesti. Pavao počinje govoriti o vjerskim običajima koje je zapazio u gradu i usmjerava slušatelje na jedinoga pravoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje i začetnika života. Zatim svoj govor dovodi do vrhunca upozorenjem: Bliži se dan suda!

Ova poruka odzvanja cijelom Biblijom. Bog, moralni sudac svemira, pozvat će na odgovornost sve ljude. Nitko ne može pobjeći, nitko se ne može skriti. Ljudi tu činjenicu mogu pokušati negirati, mogu je pokušati izbaciti iz savjesti, ali ona stoji: Sudnji dan dolazi! “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskog života činio.” (Druga Korinćanima 5,10) “Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti.” (Izaija 66,16). Jednako je tako i Isus, koji je toliko govorio o Očevoj ljubavi, naučavao da dolazi sudnji dan: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.” (Matej 12,36)

U našem sadašnjem palom svijetu prevladava nepravda. Siromašni vrlo često ne ostvaruju svoja prava, a oni koji si mogu priuštiti skupe odvjetnike odlaze slobodni. Živimo u vrijeme velike pokvarenosti kada nečovječno postupanje prema drugom čovjeku nema granica, kada zlo prividno neometano prolazi, kada je “istina uvijek na stratištu, a zlo uvijek na tronu.” (James Russel Lowell: The Present Crisis, 1844.) Ali, Gospodin kaže i nama i cijelom čovječanstvu: sudnji dan se približava! Zlo neće zauvijek napredovati. Pravda se neće uvijek uskraćivati i izvrtati. Bog će uzeti stvari u svoje ruke. Pozvat će cijelo čovječanstvo na odgovornost.

Čvrsto stajati
Mnogi su se Židovi nakon Holokausta odrekli vjere u Boga. Licem u lice s onim što je izgledalo kao Božja šutnja, oni više nisu mogli vjerovati. Ustvari, ovaj je problem puno stariji. On na nekoliko mjesta u Pismu izlazi na površinu, a posebice u 73. Psalmu. Tu psalmist otvoreno priznaje svoju nutarnju borbu kada vidi kako oni koji odbacuju Boga naizgled napreduju. “A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,” – priznaje on – “jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika” (redci 2 i 3).

Čini nam se da ljudi koji ne razmišljaju o Bogu uživaju u dobrom životu – zdravi su, bezbrižni, bogati, oholi, nasilni, podrugljivi, zlobnici i bahati (redci 4-12). Govore: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (redak 11) I pisac Psalama je to teško razumio, kao i mi danas. No, odgovor i njemu i nama nalazi se u sljedećim riječima: “Sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak” (redak 17).

Svetinja je za pisca Psalama značila sigurnost da je Bog na svojem mjestu i da djeluje. Bog je još uvijek na svom prijestolju i u svoje vrijeme i na svoj način zaustavit će vladavinu grijeha i zla. Bog će sve dovesti u red.

Nebesko svetište gdje Isus službuje kao naš veliki svećenik i nama daje istu sigurnost. Ovaj svijet neće trajati vječno. Zločini koji prožimaju naše moderno društvo i nečasna ljudska djela jednoga dana moraju biti podvrgnuta pomnom ispitivanju Gospodara svemira. Sudnji dan se bliži!

Doktrina o sudu gotovo da je nestala iz učenja mnogih kršćanskih crkava. Iako vjernici izgovaraju riječi drevnog kreda: “On (Krist) dolazi suditi živima i mrtvima”, ta ideja nema značenja za njihovo iskustvo. Poruka o sudu je oslikana u vijesti trojice anđela iz Otkrivenja koji objavljuju svem svijetu: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7)

Zamijetite podudarnost s Pavlovim govorom na Marsovu brijegu! On je pozvao svoje skeptično slušateljstvo na pokajanje, a vijest anđela poziva sve da se “boje Boga i zahvale mu”. Pavao je govorio o Bogu koji je odredio “dan kada će pravedno suditi”, a u Otkrivenju čitamo “došao je čas njegova suda”.

