Što to točno znači?

Možda se sjećate da je Isus jednom rekao “upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi”, i kasnije dodao “Ja sam … istina”. (Ivan 8,32; 14,6) Shvaćate bît, zar ne?

Istina nije samo skup apstraktnih podataka koje treba zapamtiti, navoditi i o kojima treba raspravljati. Istina je Osoba, a njezino je ime Isus. U odnosu s Isusom nalazi se oslobođenje od svega što nas sputava i veže — poimence — od naše slomljenosti i srama koji dolazi nakon nje.

Kakva je onda “istina” kad se propovijeda izvan Isusa? Pa, kao prvo, istina koja se iznosi odvojeno od Isusa je puko iznošenje sirovih i beskorisnih podataka o osobnosti i karakteru. Ona za vas nema lice, srce ili osobne želje. Drugo, istina odvojena od Isusa je osjećajno bespoštedna — sve što ona može jest nametnuti krivnju i povećati strah. Ona ne može spasiti, izliječiti ili promijeniti ljudsko srce.

Ne bi bilo pretjerivanje kad bi se reklo da je duhovno nasilje propovijedati popis doktrinalnih istina i mjerila ponašanja, a da se ne propovijeda Isusa kao Istinu, i to s velikim I. Pavao kaže da “slovo ubija” (2. Korinćanima 3,6), i time želi reći da gole činjenice o istini, koje se propovijedaju bez Isusa kao živog središta punog ljubavi i suosjećanja, samo imaju smrtni učinak na duhovnoj, osjećajnoj i razumskoj razini. “Istina” koja ne proslavlja Isusa može samo udaljiti ljude od Boga, otjerati ih u očaj ili u njima izazvati osuđivački duh farizejstva. S druge strane, vidimo Isusa u predivnoj ravnoteži između dvaju ključnih čimbenika koji se nadopunjuju: Ivan kaže da je Isus došao na naš svijet “pun milosti i istine” (Ivan 1,14).

Vidite li to?
Milost i istina!
Zašto je ovaj spoj tako važan?
Istina u kojoj nema milosti može samo nagomilavati sramotu nad grešnicima, dok milost udružena s istinom donosi iscjeljenje. Znači, nije nam potrebna suha istina — gole kosti doktrinalnih činjenica. Umjesto toga, potrebna nam je istina kakva je u Isusu — živo utjelovljenje Božje ljubavi.

Hajdemo onda u ovo što govorimo uvrstiti jednostavnu ali moćnu sliku. Doktrinalne istine Svetog pisma mogu se zamisliti kao niz prozora kroz koje možemo promatrati Božji karakter iz različitih kutova. Primjerice, zamislimo da je zgrada istine poput osmerokutne zgrade. Na svakoj od osam strana građevine nalazi se prozor. Svaki prozor predstavlja jedno doktrinalno vjerovanje ili nauk.

Dok gledamo kroz prozore, mi vidimo Isusa, i Isusa, i Isusa, i Isusa — kao istinitu i točnu objavu Božjeg karaktera.

Prozori su načinjeni da bi se gledalo kroz njih, a ne u njih. Svrha prozora je ispunjena kad je kroz njega moguće gledati. Nijedna biblijska doktrina nije dovoljna sama za sebe. Nijedna od istina ne stoji sama za sebe. One služe kao prozor kroz koji možemo vidjeti u Božje srce, kao prozor kroz koji možemo gledati u drugu dimenziju Božje ljepote. Tako je sa svakom biblijskom doktrinom.

O tome možemo razmišljati i na sljedeći način: mi zapravo imamo samo jedno vjerovanje, jednu doktrinu. “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,8) To je to.

Mi ne vjerujemo u mnogo toga; mi vjerujemo u jedno, a to jedno ima mnogo dimenzija. Možemo uvijek govoriti o jednoj stvari, ali stvar u koju gledamo je zapravo uvijek ista, samo u nju gledamo iz drugog kuta. To je poput jednog stabla s mnogo grana. Poput jednog motora s mnogo pokretnih dijelova. Poput jedne rijeke s mnogo pritoka. Različite doktrine koje imamo služe svojoj svrsi samo do onog stupnja do kojega ih možemo povezati s ljepotom Božje ljubavi.

Bog je predstavljen našem svijetu na strašno pogrešan način; posebno preko religije koja govori kako predstavlja Njega. U kojem obliku se javlja ovo pogrešno shvaćanje Božjeg karaktera? U doktrinama! U sustavu vjerovanja! Mnogi ljudi na ovom svijetu se boje Boga, i to ne zato što Ga poznaju onakvog kakav On zapravo jest, već zbog pogrešnih tvrdnji koje su čuli o Njemu u obliku vjerskih nauka ili doktrina.

