Pod drvetom – Postanak 18,1-5
Pa, za početak, On je Bog. A ovo drvo je njegovo, kao i svako drugo drvo. On tu može sjediti ako želi. No, glavni razlog je drugačiji, puno drugačiji od božanskog prava, ili dolaska k svojima koji su ga odbacili. On je ovdje poput stranca koji uživa beduinsku gostoljubivost.

Sve što znamo jest da je njega i njegova dva prijatelja netko vidio dok su se odmarali prolazeći kroz srednjoistočnu pustinju tijekom srednjeg brončanog doba. A možda On uopće nije hodao. Možda je samo dopustio Abrahamu da ih vidi kako stoje nasuprot njemu. To je bilo sve što je Abrahamu trebalo kako bi, ugledavši tri čovjeka, potrčao i pao pred njima na zemlju, te svoj srdačan beduinski poziv uputio jednome od njih: “Dođi u moju kuću, molim te, Gospodine, ako ti je po volji”, rekao je u jednini, jer je jedan među ovom trojicom izazivao više poštovanja no što ga uobičajena pristojnost zahtijeva.

Vidite trojicu stranaca. Vidite ih po prvi put. Oni stoje zajedno, no vi odmah znate kako je ovaj čovjek glavni. Ne želite ga oduzeti njegovim prijateljima: “Donijet ću malo vode, oprat ću svima noge, pa se onda možete odmoriti pod mojih hrastom. Donijet ću vam svima malo hrane. Osvježite se. A onda, ako želite, možete nastaviti put. Konačno, to je razlog što ste me posjetili.”

Sve božićne proslave nisu iste, stoga što ih ne određuje Isus, već mi. A On ne bi ni htio drugačije, stoga što nas ne može zapovijeđu obvezati da mu ukažemo dobrodošlicu, i slavimo ga, ili sebe predamo u samopožrtvovnu službu. “Primjena sile protivi se načelima [njegove] vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću.”¹.

No, ne znači da nebeski Kralj mora biti odbačen kada dođe na zemlju. Spasitelj, koji je Krist Gospodin, nije nekim vječnim idealom određen da bude prikovan na drvo. Njegovo žrtvovanje sebe kao takvo ne zahtijeva našu krajnju brutalnost. Što god božanski genij odlučio učiniti s našim, zloduhom nadahnutim ludilom, još je uvijek odbacivanje Isusa na našu štetu. “Sin čovječji, dakle odlazi, kako je pisano o njemu”, rekao je Isus, “ali jao onomu čovjeku koji izdaje Sina Čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije ni rodio.” (Marko 14,21).

Ne, On ne mora biti žrtvom naše najzlobnije izdaje. On bi došao i zbog Adamove prve izdaje u Edenu. To nije zahtijevalo naše umnožavanje zla. On dolazi tražeći mjesto u nečijem srcu, mjesto pod nečijim hrastom. On dolazi stoga što želi biti s nama (Izlazak 25,8). Abrahamovu proslavu Kristova dolaska nije obilježio svijetleći oblak,
niti ognjeni plamen, niti blistavi nebeski pjevači što pjevaju jakim glasom, već samo dva bića iz nebeske zajednice, odjevena kao ljudi poput njega. A opet, njegovo je gostoprimstvo među najdragocjenijim dobrodošlicama koje ova upropaštena, pala zemlja može zamisliti – jedno iskreno djelo davanja upućeno Bogočovjeku među ljudima.

Milosrđe na Abrahamov način
Abraham, moramo to reći, nije mogao imati ni maglovitu zamisao o tome kamo ga vodi njegovo meko srce. To zapravo i nije važno. Pustinjski putnici zaslužuju najbolje. A Abraham daje tako kako bi malo tko oko njega činio. Njegovo bogatstvo je u službi – bilo da vodi stotine vlastitih slugu, rođenih i poučavanih u vlastitu šatoru, u kampanju izbavljanja nesretnih žrtava velike mezopotamske invazije, ili pak poslužuje raskošan objed trojici lutajućih stranaca u potrebi za hranom, vodom i hladovinom drveta pod kojim će se odmoriti, izbavljajući ih tako od pustinjske žege i osamljenosti. Abrahamu nije potrebno znanje o tome tko bi ti gosti mogli biti. On zna misao vodilju svojeg služenja: “Baci kruh svoj na vodu”. Propovjednik 11,1. Očekivanje povrata ulaganja u milosrđe nije milosrđe. “Gostoljubivosti ne zaboravljajte”. (Hebrejima 13,2). Posvećenost zabavama s popisom otmjenih gostiju nije glavna poruka teksta iz Hebrejima 13,2. Ovaj tekst izvješćuje o poznatim događajima – kako su neki, zbog dobrote bez uzvratne koristi, u svoj dom primili nebeske posjetitelje. Abraham želi ugostiti najmanje, a ne anđele. A pogotovu ne samoga Gospodina. Pravo gostoprimstvo postoji zbog gostoprimstva samoga.

Abraham ne očekuje od svojih gostiju uzvraćanje pohvalom. To nije razlog zbog kojega ih je pozvao. On jednostavno pokazuje da postoje kreativnije aktivnosti od onesvješćivanja u pustinji u podne, ili od privida pijenja u fatamorganama. Ponuđene čaše hladne vode koje donose nagradu on nudi zbog službe, a ne zbog dobitka.

Postavljeno pitanje
No, Abrahama očekuje životna nagrada. Razgovor koji započinje jednostavnim pozivom, odlazi u smjeru koji nikada nije mogao ni sanjati: saznaje kako će sljedeće godine imati sina, a ne pita kako to. Nije pitao kako će to biti, no želio je znati. Na to mu je, zauzvrat, upućeno pitanje: “Zar je Jahvi išta nemoguće?” (Postanak 18,14).

