Koji, dakle, kupiti? Koji od njih je “prava” Biblija? Koji je najvjerniji izvornom značenju? Kako to da ima toliko prijevoda? Zašto znanstvenici i dalje stvaraju nove prijevode?

Sve to može pričiniti puno glavobolje novom čitatelju, i ako se čovjek na pravi način ne snalazi, može djelovati vrlo obeshrabrujuće. Problem s prijevodima zapravo i nije tako nov. On postoji već jako dugo i seže u vrlo burna povijesna vremena.

Budući da se kršćanstvo u prvom i drugom stoljeću naše ere raširilo po cijelom Rimskom Carstvu, javila se potreba da se Sveti spisi prevedu i na neke druge jezike, osim na grčki koine koji je tada bio u općoj uporabi. Jedan od prvih prijevoda bio je na sirijskom i načinjen je negdje oko 200. godine poslije Krista. Poslije je to postala Peshitta ili “jednostavni” prijevod.

Zatim se javila potreba da se Biblija prevede i na latinski jezik, kako bi Božja riječ bila pristupačna mnogima koji su se njime služili. Prvi latinski prijevod pojavio se sredinom drugoga stoljeća, a za njim su slijedili mnogi drugi. A onda se pojavio Jeronim (384.- 405.), podrijetlom iz Dalmacije, koji je revidirao ove latinske prijevode Novoga zavjeta, a zatim preveo i Stari zavjet s hebrejskog na latinski. Njegov prijevod postao je poznat kao Vulgata, i ona se kroz cijeli srednji vijek smatrala službenim prijevodom. Bezbroj puta je prepisivana i zato danas u Europi postoji više od 8.000 prijepisa. Od Trentskog koncila (1545.-1563.) Vulgata je službena Biblija Katoličke crkve.

Od drugih prijevoda spomenut ćemo one na armenskom i gotskom (u četvrtom stoljeću) i onaj na etiopskom oko 600. godine poslije Krista. Na engleski jezik Biblija nije u cijelosti prevedena sve do 1382. godine, kad je John Wycliffe poklonio svojem narodu Bibliju na njegovom jeziku. Njegov prijevod, načinjen s latinske Vulgate, pisan je rukom. Prepisivali su ga i dijelili Wycliffeovim sljedbenicima, lolardima.

William Tyndale objavio je 1525. prvi tiskani engleski Novi zavjet, zbog čega su ga žestoko kritizirali i zbog čega je čak morao umrijeti mučeničkom smrću. Prevodio je s Erazmovog grčkog, a njegov jezik bio je toliko lijep da je izvršio veliki utjecaj na potonje prijevode. Smatra se da je devedeset posto King Jamesovog prijevoda Tyndaleovo djelo. …

Kroz sve to razdoblje vladalo je vrlo jako zanimanje za prevođenje, a sve se to zbivalo prije i za vrijeme velike reformacije. Osim na engleski, Biblija je prevođena i na mnoge druge jezike. Najpoznatiji je bio Lutherov prijevod na njemački jezik, 1522. godine. Razumljivo, niti na jednom drugom jeziku nije bilo toliko prijevoda i revizija Biblije koliko na engleskom.

I dok su arheološka istraživanja donosila na svjetlo dana sve više rukopisa biblijskih, ali i svjetovnih knjiga koje su davale novo svjetlo o životu i običajima ljudi iz biblijskih vremena, znanstvenici su uporno nastojali načiniti prijevode koji će biti u što većem mogućem skladu s izvornim tekstom. …

Zasigurno će stalno biti novih prijevoda Biblije, ne samo zbog sve boljeg poznavanja grčkog i hebrejskog, već zato što se sam jezik stalno mijenja. Stotine riječi koje su bile u uporabi prije stoljeće, dva ili tri, danas više ništa ne znače, a mnoge koje danas koristimo sutra će biti zastarjele. Eto, zato će se posao prevođenja i revidiranja stalno ponavljati.

Biblijska su društva dosad prevela Bibliju u cijelosti ili djelomice na više od dvije tisuće jezika i narječja, a svakih nekoliko tjedana tom dugačkom i velikom popisu dodaje se još poneki naziv naroda ili plemena kojemu je stavljena na raspolaganje Knjiga nad knjigama. Osvrnemo li se na devetnaesto stoljeće, osjetit ćemo se nadahnutima čitajući o ljudima koji su osjetili potrebu da svoj život posvete poslu koji će učiniti da Biblija postane pristupačna običnom čovjeku. Od Wycliffeovih dana uvijek se našao netko, bio to pojedinac ili skupina, tko je radio na tome da se prijevod što bolje uskladi s modernim izrazom. Uzvišene ambicije ovih znanstvenika mogu se vidjeti u predgovorima Biblije koje su pripremili. …

Na hrvatski jezik Biblija je dosad prevedena više puta: imamo otprilike deset prijevoda cjelokupne Biblije Starog i Novog zavjeta te još deset neovisnih prijevoda Novog zavjeta. Neki od njih doživjeli su više ponovljenih izdanja.

Prirodno je što neke ljude zabrinjava mnoštvo različitih prijevoda. Misle kako ta činjenica ukazuje na mogućnost postojanja mnogobrojnih pogrešaka u tekstovima. Oni bi najradije da postoji samo jedan prijevod u kojeg bi mogli imati potpuno i neograničeno povjerenje. Možda se i vi pitate je li Biblija koju imate u rukama prava Biblija. Ali ne morate biti zabrinuti.