Bog je svoje sljedbenike pozvao da svijetu objave poruku koja prikazuje Boga kao dobrog Boga, kakav On doista jest. Ako se ispravno razumije, teološki sustav ima mogućnost da svijetu ponudi predivnu sliku o Bogu, sliku kakvu svijet dosad još nije vidio. Neka naša vjerovanja i učenja budu poput niza prozora koji oslobađaju i kroz koje se jasno može vidjeti Božji karakter.

Ty Gibson

To se dogodilo prvih tjedana mojeg rada kao pastora u novom okrugu. Moj je cilj bio posjetiti svaku obitelj i upoznati se s njima. Tako sam im postavljao jedno te isto pitanje kada bih bio u njihovoj kući. “Koja je vaša definicija kršćanina?”

Pažljivo sam zapisivao odgovore.
“Kršćanin je onaj koji živi po zlatnom pravilu iz Mateja 7,12.”
“Kršćanin je pošten.”
“Kršćanin je netko tko je ljubazan (i koji voli).”
“Kršćanin je dobar susjeda.”

Čuo sam mnogo različitih odgovora, s jednim zajedničkim nazivnikom. Svaki odgovor bio je vezan za ponašanje. Ime Krista bilo je odsutno. Možeš čitati izvještaje (novinarskih) intervjua ljudi na ulici. Odgovori će biti isti. “Kršćanin radi ovo, kršćanin radi ono.” “Kršćanin ne radi drugačije stvari.”

Koliko često si čuo odgovor: “Kršćanin je onaj koji poznaje i voli Krista?” Što je kršćanstvo? Da li se ono zasniva na ponašanju? Ili se zasniva na zajednici? Evo osnovne linije za razumijevanje iskustva spasenja vjerom u Krista.

Ponašanje koje razlikuje kršćanina od nekršćanina dolazi kao rezultat zajednice vjere s Isusom! Iznesimo bit ove teze. Jedno jabukovo drvo rađa jabuke zato što je jabukovo drvo, nikad u namjeri da to bude. Isus je napravio usporedbu: “Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.” (Mat. 7, 17.18). Ako si zainteresiran za dobre plodove početno mjesto je dobro plodno drvo.

Tvoj posao je onda zalijevanje drveta, nađubriš ako je to potrebno, i dopustiš suncu, kiši i vjetru da obave posao. Nije potrebno naporno pokušavati proizvesti rod. Ako imaš zdravo drvo, plod će doći sam po sebi.

Tako je to i u kršćanskom životu. Onaj tko pokušava živjeti kršćanskim životom radeći na ponašanju je u slijepoj ulici. Ima mnogo onih koji se pokušavaju promijeniti korigirajući loše običaje, oni se nadaju da će tako postati kršćani. Ali oni su svoj trud započeli na pogrešnom mjestu. Naš prvi posao je sa srcem.

Nije važno koliko je život ispravan, nije važno koliko dobrih djela izvršavaš i koliko se religioznim prikazuješ, ti nisi pravi kršćanin dok ne upoznaš Isusa Krista! I to dok Ga ne upoznaš osobno.

Činjenje onog što je dobro nikada te neće učiniti kršćaninom. Samo će te učiniti moralnim čovjekom. Rana crkva se toliko usmjerila na Gospoda Isusa Krista da je On postao tema njihovih razmišljanja i razgovora. “Isus je uradio ovo, Isus je rekao ono.” Konačno netko je rekao: “Nazovimo ih kršćanima.”

Kakvo bi ti dobio ime ako bi te nazvali po onome o čemu najviše govoriš i razmišljaš? Da li si dobra osoba? Ili si zaista pravi kršćanin? Razmisli o tome!

Morris Venden

Činjenica da Pavao opominje Timoteja da treba valjano propovijedati istinu, odnosno Božju riječ (Ivan 17,17), znači da se nju može i pogrešno tumačiti. I doista, može se navesti mnogo slučajeva koji to dokazuju. Pastor jedne velike crkve propovijedao je na televiziji o Djelima 26,2, gdje Pavao kaže: “Kralju Agripa, osjećam se sretnim što se danas mogu pred tobom braniti od svega za što me tuže Židovi…” Koristeći izraz “osjećam se sretnim”, pastor je propovijedao o važnosti pozitivnog razmišljanja usred nedaća. No, Pavao nije Agripi govorio o pozitivnom razmišljanju, već je rekao da se osjeća sretnim s obzirom na činjenicu da je dobio priliku braniti se pred kraljem. Spomenuti propovjednik je izvrnuo smisao Pavlovih riječi jer je koristio biblijski izraz izvan konteksta kojemu pripada. Jedan drugi propovjednik je na sličan način propovijedao o događaju opisanom Marku 2,4, koji govori o ljudima koji su donijeli svojega paraliziranog prijatelja Isusu. “Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogoše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus.”

