Jednom prilikom, kada smo Amber i ja putovali zajedno po inozemstvu, jedna zaposlenica carine upitala ju je sumnjičavim tonom: „U kakvom si odnosu s ovim čovjekom?“ Amber se uznemirila i rekla: „Pa, on je moj tata.“ Zaposlenica je rekla nešto kao da joj se čini kako sam premlad da bih bio njezin otac, na čemu sam joj, naravno, zahvalio. Ali, nije nam vjerovala. I tako smo se, bez izgovorene ijedne riječi, Amber i ja postavili obraz uz obraz i rekli službenici da dobro pogleda naša lica, osobito naše identične nosove. Službenica je rekla: „Da, očito ste rodbinski povezani,“ i mahnula nam je da prođemo.

Ispričao sam se Amber, kasnije, zbog njezine velike sličnost sa mnom, no čini se da joj to uopće nije smetalo. Jedanput sam u njezinoj sobi uočio svoju fotografiju na kojoj sam u dobi od otprilike 12 godina. Sličnost je bila značajna. Upitao sam: „Hej, Amber, smeta li ti što si toliko slična svome ocu?“

Nikada neću zaboraviti njezin smiješak i odgovor koji mi je dala: „Ne, tata. Meni se sviđa što izgledam poput tebe.“ O! Ako ste otac ili majka mora vam biti poznato koliko je ugodno čuti ove jednostavne riječi!

No pitam se koliko ljudi se tako osjeća kada je u pitanju Bog?

Mislim, razmislite o tome: Biblija nam često kaže da je Bog naš Otac – naš Tata. Čak nas je i Isus učio da se molimo: „Oče naš, koji si na nebesima…“ (Matej, 6,9). Sve je to dobro i krasno, no tu se nameće ozbiljno pitanje, zar ne? Je li Bog u kojega vjerujem takav otac kojemu bih ja želio biti sličan? Razmislite. Je li slika Boga koju imate u svome srcu privlačna ili odbojna? Je li u vašem umu, u vašem sustavu vjerovanja, Bog lijep? Ne govorim ovdje o Njegovu fizičkom izgledu. Govorim o Njegovu karakteru – načinu na koji razmišlja, osjeća i ponaša se. Želite li biti poput Njega? Ili vam je zamisao o Bogu emocionalno odbojna?

Smatram da je ovo najvažnije pitanje koje si ikada možemo postaviti o Bogu stoga što je činjenica da je naš svijet pun popularnih slika o Bogu koje ili guraju ljude u religiozno ropstvo ili u ljutiti ateizam – ili se Bogu služi iz straha ili se mrzi sama zamisao Boga.

Nasuprot onome što mnogi religiozni ljudi mogu misliti, ateizam nije najgora stvar na svijetu. Najgora stvar na svijetu je loša religija, a na vrhu popisa nalazi se loše kršćanstvo. Toliko je loše da ga Biblija naziva „Veliki Babilon, majka bludnica“ (Otkrivenje 17,5). Ovo je snažan izraz! Biblija nadalje upozorava ljude na lažnu religiju i potiče ih da izađu iz Babilona. Razlog je vrlo očit. Kada oni koji tvrde da poznaju Boga najbolje iznose sotonske stvari o Njemu, tada neizbježno slijedi strašno iskrivljavanje Božjeg karaktera. Ovaj je problem toliko ozbiljan da su povjesničari ustvrdili kako je ateizam nezakonito dijete Crkve, rođen na ovaj svijet kao žestoka intelektualna i emocionalna reakcija na crkveno ružno, pogrešno prikazivanje Boga.

Dopustite mi predložiti drugu mogućnost: možda je jedan i jedini istiniti Bog toliko lijep da bih se u Njega zaljubio kada bih Ga poznavao onakvog kakav doista jest! Ivan nam u Otkrivenju kaže da je Babilon pao, i navodi riječi anđela koji kaže: „Iziđite iz nje, moj narode“ (Otkrivenje 18,2.4). Drugim riječima, bježite od svake lažne slike Boga u zagrljaj jednog i jedinog pravog Boga koji je upravo lijep do krajnosti.

Drago mi je da moja kći Amber nema ništa protiv što mi je slična – no, u konačnici, ona po tom pitanju nije imala izbora! No, kada je riječ o Bogu, svatko od nas ima mogućnost izbora. Doista mi je drago da je On Otac kojemu želim biti sličan.

Ty Gibson

U Knjizi o sucima, primjerice, Gideonov najmlađi sin priča priču o tome kako je drveće jednom imalo vrlo važan sastanak (Suci 9,8-15). Ondje su bili maslinovo drvo, smokvino drvo, vinova loza i glog. Glog je rekao ostalom drveću: “Ako me doista hoćete pomazati za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske.” (Suci 9,15)
Evo prekrasne usporedbe koja je u to vrijeme ostavljala vrlo snažan dojam.
Slična usporedba pojavljuje se i u 2. kraljevima 14,9: “Libanonski je trn jedanput poslao glasnike k libanonskom cedru: ‘Daj kćer mome sinu za ženu’, ali su divlje zvijeri libanonske prošle i trn izgazile”. Jasno je da nikada nikakav trn nije nešto tako učinio. Ovaj je izraz upotrijebljen da se opiše netko koga pisac nije htio nazvati imenom.

Božja se riječ uspoređuje sa svjetiljkom ili svjetlom, hranom ili kruhom, čistim zlatom, vatrom, maljem, mačem, pa čak i s kišom i snijegom! Evo nekoliko tekstova u kojima su upotrijebljene ove snažne slike, to jest metafore.

Svjetiljka: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Psalam 119,105)
Hrana: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Matej 4,4; Job 23,12)
Zlato i med: “Neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.” (Psalam 19,10.11)
Oganj: “Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim.” (Jeremija 20,9)
Malj: “Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Jahvina – i nije li slična malju što razbija pećinu?” (Jeremija 23,29)
Mač: “Prihvatite kacigu – ono čim se spašava – i mač Duha, to jest riječ Božju.” (Efežanima 6,17)
Kiša i snijeg: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi, ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,10.11)

Može li se Božja riječ pravilno predočiti svim tim različitim simbolima? Svakako da može; štoviše, svaki simbol donosi neko novo viđenje kojega drukčije ne bismo uočili. Svaki od njih nalik je dodatnom oknu kroz koje dopire nova svjetlost.

