I to proročko vrijeme počelo je otkucavati čim su Eva i Adam okusili zabranjeno voće i otvorili vrata svijeta nepojmljive tame. Upravo tu, u oskvrnjenom Edenskom vrtu, Gospodin je Evi obećao da će njezini potomci uništiti neprijatelja – Sotonu (Postanak 3,15). Kada je Eva zatrudnjela, ponadala se da je došao čas i da će se u Kajinu ispuniti to obećanje. A Bog je čuvao ovu nadu živom i nastavio ispunjavati nevjerojatna obećanja o Djetetu koje će spasiti svijet, obećanja o Bogu koji će živjeti među ljudima i obećanja o Božjem kraljevstvu koje će na koncu biti uspostavljeno! Obećanja o miru i izobilju, izlječenju i životu koji nikada ne prolazi.

Čas nije stigao ni u Abrahamovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Mojsijevo vrijeme. Čas nije stigao ni u Davidovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Izaijino vrijeme. Čas nije stigao ni u Danielovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Malahijino vrijeme.

Ali taj čas je u jednom trenutku ipak došao. Djevojka je zatrudnjela, Dijete se rodilo, bilo je siromašno, skromno i savršeno, naraslo je, postalo Čovjek, i taj Čovjek Isus je izgovorio: “Ispunilo se vrijeme!” Čas je došao. Vjekovna nada, želja naroda, čežnja svakog ljudskog srca od Eve, preko Marije, pa do vas – došla je. Emanuel, “Bog s nama”. Isus, “Spasenje”. Čas je stigao! Mudrost mudraca i riječi proroka ispunile su se. Čas je došao!

Bog u Isusu ispunjava svako obećanje koje je dao čovječanstvu da će biti s njim, da će djelovati, da će kraljevati. Raskošna ljepota Božjeg kraljevstva do ovog trenutka bila je samo obećanje. Ali sada je došao čas! Bog je u Isusu s obećanja prešao na ispunjenje. Božje kraljevstvo se približilo. Da, Božje kraljevstvo je blizu. Djelić Neba obasjao je Zemlju, nebeska stvarnost je ušla u našu zemaljsku. Božje kraljevstvo se približilo u Isusu.

Kessia Reyne Bennet

Najveći stvaratelji-kipari na Zemlji nikada neće moći isklesati tako plemenito biće. Možda bi Michelangelo i mogao oblikovati sjajnu vanjštinu, ali što s anatomijom i fiziologijom koja je brižljivo zamišljena da bi funkcionirala i odavala savršenost?

Savršeni je kip ležao završen s kosom, trepavicama i noktima na njihovim mjestima, ali Bog još nije završio posao. Ovaj čovjek nije trebao sakupljati prašinu, već živjeti, misliti, stvarati i rasti u slavi. Nagnuvši se nad ovim veličanstvenim oblikom, Tvorac mu u nosnice “udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”. (Post 2,7; usporedi: 1,26). Uzimajući u obzir čovjekovu potrebu za društvom, Bog mu je načinio “pomoć kao što je on”. Bog “pusti tvrd san” na Adama i dok je Adam spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i stvorio ženu (Post 2,18.21.22). “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tada ih je Bog blagoslovio i rekao im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite” Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” Adamu i Evi poklonjen je dom u vrtu koji je bio veličanstveniji od najljepšeg
suvremenog doma na Zemlji. U njemu su bila stabla, vinove loze, cvijeće, brda, doline – sve je to ukrasio sam Umjetnik. Dva su posebna stabla, drvo života i drvo spoznaje dobra i zla, bila tamo. Bog je dao Adamu i Evi dozvolu da slobodno jedu sa svakoga drveta, osim s drveta spoznaje dobra i zla (Post 2,8.9.17).

Tako je ostvaren vrhunski događaj tjedna stvaranja. I “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)

Koji su svojstveni dijelovi ljudskog bića? Je li ono sačinjeno od stanovitog broja neovisnih sastavnih dijelova, kao što su tijelo, duša i duh?

Dah života. “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7)

Kad je Bog bitne sastojke zemlje promijenio u živo biće, On je “udahnuo dah života” u nozdrve Adamovog beživotnog tijela. Ovaj dah života je “dah Svesilnoga” (Job 33,4) – iskra života. Mi ga možemo usporediti s električnom strujom, koja – dok protječe kroz različne električne sastavne dijelove, preobražava mirnu, sivu, staklenu ploču na kutiji u treperavo razlijevanje boja i radnji – kad okrenemo dugme na televizoru u boji. Električna struja donosi zvuk i pokret tamo gdje nikada nije bilo ničega.

Čovjek – živa duša. Što je učinio dah života? Kad je Bog oblikovao ljudsko biće od bitnih sastojaka zemlje, svi su organi bili zastupljeni – srce, pluća, bubrezi, jetra, slezena, mozak – sve savršeno, ali beživotno. Tada je Bog udahnuo dah života u ovu beživotnu tvar i “tako postane čovjek živa duša”.

Pismena jednadžba je pravocrtna: prah zemaljski (bitni sastojci zemlje) + dah života = živo biće, živa duša. Sjedinjenje bitnih sastojaka zemlje s dahom života imalo je kao rezultat živo biće ili dušu.

Ovaj “dah života” nije ograničen samo na ljude. Svako ga živo biće ima. Biblija, na primjer, pripisuje dah života i onim životinjama koje su ušle u Noinu arku i onima koje nisu ušle (Post 7,15.22).

Hebrejski izraz za Postanak 2,7, koji je preveden riječima “živa duša” ili “živo biće” je nephesh chayyah. Ovaj izraz ne određuje izričito čovjeka, jer se odnosi i na morske životinje, kukce, gmazove i divlje zvijeri (Post 1,20.24; 2,19).

Nephesh (nefeš) je preveden kao “biće” ili “duša” i potječe od riječi naphash, što znači ‘disati’. Njegov je grčki ekvivalent u Novom zavjetu psyche. Budući da je dah najočitiji dokaz života, nephesh u osnovi označuje čovjeka kao živo biće, osobu. Kad se primjenjuje na životinje, kao u izvještaju o stvaranju, onda ih opisuje kao živa stvorenja koja je Bog stvorio. Važno je zamijetiti da Biblija kaže da je čovjek postao živa duša. Ništa u izvještaju o stvaranju ne upućuje na to da je čovjek primio, dobio dušu – neku vrst odvojenosti cjeline koja je prigodom stvaranja sjedinjena s ljudskim tijelom.

Nedjeljiva cjelina. Važnost izvještaja o stvaranju za pravilno razumijevanje čovjekove naravi ne može se dostatno naglasiti. Ističući njegovo organsko jedinstvo, Sveto pismo slika čovjeka kao jednu cjelinu. Kako se onda duh i duša dovode u vezu s čovjekovom naravi?