Propovjednik je upotrijebio engleski izraz “press” iz tog retka (hrvatski: mnoštvo, gužva, stiska) i pola sata propovijedao o tome kako “press” — tisak i mediji — još i danas drže ljude daleko od Isusa! Jasno je da biblijski tekst nije u nikakvoj vezi s medijima. “Press” se odnosi na gužvu, mnoštvo ljudi oko Isusa.

Spomenuti propovjednik je cijelu propovijed temeljio na krivom razumijevanju teksta. Iako je istina da je Biblija pisana za običnog čovjeka, pogrešno je misliti da je ne treba tumačiti, već samo slušati. Svakako trebamo biti poslušni, ali prije nego što možemo poslušati Pismo, moramo znati što ono zapravo kaže.

Bili mi toga svjesni ili ne, svi tumačimo Bibliju. Neke tekstove uzimamo i prihvaćamo doslovno, za ostale smo svjesni da imaju i simboličko značenje. Primjerice, kad u Izlasku 20,15 čitamo: “Ne ukradi!”, većina nas to shvaća doslovno. To znači samo ono što tekst kaže: “Ne ukradi!” Mi nećemo reći: “Ali ponekad je u redu ukrasti.” Mi znamo da to znači: “Ne ukradi!” u bilo
kojem trenutku.

Međutim, kad Mateju 5,29 pročitamo: “Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao”, znamo da to ne treba shvatiti doslovno. Ili barem ne vidimo oko nas mnogo jednookih kršćana! Isus nije
govorio o doslovnom čupanju očiju. Njegove se riječi odnose na naše grešne misli. Isus od nas ne traži da uništavamo i sakatimo svoja tijela, nego da nadziremo svoje misli.

Dakle, da bismo razumjeli što Pismo zapravo naučava, moramo ga tumačiti. Farizeji su proučavali Stari zavjet i znali sve što je u njemu rečeno, ali ga nisu razumijevali. Dvojica učenika koji su putovali u Emaus poznavali su Stari zavjet, ali ga nisu uspjeli razumijeti. Kad im se Isus pridružio, “protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27). Riječ prevedena s “protumači” dolazi od grčke riječi hermeneuo, od koje dolazi naša riječ “hermeneutika”. Hermeneutika je znanost o tumačenju. Ona određuje pravila za tumačenje ili objašnjavanje Pisma.

Pogrešno tumačenje Biblije je ponekad imalo strašne posljedice. Lažna tumačenja su podržavala lažne nauke i lažni pogled na svijet i svemir. U sedamnaestom stoljeću je velikom talijanskom matematičaru Galileu sudila i presudila srednjovjekovna Crkva, jer je vjerovao da se Zemlja vrti oko Sunca. Crkva je, pogrešno tumačeći Pisma, vjerovala da je Zemlja središte svemira i da se Sunce vrti oko Zemlje.

Takvi nesporazumi se mogu izbjeći ako koristimo ispravna načela tumačenja.

Gerhard Pfandl

Vjerske vođe Isusovog vremena su dosta istraživale Pismo, pa ipak su odbacili Isusa i odbili doći k Njemu. Život imamo kad dođemo Isusu; Pismo je samo sredstvo koje nas osposobljava da dođemo k Njemu.

Postojao je čovjek farizej, po imenu Nikodem, koji je došao k Isusu noću. On je u suštini rekao Isusu: “Ti si veliki učitelj, a ni ja nisam tako loš. Član sam Sinedrija, znaš! Hajdemo malo prodiskutirati!”

Isus mu je neposredno rekao: “Ono što ti je potrebno jeste novorođenje.”

O tome možete čitati u 3. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Nikodem nije mogao razumjeti stvari koje su se ticale Božjeg kraljevstva zato što još uvijek nije bio obraćen. 1. Korinćanima 2,14. kaže: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.” Razumijevanje Pisma ne ovisi toliko od jačine intelekta s kojim se istražuje, koliko od iskrene želje za pravednošću. Tjelesan čovjek je u neprijateljstvu s Bogom. Ako još nismo novorođeni, mi ćemo redovito iz Božje riječi dobivati samo puka obavještenja. A kada smo novorođeni, osposobljeni smo po prvi put iskusiti druženje s Kristom kroz Pismo.

