Riječ „apokalipsa“ je izvedenica grčke imenice apokalypsis – otkrivanje, razotkrivanje, podizanje vela. Biblijsku Apokalipsu ili Otkrivenje pisao je apostol Ivan u zatočeništvu gdje su ga poslale rimske vlasti za vrijeme cara Domicijana oko 95. godine. Knjiga je izvorno poslana u sedam kršćanskih rkava velikih gradova Male Azije i opisivala je između ostalog i narav rimske dominacije. Stoga je i odabran apokaliptički način pisanja, u simbolima i šiframa, kako ne bi ovaj tekst pogoršao, već ionako teško stanje kršćana u progonstvu.

Iako je Otkrivenje izvorno napisano za prve kršćane nije napisano samo njima, već svim kršćanima do samoga kraja povijesti. Glavna je poruka da Bog upravlja svjetskim zbivanjima; Isusovom smrću na križu pobjeđuje sile zla i uspostavlja Božje vječno kraljevstvo ljubavi. Knjiga Otkrivenje (Apokalipsa) je puna ohrabrenja kršćanima koji su se suočavali i koji se suočavaju s teškoćama života i neizvjesnom budućnošću. Otkrivenje možemo podijeliti na tri glavna dijela: (1) poruke sedam crkava u Maloj Aziji (1,9–3,22); (2) povijesni događaji u Crkvi i izvan nje od prvog stoljeća sve do kraja vremena; i (3) eshatološki dio, koji se odnosi na posljednje događaje koji kulminiraju Kristovim dolaskom i uspostavljanjem Božjeg kraljevstva (12,1–22,5). Oduševljavajmo se novim dobom koje dolazi jer je Isus postao Čovjekom i svojom dobrotom pobijedio svako zlo.

Slavni i nevjerojatan opis onoga što slijedi na kraju vremena trebao bi promijeniti naše mišljenje o riječi apokalipsa. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer — prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer — prijašnje uminu.” Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.” I još mi reče: “Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. (Otkrivenje 21,1-6)

Dragutin Matak

Apostol Pavao stoji na kamenitom brježuljku nasuprot atenskoj Akropoli. U mnoštvu koje se okupilo da ga čuje nalaze se filozofi i prolaznici željni svake nove, škakljive vijesti. Pavao počinje govoriti o vjerskim običajima koje je zapazio u gradu i usmjerava slušatelje na jedinoga pravoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje i začetnika života. Zatim svoj govor dovodi do vrhunca upozorenjem: Bliži se dan suda!

Ova poruka odzvanja cijelom Biblijom. Bog, moralni sudac svemira, pozvat će na odgovornost sve ljude. Nitko ne može pobjeći, nitko se ne može skriti. Ljudi tu činjenicu mogu pokušati negirati, mogu je pokušati izbaciti iz savjesti, ali ona stoji: Sudnji dan dolazi! “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskog života činio.” (Druga Korinćanima 5,10) “Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti.” (Izaija 66,16). Jednako je tako i Isus, koji je toliko govorio o Očevoj ljubavi, naučavao da dolazi sudnji dan: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.” (Matej 12,36)

U našem sadašnjem palom svijetu prevladava nepravda. Siromašni vrlo često ne ostvaruju svoja prava, a oni koji si mogu priuštiti skupe odvjetnike odlaze slobodni. Živimo u vrijeme velike pokvarenosti kada nečovječno postupanje prema drugom čovjeku nema granica, kada zlo prividno neometano prolazi, kada je “istina uvijek na stratištu, a zlo uvijek na tronu.” (James Russel Lowell: The Present Crisis, 1844.) Ali, Gospodin kaže i nama i cijelom čovječanstvu: sudnji dan se približava! Zlo neće zauvijek napredovati. Pravda se neće uvijek uskraćivati i izvrtati. Bog će uzeti stvari u svoje ruke. Pozvat će cijelo čovječanstvo na odgovornost.

Čvrsto stajati
Mnogi su se Židovi nakon Holokausta odrekli vjere u Boga. Licem u lice s onim što je izgledalo kao Božja šutnja, oni više nisu mogli vjerovati. Ustvari, ovaj je problem puno stariji. On na nekoliko mjesta u Pismu izlazi na površinu, a posebice u 73. Psalmu. Tu psalmist otvoreno priznaje svoju nutarnju borbu kada vidi kako oni koji odbacuju Boga naizgled napreduju. “A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,” – priznaje on – “jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika” (redci 2 i 3).