Još jedan primjer probrane simbolike nalazimo u mnogim izrazima vezanim uz Isusovo ime. Navodimo nekoliko imena kojima je On nazvan. Svako od imena ima osobito značenje.
Ugaoni kamen: Efežanima 2,20; 1. Petrova 2,6
Sunce s visine: Luka 1,78
Zvijezda Danica: 2. Petrova 1,19
Sjajna zvijezda Danica: Otkrivenje 22,16
Janje Božje: Ivan 1,29-36
Kruh života: Ivan 6,35
Svjetlost svijeta: Ivan 8,12
Živi kamen: 1. Petrova 2,4
Kralj iz Judinog plemena: Otkrivenje 5,5
Pastir dobri: Ivan 10,11
Vrhovni Pastir: 1. Petrova 5,4

Sva ta simbolična imena samo su dodatak izravnim titulama koje su Mu dodijeljene: Božji Sin, Sin Čovječji, Spasitelj, Otkupitelj, Savjetnik, Posrednik, Svemoćni Bog, Vječni Otac, Knez mironosni, Veliki Svećenik, Blagoslovljeni i Jedini Vladar, Čežnja svih naroda, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. Tako ova uporaba simbola pomaže otkriti određene osobine Kristovog karaktera koje ne bismo dovoljno razumjeli da nisu ovako oslikani. Štoviše, svaki od njih otvara cijeli niz proučavanja koja će vas, samo ako ustrajete, odvesti u pravo kraljevstvo misli koje blista od Božje slave.

Upravo se uz proročanstvo vezuje snažna simbolika, i to ne bez razloga. Kad čitajući Bibliju dođete do drugog poglavlja Knjige proroka Daniela, otkrit ćete da se ona naširoko bavi velikim metalnim kipom. Prorok Daniel ga je ovako opisao babilonskom kralju Nabukodonozoru: “Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip. Vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.” (Daniel 2,31-35)

Kakvog li prizora! Nijedan holivudski filmski producent nikada ne bi takvo što stvorio. Svaki njegov dio imao je određeno značenje, ne samo za Nabukodonozora, nego za cijeli svijet, čak i za današnje naraštaje.
Danielovo tumačenje razjasnilo je Nabukodonozoru da je kip ništa drugo do sažetak svega što će se dogoditi u budućnosti. Četiri glavna dijela predočavala su slijed svjetskih kraljevstava za koje se većina povjesničara slaže da su bile četiri velike sile staroga doba, a zvale su se Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim.

I onda, kao što su stopala i prsti kipa bili dijelom od čelika a dijelom od gline, tako se i Rimsko Carstvo trebalo razdijeliti, kao što se i dogodilo. U “vrijeme tih careva”, ili carstava, Bog će sebi uspostaviti svoje vlastito vječno kraljevstvo. Sedmo poglavlje iste knjige uvest će vas u novu skupinu simbola. Ovdje su narodi uspoređeni za “zvijerima”. Babilon se više ne uspoređuje sa zlatnom glavom, već s lavom koji ima orlovo krilo. Umjesto s “poprsjem i rukama od srebra”, Medo-Perziju uspoređuje s leopardom, a Rim kao “četvrtu neman, strahovitu, užasnu i izvanrednu snažnu”.

Nova se sila uvodi pod simbolom “roga” i očito je iz konteksta da ona predočava veliku vjersko-političku silu koja stupa na svjetsku pozornicu s propašću neznabožačkog Rima. (Vidi Daniel 7,24.25) U Danielu 8 opet se mijenja simbolika. Ovdje prorok vidi “ovna s dva roga”, a poslije jarca koji “dolazi sa zapada povrh sve zemlje ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima”. (Daniel 8,5) Ovi se simboli nalaze u istom poglavlju gdje ovan, kako se kaže, predočava “kraljeve Medije i Perzije”, a jarac kralja Grčke. Veliki rog u ovom slučaju je “prvi kralj”. (Daniel 8,20.21) Taj prvi kralj nije nitko drugi do Aleksandar Veliki, čija je sudbina jasno prorečena u redcima koji slijede.

Ako otvorimo knjigu Otkrivenja, otkrit ćemo da je prepuna simbola, tako da neki smatraju da ju je zbog toga teško razumjeti. Pa ipak, nije tako teško. Kad jednom razjasnimo najvažnije simbole, ostatak knjige je lakše razumjeti. U prvom poglavlju gledamo Krista kako šeće između sedam svijećnjaka. Isprva to može izgledati čudno, no svijećnjaci su jednostavno simboli crkava koje su, nakon svega, trebale biti svjetlost usred mraka svjetovnosti oko njih. U petom, šestom i sedmom poglavlju govori se o sedam pečata i o otvaranju prvih četiriju pečata. Opisana su i četiri jahača, koji se često nazivaju četiri jahača Apokalipse. Očito je da su to simboli.
Ali, što znače?

S neobičnom kratkoćom i točnošću oni oslikavaju pad Crkve iz njezine prvobitne čistoće pa sve do vremena kad postaje potpuno pokvareno tijelo koje pravim Kristovim sljedbenicima donosi mučenja i smrt.
Od osmog do jedanaestog poglavlja pronaći ćete još više čudnih simbola. Ovaj put su to anđeli s trubljama koji donose strahovitu nesreću na svijet. Taj je dio teško razumjeti sve dok ne shvatimo da ove riječi oslikavaju nagovještaj uspona i napretka onih okrutnih barbarskih likova koji su odigrali veliku ulogu u raspadu Rimskog Carstva. U dvanaestom poglavlju je prava Božja Crkva predočena ženom “obučenom u sunce i s mjesecom pod njezinim nogama, a na glavi ima krunu sa dvanaest zvijezda”, što nesumnjivo predočava Crkvu i dvanaestoricu apostola. Žena ima dijete, što očito mora biti Isus Krist, Božji Sin.

U sljedećim redcima pojavljuje se prizor s “velikim Zmajem” čiji je rep povukao trećinu nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Ovo jasno oslikava Sotonu koji je na Nebu podigao veliku pobunu, zaveo mnoge anđele i u davna vremena na Zemlju donio grijeh.

Kad smo pravilno protumačili simbole, ovo dvanaesto poglavlje Otkrivenja postaje osobito važno jer ukratko prikazuje podrijetlo grijeha, pozadinu velike borbe između Krista i Sotone i prave uzroke vjekovnog progonstva prave Božje djece. U trinaestom poglavlju opisuje se jedna druga zvijer koja je, čini se, utjelovljenje svih dosad spomenutih zvijeri. Nalikuje leopardu, medvjedu i lavu, a Zvijer joj je dala svoju moć, sjedište i veliku vlast.
Jedna od sedam glava ove zvijeri je “smrtonosno ranjena”, nakon čega dolazi do izlječenja rane, čemu se sav svijet divi.