Promijenjeni milošću
I na kraju, Pavao je ustvrdio da će Bog suditi svijetu po Čovjeku kojega je On odredio, po Onome kojega je podigao iz mrtvih, po Isusu Kristu. Isus je u središtu poruke koju moramo pronositi svijetom. To je “vječno evanđelje”, radosna vijest o Bogočovjeku koji nam je dao spasenje i koji će uskoro doći. On je načinio “nebo i zemlju, more i izvore voda” (Otkrivenje 14,7), jer “sve je po njemu postalo i ništa što je postalo nije bez njega postalo” (Ivan 1,3).

Presudno pitanje na sudu uključuje naš odnos s Isusom. Koliko se god trudili, sami se ne možemo spasiti. Kada naše ime dođe na red na nebeskom sudu, kada se nepogrješivi zapisnik o našem životu razotkrije – sve što smo učinili i što smo propustili učiniti, sve naše riječi i sve najskrovitije misli – tada će jedno pitanje nadilaziti sva ostala, a to je pitanje: što smo učinili s Božjim Sinom? “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega” (Ivan 3,17.18).

Iako sam po sebi ne može pružiti nadu, nebeski je zapis o našem životu ipak važan jer pokazuje smjer našega života. Slabi smo i pogrješivi; trudimo se, ali padamo, i posrćemo. Ipak nas kroz sve zastoje i ponovno kretanje Kristova milost preobražava. Promjena nastaje tiho i svakodnevno, dok se Božja slika u nama obnavlja. Dok hodamo s Isusom, predajući Mu se svakog dana, hraneći se Njegovom Riječju i nastojeći živjeti Njemu na slavu, postajemo poput Njega. Kao što suprug i supruga koji se snažno vole počinju sličiti jedno drugome u navikama, pa čak i izgledom, tako ljudi koji vole Isusa postaju slični Njemu.

“A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (Druga Korinćanima 3,18). Neki se vjernici boje suda. Žive u sumnji i očekivanju da neće biti dovoljno dobri da na kraju budu primljeni u nebo.

Dragi čitatelju, jesi li ti među strašljivima? Dopusti da ti dam izravan biblijski odgovor: nisi dovoljno dobar. Sam nikada nećeš uspjeti. Ali, Isus jest dovoljno dobar. Ako si ga prihvatio za svoga Spasitelja i Gospodara, onda On stoji na tvom mjestu. Dok Otac gleda tebe, On vidi samo savršenu pravednost svoga Sina umjesto umrljanog izvješća o tvom životu. Može li to stvarno biti istina? Vjeruj Božjoj Riječi koja ti daje sigurnost: “Budući da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo. Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

Kakve li utjehe! Kakve li sigurnosti! Božje prijestolje na nebesima je prijestolje milosti! Milost je naša živa nada, milost je naše spasenje.

To je stvarno radosna vijest. Bliži se sudnji dan! Slava Bogu!

William G. Johnsson

Zatim zamislite kako taj trenutak traje onoliko koliko vi želite da traje – možda zauvijek – i dobit ćete samo blijedu, nesavršenu sliku onoga što je Bog spremio onima koji ga vole.

Bog je ovu zemlju učinio lijepom kako bi nam pokazao koliko nas voli. Kršćanska spisateljica Ellen G. White je napisala: “‘Bog je ljubav’ piše na svakom pupoljku što se rascvjetava, na svakoj vlati mlade trave. Ljupke ptice što ispunjavaju prostor veselim pjesmama, cvjetovi nježnih boja što mirišu u svojemu savršenstvu, bogato razlistano veličanstveno šumsko drveće – sve nam svjedoči o Božjoj očinskoj brižnosti i pažljivosti i o Njegovoj želji da usreći svoju djecu”. Na ovoj staroj zemlji ima dovoljno prave ljepote, prave ljubavi i duboke radosti da nam da predukus naročito lijepog života koji nam Bog priprema kada ovaj život završi.

Naš ne baš nebeski svijet
No, ja sam prilično siguran kako ni vi, kao ni ja, niste imali život ispunjen samo savršenim trenucima. Kao i svi ostali ljudi na našem planetu, iskusili smo gubitak, razočaranje, neuspjeh i tjelesnu i emotivnu bol. Veoma rano u životu bili smo prisiljeni shvatiti da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, a čak i kada dobijemo, to nas ne mora nužno učiniti sretnima.

Henry Wadsworth Longfellow je napisao, “Tvoja sudbina je jednaka sudbini sviju, u svakom životu mora pasti malo kiše.” Iako očekujemo razočaranje, nikada ga ne prihvaćamo, pogotovo kada se dotiče samog života – kada se ja, ili netko koga volim, suočava s grobom. Ukratko, lako je zamisliti svijet koji je mnogo bolji od ovoga.

