Ljudi koji se oslanjaju na ljude mogu se suočiti s velikim problemima. U stvari, želio bih se pozabaviti ovim pitanjem, zato što mi se čini da moramo promisliti o tome na čijem autoritetu temeljimo ono što vjerujemo i što činimo. Da li se u svojim vjerovanjima oslanjamo na ljude? Da li nam neke vođe ili karizmatični tipovi koji znaju kako utjecati na mase određuju što trebamo činiti? Pod čijim utjecajem mislite ono što mislite? Na temelju čega odlučujete kako ćete postupati?

U Kristovo vrijeme oko ovih pitanja vodila se žučna rasprava. U to doba je bilo uobičajeno da se pita: „Tko je to rekao?“ „Koji ugledni starješina je to prihvatio?“

Hebrejske uhode su bile na zadatku. Pokušale su uhvatiti Isusa u zamku. Vođe koje su ih poslale bile su razočarane kada su se uhode vratile bez Njega. „Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše: “Zašto ga ne dovedoste? Stražari odgovore: “Nikada nitko nije ovako govorio. Nato će im farizeji: “Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u njega?“ (Ivan 7,45-48)

Očigledno je da je ova bolest mučila Crkvu dugo, dugo vremena! A ta bolest nije počela u Kristove dane. Postoji jedan tekst u Starom zavjetu koji zvuči skoro nevjerojatno. Mogao bi učiniti da postanete paranoidni. Mogao bi učiniti da počnete sumnjati u svakoga. „Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. Jer sin svoga oca zlostavlja, kćerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukućanin.“ (Mihej 7,5.6)

Jedan dječak je provodio vrijeme, čitajući rukopise svetih spisa na brdima oko Nazareta. Kasnije se sjetio ovog teksta iz Starog zavjeta. Taj dječak se zvao Isus. Što ste naučili iz ovih tekstova Starog i Novog zavjeta o tome kome poklanjate povjerenje? Da li ste naučili da ne vjerujete svakome? Što je psalmista mislio kad je rekao: „Bolje se Jahvi uteći nego se uzdat` u čovjeka.“ (Psalam 118,8) Što znače riječi: „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.“ (Psalam 146,3.4) Što je Pavao mislio kada je rekao: „Jer kad jedan govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja Apolonov’, niste li odveć ljudi?“ (1. Korinćanima 3,4) Što su htjeli reći ovi biblijski pisci?Gdje ćemo povući granicu?

Sigurno ne bismo željeli navesti ljude da ni u koga više nemaju povjerenja, iako je u ovo naše vrijeme teško imati povjerenja u bilo koga. Nekada u stara vremena, kad bi odlazili na odmor, ljudi su novac, koji su nekome dugovali, ponekad jednostavno ostavljali kraj ulaznih vrata da ga zajmodavac uzme kad navrati. Kako su se vremena promijenila! Nekada smo mogli vjerovati svakome, sve dok se ne ispostavi da mu se ne može vjerovati. Danas ne vjerujemo nikome, sve dok se ne ispostavi da mu se može vjerovati. Ne dopada mi se što živim u takvom svijetu.

Dakle, što znače svi oni biblijski stihovi koji nas pozivaju da ne vjerujemo nikome? Iz konteksta se zaključuje da Biblija želi reći da ne vjerujemo nikome kada se radi o biblijskoj istini. Nemojte nikome dozvoliti da razmišlja o duhovnim pitanjima umjesto vas. Nemojte imati povjerenja ni u koga kada je u pitanju vaša vječna sudbina. Pazite kome poklanjate povjerenje kada se radi o onome u što trebate vjerovati i zašto vjerovati. To je poruka. Ozbiljno vas pozivam da o tome veoma pažljivo razmislite.

Mi živimo u vremenu kada su ljudi neupućeni i naivni kada se radi o religiji. To se stalno pokazuje. Nedavno mi je netko ispričao ovu malu priču:
„Neki pastor je posjetio nastavu vjeronauka da vidi što djeca uče.
‘Tko je srušio zidove Jerihona?’ upitao ih je.
‘Nismo mi, gospodine’! odgovorila su djeca.
‘Je li ovo karakteristično za ovaj razred?’ upitao je pastor vjeroučitelja.
‘Ovo su poštena djeca i i ja im vjerujem’, uzvratio je učitelj. ‘Ne vjerujem da bi učinili tako nešto.’

Razočaran i obeshrabren, pastor je ispričao ravnatelju što mu se dogodilo i kakav je odgovor dobio od djece i njihovog nastavnika.
‘Pastore, već dugo poznajem nastavnika i tu djecu’, nakostriješio se ravnatelj. ‘Ako su rekli da to nisu učinili, onda je to za mene dovoljno’!
Potom je pastor iznio problem pred odbor crkve. Odbornici su raspravljali o tome dva sata i konačno zaključili:
‘Pastore, ne vidimo potrebu da se uzrujavate oko takvih sitnica. Hajde da platimo štetu i da svotu stavimo na račun održavanja crkve.’“

Živimo u vrijeme velike naivnosti kada se radi o religijskim pitanjima, uključujući i poznavanje Biblije. Ljudi koji ne bi mogli ni zamisliti da se prema poslu odnose kao što se odnose prema Bogu, kada je religija u pitanju kao da uopće ne koriste svoj razum. …

Poslovni ljudi ulaze u avion sa laptopima, tabletima, mobitelima i torbama punim dokumenata. Ne spavaju, ne idu nikome u posjetu, samo rade. Trude se što više napredovati u karijeri. U posao unose svaki atom svoje energije, trudeći se biti što uspješniji. Međutim, ako bi prema svom poslu postupali onako kako postupaju prema pitanjima vjere i vječnog života, bankrotirali bi za nekoliko tjedana.

Mislim da ovim riječima svima upućujem izazov da dobro razmisle na kakvim temeljima grade svoja vjerovanja! Da li o tome zaista pažljivo razmišljamo? …

Zašto netko biva prevaren? Da li zato što oko nas ima suviše varalica? Ne, ljudi bivaju prevareni zato što su odlučili biti prevareni! Zato što su odlučili ne proučavati i ne istraživati sami za sebe!

