Djela apostolska usredotočena su na Pavla. U Djelima 21,39 čitamo da je bio “građanin znamenitog grada”. Njegovo rodno mjesto bilo je Tarz, utvrđeni glavni grad u plodnim ravnicama istočne Cilicije. Grad se spominje u hetitskim zapisima iz drugog tisućljeća prije Krista. Na putu da bude okrunjen perzijskom krunom, Kir Mlađi s deset tisuća ljudi smjestio se u Tarzu. Kad je 47. godine došao Julije Cezar, grad je preimenovan u Juliapolis u njegovu čast. Do danas su ostala gradska vrata u čast Antonija i Kleopatre i njihovog poznatog sastanka. Gradski oci obnovili su dobar dio ovih vrata kako bi sačuvali ovu uspomenu u mislima ljudi.

Pavao se ovdje rodio u imućnoj obitelji. Njegov otac, premda Židov, bio je rimski građanin. Tako je to građanstvo pripalo i Pavlu. Kao rimski građanin Pavao je mogao putovati iz zemlje u zemlju, u gradove i sela; imao je sva prava rimskog građanina i mogao se pozvati na cara. Premda je do kraja života ostao rimski građanin, na putu za Damask postao je građaninom nebeskog kraljevstva.

Ponovimo ukratko kako je došlo do ove promjene. U Djelima 7,58 Savao (Pavao) čuva plašteve ljudi koji su kamenovali prvog kršćanskog mučenika Stjepana. Time je bio sudionik Stjepanove smrti. Ubrzo nakon toga u Crkvi izaziva pustoš odvlačeći muškarce i žene u tamnice (Djela 8,1.3). Zatim ga vidimo kako prijeti ubijanjem učenika (Djela 9,1). Zašto je bio tako agresivan prema novoj kršćanskoj Crkvi? Držao se predaje i imao je biblijske razloge za svoje ponašanje. Njegov mesija bio je drukčiji od ovog Isusa iz Nazareta koji je privukao tisuće njegovih sunarodnjaka. Savao je smatrao da nijedan Židov pri zdravoj pameti ne bi pristao uz Mesiju koji je razapet kao Isus. Svoje shvaćanje temeljio je na Mojsijevim riječima: ako je netko razapet, izložen je Božjem prokletstvu. Zapazimo ovaj tekst: “Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje.” (Ponovljeni zakon 21,22.23)

Kako su se onda ljudi dali zaluditi da misle kako je Krist Mesija iz proročanstva? Nasuprot tomu, Izaija je pisao: “Na njemu će duh Jahvin počivat.” (Izaija 11,2) Ali Isusovo raspeće značilo je Božje prokletstvo. To je za Savla bilo proturječno. Zato je želio postupiti na najbolji način koji je poznavao. Kad se suočio s ljudima koji su javno tvrdili da je razapeti Isus Mesija, njemu je bilo jasno što treba učiniti. Sve što su Židovi zastupali bilo je ugroženo učenjem i djelovanjem tih učenika.

Savao je došao k svijesti na putu za Damask. On će o tom iskustvu poslije pisati: “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5,17) Isus se obratio čovjeku koji se potpuno posvetio uništenju Crkve, premda iz pogrešnih razloga. Pavao je često govorio drugima: “Krist Isus me je uhvatio.” Uz zasljepljujući bljesak svjetla na putu za Damask jedan glas je Savlu rekao: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” (Djela 9,5) Poslije su Galaćani mogli reći: “Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti.” (Galaćanima 1,23) Pavao će kasnije priznati da je propovijedanje razapetog Mesije “sablazan za Židove” (1. Korinćanima 1,23).

Obraćeni Pavao ostao je do kraja života revni misionar. Osnivao je crkve i vidio obraćenje tisuća ljudi Kristu. Bio je svjedok čuda učinjenih u Kristovo ime i progonjen zbog svoje vjere i “propovijedanja Kraljevstva”. S obzirom na to da je svakodnevno živio sa svojim Bogom, Sveti Duh mu je dao snagu i odvažnost da objavljuje istinu o Isusu. S Bogom je sve moguće!

David i Gaya Currie

Pavao je dobro znao što govori, budući da je bio farizej koji je vjerovao da se može “uzdati u tijelo”, neko tko je bio “besprijekoran” “po pravdi zakonskoj” (Filipljanima 3,4.6). U svom pretkršćanskom iskustvu, Pavao se ponosio svojim moralnim postignućima za Boga. U najboljem farizejskom smislu te riječi, on je bio moralni “vrhunski sportaš”, koji se svojski trudio ugoditi Bogu držanjem Njegovih zapovijesti.

Drugim riječima, Pavao je zastupao farizejski stav po kojem “čovjek, striktnim držanjem svega onoga što zakon propisuje, može dostići pravi odnos s Bogom. Ako izvrši sva djela zakona, on će biti prav pred Bogom” ¹. Način da se čovjek smatra pravim pred Bogom bio je držanje Božjeg zakona. Poslušnost je vodila opravdanju. Zakon je za njega bio sredstvo postizanja pravednosti.