Upravo takvo besprijekorno postojanje Bog je imao na umu kada je prvotno opremio i napučio Zemlju. Priča vam je poznata: Božji tek stvoreni svijet bio je zaražen grijehom te su od tada naši trenuci radosti prekinuti posljedicama grijeha. Ono što je zmija (koja je bila prerušeni zli anđeo Lucifer) obećala Evi da će se zbiti ako jede od zabranjenog drveta, to se i ispunilo: Adam i Eva, i svi mi koji smo potekli od njih, stekli smo spoznaju dobra i zla (Postanak 3,22). Tek nakon što je zavladalo zlo naši su praroditelji shvatili koliko im je prije bilo dobro.

Otada žalimo zbog pogrešnog izbora. Sada znamo za potrese, rak, ratove, glad, bankrot, ubojstva, rastave i mnoštvo drugih žalosti – no više bismo voljeli da za njih ne znamo.

Od svega samo najbolje
Kako će izgledati nebo? Možda imate svoju vlastitu mentalnu predodžbu koja potječe od slika ili crteža koje ste vidjeli. Jedan popularan scenarij (nerijetko pozadina za šale) prikazuje osobu koju kod bisernih vrata čeka Sveti Petar. Petar toj osobi daje bijelu haljinu, krila i krunu, te on ili ona provode vječnost na mekanom bijelom oblaku svirajući harfu.

Iako su ti elementi – krune, haljine, biserna vrata i ostalo – prisutni u Svetom pismu, oni nigdje ne prikazuju ovakvu sliku neba. Pretpostavljam da bi većini od nas cijela vječnost sviranja harfe vjerojatno bila prilično jednolična!

Ruralno nebo
Ono što je Bog zamislio bit će mnogo zanimljivije i vrjednije od toga. Prorok Izaija je, primjerice, zamišljao idiličan život nakon smrti, u kojem ljudi žive mirno, grade kuće i uzgajaju vlastitu hranu (Izaija 65,21). Čak i priroda će biti ukroćena. Izaija kaže da će nebo biti “miroljubivo kraljevstvo” (najdraži umjetnički motiv) u kojem će “vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit… Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.” (Izaija 11,6.8).

Urbano nebo
Dok je Izaijin opis neba ruralan, Ivanov je izrazito urban. On opisuje grad velikih razmjera sagrađen od dragocjenih materijala – poput zlata, jaspisa i safira – koje je danas nemoguće koristiti u graditeljstvu. Znajući kakvu vrstu gradova njegovi čitatelji poznaju, Ivan prikazuje Sveti Grad okružen visokim, ukrašenim zidovima, iako naglašava da njegovi stanovnici ne trebaju zaštitu gradskih zidova. ‘Njegova se vrata nikada neće zatvarati danju’, kaže Ivan, ‘jer tu, naime, neće biti noći’ (Otkrivenje 21,25).

Uz veličanstvene građevine Ivan vidi i osobit gradski park: ‘Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja. Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod’ (Otkrivenje 22,1.2).

Nije moguće reći jesu li Izaija i Ivan doista mislili do u pojedinosti opisati kako će nebo izgledati. Možda vam vječno uzgajanje voćnjaka ne bi bilo privlačno, a dvojim i to da je zlato baš najbolji opločni materijal! No jedno je sigurno: ono što nebo čini nebom neće biti hortikultura niti arhitektura već potpuna promjena u samoj naravi postojanja. Evo nekih promjena koje Bog obećava: Nema tuge ni žalosti: ‘On će otrti svaku suzu s njihovih očiju’ (Otkrivenje 21,4) i ‘u njemu više neće čuti ni plača ni vapaja’ (Izaija 65,19). Besmrtnost: ‘smrti više neće biti’ (Otkrivenje 21,4), i ‘tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom’ (Prva Solunjanima 4,17).

Potpuno ostvarenje svih naših nastojanja: ‘Izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti’ (Izaija 65,22.23). Sveopći mir: ‘Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj’ (Izaija 11,9).

Nema zločina niti zlih ljudi: ‘Ništa nečisto nikada neće u nju ući; nijedan koji čini što je odurno i lažno’ (Otkrivenje 21,27).