1. Biblijsko značenje duše. Kao što smo već spomenuli, starozavjetna “duša” je prijevod hebrejske riječi nephesh. U Postanku 2,7 ona označuje čovjeka kao živo biće nakon što je dah života ušao u fizičko tijelo sačinjeno od bitnih sastojaka zemlje. Isto tako nova duša počinje živjeti kad god se jedno dijete rodi, svaka “duša” postaje novom jedinicom života, jedinstveno različna i odvojena od svih ostalih sličnih jedinica. Ovaj kvalitet individualnosti u
svakom živom biću koji ga uobličuje u jedinstvenu cjelinu, čini se da je misao koju ističe hebrejska riječ nephesh. Kad se upotrebljuje u ovom smislu, nephesh nije dio neke ličnosti, on jest ličnost i u mnogim slučajevima prevodi se kao “čovjek”, “lice” (vidi: Post 14,21; Br 5,6; Pnz 10,22; usporedi: Ps 3,2) ili kao “sam” (Lev 11,43; 1 Kr 19,4; Iz 46,2 itd.).
“S druge strane, izrazi kao ‘moja duša’, ‘tvoja duša’, ‘njegova duša’, itd. obično su idiomi ličnih zamjenica ‘ja’, ‘mene’, ‘ti’, ‘on’, itd. (vidi: Post 12,13; Lev 11,43.44; 19,8; Jš 23,11; Ps 3,2; Jr 37,9; itd.) Na više od 100 od 755 mjesta u Starom zavjetu nephesh se prevodi kao ‘život’ (Post 9,4.5; 1 Sam 19,5; Job 2,4.6; Ps 31,13, itd.).

Često se nephesh odnosi na želje, prohtjeve ili strasti (usporedi: Pnz 23,24; Izr 23,2; Prop 6,7), pa se katkad prevodi i riječima ‘apetit, prohtjev, lakomost’ (Izr 23,2; Prop 6,7). Može se odnositi i na sjedište osjećaja (Post 34,3; Pj 1,7 itd.), a ponekad predstavlja i čovjekovu volju, kao kad se prevodi riječima zadovoljstvo, uživanje u Pnz 23,24; Ps 105,22; Jr 34,16. U Brojevima 31,19 nephesh je ‘ubio’, a u Sucima 16,30 (gdje je ova riječ prevedena u ja – formi) umire. U Brojevima 5,2 (‘mrtvac’) i 9,6 (‘mrtvo tijelo’) odnosi se na leš (usporedi: Lev 19,28; Br 9,7.10)

Poraba grčke riječi psyche u Novom zavjetu slična je porabi riječi nephesh u Starom zavjetu. Upotrebljuje se kako za životinjski, tako i za ljudski život (Otk 16,3). U Svetom pismu prevedena je četrdeset puta jednostavno kao ‘život’ ili ‘životi’ (vidi: Mt 2,20; 6,25; 16,25; itd.). U nekim slučajevima upotrebljuje se u jednostavnom značenju ‘ljudi’, ‘narod’ (vidi Dj 7,14; 27,37; Rim 13,1; 1 Pt 3,20; itd), a u drugim je ona izjednačena u značenju s ličnom zamjenicom (vidi: Mt 12,18; 2 Kor 12,15; itd.). Katkad se odnosi na osjećaje (Mk 14,34; Lk 2,35), na duh (Dj 14,2; Fil 1,27) ili na srce (Ef 6,6).

Psyche nije besmrtna, već podliježe smrti (Otk 16,3). Ona se može uništiti (Mt 10,28). Biblijski citat upućuje da se ponegdje nephesh i psyche odnose na cijelu ličnost, a drugdje na posebno čovjekovo svojstvo kao što su osjećaji, prohtjevi, sklonosti. Ovakva poraba, međutim, ni u kom slučaju ne ističe da je čovjek biće sastavljeno od dvaju posebnih i različnih dijelova. Tijelo i duša postoje u zajednici; oni zajedno čine nedjeljivo jedinstvo. Duša nema nikakav svjestan život izvan tijela. Ne postoji tekst koji upućuje na to da duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo.

2. Biblijsko značenje duha. Dok hebrejska riječ nephesh prevedena riječju duša označuje individualnost ili osobu, dotle se starozavjetna hebrejska riječ ruach, prevedena riječju duh, odnosi na iskru života koja daje snagu i bitna je za osobni opstanak. Ona označuje božansku silu ili životno počelo koje daje život ljudskom biću.

Ruach se pojavljuje 377 puta u Starom zavjetu i najčešće se prevodi riječima ‘duh’, ‘vjetar’, ili ‘dah’ (Post 8,1; itd.). Riječ se takodjer upotrebljuje da označi životnu snagu (Suci 15,19), hrabrost (Jš 2,11), narav ili ljutitost (Suci 8,3), raspoloženje (Iz 54,6), moralni karakter (Ez 11,19) i sjedište osjećaja (1 Sam 1,15).

U smislu daha, ruach je kod ljudi istovjetan s onim kod životinja (Prop 3,19). Čovjekov ruach napušta tijelo prilikom smrti (Ps 146,4) i vraća se Bogu (Prop 12,7; usporedi: Job 34,14). Ruach se često upotrebljuje za Božji Duh kao u Knjizi proroka Izaije 63,10. U Starom zavjetu ruach u odnosu na čovjeka nikada ne označuje inteligentnu cjelinu kadru za osjećajno postojanje izvan fizičkog tijela.

Novozavjetni ekvivalent za ruach je pneuma ‘duh’, od pneo ‘puhati’ ili ‘disati’. Kao i kod ruach ni u ovoj riječi nema ničeg nedjeljivo povezanog što bi označilo cjelinu u čovjeku kadru za svjestan opstanak izvan tijela, a niti njena novozavjetna poraba u odnosu na čovjeka ni na koji način ne označuje neki takav koncept. U navodima kao što su Rim 8,15; 1 Kor 4,21; 2 Tim 1,7; 1 Iv 4,6, pneuma označuje ‘raspoloženje’, ‘stav’ ili ‘stanje osjećaja’. Također se upotrebljuje kao oznaka raznih vidova ličnosti kao u Galaćanima 6,1; Rim 12,11; itd. Kao što je i s ruach, pneuma se vraća Bogu u trenutku smrti (Lk 23,46; Dj 7,59). Kao i ruach, pneuma se također upotrebljuje i za Božji Duh (1 Kor 2,11.14; Ef 4,30; Heb 2,4; 1 Pt 1,12; 2 Pt 1,21. itd).

