„Zašto si, za ime svijeta, to sada učinila?”, upitali smo.

„Pa, čovjek je prema nama usmjerio oružje!”, uzviknula je.

Pogledao sam, i vidio čovjeka koji je prema nama usmjerio svoj fotografski aparat s dugim objektivom. Pokušavao nas je fotografirati.

Nakon nekog vremena, za vrijeme vožnje prema planinama, prošli smo pokraj mladića koji je palio smeće ispred kuće.

„Vrati se!“, naredila mi je supruga, onim istim autoritativnim glasom. „Taj je mladić u nevolji!“

„ Da, siguran sam, kao što je i onaj čovjek u parku pokušavao pucati na nas!“ No, ipak sam se okrenuo i odvezao natrag, upravo u trenutku kada je mladić istrčao iz kuće noseći u rukama deke.

„Molim vas, pomozite!“, vikao je.

Zgrabili smo deke i grozničavo se trudili ugasiti vatru.

„Hvala vam“, rekao nam je mladić kada smo ugasili vatru. „Bez vaše pomoći ne bih nikako uspio spasiti kuću i šumu.“

Moja je supruga ponekad u pravu, a ponekad nije. Čini se da je tako i s ljudskim autoritetima: s roditeljima, vladama i crkvom . Ima li iznimaka? Postoji li vjerodostojan autoritet?

Mnogi kršćani vjeruju da je takav autoritet upravo Biblija. U njoj traže savjete, utjehu i smisao. Smatraju je sigurnim izvorom vodstva u nesigurnom, zbunjujućem i stalno promjenjivom svijetu.

Međutim, mnogi drugi ljudi se pitaju može li tako stara Knjiga govoriti našem post-modernom svijetu. „To je dobra knjiga“, kažu oni, „no ne možemo ju preozbiljno prihvatiti.“

Trebamo li Bibliju ozbiljno shvatiti? Možemo li joj vjerovati u svakom trenutku?

Božansko podrijetlo

Što Biblija kaže o sebi? U pismu svojem učeniku, Timoteju, apostol Pavao je napisao: „… sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa. Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti“ (2. Timoteju 3,15.16). Biblija je, kako je to Pavao napisao, „od Boga nadahnuta“. To znači da Biblija nije samo zbir ljudskih mišljenja. Ne, Pavao tvrdi da je zapravo Bog govorio kroz ljudska bića: On ih je nadgledao kako bi ono što su napisali bilo vjerodostojan prikaz onoga što nam je On želio reći. To je značajna tvrdnja!

Pavao je isto tako rekao da je Biblija korisna „za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje.“ Drugim riječima, Biblija nam daje praktične savjete o tome kako trebamo živjeti. Ona otkriva način življenja za koji Bog zna da je najbolji za nas.

Pavao je rekao i da nas Biblija može „učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.“ Ako trebamo nešto znati kako bismo bili spašeni, to se nalazi u Bibliji. Ništa važno, ništa od životne važnosti nije izostavljeno.

Ako se za nešto tvrdi da je od Boga nadahnuto, i siguran vodič za dobar život, te da je sve što trebamo znati kako bismo bili spašeni, tada ne možete reći: „To je samo dobra knjiga, no ne mogu ju ozbiljno prihvatiti.“ Ako su njezine tvrdnje istinite, onda ju trebamo doista ozbiljno prihvatiti. No, ako njezine tvrdnje nisu istinite, onda ona nije ni dobra knjiga! Naprotiv, ako Biblija nije ono što tvrdi da jest, onda je zapravo vrlo opasna!

Kako možemo odrediti je li Biblija doista ono što tvrdi da jest? Teško možemo naći znanstveni dokaz, kada se bavimo pitanjima spasenja i vječnog života. Koju vrstu pokusa bismo mogli izvesti da bismo odgovorili na ovo pitanje? Gdje, onda, tražiti dokaze o pouzdanosti Biblije?

Vanjski dokazi

Postoje nebiblijski svjedoci istina koje nalazimo u Bibliji. Arheologija, primjerice, potvrđuje temeljne sažetke biblijske povijesti. Pogledajte riječ Hetiti u izdanju Encyclopaedie Britannice iz godine 1860. i naći ćete samo nekoliko redaka koji govore o tome da je to bio stari narod koji se spominje jedino u Bibliji. No, kada su učenjaci naučili čitati egipatske hijeroglife, pronašli su cijeli novi svijet dokumenata koji su često spominjali Hetite! Arheologija je dokazala da su Hetiti postojali, upravo kako je to Biblija rekla! Arheologija je potvrdila temeljne konture biblijske povijesti.