Većina protestantskih tumača smatra kako ovaj simbol predočava neobičnu povijest papinstva, koje je smrtno ranila reformacija i događaji nakon nje, a sada se ponovno uzdiže u svjetsku silu.

Još jedan snažan simbol pojavljuje se u Otkrivenju 13. Opisan je kao “druga Zvijer” koja “izlazi iz zemlje”. Imala je dva roga kao janje, a govor kao zmaj. Mnogi su uvjereni da ona predočava Sjedinjene Američke Države koje su na početku svoje povijesti podupirale dva velika načela o građanskoj i vjerskoj slobodi, a na njih će zaboraviti u konačnoj borbi za vlast u posljednje dane. Nemoguće je u ovom članku učiniti više od samog spominjanja tih vrlo važnih pitanja, od kojih svako zaslužuje pomnjivo proučavanje u koje bi se predani čitatelj trebao što prije udubiti.

Imajući sve to na umu, možda se pitate zašto se biblijski pisci nisu jasnije izražavali. Zar ne bi bilo mnogo bolje da su manje upotrebljavali slike, a više izravno iznošenje?

Postoje valjani razlozi za uporabu slika, osobito u Ivanovo vrijeme. Kao rimski zatočenik na otoku Patmosu, bio je u vrlo teškom položaju. Da je otvoreno i naširoko pisao o skoroj zloj kobi Rima, sigurno bi bio smjesta pogubljen. Pišući u simbolima i slikama, mogao je svojoj braći po vjeri uputiti vijest utjehe da će njihovi progonitelji biti konačno poraženi.

I tako, dok su Ivanovi rimski stražari mislili da pergament na kojem piše ne sadrži ništa više nego samo besmisleno mudrovanje senilnog stogodišnjaka, on je zapravo prenosio Božjem narodu poruku povjerenja i nade.

Danas kad povijest svjedoči o ispunjenju Ivanovih pretkazanja, možemo vidjeti kako je čudnovata objava koju mu je Bog dao i kako je mudra i prikladna simbolika kojom se služio. Ako ste došli u kušnju da izostavite proročke knjige u Bibliji jer su tako pune “rogova i kopita”, odbacite takvu odluku. Možda će vam trebati malo vremena da dokučite puno značenje svih upotrijebljenih simbola, no ako ustrajete u proučavanju, na kraju će vas obasjati veliko svjetlo s ovih najdragocjenijih mjesta. Tako ćete riješiti ne samo vaše trenutačne probleme u proučavanju Biblije, nego i one koji će se pojaviti ubuduće.

Dakle, u tim naizgled teškim knjigama napisana je povijest unaprijed. U njima je otkrivena budućnost, u njima Bog govori o našem vremenu i onom koje slijedi, u njima imamo “… vrlo sigurno sve proroštvo. Dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima”. (2. Petrova 1,19)

Arthur S. Maxwell

Budisti i hinduisti imaju mnoge svete spise, među kojima su Sutre i Tripitaka (budizam), Vede i Bagavad Gita (hinduizam). Ti spisi naučavaju duhovnim istinama, njeguju identitet zajednice i pružaju pojedincima smjernice za duhovnu praksu. Tri monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam) smatraju da su njihovi sveti spisi „Božja riječ“ zasnovana na božanskom otkrivenju.

Premda poštuju druge religije, kršćani vjeruju da je Biblija jedinstvena u usporedbi sa spisima drugih religioznih tradicija, i to iz sljedećih razloga:

– Biblija je jedinstvena po svom porijeklu: Za razliku od Kurana koji je napisao Muhamed, Bibliju je pisalo više od 40 autora u vremenskom rasponu od 1.500 godina, na tri različita jezika (hebrejskom, aramejskom i grčkom) i na tri različita kontinenta (Afrika, Azija, i Evropa). Pa ipak, svi ti autori, premda su se bavili stotinama kontroverznih tema, pisali su tako usklađeno i povezano, na način nezabilježen u ljudskoj povijesti.

Stručnjak za Novi zavjet, F. F. Bruce, lijepo je to rezimirao: „Sami pisci su jedna prilično heterogena grupa ljudi, uzajamno razdvojenih ne samo stotinama godina i stotinama kilometara, već i time što su se bavili najrazličitijim poslovima i pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Među njima je bilo kraljeva, pastira, vojnika, zakonodavaca, ribara, državnika, dvoranina, svećenika i proroka. Među njima je i rabin koji je pravio šatore i jedan poganski liječnik, da ne spominjemo ostale o kojima ne znamo ništa osim spisa koje su nam ostavili.

Sami spisi, opet, pripadaju veoma raznovrsnim književnim žanrovima. Oni obuhvaćaju povijesne izvještaje, zakone (građanske, krivične, etničke, ritualne, sanitarne), religioznu poeziju, didaktično štivo, lirske pjesme, usporedbe i alegorije, biografije, osobnu prepisku, memoare i dnevnike, osim tipično biblijskih proročanstava i apokaliptike. Zbog svega toga, Biblija nije obična antologija. Unutar nje postoji jedinstvo koje sve to povezuje. Uostalom, svaku antologiju sastavlja antologičar, ali nijedan antologičar nije sastavio Bibliju.“ ¹

Razlog za takvo jedinstvo je, naravno, to što su „ponukani od Duha Svetoga govorili sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1,21).

– Biblija je jedinstvena i po svojoj rasprostranjenosti: Biblija je također i najprevođenija knjiga u povijesti. U ovom trenutku, cijela Biblija je prevedena na više od 530 različitih jezika, Novi zavjet na još 1.300, a dijelovi Biblije (obično jedno od Evanđelja), na još 1.000 drugih jezika, što ukupno čini 2.800 jezika. Nijedna druga knjiga, ni sveta ni sekularna, ne može joj prići ni blizu.

Svake godine milioni Biblija distribuiraju se širom svijeta. Zašto je Biblija još uvijek najtraženija knjiga na svijetu? Zato što istine otkrivene u njoj odgovaraju na potrebe ljudi u svim okolnostima i kakvo god da je njihovo životno iskustvo.