3. Jedinstvo tijela, duše i duha. Kakav je odnos između tijela, duše i duha? Kakav je utjecaj ovog odnosa na čovjekovo jedinstvo?

a) Dvostruka sjedinjenost. Premda Biblija sagledava čovjekovu narav kao jedinstvo, ona precizno ne određuje odnos između tijela, duše i duha. Ponekad se riječi duša i duh upotrebljuju naizmjenično. Zamijetite njihov paralelizam u Marijinom izricanju radosti nakon priopćenja što joj ga je prenio anđeo: “Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome.” (Lk 1,46.47.)

U jednom je slučaju Isus okarakterizirao čovjeka kao tijelo i dušu (Mt 10,28), a u drugom slučaju apostol Pavao kao tijelo i duh (1 Kor 7,34). U prvom se tekstu duša odnosi na uzvišeniju čovjekovu sposobnost, po svoj prilici na um preko koga on komunicira s Bogom. U drugom se riječ duh odnosi na ovu uzvišeniju čovjekovu sposobnost. U oba slučaja tijelo obuhvaća fizički, kao i osjećajni vid ličnosti.

b) Trostruka sjedinjenost. Postoji jedan izuzetak od općeg određenja čovjeka koji obuhvaća dvostruku sjedinjenost. Apostol Pavao koji govori o dvostrukom jedinstvu tijela i duha, također govori i o trostrukoj sjedinjenosti. On tvrdi: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1 Sol 5,22.23) Ovo mjesto priopćuje apostolovu želju da nijedan od ovih vidova jedne osobe ne bude isključen iz procesa posvećenja.

U ovom slučaju duh se može shvatiti kao “više načelo inteligencije i misli kojim je čovjek obdaren i preko koga Bog može komunicirati svojim Duhom (vidi: Rim 8,16). Obnovljenjem uma što ga izvršuje Sveti Duh pojedinac se preobražava u Kristov lik (vidi: Rim 12,1.2). S pomoću ‘duše’ … kad se razlikuje od duha, može se shvatiti dio čovjekove naravi koji se izražava preko nagona, osjećaja i želja. Ovaj dio čovjekove naravi također se može posvetiti.
Kad se, radom Svetoga Duha, um dovede u sklad s Božjim umom i posvećeni um zavlada nad nižom naravi, nagoni, koji bi inače bili u suprotnosti s Bogom, pokoravaju se Njegovoj volji.

Tijelo nad kojim vladaju viša ili niža narav je fizički sklop – meso, krv i kosti. Pavlov redoslijed: prvo duh, zatim duša i na kraju tijelo, nije stjecaj okolnosti. Kad je duh posvećen, um je pod božanskim nadzorom. Posvećeni će um, opet, imati posvećujući utjecaj na dušu, tj. na želje i osjećaje. Osoba u kojoj dođe do ovog posvećenja, neće zloupotrijebiti
svoje tijelo pa će onda njeno fizičko zdravlje napredovati. Na taj će način tijelo postati posvećenim sredstvom kojim će kršćanin moći služiti svome Gospodinu i Spasitelju. Pavlov poziv na posvećenje jasno je ukorijenjen na pojmu o sjedinjenosti ljudske naravi i pokazuje da efikasna priprema za Kristov drugi dolazak zahtijeva pripremu cijele ličnosti – duha, duše i tijela.

c) Nedjeljiva, suosjećajna sjedinjenost. Jasno je da je svako ljudsko biće nedjeljiva cjelina. Tijelo, duša i duh djeluju usko surađujući i otkrivajući jak suosjećajni odnos između čovjekovih duhovnih, duševnih i tjelesnih sposobnosti. Nedostaci u jednoj oblasti, ometat će druge dvije. Bolestan, nečist ili zbrkan duh ili duša imat će isto tako presudni utjecaj na čovjekovo emotivno i tjelesno zdravlje. Obratni je slučaj također istinit. Slab će bolestan tjelesni sklop koji pati imati štetan utjecaj na čovjekovo emotivno i duhovno zdravlje. Utjecaj što ga darovi vrše jedni na druge znači da svaki pojedinac ima odgovornost koju mu je Bog dao za očuvanje tih darova u najboljem mogućem stanju. Čineći tako, on predstavlja obnovu životno važnog dijela bića po Tvorčevom obličju.

Nabukodonozor je, svakako, spadao među uspješne pripadnike ljudskog roda. Pripadao je vrhuški i bio je svjestan toga. Bio je ponosan – ponosan na ono što jest, ponosan na svoja dostignuća, ponosan na svoje dostojanstvo. Bio je sve, samo ne i siromah u duhu. Bio je ponosan na svoj duh, radovao se što ga ima.

Nabukodonozorov duhovni stav izražava samu srž problema grijeha. Grijeh je pogrešno usmjerena ljubav. Srž grijeha je preusmjeravanje naše ljubavi s Boga i naših bližnjih na nas same. To je stavljanje našeg malog “ja” u samo središte svemira; to je ponos što smo upravo takvi kakvi jesmo. To je bio i Luciferov problem. “Uspet ću se na nebesa,” hvalisao se, “povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Ukratko, Lucifer je proglasio sebe bogom svog života. Čineći to, postao je Sotona, protivnik Božji i Kristov.

Adam i Eva su krenuli sličnim putem kada su uzdigli svoju volju i svoj put iznad Božje volje i Božjeg puta. Taj buntovni grijeh je izazvao svu bijedu koja je otada zadesila planet Zemlju. Oholost i samodovoljnost sačinjavaju samu srž problema grijeha. Upravo zato je Isus započeo objašnjavanje načela svoga kraljevstva izrekom: “Blago siromasima u duhu!” Želio je da odmah pogodi u samo srce problema. Ništa se nije moglo učiniti sve dok se ne razobliči srž problema. Najveća potreba ljudskih bića je presađivanje srca. Bog želi uzeti moj sebični, egocentrični život i preobraziti ga u život nesebične ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Prvi korak u božanskom kirurškom zahvatu na srcu je postavljanje dijagnoze, otkrivanje problema. Zatim se svaki od nas mora pojedinačno suočiti s tim problemom u sebi. Na taj način Isus “napada” našu ljudsku narav, naše uobičajene ljudske putove. On želi da ja i ti uvidimo kako je siromaštvo duhom prvi korak u približavanju Njegovom kraljevstvu. Pitanje je želim li biti siromah da bih ušao u Njegovo kraljevstvo?

George R. Knight

Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost. Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Jo Ann Davidson

“U početku stvori Bog nebo i zemlju”, stoji u prvom retku Biblije, i ta objava uvijek se iznova ponavlja u ovoj Knjizi.

