Vedran je bio najveći dječak u svome razredu, pa je odlučio prijaviti se za predstavu o Božiću gdje bi se pojavio u ulozi gruboga gostioničara koji nije našao mjesta u svojoj gostionici za prenoćište Isusovim roditeljima. Kada su dvoje njegovih vršnjaka došli kao Josip i trudna Marija pred vrata improvizirane gostionice, Vedran je upitao izmijenjenim glasom: “Što vi želite?” Na to je dječak koji je glumio Josipa objasnio da traže sobu gdje bi prenoćili, kako su obišli cijeli Betlehem i da nije bilo mjesta za njih. Vedran je, savršeno glumeći, rekao malim glumcima da ni kod njega nema mjesta. “Odlazite!” zagrmio je u žaru svoje glume.

Djeca su nastavila igrati svoje uloge u predstavi tako što su se polako okrenuli da odu, dok ih je Vedran gledao s dovratka. Zatim je zaboravio da samo glumi. Počeo je u njima gledati dvoje umornih putnika. Vidio je ljude koji su očajnički tebali sobu za trudnu ženu. Pomislio je kako se te noći treba roditi beba Isus. Uhvaćen u tenutku vlastite drame, Vedran je dodao predstavi drukčiji, divan razvoj situacije. Istupio je korak-dva naprijed i rekao: “Stanite! Molim vas, nemojte ići. Josipe! Vrati Mariju natrag. Evo vam moja soba!”

U događaju o malim glumcima nalazi se mnogo lijepih pouka. Ali ono što je najdublje jest priča o ljudskoj plemenitosti. Jedno je dijete od roditelja naučeno kako suosjećati s bližnjima. A koliko je dublje suosjećanje u srcu našega Tvorca! Isusovo stradanje na Golgoti je najbolja prezentacija te ljubavi prema nezaslužnome i napaćenome čovjeku. Na križu je on rekao ljudima: “Evo vam moja soba!” Ne samo za jednu noć, već zauvijek vi i ja možemo imati mjesto u kraljevstvu koje dolazi. I to sve je omogućeno Isusovim odricanjem od sebe u trenutku kada je s njime ubijena sva sila grijeha na križu.

Tjelesna bol tijekom raspeća je bila velika, ali je Krist slabo mario za to. On je patio u agoniji razdvajanja od nebeskoga Oca. To nije bila samo predstava, niti je to bio mali Vedran koji je nudio svoju zamišljenu sobu putnicima za jednu noć. Bio je to vladar univerzuma, voljan da zauvijek prekine svoje postojanje da bismo mi imali priliku prihvatiti vječni život. To je nama gotovo neshvatljivo. U Bibliji piše da ni anđeli potpuno ne razumiju što se događalo. Bit će nam uistinu potrebna vječnost na novoj Zemlji da u društvu svetih proniknemo u dubinu Božje ljubavi prema nama. Razmišljajmo o tome. Najbolji je recept da svakoga dana provedemo jedno vrijeme u čitanju i razmišljanju o Isusu, osobito o posljednjim dramatičnim događajima u njegovome životu. To će nas uzdići u visine plemenitosti i poniziti do obličja kakvo je imao Krist. I to je ono što Božja dobrota želi postići u nama kroz svoju pisanu poruku. Što to?

Božji zakon skladnoga svemira zahtijeva pravedan život i savršen karakter. Ljudi su pogriješili i od početka smo se razvijali pogrešno. Ne možemo ispuniti zahtjeve Božjega svetog zakona. Ali je Isus došao kao jedan od nas i razvio savršeni ljudski karakter. Nakon toga je podnio kaznu za naše grijehe, da ukloni legalnu prepreku pred nama, te nam ponudio svoj savršeni karakter besplatno. On sad živi da nas ispuni smislom i mirom, unese u nas promjenu i pravdu. Tako se u nama, po vjeri u Krista, kaže Biblija, može ispuniti pravedni zahtjev zakona. U tome je povezanost i veličina Božića, Evanđelja, raspeća i Uskrsa.

Svi bismo mi vjerojatno bili plemeniti kao mali Vedran i dali svoju sobu Josipu i Mariji da donesu Isusa na svijet. A zatvarate li srce i tako odbijate dragocjeni Isusov poziv dok vas zove da zauzmete mjesto kod njega, u kući njegova Oca?

Željko Bošnjak

Pjevali su da je On Spasitelj zato što će “izbaviti svoj narod od grijeha”. (Matej 1,21) To je Dijete bilo ženin Potomak kojega je Bog obećao u Edenskom vrtu: da će doći i smrviti glavu zmiji. (Postanak 3,15)

Anđeli su pjevali da je Novorođenče Krist. Ime Krist je grčki izraz, što znači Pomazanik; hebrejski izraz je Mesija. Betlehemski Dječačić bio je Mesija kojega su najavili drevni proroci. (Ivan 1,41.45) U nebeskoj pjesmi anđeli su pjevali da je On Gospodar. Prema Bibliji koju su pastiri poznavali, a to je Stari zavjet, Gospodin je bio Bog Izraela; veliki “Ja jesam” koji se čudnovato pokazao Mojsiju u gorućem grmu; Jahve, Bog, Stvoritelj svijeta i čovjeka. (Izaija 43,11; Izlazak 3,14; Postanak 2,7) Djetešce iz Betlehema zapravo nije bilo obično dijete. Ono je bilo Bog na Zemlji! U doba dječaštva On je bio Bog koji se s djecom iz susjedstva igrao, a kao mladić On je bio Bog koji je pomagao poočimu Josipu u stolarskoj radionici, ili majci Mariji u domu. Isus Krist je svoju javnu službu otpočeo kao Bog nazočan na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako je pomogao mladom bračnom paru iskričava pogleda u ostvarenju njihovih snova. (Ivan 2,1-11)