– Biblija ima jedinstvenu povijest: Osim što ima natprirodno poreklo, Biblija je također i čudesno očuvana kroz stoljeća. Premda su svi autografi biblijskih knjiga izgubljeni, mi danas imamo više dokaza u vidu manuskripata o stotinama starozavjetnih rukopisa i oko 5.000 grčkih rukopisa Novog zavjeta u usporedbi s veoma ograničenim brojem rukopisa drugih drevnih knjiga. Na primjer, imamo oko 600 rukopisa Homerove Ilijade, desetine rukopisa Cezarovog Galskog rata, 20 rukopisa Livijeve Povijesti Rima, i dva po kojima je poznat rimski povjesničar Tacit. ²

„Nijedna druga knjiga nikad nije bila predmet takvog protivljenja kao Biblija“, piše znanstvenik Henry Morris. „I u drevna i u moderna vremena, kraljevi i svećenici su očajnički pokušavali uništiti je, a nevjerujući intelektualci ismijavati i opovrgavati. Nebrojeno puta njeni primjerci su bili spaljivani i uništavani, a mnogi njeni zagovornici proganjani i ubijani. Međutim, ona se samo sve više umnožavala, a danas u nju vjeruje i čita je više ljudi, iz više naroda, i na više jezika nego ikad ranije.“ ³

– Biblija sadrži jedinstvena proročanstva: Sve svjetske religije imaju neku vrstu proročanstava. U hinduizmu Hare Krišna je predvidio da će Zlatno doba nastupiti 5.000 godina nakon njegovog vremena i da će trajati 10.000 godina. Budizam predviđa zlo doba kada ljudi više neće imati nikakvu religiju kojoj bi mogli okrenuti radi utjehe. Islam ima neka specifična proročanstva.

Na primjer: „Oni će preinačiti Alahovo stvaranje“ (Sura 4,119) – proročanstvo za koje muslimani vjeruju da se ostvarilo s pojavom genetskog inženjeringa. Biblija je jedina knjiga koja sadrži detaljna proročanstva u vezi sa poganskim narodima i gradovima, Izraelom i pojedinim osobama. Na primjer, u 2. poglavlju Knjige proroka Daniela, Bog je pokazao caru Nabuhodonozoru da će nakon njegovog kraljevstva nastati tri druge svjetske sile (Medo-perzija, Grčka i Rim), i da će se poslije propasti četvrtog kraljevstva (Rima) mnogi narodi boriti za prevlast, ali da nijedan neće uspjeti u tome sve dok Bog ne uspostavi svoje vječno kraljevstvo(predstavljeno kamenom) nakon Kristovog drugog dolaska.

Povijest je dokazala istinitost tog proročanstva. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će se njegovi potomci mučiti u stranoj zemlji 400 godina (Postanak 15,13), ali da će na kraju imati vlastitu zemlju između egipatske vode i rijeke Eufrat (Postanak 15,18). Sve se to ispunilo tijekom izraelske povijesti.

U vezi s Babilonskim kraljevstvom, prorok iz osmog stoljeća prije Krista je predvidio: „Evo, ja podižem na njih Medijce … Babilonu, uresu kraljevstvima, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori, kad ih je Bog razrušio iz temelja.“ (Izaija 13,17-19).

U Izaijino vrijeme Medijci su bili beznačajan narod. Međutim, 559. godine prije Krista, Kir Veliki je postao perzijski car, a devet godina kasnije je osvojio Medijce i na taj način ujedinio Medijsko i Perzijsko kraljevstvo. A onda je, 539. godine prije Krista, vojska Medijaca i Perzijanaca osvojila Babilon i uništila ga, baš kao što je Izaija prorekao.
Mesijanska proročanstva su predvidjela da će Isusa roditi djevica (Izaija 7,14; Matej 1,18-25) u Betlehemu (Mihej 5,2; Matej 2,1-6), da će prije Njega doći naročiti glasnik (Izaija 40,3; Matej 3,1-3), da će ući u Jeruzalem na magarcu (Zaharija 9,9; Matej 21,1-7), da će biti prodat za 30 srebrnika (Zaharija 11,12; Matej 26,14.15) i razapet s razbojnicima (Izaija 53,12; Matej 27,38).

Biblija sadrži i mnoga druga proročanstva o narodima, gradovima i ljudima koja su se doslovno ispunila tijekom povijesti. Ništa slično tome ne može se naći ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji.

Biblija ima jedinstvenu poruku: Premda se bavi velikim brojem različitih tema, Biblija objavljuje jednu jedinstvenu poruku – poruku o spasenju vjerom za razliku od spasenja djelima, što naučavaju sve druge religije. To je jedina knjiga iz antičkih vremena koja daje logične odgovore na pitanja kao što su: Odakle potječemo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo?

Iznad svega, njena poruka otkriva Božju milost i korake koje On poduzima da bi osigurao lijek za propast koju je grijeh izazvao. To je jedina knjiga iz daleke prošlosti koja ima moć da čovječanstvo osvjedoči o grijehu i da ga uputi na Jedinoga koji ih može i osloboditi od sile grijeha.

Gerhard Pfandl
____________________________

Osim uništavanja čovjekove životne sredine, vlade svih zemalja se suočavaju is mnogim drugim teškim problemima. Ekonomska recesija i nestabilnost u Europi, Rusiji, Australiji, Sjedinjenim Državama i Južnoj Americi. Tisuće koje svakoga dana umiru od gladi u Indiji i Africi. Eksplozivno stanje na Bliskom Istoku. Što nam donosi budućnost?

Hoćemo li uvijek osjećati strah od tame neizvjesnosti? Biblija kaže: NE. Mi možemo pogledati kroz prozore biblijskih proročanstava i jasno vidjeti što će se zbivati sutra.

Jednom davnom vladaru koji je živio u gradu Babilonu, Bog je kroz san unaprijed pokazao cijelu povijest svijeta. Događaj je zapisan u Bibliji, u knjizi proroka Daniela. Kralj Nabukodonozor je sanjao san koji mu nitko nije znao rastumačiti osim Božjeg proroka. Tako je pozvan Daniel koji je stupio pred kraljev prijestol i protumačio njegov san. Opisao je veliki kip – divovsku statuu čovjeka – koja je bila načinjena od različitih kovina. Zamislimo tu golemu uspravljenu figuru od nekoliko vrsta metala. Glava toga kipa je bila od zlata, prsa i mišice od srebra, trbuh i bokovi od bronce, noge od željeza, a stopala od mješavine željeza i gline. Potom je odnekud doletio kamen koji je udario u stopala kipa i zdrobio ga. Taj je kamen zatim narastao i ispunio cijeli planet.