Još više dokaza biblijske vjerodostojnosti dolazi iz njezinih ispunjenih proročanstava. Isus je, primjerice, svojim učenicima govorio o razaranju Jeruzalema mnogo godina prije no što se ono dogodilo (Matej 24; Marko 13; Luka 21). Ovo, uz mnoga druga ispunjena proročanstva, još je jedan razlog zbog kojega su vjernici vjekovima vjerovali Bibliji.

Unatoč tomu, vanjske stvari, poput arheologije i proročanstava, ne mogu doista dokazati biblijske tvrdnje da je ona istinita. Biblija, konačno, tvrdi da je i više no samo točna povijest. Ona tvrdi da čini mnogo više od samog pretkazivanja budućnosti. Biblija tvrdi da je sposobna učiniti nas mudrima za spasenje. Kako bismo ikada na znanstveni način mogli dokazati takvu tvrdnju?

Osobni dokazi

Dokaz je u iskustvu. Kada je u pitanju Biblija, dokaz mora biti u iskustvu. Ljudski život je jedini pokus koji može doista ispitati ono što Biblija tvrdi.

Ovaj ispit djeluje na dva načina. Prvi je, vidjeti učinke biblijske poruke u životu drugih ljudi. Mislim na čovjeka koji je doslovno bio pijanica u kanalu. Jedne noći je doteturao na sastanak na kojemu se propovijedalo iz Biblije. Kada je čuo tu Riječ, ona mu je dala novi cilj za vlastiti život. Dovela ga je u doticaj s novim Izvorom snage. On je sada pastor jedne velike crkve.

Međutim, iako iskustvo drugih može biti dovoljno za pobuđivanje našeg zanimanja, jedino naše osobno iskustvo može nas uistinu uvjeriti u vjerodostojnost Biblije. Samo kada pristupimo Bibliji, kada razumijemo njezinu poruku i prihvatimo ju u vlastitu srcu, tada možemo reći je li ona istinita. Samo tada možemo znati postoji li milostivi Bog. Samo tada možemo znati može li taj Bog našem životu dati smisao, nadu i povjerenje. Konačni dokaz o tome je li Biblija ono što za sebe tvrdi stoga, vidite, nikada ne može doći iz druge ruke.

Upravo to je razlog zbog kojega ovo moramo sami iskusiti. Čitajte Bibliju, na primjer, povijest o Isusu u Evanđelju po Marku. Molite se da Bog progovori osobno vama. „Slušajte“ dok čitate. Tada, i samo tada, saznat ćete da, iako je svaki zemaljski autoritet (uključujući i moju suprugu) ponekad u krivu, kada su u pitanju najvažnija životna pitanja – pitanje smisla, svrhe, spasenja i budućnosti – doista možete vjerovati Bibliji, i Bogu koji stoji iza nje.

John Brunt

Ali biblijski izvještaj ne daje nadu za Judu.

Biblija prikazuje raspeće kao niz dramatičnih suprotnosti: života i smrti, vjernosti i izdaje, svjetla i sjene. Sva četiri evanđelja slikaju Judu najtamnijim bojama. Ivan ga otvoreno naziva lopovom.¹ Od svih učenika jedini se Juda urotio s Isusovim neprijateljima i prodao svojeg učitelja za cijenu roba.² Služeći se izdajničkim poljupcem, Juda omogućuje Isusovo uhićenje. Poslije, svladan kajanjem, vraća novac za krv, ali ga se njegovi ortaci odriču riječima: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.”³ Izdajica koji sam doživljava izdaju, u očaju počinja grozno samoubojstvo.

Od svih glavnih sudionika ove drame, Juda nas najviše uznemiruje premda nije jedini koji se izdajnički ponio prema Isusu. Kad je Isus bio uhićen, svi su učenici pobjegli. Petar Ga se triput odrekao. Kukavica Pilat vidio je da je Isus nedužan, ali Ga je prepustio svjetini. A Isus je čak odbio odgovoriti pokvarenom i razuzdanom kralju Herodu.