Čini nam se da ljudi koji ne razmišljaju o Bogu uživaju u dobrom životu – zdravi su, bezbrižni, bogati, oholi, nasilni, podrugljivi, zlobnici i bahati (redci 4-12). Govore: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (redak 11) I pisac Psalama je to teško razumio, kao i mi danas. No, odgovor i njemu i nama nalazi se u sljedećim riječima: “Sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak” (redak 17).

Svetinja je za pisca Psalama značila sigurnost da je Bog na svojem mjestu i da djeluje. Bog je još uvijek na svom prijestolju i u svoje vrijeme i na svoj način zaustavit će vladavinu grijeha i zla. Bog će sve dovesti u red.

Nebesko svetište gdje Isus službuje kao naš veliki svećenik i nama daje istu sigurnost. Ovaj svijet neće trajati vječno. Zločini koji prožimaju naše moderno društvo i nečasna ljudska djela jednoga dana moraju biti podvrgnuta pomnom ispitivanju Gospodara svemira. Sudnji dan se bliži!

Doktrina o sudu gotovo da je nestala iz učenja mnogih kršćanskih crkava. Iako vjernici izgovaraju riječi drevnog kreda: “On (Krist) dolazi suditi živima i mrtvima”, ta ideja nema značenja za njihovo iskustvo. Poruka o sudu je oslikana u vijesti trojice anđela iz Otkrivenja koji objavljuju svem svijetu: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7)

Zamijetite podudarnost s Pavlovim govorom na Marsovu brijegu! On je pozvao svoje skeptično slušateljstvo na pokajanje, a vijest anđela poziva sve da se “boje Boga i zahvale mu”. Pavao je govorio o Bogu koji je odredio “dan kada će pravedno suditi”, a u Otkrivenju čitamo “došao je čas njegova suda”.

Promijenjeni milošću
I na kraju, Pavao je ustvrdio da će Bog suditi svijetu po Čovjeku kojega je On odredio, po Onome kojega je podigao iz mrtvih, po Isusu Kristu. Isus je u središtu poruke koju moramo pronositi svijetom. To je “vječno evanđelje”, radosna vijest o Bogočovjeku koji nam je dao spasenje i koji će uskoro doći. On je načinio “nebo i zemlju, more i izvore voda” (Otkrivenje 14,7), jer “sve je po njemu postalo i ništa što je postalo nije bez njega postalo” (Ivan 1,3).

Presudno pitanje na sudu uključuje naš odnos s Isusom. Koliko se god trudili, sami se ne možemo spasiti. Kada naše ime dođe na red na nebeskom sudu, kada se nepogrješivi zapisnik o našem životu razotkrije – sve što smo učinili i što smo propustili učiniti, sve naše riječi i sve najskrovitije misli – tada će jedno pitanje nadilaziti sva ostala, a to je pitanje: što smo učinili s Božjim Sinom? “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega” (Ivan 3,17.18).

Iako sam po sebi ne može pružiti nadu, nebeski je zapis o našem životu ipak važan jer pokazuje smjer našega života. Slabi smo i pogrješivi; trudimo se, ali padamo, i posrćemo. Ipak nas kroz sve zastoje i ponovno kretanje Kristova milost preobražava. Promjena nastaje tiho i svakodnevno, dok se Božja slika u nama obnavlja. Dok hodamo s Isusom, predajući Mu se svakog dana, hraneći se Njegovom Riječju i nastojeći živjeti Njemu na slavu, postajemo poput Njega. Kao što suprug i supruga koji se snažno vole počinju sličiti jedno drugome u navikama, pa čak i izgledom, tako ljudi koji vole Isusa postaju slični Njemu.

“A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (Druga Korinćanima 3,18). Neki se vjernici boje suda. Žive u sumnji i očekivanju da neće biti dovoljno dobri da na kraju budu primljeni u nebo.