S jedva 150 riječi Bog je u tom snu opisao 2500 godina ljudske povijesti – od vremena drevnog Babilona pa sve do kraja svijeta. Zanima li vas tumačenje toga sna i vaša budućnost? Poslušajmo pažljivo.

Daniel se ovako obratio kralju Nabukodonozoru: “Ti si glava od zlata!” Babilon je glava. Povjesničari potvrđuju da je zlato prikladan simbol Babilonskog kraljevstva, jer je ta dragocjena kovina bila obilno upotrebljavana za ukrašavanje njegovih građevina i umjetnina. Međutim, ma koliko blistav i dojmljiv, taj je veliki grad bio prijestolnica samo jednog u nizu velikih imperija. Daniel odvažno nastavlja tumačiti san koji je Bog dao babilonskom kralju: “A nakon tebe nastat će drugo carstvo, manje od tvojega.” Tako je i bilo. Nakon zlatne glave došla su na red srebrna prsa. Medijci i Perzijanci, skrenuvši tok rijeke Eufrat koja je protjecala kroz Babilon, ušli su praznim riječnim koritom iza zidina velikoga grada. Pobjedonosni su pokliči Kirove vojske nadjačali užasnute krike Babilonjana.

Tako je nova super-sila zavladala svijetom. Ali prema Božjem proročanstvu danom u snu, ni vladavina srebrnog imperija nije mogla potrajati vječno. Nakon srebra, na proročkom kipu se mogao vidjeti trbuh od mjedi ili bronce. Danielovo tumačenje sna Nabukodonozoru se nastavlja: “Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa TREĆE, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom.” Sjajni mladi grčki vojskovođa Aleksandar Veliki pobijedio je Perzijanca Darija III u bici kod Arbele, 331. godine prije Krista. Veliki dio opreme grčke vojske bio je načinjen od bronce. Povjesničar Herodot opisuje grčke pirate kao ljude od bronce, koji dolaze s mora. Tako se pred Nabukodonozorovim, ali i pred našim očima, kroz golemi kip od različitih metala, kao na filmskom platnu odvija burna povijest svijeta.

Četvrti svjetski imperij, Bog je predstavio željeznim nogama velike figure. Daniel je objasnio: “A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza.” Koji je veliki imperij savladao Grčku? Rim. Rim je bio gospodar koji je vladao željeznom stegom i željeznim nogama satirao svoje protivnike. No, i Rimu je došao kraj, ali ne naporima nekog drugog, nadmoćnijeg imperija. Nijedno carstvo nije naslijedilo Rim – upravo onako kako je protumačio prorok Daniel. Što je on rekao babilonskom kralju o stopalima velikog kipa koja su došla nakon željeznih nogu? “Stopala koja si vidio, dijelom glina, a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo.” Bog je točno predvidio da nakon starog Rima neće doći neko novo svjetsko carstvo, već da će se Rim raspasti na manje države, koje danas prepoznajemo kao države Europe. Baš kao što su stopala proročkog kipa bila načinjena od mješavine gline i željeza, koji ne prianjaju jedno za drugo, nitko od velikih europskih vladara do danas nije uspio, ni uz maksimalne vojne napore, ujediniti ta manja kraljevstva u jedno golemo carstvo. Ni Karlu Velikom, ni Karlu V, ni Luju XIV, ni Napoleonu, ni Wilhelmu, a ni Hitleru to nije pošlo za rukom.

Ali Daniel nastavlja. S očitom radošću i sigurnošću, prorok dolazi do zapanjujućeg vrhunca svog tumačenja, a i vi se držite za svoja sjedala dok ulazimo u završnicu najuzbudljivijeg proročanstva. Nakon kipa od raznih metala i njegovih stopala od mješavine gline i željeza, dolazi kamen iz svemira koji udara u podnožje kipa i satire ga. Čitamo: “U vrijeme tih kraljeva Bog nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti.” U dane kraljeva predočenih s deset prstiju na nogama velikog kipa, znači u dane današnjih europskih država, Bog će osnovati svoje kraljevstvo koje će trajati vječno. Taj je događaj i za nas budućnost. Jedini događaj koji se još, prema Bibliji, mora zbiti je drugi dolazak Isusa Krista i uspostava njegovog kraljevstva.

Kralj Nabukodonozor je ostao zapanjen ovim tumačenjem i poklonio se Bogu, gospodaru svega. Međutim, ono više zapanjuje nas danas koji smo svjedoci njegovog doslovnog ispunjenja. Ako smo uvjereni u vjerodostojnost tog proročanstva onda smo sigurno svjesni da bismo uskoro i mi mogli biti dio velikog vrhunca povijesti. Zadivljen, babilonski kralj bi se i danas cijelim srcem obratio Bogu, a kakav je naš odgovor?

Mark Finley

Niniva je bila gavni grad Asirije. Sa svojim 11 kilometara dugim zidom bila je najveće naseljeno mjesto na Srednjem istoku u to vrijeme. I danas se mogu vidjeti obrisi tih zidina, a iračka je vlada obnovila dvije od tih veličanstvenih kapija kroz koje se ulazilo u grad.

Najpoznatiji vladari Asirskog carstva bili su i veliki graditelji. Senaherib je u 8. stoljeću podigao veličanstvenu palaču. Golemi kameni krilati bik, koji je iskopan na tom području, nalazi se danas u Britanskom muzeju. Senaheribov unuk, Asurbanipal, bio je posljednji veliki kralj Asirije. I on je, također, dao izgraditi palaču u Ninivi, koja je iskopana. Između ta dva kralja vladao je treći veliki graditelj, Esarhadon, čija građevina, na žalost, nije iskopana. Razlog tome je muslimanska džamija koja se nalazi na toj lokaciji. Arheolozi, naravno, smatraju da nije u redu skrnaviti nečije svetište zbog iskapanja.

Međutim, danas se može vidjeti dio Esarhadonove palače. Zbog ojačavanja jednog dijela zida oko džamije, arhitekti su dali otkopati temelj. Tijekom tih radova, na iznenađenje svih, iskopan je još jedan krilati bik koji je stajao na ulazu u palaču.

612. godine prije naše ere, Ninivu su napali Babilonjani. U silovitom napadu, vojska je prodrla u grad i zapalila ga. Plamen je ubio mnoge stanovnike Ninive, a između ostalih i kralja Sin Šar Iškuna i njegov harem. Neki dijelovi asirske vojske koji nisu bili u gradu, još su neko vrijeme pružali otpor Babilonjanima, ali je Asirsko carstvo, nakon bitke kod Karkemiša, konačno palo pod vlast Babilona. Zanimljivo je da je takvu sudbinu Asiraca, nadahnut Božjim duhom, mnogo ranije predvidio prorok Nahum.