Abraham ne razumije baš sve odmah na početku. Možda zato što još nije znao što će Izaija reći. No, mi smo čuli što je Izaija rekao. Jednako sigurno kao što je divna istina toga pitanja konačno doprla do Abrahamove začuđene svijesti, tako isto ona treba doći i do naše. Činjenica da je Bog sjedio pod Abrahamovim hrastovim stablom, razgovarao i jeo ugojeno tele s njime, te mu obećao sina, nije ništa manje nevjerojatna od mesijanskog proročanstva iz Izaije nakon 12 stoljeća, kako će sin po imenu Savjetnik divni, biti rođen za nas, ili pak od ispunjenja proročanstva u Marijinu naručju 800 godina nakon toga. To je svjedočanstvo teksta: “Jahve se [Abrahamu] ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.”

Divno je njegovo ime
Abraham je vidio Jahvu – hebrejski jezik to puno jasnije prikazuje. Jahve je dopustio da ga Abraham vidi pokraj hrasta u Mamri dok je sjedio na vratima šatora za vrijeme dnevne žege. Nevjerojatno, mogli bismo reći. Ili, čudesno! Isti Jahve, koji nije dopustio da njegov sluga Abraham propusti istinu o svom podnevnom gostu, isto tako neće dopustiti da mi propustimo dublji smisao njegova pitanja iz Postanka 18,14.

Zamisao da je “nešto nemoguće”, koja se nalazi u Jahvinu pitanju “Je li Jahvi išta nemoguće?”, nalazi se u hebrejskom korijenu riječi [pl’]. Isto značenje ima i Izaijino izgovaranje mesijanskog imena, koje je Handel u svojem pripjevu učinio besmrtnim: “For Unto Us a Child Is Born” (“Jer dijete nam se rodilo”). Dvanaest stoljeća nakon što je Abraham čuo pitanje, Izaija odzvanja istom riječi u svom odgovoru: “Ime mu je: Savjetnik divni [pl’]” (Izaija 9,6 VB).

U periodu između Abrahama i Izaije, uplašeni Manoah iz Danova plemena razgovara sa svojom mudrijom ženom: “Zacijelo ćemo umrijeti… jer smo vidjeli Boga” (Suci 13,22). Što ga je navelo na misao da je vidio Boga? “Anđeo Jahvin nije se više ukazivao Manoahu i njegovoj ženi. Manoah tada shvati da je to Anđeo Jahvin” (redak 21).² Privilegirani, priglupi Manoah predstavlja obrazac nas samih, koji se usuđujemo rugati, nas čiji su naraštaji ljudskih umova pomračeni Sotoninim izopačavanjem.

Bog, kojega je nemoguće opisati, kojega je nemoguće razumjeti, koji je čudesan, predstavlja sebe dušama potrebitim svjetla, a mi, umjesto da vidimo svjetlo, govorimo kako je njegovo samootkrivanje zapravo dokaz kazne. Ono što je tisuću godina kasnije bilo istinito, zasigurno je bilo istinito i u vrijeme Izraelovih sudaca kada su ljudi mogli biti poslani u smrt zbog toga što su govorili s pogrešnim naglaskom (Suci 12,1-6): “Zemlja je bila u tami zbog pogrešnog razumijevanja Boga.”³ Radije bismo utekli pred njegovom dubokom obzirnošću koja dopušta njegovoj zastrtoj prisutnosti vidljivi dolazak među nas. Toliko više volimo gnjusnosti da ih tražimo za vrijeme zabave u Noći vještica, a na samu zastrašujuću pomisao tihog zajedništva s njime, bježimo u opsjednutost mobitelima, ili u buku podzemne željeznice i prometnu gužvu, da ne bi umrli.

Zar će Manoah umrijeti stoga što mu se Bog, koji se dvaput pojavio pred njegovom ženom, udostojao obznaniti, te prihvatio njegovu žrtvu paljenicu. Bog koji želi biti s nama prijetnja je nama s kojima želi biti. Njegov razgovor s nama ne donosi prosvjetljenje koje bi trebao: “Kako ti je ime?” Manoah je to već pitao, i nastavlja “da te
možemo častiti kada se ispuni što si obećao?” (13,17) “Zašto pitaš za moje ime? Ono je čudesno” (pl’y, redak 18). Riječ pl’ i riječ pl’y govore o ljudskom nedostatku sposobnosti, o našoj nesposobnosti da kao stvorenja proniknemo u stvarnost s kojom se susrećemo. Znamo da stojimo pred nedokučivim stvarima. Takvi smo, osjećali mi to u početku ili ne, takvi smo kada stojimo pred Gospodinom, kada ga pozovemo s pustinjske žege u naš šator na ručak. Ili kada nam se um začudi zbog obećanja blagoslova za kojima čeznemo, a nismo ih nikada primili. Takvi smo također i kada prekasno i neprosvijećeno mislimo kako ćemo umrijeti zato što nam se On pokazao.

Zaključak
No, nećemo umrijeti. On nam ne dolazi u pustinji naših potreba kako bi nas ubio. Ne dolazi nam dok tražimo u mraku kako bi nas njegova blistavost zaslijepila. Ne dolazi k nama u svojoj čudesnosti kako bi nas iznenadio i uplašio. Samo jedan jedini njegov anđeo može prestrašiti cijelu legiju naših mačo, naoružanih, u ratu očvrsnulih vojnih heroja. On ne bi morao doći osobno, kada bi zastrašivanje bilo u pitanju. On dolazi kako bismo mogli imati život, i to u svoj punini (Luka 19,10).