Bez obzira o kojem se prijevodu radi, to je još uvijek Božja riječ. Kad su znanstvenici koji su pripremali King Jamesovu verziju završili posao, u svoj su predgovor uvrstili i ove vrlo mudre riječi koje, nažalost, više nisu uvrštene u predgovor kasnijih izdanja: “Mi ne poričemo, dapače, tvrdimo i jamčimo da i najprosječniji prijevod Biblije kojeg su načinili ljudi naše struke… sadrži Božju riječ, štoviše, to jest Božja riječ. Kad se kraljev govor kojeg je održao u Parlamentu prevede na francuski, nizozemski, talijanski ili latinski, to je još uvijek kraljev govor, premda ga svaki prevoditelj nije preveo jednako dobro, ili ga je slučajno preveo nedovoljno dosljedno, ili nije u smislu bio neposredan, nedvojben. Stoga nema razloga poricati da je prevedena riječ – riječ, ili zabraniti da uđe u optjecaj usprkos nekim nesavršenostima i manama koje su pronađene kod prevođenja.”

I kao što se često događa, Božja neprocjenjiva blaga nalaze se u zemljanim posudama. One možda jesu nesavršene zbog ljudskih mana, ali je zato blago božanski savršeno.

Ako se, dakle, dogodi da je vaša Biblija neki stariji prijevod ili možda neki suvremeniji prijevod, nije važno. Čitajte je. Čitajte svaki prijevod koji možete razumjeti. U svakom od njih naći ćete veliko blago.

Dok čitate, ne zaboravite slušati Piščev glas jer je kroz ovu Knjigu, bez obzira na veliki broj verzija i prijevoda, Bog odlučio progovoriti svakom ljudskom srcu na ovom svijetu.

Arthur S. Maxwell

Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

Budisti i hinduisti imaju mnoge svete spise, među kojima su Sutre i Tripitaka (budizam), Vede i Bagavad Gita (hinduizam). Ti spisi naučavaju duhovnim istinama, njeguju identitet zajednice i pružaju pojedincima smjernice za duhovnu praksu. Tri monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam) smatraju da su njihovi sveti spisi „Božja riječ“ zasnovana na božanskom otkrivenju.

Premda poštuju druge religije, kršćani vjeruju da je Biblija jedinstvena u usporedbi sa spisima drugih religioznih tradicija, i to iz sljedećih razloga:

– Biblija je jedinstvena po svom porijeklu: Za razliku od Kurana koji je napisao Muhamed, Bibliju je pisalo više od 40 autora u vremenskom rasponu od 1.500 godina, na tri različita jezika (hebrejskom, aramejskom i grčkom) i na tri različita kontinenta (Afrika, Azija, i Evropa). Pa ipak, svi ti autori, premda su se bavili stotinama kontroverznih tema, pisali su tako usklađeno i povezano, na način nezabilježen u ljudskoj povijesti.

Stručnjak za Novi zavjet, F. F. Bruce, lijepo je to rezimirao: „Sami pisci su jedna prilično heterogena grupa ljudi, uzajamno razdvojenih ne samo stotinama godina i stotinama kilometara, već i time što su se bavili najrazličitijim poslovima i pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Među njima je bilo kraljeva, pastira, vojnika, zakonodavaca, ribara, državnika, dvoranina, svećenika i proroka. Među njima je i rabin koji je pravio šatore i jedan poganski liječnik, da ne spominjemo ostale o kojima ne znamo ništa osim spisa koje su nam ostavili.

Sami spisi, opet, pripadaju veoma raznovrsnim književnim žanrovima. Oni obuhvaćaju povijesne izvještaje, zakone (građanske, krivične, etničke, ritualne, sanitarne), religioznu poeziju, didaktično štivo, lirske pjesme, usporedbe i alegorije, biografije, osobnu prepisku, memoare i dnevnike, osim tipično biblijskih proročanstava i apokaliptike. Zbog svega toga, Biblija nije obična antologija. Unutar nje postoji jedinstvo koje sve to povezuje. Uostalom, svaku antologiju sastavlja antologičar, ali nijedan antologičar nije sastavio Bibliju.“ ¹

Razlog za takvo jedinstvo je, naravno, to što su „ponukani od Duha Svetoga govorili sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1,21).

– Biblija je jedinstvena i po svojoj rasprostranjenosti: Biblija je također i najprevođenija knjiga u povijesti. U ovom trenutku, cijela Biblija je prevedena na više od 530 različitih jezika, Novi zavjet na još 1.300, a dijelovi Biblije (obično jedno od Evanđelja), na još 1.000 drugih jezika, što ukupno čini 2.800 jezika. Nijedna druga knjiga, ni sveta ni sekularna, ne može joj prići ni blizu.

Svake godine milioni Biblija distribuiraju se širom svijeta. Zašto je Biblija još uvijek najtraženija knjiga na svijetu? Zato što istine otkrivene u njoj odgovaraju na potrebe ljudi u svim okolnostima i kakvo god da je njihovo životno iskustvo.