Ono što je prethodilo tim proročanstvima o padu Asirije, rasvjetljuje nam zašto je Gospodin bio zainteresiran za taj tijek događaja. 722. godine p.n.ere, Asirci su osvojili dio izraelske zemlje i odveli u svoje kraljevstvo golemi dio Božjeg naroda. Izraelci su strašno patili zbog asirske okrutnosti. 701. godine, Senaherib je okružio Jeruzalem i da nije bilo božanske intervencije o kojoj piše u Bibliji, ostali bi dio izraelskog naroda također završio u izgnanstvu. Nakon toga događaja Božji je Duh potakao Nahuma da napiše proročanstvo. U prvom je poglavlju zapisao: “Proročanstvo nad Ninivom… Jahve se osvećuje… On uništava do kraja; nevolja se neće dva puta podići… Neće više biti nasljednika tvojega imena… Od tvoga groba ruglo ću učiniti.”

Tako je i bilo. Mnogi su gradovi toga razdoblja bili osvojeni i uništeni, ali ih je ubrzo ponovno sagradio ili osvajač ili starosjedeoci koji su se vratili. Ali to nije bio slučaj s Ninivom. Ona je bila uništena i nikada se više nije podigla. Uskoro ju je prekrio pijesak, načinivši joj grobnicu i stoljećima nitko nije znao gdje se nalazila slavna Niniva. Toliko je bila dobro skrivena da su Arheolozi, nalazeći ruševine drugih gradova, nekoliko puta pogriješili kada su tvrdili da su naišli na Ninivu.

U mjestu Mosul, u Iraku, pojavila se nestašica građevnog prostora te se pučanstvo počelo širiti i s druge strane rijeke Tigris. Počeli su podizati domove pokraj ruševina drevne Ninive i tamo čuvati svoja stada. Međutim, oni nisu obnavljali Ninivu te tako nisu pogazili proročanstvo o njezinom opustošenju. Oni su jednostavno proširili Mosul. Ali čak i to odgovara riječima biblijskog proroštva. Prorok Sefanija je bio Nahumov suvremenik te je pod nadahnućem Božjega Duha izrekao riječi: “Svoju će ruku dići protiv Sjevera, i razrušit će zemlju asirsku, od Ninive će pustoš učiniti… usred nje će stado ležati.” Zadivljujuća i značajna točnost!

Slično je izrečeno i u slučaju Babilona. Danas na području toga slavnoga grada nema vegetacije te se ne mogu sresti čak ni pastiri sa stadima. Totalna pustoš. Prorok Izaija je, također nadahnut, izrekao proročku prijetnju tom velikom neprijatelju Božjeg naroda, govoreći: “Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati.”

Niniva opustošena, svakoga proljeća dobija društvo pastira. Babilon razrušen, mjesto koje pastiri zaobilaze. Iako to nije bilo uobičajeno za osvojene gradove onoga vremena, u oba slučaja Biblija je točno predvidjela njihovu budućnost. Želi li nam kroz te zadivljujuće točnosti Bog nešto poručiti o sebi? O tome bi svatko od nas trebao razmisliti. Ali ono što bismo ovdje mogli istaći, to je naše povjerenje koje Sveto Pismo zaslužuje zbog svoje vjerodostojnosti.

David Down

“Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ‘Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče. ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.” Postanak 11,1-9

Babilonski toranj
Priča o babilonskom tornju odavno je ušla u poslovično znanje. Ipak, koliko god da je poznata, ona i dalje šokira svakog pozornijeg čitatelja. S jedne strane imamo, reklo bi se, hvalevrijedan pokušaj čovječanstva da očuva svoje jedinstvo, a time i svoje ime. S druge pak strane imamo Boga Jahvu kojemu takvo jedinstvo stvara problem zbog moći koju bi čovječanstvo postiglo te izaziva zbrku među jezicima i time lucidno i učinkovito razbija njihovo jedinstvo. Pisac tako prvu zabilježenu priču o pokušaju ujedinjavanja čovječanstva završava ironičnom igrom riječi kojom Babilon (akadski bab ili – “vrata bogova”) sada vuče svoju etimologiju iz hebrejskog balal – “zbrka”.

Otkuda tako negativan stav prema pokušaju ujedinjavanja čovječanstva? Držim da ovdje nije problem jedinstvo kao takvo, nego je na udaru vrsta jedinstva. Babilonsko jedinstvo je totalitarno, opresivno, koje opstaje samo ukoliko postoji uniformnost. Drugim riječima, jedinstvo se može postići samo ako smo isti. Bog na ovome mjestu razotkriva uniformnost kao lažni sustav jedinstva u kojemu se guši svaka raznolikost. Onog trenutka kada raznolikost postane odviše izraženom i kada je sustav više ne može izbrisati, uniformno se jedinstvo raspada. Da je samo neznatna manjina graditelja babilonskog tornja počela govoriti drugim jezikom, oni bi bili ušutkani, prognani ili smaknuti. Ali Jahve je učinio da pojava drugih jezika postane univerzalnom i više nije bilo mehanizma koji bi to spriječio. Veličanstveni je zigurat ostao nedovršen; na mjestu tornja pompoznog sumerskog naziva Etemenanki, ‘zgrada temeljnog postolja neba i zemlje’, danas se nalazi jama duboka onoliko koliko je zgrada bila visoka (tridesetak metara).

Uniformnost i jedinstvo
Stoljeća ljudske povijesti donijela su nam ponovne pokušaje ostvarenja uniformnosti koja se mnogima činila jedinim načinom za ostvarenje jedinstva, pojma koja se neumorno ponavlja već tisućljećima. Svaka istinska raznolikost sustavno se briše, a pod šešir neke apstraktne imenice (“proleter”, “Nijemac”) stavljaju se glave svih mogućih veličina i oblika (a režu se one glave koje nikako ne mogu stati pod taj šešir). Iako se ideja, površno gledano, može činiti humanom, u biti se radi o opresivnom sustavu u kojemu nijedan pojedinac ili skupina na kraju nije zadovoljna.