“Ti si, Jahve, Jedini!” kaže Nehemija. “Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve oživljavaš.” (Nehemija 9,6)

Psalmist pouzdano objavljuje o Bogu: “U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku Tvojih.” (Psalam 102,26)

“Podignite oči i gledajte”, poziva prorok Izaija, “tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu… Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje.” (Izaija 40,26.28)

Poganskim svećenicima u Listri, koji su mu namjeravali iskazati štovanje, Pavao je rekao: “Ljudi, što to činite? I mi smo smrtnici kao i vi! Ali vam kao Radosnu vijest donosimo zapovijed da se obratite od tih ispraznih stvorova živome Bogu, koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima.” (Djela 14,15)

Pavao Atenjanima objavljuje da je “Bog Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, On… je Gospodar neba i zemlje… svima daje životni dah i sve ostalo.” (Djela 17,24.25)

A Ivan poziva sve nas: “Bojte se Boga, i zahvalite Mu… Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7) Jeste li se zapitali kako je Bog stvarao svemir?

Vaša Biblija sadrži jednostavan odgovor. “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.” (Hebrejima 11,3) Novi zavjet u prijevodu Dude i Fućaka taj tekst daje ovako: “Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.”

Zamijetimo kako taj tekst ne tvrdi da je Bog nešto stvorio ni iz čega, premda je to mogao učiniti. On ne ide u pojedinosti. Samo kaže da je Bog načinio vidljivo iz nevidljivoga, što bi mogao biti dovoljno snažan iskaz znanstvene istine da je energiju moguće pretvoriti u materiju.

Koliko je Bogu trebalo vremena da učini svako od tih velikih čuda? Samo toliko koliko je bilo potrebno za izgovaranje riječi.

“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta Njegovih sva vojska njihova… Jer On reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,6-9)

“Hvalite Ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Jahvino, jer On zapovijedi i postadoše.” (Psalam 148,4.5)

To ne znači da je Bog stvorio u svemiru sve odjednom; to samo otkriva Njegov način stvaranja. Bog samo treba progovoriti, izraziti želju, i atomi se pokoravaju Njegovoj volji.

Prema tome, Bogu ne trebaju duga vremenska razdoblja da bi ostvario svoje zamisli. On može djelovati vrlo brzo. Kazati da su za evoluciju svijeta ili njegovih stvorenja potrebni eoni i eoni, to jest duga vremenska razdoblja, znači neopravdano ograničiti Božju moć. On se po svojoj volji može poslužiti vremenom, a može ga i posve zanemariti.

Svojim najsuvremenijim teleskopima Keck, Palomar i Hubble astronomi mogu snimiti svjetlosti zvijezde što je postojala prije milijardu godina. Ali tu zvijezdu je vječni, svemogući Stvoritelj mogao načiniti u jednom trenu — “dahom usta svojih”.

Kad je Bog odlučio stvoriti naš svijet, On je izabrao učini to za šest dana. To je bilo Njegovo pravo. Njemu za to nije trebalo šest dana. Bilo bi Mu dovoljno šest minuta ili samo šest sekundi.

Zašto je uzeo šest dana, a ne šest godina ili šest milijuna godina? Iz posebnog razloga koji će Vam postati jasnim kad čitate izvještaj u prvim dvama poglavljima knjige Postanka.

Prvog je dana Bog rekao: “Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.” (Postanak 1,3) Bio je to početak smjenjivanju večeri i jutara, dana i noći.
Drugog je dana rekao: “Neka bude svod!” I pojavio se prostor između mora i oblaka (6. redak).
Trećeg dana pojavilo se kopno koje je iznenada prekrio biljni pokrov (9-12. redak).
Četvrtog je dana Bog rekao: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom” — i pojavili su se Sunce i Mjesec (14. redak).
Petog je dana Bog rekao: “Neka provrve vodom živi stvorovi, i ptice krilate nek polete nad zemljom, svodom nebeskim. Stvori Bog morske grdosije.” (20. i 21. redak)Odjednom su ptice zapjevale, a mora se napunila ribama.
Šestog je dana Bog rekao: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” (24. redak) I životinje raznih vrsta napučile su prekrasne šumarke i polja.

Bog je načinio prelijepi svijet. Bio je pun blaga — zlata, srebra, dragog kamenja; pun hrane — orašastih plodova, voća i žitarica te čiste vode; pun ljepote — drveća, paprati i cvijeća; pun čudesnih živih stvorenja — ptica, riba i životinja svake vrste i boja.

Tada, još uvijek šestoga dana, kad je sve bilo spremno za vrhunsko djelo stvaranja, Bog kaže: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (26. i 27. redak)

Na taj način Bog je ispunio svoju prvotnu zamisao o ovoj Zemlji, kako to otkriva prorok Izaija: “Da, ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj — On je Bog — koji je oblikovao i sazdao zemlju, koji ju je učvrstio i nije ju stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje.” (Izaija 45,18)

Sada su se pojavili njezini stanovnici, izvrsno opremljeni da se množe i napune Zemlju i sebi ju podlože. (Postanak 1,28) Upravo izišli iz Božje ruke, oni su bili tako prekrasna stvorenja da Vaša Biblija kaže kako su Adam i Eva bili okrunjeni “slavom i sjajem” i samo “malo manji” od anđela. (Psalam 8,5)

Od Boga danom moći da vide i čuju, mirišu i osjete, misle i odlučuju, biraju i pamte, razumiju i vole — oni su doista bili stvoreni na sliku Božju. Koliko je to bilo moguće, oni su bili Njegov sin i kći te zbog toga Njemu neizrecivo dragi.

Imajući to na umu, David kaže: “Znajte da je Jahve Bog: On nas stvori, i mi smo Njegovi.” (Psalam 100,3) A Malahija primjećuje: “Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio?” (Malahija 2,10) Zašto je Bogu trebalo šest dana za stvaranje ovog svijeta?

Vaša Biblija odgovara: “Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo i zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,11)

Cijeli izvještaj nalazimo u drugom poglavlju Postanka: “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” (Postanak 2,1-3)

Tako je Bog utemeljio tjedni ciklus — ne radi sebe, već radi čovjeka. Budući da je toliko brinuo za ta dva divna stvorenja koja je načinio, Bog je planirao da svaki sedmi dan tijekom njihova života bude posvećen. Svaka subota, kako ju je nazvao, trebala je za njih biti dan posvećen razmišljanju o Njemu. Tog dana, slobodni od redovnih životnih obveza, trebali su s Njime šetati i razgovarati te razmišljati o Njegovoj dobroti i ljubavi.

Bio je to prekrasan plan što je zauvijek trebao povezati čovjeka i Boga. Da su ga Adam, Eva i njihova djeca slijedili, bili bi pošteđeni bezbrojnih nevolja, i zauvijek bi uživali Božje obećane blagoslove.

Srećom, ti blagoslovi nisu bili ponuđeni samo Adamu i Evi. Bog ih je sačuvao u svom jedinstvenom i trajnom spomenu na stvaranje. U svim stoljećima od onog vremena naovamo ti su blagoslovi bili dostupni svakog sedmoga dana. Oni su i danas dostupni. I Vi ih možete dobiti.