– Biblija ima jedinstvenu povijest: Osim što ima natprirodno poreklo, Biblija je također i čudesno očuvana kroz stoljeća. Premda su svi autografi biblijskih knjiga izgubljeni, mi danas imamo više dokaza u vidu manuskripata o stotinama starozavjetnih rukopisa i oko 5.000 grčkih rukopisa Novog zavjeta u usporedbi s veoma ograničenim brojem rukopisa drugih drevnih knjiga. Na primjer, imamo oko 600 rukopisa Homerove Ilijade, desetine rukopisa Cezarovog Galskog rata, 20 rukopisa Livijeve Povijesti Rima, i dva po kojima je poznat rimski povjesničar Tacit. ²

„Nijedna druga knjiga nikad nije bila predmet takvog protivljenja kao Biblija“, piše znanstvenik Henry Morris. „I u drevna i u moderna vremena, kraljevi i svećenici su očajnički pokušavali uništiti je, a nevjerujući intelektualci ismijavati i opovrgavati. Nebrojeno puta njeni primjerci su bili spaljivani i uništavani, a mnogi njeni zagovornici proganjani i ubijani. Međutim, ona se samo sve više umnožavala, a danas u nju vjeruje i čita je više ljudi, iz više naroda, i na više jezika nego ikad ranije.“ ³

– Biblija sadrži jedinstvena proročanstva: Sve svjetske religije imaju neku vrstu proročanstava. U hinduizmu Hare Krišna je predvidio da će Zlatno doba nastupiti 5.000 godina nakon njegovog vremena i da će trajati 10.000 godina. Budizam predviđa zlo doba kada ljudi više neće imati nikakvu religiju kojoj bi mogli okrenuti radi utjehe. Islam ima neka specifična proročanstva.

Na primjer: „Oni će preinačiti Alahovo stvaranje“ (Sura 4,119) – proročanstvo za koje muslimani vjeruju da se ostvarilo s pojavom genetskog inženjeringa. Biblija je jedina knjiga koja sadrži detaljna proročanstva u vezi sa poganskim narodima i gradovima, Izraelom i pojedinim osobama. Na primjer, u 2. poglavlju Knjige proroka Daniela, Bog je pokazao caru Nabuhodonozoru da će nakon njegovog kraljevstva nastati tri druge svjetske sile (Medo-perzija, Grčka i Rim), i da će se poslije propasti četvrtog kraljevstva (Rima) mnogi narodi boriti za prevlast, ali da nijedan neće uspjeti u tome sve dok Bog ne uspostavi svoje vječno kraljevstvo(predstavljeno kamenom) nakon Kristovog drugog dolaska.

Povijest je dokazala istinitost tog proročanstva. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će se njegovi potomci mučiti u stranoj zemlji 400 godina (Postanak 15,13), ali da će na kraju imati vlastitu zemlju između egipatske vode i rijeke Eufrat (Postanak 15,18). Sve se to ispunilo tijekom izraelske povijesti.

U vezi s Babilonskim kraljevstvom, prorok iz osmog stoljeća prije Krista je predvidio: „Evo, ja podižem na njih Medijce … Babilonu, uresu kraljevstvima, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori, kad ih je Bog razrušio iz temelja.“ (Izaija 13,17-19).

U Izaijino vrijeme Medijci su bili beznačajan narod. Međutim, 559. godine prije Krista, Kir Veliki je postao perzijski car, a devet godina kasnije je osvojio Medijce i na taj način ujedinio Medijsko i Perzijsko kraljevstvo. A onda je, 539. godine prije Krista, vojska Medijaca i Perzijanaca osvojila Babilon i uništila ga, baš kao što je Izaija prorekao.
Mesijanska proročanstva su predvidjela da će Isusa roditi djevica (Izaija 7,14; Matej 1,18-25) u Betlehemu (Mihej 5,2; Matej 2,1-6), da će prije Njega doći naročiti glasnik (Izaija 40,3; Matej 3,1-3), da će ući u Jeruzalem na magarcu (Zaharija 9,9; Matej 21,1-7), da će biti prodat za 30 srebrnika (Zaharija 11,12; Matej 26,14.15) i razapet s razbojnicima (Izaija 53,12; Matej 27,38).

Biblija sadrži i mnoga druga proročanstva o narodima, gradovima i ljudima koja su se doslovno ispunila tijekom povijesti. Ništa slično tome ne može se naći ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji.

Biblija ima jedinstvenu poruku: Premda se bavi velikim brojem različitih tema, Biblija objavljuje jednu jedinstvenu poruku – poruku o spasenju vjerom za razliku od spasenja djelima, što naučavaju sve druge religije. To je jedina knjiga iz antičkih vremena koja daje logične odgovore na pitanja kao što su: Odakle potječemo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo?

Iznad svega, njena poruka otkriva Božju milost i korake koje On poduzima da bi osigurao lijek za propast koju je grijeh izazvao. To je jedina knjiga iz daleke prošlosti koja ima moć da čovječanstvo osvjedoči o grijehu i da ga uputi na Jedinoga koji ih može i osloboditi od sile grijeha.

Gerhard Pfandl
____________________________

Čitanje Biblije nije ispit izdržljivosti, poput kakvog maratona, utrke ili sličnog napornog sporta, a brzo čitanje nije niti mudro niti potrebno. Ne treba juriti kroz poglavlja. Dakle, čitajte bez napora.

Nedavno mi je prijatelj ponosno priopćio da je pročitao cijelu Bibliju za samo tjedan dana! Pa što? Zna se da je Bibliju moguće pročitati za otprilike stotinu sati. Ali taj moj prijatelj, osim što je postigao nešto neobično, nije imao baš puno koristi. Priuštio si je određeno osobno zadovoljstvo, ali je li išta dobio u duhovnom smislu? Biblijska blaga ne mogu se crpsti u strci i jurnjavi.

Biblija je knjiga za promišljanje. Mnogo je bolje pročitati samo jedno poglavlje polako, uz molitvu i razmišljanje, negoli projuriti kroz cijelu Bibliju s namjerom da se postigne nekakav rekord kad se stigne do posljednjeg retka.