Prvenstveni cilj proučavanja Biblije nije dobivanje obavještenja, već održavanje veze. Biblija u prvom redu nije dana da nas pouči poukama iz povijesti. Dok čitate, ubacite i zamislite sebe u slici. Ako čitate o ženi na studencu, vi ste ta žena na studencu. Vi ste osoba koja teži zadovoljiti želju svoga srca stvarima ovoga svijeta. Vi ste osoba koja traži nešto bolje. I vi ste onaj koji se konačno, licem u lice, sreće sa samim Kristom. Vi ste izgubljena ovca koju je Pastir pošao tražiti. Vas On nosi na svom ramenu nazad u siguran tor. Dok čitate o razbojniku na križu, vi ste taj razbojnik na križu. Vi izgovarate riječi “Sjeti me se, Gospode!” (Luka 23,42) I vi ste onaj kome je dan odgovor: “Bit ćeš sa mnom u raju.” (stih 43)

Ponekad ljudi pitaju: “Što da radim ako mi misli lutaju?” Pa, dopustite mi da vam postavim jedno pitanje. Kad ste bili u školi i učili za najdosadniji predmet koji ste morali svladati, što ste radili dok su vam misli lutale? Jeste li bacili udžbenik u korpu za smeće i napustili školu? Ili ste se ponovno vraćali i ponovno čitali sve dok niste zapamtili ono što ste trebali razumjeti? Ako su pouke u školi povezane samo sa sedamdesetak godina ovozemaljskog života, a Pismo povezano s vječnosti, zar ne biste prema Bibliji mogli postupiti bar jednako kao prema školskim udžbenicima?

Prvenstvena namjera proučavanja Biblije jeste stupanje u zajednicu i druženje s Isusom. Dok tražite Njegovu prisutnost i otvarate Njegovu Riječ, trudeći se sebe zamisliti u pojedinim događajima, da biste razumjeli što vam On govori iz dana u dan, sve ćete Ga bolje upoznavati i sve ćete Mu više vjerovati.

Moris Venden

Kanonsko načelo
Kanonsko nečelo temelji se na činjenici da se podaci potrebni za razumijevanje svih biblijskih pitanja nalaze u samom kanonu Svetog pisma, odnosno da Biblija tumači samu sebe. Time se odbacuje široko raširena praksa tumačenja Biblije u skladu s drevnim ili suvremenim kulturama. Iako u Bibliji postoje kulturni aspekti, oni ipak ne mogu biti mjerilo za njezino tumačenje, kao što to čine mnogi suvremeni tumači.

Iako je dana ljudima koje su živjeli u drevna vremena na području Bliskog istoka, Biblija nadilazi tu kulturnu sredinu da bi služila kao Božja riječ za sve kulturne, rasne i situacijske kontekste u svim vjekovima i svakom vremenu. Biblijski pisci potvrđuju nadmoć Biblije nad tradicijom (Matej 15,3‐6), ljudskom filozofijom (Kološanima 2,8), ljudskim razumom (Izreke 14,12) i takozvanim “znanjem” (1. Timoteju 6,20).

Jedinstvo biblijskih načela
Budući da je sve Pismo nadahnuto od istog Duha i budući da je ono u cjelini Božja riječ, postoji temeljno jedinstvo i sklad među svim njegovim dijelovima (Matej 5,17; Rimljanima 3,10‐18). To znači da je Pismo dosljedno. Iako različiti pisci s vremena na vrijeme naglašavaju različite aspekte iste teme ili događaja, oni se ne suprostavljaju jedni drugima. Primjerice, svaki od pisaca Evanđelja bilježi pod nadahnućem različite aspekte Kristova života, a svaki komadić slagalice je potreban da se dobije potpuna i uravnotežena slika Kristovog života i rada (Ivan 20,30.31).

Načelo doslovnog tumačenja
Osnovno načelo u tumačenju Biblije jest da riječi i rečenice treba razumjeti u njihovom doslovnom smislu, osim ako nisu upotrijebljene stilske figure, usporedbe ili idiomatski izrazi.

Doslovno tumačenje Pisma ne treba treba miješati s “doslovnim” razumijevanjem biblijskih tekstova. Primjerice, neki kršćani vjeruju da su riječi “kola poskakuju” u Nahumu 3,2 doslovni opis automobila. Drugi kršćani razumiju da tekst u Otkrivenju 16,12 znači da će rijeka Eufrat doslovno presušiti, tako da kraljevi “s Istoka” i njihove vojske (Kinezi i Japanci) mogu prijeći preko rijeke. Takva tumačenja ne uvažavaju da biblijski pisci koriste simbole, usporedbe, metafore i druge stilske figure.