Koji je zapravo problem uniformnosti? Uniformizam je sustav koji nastaje u kontekstu otvorenog ili prikrivenog sukoba među pojedincima i skupinama. Poradi sprečavanja sukoba između gospodara i roba, stvara se neka apstraktna ideologija, najčešće negativna, zasnovana na strašenju lošim posljedicama neuspjeha uniformnosti (nestanak nacije, gubitak radničkih prava itd.). Tako je i ideologija robovlasničkog Babilona bila zastrašivanje posljedicama: ako se rasprše po svijetu, odnosno ako se ne očuva uniformno jedinstvo, ljudi će izgubiti svoje ime, što znači da će biti vječno izbrisani iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojali. Dakako, to podrazumijeva i silu mača, kao i monarha koji jamči očuvanje jedinstva: u Babilonu je to Nimrod, “prvi velmoža na zemlji” (Postanak 10,8-10). Ta ideologija može djelovati vrlo uvjerljivo s provjerljivim posljedicama (doista je i došlo do raspršivanja), ali je zapravo puka besmislica: zar je čovječanstvo nestalo time što se raselilo po cijelome svijetu? Ironija je u tome što su graditelji zauvijek sačuvali svoje ime, ali ono više nema nikakve veze s njihovim navodnim božanskim statusom, nego s potpunom zbrkom.

Jedinstvo i raznolikost
Sve u svemu, jedinstvo graditelja babilonskog tornja bilo je uniformno i time osuđeno na propast, jer se u živome svijetu ni na koji način ne može spriječiti pojava raznolikosti. Čim je te uniformnosti nestalo, babilonski se graditelji razilaze i tako pokazuju da među njima nikada nije ni bilo nikakve unutarnje kohezije. Ali sve ovo što je dosad rečeno, već je odavno postalo općim mjestom suvremene filozofije koja je na pitanje o rješenju društvenih sukoba dala dva moguća odgovora, oba uobličena u XIX. stoljeću. S jedne je strane Marx zastupao tezu da će se sukobi riješiti tako što će robovi (proleteri) društvenom revolucijom ukinuti kapitalizam, a time i svaku društvenu neravnopravnost te stvoriti idealno društvo jednakih. Nama je danas nakon velikog komunističkog eksperimenta XX. stoljeća sasvim jasan neuspjeh ove koncepcije.

S druge strane, koju zastupaju Nietzsche i suvremena postmoderna filozofija, sukob među pojedincima i skupinama promatra se kao nerješiv. Gušenje raznolikosti je nemoguće (barem ne konstantno), ali gdje god imamo različitosti, imamo i sukobe, glasio bi sažetak cjelokupne današnje filozofije. Što na ovo može reći kršćanska misao?

Biblija i raznolikost
U tekstu o gradnji babilonskog tornja vidimo da je osobno Bog bio taj koji je potaknuo pojavu raznolikosti. U novozavjetnom opisu silaska Svetoga Duha na Pedesetnicu (Djela 2,1-14) neki komentatori s pravom vide događaj koji aludira na priču o babilonskom tornju. Ovdje također imamo pojavu raznolikosti – i to opet govorenje različitim jezicima – koju uzrokuje sam Bog, čime započinje rasijavanje prve kršćanske Crkve po svijetu. Ali time nije izgubljeno organsko jedinstvo Crkve; naprotiv, ona doživljava svoj izuzetni razvitak i dinamičnu preobrazbu iz lokalne židovske sljedbe do velike svjetske zajednice. Jedinstvo rane Crkve možemo nazvati jedinstvom u raznolikosti ili organskim, živim jedinstvom. U takvome jedinstvu jedan se otvara prema drugome u zajedništvu tako što sam postaje drugi: zato i apostoli, nošeni Svetim Duhom, progovaraju drugim jezicima, jezikom drugih.

Kontekst takvog zajedništva – i tu je ključni doprinos kršćanstva – nikako ne može biti sukob gospodara i roba. Punih osamnaest stoljeća prije Nietzschea, koji je smatrao da je sukob između gospodara i roba nužan, i Marxa, koji je držao da će sukob prestati onda kada rob (proleter) pobijedi gospodare (kapitaliste), Isus je naznačio potpuno drugačiji pogled na taj sukob. Prema opisu Evanđelja po Ivanu (13,1-20), Isus na posljednjoj večeri, protivno tadašnjem običajnom pravu, pere noge svojim učenicima i time riječima i djelima pokazuje da će sukob gospodara i roba prestati samo onda kada se gospodar dragovoljno spusti na razinu roba. Isus, kao apsolutni Gospodar, odricanjem od svojega gospodstva prekinuo je sukob gospodara i roba, obesmislivši samu tradicionalnu ideju gospodarenja (gdje rob služi gospodaru) uvođenjem nove koncepcije gospodara, gospodarasluge, dakle onoga tko gospodari služenjem i služi gospodarenjem.

Tamo gdje ne postoji strah od gospodarenja, nema ni istinskog razloga za sukob. Suvremena je svjetovna misao definitivno zastranila idejom da raznolikost nužno stvara sukob. I apostolska Crkva, poput babilonskih graditelja, raspršila se po svijetu, ali su rani kršćani sačuvali veze međusobnog bratstva i uzajamnog služenja. Tek kada je u kasnijoj povijesti došlo do prekida ovih veza, kršćanstvo se bolno rascijepilo, što nikako neće moći zacijeliti nekakvom novom uniformnošću.

Zaključak
Priznajem da smo gotovo preletjeli preko brojnih pitanja koja bi iziskivala mnogo detaljniju raspravu. Glavna nit vodilja jest da nam je jedinstvo i potrebno i moguće, ali ne uniformno jedinstvo koje guši raznolikost, nego ono koje ga potiče i čuva. Brojne su implikacije ovakvog gledišta i kada se radi o Crkvi i o međucrkvenim/međureligijskim odnosima sve do globalnih odnosa među narodima, posebice u vrijeme projekta globalizacije koji sve otvorenije naginje ideji uniformnosti. Ideja uniformnosti vrlo je stara, skupa i opasna obmana. Ideja jedinstva u raznolikosti nema toliko brojne povijesne primjere na svojoj strani – možda tek kratku povijest ranog apostolskog kršćanstva. Pred nama je zadaća ne samo da očuvamo razlike, nego i da prihvaćanjem različitosti prekinemo sukobe i ostvarimo istinski sklad koji prije svega mora biti vidljiv u Crkvi utemeljenoj na Kristu Gospodaru – Sluzi.

Željko Porobija

Priča počinje tragičnim progonstvom tisuća Židova iz njihove domovine u Palestini. Među zarobljenicima koje je kralj Nabukodonozor odveo u Babilon bila su četiri mlada kneza, Daniel. Šadrak, Mešek i Abed Nego. U postupku koji nama izgleda neobičan, ali je u ono vrijeme bio uobičajen, Nabukodonozor je ovu četvoricu mladih ljudi poslao na babilonsko sveučilište da bi ih školovao za kraljeve savjetnike.