Za mnoge je ljude razmišljanje postalo izumrla djelatnost. Pa ipak, ono je od životne važnosti i moramo se iznova naučiti razmišljati da bismo dobili što više od čitanja Svetog pisma.

Odvojite određeno vrijeme za užitak  u čitanju Biblije. Odmarajte se uz čitanje. Pokušajte razmišljati o pravom značenju svake riječi. Dopustite da vam se um bavi lijepim jezičnim i književnim izrazima. Iznenadit ćete se koliko će oni još dobiti na ljepoti.

Ponekad provodim sate u proučavanju i razmišljanju o nekim kratkim redcima, a to se pokazalo vrlo zahvalnim. Eto, tako to biva kad Biblija pozitivno utječe. Kad nakon duljeg čitanja odložite Bibliju, imate dojam da ste bili u prisutnosti samog Boga.

Slavne misli naviru iz naizgled suhih i beznačajnih riječi, poput visibaba koje izbijaju iz promrzle zemlje u rano proljeće. Tekstovi kojima prije niste davali nikakvu važnost, postaju odjednom žice na harfi na kojoj anđeli sviraju nebeske melodije.

To iskustvo doživio sam više puta dok sam pisao Biblijske priče, što je bio vrlo zahtjevan posao. Trebalo je Bibliju učiniti jednostavnom i privlačnom djeci.

Evo kako se to radi:

Uzmite, primjerice, sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!‘ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se – nosioci stadoše – te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci.“ (Luka 7,11-15)

Na prvi pogled to je tek humano djelo učinjeno sirotoj udovici. U tradiciji je poznato kao uskrisenje udovičina sina.

Ali ako zastanemo na časak i dublje razmislimo o tome, shvatit ćemo kako ovo djelo zrači ljubavlju i snagom. Najednom gledamo pred sobom dvije povorke, a ne jednu. U prvoj su Isus i Njegovi učenici, u drugoj sirota udovica i narikače. Jedna ide u gradić Nain, druga izlazi iz njega. Na čelu jedne je Knez života, a na čelu druge mrtvac. Jedna je povorka radosti, a druga povorka žalosti. U trenutku se susreću – i život trijumfira nad smrću. Eto zašto sam toj priči dao naslov Prekinuti sprovod. Baš tako je i bilo. Isus je i došao zato da zauvijek prekine pogrebe dajući vječni život svakome tko Ga prihvati. Njegovo uskrsnuće jamstvo je uskrsnuća svih spašenih. Ono će značiti vječno uništenje smrti.

Pogledajmo sada navod iz Evanđelja po Luki 23,50-53: „Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek – on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih – koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen.“

Kad prvi put čitamo ovaj tekst, stječemo dojam da je to samo kratki izvještaj o onome što se dogodilo s Isusovim tijelom odmah nakon raspeća. No, zastanimo na trenutak, nemojmo tako jako žuriti. Pročitajmo ga iznova, pa onda još jednom. Usporedimo ga s izvješćem u Evanđelju po Ivanu 19,38-40 i gledajmo kako nam počinje bivati jasniji.

Pogledajmo! Naslonili su ljestve na križ. Po njima se penje neki starac, dok drugi, zabrinutog lica, čeka podno njih.

Onda onaj na ljestvama vadi čavle koji Isusa drže prikovanog za križ. Treba mu pomoć. Prislanjaju i druge ljestve. Po njima se penje drugi starac. Obojica vrlo pažljivo spuštaju tijelo, a Isusove klonule ruke, viseći o njihovom vratu, kao da govore: „Hvala vam, prijatelji, što ste mi došli pomoći.“ Divne li spoznaje da Njegovi dobri prijatelji nisu pobjegli i ostavili Ga samog. Ovi starci, tajni učenici, pritekli su Mu u pomoć. Uzbudljiva je i spoznaja da je čavle u Isusove ruke zabijao netko tko Ga je mrzio, a vadio netko tko Ga je ljubio.

I događaj opisan u Evanđelju po Ivanu 21,9-13 može nam ukazati kako je važno mirno razmišljati nad biblijskim događajima.

„Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu. Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!‘ Uspe se u lađicu Šimun Petar te izvuče na kopno mrežu krcatu: sto pedeset tri velike ribe. Iako ih je bilo toliko mnogo, mreža se nije rastrgala. Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako.“

Na prvi pogled se čini da je riječ samo o Isusovom posljednjem susretu s učenicima na obali Galilejskog jezera.

Daljnje proučavanje otkrit će da je to zapravo rudnik duhovnih blagoslova.

Zapazite „razgorjelu žeravu“. Tko ju je zapalio? Isus, u svakom slučaju; a tko bi drugi! Ne za sebe, već za svoje prozeble, umorne učenike koji su cijelu noć ribarili i ništa nisu ulovili. A On je imao ribu na žeravici.

Kako je samo bio pažljiv! Pripremio im je hranu tako rano i pozvao ih: „Dođite i doručkujte“, ili kako bismo mi danas rekli: „Izvolite, dobar tek!“

Divnog li i nezaboravnog prizora!

Isus, Gospodar života, tek uskrsnuo iz mrtvih, poziva svoje prijatelje da s Njim doručkuju. To je možda najljepši od svih poziva koji se mogu naći u Bibliji. Budući da je doručak prvi dnevni obrok, njime je obilježen početak novog dana i novog života za učenike. Za njih je to bio kraj ribarenja na Galilejskom jezeru.

Oni će odsad ići u ime Učiteljevo i „loviti ljude“ za Božje kraljevstvo.

Četvrtu ilustraciju naći ćemo u Djelima 9,36-42.