On je potom bio Bog koji je u podne nekog vrućeg i prašnjavog dana sjedio pokraj zdenca, pomažući rastavljenoj nesretnici Samarijanki da ponovno skupi dijelove svojih raspršenih snova. (Ivan 4,5-26) Jedne zvjezdane večeri On je bio Bog koji je bojažljivom bogoslovu Nikodemu objašnjavao duboke tajne spasenja, čineći ih tako jednostavnima da ih je moglo razumjeti svako dijete. (Ivan 3,1-17) Isus je bio Bog koji je na Galilejskom moru u dva navrata obuzdao silu vjetra i oluje da bi zaštitio svoje prestrašene prijatelje. (Matej 8,23-26; Ivan 6,18-20) Jedne subote poslijepodne On se uputio prema lječilištu kraj ribnjaka Bethesde. Bio je Bog koji je uložio napore da bi podigao obeshrabrenog grešnika i dao mu sigurnost u oprost, a zatim ga izliječio od bolesti koju je sam ponio. (Ivan 5,1-16)

On je bio Bog koji je stajao kraj groba u Betaniji, uz ožalošćene sestre Mariju i Martu, suosjećajući s njima dok su tugovale za svojim bratom. Isus je bio Bog koji je pokojnog Lazara pozvao natrag u život, otklanjajući i najmanju sumnju u buduće uskrsnuće, donoseći tako radost i nadu tamo gdje je uvijek prije toga vladala tama i očajanje. (Ivan 11,1-26)

Na Cvjetnu nedjelju On je bio Bog koji je plakao jer je Njegov narod oklijevao da Ga prihvati. Gledajući Jeruzalem, zaplakao je nad njim: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” (Luka 19,42) Ljudi su se opirali spasenju, a vrijeme je istjecalo. U četvrtak uvečer tog istog tjedna betlehemsko Dijete je bilo Bog koji se molio u Getsemaniju, sa čijeg je čela u samrtnoj borbi kapao krvavi znoj – za naše grijehe. U petak poslijepodne On je bio Bog na križu, koji je molio: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Bog zaboravljen od Boga?! Tko može razumjeti ovakvu tajnu? Koliko je Bog morao propatiti za nas!

U nedjelju ujutro na dan uskrsnuća On je bio Bog koji je pobjedonosno izišao iz groba zauvijek lomeći okove grijeha i smrti.

Četrdeset dana kasnije na Maslinskoj gori On je bio Bog koji je, neposredno pred uzašašće, obećao svojim zbunjenim učenicima da će opet doći. Da, uskoro ćemo Ga vidjeti! Ne više usnulog u jaslama u skromnoj štalici. Betlehemsko Djetešce će ovaj puta doći kao Kralj nad kraljevima i kao Gospodar nad gospodarima. Pobjedonosno će se pokazati u svojoj sili i slavi na nebeskom svodu. Ovog puta neće doći živjeti s nama životom kakvim mi živimo. Doći će i uzeti nas k sebi da mi živimo životom kakvim On živi.

Djetešce iz Betlehema – Spasitelj, Isus Krist i Gospodin. Hvala Bogu što je to Dijete bilo mnogo više od onoga što se vidjelo! Pri istjecanju ovog jedanaestog sata, dok povijest našeg starog planeta hita svom kraju, ne želite li i vi biti sigurni da je On vaš osobni Spasitelj, Krist i Gospodar?

Lawrence Maxwell

Nije bilo razloga da se pastiri plaše, jer je anđeo saopštavao slavno Božje otkrivenje i plan za čovječanstvo. Dolazak Spasitelja na svijet je razlog za radost a ne za strah. Pogledajmo bolje šta je to anđeo rekao?

Prvo, primjetimo sam karakter poruke. Anđeo je objavio “dobru vijest za veliko radovanje”. To je radostan događaj, kada Spasitelj dolazi na svijet i kada ga mi primamo. Isus je rekao: “Tako, kažem vam, nastaje i radost pred Božijim anđelima zbog jednog grešnika koji se pokaje.” (Lk. 15,10)

Nijedna radost nije ravna ovoj. Nijedna radost se ne može mjeriti sa radošću spasenja od grijeha.Drugo, primjetimo kome je poruka bila namijenjena. Ono što je anđeo rekao nije se odnosilo samo na pastire, već na “sav narod”. Isus je Spasitelj svijeta. Spasenje je dostupno svakoj ljudskoj rasi, boji kože, klasi ili rodu.

Treće, primjetimo suštinu poruke. Anđeo je rekao da je Isus “Krist Gospod”. Isus je Spasitelj palog, grešnog čovjeka (Mt. 1:21). Isus je “Krist” (“Krist” znači, pomazanik), jer ga je Bog pomazao (izabrao i ovlastio), da bude taj koji će čovječanstvu donijeti iscjeljenje i spasenje (Djela 10,36).

Što su uradili pastiri, kada su primili ovu Božju poruku? Oni su pokazali veoma veliki interes za njega. Čim su anđeli nestali, pastiri su se uputili u Betlehem, da vide Spasitelja. Oni su pošli u žurbi, nisu oklijevali. Kada je netko iskren i ozbiljan u vezi sa svojim osobnim spasenjem, on će odmah, brzo krenuti tražiti Spasitelja i tražit će ga dok ga ne nađe. Isus je rekao: “Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi.” (Mt. 5,6).