Arthur S. Maxwell

Kroz svoje djelo Bog određuje sebe i kao Velikog Boga, Svemoćnog, koji nadilazi ljudski rod, i kao ličnog Boga koji se spušta da bi stvorio ljudska bića i povezao se s njima.

Zanimljivo je da nam biblijski izvještaj o stvaranju ne pruža “znanstveni” mehanizam božanskog djela stvaranja. Bog nije koristio pomoćnika, specijalne alatke ili tajne kemijske formule. Cjelokupna tajna sadržana je samo u Njemu. “Jer on reče i postade; on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,9). I zaista, djelo stvaranja opisano je kao rezultat Božje riječi. Deset puta je Bog progovorio. Taj ritam broja deset nagovještava da je Bogu prilikom stvaranja bio potreban minimum riječi. Međutim, izvještaj o stvaranju nam kaže da je Bogu trebalo sedam dana da dovrši cjelokupno djelo: jedan tjedan. Broj sedam u Bibliji i na starom Srednjem istoku simbolizira ideju potpunosti – jedan od načina da se kaže da je Bog tada sve dovršio i da je sve bilo savršeno, potpuno. Takvo računanje može danas zazvučati nevjerojatno naspram “znanstvene” tvrdnje evolucije koja govori o milijardama godina.

Baš kao što je čovjek stvoren odrastao, tako je i svijet stvoren kao zreo. Adam nije stvoren nezreo kao beba ili u vidu sperme. Bog ga je stvorio “odraslog” baš kao i drveta i sve oko njega, tako da bi on mogao ne samo preživljavati nego i uživati u svim božanskim darovima.

Snažna potvrda o dobrom i savršenom stvaranju označava kraj tjedna stvaranja: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma” (Postanak 1,31). Riječ “veoma” pridodana onom “dobro” na završetku pokazuje da stvaranje nije samo dobro obavljen posao koji zadovoljava naše osnovne potrebe i pomaže da preživimo. Stvaranje je prekrasno i ugodno tako da u njemu možemo i uživati. To što je sve stvoreno dobro podrazumijeva da je ljudima dopušteno, da se od njih čak zahtijeva, da u tome uživaju.

Kad Biblija govori o nadi u novo Božje kraljevstvo, novi Jeruzalem, ona to čini pozivajući se na stvaranje. Knjiga proroka Izaije i knjiga Otkrivenja završavaju se istim viđenjem novog grada koji je Bog obećao da stvori radi sreće ljudskog roda. Nada je obilježje stvaranja.

Prve stranice Svetog pisma govore o stvaranju a posljednje o ponovnom stvaranju. Sama činjenica da je u početku sve bilo “dobro”, čak “veoma dobro” garantira ispunjenje obećanja o jednom boljem svijetu gdje će sve ponovno biti “dobro… veoma”.

Jacques Doukhan

Zamislite prizor na početku prvog tisućljeća na Zemlji, prve nove godine! Bog je postavio Adama da upravlja Zemljom i njegova je prva zadaća bila da svakoj životinji dade ime. Adam je vrlo brzo primijetio da su sve bile u paru. Možete li zamisliti kako pita Boga: “Oče, a gdje je moj drug?” Bog je odgovorio s malo anestezije. Kad se Adam probudio, bila je tu — Eva, najljepša žena koja je ikad živjela na Zemlji. Zamislite njegove usklike kad ju je ugledao — “Oho! Oho! Je li ona stvarna? Hvala Ti, Oče!” Doista je mogao reći: “Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” Kakav prekrasan rođendanski i novogodišnji poklon umotan u prelijepu i ljupku damu! Ali to nije bilo sve.

Bog je odmah poveo Adama i Evu u njihov dom u vrtu, u Eden. Proljeće dolazi s čitavom lepezom šarenih pupoljaka koji će se uskoro pretvoriti u prekrasno ljetno cvijeće, plodove, orahe i povrće. Jesen dolazi prebrzo sa svojom očekivanom žetvom i bojama koje iščezavaju. U Edenu se sve moglo doživjeti odjednom — izuzetno vrijeme, prizori, okusi i zvuci, ali bez boja koje blijede. Ali to nije bilo sve.

Te večeri, kad se sunce spuštalo, Bog je upoznao naše praroditelje s ljepotama prve subote na Zemlji. U to se ubrajao poseban doživljaj vrhunske i trajne zajednice sa Stvoriteljem svemira. Adam i Eva šetali su po vrtu i razgovarali s Njim. Smijemo li naslutiti i da se čula uzvišena glazba nebeskih zborova? Nije bilo grijeha, smrti ni stresa, ničega što bi ometalo savršeni spokoj i ljubav. Sve stvoreno radovalo se u nepomućenoj sreći.

Zamislimo kako će biti kada Bog obnovi Zemlju u njezino prvotno stanje, sa svom njezinom ljepotom i čarobnošću! Najljepše u tome novom stvaranju jest što Bog želi da vi budete svjedoci svega toga. Pomislite na mogućnost da stojite pokraj Adama i Eve koji su uskrsnuli s obnovljenom mladošću. Sada su obučeni u besmrtnost i ponovno uživaju u osobnoj prisutnosti i ljubavi svojeg Stvoritelja i Otkupitelja.

Ne biste li prihvatili poziv svojeg nebeskog Oca da budete s Njim u obnovljenom Edenu i da tamo sretnete naše praroditelje?

David i Gaya Currie

To je dobar uvod za našu današnju temu. U Rimljanima poslanici, 5. poglavlju, apostol Pavao tvrdi da je i za nas netko izgubio, a netko pobijedio. Radi se o prvom čovjeku Adamu, koji je izgubio, i o Isusu Kristu, koji je pobijedio. Za Adama piše: “Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.” Zato što je Adam sagriješio, mi smo zaraženi grijehom od trenutka rođenja. To nas automatski svrstava u momčad koja gubi.

Ali Krist nije sagriješio te možemo uživati rezultate njegove pobjede. O tome je pisano: “Kao što su nepokornošću jednoga čovjeka (Adama) mnogi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga (to jest Isusa) mnogi postati pravednici.” Takva nas situacija dovodi pred odluku – možemo pristupiti Kristovoj momčadi i prihvatiti njegovu pobjedu ili ostati u Adamovom timu i tako ostati grešnici pred Bogom.

Nekome se to može učiniti nepravedno. Zašto bismo mi bili predmetom tuđeg djelovanja, žrtvom tuđeg neuspjeha? Možda je najbolje taj problem objasniti riječima John Donnea: “Ni jedan čovjek nije otok… svatko je djelić kontinenta, dio cjeline. Ako oduzmete samo grumen zemlje, Europa će biti manja… Uznemirava me svaka ljudska smrt, jer sam i ja dio čovječanstva. Zato nikada ne pitajte za kim zvona zvone: ona zvone i za vas.”