Savršena sreća: ‘Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram’ (Izaija 65,17.18). Ponovno ujedinjenje s voljenima: ‘I najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu’ (Prva Solunjanima 4,16.17)

Bog će obitavati s nama: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima’ (Otkrivenje 21,3). Naš slavni novi dom bit će sve ono što je Bog prvotno namjeravao s nama kada je stvorio ovaj svijet!

Ponovno učinjeno dobrim
Nedavno sam pročitao u novinskom izvješću jednu od mnogih tužnih priča sa Srednjeg istoka. Pogrešno usmjerena bomba pala je na kuću i ubila ženu i svu djecu. Patnja ovog oca bila je tako snažna, a ono što se dogodilo bilo je tako nepravedno da sam počeo shvaćati zašto se neki ljudi pitaju postoji li Bog u tako strašno zlom svijetu.

No, mi koji vjerujemo u Božju dobrotu nalazimo nadu u obećanjima iz Pisma. Bog će nam sve nadoknaditi! On će ublažiti našu tugu, vratiti izgubljeno i dati nam tako savršen život da se nećemo zadržavati na tragedijama koje smo ovdje doživjeli. Među blagoslovima koji su nam obećani nalazi se i prednost da ćemo vječnost provesti sa svojim Spasiteljem. Isus je rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja’ (Ivan 14,2.3). Nebo nije mitološko mjesto već blažena nada i vječni dom onima koji su svoje duše povjerili Bogu. Postoji stara pjesma koja kaže: ‘Taj svijet moj nije dom, ja prolaznik sam tu, a blago moje sve na nebu čeka me’. Bog je stvorio svijet na kojemu mi sada živimo i unatoč zagađenosti grijehom njegova preostala ljupkost potiče nas na očekivanje neba.

Mogu li se onda ovdje osjećati kao kod kuće kada znam da je sve što mi On priprema tako savršeno i tako bogato duhovnim vrijednostima, pa mi sve što ovdje vidim izgleda poput daleke tamne sjene?

Ja želim biti tamo. Nadam se da to želiš i ti!

Loren Seibold

Možete li zamisliti njihovu nevjericu? Dospjeli su u krivi zrakoplov, a da nitko ništa nije primijetio. Umjesto mirisnog povjetarca i nježnog njihanja palmi, našli su se suočeni s ledenim vjetrom i ranim snijegom koji je počeo padati.

Mi ne moramo nužno dospjeti na pogrešan let, ili završiti na krivom odredištu, no ipak mžemo promašiti najviše očekivan povijesni događaj.

Koga obžavate?
Odano obožavanje odlika je Božjeg naroda koji živi u posljednjim danima. Prvi anđeo iz Otkrivenja 14 leti posred neba i, objavljujući vječno Evanđelje,
poziva: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda. Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7)

Obožavanje je glavna tema Otkrivenja. Božji narod obožava Božje Janje na prijestolju (Otkrivenje 4,10; 5,14; 7,11; 11,16). A Sotona, Zmaj, zapovijeda i zahtijeva obožavanje od onih koji žive na Zemlji (Otkrivenje 13,4.8.12.14). On zna da smo predani onome što obožavamo ili onome koga obožavamo.

Borba se nastavlja svakog dana svuda u svijetu. Neki ljudi obožavaju stvari. (U prošlosti se to nazivalo idolatrijom, a danas se naziva materijalizmom). Drugi obožavaju ljude. Profesori Paul Froese i Christopher Bader sa Sveučilišta Baylor objavili su 2010. godine djelo America’s Four Gods: What We Say About God — and What That Says About Us (Četiri američka boga: što govorimo o Bogu — i što to govori o nama). Temeljem istraživanja vjerskih uvjerenja, pisci smatraju da Amerikanci imaju četiri različita viđenja Boga: autoritativni Bog, dobroćudni Bog, kritički Bog i daleki Bog. Suvišno je reći kako naše poimanje Boga utječe na naše obožavanje Njega. Ako je Bog dalek i Onaj koji osuđuje, ljudi Ga nastoje obožavati obazrivo i liturgijski ispravno. Ako je Bog dobroćudan (što, naravno, i jest), no na štetu autoritativnosti, moglo bi se dogoditi da Ga smatramo sebi ravnim prijateljem.