I stoga On dolazi kao pustinjski putnik koji prihvaća naše ugojeno tele, naše kolače od najboljeg brašna, surutku i mlijeko, i pije od naše vode, i sjedi pod našim drvetom. No, On je još uvijek Bog. Čovjek pod drvetom je Bog. To je čudesno. Bliskost našeg zajedništva, toplina uzajamnosti uči nas povjerenju prema njemu. On zadobiva naše povjerenje. Zatim nam nudi vodu života (Ivan 4,10.13.14; Otkrivenje 21,6.17). Uzimamo je i ispijamo čašu njegova spasenja, zahvaljujemo cijelim srcem i dušom, i nazivamo ga svojim divnim Gospodinom (Psalam 116,13.17).

On dolazi kao novorođenče položeno u jasle, guče i grgolji, i plače kako bi bio nahranjen. Ranjivost njegove nedužnosti uči nas da ne moramo drhtati, kao što nam se to događa kad se pred nama nađu njegovi zastrašujući, blistavi vjesnici i njihove moćne himne.

Nećemo pobjeći. Ne, poklonit ćemo se pred njim, ponuditi zlato i tamjan, ili zasvirati u tamburin. Mi ćemo dati, poput Abrahama, najbolje što imamo. On je još uvijek Bog. To je čudesno. Dijete u jaslicama je Bog.

Lael Caesar
________________________

Ovdje su pet razloga po kojima možeš znati da priču o bogatašu i Lazaru ne treba uzimati doslovno.

1. Ona se nalazi u popisu usporedbi. The Merriam-Webster’s Collegiate Dictionary definira “usporedbu” kao “obično kratku izmišljena priča koja ilustrira moralni stav ili religijski princip.” Priča o bogatašu i Lazaru se nalazi na kraju liste parabola ispunjenih simbolima i nedoslovnim ilustracijama (vidi Luka 15). Na primjer, u usporedbi o izgubljenoj ovci Isus sigurno ne uči da Njegovi sljedbenici imaju četiri noge i da jedu travu; to je sve metafora za veću duhovnu točku.

2. Ona sadrži nemogući razgovor. Parabola oslikava bogataša u “Podzemlju” kako direktno razgovara sa Lazarom koji se nalazi u “Abrahamovom krilu”. Mogu li ljudi na Nebu razgovarati sa ljudima u paklu? Mogu li ljudi sa Neba gledati ljude kako gore u paklu? Ne, prema Isusu koji opisuje veliki jaz između spašenih i izgubljenih (Luka 16,26)

3. Ona koristi jasne simbolične slike. Bogataš moli Abrahama da pošalje lazara da umoči svoj prst u vodu i da mu rashladi jezik (24. stih). ovo mora biti simbolično, jer je fizički nemoguće. Koliko mnogo vode treba proći kroz plamen kako bi pomoglo nekome tko pati u paklu?

4. Ona koristi slikovite izraze. Da li ljudi koji umiru vjerom u Krista nalaze svoj odmor u doslovnom Abrahamovom krilu? Koliko je veliko to Abrahamovo krilo? Ovo je simbolični izraz, jer znamo da će anđeli sakupiti svete prilikom Isusovog drugog dolaska (vidi Matej 24,30.31)

5. Ona bi se, inače suprotila ostatku Pisma. Ako je ova priča doslovna, onda bi bilo teško objasniti zašto Biblija kaže da među mrtvima nema sjećanja (Psalam 6,5). Umjesto toga, oni koji umiru spavaju u grobovima čekajući uskrsnuće (1. Solunjanima 4,15.16). Biblija više od 50 puta uspoređuje smrt sa spavanjem. Pogledaj što je Isus rekao u Ivanu 11,11-14.

Nažalost, prava poruka ove usporedbe se često gubi iz vida jer je ljudi koriste pokušavajući dokazati nešto o čemu Isus nije ni govorio.

(preuzeto sa Amazingfacts.org)

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha

Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja

Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno. I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Matejeva ukupna slika Ivanove odjeće i onoga čime se hranio odiše jednostavnošću. Njegov način života je u velikoj suglasnosti s njegovim propovijedanjem i porukom o pokajanju.

Iako je Krstiteljev način života vjerojatno bio jednostavan, njegova vijest je istovremeno i složena i duboka. Na prvom mjestu i prije svega Ivanova vijest je poziv na pokajanje (Matej 3,2). Baš taj poziv ponovo postavlja Ivana u liniju s prorokom Ilijom, čija se služba koncentrirala oko njegovog sukoba s Ahabom, Izabelom i otpalim svećenstvom, kada je pozivao i Izrael i njegove vođe da se pokaju od onoga što rade.

Grčka riječ za pokajanje može se prevesti u smislu “predomisliti se” ili “promijeniti svoj način razmišljanja”. Međutim, u Ivanovim mislima, kao i u cijelom Novom zavjetu generalno, pokajanje podrazumijeva ne samo promjenu misli nego i promjenu života. Zahvaljujući tome, Ivan od svojih slušalaca traži da “rode rod dostojan pokajanja” (Matej 3,8). Mentalna osvjedočenja o tome što je pravo nisu dovoljna. Ivan poziva na promjenu u usmjerenju cjelokupnih života svojih slušatelja, usmjerenju koje se odražava u životima koji će se živjeti u skladu s Božjim načelima.

Drugi element u Krstiteljevom propovijedanju je izjava da “se približi kraljevstvo nebesko” (Matej 3,2). Ta najava podrazumijeva da je ispunjenje proročanstva na pragu, da će se Bog još jednom otkriti kao Kralj Izraela, kako su to pretkazali proroci. U tom trenutku je došao kraj jedne ere, jednog doba, a druga će uskoro početi. Nebesko kraljevstvo će uskoro probiti zemaljske sfere; Narodi na Zemlji uskoro će biti suočeni s Božjim spasenjem i sudom.