Voljeli mi to ili ne, svi smo dio ljudske vrste. Nitko nije usamljeni otok. Dok je Adam bio živ, on je sam bio ljudska vrsta. Riječ “Adam” je hebrejska riječ za čovjeka ili čovječanstvo. Ono što je on učinio, učinila je ljudska vrsta. Zato posljedice njegove pogreške pogađaju sve nas. Osim toga, i mi se ponašamo ništa bolje od našega praoca. Sebičnost je jednako zastupljena, a o ostalim zlim sklonostima koje smo razvili nakon Adama da i ne govorimo. Pavao se o tome slikovito izražavao kada je pisao da su grane onakve kakav je korijen drveta. Adam je loš korijen, a mi smo loše grane.

Ali to nije sve. U 2. poslanici Korinćanima Pavao piše: “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju da žîvi ne žive više za same sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.” Kao što je jedan čovjek, Adam, sagriješio i navukao krivnju na cijeli ljudski rod, tako je smrt kao kazna za grijeh pogodila jednoga čovjeka, Isusa Krista, i pripisana meni. Tako ja mogu imati novi život koji sada želim živjeti iz ljubavi prema onome koji je umro za mene. Živjeti – kako?

U spomenutom 5. poglavlju poslanice Rimljanima, Pavao koristi nekoliko riječi kada uspoređuje življenje po Adamu i življenje po Kristu. Četiri riječi se odnose na Adama i njegovu momčad: prijestup, sud, smrt i osuđenje. To baš nije privlačan popis, zar ne? Ali to nije završetak priče. Pavao koristi druge četiri riječi kako bi opisao život u Isusu: milost, sloboda, život i opravdanje. Pod Adamom, mi smo griješnici, ali pod Kristom naši su grijesi pokriveni milošću. Pod Adamom mi smo osuđeni na vječnu smrt, ali pod Isusom nama je obećan vječni život. Jedini način da izbjegnemo prokletstvo staroga ljudskoga roda i da postanemo dio novoga ljudskoga roda je prihvatiti Isusove zasluge za nas, prihvatiti novi život koji nam nudi i sprovesti neophodne promjene kako bismo postali slični njemu.

Možda će nam se učiniti teško prihvatiti sve ono na što nas Isus zove. Naš mentalitet nije navikao ispružiti ruku i primiti nečiju milost. Sve želimo zaraditi i za sve se želimo odužiti. Ali u borbi s grijehom mi ni ne znamo koliko smo slabi. Nismo svjesni da nam je samima nemoguće pobijediti grešne sklonosti u našem srcu. Da se nije pojavio Božji Sin i postao čovjekom, ljudski bi rod zauvijek ostao gubitnička momčad.

Razmišljajmo o Isusovom veličanstvenom djelu, a ne o Adamovoj krivnji za naše probleme. Zamislite čovjeka usred nepreglednog oceana. Netko mu s broda baca konop, ali čovjek samo gleda te nakon nekog vremena progovori: “Znam da sam u golemoj nevolji i da ću se uskoro utopiti. Znam i da mi je to uže jedina nada. Ali prvo moram razmisliti jesam li sam upao u ovu nevolju ili me je netko gurnuo. Zatim ću se pokušati sam izbaviti. Ne treba mi pomoć.” To bi bilo glupo, zar ne? Zbilja nije bitno tko je odgovoran za to što smo griješnici. Činjenica je da to jesmo. Mnogo je važnije pitanje: Što činimo da to stanje promijenimo? Ostajemo li u nevolji ili prihvaćamo konop kojim nas Isus Krist želi izvući iz mora?

H.M.S. Richards, Jr.

Ovi susreti nam govore da je Bog koji je stvorio Zemlju, koji je stvorio ovaj planet i sav prostrani svemir iznad nas, isti onaj Bog koji se došao nagoditi sa svojim stvorenjima. A to je, više od ičega, nepresušni izvor čuđenja. No, kako je naglašeno u Postanku 3, 8 i 9, Bog je energično tragao za svojim izgubljenim stvorenjima. On nije pasivni moćnik ni odsutni gospodar. On je Bog koji ide u potragu!

Razlog Božje prisutnosti bila je nesreća prvog ljudskog para, a ne njihov izgovor. On ih je tražio dok su se skrivali, tražio ih je čak i onda kada nisu željeli da ih pronađe. On je takav Bog – Bog koji ide u potragu. Ne čeka da nas naša otupjela osjetila pobude na potrebu za Njim. Svoju pozornost ne usmjerava na nas kada Ga naša ponosna srca odluče potražiti, nego prije no što Ga pozovemo. On je blizu naših briga – On nas traži.

Traži se pravednost

Konačno, ovo je Njegov svijet, stvoren da On njime bude zadovoljan, a pokvaren je našim neposl uhom. Mi smo zagadili Njegovo savršeno stvaranje, a On, čija je sveta narav suprotnost zlu, zahtijeva samo naknadu za naše prijestupe. Stoga što se kazna za zlo ne izvršava brzo, grješnici misle kako mogu nekažnjeno kršiti Njegov Zakon. Ali nije tako. Bog koji dolazi izbaviti, jednako tako dolazi zahtijevajući potpunu odgovornost za sva naša djela.

Čovječanstvo ne može promaći Bogu koji traži. Bili mi u prostranoj divljini, kao izgubljena ovca, ili u zatvorenom prostoru, kao izgubljeni novčić, ili pak u vrtu naših svakodnevnih aktivnosti, On će nas uvijek naći. David je na to mislio kad je pitao: «Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem?» (Psalam 139, 7) Od Boga se ne možemo sakriti. On je posvuda i uvijek traži.

A što On to traži? Detalje našeg ponašanja koji su osnova Njegova suda, naglasio je Izaija, koji kaže: «Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.» (Izaija 5, 7) Bitno je zamijetiti da su riječi pravda i pravičnost u Pismu često povezane. U Psalmu 97, 2 piše: «Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.» (Psalam 103, 6) Govoreći o Božjoj volji za Njegov narod, Izaija kaže: «I uzet će pravo za mjeru, a pravdu za tezulju.» (Izaija 28, 17)

I u knjizi proroka Amosa Bog je prikazan kako s prijezirom gleda na gozbe onih koji su ponižavali i zanemarivali siromašne i zapovjedio im je da Mu umjesto ugojene stoke i glazbe u Njegovu slavu ponude pravdu koja teče «kao voda i pravica ko bujica silna» (Amos 5, 24).