„U Jopi bijaše učenica imenom Tabita, što znači ‘Košuta’. Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila. Baš u ono vrijeme obolje te umrije. Tada je okupaše i staviše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u Lidi, poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: ‘Dođi k nama, ne oklijevaj!’ Petar se diže i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu; svi se u suzama skupiše oko njega te mu pokazaše haljine i ogrtače koje je radila Košuta dok je bila na životu. Petar istjera sve van te kleknu i pomoli se. Zatim se okrenu prema mrtvom tijelu i reče: ‘Tabita, ustani!’ Ona tada otvori oči, pogleda Petra te sjede. A on joj pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice te im je pokaza živu. Vijest o tom raširi se po svoj Jopi te mnogi prigrliše vjeru u Gospodina.“

Čitajući ovaj izvještaj, mnogi bi mogli pomisliti da je riječ o dostojanstvenoj starijoj gospođi koja je osnovala dobrotvornu udrugu u kojoj je vrijedno šivala odjeću za siromašne, a onda se razboljela i umrla, zasigurno od starosti. Bila bi to obična priča da joj kraj nije uljepšan zadivljujućim čudom. Pogledajmo malo pozornije.

Kako se zvala ta gospođa? Tabita ili Košuta. Vjerojatno joj je Košuta bio nadimak. A što to znači? Ništa drugo do živahna košuta!

Koliko taj maleni podatak mijenja značenje događaja! Tabita nije bila draga bakica „s jednom nogom u grobu“.

Naprotiv, bila je mlada, živahna, puna oduševljenja, neumorna u obilaženju siromaha. Toliko je jurila da su je u gradu poznavali pod imenom Košuta. Možda je imala krupne bistre oči poput košute, oči koje su se zanimale za ljude i pokazivale puno razumijevanja i suosjećajnosti za njihove probleme i tuge. Ne vjerujem da je umrla od starosti. Mislim da je radila i skrbila o drugima toliko da je umrla od iscrpljenosti. Nije stoga ni čudno da su poslali po Petra da je podigne iz smrti. Bila je jako potrebna svojoj maloj crkvi. A jednako tako i Bogu.

Ovih nekoliko primjera, odabranih nasumce, kazuju da svatko, baš svatko, u Bibliji može pronaći divne misli koje nadahnjuju. Gotovo svaki biblijski tekst može uroditi sličnim plodom ako se o njemu razmišlja dovoljno i uz molitvu.

To je možda najuvjerljiviji dokaz nadahnutosti Biblije. Ona nadahnjuje onoga tko je čita, pokreće um, uzdiže misli i puni srce radošću.

Nijedno drugo iskustvo ne može donijeti takvu duhovnu obnovu, takav duševni zanos, tako duboku i trajnu radost kao čitanje Biblije.

Čitajte Bibliju sami i uvidite! Budite ustrajni u čitanju. Polako. Pažljivo. S poštovanjem. S očekivanjem. Bit ćete divno i bogato nagrađeni!

Arthur S. Maxwell

Što trebate učiniti?

Hoćete li započeti s prvom stranicom i uporno čitati do zadnje stranice, kao da je riječ o uobičajenom književnom djelu, romanu ili putopisu? Ni u kom slučaju!

Hoćete li preskakati s jednog kraja Biblije na drugi u nadi da ćete pronaći nešto što bi vas moglo zanimati? Ni to ne bi bilo mudro.

Postoji bolji način.

Istini za volju, čitamo li u Bibliji samo ono što nam se dopada, još uvijek je bolje nego da je uopće ne čitamo. Ali na taj način nećemo steći pravu sliku o Bibliji i njezinoj sveopćoj namjeni. U krajnjem slučaju, takav način čitanja vodi površnosti. Psalam o Dobrom pastiru djeluje doista utješno (Psalam 23), Izaijin opis Mesije koji će doći izrazito je lijep (Izaija 53), Kristovo nastojanje da utješi svoje učenike djeluje vrlo ganutljivo (Ivan 14), Pavlova rasprava o ljubavi književni je dragulj neusporedive vrijednosti (1. Korinćanima 13).

No, beskrajno ponavljanje čitanja tih stranica nepotrebno ograničava razumijevanje ostalog sadržaja Biblije i Božje namjere koja se u njoj nalazi. Takav način čitanja Biblije može se usporediti sa životom u prekrasnom cvjetnom vrtu iz kojega nikada ne bismo bacili pogled preko živice na livade pune cvijeća, na zelene brežuljke ili na planinske vrhove pokrivene snijegom.

Mnogi dobri kršćani očituju svoju pobožnost čitajući Bibliju kroz godinu – od prvog poglavlja prve knjige, Knjige Postanka, pa do posljednjeg poglavlja u Otkrivenju. To jest korisno za one koji već poznaju Bibliju, no za početnika je svakako bolje da bude manje ambiciozan.

Mnogi koji na takav način pokušavaju čitati Bibliju, svladaju bez muke poglavlja Postanka i Izlaska, ali redovito zapnu na Levitskom zakoniku ili Ponovljenom zakonu. Čak i ako im uspije ne odustati kod ovih težih knjiga, gotovo sigurno će dignuti ruke od čitanja kad dođu do Knjige proroka Jeremije, Ezekiela, Daniela ili knjiga takozvanih malih proroka.

No, ako nije mudro početi čitati od početka, ako i čitanje napreskokce nije preporučljivo, kako onda treba čitati Bibliju?