Nažalost, kako Ivan vidi — Hebreji i njihove vođe ne razumiju ni dubinu traženog pokajanja niti značenje traženog roda. Oni su pogrešno shvatili uvjete spasenja. Ubrajati se u djecu Abrahamovu neće biti dovoljno za prolazak kroz predstojeći sud (Matej 3,9). Za mnoge Hebreje je bilo nezamislivo da potomci velikog patrijarha budu izuzeti od Božjih blagoslova.

Hebreji nisu jedini koji su primili tu misao. Mnogi kršćani u svojim različitim denominacijama bavili su se sličnim mislima. Međutim, svako takvo razmišljanje je varljivo. Bog nije zavisio od Abrahamovih potomaka po pitanju ostvarenja svojih namjera u Ivanovo vrijeme, niti On u danas zavisi od bilo koje određene grupe. Ono što je pred Bogom vrijedno, je, po Ivanovim riječima, srce koje se kaje i život obilježen rađanjem zdravog roda.

George Knight

Čak i danas, Sodom se povezuje sa svime što je zlo, nasilno, izopačeno i udaljeno od Boga.

Većinu nas Sodom podsjeća na današnje gradove – San Francisko, sa svojim napadnim homoseksualcima, New York, sa svojom pohlepom i nasiljem. Ali, da bismo pronašli Sodom, treba samo da pogledamo u vlastita srca. Svi smo mi rođeni sa sodomskom prirodom – ljudsko srce je pokvareno i puno svake zloće.

Iako je ljudska priroda ovakva, Bog je nazvao Lota pravednikom. Ipak, Lot je imao veliki duhovni problem: nevidljivom žicom je bio vezan za Sodom! Taj zli grad je ščepao njegovo srce, a Lot se nije mogao osloboditi, iako je njegova duša sve više i više propadala. Lot je mogao nešto i poduzeti umjesto što je ostao u Sodomu. Trebalo je da odluči: “Dosta mi je – moram da idem odavde! Ako još malo ostanem, ovo zlo će me ščepati. To će me koštati duše!”. Ali nikada nije imao snagu volje da to i učini. Bog je već bio dao Lotu priliku da ode.

U 14. glavi Postanka čitamo da su ujedinjene vojske careva napale Sodom i Gomor, pljačkajući gradove i odvodeći ljude u ropstvo. Među tim zarobljenim ljudima bili su i Lot i njegova porodica. Kada je Abraham čuo za taj napad, naoružao je 318 svojih momaka i krenuo za osvajačima. Zatim je uz pomoć Božje čudotvorne sile savladao neprijateljske careve i sve oslobodio. Lot se na natprirodan način oslobodio od Sodoma. Ali, umjesto da je napustio taj zli grad, vratio se pravo u njega!

Vjerujem da u ovom odlomku Bog hoće da kaže nešto. Suština je u tome da nas nitko, čak ni propovjednik poput Abrahama, ne može osloboditi od grijeha koji je u našem srcu. Nitko nas ne može izvesti iz Sodoma, jer ljudsko tijelo nema u sebi tu silu kojom bi se u potpunosti moglo osloboditi!

Lot predstavlja današnjeg kršćanina koji se bori. Ovakav vjernik je vjerom primio Kristovu pravednost, ali njegovu dušu muči grijeh koji vidi u društvu i u svome srcu. On zna da voli Boga. Ali nešto je ostalo u njegovoj duši – možda neka ružna navika ili zle misli.

Lot nije svojom snagom izašao iz Sodoma. Lot bi umro prilikom uništenja Sodoma da Bog nije preuzeo stvari u svoje ruke. On je bukvalno ščepao Lota i njegovu obitelj i izvukao ih iz grada. Ovo je slika novozavjetne milosti našega Gospoda! Dok je Lot oklijevao na ivici propasti, bez imalo snage ili volje da se oslobodi, Božja ruka je odvela na planinu, na sigurno ovog zbunjenog, obmanutog, grijehom svezanog čovjeka.

Cijeli Novi zavjet govori o tvom odlasku iz Sodoma, o odlasku Sodoma iz tebe, i o tvom dolasku na planinu – u Gospodnju prisutnost!

David Wilkerson   

Izvještaj o Ruti jedan je od najdramatičnijih u Bibliji. Nakon smrti svojeg muža i šogora te odlaska šogorice Orpe, Ruta ulazi u priču smjelom izjavom pred svojom siromašnom svekrvom: “Kamo ti ideš, idem i ja… tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.” (Ruta 1,16) Kad Noemi pokušava vratiti Rutu i Orpu u Moab, ona kaže: “Neka vam Jahve bude milostiv  kao što vi bijaste pokojnicima i meni.” (Ruta 1,8)

Noemi nije jedina koja primjećuje Rutin uzoran život. Nakon njihova povratka u Betlehem, kad prvi put susreće Boaza, Ruta ga pita zašto je prema njoj tako ljubazan. On odgovara: “Čuo sam što si sve učinila za svoju svekrvu poslije smrti svog muža; kako si ostavila oca svoga, majku svoju i zavičaj svoj te došla u narod kojeg do jučer ili prekjučer nisi poznavala.” (Ruta 2,11)

On zapravo uspoređuje ovu Moapku s Abrahamom, praocem Izraela. Njegova primjedba jako sliči pozivu što ga je Bog uputio Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti.” (Postanak 12,1.2)

U ovom je retku istaknuta ista misao o zemlji, zavičaju i baštini. Ruta je prikazana kao pramajka u simetričnoj sličnosti s praocem Abrahamom. I ona dolazi iz tuđinske zemlje na istoku da se nastani u obećanoj zemlji. Božje riječi upućene Abrahamu — ‘Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov’ (Postanak 12,3) — primijenit će se izravno na nju kao ženu iz koje će poteći David.