Isus je znao da se istina otkriva i prihvaća jedino kada ljudi sami proučavaju i istražuju. Zato je On bio Veliki Učitelj. Nije davao pripremljene odgovore. Znao je da tako nikoga ne možete ničemu naučiti. On je samo stvarao pogodnu atmosferu da učenici sami otkrivaju istinu. Preko apostola Pavla jasno je rekao da sami trebamo proučavati da bismo se pokazali prokušani pred Bogom (2. Timoteju 2,15). …

Mi bismo mogli upitati vjernike da li zaista imaju čvrstu osnovu za svoja vjerovanja i oni bi mogli reći: „Da, vjerujemo da imamo, u teoriji!“ Ali, želio bih vas podsjetiti da jedino onaj koji je kod nogu samoga Isusa Krista stekao iskustvo s onim što vjeruje, može stvarno reći da vjeruje. Ukoliko ne uspostavimo životodavni, stvarni odnos s Isusom Kristom, mi ćemo se oslanjati na ljude!

Ako sebe zamišljam kao „dobrog dečka“, ako sam samouvjeren i sam sebi dovoljan, tada sam u opasnosti da se oslanjam na sebe i da postanem ono što Biblija naziva „bezumnikom“. Onoga koji vjeruje svom srcu Biblija zaista smatra bezumnikom (Izreke 28,26!). Ali, ako patim od kompleksa niže vrijednosti, ako sumnjam u sebe i nisam uspostavio živi odnos s Bogom tako da mogu imati povjerenja u Njega, onda ću se oslanjati na druge ljude pastore, biskupe, profesore, teologe, sposobne vođe i one u čijoj se prisutnosti lijepo osjećam. Ukoliko ne vjerujem Bogu, uvijek ću vjerovati nekome drugome! Ukoliko ne vjerujem Bogu, mogu biti siguran da ću, prije ili kasnije, skrenuti s pravog puta. …

Suviše često dozvoljavamo pa nas na duhovnom području ponesu osjećanja, a ne razum. Često prihvaćamo da je nešto istina zato što nam izgleda ispravno ili što nam izgleda dobro, umjesto zato što je zaista ispravno i dobro! …

Oslonimo se na ono što nam Isus kaže: „Onoga tko dođe k meni neću izbaciti… Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Ivan 6,37; Matej 11,28) On nam još i danas govori i predstavlja naš jedini autoritet. Da li se slažete?

Želio bih ovom tekstu dodati samo još jedan mali poziv:

Molim vas, nemojte vjerovati ničemu što sam napisao, ako najprije sami niste provjerili svaku riječ!

Morris Venden

Ova slika o Isusu je uzeta iz anatomije čovjeka. Glava je nadzorni centar čitavog tijela. Ona je za tijelo isto što i mikroprocesor za računalo. Glava kontrolira, nadzire, usmjerava i upravlja svim tjelesnim djelatnostima i funkcijama. Život i njegove aktivnosti ne bi se mogli odvijati bez glave.

Glava je jedna od omiljenih slika apostola Pavla kad opisuje Krista. On ponavlja tu sliku da bi naglasio Kristovu upravu nad onim što je stvorio (Kološanima 1,15.16), nad ljudskim rodom (1. Korinćanima 11,3), poglavarstvima i vlastima (Kološanima 2,10) i nad svim uopće (Kološanima 1,16). Kao Glava svega Krist je neophodno i Glava Crkve (Efežanima 1,22.23; Kološanima 1,18-22).

Značenje Kristovog poglavarstva nad Crkvom je dvojako. Najprije, kao Glava Crkve on je nadređen, ima vrhovnu vlast. Pošto je Krist autoritativna Glava, svi planovi, sastanci, djelatnosti i odluke Crkve, Tijela, podložni su Njegovoj vlasti.

Drugo što je obuhvaćeno slikom glave jeste organska zajednica. Kao Glava Krist je nadređen Crkvi i ima u njoj vrhovnu vlast. Crkva je kao duhovni organizam u neodvojivoj zajednici sa svojom organskom Glavom. Preko Krista, Glave, Crkva ostaje jedinstveno i neodvojivo sveopće tijelo. Sve što crkveno tijelo čini podređeno je i sasvim zavisno od Krista, Glave. U Njemu Tijelo ostaje udruženo u vjeri, poslanju, poruci i svrsi. Ova organska zajednica potiče i duhovni rast. Isus je jedina duhovna Glava, a mi smo udovi Njegovog tijela. Apostol predstavlja Crkvu kako raste “u onome, koji je glava, Krist” (Efežanima 4,15).

George W. Brown

Uzmimo kanonizaciju kao pitanje zašto su u ranokršćanskim zajednicama određene knjige smatrane svetima iautoritativnima. Odgovor na ovo pitanje određuje hoćemo li vjerovati da je Biblija, kakvu je danas imamo, nastala kao rezultat vodstva Svetoga Duha u prvoj crkvi ili su za to odgovorne političke sile u Konstantinovo vrijeme, kako to neki tvrde. Budući da se Biblija sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta, razmotrit ćemo ovo pitanje u dva dijela.

Kanon Starog zavjeta

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Stari zavjet? Na pitanje se ne može definitivno odgovoriti zbog nedostatka povijesnih izvora. Isto važi za pitanje u koje je vrijeme takva odluka donesena. Stručnjaci koji zastupaju povijesno-kritičku metodu smatraju da je Biblija postupno stjecala svoj autoritet. Oni smatraju da 39 knjiga hebrejske Biblije, podijeljenih u tri glavna dijela (Zakon, Proroci i Spisi), ukazuje na tri koraka razvoja u procesu kanonizacije. Prema tom gledištu je Zakon – misli se na Mojsijeve knjige, nazvane i Petoknjižje (Pentateuh) – kanoniziran oko 400. pr. Kr. , Proroci u prvom stoljeću prije Krista, a zatim Spisi tijekom prvog stoljeća naše ere.