Evo nekoliko prijedloga za čitanje Biblije koji bi mogli biti vrlo korisni. Već su mnogima bili na blagoslov, pa će i vama zasigurno pomoći ne samo da uživate u čitanju Biblije, već i da otkrijete kako je ona lijepa i divna Knjiga.

1.  Započnite s jednom od najjednostavnijih knjiga, primjerice s Evanđeljem po Marku. Pročitajte ga cijelog. Za to će vam trebati oko sat vremena. U tom Evanđelju se nalazi jedan od prvih izvještaja o životu i smrti Isusa Krista koje je opisao očevidac Ivan Marko.

Budući da se često spominje ime apostola Petra, skloni smo zaključiti da je poznati ribar i Isusov učenik osobno dao piscu Ivanu Marku mnogo podataka, što samo Evanđelje čini još zanimljivijim.

Evanđelje po Marku prepuno je akcije i čitanje vam sigurno neće biti jednolično. Ono će vas uvesti ne samo u Novi zavjet, nego vas i upoznati s osnovama kršćanskog vjerovanja.

2. Čitajte zatim Evanđelje po Mateju. Ova knjiga napisana je nekoliko godina nakon Markove i ponavlja gotovo sve što tamo već piše. No, u njoj ipak nalazimo mnoga Isusova učenja koja Marko nije iznio.

Matej je zabilježio šest Isusovih govora, a prvi i najpoznatiji je govor na Gori blaženstava. U njemu se nalaze blaženstva, zlatno pravilo i molitva Očenaš. Drugi govor, zapisan u desetom poglavlju, govori nam kako treba propovijedati Radosnu vijest. Treći, zapisan u trinaestom poglavlju, kroz niz usporedbi i slika govori o rastu Božjeg kraljevstva. Četvrti, u osamnaestom poglavlju, naučava o praštanju i poniznosti. Peti govor nalazi se u dvadeset trećem poglavlju i njime Isus ukorava farizeje. Šesti, u dvadeset četvrtom i dvadeset petom poglavlju, zapravo je proročanstvo o razorenju Jeruzalema i kraju svijeta.

Ovih šest govora lijepo će vam objasniti divnu poruku koju je Isus uputio ljudima svojega vremena.

3. Čitajte potom Evanđelje koje je napisao Luka. On je nazvan prvim povjesničarem Crkve jer je posvetio pozornost vrlo važnim pojedinostima, poput imena i godine vladavine rimskog guvernera u doba kad je Ivan Krstitelj otpočeo s propovijedanjem. (Luka 3,1-3)

Lukino očito zanimanje za zdravstvene teme dalo je njegovom Evanđelju humanistički naglasak. To ga je zasigurno navelo da zapiše usporedbe o milostivom Samarijancu, izgubljenom sinu te bogatašu i siromašnom Lazaru.

Kad pročitate Evanđelje po Luki, za što će vam trebati oko dva sata, još ćete više cijeniti i poštovati Isusovu istinsku veličinu.

4. Nastavite s čitanjem Evanđelja po Ivanu, koje se posve razlikuje od prethodnih triju Evanđelja i na neki je način najljepše. Napisano je bar trideset godina nakon triju postojećih Evanđelja, a u međuvremenu su se zbile mnoge promjene.

Prošla su dva naraštaja od Isusove smrti na križu. Osnovana je kršćanska Crkva, unatoč mukama i progonstvima, a očevidac Ivan je, da bi je ohrabrio, zapisao svoja najdraža sjećanja na Isusa.

Kad pročitate sva četiri Evanđelja, napravit ćete najbolji mogući uvod u čitanje Biblije. Tada ćete biti spremni upustiti se u čitanje Djela apostolskih, gdje ćete naći Lukinu povijest prve Crkve ili, ako vam više odgovara, vratite se na Knjigu Postanka da biste otkrili začetak tragedije izazvane grijehom, koja je u konačnici izazvala Kristovu smrt. Nakon toga možete krenuti u bilo kojem smjeru.

5. Potražite biblijske događaje. Ima ih na stotine. Ako slučajno posjedujete Biblijske priče (Bible Stories, bogato ilustrirani niz od deset svezaka, dostupan na engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku), u njima ćete ih pronaći četiri stotine i devet.

Kad sam tražio po Bibliji sve te događaje i prepričavao ih jezikom razumljivim djeci, o Bibliji sam saznao mnogo više nego što sam dotad znao. Otkrio sam da je to najzanimljivija Knjiga koju sam ikada čitao. Izgarao sam od znatiželje. I vi možete doći do takvog otkrića.

6. Potražite i životopise. U Bibliji ih je zapisano mnogo. Za razliku od drugih biografskih knjiga, Biblija iznosi i dobre i loše osobine osoba o kojima govori. Prvo biste mogli usmjeriti pozornost na Josipa. Pročitajte sve o njemu kao Rahelinom prvorođencu pa do velikog dana kad mu je faraon povjerio u ruke sudbinu Egipta. Potražite to u Knjizi Postanka od 37. do 50. poglavlja.

Proučite i životopis Mojsija, velikog hebrejskog osloboditelja. Pratite njegov čudesan život od dana kad ga je majka položila u košaricu od papirusove trske i pustila je da otplovi Nilom, pa sve dok nije na vrhu Sinaja razgovarao s Bogom „licem k licu“. Njegov je životopis pomnjivo zapisan u Knjizi Izlaska od 1. do 24. poglavlja, zatim od 31. do 35. i u Knjizi Brojeva od 10. do 27. poglavlja. U Jošuinom životopisu naći ćete mnoštvo uzbudljivih trenutaka, počevši od njegove prve bitke s Amalečanima (Izlazak 17,9-13) pa sve do osvajanja Jerihona, Aja i konačno cijele Palestine (Jošua od 1. do 24. poglavlja).