Abraham i Ruta su praroditelji Izraela. Njihov životni put zahtijevao je da se odreknu doma i obitelji i stare prirodne veze zamijene novima, zavjetnima. Ruta se odrekla obiteljske solidarnosti; odrekla se nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti. U čitavoj izraelskoj povijesti samo joj je Abraham sličan kad ga je Bog pozvao. Ali on je bio čovjek koji je putovao sa svojim domom. Ruta stoji sama; ona nema ništa. Nikakav je Bog nije pozvao, nikakvo joj Božanstvo nije obećalo blagoslov, nitko od ljudi joj nije pritekao u pomoć. Ona živi i odlučuje bez kolektivne potpore; svjesna je da njezina odluka može značiti smrt. Ona iskoračuje vjerom; čak ni Abrahamov korak vjere ne nadilazi ovu Rutinu odluku.

U događajima o Ruti Bog je prisutan i aktivan, ali se On uglavnom otkriva u načinu na koji se ljudi odnose jedan prema drugome. Izvještaj povezuje Božju volju i ljudske postupke tako da svaki od glavnih protagonista postaje Božji sluga drugome. U našem svijetu, u kojem vlada borba za preživljavanje i zadovoljavanje vlastitog probitka, božanski i ljudski postupci idu ruku pod ruku.

Nama nije potrebno čudo da vidimo Boga. Božja milostiva ljubav se otkriva u ljubavi ljudi jednih prema drugima. Premda možemo misliti da su naše nade i postupci svjetovni i obični, premda u svojem životu možda ne vidimo tako otvoreno i dramatično Božju ruku, mi možemo doživjeti Njegovu prisutnost kad dajemo i skrbimo se jedan za drugoga.

Denise Dick Herr

Prva nas priča upoznaje s bogatim i širokim značenjem židovskog monoteizma Staroga zavjeta, dok nam druga prikazuje kako je teško živjeti bez Božje prisutnosti, ali samo do dolaska Mesije. U trećoj priči isti Bog, objavljen kao Sveti Duh, ili Bog koji oživljava i udahnjuje novu stvarnost nebeskog Kraljevstva, djeluje do samoga kraja naše povijesti. Dakle, čemu nas poučava prva priča?

Od Abrahama preko Egipta do Kanaana

Povod za prvu priču, u kojoj susrećemo Jahvu, Boga Abrahama, Izaka i Jakova, jest potreba ljudskog roda za božanskim spasenjem od buntovnosti i naivne samodovoljnosti. Čovjek se priklonio Luciferu i jedino mu novi Gospodar može podariti oprost, obnovu i slobodu. Bog je taj jedini novi Gospodar koji ne čeka da Njegovo odlutalo stvorenje popravi narušene odnose, već sâm poduzima prve korake koji vode k pomirenju. Bog sklapa ugovore ili saveze s čovjekom kako bi Njegovo nastojanje bilo što vjerodostojnije i ohrabrilo izgubljene na povratak – baš kao u Isusovoj usporedbi o izgubljenom sinu (Luka 15,11-24). Ivan Blažen piše: “Božja se vječna namjera za čovjekovo spasenje ostvaruje preko Njegovih saveza učinjenih u protoku vremena. Premda Biblija o savezu govori u množini (Rimljanima 9,4; Galaćanima 4,24; Efežanima 2,12), u Svetom pismu postoji samo jedan osnovni savez spasenja. On je po svojem karakteru obećanje – Bog daje blagoslove i spasenje bez zasluga ljudskih bića, a od ljudi očekuje vjeru i poslušnost. Srž je ovog saveza Božja nepokolebljiva ljubav o kojoj je riječ u cijelom Svetom pismu i koja je ponekad izjednačena sa savezom (Ponovljeni zakon 7,9; 1. o Kraljevima 8,23; Nehemija 9,32; Daniel 9,4). Oblik množine, savezi, znači da je Bog svoje spasiteljske nakane objavio ponavljanjem svojeg saveza na različite načine kako bi zadovoljio potrebe svojeg naroda u različitim vremenima i situacijama. Svaki oblik saveza ima određenu ulogu u Njegovoj jedinstvenoj nakani spasenja.”¹

“Savez s Adamom odnosi se na Božje obećanje u Postanku 3,15, nazvanom protoevanđelje (prva najava Evanđelja), prema kojem će, u svojem krajnjem značenju, Krist sjeme nadvladati Zloga (Rimljanima 16,20). Savez s Noom je obećanje milosti i života. Bog se zakleo da će sačuvati stvoreni život na Zemlji (Postanak 6,18-20; 9,9-11).”² “Savez milosti s Abrahamom (Postanak 12,1-3; 15,1-5; 17,1-14) temelj je cjelokupnog tijeka povijesti spasenja (Galaćanima 3,6-9.15-18). Bog će preko Abrahamova sjemena, a to se odnosilo ne samo na njegove bezbrojne potomke, nego posebno na Jednoga, na Krista (redak 16), blagosloviti svijet. Svi koji budu dio Abrahamova sjemena, ustanovit će da je Jahve njihov Bog, a oni Njegov narod. Obrezanje će biti znak (Postanak 17,11) već postojećeg pravog odnosa s Bogom, uspostavljenog vjerom (Postanak 15,6; Rimljanima 4,9-12).”³