Ponekad se čini kako sami sebi stvaramo Boga na svoju vlastitu sliku, umjesto da razumijemo kako je Bog nas načinio na svoju sliku, sebi sličnima (Postanak 1,27).

Obožavanje i oživljavanje
Kratki pregled izraelske povijesti potvrđuje usku povezanost između obožavanja i oživljavanja. Nakon Ezekijine duhovne obnove i obnove Hrama, uslijedila je proslava Pashe (2. Ljetopisa 29,30). Gotovo cijelo stoljeće kasnije mladi kralj Jošija počinje veliko oživljavanje u Izraelu, čisteći Judu i Jeruzalem od uzvišica, ašera i drugih oblika idolopoklonstva (2. Ljetopisa 34). Kasnije Jošija ponovno uspostavlja odgovarajuću proslavu Pashe (vidi 2. Ljetopisa 35,18).

Kad gledamo Boga, postajemo osvježeni. Mijenja se ono što nam je važno. Prisjećamo se tko smo uistinu — stvorena bića. Prepoznajemo svoje uzaludne pokušaje sebičnog oblikovanja vlastite sudbine. Jasno određen smjer vodi od oživljavanja k obnovi obožavanja.

Obožavanje i čekanje
Obožavanje nije samo teološka tema Božjeg dnevnog reda na kraju vremena. Istinsko obožavanje, nasuprot lažnom, usmjereno je od nas prema našem Stvoritelju i Otkupitelju. Tada to postaje drugima vidljivo iz našeg ponašanja. Jakov opisuje ovaj praktični dio obožavanja: “Čisto i neokaljano bogoslužje pred Bogom i Ocem sastoji se u ovomu: pohađati sirote i udovice u njihovoj nevolji i čuvati samoga sebe čistim od ovog svijeta.” (Jakov 1,27) Ljudi koji očekuju slavni povratak svojega Učitelja i Gospodina ne sjede besposleno u samostanima, crkvama ili sveučilištima, raspravljajući o zamršenosti i trenutku Isusovog povratka, već su djelotvorni u društvenoj zajednici. Oni služe beskućnicima, dijele materijalne i duhovne blagoslove potlačenima i očajnima, skrbe se o bolesnima i pomažu umirućima.

Nesebična služba je velik izazov. Ona često podrazumijeva napuštanje vlastitog područja sigurnosti — mjesta na kojemu se osjećamo kao kod kuće. Nesebična služba jest oponašanje Isusovog stava po kojemu se On lišio “[svoje jednakosti s Bogom] … uzevši narav sluge” (Filipljanima 2,7). Nesebično služeći, Isus je učenicima oprao noge; čak i onome učeniku koji će Ga na kraju izdati. Možemo Ga čuti kako nas poziva na oponašanje Njegovog primjera (Ivan 13,15).

Nema razloga za strah
Knjiga Otkrivenja može biti uznemirujuće štivo. Ako se usmjerimo na krize, progonstvo i Božje protivnike, možemo doživjeti osjećaj obeshrabrenosti i straha. Međutim, “otkrivenje Isusa Krista” (Otkrivenje 1,1) nije usmjereno samo na konačnu krizu, već uvijek iznova naglašava konačnu radost u obožavanju Janjeta koje sjedi na prijestolju.

Sedmo poglavlje sadrži dobar primjer: Ivan promatra silno mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti, kako stoji oko prijestolja. Oni ne mogu šutjeti, ne mogu mirovati. “Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta” (redak 10). Mnoštvo kliče, a zatim se klanja Onome koji je platio konačnu cijenu njihovog spasenja. Njihova radost podsjeća nas na nebeski mir i vječnu sreću. Njihovo obožavanje potiče nas na odanost i spremnost na služenje. Njihova pjesma govori nam o budućnosti koju ne možemo niti zamisliti. Nema žege, nema gladi, nema suza niti straha, nema usamljenosti, jer “Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju” (redak 17).
Pridružimo im se već danas u obožavanju!

Gerald i Chantal Klingbeil

I drugo, morate se s njim upoznati. I zatim ćete u njega spontano imati povjerenje. S druge strane, ako postoji netko tko nije dostojan povjerenja, i vi ga upoznate, sasvim spontano nećete imati povjerenja u njega!