Konzervativno mišljenje. Sasvim je drukčije kad to pitanje razmatramo s konzervativne strane. Knjigu Zakona (Pentateuh) se smatralo Božjom Riječju od njenog najranijeg postojanja. Niz biblijskih ulomaka ukazuje na to da je Zakon od samih početaka sebe smatrao autoritativnim. U podnožju Sinaja Mojsije „prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’“. (Izl 24,7.)

Stoljećima kasnije, poslije babilonskog ropstva, Ezra čita iz knjige „Mojsijeva zakona“, koju je narod prihvatio kao ustav svoje obnovljene države (Neh 8,1). Poštovanje koje su Židovi pokazivali prema Mojsijevim knjigama, različito nazivanima „Mojsijev zakon“ (r 1), „knjiga Zakona“ (r 3) i knjiga „Božjeg zakona“ (r 8), pokazuje uzvišeni položaj Mojsijevih knjiga.

Nemamo pojedinosti o tome kako su ove knjige sakupljene. Moguće je da su Ezra i Nehemija bili uključeni u sabiranje knjiga koje predstavljaju starozavjetni kanon. Međutim, niti je jedna osoba, a niti više njih, odlučila koje knjige treba uključiti u Stari zavjet, jer je u povijesti Izraela bilo pojedinaca koji su prepoznati kao Božji proroci, i ono što su ti ljudi rekli i napisali smatralo se Božjom Riječi. Pisci nisu morali čekati da njihovo djelo prođe ispit vremena da bi im se priznao autoritet. Njihova su djela prihvaćena kao Pismo jer se smatralo da je ono što su rekli i napisali došlo od Boga.

Kada je nastao hebrejski kanon? Prema židovskoj predaji veći dio hebrejskog kanona nastao je u vrijeme Ezre i Nehemije. Nekanonska Druga knjiga o Makabejcima spominje spise i uspomene Nehemije, kao i njegovu knjižnicu koja je sadržavala knjige o kraljevima, prorocima i Davidove spise (2 Mak 2,13). Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da nasuprot Grcima, koji su imali bezbrojne knjige, Židovi imaju samo dvadeset dvije knjige. On je zapisao da su one „sadržavale izvještaj o prošlim vremenima, za koji se opravdano vjerovalo da je božanskog podrijetla; od njih pet pripadaju Mojsiju, a sadrže njegove zakone i predaju o podrijetlu čovječanstva do njegove smrti. …

Ali što se tiče vremena od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa, perzijskog kralja, … proroci poslije Mojsija zapisali su u trinaest knjiga što se učinilo u njihovo vrijeme. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za življenje čovjeka.“

Josip Flavije jasno pokazuje da su Proroci već bili dio svetih spisa u vrijeme Ezre i Nehemije i smatrani Pismom. On piše: „Istina je da je naša povijest od Artakserksa bila pisana veoma detaljno, ali se nije smatrala jednako autoritativnom kao ona ranija od naših predaka, jer nije imala točan slijed proroka od onog vremena.“

Nema sumnje da su proročke knjige, kao i Petoknjižje, smatrane autoritativnima od trenutka kad su napisane. Osim svjedočanstva povjesničara, u samoj Bibliji pokazano je da su u vrijeme Daniela i Zaharije Zakon i rani proroci (Jošua do Kraljevima) smatrani Pismom. Na primjer, Zaharija u 7,12 (oko 518. pr. Kr.) spominje tvrdoću srca naroda „da ne bi čuli Zakon i riječi koje im je slao Jahve nad Vojskama, svojim duhom, preko drevnih proroka“. A Daniel je Jeremijinu knjigu smatrao autoritativnom kao i Mojsijev Zakon (Dan 9,2.11).

Treći dio hebrejske Biblije, Spisi, kao zbirka, datirana je nešto kasnije od Proroka. Prolog grčkog prijevoda Knjige Sirahove (ili Eklezijastik, apokrifne knjige iz 2. stoljeća pr. Kr.) stalno spominje tri dijela Staroga zavjeta, pokazujući da je treći dio Staroga zavjeta u to vrijeme već bio priznat kao kanonski.

Kanon Novog zavjeta

Prva kršćanska crkva slijedila je Isusov primjer i smatrala Stari zavjet autoritativnim (Mt 5,17-19; 21,42; 22,29; Mk 10,6-9; 12,29-31). Zajedno sa Starim zavjetom, Crkva je Isusove riječi smatrala jednako autoritativnima (1 Kor 9,14; 1 Sol 4,15). Drukčije i nije moglo biti jer se Isusa smatralo ne samo prorokom već i Mesijom, Sinom Božjim. Poslije Isusove smrti i uskrsnuća, apostoli su preuzeli jedinstvenu ulogu širenja i svjedočenja u prilog Isusovih riječi. Krist im je rekao da će, pošto su bili s Njime od početka, biti Njegovi svjedoci (Iv 15,27). Kako je Crkva rasla, apostoli su postali svjesni mogućnosti da umru, pa se pokazala potreba za zapisivanjem Isusovih riječi (2 Pt 1,12-15). Nikome nije bilo više stalo da se sačuva i autoritativno prenese ono što se dogodilo, od apostola koji su bili svjedoci Božjeg spasenja u Isusu Kristu. Tako je postavljena pozornica za nastanak knjiga koje će, pod vodstvom Svetoga Duha, s vremenom postati novozavjetni kanon.

Oko dva desetljeća poslije križa, Isusova vijest naviještana je usmeno. A onda, od sredine prvog stoljeća, počela su se pojavljivati Pavlova pisma (poslanice). Nešto kasnije napisana su tri sinoptička evanđelja i knjiga Djela apostolska. Krajem prvog stoljeća, kad je Ivan napisao Otkrivenje, dovršene su sve knjige Novog zavjeta.Kroz čitav Novi zavjet težište je na onome što je Bog učinio u Kristu (1 Kor 15,1-3; Lk 1,1-3).