U noći kojom počinje naša priča¹ kralj je usnio san. Bila je to, zapravo, noćna mora koja ga je pratila do jutra, premda se ujutro ničeg nije mogao sjetiti. Uvjeren da je san važan, Nabukodonozor je pozvao svoje savjetnike i od njih zatražio da mu kažu što je sanjao i što san znači.

Ovi su “mudri ljudi” prosvjedovali zbog pretjeranog zahtjeva, no kralj im je rekao: “Ili ćete mi reći san ili ću vas pogubiti!” Unatoč prijetnji smrću, kraljevi savjetnici nisu mogli odgovoriti zahtjevu.

Daniel i trojica njegovih prijatelja nisu bili pozvani u palaču s ostalim kraljevim savjetnicima, vjerojatno zato što su bili na školovanju. Ali, i oni su bili uključeni u kraljev proglas. Kad su službenici došli uhititi ih, Daniel je zatražio odgodu. Zahtjev su mu odobrili i te je noći Bog Danielu dao isti san što ga je sanjao Nabukodonozor. Dužnosnik koji je bio poslan da uhiti Daniela, izveo je ujutro mladog čovjeka pred kralja.

 
Nabukodonozorov san
Kad su prošle formalnosti pozdrava, Daniel je ispričao kralju što je sanjao. “Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip.” Glava kipa je bila od zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Odjednom je niotkud doletio golemi kamen, srušio kip i pretvorio ga u prah. Zatim je kamen postao veliko brdo koje je napunilo zemlju.”

Prirodno je što je kralj htio znali značenje sna. Danielove prve riječi morale su ga ispuniti ponosom: “Ti si, o kralju,… glava od zlata.” No, nastavak nije bio laskav; “Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga.” Daniel je objasnio da će nakon Babilona slijediti tri kraljevstva i većina, biblijskih tumača se slaže da su to Medo-Perzija, Grčka i Rim. Rim je bio posljednje u nizu moćnih carstava. Kad se Rim raspao, njegovi su ostaci na kraju postali različite države u Europi, Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, koje danas poznajemo.

Uništenje kipa kamenom predočava uništenje svih država na kraju svijeta, nakon kojeg će Bog osnovati kraljevstvo.

Što je bilo tako začuđujuće u tom proročanstvu? Daniel ga je napisao oko 600. godine prije Krista. Poznavao je Babilon otkad se rodio, a mogao je poznavati Medo-Perziju u vrijeme kad je pisao ovo proročanstvo – premda je ta sila tek godinama poslije svladala Babilon. Ljudski gledano, bilo je nemoguće da Daniel proreče uspon i pad Grčke i Rima ili raspad Rimskog Carstva, no svaki srednjoškolski udžbenik povijesti svjedoči da se Nabukodonozorov san obistinio točno onako kako ga je Daniel otkrio kralju, Začuđujuće!
Danielovo viđenje
Mnogo godina poslije Bog je Danielu dao viđenje koje, premda se jako razlikuje od Nabukodonozorova sna, pruža sličan nacrt povijesti svijeta.² Daniel je vidio kako iz mora izlaze četiri velike nemani: lav, medvjed, leopard i okrutna zvijer koju ćemo nazvati zmajem. One predočavaju Babilon, Medo-Perziju, Grčku i Rim. Zmaj je na glavi imao deset rogova. Oni predočavaju deset naroda koji su slijedili nakon Rima.

Međutim, u viđenju je uveden simbol koji je označio dio povijesti što ga Nabukodonozorov san nije sadržavao. Između rogova na zmajevoj glavi izrastao je mali rog koji je ubrzo zauzeo dominirajući položaj. Danielov opis ovog “malog roga” jasno pokazuje da je predočavao vladajuću silu s vjerskom i političkom vlašću.

Srednjovjekovno kršćanstvo zapravo je veći dio tisućljeća vjerski i politički nadziralo europske narode. To je iznenađujuće proročanstvo budući da ga Daniel ne bi mogao znati da mu ga Bog nije otkrio.

Međutim, Daniel je jedva imao vremena upoznati se s opisom malog roga kad se viđenje promijenilo. Ovaj put mu je pozornost bila usmjerena na prizor na nebu: Bog sjedi na prijestolju, okružen stotinama tisuća anđela. Svrha ovog veličanstvenog skupa bila je očita. Biblija kaže: “Sud sjede, knjige se otvoriše.”³

Cilj suda je suditi svim zemaljskim silama koje su vladale svijetom. A onda, “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu.”⁴

Molim vas, zamijetite da se ostvarila svaka pojedinost ovog viđenja osim posljednje. Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim pojavili su se i nestali. Srednjovjekovno kršćanstvo se pojavilo i nestalo. Živimo u vrijeme podijeljene Europe i suda koji prethodi Kristovom drugom dolasku. Njegov povratak je jedini dio tog proširenog nacrta koji se još treba ispuniti.

Ponovno smo suočeni sa začuđujućim zaključkom da je prorok, koji je živio prije više od dvije i pol tisuće godina, mogao zaviriti u tijek vremena i dati nacrt budućnosti s takvom točnosti da ga je mogao dobiti samo od Boga. Neki biblijski tumači tvrde da je Daniel pisao oko sto pedeset godina prije Krista i da u njegovom nacrtu svjetske povijesti nema ničeg natprirodnog. Znaci vremena ne prihvaćaju taj kasni datum Danielovih proročanstava. Čak i da ih je napisao između 200. i 150. godine prije Krista, nema mogućnosti da je mogao znati za raspad Rimskog Carstva, do kojeg je došlo oko četiristo godina poslije. Nije mogao znati niti za znakovit način na koji je kršćanstvo dominiralo europskom politikom tijekom srednjeg vijeka.

Jedini zaključak do kojeg možemo doći jest da je Daniel dobio ove snimke budućnosti od samoga Boga. A budući da se ostvarilo sve drugo u Danielovom nacrtu svjetske povijesti, možemo biti sigurni da će se zbiti i posljednji događaj.

Pitanje je: jesmo li spremni za taj posljednji događaj? Priprema je moguća. Pozovite Boga u svoj život. Recite mu da želite biti dio Njegovog vječnog Kraljevstva. Zašto odlagati? Učinite to još danas.

Marvin Moore
_______________________