Ali Juda nas uznemiruje jer je proveo tri godine s Isusom, a ipak Ga nikad nije stvarno razumio. Uznemiruje nas jer je svojom izdajom pokrenuo događaje koji su doveli do spasenja drugih, a za njega su značili vječnu osudu. Isus je na to upozorio: “Jao onomu koji izdaje Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!”⁴

Juda nas uznemiruje jer nam izvještaj o njemu ne ostavlja nikakvu nadu. Prema tomu, prirodno je da bismo htjeli prepraviti izvještaj, nekako naći nadu za Judu, nadu za naše vlastite najmračnije trenutke.

Netko je upravo to učinio krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća. Svoj je rukopis od dvadeset šest stranica nazvao “Judino evanđelje”. Naravno, Juda je već odavno bio mrtav. Ne znamo tko je ovaj rukopis napisao, ali Juda svakako nije. A pisac je ispleo priču o tajnom, urotničkom odnosu između Isusa i Jude. Prema njoj Juda ima prvo mjesto među učenicima, najbliže Isusu. I zbog te bliskosti, koju ne dijeli ni s jednim drugim učenikom, Isus od Jude traži da Ga izda. Umjesto zločinca ili tragičnog lika, Juda se pojavljuje kao heroj. Ovo “evanđelje” zadovoljava našu težnju za nadom, čak i za Judu.

Moguće je da je Irenej, jedan od kršćanskih vođa prve Crkve, čitao knjigu s istim naslovom, jer je oko 186. godine spominje imenom. Ne znamo je li to bila ista knjiga. Poput Ireneja, i prva kršćanska Crkva odbacila je Judino evanđelje i ono je na kraju nestalo – osim jednog primjerka, sačuvanog s nekoliko drugih rukopisa na papirusu. I taj je papirus bio skriven sedamnaest stoljeća. U međuvremenu snaga novozavjetnog izvještaja preobrazila je svijet tako da se povijest počela računati od Isusova rođenja. Tijekom svih tih stoljeća generacije ljudi mučile su se oko Judine sudbine.

Još dok je drevni papirus tijekom dvadesetog stoljeća počivao u skrovitosti, dva romanopisca istražila su Judinu ulogu. Mihail Bulgakov riješio je u djelu Majstor i Margarita dilemu oko Judina ponašanja prikazavši ga kao sporednu osobu koja izdaje Isusa radi novca. Prema njegovoj priči, Juda čak nije postao jedan od dvanaestorice učenika. S druge strane, francuski romanopisac Roger Caillois u svojem je djelu Pontius Pilate prikazao Judu na vrlo sličan način kao i stari rukopis. Caillois nikad nije vidio taj rukopis, ali je ispitujući Judinu pobudu, došao do sličnih zaključaka.

A onda je negdje krajem dvadesetog stoljeća netko našao stari papirus. Možda je to bio neki dječak pastir, sličan onomu koji je našao rukopise pokraj Mrtvoga mora. Ne znamo. Ali netko ga je otkrio, netko tko nije mario za njegovu povijesnu vrijednost, tko ga je cijenio samo prema novcu koji bi mu mogao donijeti. I tako se pojavio iz skrovitosti da bi se našao na crnom tržištu starinama. Navodno je završio u sefu na Long Islandu u New Yorku. A onda je 2000. godine švicarska trgovkinja antikvitetima Frieda Nussberger Tchacos “spasila” papirus.

Drevne artefakte legalno nabavljene prate dokumenti u kojima su zapisani datum i mjesto nalaza, metode potvrde, lanac posjedovanja i tako dalje. Medutim, pljačkaši često haraju po arheološkim nalazištima tražeći predmete koje bi mogli prodati ili ih jednostavno uzimaju. Takav postupak često oštećuje predmet i uništava arheološke dokaze, pa smo lišeni mnogih vrlo bitnih informacija. Da bi obeshrabrile pljačku, mnoge države su proglasile zakone koji zabranjuju kupnju takvih predmeta.

Zbog tog zakona Tchacos nije mogla legalno prodati papirus. Prije nekoliko godina sveučilište Yale odbilo ga je od nje kupiti upravo zbog ovih zakonskih odredbi. Da zaobiđe zakon, Tchacos i njezin odvjetnik prodali su sadržaj papirusa, ali ne i sam rukopis. S obzirom na takvu etičku izopačenost, ne treba se čuditi da je Tchacos osjećala neku rodbinsku vezu s Judom. Njezine su riječi ponavljane mnogo puta: “Juda me molio da nešto učinim za njega.” Zauzvrat, Tchacos je dobila nešto više od dva milijuna dolara. Da bi slučaj bio još nejasniji, postoje optužbe da je Tchacos odavno bila diler opljačkanih antikviteta.