Zasigurno će vam se dopasti Davidov životopis. Čitajući ga od trenutka kad je stupio na biblijsku pozornicu kao nedužni pastir, pa sve do njegovog ganutljivog govora na kraljevskoj smrtnoj postelji, sigurno će vas se jako dojmiti. Ovo je slučajno i najdulji od svih životopisa zapisanih u Starom zavjetu. Trinaestina svih biografskih tekstova odnosi se na Davida.

Najveći dio zapisan je u Prvoj knjizi o Samuelu od 16. do 31. poglavlja, u Drugoj knjizi o Samuelu te u prvom i drugom poglavlju Prve knjige o kraljevima.

Ako želite doznati nešto više o Salomonu, kralju koji je bio nadaleko poznat po svojoj mudrosti, i po razboritoj presudi da se raspolovi dijete oko kojeg su se svađale dvije žene, otvorite prvih jedanaest poglavlja Prve knjige o kraljevima.

Ilija je zacijelo još jedna iznimna osoba koju ćete poželjeti upoznati. On i Elizej, njegov nasljednik, bili su najveći hebrejski proroci iz devetog stoljeća prije Krista.

Kao malo tko prije njih, spoznali su kako postići da Božja sila radi u njihovim životima. Pošlo im je za rukom dobiti vatru s neba, vraćati u život mrtve i činiti razna druga čudesna djela. Potražite to u Prvoj knjizi o kraljevima od 17. poglavlja do Druge knjige o kraljevima 13. poglavlja.

Od svih životopisa Novoga zavjeta, ako izdvojimo Isusov i nekoliko crtica o Njegovim učenicima, najznačajniji je životopis apostola Pavla. Pavao po prvi put stupa na biblijsku pozornicu u Djelima apostolskim 7,58 kao službenik Velikog vijeća, prigodom kamenovanja Stjepana.

U središte pozornosti dolazi već u devetom poglavlju i ostaje u gotovo cijelom ostatku knjige. S puno pojedinosti opisana su njegova tri misijska putovanja kojima je nastojao proslijediti spoznaju o Kristu u Jeruzalem, Damask, Antiohiju, Tarz, Atenu, Korint, Filipu, Efez i napokon u sam Rim. Bio je evanđelist velikih gradova, stručnjak za znamenita gradska središta u prvom stoljeću naše ere. Pavlov životopis ne biste nikako smjeli propustiti.

7. Sljedeći vrlo koristan pristup Bibliji jest da na nju gledamo kao na knjižnicu u kojoj možemo proučavati razne teme. Za to je potrebna dobra konkordancija, a mnogo može pomoći i Biblija u kojoj su navedeni usporedni tekstovi.

Služeći se tim pomagalima, a posebice internetskim tražilicama s dostupnim usporednim prijevodima (primjerice, www.biblija-govori.hr), možete izabrati bilo koju od stotinjak tema i proučiti što Biblija o njima govori.

Recimo da odlučite istražiti pojam molitve. Kratki pogled u konkordanciji pokazat će vam stotinjak načina kako je upotrijebljena ova riječ ili riječ sličnog značenja. Otkrit ćete imena ljudi koji su se  molili, kad su se i zašto molili i kakav je bio ishod njihovih molitava. Takvo proučavanje otkrit će vam razloge zbog kojih Bog odgovara na iskrene molitve, i zašto ponekad ne odgovara.

Pojam vjere druga je od mogućih tema koje vas mogu zanimati. Što je vjera? Zašto i kako je Bog vrednuje? Od kolike je ona važnosti za kršćanski život?

Vaša Biblija dat će odgovor na sva takva važna pitanja.

Poslušnost i neposlušnost sljedeće su teme koje će vam rasvijetliti mnogi biblijski životopisi. Isto se može odnositi i na probleme ljubavi i mržnje, vjernosti i nevjernosti, lakomosti i darežljivosti, pravde i nepravde, radosti i tuge.

Svakako ćete poželjeti proniknuti u Božju milost i Njegov sud, u važnost Zakona i milosti, ili u problem nagrađivanja pravednika i nepravednika.

Sljedeća iznimno zanimljiva tema su biblijska proročanstva. Biblija njima obiluje. Zapisane su sve vrste pretkazanja s opisom njihovih ispunjenja. Ništa neće toliko izgraditi vaše povjerenje u Bibliju koliko otkriće da se sve ono što su proroci pretkazali – točno tako i ispunilo!

Želite li praktične dokaze, proučite mnoge znanstvene podatke koji pokazuju da je Biblija uvijek bila ispred suvremenih znanstvenih istraživanja. Za početak, evo ih nekoliko.

1. „On drži Zemlju o ništa obješenu.“ (Job 26,7) Sve do 1500. godine i Kopernikovog otkrića, za ovo se u znanosti nije znalo.
2. „Jer [Bog] pogledom granice zemlje hvata. … Kad htjede vjetru odredit težinu…“ (Job 28,24.25) Tek je 1630. godine Galileo Galilei prvi utvrdio da zrak ima težinu.
3. „Jer život svakoga živog bića jest njegova krv.“ (Levitski zakonik 17,14) William Harvey je tek 1616. godine opisao funkciju krvi.
4. „U taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti…“ (2. Petrova 3,10) Tek u dvadesetom stoljeću znanstvenici su ustvrdili da je doista moguće sveopće uništenje atomskom fisijom.