Kada su pronašli Spasitelja oduševljenje pastira nije splasnulo. Kada su ugledali Isusa ispričali su sve što su saznali od anđela. Vijest je bila isuviše radosna, da bi je zadržali samo za sebe. Oni su je govorili svima na svom putu, svima koji su htjeli čuti. Kršćani prvog stoljeća su to isto radili: “Oni su se raspršili, propovijedali su Riječ kud god su išli.” (Djela 8,4)

Da li se ovo može reći i za tebe?

Chris Reeures

U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.

U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.

Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.

Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!

U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.

Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?

S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?

Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?

Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.

Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”

Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.

Philip Yancey

Anđeli su se javili skromnim pastirima, koji su na betlehemskim ravnicama napasivali svoja stada. Prvo se pojavio jedan anđeo, odjeven u nebesku opremu; i pastiri su bili tako iznenađeni i uplašeni da su samo sa neizrecivim divljenjem mogli da gledaju čudesnu slavu nebeskog posjetioca. Gospodnji anđeo im je pristupio i rekao: “Ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost… jer vam se danas rodi spas, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu!”

Njihove se oči još nisu ni privikle na slavnu prisutnost jednog anđela kada je, gle, cijela ravnica zablistala čudesnom slavom mnoštva anđela koji su ispunili betlehemske ravnice. Anđeo je utišao strah pastira prije nego što je otvorio njihove oči da vide mnoštvo nebeske vojske, kako složno slavi Boga i govori: “Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!”

I tada su uši smrtnika čule melodije Neba i nebeski hor se, završivši svoju nezaboravnu himnu, povukao na Nebo. Svjetlost je izblijedjela i sjenke noći ponovno su se spustile na brežuljke i ravnice Betlehema; ali je u srcima pastira ostala najsjajnija slika koju je ikada ugledalo oko smrtnika. Blagoslovljeno obećanje i uvjeravanje u dolazak Spasitelja svih ljudi na naš svijet, koje je njihova srca ispunilo radošću i veseljem, pomiješalo se sa vjerom i čudesnom Božjom ljubavlju.

Ellen G. White

Kada je Isus rođen, za njega nije bilo slobodne sobe. Zbog popisa stanovništva, grad je bio prepun ljudi. Ljudi su zauzeli mjesto gdje je trebao biti Isus. Njemu su ostavili samo beznačajne jasle. Naravno, jasle nisu bile spremljene za Isusa. One su bile pripremljene za životinje. Isus je uzeo njihovo zato što su ljudi uzeli nešto što je trebalo biti Njegovo.

Osoba koja je napravila ove jasle sigurno nije mogla ni zamisliti veličanstvenu budućnost koja će se odigrati u njima. Čovjek je samo uzeo ono što je Bog stvorio, kamen, i od toga napravio sasvim obične jasle. Nije ni bio svjestan da, zajedno sa Bogom, priprema mjesto za Božjeg Sina. Nije znao da ga Bog koristi za naročiti zadatak. Mjesto je bilo spremno za Božjeg Sina. On je rođen i Marija “povi ga i položi u jasle” (Luka 2,7), u kamen.

Dolazak Mesije na ovaj svijet unaprijed je predočio Njegov kraj; Njegov život na Zemlji započeo je na sličan način kao što je i završio. Marija je koristeći odjeću, sličnu zavojima, umotala malog Isusa. Nakon toga ga je stavila u jasle od kamena. U budućnosti, On će opet biti umotan u sličnu odjeću, ali ovaj puta stavljen u kameni grob. Rođen u osamljenosti, odvojen od ljudi, Isus je i umro odbačen od njih, u osamljenosti. Kamen u obliku jasli kao da predviđa kamen u obliku groba.

Drugo spominjanje jasli vodi nas od staje gdje je rođen Isus do ljepote noći na Betlehemskim brežuljcima. Pastiri su vjerno obavljali svoju dužnost kada ih je iznenada prekinuo zbor anđela i objavio im da je rođen Mesija u Betlehemu. Betlehem je malo selo. Nije dugo trajalo dok pastiri nisu stigli do željenog mjesta. Ali, kako će oni moći prepoznati malog Isusa?  “I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Luka 2,12). Jasle su bile znak. Pastiri su znali sve o jaslama. Možda su ih i sami izradili nekoliko. Oni su navikavali svoje životinje da u jaslama nalaze hranu koja je omogućavala život. U ovim jaslama Bog je ljudskom rodu dao “hranu” koja omogućava vječni život, tijelo Njegovog Sina.

Treće spominjanje jasli vraća nas u staju gdje je Isus rođen. Pastiri su pronašli Mesiju. Oni su slavili Boga i zahvaljivali Mu za sva čuda koja je učinio za njih, za to što su čuli i vidjeli Dijete u jaslama. Ovdje su jasle postale centralno mjesto slavljenja i obožavanja. One su postale oltar. U njima se nalazila Žrtva. Isus je rođen, kao i žrtvene životinje, u staji. Te noći u Betlehemu je rođeno Janje.

Krist danas više nije u jaslama. Njegovo mjesto je na nebeskom tronu. On je rođen da postane Kralj i postao je Kralj. Kada Ga sljedeći put budu vidjele ljudske oči, On više neće biti umotan u odjeću kojom su se povijale rane, nego će imati najveličanstveniju kraljevsku odoru koju možemo zamisliti. Ne u društvu životinja, nego okružen nebrojenim mnoštvom anđela. Ne u jaslama, nego na tronu kao Kralj svemira.