Abraham i njegovi potomci – izraelski narod, kao i Mesija Isus, biti će glavni nositelji ove božanske zavjetne inicijative. Iz toga je razloga Bog pozvao Abrahama: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,1.2) Životni putovi Abrahama, njegovog sina Izaka i unuka Jakova nisu – zato što ih je Bog pozvao – bili posuti cvijećem; već naprotiv: suočavali su se sa svojim osobnim problemima i izazovima svojega naroda i vremena. Iako ga je Bog pozvao na posebnu misiju, Abraham se odlučio lagati u vezi sa svojom ženom Sarom da bi se zaštitio (Postanak 12,13; 20,2), a zaboravio je da Bog bdije nad njim. Isti je problem imao njegov sin Izak (Postanak 26,6), a unuk Jakov je prevario svojega oca i brata da bi se dokopao prvenačkog nasljedstva (Postanak 27). Međutim, svi su ti ljudi, zahvaljujući Božjoj dobroti i strpljivosti, postali pobjednici nad svojim grešnim sklonostima. Abraham je nazvan Božjim prijateljem (Jakov 2,23) i ocem vjere, a Bog je dao Jakovu novo ime,⁴ Izrael – što znači “on će biti knez Božji”. Duhovno zavjetno iskustvo ovih triju ljudi postalo je toliko značajno da se kod gorućeg grma Bog predstavlja Mojsiju kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3). Ono što je Bog učinio za Abrahama, Izaka i Jakova, sada čini za Izraelski narod – spašava ga iz egipatskog ropstva i nastanjuje u Kanaanu, zemlji “kojom teče med i mlijeko” (Izlazak 3,8).

Ova priča nije bajka, nego sveta povijest koja svjedoči o jednom i jedinstvenom Bogu koji spašava. Ivan Blažen nastavlja: “Prema Starome zavjetu, spasenje se zbiva u povijesti; ono nije mit ni obred, kako je to slučaj u starim religijama na Bliskom istoku. Božje spašavanje Izraela iz Egipta vrhunska je demonstracija Njegovog spasiteljskog djelovanja i slika Njegovog spasenja u budućnosti. Tvrdnja u Izaiji 43,11 da postoji samo jedan Bog i Spasitelj primijenjena je u Hošei 13,4 na izlazak iz Egipta. Božja skrb za Izraela očitovala se u spašavanju iz egipatskog ropstva, izbavljenju kod Crvenog mora, skrbi u pustinji i uvođenju u Kanaan (Ponovljeni zakon 6,21-23; 11,3-5; 26,8.9). Izlazak iz Egipta, ostvaren Božjom snagom (Ponovljeni zakon 7,19), bio je središte vjere Izraela. Ovu su spasiteljsku povijest Izraelci ponavljali u izjavama vjere (Ponovljeni zakon 6,20-24; 26,5-9; Jošua 24,2-13), ponavljali u preambuli Zakona (Izlazak 20,2; Ponovljeni zakon 5,6), povezivali s glavnim blagdanima (Ponovljeni zakon 16,1-3.9-12; Levitski zakonik 23,39-43), proslavljali u psalmima hvale (Psalam 66,2-8; 78,11-16; 105; 106; 135,8.9; 136,10-16) i rabili kao ključ tumačenja za razumijevanje posebnih obreda u životu Izraela (Izlazak 13,3-16; posebno redci 8 i 14).”⁵

Bog stanuje sa svojim narodom

U središtu pobožnosti izraelskog naroda nakon izlaska iz Egipta je Šator sastanka u pustinji i Salomonov hram ili prvi Hram. Bog je bio prisutan na simboličan i praktičan način. “A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište.” (Izlazak 40,34-38) Oblak je danju štitio izraelski narod od vrućine, a tijekom noći je svijetlio. U središnjem dijelu svetišta u Svetinji nad svetinjama iznad zavjetnog kovčega uzdizala se šekina – sjajni oblačić.

Ista je simbolika prisutna u Salomonovom hramu. “Kad Salomon dovrši molitvu, spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice i slava Jahvina ispuni Dom.” (2. Ljetopisa 7,1) “A kad su svećenici izašli iz svetišta, oblak ispuni dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni dom Božji!” (1. o Kraljevima 8,10-13)

Božja prisutnost se nije očitovala samo u nadnaravnim zbivanjima u i oko središta bogoštovlja, već daleko učestalije u materijalnim i duhovnim blagoslovima koji su ispunjavali Izraelovu svakodnevicu i koji su se stapali s religijskim sadržajima.

Pasha, središnje vjersko okupljanje, podsjećalo je na izlazak iz Egipta; mana, nebeska hrana koju su Izraelci jeli u pustinji, čuvala se u kovčegu zavjeta ispod šekine, zajedno s pločama Zakona i Aronovom palicom; Zakon na Sinaju je određivao vjerski i civilni život; a u kanaanskoj zemlji gotovo da je doslovno tekao med i mlijeko – dakako, u vrijeme kad su se Izraelci htjeli družiti s Bogom koji je među njima prebivao. Na ovom stvarnom i za sva vremena poučnom događanju temelji se židovsko vjerovanje i doživljaj jednoga i jedincatoga Boga.

Židovski monoteizam Staroga zavjeta

Najprirodnije je početi opisivati židovski monoteizm ulomkom iz Ponovljenog zakona: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,4.5) Ova ispovijed vjere (takozvana šema) bila je uzvikom radosti života i vapaj pri stradanju mnogih Židova u njihovoj dugoj i izazovnoj povijesti. To nije bila naučena mantra na usnama, već duboko iskustvo odanosti i predanosti jednome i jedinome Bogu koji svojim blagoslovom obuhvaća cijeli čovjekov život. Spomenimo tri osnovna vida židovskog monoteizma:⁶