Osnovna postavka kršćanskog Evanđelja je da je Bog apsolutno dostojan povjerenja. Prema tome sve što trebate uraditi da biste stekli povjerenje u Njega jeste upoznati Ga. A kako ćete Ga upoznati? Na koji način upoznajete bilo koju drugu osobu? Da biste nekoga upoznali, morate održavati vezu s njim. A da biste održavali vezu s nekim morate odvojiti vrijeme. Odvajanje vremena za održavanje zajedništva s Njim jeste ono što donosi povjerenje. Tako, ako se želimo “boriti u dobroj borbi vjere”, (1. Timoteju 6,12) trudit ćemo se da se osobno upoznamo sa Onim tko je dostojan povjerenja. Nije moguće napredovati u sve boljem zajedništvu s nekim, ako se ne odvaja vrijeme za održavanje tog zajedništva.

Vrijeme. Želio bih vam ukazati na to da je ovo pojedinost ka kojoj mora biti usmjeren sav promišljeni napor u kršćanskom životu. Sav. Ne trošim ja dio vremena i napora na pokušaje da budem dobar a drugi dio na zajedništvo s Bogom. Sav svoj namjerni napor ulažem u to da provodim vrijeme s Bogom, a putem iskustva vjere i ovisnosti o Njemu On obavlja djelo spasenja u meni.

Koliko vremena? Sigurno da čitanje biblijskog teksta određenog za taj dan s rukom na bravi vrata neće biti dovoljno. Iz Isusove usporedbe između našeg tjelesnog uzimanja hrane i duhovnog uzimanja hrane možemo vidjeti koliko je važno da provodimo bar onoliko vremena hraneći se duhovno koliko vremena provodimo hraneći se tjelesno. A taj sat ili pola sata s Bogom i razmišljanja o Njemu je najvažnije vrijeme našeg dana. “O, ja nemam toliko vremena”, reći ćete. Ako nemam vremena za Boga, nemam vremena ni za sam život. Da li vjerujete u to?

Poznato je kako je televizija dokazala američkoj javnosti da vrijeme nikada nije problem. Na suvremeni način ponovno se potvrdila stara izreka da imate vremena za ono što stvarno smatrate važnim. Zato odvojite vrijeme za upoznavanje Boga!

Morris Venden

Odgovori su bili vrlo raznoliki: “blještava svjetlost”, “crna rupa”, “pomahnitao operater telefonske centrale”, “ljubazni čovjek koji sjedi pod drvetom”. A onda jedna vrlo otrežnjujuća slika “čovjek koji izgleda poput mog oca, mrka pogleda i ruku prekriženih na prsima”. Ovaj komentar me podsjetio na pripovijest koju je ispričao Carl Burke, pisac knjige God Is For Real, Man. Burke je jednom prigodom tijekom kampiranja pješačio s jednom skupinom gradske mladeži. Nakon nekog vremena jedan od mladića mu je uputio pitanje: “Gospodine, kakav je Bog?” S toplinom i entuzijazmom Burke je rekao: “Bog je poput oca.” Dječaka se to dojmilo, ali ne onako kako je to Burke htio. “Ako je Bog kao moj otac” – rekao je mladić – “onda bih ga ja sigurno mrzio.”

Božja loša reputacija
To je samo jedna priča o Božjoj lošoj reputaciji, onakvoj kakvu je stvorio velik broj loših očeva i koju malobrojni dobri očevi teško mogu ispraviti. Nije čudo što su učenici zatražili od Isusa da im pokaže Oca (Ivan 14, 8). Očito je kako je i njihova slika oca, poput one mojih studenata, bila vrlo raznolika. Kršćani smatraju kako slika Oca još uvijek dobro predstavlja Boga.

Isus je tome doprinio. No, prije no što počnemo govoriti o Isusu, trebamo govoriti o grijehu i o tome što je grijeh učinio Božjoj reputaciji. Biblija nam daje samo nagovještaj svijeta u kojemu nitko neće biti povrijeđen i nitko nikoga neće povrjeđivati (Izaija 11, 9). Tamo je dobrota tako duboko ukorijenjena da nitko nikome ne treba reći što mu je činiti (Jeremija 31, 34). Svijet je to u kojem nema boli, suza ili smrti, i gdje svatko radosno i željno proslavlja Boga (Otkrivenje 21, 1-4; 22, 1-5). U Bibliji postoji i slika našeg svijeta dok je još bio nov. Kaže nam se kako je onda grijeh pokvario taj svijet, donio samoživost, a samoživost je donijela nered u kojemu danas živimo. Bi li sve bilo bolje da je Bog preuzeo nadzor i prisilio sve da budu dobri?