Angel Manuel Rodriguez

Isus je bio Židov, nije bio bijelac. Nije bio neka slabašna, bljedolika, pustinjačka spodoba. Mišići su mu od rada bili snažni, a lice brončane boje od boravka na otvorenom, pokraj jezera, u poljima, i od hoda prašnjavim palestinskim stazama. Stajao je upravan, visok. Oko mu bilo prodorno, a glas snažan.

Nije kvario veselje, ovaj Čovjek. Ljudi su Ga rado prihvaćali u svoj krug, uživali u Njegovu društvu. Na početku službe nalazimo Ga na vjenčanju gdje nije dopustio da se društvo raziđe kad je nestalo pića. U Jeruzalemu Ga velike zvjerke pozivaju u svoju kuću. Uživa u dobrom objedu. I kad Njegovi neprijatelji posegnu za nečim lošim što bi o Njemu mogli reći, onda Ga optuže da je izjelica i pijanica, pogrešno, naravno, ali uviđamo kakva je osoba bio.

Ali, da, On je bio Galilejac. Rođen je u Betlehemu, a Kafarnaum je bio polazište Njegove javne službe. Povremeno bi posjetio jug, ali je više volio zelene brježuljke i prekrasno jezero sjevernog dijela. Za vjerske vođe u Jeruzalemu, Isus je bio provincijalac. Za njih je Galileja bila učmala, tamo su ljudi govorili s naglaskom, a Bog bio daleko. Ovaj Galilejac, ovaj snažni Galilejac, promijenio je svijet. Oslobodio je ljudski rod do potpune ljudskosti. I u svoje vrijeme i dalje, donosi On puninu života svim ljudima što svoje srce otvaraju da Ga prime. Njegovu sliku možeš obojiti jarkim bojama: plavom i žutom i crvenom i zelenom, ali nikada sivom.

Swinburne se, barem ja tako mislim, poput ondašnjih kritizera kršćanstva, bunio više protiv religije u ime Krista nego protiv Krista samog. Istina: Isusa nisu dobro predstavljali oni koji su nosili Njegovo ime, a ni sada nije dobro predstavljen. Eto, zato, osobito sada u ovo božićno vrijeme, trebamo poći natrag u Evanđelja i utonuti u pripovijest o Njegovu rođenju, životu, službi, smrti i onome što tek dolazi. Dolazimo licem k licu s tajnom ove priče. ‘Bez sumnje uzvišena je tajna prave vjere: Onaj koji je tijelom očitovan Duhom je opravdan, anđelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan, u slavu uznesen.’ (1. Timoteju 3, 16)

Nije to tajna o kojoj ne možemo ništa znati. Možemo znati da je On bio istinski Bog i postao istinski čovjek; ali kako se to dogodilo, ne možemo znati.

Žive boje

I možemo znati da je Njegov dolazak preoblikovao svijet. Pročitajte ponovno pripovijest o Betlehemu: događaj je to svjetla i zvuka. Svjetlost, puno svjetla: zvijezda nad Betlehemom što plamti svjetlom. Noćno nebo osvijetljeno anđeoskim vojskama. Zvuk, obilje zvukova, zvuk pjesme, zvuk hvale: Marija pjeva kad začuje vijest da će nositi Dijete koje će promijeniti svijet (Luka 1, 46-55).

Zaharija pjeva u trenutku kad je rođen Ivan, prethodnik Djeteta usuda (Luka 1, 67–79). Veliki anđeoski zbor pjeva: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi! (Luka 2, 14) Stari Simeon uzvikuje molitvu pri susretu s osam dana starim Djetetom (Luka 2, 29-31). Svjetlo i zvuk: to će biti svojstva života i službe snažnog Galilejca. Kao što je prorok Izaija prorekao: ‘Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, zemlja uz more i s onu stranu Jordana, poganska Galileja – narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko; onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo.’ (Matej 4, 15. 16)

Kamogod je Isus išao, On je, ne samo propovijedao radosnu vijest, već je bio radosna vijest. Ljudi su mu dolazili slomljeni, bespomoćni, poraženi, izgubljeni, a odlazili su s nadom i veseljem, hvaleći Boga za sve što je za njih učinio (Luka 19, 37. 38). Nakon što je s ove zemlje otišao, svjetlost se i dalje širila, i pjesma se nastavila. Učitelj, iako ne više fizički prisutan, poslao je blagoslovljenog Parakletosa, Svetoga Duha, kako bi bio s Njegovim sljedbenicima. Njegova se pripovijest nastavlja dok oni šire radosnu vijest sve dalje i sve šire, sve do zakutaka rimskog imperija. A kamogod je vijest stigla, učinak je bio isti: ‘I nastade velika radost u onome gradu (Djela 8, 8).

Spisi Novog zavjeta pulsiraju razbuktanom, nezadrživom radošću: ‘Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: Radujte se!’ (Filipljanima 4, 4) ‘Koga ljubite iako ga niste vidjeli, u koga vjerujete iako ga još ne gledate, klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti. (1. Petrova 1, 8)

A pripovijest se nastavlja i nakon apostolskog vremena. Radosna vijest ide sve dalje i dalje, i kamogod stigne ljudima daje razloga za pjevanje. Dokumenti koji su povezani s kršćanstvom, iz drugog stoljeća, malobrojni su i razbacani, no među njima nalazimo jedan dragulj – pismo koje je, oko 112 . godine, napisao Plinije Mlađi, guverner rimske provincije Bitinije (u današnjoj Turskoj).