Načelo duhovnog razlučivanja
Četvrto opće načelo biblijske hermeneutike navodi apostol Pavao: “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duhu prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3,16), biblijski pisci govore “potaknuti od Duha Svetoga” (2. Petrova 1,21) te stoga tumačenje Biblije mora biti vođeno istim Duhom.

Kristocentrično načelo
Biblija otkriva Krista kao središte svakog božanskog djelovanja, bilo da je riječ o povijesnim događajima, proročanstvima ili štovanju: “Za njega svjedoče svi proroci” (Djela 10,43) i “sva obećanja Božja imaju u njemu nalaze svoj ‘da’; … ‘Amen’” (2. Korinćanima 1,20).

Sam Krist je potvrdio da Stari zavjet svjedoči o Njemu (Ivan 5,39). Bio je potvrda i ispunjenje “obećanja danih ocima” (Rimljanima 15,8). Novozavjetni pisci su to prepoznali i primjenjivali su starozavjetna obećanja i usporedbe na Isusa. Tako su dali uzor Kristocentričnog pristupa kojega bi svaki tumač Biblije trebao slijediti.

Stari zavjet baca svjetlo na Novi, i Novi na Stari. I u Starom i u Novom zavjetu nalaze se istine koje će ozbiljnom tražitelju neprestano otkrivati nove dubine.

Gerhard Pfandl

U usporedbi o sijaču, sjeme koje je palo na put prikazuje one koji ne razumiju Evanđelje. U ovakvom stanju Sotona ih lako može zbuniti, i prije nego što toga postanu svjesni, napuštaju vjeru. Ova spoznaja stavlja odgovornost i na čitatelje Biblije i na one koji poučavaju druge pomažući im da shvate Božju riječ.

Druga skupina vjernika prikazana je sjemenom koje je palo na kamenito tlo, na kojem se korijen ne može razvijati. Takvi vjernici nisu ukorijenjeni u istini Božje riječi, djelomično zato što je nisu proučavali. U njihovom slučaju ne radi se o nerazumijevanju, već propustu da se utemelje u Riječi. Dovoljna je samo mala kušnja, nevolja ili nešto što Riječ čini neprikladnom i oni napuštaju vjeru.

Treća skupina prikazana je sjemenom koje je palo u trnje. Oni su shvatili Riječ. Prihvatili su Bibliju kao vjerodostojnu Božju riječ. Međutim, ova skupina pod pritiskom vanjskih čimbenika poljuljala se u vjeri u Boga. U pitanju može biti trka za bogatstvom (žele živjeti udobno u mirovini), ili težnja za ovozemaljskim znanjem u prirodnim i društvenim znanostima, ili želja za političkom vlašću ili utjecajem. Pritisak mogu uzrokovati sukobi u obiteljskim odnosima, s djecom ili bračnim drugom, ili na radnom mjestu. Ove teškoće iscrpljuju svu njihovu snagu. Tako im ne ostaje dovoljno snage za traženje duboke zajednice s Gospodinom Isusom Kristom.

Četvrta skupina prikazana je sjemenom koje je palo na dobru zemlju. Oni ne samo da razumiju svoj poziv na učeništvo, već njeguju pravi identitet u Kristu. Oni su ukorijenjeni u Njegovoj Riječi. Ova četvrta skupina težnju za bogatstvom stavlja na pravo mjesto. Oslanjajući se na Gospodina, naučili su se prilagoditi životnim pritiscima bilo da je u pitanju obitelj ili prijatelji. Oni razumiju smisao svojeg života. Donose mnoge rodove, rodove Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost (Galaćanima 5,22).

David Tasker

„Zašto si, za ime svijeta, to sada učinila?”, upitali smo.

„Pa, čovjek je prema nama usmjerio oružje!”, uzviknula je.

Pogledao sam, i vidio čovjeka koji je prema nama usmjerio svoj fotografski aparat s dugim objektivom. Pokušavao nas je fotografirati.

Nakon nekog vremena, za vrijeme vožnje prema planinama, prošli smo pokraj mladića koji je palio smeće ispred kuće.

„Vrati se!“, naredila mi je supruga, onim istim autoritativnim glasom. „Taj je mladić u nevolji!“

„ Da, siguran sam, kao što je i onaj čovjek u parku pokušavao pucati na nas!“ No, ipak sam se okrenuo i odvezao natrag, upravo u trenutku kada je mladić istrčao iz kuće noseći u rukama deke.

„Molim vas, pomozite!“, vikao je.

Zgrabili smo deke i grozničavo se trudili ugasiti vatru.