Unatoč ovim problemima, National Geographic odlučio je objaviti sadržaj i snimiti televizijsku emisiju reklamirajući zaboravljeno “evanđelje”.

Međutim, pravo pitanje nema veze s načinom na koji je rukopis pribavljen. Pitanje je baca li ispričani događaj u ovom dugo skrivanom rukopisu novo svjetlo na izvještaj o raspeću. Pomaže li nam da bolje razumijemo istinu o Judi?

Odgovor glasi: Ne. Znanstvenici se slažu da ne odražava Judine misli, vec tradiciju ranokršćanske sljedbe nazvane gnostici. Riječ “gnostik” dolazi od grčke rijeći gnosis koja znaci “spoznaja”. Stari “kršćanski gnostici” vjerovali su da se spasenje postiže tajnim znanjem koje je Isus otkrio svojem unutarnjem krugu.⁵ A upravo to prikazuje Judino evanđelje: Judu koji je bio skriveno povezan s Isusom i ta mu veza omogućuje pristup tajnome znanju koje je drugim učenicima bilo nedostupno i koji surađuje s Kristom, a ne izdaje Ga.

Ovo se izravno protivi biblijskom izvještaju. Matej i Ivan bili su svjedoci iz prve ruke koji su zapisali što su “vidjeli i čuli”.⁶ Znanstvenici se slažu da je Markov izvještaj prethodio Petrovom, koji je također bio očevidac. Luka, koji je nekoliko godina bio vremenski udaljen od opisanih događaja, pomno je “ispitao sve od početka”.⁷ Kao što bismo očekivali od četvorice neovisnih svjedoka istih događaja, njihovi se izvještaji razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u svim glavnim točkama. I svi se slažu da je Juda izdao Isusa.

Budući da je bio jedan od dvanaestorice učenika, Juda je mnoge sate proveo s Isusom. Njemu, kao i drugima, Isus je otkrio “tajne kraljevstva Božjega”.⁸ Nasuprot gnosticima koji su vjerovali da znanje vodi spasenju, Biblija naučava da znanje o Isusu nije dovoljno. Moramo poznavati Njega i On nas.⁹ Biblijski izvještaj pokazuje da Juda nikad nije istinski vjerovao u Isusa. Nikad nije shvatio da će Isusova smrt donijeti vječno spasenje. Umjesto toga vidio je u Isusu samo političkog vodu. A smrću tog političkog vode umrle su i njegove ambicije. Zato si je oduzeo život.

Uzbudljiva je priča o tome kako je ovaj stari papirus dospio na svjetlo dana. Ali priča o Judi ostaje tragedija o izdanom prijateljstvu i vječnom gubitku.

Ed Dickerson

_________________

Niniva je bila gavni grad Asirije. Sa svojim 11 kilometara dugim zidom bila je najveće naseljeno mjesto na Srednjem istoku u to vrijeme. I danas se mogu vidjeti obrisi tih zidina, a iračka je vlada obnovila dvije od tih veličanstvenih kapija kroz koje se ulazilo u grad.

Najpoznatiji vladari Asirskog carstva bili su i veliki graditelji. Senaherib je u 8. stoljeću podigao veličanstvenu palaču. Golemi kameni krilati bik, koji je iskopan na tom području, nalazi se danas u Britanskom muzeju. Senaheribov unuk, Asurbanipal, bio je posljednji veliki kralj Asirije. I on je, također, dao izgraditi palaču u Ninivi, koja je iskopana. Između ta dva kralja vladao je treći veliki graditelj, Esarhadon, čija građevina, na žalost, nije iskopana. Razlog tome je muslimanska džamija koja se nalazi na toj lokaciji. Arheolozi, naravno, smatraju da nije u redu skrnaviti nečije svetište zbog iskapanja.

Međutim, danas se može vidjeti dio Esarhadonove palače. Zbog ojačavanja jednog dijela zida oko džamije, arhitekti su dali otkopati temelj. Tijekom tih radova, na iznenađenje svih, iskopan je još jedan krilati bik koji je stajao na ulazu u palaču.

