U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.

U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.

Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.

Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!

U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.

Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?

S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?

Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?

Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.

Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”

Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.

Philip Yancey

On je odista živ, zar ne? On nije tamo u Jeruzalemu u grobu! Mogu vam to i osobno posvjedočiti jer sam pohodio jedno od mjesta za koje se smatra da je bilo grob Josipa iz Arimateje i u koji je bilo položeno Kristovo tijelo. Na vratima iznad toga grobnog mjesta piše velikim slovima na engleskom jeziku: HE IS NOT HERE — HE IS RISEN, ili kako bi se to reklo na našem jeziku: ON NIJE OVDJE — ON JE USTAO! U to većina kršćanskog svijeta danas ne sumnja. Taj grob bio je prazan toga prvog uskršnjeg jutra prije dvije tisuće godina. Isus je uskrsnuo. I danas riječi ON NIJE OVDJE odzvanjaju u našim ušima jer je toga dana Isusov grob bio zatečen prazan. Ali, s druge strane gledano, hvala Bogu što mi možemo reći danas na ovom mjestu: KRIST JE OVDJE — S NAMA, i to je najmoćnija poruka u predvečerje Uskrsa.

Ova poruka se mora iznova i iznova naglašavati. Svi se mi možemo poistovjetiti sa ove tri žene opisane u izvješću evanđelista Marka, najranijem zapisu. Rano te nedjelje, one su pošle na grob da bi pomazale Kristovo tijelo. Dolazeći grobu razmišljale su kako će odmaknuti veliki kamen s groba te ući u unutrašnjost grobnice. Kad su došle na mjesto s kojega su mogle vidjeti grob, ugledale su kako je pečat s groba maknut i kako je kamen otkotrljan u stranu, i prolaz je bio slobodan. Na samom ulazu ugledale su mladića u dugoj bijeloj haljini, da budemo određeniji: anđela, koji im je rekao da se ne plaše, jer je vidio njihovu zaprepaštenost prizorom, što uopće nije začuđujuće s obzirom da su vidjele nešto nadnaravno. Anđeo je znao zbog čega su one zašto su one došle: da pomažu Isusovo mrtvo tijelo, što je trebala biti vrlo plemenita gesta. Ali tijelo više nije bilo u grobu. Ovaj mladić rekao je ovim ženama: “On više nije ovdje – uskrsnuo je!” Ova spoznaja nije bila za njih nešto novo, nešto što nisu mogle znati. Isus je to puno puta nagoviještao i govorio učenicima, ali oni to nisu razumjeli. Činjenica da ga nisu zatekle u grobu još uvijek im nije imala smisla.

Ovaj je mladić zatim rekao ženama — Mariji Magdaleni, Mariji majci Jakova, jednog od dvanaestorice učenika i Salomi: “Idite i recite to učenicima — posebice Petru, čovjeku koji se odrekao tog istog Isusa i učinio grozotu baš poput Jude — idite i recite im jednu vrlo važnu vijest. Vijest da njihov voljeni Spasitelj nije umro, već je uskrsnuo i želi se susresti s njima u Galileji. Neka pohitaju tamo.” Možemo si samo zamisliti prizor kako su ove žene bile zbunjene, što od nebeskog bića koje su ugledale, što od prizora, što od radosti jer je njihov Spasitelj živ! Zamišljamo ih kako trče i posrću noseći radosnu vijest o uskrslom Kristu svojoj braći, Kristovim učenicima i sljedbenicima koji su u strahu od daljnjeg progona sbili kriveni u gornjoj sobi, gdje su proveli posljednje trenutke s Isusom Kristom.

Posljednji prizor koji vidimo u ovom kratkom izvješću jest taj da ove žene, nakon što su čule riječi anđela, uplašene i zbunjene odlaze od groba te nikom ništa nisu rekle jer, kaže Biblija – bile su u strahu, bojale su se!