„Hvala vam“, rekao nam je mladić kada smo ugasili vatru. „Bez vaše pomoći ne bih nikako uspio spasiti kuću i šumu.“

Moja je supruga ponekad u pravu, a ponekad nije. Čini se da je tako i s ljudskim autoritetima: s roditeljima, vladama i crkvom . Ima li iznimaka? Postoji li vjerodostojan autoritet?

Mnogi kršćani vjeruju da je takav autoritet upravo Biblija. U njoj traže savjete, utjehu i smisao. Smatraju je sigurnim izvorom vodstva u nesigurnom, zbunjujućem i stalno promjenjivom svijetu.

Međutim, mnogi drugi ljudi se pitaju može li tako stara Knjiga govoriti našem post-modernom svijetu. „To je dobra knjiga“, kažu oni, „no ne možemo ju preozbiljno prihvatiti.“

Trebamo li Bibliju ozbiljno shvatiti? Možemo li joj vjerovati u svakom trenutku?

Božansko podrijetlo

Što Biblija kaže o sebi? U pismu svojem učeniku, Timoteju, apostol Pavao je napisao: „… sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa. Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti“ (2. Timoteju 3,15.16). Biblija je, kako je to Pavao napisao, „od Boga nadahnuta“. To znači da Biblija nije samo zbir ljudskih mišljenja. Ne, Pavao tvrdi da je zapravo Bog govorio kroz ljudska bića: On ih je nadgledao kako bi ono što su napisali bilo vjerodostojan prikaz onoga što nam je On želio reći. To je značajna tvrdnja!

Pavao je isto tako rekao da je Biblija korisna „za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje.“ Drugim riječima, Biblija nam daje praktične savjete o tome kako trebamo živjeti. Ona otkriva način življenja za koji Bog zna da je najbolji za nas.

Pavao je rekao i da nas Biblija može „učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.“ Ako trebamo nešto znati kako bismo bili spašeni, to se nalazi u Bibliji. Ništa važno, ništa od životne važnosti nije izostavljeno.

Ako se za nešto tvrdi da je od Boga nadahnuto, i siguran vodič za dobar život, te da je sve što trebamo znati kako bismo bili spašeni, tada ne možete reći: „To je samo dobra knjiga, no ne mogu ju ozbiljno prihvatiti.“ Ako su njezine tvrdnje istinite, onda ju trebamo doista ozbiljno prihvatiti. No, ako njezine tvrdnje nisu istinite, onda ona nije ni dobra knjiga! Naprotiv, ako Biblija nije ono što tvrdi da jest, onda je zapravo vrlo opasna!

Kako možemo odrediti je li Biblija doista ono što tvrdi da jest? Teško možemo naći znanstveni dokaz, kada se bavimo pitanjima spasenja i vječnog života. Koju vrstu pokusa bismo mogli izvesti da bismo odgovorili na ovo pitanje? Gdje, onda, tražiti dokaze o pouzdanosti Biblije?

Vanjski dokazi

Postoje nebiblijski svjedoci istina koje nalazimo u Bibliji. Arheologija, primjerice, potvrđuje temeljne sažetke biblijske povijesti. Pogledajte riječ Hetiti u izdanju Encyclopaedie Britannice iz godine 1860. i naći ćete samo nekoliko redaka koji govore o tome da je to bio stari narod koji se spominje jedino u Bibliji. No, kada su učenjaci naučili čitati egipatske hijeroglife, pronašli su cijeli novi svijet dokumenata koji su često spominjali Hetite! Arheologija je dokazala da su Hetiti postojali, upravo kako je to Biblija rekla! Arheologija je potvrdila temeljne konture biblijske povijesti.

Još više dokaza biblijske vjerodostojnosti dolazi iz njezinih ispunjenih proročanstava. Isus je, primjerice, svojim učenicima govorio o razaranju Jeruzalema mnogo godina prije no što se ono dogodilo (Matej 24; Marko 13; Luka 21). Ovo, uz mnoga druga ispunjena proročanstva, još je jedan razlog zbog kojega su vjernici vjekovima vjerovali Bibliji.

Unatoč tomu, vanjske stvari, poput arheologije i proročanstava, ne mogu doista dokazati biblijske tvrdnje da je ona istinita. Biblija, konačno, tvrdi da je i više no samo točna povijest. Ona tvrdi da čini mnogo više od samog pretkazivanja budućnosti. Biblija tvrdi da je sposobna učiniti nas mudrima za spasenje. Kako bismo ikada na znanstveni način mogli dokazati takvu tvrdnju?