Dragi čitatelju, jesi li ti među strašljivima? Dopusti da ti dam izravan biblijski odgovor: nisi dovoljno dobar. Sam nikada nećeš uspjeti. Ali, Isus jest dovoljno dobar. Ako si ga prihvatio za svoga Spasitelja i Gospodara, onda On stoji na tvom mjestu. Dok Otac gleda tebe, On vidi samo savršenu pravednost svoga Sina umjesto umrljanog izvješća o tvom životu. Može li to stvarno biti istina? Vjeruj Božjoj Riječi koja ti daje sigurnost: “Budući da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo. Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

Kakve li utjehe! Kakve li sigurnosti! Božje prijestolje na nebesima je prijestolje milosti! Milost je naša živa nada, milost je naše spasenje.

To je stvarno radosna vijest. Bliži se sudnji dan! Slava Bogu!

William G. Johnsson

U Knjizi o sucima, primjerice, Gideonov najmlađi sin priča priču o tome kako je drveće jednom imalo vrlo važan sastanak (Suci 9,8-15). Ondje su bili maslinovo drvo, smokvino drvo, vinova loza i glog. Glog je rekao ostalom drveću: “Ako me doista hoćete pomazati za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske.” (Suci 9,15)
Evo prekrasne usporedbe koja je u to vrijeme ostavljala vrlo snažan dojam.
Slična usporedba pojavljuje se i u 2. kraljevima 14,9: “Libanonski je trn jedanput poslao glasnike k libanonskom cedru: ‘Daj kćer mome sinu za ženu’, ali su divlje zvijeri libanonske prošle i trn izgazile”. Jasno je da nikada nikakav trn nije nešto tako učinio. Ovaj je izraz upotrijebljen da se opiše netko koga pisac nije htio nazvati imenom.

Božja se riječ uspoređuje sa svjetiljkom ili svjetlom, hranom ili kruhom, čistim zlatom, vatrom, maljem, mačem, pa čak i s kišom i snijegom! Evo nekoliko tekstova u kojima su upotrijebljene ove snažne slike, to jest metafore.

Svjetiljka: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” (Psalam 119,105)
Hrana: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Matej 4,4; Job 23,12)
Zlato i med: “Neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.” (Psalam 19,10.11)
Oganj: “Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim.” (Jeremija 20,9)
Malj: “Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Jahvina – i nije li slična malju što razbija pećinu?” (Jeremija 23,29)
Mač: “Prihvatite kacigu – ono čim se spašava – i mač Duha, to jest riječ Božju.” (Efežanima 6,17)
Kiša i snijeg: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi, ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,10.11)

Može li se Božja riječ pravilno predočiti svim tim različitim simbolima? Svakako da može; štoviše, svaki simbol donosi neko novo viđenje kojega drukčije ne bismo uočili. Svaki od njih nalik je dodatnom oknu kroz koje dopire nova svjetlost.

Još jedan primjer probrane simbolike nalazimo u mnogim izrazima vezanim uz Isusovo ime. Navodimo nekoliko imena kojima je On nazvan. Svako od imena ima osobito značenje.
Ugaoni kamen: Efežanima 2,20; 1. Petrova 2,6
Sunce s visine: Luka 1,78
Zvijezda Danica: 2. Petrova 1,19
Sjajna zvijezda Danica: Otkrivenje 22,16
Janje Božje: Ivan 1,29-36
Kruh života: Ivan 6,35
Svjetlost svijeta: Ivan 8,12
Živi kamen: 1. Petrova 2,4
Kralj iz Judinog plemena: Otkrivenje 5,5
Pastir dobri: Ivan 10,11
Vrhovni Pastir: 1. Petrova 5,4

Sva ta simbolična imena samo su dodatak izravnim titulama koje su Mu dodijeljene: Božji Sin, Sin Čovječji, Spasitelj, Otkupitelj, Savjetnik, Posrednik, Svemoćni Bog, Vječni Otac, Knez mironosni, Veliki Svećenik, Blagoslovljeni i Jedini Vladar, Čežnja svih naroda, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. Tako ova uporaba simbola pomaže otkriti određene osobine Kristovog karaktera koje ne bismo dovoljno razumjeli da nisu ovako oslikani. Štoviše, svaki od njih otvara cijeli niz proučavanja koja će vas, samo ako ustrajete, odvesti u pravo kraljevstvo misli koje blista od Božje slave.