612. godine prije naše ere, Ninivu su napali Babilonjani. U silovitom napadu, vojska je prodrla u grad i zapalila ga. Plamen je ubio mnoge stanovnike Ninive, a između ostalih i kralja Sin Šar Iškuna i njegov harem. Neki dijelovi asirske vojske koji nisu bili u gradu, još su neko vrijeme pružali otpor Babilonjanima, ali je Asirsko carstvo, nakon bitke kod Karkemiša, konačno palo pod vlast Babilona. Zanimljivo je da je takvu sudbinu Asiraca, nadahnut Božjim duhom, mnogo ranije predvidio prorok Nahum.

Ono što je prethodilo tim proročanstvima o padu Asirije, rasvjetljuje nam zašto je Gospodin bio zainteresiran za taj tijek događaja. 722. godine p.n.ere, Asirci su osvojili dio izraelske zemlje i odveli u svoje kraljevstvo golemi dio Božjeg naroda. Izraelci su strašno patili zbog asirske okrutnosti. 701. godine, Senaherib je okružio Jeruzalem i da nije bilo božanske intervencije o kojoj piše u Bibliji, ostali bi dio izraelskog naroda također završio u izgnanstvu. Nakon toga događaja Božji je Duh potakao Nahuma da napiše proročanstvo. U prvom je poglavlju zapisao: “Proročanstvo nad Ninivom… Jahve se osvećuje… On uništava do kraja; nevolja se neće dva puta podići… Neće više biti nasljednika tvojega imena… Od tvoga groba ruglo ću učiniti.”

Tako je i bilo. Mnogi su gradovi toga razdoblja bili osvojeni i uništeni, ali ih je ubrzo ponovno sagradio ili osvajač ili starosjedeoci koji su se vratili. Ali to nije bio slučaj s Ninivom. Ona je bila uništena i nikada se više nije podigla. Uskoro ju je prekrio pijesak, načinivši joj grobnicu i stoljećima nitko nije znao gdje se nalazila slavna Niniva. Toliko je bila dobro skrivena da su Arheolozi, nalazeći ruševine drugih gradova, nekoliko puta pogriješili kada su tvrdili da su naišli na Ninivu.

U mjestu Mosul, u Iraku, pojavila se nestašica građevnog prostora te se pučanstvo počelo širiti i s druge strane rijeke Tigris. Počeli su podizati domove pokraj ruševina drevne Ninive i tamo čuvati svoja stada. Međutim, oni nisu obnavljali Ninivu te tako nisu pogazili proročanstvo o njezinom opustošenju. Oni su jednostavno proširili Mosul. Ali čak i to odgovara riječima biblijskog proroštva. Prorok Sefanija je bio Nahumov suvremenik te je pod nadahnućem Božjega Duha izrekao riječi: “Svoju će ruku dići protiv Sjevera, i razrušit će zemlju asirsku, od Ninive će pustoš učiniti… usred nje će stado ležati.” Zadivljujuća i značajna točnost!

Slično je izrečeno i u slučaju Babilona. Danas na području toga slavnoga grada nema vegetacije te se ne mogu sresti čak ni pastiri sa stadima. Totalna pustoš. Prorok Izaija je, također nadahnut, izrekao proročku prijetnju tom velikom neprijatelju Božjeg naroda, govoreći: “Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati.”

Niniva opustošena, svakoga proljeća dobija društvo pastira. Babilon razrušen, mjesto koje pastiri zaobilaze. Iako to nije bilo uobičajeno za osvojene gradove onoga vremena, u oba slučaja Biblija je točno predvidjela njihovu budućnost. Želi li nam kroz te zadivljujuće točnosti Bog nešto poručiti o sebi? O tome bi svatko od nas trebao razmisliti. Ali ono što bismo ovdje mogli istaći, to je naše povjerenje koje Sveto Pismo zaslužuje zbog svoje vjerodostojnosti.

David Down

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično – naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti. Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkriva brižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma
Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. “Riječ Gospodnja” došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: “Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: “A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku.” (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: “Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.” (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma

Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, “pisano je” – bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu”, rekao je On, “nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: “što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?” (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26) On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. “Pisma”, rekao je On, “svjedoče za me”. “Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao.” (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma

Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija – samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: “Nitko… ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, “nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha” (1 Kor 2,11), onda proistječe da “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Kor 2,14) Prema tome, “govor o križu ludost je za one koji propadaju.” (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje “dubine Božje” (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje”sila Božja” (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: “A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.” (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).