1. Kreacionistički monoteizam. Bog nije samo jedan, On je jedini koji stvara i održava sve što postoji (Postanak 1). Na ovoj temeljnoj istini počiva cjelokupna Božja aktivnost prema čovjeku i svoj stvarnosti te Njegova vlast. Osim što je sve stvorio, On održava i “sve nosi snagom riječi svoje” (Hebrejima 1,1-3) uspostavljanjem narušenog sklada ili spasenja od učinaka zla. Po tome što je jedini Stvoritelj, Bog je i Održavatelj, Spasitelj, jedini dostojni Vladar. Takav monoteizam isključuje: a) vjerovanje da postoje drugi bogovi (henoteizam);b) tvrdnju da je Bog sve i u svemu, što Ga izjednačava sa stvorenim i drži odgovornim i za postojanje zla (panteizam); c) epikurejsko vjerovanje u kršćanstvu kako je Bog udaljen od svojega stvorenja (deizam); d) uzvisivanje tajne spoznaje koja je dostupna samo odabranima po kojoj je materijalni svijet stvorilo nadnaravno biće, a ne Bog (gnosticizam); i e) vjerovanje da svemir nastanjuju mnogi bogovi (poganstvo).

Zapazimo da se Sveto pismo ne bavi numeričkim opisivanjem Boga, već ističe jedinstvenost i nezamjenjivost u Njegovom djelovanju. Budući da je područje Njegovog djelovanja široko i da su aktivnosti raznovrsne, višeznačnost (pluralnost) jednoga Boga nije strana monoteizmu. Svaki opis Boga otkriva Njegovo najpotrebnije i najprimjerenije djelovanje u uspostavljanju narušenog sklada – spasenja.

2. Providnosni monoteizam (eshatološki). Poštujući čovjekov izbor i slobodnu volju samo je Bog konstruktivno i neposredno uključen u tokove povijesti. “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima.” (Daniel 2,21) “Blago narodu kojemu je Jahve Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! … Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. … Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu.” (Psalam 33,12.13.18) “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.” (Izaija 2,4) U monoteizmu Staroga zavjeta jedini Bog u svojoj providnosti sigurno vodi tokove naše povijesti sigurnom i poželjnom kraju.

3. Monoteizam saveza. Usprkos čovjekovom priklanjanju Božjem neprijatelju Bog sklapanjem saveza poduzima inicijativu u ponovnom pridobivanju čovjeka za sebe. (Postanak 3,15) Adalbert Rebić iznosi bît saveza: “Savez je središnji pojam čitavoga Svetoga pisma, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Berit [hebrejskli izraz za ‘savez’] Boga s ljudima tema je koja objedinjuje i osmišljuje svu Bibliju. I nijedan događaj svete povijesti ne poručuje u tolikoj mjeri kako je Bog Biblije osobni Bog, pun dobrote i silaženja k ljudima, kao upravo Savez Božji s ljudima. On sažimlje srž, bit religije staroga i novoga Saveza, tako da je prema Daniel 11,28.30 ‘sveti savez’ istoznačan s religijom Izraela.”⁷ Bog je jedan i jedinstven, jer nezahvalnom i buntovnom čovjeku nije samo ponudio ruku pomirenja, nego i svojega Sina, Sebe, na Golgoti. Ellen G. White objašnjava: “Otac nas voli, ali ne zbog velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli. Krist je bio posrednik po kojemu se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. ‘Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom…’ Bog je trpio sa svojim Sinom. Smrtna borba u Getsemaniju i smrt na Golgoti bili su cijena koju je srce Beskrajne Ljubavi platilo za naš otkup.”⁸

Kao izvor blagoslova u ovome Savezu postoji i horizontalna dimenzija – čovjekov odgovor na Božju dobrotu. Nakon poznatog iskaza vjere (šeme) slijedi podsjetnik na poslušnost Božjim naredbama i na obećanje blagoslova izraelskom narodu kojega je Bog pozvao da bude pronositeljem i svjedokom jedinstvene Božje zauzetosti za čovjeka. “A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati -u velike i lijepe gradove kojih nisi zidao; … pazi da ne zaboraviš Jahvu koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Ponovljeni zakon 6,10.12) Sluge i sluškinje neka ravnopravno sudjeluju na gozbi bogoštovlja (Ponovljeni zakon 12,18); “prema siromasima valja biti podašne ruke” (Ponovljeni zakon 15,7); a vladari ne smiju imati veliki apetit i težiti nepotrebnim stvarima (Ponovljeni zakon 17,14-20). Ovako se objavljuje Bog Abrahama, Izaka i Jakova koji je iz egipatskog ropstva izveo svoj narod.

U skladu sa židovskom misli u Starom zavjetu, Bog djeluje na različite načine: Božji Duh lebdi nad vodom; Božja riječ stvara novi život; Božji zakon vodi Njegov narod; Bog prebiva među svojim narodom u oblaku, stupu od ognja i šekini; Božja mudrost pokazuje što znači biti istinski čovjek koji odsjajuje Božji lik. Spomenimo još množinu u izrazu “načinimo” iz Postanka 1, 26 i jedninu u retku 27 -“stvori Bog čovjeka”. Nakon pomnjive analize ovog teksta i njegovog konteksta, Gerhard F. Hasel zaključuje: “Prijelaz s množine u izrazu ‘načinimo’ u retku 26 na jedninu u izrazu ‘stvori Bog’ u retku 27 odražava sklad, jer pluralnost ‘Osoba’ unutar božanskoga Bića stavlja ih sve unutar božanskoga statusa i zadržava naglasak na stvaranju kroz jednog Boga.”⁹

Judaizam se nikad ne bavi numeričkom analizom Boga, već prepoznaje višestranost božanskog djelovanja bez kompromitiranja monoteizma. Simultano se govori o Božjem suverenitetu i Njegovoj intimnoj prisutnosti – i te dvije istine se ne razdvajaju.  Stručni teološki izrazi “transcendentan” i “imanentan” u judaizmu ne pomažu mnogo.¹⁰