Upravo se uz proročanstvo vezuje snažna simbolika, i to ne bez razloga. Kad čitajući Bibliju dođete do drugog poglavlja Knjige proroka Daniela, otkrit ćete da se ona naširoko bavi velikim metalnim kipom. Prorok Daniel ga je ovako opisao babilonskom kralju Nabukodonozoru: “Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip. Vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.” (Daniel 2,31-35)

Kakvog li prizora! Nijedan holivudski filmski producent nikada ne bi takvo što stvorio. Svaki njegov dio imao je određeno značenje, ne samo za Nabukodonozora, nego za cijeli svijet, čak i za današnje naraštaje.
Danielovo tumačenje razjasnilo je Nabukodonozoru da je kip ništa drugo do sažetak svega što će se dogoditi u budućnosti. Četiri glavna dijela predočavala su slijed svjetskih kraljevstava za koje se većina povjesničara slaže da su bile četiri velike sile staroga doba, a zvale su se Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim.

I onda, kao što su stopala i prsti kipa bili dijelom od čelika a dijelom od gline, tako se i Rimsko Carstvo trebalo razdijeliti, kao što se i dogodilo. U “vrijeme tih careva”, ili carstava, Bog će sebi uspostaviti svoje vlastito vječno kraljevstvo. Sedmo poglavlje iste knjige uvest će vas u novu skupinu simbola. Ovdje su narodi uspoređeni za “zvijerima”. Babilon se više ne uspoređuje sa zlatnom glavom, već s lavom koji ima orlovo krilo. Umjesto s “poprsjem i rukama od srebra”, Medo-Perziju uspoređuje s leopardom, a Rim kao “četvrtu neman, strahovitu, užasnu i izvanrednu snažnu”.

Nova se sila uvodi pod simbolom “roga” i očito je iz konteksta da ona predočava veliku vjersko-političku silu koja stupa na svjetsku pozornicu s propašću neznabožačkog Rima. (Vidi Daniel 7,24.25) U Danielu 8 opet se mijenja simbolika. Ovdje prorok vidi “ovna s dva roga”, a poslije jarca koji “dolazi sa zapada povrh sve zemlje ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima”. (Daniel 8,5) Ovi se simboli nalaze u istom poglavlju gdje ovan, kako se kaže, predočava “kraljeve Medije i Perzije”, a jarac kralja Grčke. Veliki rog u ovom slučaju je “prvi kralj”. (Daniel 8,20.21) Taj prvi kralj nije nitko drugi do Aleksandar Veliki, čija je sudbina jasno prorečena u redcima koji slijede.

Ako otvorimo knjigu Otkrivenja, otkrit ćemo da je prepuna simbola, tako da neki smatraju da ju je zbog toga teško razumjeti. Pa ipak, nije tako teško. Kad jednom razjasnimo najvažnije simbole, ostatak knjige je lakše razumjeti. U prvom poglavlju gledamo Krista kako šeće između sedam svijećnjaka. Isprva to može izgledati čudno, no svijećnjaci su jednostavno simboli crkava koje su, nakon svega, trebale biti svjetlost usred mraka svjetovnosti oko njih. U petom, šestom i sedmom poglavlju govori se o sedam pečata i o otvaranju prvih četiriju pečata. Opisana su i četiri jahača, koji se često nazivaju četiri jahača Apokalipse. Očito je da su to simboli.
Ali, što znače?

S neobičnom kratkoćom i točnošću oni oslikavaju pad Crkve iz njezine prvobitne čistoće pa sve do vremena kad postaje potpuno pokvareno tijelo koje pravim Kristovim sljedbenicima donosi mučenja i smrt.
Od osmog do jedanaestog poglavlja pronaći ćete još više čudnih simbola. Ovaj put su to anđeli s trubljama koji donose strahovitu nesreću na svijet. Taj je dio teško razumjeti sve dok ne shvatimo da ove riječi oslikavaju nagovještaj uspona i napretka onih okrutnih barbarskih likova koji su odigrali veliku ulogu u raspadu Rimskog Carstva. U dvanaestom poglavlju je prava Božja Crkva predočena ženom “obučenom u sunce i s mjesecom pod njezinim nogama, a na glavi ima krunu sa dvanaest zvijezda”, što nesumnjivo predočava Crkvu i dvanaestoricu apostola. Žena ima dijete, što očito mora biti Isus Krist, Božji Sin.