Plinije piše svom zapovjedniku, imperatoru Trajanu, o čudnoj sekti koju je zapazio. Ovi ljudi, koji se nazivaju kršćanima, nisu bili krivi za zločine, već su imali neke čudne običaje. Među njima je bio običaj da se okupljaju zajedno vrlo rano ujutro da bi – činili što? Da bi pjevali pjesme hvale Isusu Kristu kao Bogu!

Civilizacija promijenjena

Pripovijest o Isusu i u naše vrijeme napreduje, i još uvijek i dječake i djevojčice, i muškarce i žene pokreće na  pjevanje. Unatoč podsmijehu nevjernika i njihovim učenim dokazivanjima, pripovijest neće umrijeti, ne može umrijeti, jer kamogod stigne među ljude otvorena, prijemčiva srca, donosi isto ono što je donosila i u početku – nadu, novi život, mir, praštanje, izlječenje i radost. Pjesma je vjernima, bili oni naobraženi ili nepismeni, neosporiv dokaz postojanja Boga otkrivenog u Isusu Kristu. Pjesma je to jednostavna, osobna, ali ipak tako duboka. Razmislite o njezinu značenju:

Prvo, nismo sami. Moderni čovjek uzdiše pod preteškim teretom osjećaja osamljenosti u svemiru. Gleda gore u zvijezde – one su lijepe, ali hladne. Svoj svemirski teleskop usmjerava na nebo i pronalazi neizmjernost, beskrajno prostranstvo od kojeg zastaje um. Ima li nekoga tamo, u toj praznini? Stvara svoje uređaje za slušanje i uključuje ih, pitajući se, nadajući se, da će iz onostranosti začuti neki glas. No, rođenje Isusa, Bogočovjeka, pokazuje nam da tamo doista nekoga ima. Nismo sami. Postoji Bog i On je došao k nama.

Drugo, Bog nas voli i skrbi za nas. Mi to znamo zbog onoga što nas je Isus učio o Bogu, a osobito iz onoga što je pokazivao. Isusova omiljena tema bila je Božja očinska ljubav. On nas je učio: ‘Stoga vi molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima!’ (Matej 6, 9) ‘Ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući.’ ‘jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno’ (redci 25, 32). On hrani ptice u zraku i odijeva brježuljke poljskim cvijećem; koliko li će se više brinuti za vas? Ovo su nevjerojatne zamisli, no znamo da su istinite jer je Isus upravo tako živio. Hodio je čineći dobro, neprestano skrbeći, uvijek suosjećajan, uvijek donoseći pjesmu. I rekao je: ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca’ (Ivan 14, 9).

Treće, to znači da smo Bogu nešto osobito. Više od 6 milijardi ljudi živi na ovom planetu; kako Bog može biti svjestan svakog pojedinca, a da ne govorimo da ga svaki pojedinac zanima? No, Isus je rekao, i to je ono što Bog može i što čini. On vidi čak i kada vrabac padne na zemlju; On broji vlasi na našoj glavi. Ništa nije ni preveliko ni premaleno za Njegovu pozornost. Svatko – svaki pojedinac – za Njega je vrijedan. Prijatelju moj, vjeruj to. Ti si voljen. Ti si poseban. Vjeruj, zbog Čovjeka koji je došao iz onostranosti.

Četvrto, imamo dostojanstvo. Zabrljali smo, no Bog voli praštati. On je Bog novog početka, druge prilike, i treće, i četvrte, i …. Bog je u ljudskom tijelu došao k nama. Naša tijela nisu urođeno zla. Bog nas je stvorio na svoju sliku. On je stvorio tijelo. Njegovi smo sinovi i kćeri, nismo crvi. Stvoreni smo za slavnu budućnost i, unatoč našim nedostacima i slabostima, Bog je u ljudskom tijelu došao kako bi nas osposobio za ostvarenje te budućnosti.

I konačno, imamo budućnost punu nade. Isusov odlazak s ovog svijeta podudarao se s Njegovim dolaskom: bio je božanski osjenjen. Njegovo se rođenje nije ostvarilo ljudskim sredstvima, niti su ga ljudski posrednici podigli iz mrtvih. Isus je bio uskrsnut, a ne ponovno vraćene svijesti.

Čovjek Isus je istinski umro. Ispio je gorku čašu. Prošao je ledenim vodama ništavila. Umiranjem je slomio okove smrti i nadvladao onoga koji ima silu smrti, to jest, đavla. Tako više ne provodimo svoje dane u okovima straha od smrti. Isus je sve učinio. On obećava: ‘jer ja živim i jer ćete i vi živjeti.’ (Ivan 14, 19).

Blagdan nade

U ovo božićno vrijeme dođite k jaslicama. Pogledajte dijete na slami, Onoga u kojemu se susreću ‘sve nade i svi strahovi svih vjekova’. Dođite, pogledajte Ga, i kličite u zahvalnoj pjesmi novorođenom Kralju, snažnom Galilejcu: ‘Pobijedio ti si, snažni Galilejče; Sav svijet posta blistav od Tvojega daha.’
William G. Johnsson

Ovi susreti nam govore da je Bog koji je stvorio Zemlju, koji je stvorio ovaj planet i sav prostrani svemir iznad nas, isti onaj Bog koji se došao nagoditi sa svojim stvorenjima. A to je, više od ičega, nepresušni izvor čuđenja. No, kako je naglašeno u Postanku 3, 8 i 9, Bog je energično tragao za svojim izgubljenim stvorenjima. On nije pasivni moćnik ni odsutni gospodar. On je Bog koji ide u potragu!