Upravo je taj obrazac obraćeni Pavao shvatio kao “nezakonitu” primjenu Božjeg zakona. U jednom drugom kontekstu, Pavao je pisao da je moralni zakon (uključujući Deset zapovijesti) “svet, pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12).

“Za što — dobar?”, pitanje je koje moramo postaviti. Čak se i nešto što je dobro, sveto i pravedno može upotrijebiti na loš, nesvet i nepravedan način, ako se koristi za svrhu za koju nije bilo načinjeno. Božji zakon se mora koristiti na zakonit način, “kako treba” (za svoju predviđenu svrhu) jer treba vršiti blagotvorno djelovanje u kršćanskom životu. On postaje sredstvo smrti, kada se koristi na nezakonit način.

Ni Krist ni novozavjetni pisci nisu omalovažavali značaj zakona. Štoviše, trudili su se da ga postave na mjesto koje mu pripada. To nigdje nije jasnije rečeno nego u Pavlovom teološkom remek-djelu — Poslanici Rimljanima.

Pavao je, prije nego što bi se mogao uspješno pozabaviti spasenjem (počev od Rimljanima 3,24), prvo morao prikazati dubinu i sveopću zastupljenost ljudskog grijeha. Ta tema bila je njegovo glavno težište u 1. i 2. glavi Poslanice Rimljanima i u 3,1-23. Apostol u tekstu 3,23 rezimira svoje izlaganje i s velikom snagom zaključuje da Hebreji nisu ništa bolji od nehebreja, pošto “svi sagriješiše i nemaju slave Božje”. Stoga svi moraju biti “milošću Njegovom”, što je omogućeno Kristovom žrtvom, i što se prima “vjerom” (Rimljanima 3,24.25).

Ono što u ovom trenutku želimo istaknuti nije da je Pavao prve tri glave Poslanice Rimljanima upotrijebio samo zato da dokaže tezu o sveopćoj raširenosti grijeha, nego je on tu počeo govoriti i o slabosti i bespomoćnosti zakona da riješi problem grijeha. Tako on, u Rimljanima 3,20, vrši frontalni napad na farizejsko shvaćanje pravde, tvrdeći “djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek pred Njim [Bogom]; jer po zakonu dolazi poznanje grijeha”. To je morao naglasiti i dodati svojim  zaključcima u vezi s grijehom, da bi se tek potom mogao na odgovarajući način pozabaviti Božjim rešenjem za problem grijeha.

Slabost zakona u odnosu na spasenje postala je jedna od tema u Pavlovim poslanicama. “Zakon dovodi samo gnjev”, pisao je apostol (Rimljanima 4,15; upor.: 6,23). “Čovjek se ne opravdava djelima zakona” (Galaćanima 2,16). “Jer svi, koji se oslanjaju na djela zakona, pod kletvom su; jer je pisano: Proklet svaki, koji ne ostaje u svemu, što je napisano u knjizi zakona, da to čini. A da se zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je” (Galaćanima 3,10.11).

Ukratko, zakon otkriva prisustvo jednog ozbiljnog problema u našem životu, ali on ne nudi rješenja. On ljude, jednostavno, ostavlja tako da im smrtna presuda stalno visi nad glavom. Zato se i Pavao uzrujao, vidjevši kako ljudi pokušavaju zakon upotrijebiti za dostizanje spasenja (Galaćanima 3,1-3). Martin Luther, koji je nekada tvrdio: “Ako je ikada netko mogao biti spašen redovništvom, bio sam to ja”, došao je do istog zaključka kao i njegov farizejski preteča, Pavao. I Pavlovo i Lutherovo “protivljenje svakom metodu postizanja spasenja po nekom zakonskom obrascu”, kaže G. C. Berkouwer, “do tvrdoglavosti su snažna”, zato što su takvi metodi postali “konkurencija Kristu”.²

Pavlovo odbijanje, nastavlja Berkouwer, “nije upereno protiv zakona, nego protiv grešnog čovjeka koji uobražava da je dovoljno dobar za postizanje pravednosti pred Bogom i koji koristi zakon kao ljestve”. ³

Značaj zakona u Pavlovim očima vidljiv je u činjenici da je odmah, pošto je izgovorio da se zakon ne može upotrijebiti u svrhu opravdanja pred Bogom (Rimljanima 3,20), da su zbog sveopće prisutnosti grijeha svi ljudi pod osudom (3,23; upor.: 4,15; 6,23) i da je spasenje došlo Božjom milošću, prihvaćenom vjerom (3,24.25.28), požurio dodati da metoda vjere ne “kvari zakon”. Naprotiv, put vjere “utvrđuje zakon” (3,31).

George R. Knight

_______________________________