Osobni dokazi

Dokaz je u iskustvu. Kada je u pitanju Biblija, dokaz mora biti u iskustvu. Ljudski život je jedini pokus koji može doista ispitati ono što Biblija tvrdi.

Ovaj ispit djeluje na dva načina. Prvi je, vidjeti učinke biblijske poruke u životu drugih ljudi. Mislim na čovjeka koji je doslovno bio pijanica u kanalu. Jedne noći je doteturao na sastanak na kojemu se propovijedalo iz Biblije. Kada je čuo tu Riječ, ona mu je dala novi cilj za vlastiti život. Dovela ga je u doticaj s novim Izvorom snage. On je sada pastor jedne velike crkve.

Međutim, iako iskustvo drugih može biti dovoljno za pobuđivanje našeg zanimanja, jedino naše osobno iskustvo može nas uistinu uvjeriti u vjerodostojnost Biblije. Samo kada pristupimo Bibliji, kada razumijemo njezinu poruku i prihvatimo ju u vlastitu srcu, tada možemo reći je li ona istinita. Samo tada možemo znati postoji li milostivi Bog. Samo tada možemo znati može li taj Bog našem životu dati smisao, nadu i povjerenje. Konačni dokaz o tome je li Biblija ono što za sebe tvrdi stoga, vidite, nikada ne može doći iz druge ruke.

Upravo to je razlog zbog kojega ovo moramo sami iskusiti. Čitajte Bibliju, na primjer, povijest o Isusu u Evanđelju po Marku. Molite se da Bog progovori osobno vama. „Slušajte“ dok čitate. Tada, i samo tada, saznat ćete da, iako je svaki zemaljski autoritet (uključujući i moju suprugu) ponekad u krivu, kada su u pitanju najvažnija životna pitanja – pitanje smisla, svrhe, spasenja i budućnosti – doista možete vjerovati Bibliji, i Bogu koji stoji iza nje.

John Brunt

Koji, dakle, kupiti? Koji od njih je “prava” Biblija? Koji je najvjerniji izvornom značenju? Kako to da ima toliko prijevoda? Zašto znanstvenici i dalje stvaraju nove prijevode?

Sve to može pričiniti puno glavobolje novom čitatelju, i ako se čovjek na pravi način ne snalazi, može djelovati vrlo obeshrabrujuće. Problem s prijevodima zapravo i nije tako nov. On postoji već jako dugo i seže u vrlo burna povijesna vremena.

Budući da se kršćanstvo u prvom i drugom stoljeću naše ere raširilo po cijelom Rimskom Carstvu, javila se potreba da se Sveti spisi prevedu i na neke druge jezike, osim na grčki koine koji je tada bio u općoj uporabi. Jedan od prvih prijevoda bio je na sirijskom i načinjen je negdje oko 200. godine poslije Krista. Poslije je to postala Peshitta ili “jednostavni” prijevod.

Zatim se javila potreba da se Biblija prevede i na latinski jezik, kako bi Božja riječ bila pristupačna mnogima koji su se njime služili. Prvi latinski prijevod pojavio se sredinom drugoga stoljeća, a za njim su slijedili mnogi drugi. A onda se pojavio Jeronim (384.- 405.), podrijetlom iz Dalmacije, koji je revidirao ove latinske prijevode Novoga zavjeta, a zatim preveo i Stari zavjet s hebrejskog na latinski. Njegov prijevod postao je poznat kao Vulgata, i ona se kroz cijeli srednji vijek smatrala službenim prijevodom. Bezbroj puta je prepisivana i zato danas u Europi postoji više od 8.000 prijepisa. Od Trentskog koncila (1545.-1563.) Vulgata je službena Biblija Katoličke crkve.

Od drugih prijevoda spomenut ćemo one na armenskom i gotskom (u četvrtom stoljeću) i onaj na etiopskom oko 600. godine poslije Krista. Na engleski jezik Biblija nije u cijelosti prevedena sve do 1382. godine, kad je John Wycliffe poklonio svojem narodu Bibliju na njegovom jeziku. Njegov prijevod, načinjen s latinske Vulgate, pisan je rukom. Prepisivali su ga i dijelili Wycliffeovim sljedbenicima, lolardima.

William Tyndale objavio je 1525. prvi tiskani engleski Novi zavjet, zbog čega su ga žestoko kritizirali i zbog čega je čak morao umrijeti mučeničkom smrću. Prevodio je s Erazmovog grčkog, a njegov jezik bio je toliko lijep da je izvršio veliki utjecaj na potonje prijevode. Smatra se da je devedeset posto King Jamesovog prijevoda Tyndaleovo djelo. …

Kroz sve to razdoblje vladalo je vrlo jako zanimanje za prevođenje, a sve se to zbivalo prije i za vrijeme velike reformacije. Osim na engleski, Biblija je prevođena i na mnoge druge jezike. Najpoznatiji je bio Lutherov prijevod na njemački jezik, 1522. godine. Razumljivo, niti na jednom drugom jeziku nije bilo toliko prijevoda i revizija Biblije koliko na engleskom.