Razlog Božje prisutnosti bila je nesreća prvog ljudskog para, a ne njihov izgovor. On ih je tražio dok su se skrivali, tražio ih je čak i onda kada nisu željeli da ih pronađe. On je takav Bog – Bog koji ide u potragu. Ne čeka da nas naša otupjela osjetila pobude na potrebu za Njim. Svoju pozornost ne usmjerava na nas kada Ga naša ponosna srca odluče potražiti, nego prije no što Ga pozovemo. On je blizu naših briga – On nas traži.

Traži se pravednost

Konačno, ovo je Njegov svijet, stvoren da On njime bude zadovoljan, a pokvaren je našim neposl uhom. Mi smo zagadili Njegovo savršeno stvaranje, a On, čija je sveta narav suprotnost zlu, zahtijeva samo naknadu za naše prijestupe. Stoga što se kazna za zlo ne izvršava brzo, grješnici misle kako mogu nekažnjeno kršiti Njegov Zakon. Ali nije tako. Bog koji dolazi izbaviti, jednako tako dolazi zahtijevajući potpunu odgovornost za sva naša djela.

Čovječanstvo ne može promaći Bogu koji traži. Bili mi u prostranoj divljini, kao izgubljena ovca, ili u zatvorenom prostoru, kao izgubljeni novčić, ili pak u vrtu naših svakodnevnih aktivnosti, On će nas uvijek naći. David je na to mislio kad je pitao: «Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem?» (Psalam 139, 7) Od Boga se ne možemo sakriti. On je posvuda i uvijek traži.

A što On to traži? Detalje našeg ponašanja koji su osnova Njegova suda, naglasio je Izaija, koji kaže: «Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.» (Izaija 5, 7) Bitno je zamijetiti da su riječi pravda i pravičnost u Pismu često povezane. U Psalmu 97, 2 piše: «Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.» (Psalam 103, 6) Govoreći o Božjoj volji za Njegov narod, Izaija kaže: «I uzet će pravo za mjeru, a pravdu za tezulju.» (Izaija 28, 17)

I u knjizi proroka Amosa Bog je prikazan kako s prijezirom gleda na gozbe onih koji su ponižavali i zanemarivali siromašne i zapovjedio im je da Mu umjesto ugojene stoke i glazbe u Njegovu slavu ponude pravdu koja teče «kao voda i pravica ko bujica silna» (Amos 5, 24).

Uzastopno povezivanje pravednosti i pravde u Starom zavjetu najbolje se može razumjeti kada se sjetimo da je za Hebreje između ova dva pojma postojala mala ili nikakva razlika. Pogled na pravednost u značenju posvećenog, osobnog, okomitog odnosa s Bogom, i pravde kao etičkog, društvenog ili vodoravnog odnosa jedne osobe s drugom, iskrivljen je u kasnijim stoljećima.

Za Hebreje pravda – i ona distributivna (pošteno postupanje) i ona korektivna (naknada za počinjenu štetu) – bila je određujući element, ne samo za Božju pravednost nego i za onu koju je Bog zahtijevao od svoga naroda.

Bog koji je suosjećao s Rahelom, Bog koji je vidio Lotove neprilike, Bog koji je gledao izraelsko ropstvo, koji je osjećao Noeminu žalost, koji je čuo Anin plač, još uvijek s boli gleda i žali i nas osobno, kao i sve u zajednici. On vidi genocide, ubojstva djece, plemenske sukobe, etnička čišćenja. Vidi ratove uličnih bandi, institucionalizirani rasizam, diskriminaciju žena. Zapaža kako političari koji zemlji oduzimaju bogatstva tlače siromašne. Gleda bogate koji pune svoje trbuhe i bankovne račune dok bespomoćna djeca umiru od gladi. Vidi našu ravnodušnost prema udovicama u zemlji i mrsko mu je zanemarivanje pravednosti. Posljednjih šest zapovijedi nisu ništa manji odraz Njegova karaktera od prvih četiriju.
Bog je pravedan i jednoga će dana osvetiti potlačene i platiti onima koji mjere lažnom mjerom. On je Bog koji ide u potragu. No, nije ispravno vidjeti sud kao jedini ili čak primarni element Božje potrage. Glavni razlog potrage nije naše uništenje, nego poziv na povratak u Njegovu naklonost.

Četiri pitanja

To prije svega vidimo u Njegovu pristupu prijestupnicima u Edenu. Zabilježeno je kako je u potragu pošao na kraju dana, kad je zahladilo. Nije došao onako kako je mogao doći, na krilima vjetra mašući isukanim mačem ili s munjama i gromovima prokletstva. Nije došao u gluho doba noći kad bi tama povećala strah i zbunjenost prvih grješnika, niti je došao u rano jutro žureći se da sasiječe neposlušnike, nego je došao u predvečerje, dok su zadnje zrake sunca obasjavale edenske zlatne plodove, a nježna se rosa spuštala osvježavajući mirisne cvjetove. Tada, kada je grješni par najbolje mogao razmisliti o svome stanju, došao je Bog koji ih je tražio.