Novozavjetne knjige priznate kao Pismo. Kao što je bio slučaj s knjigama starozavjetnih proroka, Pavlovi spisi i spisi drugih apostola odmah su prihvaćeni kao autoritativni jer su pisci bili poznati kao autentični Božji glasnogovornici. Sami pisci bili su svjesni činjenice da naviještaju Božju poruku, a ne svoja mišljenja. Pavao u 1. Timoteju 5,18 slijedi formulu „Pismo veli“ kad citira iz Ponovljenog zakona 25,4 i Luke 10,7; time starozavjetna Pisma i novozavjetna Evanđelja stavlja na istu razinu autoriteta. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao pohvaljuje kršćane u Solunu što njegove riječi prihvaćaju kao „riječ Božju“. Petar u 2. Petrovoj 3,15 i 16 također smatra Pavlove spise Pismom.

U drugom stoljeću većina je crkava imala u posjedu i priznavala zbirku nadahnutih knjiga, a koja je obuhvaćala četiri Evanđelja, knjigu Djela apostolska, trinaest Pavlovih pisama, Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Za ostalih sedam knjiga (Hebrejima, Jakov, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Juda i Otkrivenje) trebalo je malo duže da budu opće prihvaćene. Rani crkveni oci, na primjer Klement Rimski (oko 100. godine), Polikarp (oko 70.–155.) i Ignacije (umro 115.) – citirali su iz većine novozavjetnih knjiga (samo nisu potvrđeni Marko, 2. i 3. Ivanova i 2. Petrova), tako da se vidi da su te knjige prihvatili kao autoritativne. Međutim, u tom procesu autoritet ovih knjiga Novoga zavjeta nije im postupno pripisivan, već su ga imale od samog početka.

Razlozi za novozavjetni kanon. U razdoblju od oko četiri stoljeća, dok je novozavjetni kanon dobivao oblik (naročito određivanje popisa knjiga), niz je čimbenika imao važnu ulogu. Dok je primarni razlog za uključenje novozavjetnih knjiga u kanon bila priroda njihove vlastite autentičnosti (odnosno nadahnutosti), tome su pridonijeli i drugi čimbenici.

Jedan od ključnih čimbenika za uspostavljanje novozavjetnog kanona bio je što se u drugom stoljeću u kršćanstvu razvilo nekoliko heretičkih pokreta. Marcion, istaknuti heretik, razišao se sa Crkvom oko 140. godine i objavio svoj popis kršćanskih knjiga, koje će predstavljati kanon za vjeru i bogoslužje. Marcion je kao nadahnute knjige prihvatio samo modificiranu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Istovremeno se pojavio niz kršćanskih spisa koji su navodno iznosili nepoznate pojedinosti o Kristu i apostolima. Mnoge od tih knjiga napisali su pojedinci koji su pripadali heretičkim pokretu nazvanom gnosticizam.

Gnostici su naglašavali spasenje putem tajne spoznaje (grčki gnosis). Niz evanđelja iznosilo je detalje iz skrivenih godina Kristova života. Brojne apokrifne knjige Djela opisivala su djela Petra, Pavla, Ivana i većine drugih apostola, a nekoliko apokalipsa opisalo je osobno razgledanje neba i pakla od strane apostola. Danas sve ove spise zajednički nazivamo novozavjetnim apokrifima.

U ovom razdoblju objavljeni su i popisi knjiga za koje se znalo da su ih napisali apostoli ili njihovi pomagači. Među njima je Muratorijev kanon s kraja drugog stoljeća, Popis Euzebija iz Cezareje iz početka četvrtog stoljeća i popis Anastazija Aleksandrijskog iz sredine četvrtog stoljeća. Prva dva popisa bili su još uvijek nepotpuni; sadržavali su samo dvadeset o dvadeset sedam novozavjetnih knjiga. Cijeli novozavjetni kanon je u detaljima iznesen u Atanazijevom uskršnjem pismu 367. godine, a sadrži svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga uz isključenje svih drugih. Tijekom četvrtog stoljeća nekoliko je crkvenih sinoda, kao što su koncili u Rimu (382.), u Hippou (392.) i Kartagi (397.), prihvatilo svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga kao kanonske.

Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali određenu ulogu u oblikovanju kanona, želja da se vjerno sačuvaju događaji onoga što je Bog učinio kroz Krista, već očita u Novom zavjetu, znači da je pokretačka sila iza povijesti novozavjetnog kanona bila vjera Crkve. U stvari, mnogo toga što je postalo osnova novozavjetnog kanona, već je bilo neslužbeno i općenito priznato kao Pismo kad je Crkva počela razmišljati da načini i odobri popis koji bi ograničio kršćansko Pismo. U vezi s novozavjetnim kanonom Bruce M. Metzger za sinod u Laodiceji ispravno kaže: „Proglas prihvaćen na tom skupu samo priznaje činjenicu da već postoje određene knjige koje su općenito priznate kao prikladne da se čitaju na javnom crkvenom bogoslužju, a koje su poznate kao ‘kanonske’ knjige.“ (The Canon of the New Testament: Its Origin, Develompent, and Significance, str. 210.)

Zaključak

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Bibliju? Ovo kratko razmatranje pokazalo je da su knjige u oba Zavjeta, koje su postale dio biblijskog kanona, imale vlastitu potvrdu o autoritetu. Starozavjetne knjige imale su vlastitu vjerodostojnost zahvaljujući piscima za koje je nedvosmisleno rečeno da je ono što su rekli i napisali bilo od Boga. Novozavjetne knjige imale su odmah autoritet, pošto su vjerno svjedočile o događajima i značenju Božjeg djelovanja preko Krista.

Starozavjetni kanon je najvećim dijelom riješen u judaizmu do drugog stoljeća prije Krista, premda su rasprave o tome nastavljene još nekoliko stoljeća. Iz povijesti znamo da je konačni oblik novozavjetnog kanona postojao u četvrtom stoljeću. Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali ulogu u stvarnom oblikovanju novozavjetnog kanona, Crkva nije odlučivala koje će knjige biti uključene u kanon. Crkva je prepoznala i priznala nadahnuće i vlastitu potvrdu autoriteta dvadeset sedam novozavjetnih knjiga i ograničila kanon na ove knjige.