Na kraju ove iznimne priče u kojoj se Bog objavljuje kao Spasitelj pojedinaca i naroda, slijedi slavljenje i veličanje Boga. Jedan od najljepših primjera radovanja Bogu dogodio se nakon izlaska iz Egipta i čudesnog prijelaz preko Crvenog mora. “Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: ‘U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.’” (Izlazak 15,1.2)

Bog Abrahama, Izaka i Jakova doživljava se na osoban način, u stvarnom životu. U prvoj priči nitko i ne pomišlja raspravljati o Božjoj naravi, “analizirati”, “secirati”, “skenirati” Boga i utvrđivati njegov DNK. Umjesto toga se zahvaljuje, pjeva i poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma. Židovi pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički raspravljaju o svojim bogovima. Ne prispodobljujmo Boga sebi niti Ga rastavljajmo na “sastavne dijelove”. Radije zapjevajmo zahvalnost Te Deum štujući Boga:

Tebe, Bože, hvalimo!
Divna su sva Tvoja djela,
Moć je Tvoja čudesna,
Divi Ti se Zemlja cijela!
Sjajne zvijezde kliču Ti:
Vladaj, Bože svemoćni!

U sljedećem članku čitajte o Bogu Isusu Kristu u drugoj velikoj biblijskoj “priči” – od Babilona do Mesije.

Dragutin Matak

_______________________

“Saraja bijaše nerotkinja — nije imala poroda. Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane.” (Postanak 11,30.31)

Ur Kaldejski postao je 1922. godine zanimljivo arheološko nalazište. Tijekom nekoliko godina sir Leonard Woolley, njegova supruga i ekipa otkrivali su čudesne rukotvorine iz Abrahamova i ranijeg vremena. Prema svemu sudeći, u ovom suhom i žednom pustinjskom području na obali Eufrata nalazio se moderni grad. Nađeni su lučki uređaji za riječne brodove, sudnice, škole, kanalizacijski sustavi, kuće s kupaonicama i tuševima. Zamislite kako se lijepa Sara osjećala kad je prije gotovo četiri tisuće godina trebala napustiti svoj udobni dom u Uru Kaldejskom!

U Postanku 11,31 piše da je Terah, Abrahamov otac, uzeo svoju obitelj, uključujući i snahu Saru i poveo u Haran. Vjerojatno je bilo teško zamijeniti način života u gradu životom pod šatorima. Imali su osiguran kruh i vodu, ali možda nije uvijek bilo mogućnosti da se okupaju niti odgovarajućeg mjesta za spremanje hrane, odjeće i drugih predmeta.

Nakon Terahove smrti Gospodin ih je pozvao da pođu u Kanaan. Tada je Bog Abrahamu dao prekrasno obećanje: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,1-3) Prekrasnog li obećanja! Uskoro se Sara našla na putu zajedno s mužem, Abrahamovim bratićem Lotom i njegovom obitelji, sa slugama i mnoštvom stoke.

Prvo su stigli u Šekem, zatim su se premještali do Betela blizu Aja, a poslije su, zbog gladi, sišli u Egipat. U tom trenutku prvi put čitamo: “Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa.” Nakon što je prošla glad, obitelj se vratila u Betel i Mamru. U to su se vrijeme obitelji i stoka namnožili pa ih je zemlja teško mogla prehranjivati zajedno. Stoga, kad je Abraham ponudio Lotu da izabere kamo će krenuti, ovaj je sišao u Sodomu u Jordanskoj dolini i tamo se nastanio.

U Postanku 11,30 čitamo: “Saraja bijaše nerotkinja — nije imala poroda.” Jednostavno rečeno: ova prekrasna žena imala je nedostatak koji je i danas vrlo veliki problem u biblijskim zemljama, a kamoli prije četiri tisuće godina. U ono vrijeme bilo je važno da se svaki naraštaj umnožava, posebno ako je to bio dio Božje obitelji. Bog je pozvao Abrahama da se preseli u Kanaan. To je u ono vrijeme bilo središte svijeta. Kroz zemlju u kojoj su “tekli med i mlijeko” prolazili su karavanski putovi. Ovdje su Abraham i njegovi potomci svakako mogli djelotvornije prenositi Božju ljubav nego u svojem zavičajnom gradu Uru. To je bila prilika da ostatak svijeta sazna za Boga koji se skrbi, voli i cijeni ljudski rod, premda griješi. U Abrahamovim grudima gorjela je nada svih ljudi u konačno otkupljenje. Bog je izabrao njega i njegove potomke da cijelom čovječanstvu prenesu spoznaju o vječnom Bogu i Njegovoj ljubavi.

U Postanku 18,1-10 saznajemo da su Abraham i Sara imali dar gostoljubivosti. Posebno rado ugošćivali su strance. Imali su dovoljno hrane pa je bila brzo i ukusno pripremljena. Abraham je volio svježe pečene pogače svoje žene pa ih je neizostavno posluživao svojim gostima, zajedno s telećim pečenjem. Kad je došlo vrijeme, ispunilo se obećanje koje je u spomenutoj prigodi Bog dao Abrahamu i Sari. Sara je u dobi od devedeset godina rodila Izaka. Abraham je dobio sina koji će postati jedan od Kristovih predaka. I Abraham i Sara počinili su pogreške, ali ih je Bog ipak stavio na popis slavnih osoba u Hebrejima 11,8-12. “Vjerom se Abraham pokori … i nastani se u šatorima … jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac. Vjerom i sama Sara, i to unatoč poodmakloj dobi, postade sposobna da začne, jer je držala vjernim onoga koji joj je obećao.” Abraham i Sara ljubili su Boga i živjeli za Njega zbog čega ih On nije nikada zaboravio.

David i Gaya Currie