Drugi pokazatelj da ono što Bog želi kada traži čovjeka nije osuda, jest činjenica da je prije ukora došla opomena i objašnjenje prije isključenja. Kada Bog ide tražiti, Njegov je prvi pokušaj uvijek buđenje, pokušaj da nas učini svjesnima zloće vlastitoga grijeha i potrebe za Njegovim praštanjem i spasenjem.

Prvo pitanje što ga je Bog postavio ljudskom paru nakon grijeha bilo je: «Adame, gdje si?» Tim pitanjem Bog nije mislio na Adamovo fizičko mjesto, nego na duhovni položaj koji je sada zauzimao pod Zakonom. Za Adama su posljedice grijeha bile bolnije od stvarnosti grijeha. Bog koji ide u potragu, uvijek dolazi vrjednovati, ne samo naše dvojbe nego i svijest o vlastitim djelima. Prije no što nas izvuče iz kaljuže poteškoća u koju smo upali, osvješćuje nas o vlastitoj nevolji i mjestu na kome se nalazimo. Prije no što je Jakovu promijenio ime, s njim se hrvao; Iliju je preispitao prije slavnog povratka u Samariju; Jonu je osvjedočio prije no što ga je riba izbacila; ponizio je Petra prije no što mu je povjerio brigu o stadu. Prije obnove i pomirenja uvijek mora doći priznanje i spoznaja. Bog koji nas traži, zna gdje smo, no, bez našeg shvaćanja, kažnjavanje, umjesto pouke, samo bi prouzročilo uzaludnu bol.

Drugo je pitanje bilo: «Tko ti kaza da si gol?» Ovo pitanje pokazuje narav naše dvojbe o izvanzemaljskoj povezanosti: izvanzemaljskoj – stoga što smo svoju odanost, umjesto Stvoritelju, koji ju jedini zaslužuje, dali lažnim «bogovima»; a povezanosti – stoga što «gol» znači gubitak nevinosti. U naše su biće ušle zle sklonosti što gaze svu našu pravednost poput «prljave haljine».

Treće pitanje, također upućeno Adamu, bilo je: «Jesi li jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» a ono sadrži glavni element naše neposlušnosti – nezahvalnost.

U ovom svjetlu Božje pitanje: «Zašto si jeo sa stabla s kojega sam ti zapovjedio da ne jedeš?» ne znači: «Adame, znao sam!» Bog nije nestrpljiv osvetiti se grješnim ljudima. Umjesto toga On kaže: «Adame, uza sve što sam za ovo kratko vrijeme učinio za tebe, kako si mogao?»

Grijeh nije samo prkos. Grijeh je nepoštivanje, nevjernost, sebična nezahvalnost za Božje blagoslove.

A na koncu, pitanje upućeno Evi: «Što si to učinila?» naglašava Božju potpunu nepristranost i našu potpunu ludost. Njegova nam nepristranost daje mogućnost izbora, a naša ludost zlorabi tu uzvišenu i svetu prednost.

Sve su ovo upute za poimanje Boga koji nas ide tražiti. U knjizi Postanka u 15. retku trećeg poglavlja najjasnije se otkrivaju Njegove zavjetne osobine: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu». Kako čudesno! Na samom mjestu zločina, još dok je izricao svoj sud, Otac daje očajnom paru obećanje o osobnom Spasitelju.

Pogled iznutra

Jedno je kad Bog gleda sa zidova slave te ljudsku nesreću vidi iz daleka, a nešto sasvim drugo kada šalje anđele da ispitaju našu situaciju i donesu mu izvješća bez pogrješke. Jedno je kad se On samo povremeno ukaže, kao Mojsiju kod grma, te nas izdaleka obasja svojom slavom, a nešto sasvim drugo kada se Bog ograniči na našu razinu, dođe tražiti i gledati očima zemljanina.

Predivno je i neobjašnjivo to što će Bog obući ljudskost preko svog božanstva i hodati među nama. I upravo je to učinio. Nakon četiri tisuće godina promatranja izvana On je došao, doslovno, u tijelu, gledajući iznutra. Nije bio zadovoljan time da ostane dostupan samo preko svetih posrednika ili da na daljinu razgovara s ovim trulim i zlokobnim planetom. On je drugačiji Bog, On je Onaj koji dolazi tražiti svoje. Jedan Bog, jedini, neponovljen i neponovljiv, Onaj koji se udostojao gledati i osjećati poput Njegovih palih stvorenja. Razlog je to zbog kojeg Pavlove riječi u Galaćanima 4, 4 prevedene na najpraktičniji način, glase: «U punini vremena, Stvoritelj se prerušio i živio među stvorenjima, Bog nas je došao tražiti.» (Piščev prijevod)

Nikada nećemo znati, niti će naši ograničeni umovi ikada moći spoznati, niti će vječnost biti dovoljno duga da bismo shvatili kako je Bog bio voljan doći osobno nas tražiti. Sama ta pomisao nije logična. Zašto, kada ima milijarde nebeskih anđela koji ga vole i obožavaju? Zašto, kada ima nebrojene galaksije i svjetove tako brojne da promatrani našim teleskopima izgledaju poput oblaka prašine? Zašto, kada ima devedeset devet poslušnih ovaca sigurnih u nebeskom toru, Bog dolazi tražiti, ljubiti i čeznuti za ovim izgubljenim svijetom? Ovo je više no čudesno, više no začudno i jezgrovito iskazano Izaijinim nevjerovanjem, u uzviku: «Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?» (Izaija 53, 1) A Ivan, posustao od pokušaja da na odgovarajući način opiše Božju začuđujuću milost, odriče se potrage za pridjevima i jednostavno, ali jasno uzvikuje: «Vidite kakvu nam je ljubav Otac dao!» (Prva Ivanova 3, 1)