Kwabena Donkor

Ali zašto bi se itko od nas podvrgavao autoritetu neke knjige? Odgovor glasi: Biblija nije samo knjiga, ona je Božja riječ. S obzirom na to da je njezin autor Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje, u ovu je knjigu ugrađen božanski autoritet. Uostalom, tko ima vlast nad Bogom? Nitko. Zato Biblija mora biti temeljna i neprikosnovena Riječ…

Biblijski pisci izrekli su za knjige koje su pisali nevjerojatne tvrdnje. Pri iznošenju izvora svojih vijesti koristili su se izrazima: “Jahve govori”, “ovako govori Jahve”, “Riječ Jahvina, upućena…” ili “evo riječi koju mi Jahve objavi” (Izaija 1,2; Amos 1,3; Mihej 1,1; Jeremija 38,21).

Starozavjetni pisci svjedoče da su njihove poruke dolazile izravno od Boga. Tako je “riječ Jahvina” došla starozavjetnim piscima kao što su Jeremija, Ezekiel, Hošea, Amos i drugi (Jeremija 1,1.2.9; Ezekiel 1,3). Tijekom dugih stoljeća svi ovi ljudi, bez obzira na velike razlike u okolnostima u kojima su živjeli, svjedočili su isto: poruke koje su napisali nisu bile njihove vlastite, već potaknute silom Boga koji je zapovjedio da zapišu ono što im je govorio.

BOGOM NADAHNUTO

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi,” (2. Timoteju 3,16). Grčka riječ za “nadahnuto” u 2. Timoteju 3,16 doslovce znači “Bogom udahnuto”. Ona jasno pokazuje da je Sveto pismo poteklo od Boga. Bog je osposobio glasnike, proroke i apostole da shvate i prenesu ono što im je otkrio na pouzdan i vjerodostojan način.

Ista sila koja je stvorila svijet potaknula je postanak Svetoga pisma. Nije li to čudesna istina? Bog je svoju Riječ objavio na razne načine. Osim što se otkrio u viđenjima i snovima, svoje je poruke objavljivao izravno ili preko anđela i očevidaca (Izlazak 3,2-7; Daniel 8,15.16; 1. Ivanova 1,1-3).

Bez obzira na način na koji se Bog objavljivao piscima Biblije, oni nisu bili samo pisaći strojevi. Bog nije svoju poruku tipkao po njima kao što bismo to mi učinili po tipkovnici. Svaki je pisac imao svoj stil pisanja; ove su razlike vidljive u cijeloj Bibliji. Bitno je što njihove poruke nisu potjecale od njih; oni su pisali ono što im je Bog dao. Vijest je bila Njegova, a ne njihova (2. Samuelova 23,2; Amos 3,8).

Zbog božanskog otkrivenja Biblija se naziva i “knjiga Jahvina”, “obećanja Božja”, “evanđelje Božje”, “lijepa riječ Božja” i “Riječ Kristova” (Izaija 34,16; Rimljanima 1,1; 3,2; Hebrejima 6,5, Kolo1anima 3,16).

KRISTOVO GLEDIŠTE O SVETIM PISMIMA

Danas postoje različita mišljenja o Svetom pismu, njegovom autoritetu, vjerodostojnosti, ulozi i drugome. Na nesreću mnogi kršćani Bibliji ne priznaju autoritet koji bi trebala imati. O kakvom se autoritetu radi? Pođimo samome autoru — Isusu. Kako je On gledao na Sveto pismo?

Koliko je za Isusa bilo autoritativno Sveto pismo?

“On mu odgovori: ‘Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.’ Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.’Isus mu reče: ‘Stoji i pisano: ‘Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!’ Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: ‘Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.’ Tada mu zapovjedi Isus: ‘Odstupi, sotono! Stoji pisano: ‘Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!'” (Matej 4,4- 10)

“Tada im reče Isus: ‘Zar nijeste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ugaoni; to je djelo Gospodnje, kao čudo stoji to pred očima našim?'” Matej 21,42)

“Isus im odgovori: ‘Varate se, ne znate ni Pisma ni moći Božje.'” (Matej 22,29)

“Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu to mora doći tako? … Ali se sve ovo dogodi, da se ispune Pisma proroka. Tada ga ostaviše svi učenici njegovi i pobjegoše.” (Matej 26,54.56)

“On im reče: ‘Nijeste li nikad čitali, što učini David, kad je bio u nevolji, on i drugovi njegovi ogladnjeli?'” (Marko 2,25)
“Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: ‘Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desnu moju, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'” (Marko 12,36)

“On im počne govoriti: ‘Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli.'” (Luka 4,21).

Ovo su samo neki od tekstova koji pokazuju kako je Isus gledao na autoritet Svetoga pisma. Isus je vjerovao u izvještaj o stvaranju, Noi i potopu te o Joni i velikoj ribi (Marko 10,6; Matej 24,37-39; 12,29-41).  Također je spomenuo stvaranje prvog bračnog para (Matej 19,4), a u Mateju 19,5 citirao je Postanak 2,24 gdje je riječ o prvotnom cilju braka. Sam Isus potvrdio je svoje poslanje pomoću Pisma. “Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?” (Ivan 5,46.47) Nakon uskrsnuća Isus je na putu za Emaus citirao Pismo da razjasni važnost svoje službe. “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,27)

Tijekom svojeg života na Zemlji Isus se služio Pismom, govorio iz Pisma, promicao Pismo, uzdizao ga i tumačio. “Isus je prvi tumač Svetoga pisma. Njegova vijest je ključ pomoću kojega možemo razumjeti ispravno značenje Staroga zavjeta. … Način na koji je Krist rabio izraelsko Pismo naš je uzor za tumačenje Biblije. Naše rukovodeće načelo zasnovano je na osvjedočenju da je Božje spasiteljsko djelovanje u povijesti Izraela ispunjeno u Kristu.” (Hans LaRondelle, How to Understand the End-Time Prophecies of the Bible, str. 13)

APOSTOLI I SVETA PISMA

I pisci Novoga zavjeta pokazali su puno povjerenje u Sveta pisma. U Poslanici Rimljanima Pavao više od četrdeset puta izravno citira Stari zavjet, a poglavlja u toj poslanici zapravo su građena na citatima ili aluzijama starozavjetnih Pisama. Proroka Izaiju citira najmanje dvadeset pet puta. Petar to isto čini u svojim poslanicama. Sve poslanice imaju snažan temelj u starozavjetnim Pismima (vidi i Matej 1,23; 3,3; Hebrejima 10,7; 1. Ivanova 3,12).