Bog koji prisiljava
Ako čitamo između redova, Biblija nam pokazuje kako je neprijatelj optužio Boga da čini upravo to, optužio Ga je kako prisiljava svakoga da radi stvari na Njegov način. Neprijatelj je proglasio Božju vlast okrutnom i ograničavajućom. On se borio za potpunu osobnu slobodu – bezgraničnu sebičnost – da budemo jasniji. Optužio je Boga kako je nepravedan i svojevoljan u nastojanju da Njegova stvorenja slijede Njegov zakon nesebične ljubavi.

Kako je Bog trebao postupati sa svojim neprijateljem i njegovim optužbama? Najbrži način bio bi da ga satre. Ali, to bi odmah bio dokaz kako je Božji tužitelj u pravu, te bi neprijatelja učinilo “mučenikom” zbog istine. Bog je, ne samo iz pragmatičkih razloga, isključio ovu mogućnost trenutnog uništenja pobunjenika. Bog je ljubav, pa bi primjena ovakvog načina uništila ljubav i nakon toga bi sva Božja stvorenja služila Bogu iz straha od uništenja. Za Boga ljubavi ovo brzo rješenje problema uopće nije bilo opcija.

Alternativna mogućnost bila je dati neprijatelju vrijeme i prostor kako bi iskušao svoj vlastiti plan. Ako se Božji plan pokaže boljim, Bog će pobijediti uvjeravanjem, a ne prisilom. Biblija nam kaže kako je Bog načinio upravo ovakav plan. No, u primjeni ovakvog plana ima jedan problem. Uporabit ću vrlo ekstreman primjer kako bih to prikazao. Zamislite nekoga tko dokazuje da ljudska bića trebaju piti narančin sok pomiješan s malo žive. Ta osoba tvrdi kako je “supersok” daleko bolji od prirodnog narančinog soka i može ljude pretvoriti u bogove koji razlikuju dobro od zla.

Vidite li u čemu je stvar? Živa je čak i u tragovima opasna po život. Dakle, nema dvojbe oko toga treba li ovaj “super-sok” držati podalje od djece ili ne. Vjerujte mi, kaže Bog, pokvareni narančin sok (sebičnost) nije dobar za ljude.

No, što ćemo ako neki ljudi ne žele vjerovati Bogu? Treba li im On dati užasnu slobodu kako bi se uništili trovanjem? Na neki je način ovo jedini izbor koji Bog ima ako želi kraljevstvo ljubavi. Tako je Bog dopustio neprijatelju da svoj “supersok” prodaje Njegovim stvorenjima. A neprijatelj je našao neke koji ga žele piti. Zato je svijet u kaosu. Ljudi piju otrov i umiru.

“Bog je svemu kriv”
Kao sljedeći izazov Božjoj reputaciji neprijatelj rabi činjenicu što ljudi umiru. On kaže kako je Bog krivac, jer je Bog stvorio živu i dopustio ljudima da piju “super-sok”. Bog je odgovoran i kriv za sve. Na neki su način u pravu. No, pogledajmo drugačije.

Pretpostavimo da sam ja toliko zauzet gledanjem vjeverica u parku da zaboravim gledati kamo idem i naletim na stablo. Ja, dakle, mogu tvrditi kako je za kvrgu na mojoj glavi kriv Bog. Pa, nije li On stvorio vjeverice, stabla, oči, noge i sve ono što je pridonijelo kvrgi na mojoj glavi? Dakle, Bog je kriv. Da, ljudi mogu biti upravo ovako smiješni. Prije nekog vremena pročitao sam priču o čovjeku koji je tužio Phila Donahuea za štetu u iznosu od 15000 dolara zbog Donahuevog psa. Čini se da je njegov pas povrijeđen ležao pored ceste (a neki kažu da je pas samo stajao pokraj ceste). Čovjek je vozio i gledao psa umjesto cestu kojom vozi, te udario u vatrogasni kamion. Dakle, Donahue, plati. Pas je tvoj. Ti si kriv.

Božji neprijatelj je jako vješt u ovakvim poigravanjima.