Kako i kada

Razmislite o načinu Njegova dolaska. Kako je Bog učinio djelatnom svoju želju da osobno gleda iz perspektive ljudskoga roda? Galaćanima 4, 4 nam ponovno daje odgovor: «A kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene…» …

Razmislite o vremenu Njegova dolaska. Izaija je o danu Njegova pojavljivanja i duhovnom ozračju toga vremena rekao: «Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina, a zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode!» (Izaija 60, 1 i 2) I bilo je tako. Kada je Bog osobno pošao u potragu, ljudski rod bio je na najnižoj razini. Četiri tisuće godina grijeha gotovo je lišilo ljudski rod ne samo edenske životnosti nego i tjelesne sličnosti ljudskim precima.

Od iskustva ljudskog roda u Edenu do vremena potopa gubitak vitalnosti bio je postupan. Ljudi su prije potopa živjeli gotovo tisuću godina. Noa, koji je preživio potop, živio je devetsto pedeset godina, od kojih tristo pedeset nakon potopa. Ali, od potopa do Betlehema životni je vijek naglo opadao. Abraham, koji je pozvan otprilike kada je Noa umro, živio je sto sedamdeset pet godina; David, koji je živio šest stoljeća nakon Abrahama, živio je sedamdeset godina do zrele starosti; a u vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu, devet stoljeća nakon Davida, životni vijek je bio najkraći u ljudskoj povijesti – dvadeset dvije godine.

U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu naše je oslabljeno čovječanstvo teturalo prema istrjebljenju. Smrtnost novorođenčadi, sljepoća, guba, ludilo i druge slabosti koje su osakaćivale ljude, imale su razmjere epidemija. Smrtonosne pošasti često su uništavale cijele obitelji, plemena i sela. Takozvani znanstvenici nisu imali odgovore.

Liječnici su svojim instrumentima više ubijali nego liječili. U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu Sotona je učinio naš planet virtualnom zemljom poremećenih umova i izobličenih udova. Tada, kad su i Nebo i Zemlja mogli jasno vidjeti sve posljedice Sotonine vladavine, upravo tada je Bog osobno pošao u potragu.

On je platio naš dug

Cijena Njegova dolaska i potrage daleko nadmašuje naše znanje, ali ovoliko možemo izračunati: stajala je četiri tisuće godina zabrinutosti bezgrješnih bića koja su se pitala kakav je to plan što dopušta tako dugo postojanje grijeha; stajala je Isusa trideset tri godine od kako je sišao s trona, stajala Ga je sramote koju je osjetio zbog zlih optužbi i svrstavanja među prijestupnike. Ali, najviše od svega, kao ljudsku žrtvu, stajala Ga je vlastita života. On je došao ne samo tražiti nego i ljubiti. A ta Ga je ljubav nagnala da zauzme naše mjesto na Golgoti, gdje je platio dug koji nije dugovao, jer smo mi bili dužni dugovanje koje nismo mogli platiti.

To je djelo naglašeno u Postanku 3, 21, gdje je Bog zamijenio smokvino lišće koje su naši praroditelji na brzinu stavili, janjećom kožom koju je s ljubavlju pripremio. Nedovoljnost pokrivala koje su sami načinili predstavlja nedostatnost ljudske dobrote, a janjeća koža, neophodnost Kristove pravde, našeg pokrivala koje je jedino dovoljno. Kako bi se pokrivalo pribavilo, janje je moralo umrijeti. Isus nije samo naš dobri pastir koji je pošao tražiti svoje ovce nego je On i Janje zaklano od postanka svijeta. Smrt koju je propatio nije bila poput umiranja bolesnih i starih oko Njega ili poput prirodne smrti zaraženog tijela, nego je to bila druga smrt; pravna, sudska, zakonska kazna za naše grijehe.

On je pošao u potragu, pošao je tražiti načine i prilike za ispunjenje proročanstva, tražiti načine izvršenja Ocu danih obećanja. Prinijevši sebe kao žrtvu, vratio se na tron.

Bog Sin u potrazi više nije tjelesno prisutan, nego je poslao Boga Svetoga Duha na svoje mjesto te nas po Njemu još uvijek traži. Ali načine spasenja više ne traži. Spasenje je već osigurano, a zahtjevi za vječni život ispunjeni.

Ono što Bog sada traži, jesu pojedinci koji će Ga prihvatiti, ljudi i žene koji Ga toliko vole da su se spremni odreći svojih loših navika, ostaviti tradicije koje ih vežu, odvojiti se od svega što će zagaditi čisti odnos s Njim i dati sebe u službu za druge.

Kako bi dosegao ovakve ljude, On treba ljudske pomoćnike. On traži predstavnike. Traži one čija je radost zbog vlastita spasenja toliko velika da tu radosnu vijest moraju podijeliti s drugima.

On je u potrazi još i danas, a nastavit će tražiti sve dok konačno ne dođe, s pozivom, s glasnim pokličem, s glasom arkanđelovim i trubom Božjom.

Zar Ga nećemo danas mi koji planiramo odgovoriti na taj poziv, radosno prihvatiti, pa bilo to u mnoštvu koje će iskusiti uskrsnuće ili u ostatku koji će biti preobražen?

Calvin B. Rock