Pisci Novoga zavjeta uvjeravaju nas u svoje čvrsto osvjedočenje da iza Pisama stoji autoritet (Jakov 1,5). U savjetu upućenom bogatima — kako stoji u Jakovu 1,11 — pisac se služi tekstovima iz Izaije 40,6.7 i Psalma 103,15. Apostol Petar izrazio je svoje pouzdanje u starozavjetna proročanstva snažnim riječima u 2. Petrovoj 1,21.

Kad je u 1. Petrovoj 1,19 rekao da smo otkupljeni skupocjenom Kristovom krvlju, aludirao je na Stari zavjet (Izlazak 12,5).

Kad je u Rimljanima 1,17 govorio o evanđelju, Pavao je uporabio načelo iz Habakuka 2,4. U opisivanju grešne naravi ljudskog roda (Rimljanima 3,10-12), apostol se poziva na Psalam 14,1-3. Kad se obraćao Židovima u Rimu, Pavao je rekao: “Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim…” (Djela 28,25) Apostoli su bili čvrsto uvjereni da su Pisma Božja riječ. Na Pedesetnicu Petar je rekao: “Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti.” (Djela 1,16) A Pavao je kazao: “Kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili [ste] ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju.” (1. Solunjanima 2,13)

JEDINSTVO UNATOČ RAZNOLIKOSTI

To što Petar svrstava Pavlove poslanice u Pismo, unutarnji je dokaz za vjerodostojnost obaju zavjeta; oba su bila smatrana Božjom riječju (vidi i 1. Solunjanima 2,13). Unatoč velikom vremenskom razmaku i razlikama među piscima Biblije, u oba zavjeta nalazimo nevjerojatno jedinstvo.

Spisi Starog zavjeta pisani su tijekom tisuću godina. Zatim je došlo do prekida od oko pet stotina godina kad nije napisana nijedna biblijska knjiga, sve do rođenja novozavjetne Crkve. Knjige Novoga zavjeta pisane su i dovršene u posljednjoj polovini prvog stoljeća. Tako je za dovršenje Biblije bilo potrebno više od tisuću petsto godina.

Jedan od najsnažnijih dokaza da je Biblija napisana prema božanskim uputama jest njezino jedinstvo. Premda su pisci dolazili iz različitih sredina, njezin sadržaj ima zajednički cilj. Bibliju su pisali kraljevi, jedan premijer, pastiri, ribari, proroci, svećenici, jedan carinik, liječnik i mnogi drugi ljudi različitih zanimanja — ali svi su pisali o istom Bogu.

Neke su knjige povijesne, druge su proročke. Neki su pisci pisali poeziju, drugi prozu. Neke su po obliku misionarski izvještaji, druge su crkvena pisma ili privatna korespondencija. Međutim, sve one govore o istom Bogu punom ljubavi i brižnosti, obavještavaju nas o istom planu spasenja i uzvisuju isto načelo pravednosti. Svi očekuju istu vječnu nagradu. To nije slučajno. Sve to pokazuje da su biblijski pisci imali isti Izvor nadahnuća.

Jonathan  i Kathleen Kiem Oey Kuntaraf

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično – naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti. Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkriva brižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma
Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. “Riječ Gospodnja” došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: “Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: “A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku.” (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: “Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.” (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma

Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, “pisano je” – bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu”, rekao je On, “nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: “što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?” (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26) On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. “Pisma”, rekao je On, “svjedoče za me”. “Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao.” (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma

Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija – samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: “Nitko… ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, “nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha” (1 Kor 2,11), onda proistječe da “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Kor 2,14) Prema tome, “govor o križu ludost je za one koji propadaju.” (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje “dubine Božje” (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje”sila Božja” (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: “A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.” (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).

Otuda su potekle one narodne izreke: “Gdje ima dima ima i vatre”, “Svi oni imaju putra na glavi” itd. Međutim, hajka na Isusa demantira ovu “mudrost”. Ni u kom smislu Isus nije bio odgovoran za hajku koja je podignuta protiv Njega. Događaji posljednjih sati Isusova života zorno ilustriraju ove tvrdnje.

Jedinstveno Isusovo djelovanje ispunjeno dobrotom i praktičnom pobožnošću pratila je zavist, zloba, neprijateljstvo te ubilačke namjere književnika i svećenika, židovskih glavara. Bilo je to nerazumno, bolesno stanje opasnih ubojica koji su bili to opasniji što su izgledali pobožnijima. Vrlo rano u Isusovom djelovanju odlučili su se Židovi riješiti samozvanog Rabina. Savjetovao ih je veliki svećenik Kaifa: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,49-50; 18,14) Hajka na Isusa počela je u ime naroda, kao i mnoge vjerske obmane i zlodjela razuzdanih duhovnih vođa prije i poslije ovog događaja. Iako nisu marili što misli “prokleta svjetina koja ne pozna Zakona” (Ivan 7,49), svećenici su se bojali naroda i zato su morali djelovati subverzivno, u tajnosti i podlo.