Uzastopno povezivanje pravednosti i pravde u Starom zavjetu najbolje se može razumjeti kada se sjetimo da je za Hebreje između ova dva pojma postojala mala ili nikakva razlika. Pogled na pravednost u značenju posvećenog, osobnog, okomitog odnosa s Bogom, i pravde kao etičkog, društvenog ili vodoravnog odnosa jedne osobe s drugom, iskrivljen je u kasnijim stoljećima.

Za Hebreje pravda – i ona distributivna (pošteno postupanje) i ona korektivna (naknada za počinjenu štetu) – bila je određujući element, ne samo za Božju pravednost nego i za onu koju je Bog zahtijevao od svoga naroda.

Bog koji je suosjećao s Rahelom, Bog koji je vidio Lotove neprilike, Bog koji je gledao izraelsko ropstvo, koji je osjećao Noeminu žalost, koji je čuo Anin plač, još uvijek s boli gleda i žali i nas osobno, kao i sve u zajednici. On vidi genocide, ubojstva djece, plemenske sukobe, etnička čišćenja. Vidi ratove uličnih bandi, institucionalizirani rasizam, diskriminaciju žena. Zapaža kako političari koji zemlji oduzimaju bogatstva tlače siromašne. Gleda bogate koji pune svoje trbuhe i bankovne račune dok bespomoćna djeca umiru od gladi. Vidi našu ravnodušnost prema udovicama u zemlji i mrsko mu je zanemarivanje pravednosti. Posljednjih šest zapovijedi nisu ništa manji odraz Njegova karaktera od prvih četiriju.
Bog je pravedan i jednoga će dana osvetiti potlačene i platiti onima koji mjere lažnom mjerom. On je Bog koji ide u potragu. No, nije ispravno vidjeti sud kao jedini ili čak primarni element Božje potrage. Glavni razlog potrage nije naše uništenje, nego poziv na povratak u Njegovu naklonost.

Četiri pitanja

To prije svega vidimo u Njegovu pristupu prijestupnicima u Edenu. Zabilježeno je kako je u potragu pošao na kraju dana, kad je zahladilo. Nije došao onako kako je mogao doći, na krilima vjetra mašući isukanim mačem ili s munjama i gromovima prokletstva. Nije došao u gluho doba noći kad bi tama povećala strah i zbunjenost prvih grješnika, niti je došao u rano jutro žureći se da sasiječe neposlušnike, nego je došao u predvečerje, dok su zadnje zrake sunca obasjavale edenske zlatne plodove, a nježna se rosa spuštala osvježavajući mirisne cvjetove. Tada, kada je grješni par najbolje mogao razmisliti o svome stanju, došao je Bog koji ih je tražio.

Drugi pokazatelj da ono što Bog želi kada traži čovjeka nije osuda, jest činjenica da je prije ukora došla opomena i objašnjenje prije isključenja. Kada Bog ide tražiti, Njegov je prvi pokušaj uvijek buđenje, pokušaj da nas učini svjesnima zloće vlastitoga grijeha i potrebe za Njegovim praštanjem i spasenjem.

Prvo pitanje što ga je Bog postavio ljudskom paru nakon grijeha bilo je: «Adame, gdje si?» Tim pitanjem Bog nije mislio na Adamovo fizičko mjesto, nego na duhovni položaj koji je sada zauzimao pod Zakonom. Za Adama su posljedice grijeha bile bolnije od stvarnosti grijeha. Bog koji ide u potragu, uvijek dolazi vrjednovati, ne samo naše dvojbe nego i svijest o vlastitim djelima. Prije no što nas izvuče iz kaljuže poteškoća u koju smo upali, osvješćuje nas o vlastitoj nevolji i mjestu na kome se nalazimo. Prije no što je Jakovu promijenio ime, s njim se hrvao; Iliju je preispitao prije slavnog povratka u Samariju; Jonu je osvjedočio prije no što ga je riba izbacila; ponizio je Petra prije no što mu je povjerio brigu o stadu. Prije obnove i pomirenja uvijek mora doći priznanje i spoznaja. Bog koji nas traži, zna gdje smo, no, bez našeg shvaćanja, kažnjavanje, umjesto pouke, samo bi prouzročilo uzaludnu bol.

Drugo je pitanje bilo: «Tko ti kaza da si gol?» Ovo pitanje pokazuje narav naše dvojbe o izvanzemaljskoj povezanosti: izvanzemaljskoj – stoga što smo svoju odanost, umjesto Stvoritelju, koji ju jedini zaslužuje, dali lažnim «bogovima»; a povezanosti – stoga što «gol» znači gubitak nevinosti. U naše su biće ušle zle sklonosti što gaze svu našu pravednost poput «prljave haljine».

Treće pitanje, također upućeno Adamu, bilo je: «Jesi li jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» a ono sadrži glavni element naše neposlušnosti – nezahvalnost.

U ovom svjetlu Božje pitanje: «Zašto si jeo sa stabla s kojega sam ti zapovjedio da ne jedeš?» ne znači: «Adame, znao sam!» Bog nije nestrpljiv osvetiti se grješnim ljudima. Umjesto toga On kaže: «Adame, uza sve što sam za ovo kratko vrijeme učinio za tebe, kako si mogao?»

Grijeh nije samo prkos. Grijeh je nepoštivanje, nevjernost, sebična nezahvalnost za Božje blagoslove.

A na koncu, pitanje upućeno Evi: «Što si to učinila?» naglašava Božju potpunu nepristranost i našu potpunu ludost. Njegova nam nepristranost daje mogućnost izbora, a naša ludost zlorabi tu uzvišenu i svetu prednost.

Sve su ovo upute za poimanje Boga koji nas ide tražiti. U knjizi Postanka u 15. retku trećeg poglavlja najjasnije se otkrivaju Njegove zavjetne osobine: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu». Kako čudesno! Na samom mjestu zločina, još dok je izricao svoj sud, Otac daje očajnom paru obećanje o osobnom Spasitelju.

Pogled iznutra

Jedno je kad Bog gleda sa zidova slave te ljudsku nesreću vidi iz daleka, a nešto sasvim drugo kada šalje anđele da ispitaju našu situaciju i donesu mu izvješća bez pogrješke. Jedno je kad se On samo povremeno ukaže, kao Mojsiju kod grma, te nas izdaleka obasja svojom slavom, a nešto sasvim drugo kada se Bog ograniči na našu razinu, dođe tražiti i gledati očima zemljanina.