Na našu sliku
Evo nas kod trećeg izazova Božjoj reputaciji. Neprijateljev otrov je samoživa pohlepna ljubav i nastojanje na uvjeravanju svih nas kako je zapravo Bog takav. Nažalost, prevelik broj zemaljskih očeva je upravo takav, a ne samo očeva već i drugih ljudi od autoriteta koji oblikuju našu sliku o Bogu.

Sebični svijet ovako postupa: dograbi što možeš! Ako sam veći i jači od tebe, otet ću ti što god poželim. Slično tomu, oni koji su veći i jači od mene (uključujući
autoritete) otimaju što god mogu i što god žele. A ja, ja lažem i varam, možda i ubijam, kako bi ih spriječio da mi uzmu ono što imam.

U ovakvom svijetu ja zamišljam tebe najgorim, i njih zamišljam najgorima; a ti i oni vidite mene kao najgoreg, a onda svi zajedno projiciramo te osjećaje i misli na Boga koji je najveći i najmoćniji autoritet.

Ovo je recept za postojanje upravo ovakvog svijeta kakvog vidimo svuda oko sebe.

A što ako od Boga kojega smatramo ovako okrutnim nešto želimo? Tada ga moramo podmićivati, jer takvog Boga nije lako zadovoljiti. One koji su svoju djecu žrtvovali Baalu Will Durant opisuje ovako: “Na neki je način boga trebalo umiriti i zadovoljiti jer su ga njegovi štovatelji pretvorili u svoju vlastitu sliku i san, tako da
ni on nije imao poštovanja prema ljudskom životu, niti je imao samilosti.”

Božje pravo lice
Je li Bog doista takav? Ako pažljivo čitam Bibliju vidjet ću da nije. Bog je poduzeo sve korake kako bi ljudima rekao istinu o sebi i o svijetu u kojemu želi da žive. Ali, svi ovi mali koraci dobivaju smisao samo u svjetlosti Njegova konačnog, divovskog koraka: utjelovljenja koje predstavlja Božje uzimanje ljudskog tijela, življenje ljudskim životom, umiranje najgorom mogućom smrti kojom ijedno ljudsko biće može umrijeti, a sve to s ciljem da svemiru pokaže kako je grijeh grijeh, a ljubav ljubav. Na Kristovu su križu i Bog i neprijatelj pokazali svoje pravo lice u punom svjetlu. S jedne strane vidimo sebičnu ljubav koja je u stanju ubiti Boga, a s druge strane nesebičnu ljubav koja je voljna platiti konačnu cijenu: dragovoljno umrijeti za one koji su Ga ubili!

Nasuprot onima koji tako vjeruju, ova žrtva nije pokazala kako je Bog ljutiti Sudac koji zahtijeva od grješnika da plate kaznu za grijeh, a ako oni ne mogu, onda ju netko drugi mora platiti. Namjesto toga, ova žrtva pokazuje svetoga Boga koji plaća cijenu uzimajući ljudsko tijelo u osobi Svoga Sina, dopuštajući sebičnosti da s Njim čini što hoće, kako bi svemir mogao znati istinu o grijehu i istinu o ljubavi.

Imao sam sve prednosti kršćanskog doma i kršćanskog školovanja. No, sve do mojih mladenačkih dana, oko dvadesete godine, nisam u potpunosti razumio da je Isus bio i jest Bog. Ova mi je istina poput svjetlosti munje zasjala iz Evanđelja po Ivanu. Iznenada sam znao da Bog kojemu služim nije nezadovoljni, zdvojni Bog, već milostivi Bog koji se objavio u Kristu i koji je kroz Krista pomirio svijet sa sobom.

Kakav otac takav sin, istina je to još veća od same poslovice. Objašnjava zašto sada slijedim Boga s tolikom željom. Ako je Bog poput Isusa, onda Mu mogu zauvijek služiti. A možeš i ti!

Božje osobine
• Pristupačan (Psalam 145,18)
• Prašta (Rimljanima 3, 22. 25)
• Milostiv (Ponovljeni zakon 4, 31)
• Pun ljubavi (Ivan 3, 16)
• Suosjećajan (Suci 2, 18)
• Savršen (Matej 5, 48)
• Nepromjenjiv (Hebrejima 13, 8)
• Pravedan (Rimljanima 1, 16. 17)

Alden Thompson