I dok su arheološka istraživanja donosila na svjetlo dana sve više rukopisa biblijskih, ali i svjetovnih knjiga koje su davale novo svjetlo o životu i običajima ljudi iz biblijskih vremena, znanstvenici su uporno nastojali načiniti prijevode koji će biti u što većem mogućem skladu s izvornim tekstom. …

Zasigurno će stalno biti novih prijevoda Biblije, ne samo zbog sve boljeg poznavanja grčkog i hebrejskog, već zato što se sam jezik stalno mijenja. Stotine riječi koje su bile u uporabi prije stoljeće, dva ili tri, danas više ništa ne znače, a mnoge koje danas koristimo sutra će biti zastarjele. Eto, zato će se posao prevođenja i revidiranja stalno ponavljati.

Biblijska su društva dosad prevela Bibliju u cijelosti ili djelomice na više od dvije tisuće jezika i narječja, a svakih nekoliko tjedana tom dugačkom i velikom popisu dodaje se još poneki naziv naroda ili plemena kojemu je stavljena na raspolaganje Knjiga nad knjigama. Osvrnemo li se na devetnaesto stoljeće, osjetit ćemo se nadahnutima čitajući o ljudima koji su osjetili potrebu da svoj život posvete poslu koji će učiniti da Biblija postane pristupačna običnom čovjeku. Od Wycliffeovih dana uvijek se našao netko, bio to pojedinac ili skupina, tko je radio na tome da se prijevod što bolje uskladi s modernim izrazom. Uzvišene ambicije ovih znanstvenika mogu se vidjeti u predgovorima Biblije koje su pripremili. …

Na hrvatski jezik Biblija je dosad prevedena više puta: imamo otprilike deset prijevoda cjelokupne Biblije Starog i Novog zavjeta te još deset neovisnih prijevoda Novog zavjeta. Neki od njih doživjeli su više ponovljenih izdanja.

Prirodno je što neke ljude zabrinjava mnoštvo različitih prijevoda. Misle kako ta činjenica ukazuje na mogućnost postojanja mnogobrojnih pogrešaka u tekstovima. Oni bi najradije da postoji samo jedan prijevod u kojeg bi mogli imati potpuno i neograničeno povjerenje. Možda se i vi pitate je li Biblija koju imate u rukama prava Biblija. Ali ne morate biti zabrinuti.

Bez obzira o kojem se prijevodu radi, to je još uvijek Božja riječ. Kad su znanstvenici koji su pripremali King Jamesovu verziju završili posao, u svoj su predgovor uvrstili i ove vrlo mudre riječi koje, nažalost, više nisu uvrštene u predgovor kasnijih izdanja: “Mi ne poričemo, dapače, tvrdimo i jamčimo da i najprosječniji prijevod Biblije kojeg su načinili ljudi naše struke… sadrži Božju riječ, štoviše, to jest Božja riječ. Kad se kraljev govor kojeg je održao u Parlamentu prevede na francuski, nizozemski, talijanski ili latinski, to je još uvijek kraljev govor, premda ga svaki prevoditelj nije preveo jednako dobro, ili ga je slučajno preveo nedovoljno dosljedno, ili nije u smislu bio neposredan, nedvojben. Stoga nema razloga poricati da je prevedena riječ – riječ, ili zabraniti da uđe u optjecaj usprkos nekim nesavršenostima i manama koje su pronađene kod prevođenja.”

I kao što se često događa, Božja neprocjenjiva blaga nalaze se u zemljanim posudama. One možda jesu nesavršene zbog ljudskih mana, ali je zato blago božanski savršeno.

Ako se, dakle, dogodi da je vaša Biblija neki stariji prijevod ili možda neki suvremeniji prijevod, nije važno. Čitajte je. Čitajte svaki prijevod koji možete razumjeti. U svakom od njih naći ćete veliko blago.

Dok čitate, ne zaboravite slušati Piščev glas jer je kroz ovu Knjigu, bez obzira na veliki broj verzija i prijevoda, Bog odlučio progovoriti svakom ljudskom srcu na ovom svijetu.

Arthur S. Maxwell

Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.

Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.

Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.

Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.

Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.

Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.

Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.

Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?

Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)

Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.

Arthur S. Maxwell