Predivno je i neobjašnjivo to što će Bog obući ljudskost preko svog božanstva i hodati među nama. I upravo je to učinio. Nakon četiri tisuće godina promatranja izvana On je došao, doslovno, u tijelu, gledajući iznutra. Nije bio zadovoljan time da ostane dostupan samo preko svetih posrednika ili da na daljinu razgovara s ovim trulim i zlokobnim planetom. On je drugačiji Bog, On je Onaj koji dolazi tražiti svoje. Jedan Bog, jedini, neponovljen i neponovljiv, Onaj koji se udostojao gledati i osjećati poput Njegovih palih stvorenja. Razlog je to zbog kojeg Pavlove riječi u Galaćanima 4, 4 prevedene na najpraktičniji način, glase: «U punini vremena, Stvoritelj se prerušio i živio među stvorenjima, Bog nas je došao tražiti.» (Piščev prijevod)

Nikada nećemo znati, niti će naši ograničeni umovi ikada moći spoznati, niti će vječnost biti dovoljno duga da bismo shvatili kako je Bog bio voljan doći osobno nas tražiti. Sama ta pomisao nije logična. Zašto, kada ima milijarde nebeskih anđela koji ga vole i obožavaju? Zašto, kada ima nebrojene galaksije i svjetove tako brojne da promatrani našim teleskopima izgledaju poput oblaka prašine? Zašto, kada ima devedeset devet poslušnih ovaca sigurnih u nebeskom toru, Bog dolazi tražiti, ljubiti i čeznuti za ovim izgubljenim svijetom? Ovo je više no čudesno, više no začudno i jezgrovito iskazano Izaijinim nevjerovanjem, u uzviku: «Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?» (Izaija 53, 1) A Ivan, posustao od pokušaja da na odgovarajući način opiše Božju začuđujuću milost, odriče se potrage za pridjevima i jednostavno, ali jasno uzvikuje: «Vidite kakvu nam je ljubav Otac dao!» (Prva Ivanova 3, 1)

Kako i kada

Razmislite o načinu Njegova dolaska. Kako je Bog učinio djelatnom svoju želju da osobno gleda iz perspektive ljudskoga roda? Galaćanima 4, 4 nam ponovno daje odgovor: «A kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene…» …

Razmislite o vremenu Njegova dolaska. Izaija je o danu Njegova pojavljivanja i duhovnom ozračju toga vremena rekao: «Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina, a zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode!» (Izaija 60, 1 i 2) I bilo je tako. Kada je Bog osobno pošao u potragu, ljudski rod bio je na najnižoj razini. Četiri tisuće godina grijeha gotovo je lišilo ljudski rod ne samo edenske životnosti nego i tjelesne sličnosti ljudskim precima.

Od iskustva ljudskog roda u Edenu do vremena potopa gubitak vitalnosti bio je postupan. Ljudi su prije potopa živjeli gotovo tisuću godina. Noa, koji je preživio potop, živio je devetsto pedeset godina, od kojih tristo pedeset nakon potopa. Ali, od potopa do Betlehema životni je vijek naglo opadao. Abraham, koji je pozvan otprilike kada je Noa umro, živio je sto sedamdeset pet godina; David, koji je živio šest stoljeća nakon Abrahama, živio je sedamdeset godina do zrele starosti; a u vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu, devet stoljeća nakon Davida, životni vijek je bio najkraći u ljudskoj povijesti – dvadeset dvije godine.

U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu naše je oslabljeno čovječanstvo teturalo prema istrjebljenju. Smrtnost novorođenčadi, sljepoća, guba, ludilo i druge slabosti koje su osakaćivale ljude, imale su razmjere epidemija. Smrtonosne pošasti često su uništavale cijele obitelji, plemena i sela. Takozvani znanstvenici nisu imali odgovore.

Liječnici su svojim instrumentima više ubijali nego liječili. U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu Sotona je učinio naš planet virtualnom zemljom poremećenih umova i izobličenih udova. Tada, kad su i Nebo i Zemlja mogli jasno vidjeti sve posljedice Sotonine vladavine, upravo tada je Bog osobno pošao u potragu.

On je platio naš dug

Cijena Njegova dolaska i potrage daleko nadmašuje naše znanje, ali ovoliko možemo izračunati: stajala je četiri tisuće godina zabrinutosti bezgrješnih bića koja su se pitala kakav je to plan što dopušta tako dugo postojanje grijeha; stajala je Isusa trideset tri godine od kako je sišao s trona, stajala Ga je sramote koju je osjetio zbog zlih optužbi i svrstavanja među prijestupnike. Ali, najviše od svega, kao ljudsku žrtvu, stajala Ga je vlastita života. On je došao ne samo tražiti nego i ljubiti. A ta Ga je ljubav nagnala da zauzme naše mjesto na Golgoti, gdje je platio dug koji nije dugovao, jer smo mi bili dužni dugovanje koje nismo mogli platiti.

To je djelo naglašeno u Postanku 3, 21, gdje je Bog zamijenio smokvino lišće koje su naši praroditelji na brzinu stavili, janjećom kožom koju je s ljubavlju pripremio. Nedovoljnost pokrivala koje su sami načinili predstavlja nedostatnost ljudske dobrote, a janjeća koža, neophodnost Kristove pravde, našeg pokrivala koje je jedino dovoljno. Kako bi se pokrivalo pribavilo, janje je moralo umrijeti. Isus nije samo naš dobri pastir koji je pošao tražiti svoje ovce nego je On i Janje zaklano od postanka svijeta. Smrt koju je propatio nije bila poput umiranja bolesnih i starih oko Njega ili poput prirodne smrti zaraženog tijela, nego je to bila druga smrt; pravna, sudska, zakonska kazna za naše grijehe.

On je pošao u potragu, pošao je tražiti načine i prilike za ispunjenje proročanstva, tražiti načine izvršenja Ocu danih obećanja. Prinijevši sebe kao žrtvu, vratio se na tron.

Bog Sin u potrazi više nije tjelesno prisutan, nego je poslao Boga Svetoga Duha na svoje mjesto te nas po Njemu još uvijek traži. Ali načine spasenja više ne traži. Spasenje je već osigurano, a zahtjevi za vječni život ispunjeni.

Ono što Bog sada traži, jesu pojedinci koji će Ga prihvatiti, ljudi i žene koji Ga toliko vole da su se spremni odreći svojih loših navika, ostaviti tradicije koje ih vežu, odvojiti se od svega što će zagaditi čisti odnos s Njim i dati sebe u službu za druge.

Kako bi dosegao ovakve ljude, On treba ljudske pomoćnike. On traži predstavnike. Traži one čija je radost zbog vlastita spasenja toliko velika da tu radosnu vijest moraju podijeliti s drugima.

On je u potrazi još i danas, a nastavit će tražiti sve dok konačno ne dođe, s pozivom, s glasnim pokličem, s glasom arkanđelovim i trubom Božjom.

Zar Ga nećemo danas mi koji planiramo odgovoriti na taj poziv, radosno prihvatiti, pa bilo to u mnoštvu koje će iskusiti uskrsnuće ili u ostatku koji će biti preobražen?

Calvin B. Rock