U sljedećim redcima pojavljuje se prizor s “velikim Zmajem” čiji je rep povukao trećinu nebeskih zvijezda i bacio ih na zemlju. Ovo jasno oslikava Sotonu koji je na Nebu podigao veliku pobunu, zaveo mnoge anđele i u davna vremena na Zemlju donio grijeh.

Kad smo pravilno protumačili simbole, ovo dvanaesto poglavlje Otkrivenja postaje osobito važno jer ukratko prikazuje podrijetlo grijeha, pozadinu velike borbe između Krista i Sotone i prave uzroke vjekovnog progonstva prave Božje djece. U trinaestom poglavlju opisuje se jedna druga zvijer koja je, čini se, utjelovljenje svih dosad spomenutih zvijeri. Nalikuje leopardu, medvjedu i lavu, a Zvijer joj je dala svoju moć, sjedište i veliku vlast.
Jedna od sedam glava ove zvijeri je “smrtonosno ranjena”, nakon čega dolazi do izlječenja rane, čemu se sav svijet divi.

Većina protestantskih tumača smatra kako ovaj simbol predočava neobičnu povijest papinstva, koje je smrtno ranila reformacija i događaji nakon nje, a sada se ponovno uzdiže u svjetsku silu.

Još jedan snažan simbol pojavljuje se u Otkrivenju 13. Opisan je kao “druga Zvijer” koja “izlazi iz zemlje”. Imala je dva roga kao janje, a govor kao zmaj. Mnogi su uvjereni da ona predočava Sjedinjene Američke Države koje su na početku svoje povijesti podupirale dva velika načela o građanskoj i vjerskoj slobodi, a na njih će zaboraviti u konačnoj borbi za vlast u posljednje dane. Nemoguće je u ovom članku učiniti više od samog spominjanja tih vrlo važnih pitanja, od kojih svako zaslužuje pomnjivo proučavanje u koje bi se predani čitatelj trebao što prije udubiti.

Imajući sve to na umu, možda se pitate zašto se biblijski pisci nisu jasnije izražavali. Zar ne bi bilo mnogo bolje da su manje upotrebljavali slike, a više izravno iznošenje?

Postoje valjani razlozi za uporabu slika, osobito u Ivanovo vrijeme. Kao rimski zatočenik na otoku Patmosu, bio je u vrlo teškom položaju. Da je otvoreno i naširoko pisao o skoroj zloj kobi Rima, sigurno bi bio smjesta pogubljen. Pišući u simbolima i slikama, mogao je svojoj braći po vjeri uputiti vijest utjehe da će njihovi progonitelji biti konačno poraženi.

I tako, dok su Ivanovi rimski stražari mislili da pergament na kojem piše ne sadrži ništa više nego samo besmisleno mudrovanje senilnog stogodišnjaka, on je zapravo prenosio Božjem narodu poruku povjerenja i nade.

Danas kad povijest svjedoči o ispunjenju Ivanovih pretkazanja, možemo vidjeti kako je čudnovata objava koju mu je Bog dao i kako je mudra i prikladna simbolika kojom se služio. Ako ste došli u kušnju da izostavite proročke knjige u Bibliji jer su tako pune “rogova i kopita”, odbacite takvu odluku. Možda će vam trebati malo vremena da dokučite puno značenje svih upotrijebljenih simbola, no ako ustrajete u proučavanju, na kraju će vas obasjati veliko svjetlo s ovih najdragocjenijih mjesta. Tako ćete riješiti ne samo vaše trenutačne probleme u proučavanju Biblije, nego i one koji će se pojaviti ubuduće.

Dakle, u tim naizgled teškim knjigama napisana je povijest unaprijed. U njima je otkrivena budućnost, u njima Bog govori o našem vremenu i onom koje slijedi, u njima imamo “… vrlo sigurno sve proroštvo. Dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima”. (2. Petrova 1,19)

Arthur S. Maxwell