Organizirali su književnici i veliki svećenici tajne službe doušnika koji su “se pravili iskrenima, da ga uhvate [Isusa] u riječi pa da ga mogu predati vlastima” (Luka 20,20). Međutim, nisu imali značajnog uspjeha pa su morali izmišljati optužbe i podmićivati svjedoke kako bi došli do kakve-takve optužbe protiv Isusa. Nije bilo lako uhodama i stražarima uspješno obaviti ovu zadaću jer je i njih Isus oduševljavao svojom riječju i djelom. Vraćali bi se oni i izjavljivali: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” što bi, naravno, izluđivalo naručitelje zala. “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” (Ivan 7,48) – odgovarali bi uhodama farizeji i svećenici stavljajući tako institucionalni autoritet povrh radosne duhovnosti utjelovljene Istine.

Strah od naroda

Bojali su se veliki svećenici da ne izgube utjecaj nad narodom, ali su se bojali i naroda čiju su duhovnost zanemarili. Umjesto da povedu narod u izgradnji  praktične pobožnosti, bavili su se politikantstvom pomiješanim s nacionalnim ponosom naroda kojem su stajali na čelu.

Izgon trgovaca iz Hrama

Dvaput je Isus javno prosvjedovao u Hramu i isprevrtao štandove prodavačima i mjenjačima hramskoga novca vičući: “Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju! Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom.” (Marko 11,17-18)

Ivanov i Isusov duhovni autoritet

Snaga razumljive i neposredne pobožnosti bila je poznata svećeničkim starješinama još od neustrašivog djelovanja Ivana Krstitelja. I tada se nisu usudili otvoreno nasrnuti na Ivana jer su se bojali naroda. Sami su priznali svoju nemoć kada su pitali Isusa kojim je On pravom i autoritetom prekinuo njihov hramski radni dan i izazvao materijalne gubitke. Svoj odgovor Isus je uvjetovao pitanjem: “Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Ako bi odgovorili “s neba”, morali bi priznati i Isusov nebeski autoritet, “a da reknemo ‘od ljudi’, bojali su se naroda, jer su svi držali da je Ivan bio doista prorok.” (Marko 11,27-33)

Usporedba o vinogradarima ubojicama

Usporedbu o vinogradarima ubojicama Isus je ispričao posljednjeg dana svojega naučavanja u Hramu, u utorak. Prva tri evanđelja opisuju taj događaj. Bog je povjerio Izraelu evangelizaciju svijeta, rad u Vinogradu, a oni su ubijali Božje izaslanike, proroke i sada planiraju ubojstvo Njegova Sina. Bili su kao graditelji koji odbacuju ugaoni kamen građevine. Budući da su razumjeli da Isus za njih govori, “u isti čas književnici i glavari svećenički gledali su da stave ruke na nj, ali se bojahu naroda.” (Luka 20,9-19)

Posljednje pashalno slavlje

Bližio se blagdan Pashe ili prisjećanja na izlazak iz egipatskog ropstva. Narod se prisjećao svojega Boga koji je i danas spreman spašavati svoj narod kao i nekad. Tješeći žalosne, liječeći bolesne i hrabreći utučene, Isus je približio običnom narodu upravo to željno očekivano spasenje. Narod je bio presretan. Međutim, “glavari svećenički i književnici tražili su kako bi Isusa ubili. Ali se bojahu naroda.” (Luka 22,1-2)

Stoga nije bilo jednostavno ovim zlikovcima ukloniti najveće Dobro koje je ikad vidio svijet. Valjalo je djelovati brzo, pod okriljem noći i bez ikakve pravde i milosti. Glavna strategija ove hajke bila je huškati narod, širiti neistine, stvoriti psihozu, zamijeniti teze o najvećoj opasnosti za narod te tako pomutiti svaki zdravi razum.

Posljednja hajka na Isusa

I upravo se prema tome planu odvijala posljednja hajka na Isusa. Sve je počelo u kasnim večernjim satima u četvrtak, nakon poznate Isusove večere sa svojim učenicima u gornjoj sobi. Bilo je to posljednje pashalno slavlje koje je svojom simbolikom stoljećima ukazivalo na žrtvu Jaganjca od koje nas je dijelila još samo jedna noć. Te večeri ustanovljeno je i podsjećanje na taj središnji događaj u povijesti ili Gospodnja večera. Kada je s učenicima napustio gornju sobu i našao se u obližnjem masliniku u blizini sela Getsemani, Isus se žarko molio da izdrži teret nepravednih optužaba koje su Mu pripisivali. Učenici su bili pospani, a razbudila ih je buka hramskih stražara i rimskih vojnika koji su predvođeni Judom došli uhititi Isusa. Približavala se ponoć. U tome mraku Juda je prepoznao Isusa. Počela je posljednja hajka na Isusa. Ispitivali su Ga i saslušavali, rugali Mu se i pljuvali po Njemu, fizički Ga zlostavljali i na kraju ubili. Hajka je trajala gotovo cijelu noć jer je već u petak u devet sati ujutro Isus bio razapet na križu. Kao što se svaka hajka brižno priprema stvaranjem euforije u odsutnosti zdravog prosuđivanja, tako je i ova imala svoj tijek i vrhunac ludila.

Saslušanja velikih svećenika

Isusa su najprije odveli k velikom svećeniku Ani koji je tada već bio u mirovini. Čelnu ulogu duhovnog vođe Židova podijelili su među sobom Anini sinovi koji su se tijekom pedesetak godina redali na velikosvećeničkoj stolici. Ana pita Isusa o Njegovim učenicima i nauku, a Isus Ga upućuje na svjedoke: “Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio.” (Ivan 18,21) Isus nije namjeravao biti nepristojan, već je uputio na iskaze svjedoka po kojima se i donose presude. Međutim, tražio se i najmanji povod da se izazove incident. “Kad to reče, jedan od stražara udari Isusa po obrazu i kaza: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku!’ Isus mu odvrati: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?'” (Ivan 18,22-23) Bio je to posljednji Isusov vapaj za malo smisla u sve većem besmislu koji je trebao prerasti u neobuzdanu hajku. Nakon ovog obavijesnog ispitivanja Ana je poslao Isusa svojem zetu, velikom svećeniku Kaifi.