Bog i nama danas govori, ne preko anđela već kroz svoju Riječ, Bibliju: Dragi kršćani, sljedbenici Isusa Krista, ne bojte se! Ne tražite Krista tamo gdje se On ne nalazi. Jer On više nije u grobu, On nije ovdje, On je uskrsnuo! Isus Krist je živi Bog! Mnogi osnivači velikih svjetskih religija bili su značajne osobe, imali su karizmu, velik utjecaj i učinili su velika djela. Ali oni danas počivaju u svojim grobovima. Ali samo je jedan Bog i samo je Jedan uskrsnuo, a to je Isus Krist. Svojim uskrsnućem Krist je svima koji su u Njega vjerovali, i koji danas vjeruju, zajamčio uskrsnuće i vječni život. Još za svoga života na ovoj zemlji rekao je: “Ja sam uskrsnuće i život — reče Isus. — Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. Tko god živi i vjeruje u me sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?“ (Ivan 11,25.26) Ovo je radosna i najbolja vijest u ovo vrijeme kad se svi sjećamo Kristovog uskrsnuća.

KRIST NIJE OVDJE — USKRSNUO JE! I tebi jamči ukrsnuće u dan kad ponovno dođe po nas! Pohitajmo i mi odnijeti ovu vijest svim ljudima, ali bez straha i hrabro, jer je to vijest nade i ohrabrenja za čovječanstvo! Iskusimo posebne blagoslove sjećanja na Kristovo uskrsnuće!

Neven Klačmer

“Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’” (Izaija 14,12-14)

Kad su njujorške tornjeve blizance razorili zrakoplovi koji su bili uporabljeni kao bombe, poginulo je oko tri tisuće ljudi. Kad su bombe eksplodirale u vlaku u Madridu, bilo je mnogo poginulih. Kad su u londonskoj podzemnoj željeznici eksplodirale bombe i mnogi ljudi izgubili život, tko je na kraju za sve bio odgovoran? Da, svakako su donekle odgovorni bombaši samoubojice i njihova mreža Al-Qaeda. No vratimo se u prošlost.

Kad je Bog stvorio zemlju, u Postanku čitamo: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Postanak 1,31) Ubrzo nakon toga čitamo kako je zmija kušala Evu i kako je u Edenskom vrtu sve završilo loše. Iza zmije se krio Sotona, arkanđeo koji je posijao sumnju u Božju ljubav. Pojava grijeha u savršenom svemiru bila je potpuno nelogična i neshvatljiva. Ali Bog nije stvorio robote, već bića koja su mogla voljeti ako su tako odlučila, razmišljati i postupati po Njegovoj volji ako su to željela. Dokle god je njihova pobuda bila ljubav prema Bogu, željeli su živjeti sukladno Njegovim planovima i ciljevima. Ali onda je Lucifer počeo izražavati sumnju u Božje namjere i planove. Tako je došlo do velikog sukoba.

Bog je planirao i stvorio svemir u kojem će vladati ljubav. Tu je ljubav pokazao i prema Luciferu i ostalom svemiru. Nije želio odmah uništiti Sotonu jer bi Mu u tom slučaju svemir služio iz straha. Ivan je u Otkrivenju 12,7-9 napisao: “Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija koja se zove đavao — sotona, zavodnik cijeloga svijeta — bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.”

Adam i Eva podlegli su Sotoninim kušnjama kad je on opet izrazio sumnju u božansku mudrost i silu. Bombaši samoubojice i njihovi nalogodavci slijedili su Sotonine lukave zamisli. “Okrivimo Boga za nasilje, patnju i smrt”, kaže Sotona. Veliki sukob između Krista i Sotone nastavlja se, ali hvala Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu, on će uskoro završiti. Ovaj veliki sukob mnogi ljudi ne razumiju. Oni niječu postojanje Sotone. Drugi vjeruju da će zemlja postupno postati bolja i da će na njoj na kraju zavladati utopija jer će ljudi naučiti živjeti u miru i više neće međusobno ratovati. Veliki sukob pokazuje da zemlja i ljudi postaju sve gori; da ima sve više ratova, bolesti i epidemija. Ali Bog će se u svoje vrijeme umiješati i spasiti one koji Ga ljube. Njegovom krvlju otkupljena djeca radovat će se što će zavladati ljubav, a ne mržnja.

David i Gaya Currie