Kaifina strategija stvaranja izvanrednog stanja

Od Kaife se očekivalo da rukovodi paklenim planom. Najprije je usred noći hitno sazvao izvanrednu sjednicu Velikog vijeća gdje su se nizali izvještaji lažnih svjedoka, dok je Isus šutio. Ove su optužbe bile toliko banalne i neuvjerljive da ih nije trebalo komentirati. Kaifu je počela hvatati panika. Čini se da neće biti lako optužiti Nevinoga pa zato mijenja taktiku. Isusu postavlja pitanje: “Je si li ti Mesija, Sin Božji?” na što Isus odgovara potvrdno. “Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? Zaslužio je smrt.” (Vidi Matej 26,57-66)

Prema Mojsijevu zakonu dostojanstvo službe velikog svećenika zabranjivalo je čupanje kose i razdiranje haljina kao izraz žaljenja ili negodovanja (Levitski zakonik 10,6; 21,10); međutim, Kaifa je trebao stvoriti dramatično ozračje u kojem nastaje histerija lišena svakog razboritog prosuđivanja – hajka. To je ohrabrilo svjetinu te “su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicom, a drugi mu davali zaušnice” (Matej 26, 67).

U gluho doba noći Veliko vijeće je osudilo Isusa na smrt. Istina, trebalo je obaviti još neke formalnosti, potvrditi presudu rano ujutro budući da Vijeće nije smjelo donositi odluke noću i Isusa uputiti Pilatu, rimskom namjesniku, da Ga on osudi na smrt jer Veliko vijeće nije moglo izricati i provoditi smrtne kazne. Smislili su veliki svećenici kako će to sve obaviti rano i hitro dok se hodočasnici u Jeruzalemu još bude. Počelo je završno bezumlje zla usmjereno protiv apsolutnog Dobra.

Još samo Pilat razmišlja razumno

Dvaput je Pilat ispitivao Isusa i svećenike i svaki put je postavljao razumna pitanja. Međutim, svećenici su mu odgovarali katastrofalno i huškanjem naroda vršili pritisak na rimsko sudstvo.

“Kakvu optužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” pitao je Pilat. “Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali”, odgovarali su Židovi. “Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!” kazao im je Pilat. “Nama nije dopušteno nikoga ubiti!” uzvratili su Židovi. (Vidi Ivan 18,29- 31.) Već na samom početku suđenja vidio je Pilat s kim ima posla pa je ušao u sudnicu kako bi na miru porazgovarao s Isusom. Židovi nisu htjeli ući “da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru” (Ivan 18,28). Pilat i Isus vodili su razgovor o nebeskom kraljevstvu i istini. Bilo je to posljednje proučavanje koje je Isus s nekim održao, ali Pilat nije imao vremena za priču o istini oko koje su se filozofi stoljećima sporili. Pilat je ponovno izišao pred Židove i izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” (Ivan 18,38)

Kao iskusni političar znao je Pilat da će Židovi ustrajati u svojim zahtjevima te se pokušao s njima diplomatski nagoditi: ‘Želite li Isusa ili Barabu? Bičujmo Ga i narugajmo Mu se. Uostalom, neka Herod o tome odluči. On je ionako spreman na svaku vrstu zakulisnih podvala.’ Ali ni Herod nije našao nikakve krivnje na Isusu (Luka 23,15). Međutim, podcijenio je Pilat snagu histerije koja se postupno pojačavala.

Više nije bilo vremena za utvrđivanje Isusove krivnje saslušavanjem svjedoka, već se sudnicom prolamalo urlanje. “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” Triput se Pilat obraćao svjetini i treći put pitao: “Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.” (Luka 23,22)  “Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje! Evo čovjeka!” (Ivan 19,4.5) Međutim, čulo se samo: “Raspni ga! Raspni!” Uzalud je Pilat pitao: “Kakvo je zlo učinio?” Zavedeni su “još jače vikali: ‘Neka se razapne!'” (Matej 27,23) Histerija se još pojačala kada je svjetina počela vikati: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25) Znao je Pilat da su svećenički glavari organizirali ovu predstavu iz zavisti. Nisu mogli trpjeti Isusovu dobrotu koja je bila njihov stalni ukor. Poruka njegove žene “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika” (Matej 27,19) Pilata je još više utvrdila u odluci da ne popusti pod pritiskom.

Međutim, kada su Židovi počeli uzvikivati licemjerne, politikantske prijetnje: “Mi nemamo drugog kralja osim cezara” i “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Ivan 19,15.12) te kada je Pilat uvidio da diplomacijom “ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar.'” (Matej 27,24)

Isus i Pilat na strani istine

U posljednjoj hajki na Isusa jedino su Isus i Pilat nastojali da istina pobijedi. Dakako, među njima je bila velika razlika. Pilat nije bio spreman boriti se za ono što je pravo po svaku cijenu te je prema izvještaju sve četvorice evanđelista (Matej 27,26; Marko 15,15; Luka 23,25; Ivan 19,16) predao Isusa da se razapne. U odnosu na Pilata hajka na Isusa je uspjela jer je zavist nadjačala plemenitost.

Međutim, Isus je stajao na strani istine do kraja bez obzira na posljedice. Čak se prije svoje smrti molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Posljednja hajka na Isusa nije uspjela jer se On rodio, živio, umro i uskrsnuo kako bismo se mi mogli čvrsto ufati da zlo i pakost nemaju zadnju riječ u našoj stvarnosti. Savjetovao nam je kao roditelj djeci: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao… Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15,18-25)

Ovu žalosnu neminovnost potvrđuje i apostol Pavao upozoravajući mladog Timoteja: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni.” (2. Timoteju 3, 12-13) Kristovi sljedbenici ne mogu izbjeći raznovrsne hajke kada stoje uspravno na strani dobra, ali ne moraju u njima sudjelovati niti ih smišljati kako bi lovili u mutnom, “jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,16.-18)

Dragutin Matak