Ako vam se dogodi da ne dođete do zaključka tijekom nekog proučavanja, nastavite s njim drugi put, sve dok ne pronađete rješenje kojim ćete biti zadovoljni.

Kao što je dr. John Sutherland Bonnell jednom rekao: „Čitajte sve dok ne naiđete na redak za koji ćete osjećati da vam je Božja poruka za taj dan.“

Ako mislite da vam to pomaže, nemojte se ustručavati podcrtavati određene retke u Bibliji. Mnogima je jako pomoglo uredno obilježavanje tekstova različitim bojama.

Raspoloženje u kojem čitate još je važnije od bilo kakvog plana ili načina čitanja. Ako Bibliji pristupate kritički, tražeći u njoj pogreške i „slaba mjesta“, onda vam čitanje neće donijeti mnogo dobra.

Čitate li pak s iskrenom molitvom u srcu da vas Bog vodi u vašem čitanju, otkrit ćete da je Biblija ne samo neiscrpan izvor mudrosti i radosti, nego i „… voda što struji u život vječni“. (Ivan 4,14)

Arthur S. Maxwell

1. Izaberite najprije jednu od biblijskih knjiga i čitajte je u malim cjelinama sve dok ne dođete do kraja. Nakon toga počnite čitati koju drugu knjigu i proučavajte je sve dok i nju ne završite. Proučavajući Bibliju na takav način postupno ćete doprijeti do svih važnijih poruka Božje riječi. Smatramo da je najbolje započeti s Evanđeljima i nastaviti s Novim zavjetom i Psalmima.

2. Proučavajte Bibliju sve dok ne dođete do biblijskog retka za koji možete zaključiti kako predstavlja Božju poruku vama osobno za taj dan. Nemojte se ustručavati potcrtavati svoju Bibliju. Obilježite svaki redak koji vam je važan i dopustite da utječe na svako područje vašeg života. Sveti Duh će objaviti Božju istinu vašem umu i srcu. Neka vas odabrane misli prate kroz cijeli dan i budu vam suputnikom. U trenucima kušnji one će vas bodriti i nadahnjivati.

3. Označite mjesto u svojoj Bibliji na kom ste stali s čitanjem, kako biste sutra mogli nastaviti. Preporučljivo je da se na nekom biblijskom retku zadržite sve dok ne otkrijete njegovo pravo značenje za vaš život. Primijetit ćete kako u većini slučajeva trebate proučiti desetak ili petnaestak redaka prije no što dođete do takvoga koji će vam donijeti posebnu Božju poruku za taj dan. Nekad ćete za takvo otkriće trebati pročitati samo pet-šest redaka, a u nekim slučajevima samo jedan.

4. Osobno proučavanje Biblije uvijek započnite kratkom molitvom Bogu. Molite da Njegov Sveti Duh otkrije Istinu Njegove Riječi vašem srcu. Dok otvarate Bibliju u nakani da nastavite čitati tamo gdje ste prethodnog dana stali, upitajte se: “Koja je Božja poruka meni danas?” Isključite pomisao da bi se objava koju dobijete trebala primijeniti na neke druge ljude – iz vašeg doma, susjedstva, ili s radnog mjesta. Ono što spoznate, prihvatite kao Božju objavu osobno za vas!
Snaga da se usredotočite i mudrost da primijenite Božju objavu u vlastitom životu doći će postupno.
Budete li očuvali naviku svakodnevnog proučavanja Biblije, otkrit će vam se poruke koje će predstavljati pravi odgovor na vaše najdublje životne potrebe. Ta otkrića omogućit će vam da se uspješno suočavate sa svakodnevnim kušnjama – uspravljene glave i hrabra srca. Zasigurno ćete ponekad biti iznenađeni onim što će vam Bog ujutro reći. Bog će vam progovarati i mimo svoje Riječi, izravno, i ukazati vam na zablude i pogreške za koje ste dugo bili slijepi.

5. Kad dopustite Božjoj poruci da ispita vaše srce, iz vas će izvirati molitva zahvalnosti Bogu za duhovnu okrepu, ili molitva kajanja i ispovijedanja grijeha. Učinite svaki svoj dan danom novih početaka i novog predanja Bogu. Nakon što ste tražili i dobili Božji oprost za prošle grijehe, odlučno okrenite leđa svojim starim pogreškama i suočite se s prednostima novog života što se Božjom milošću otvara pred vama.

6. Osigurajte si vrijeme za proučavanje Biblije u kom vas nitko neće ometati. Uskoro će to donijeti rod. Mnoge biblijske misli s kojima započinjete dan ostat će vam u sjećanju i postati izvorom snage i pokazateljem puta baš onda kad će vam to najviše trebati.

Nedavno mi je jedan poslovni čovjek rekao: “Kad ujutro ustanem, ponekad na me navaljuju misli o mnogim dužnostima koje kroz dan moram obaviti. Tada u sebi ponavljam svoj osobni stav i odluku koju sam baštinio iz Biblije: ‘U smirenu uzdanju snaga je vaša…’ (Izaija 30,15) Čudno je kako se teret skida s mojih leđa pred sviješću o Božjoj nazočnosti i Njegovoj pomoći. Napetost i napor nestaju i u meni izvire osjećaj spokojstva i mira.”

Biblija nas vodi k Bogu i poučava nas Njegovoj volji. Pa ipak tako malo ljudi poznaje prednosti čitanja ove svete Knjige. Ovo se odnosi i na mnoge kršćane za koje Biblija ima neznatnu važnost. Obično takvi ovo ne priznaju, jer bi to bilo svetogrđe. Kad bi bili iskreni, priznali bi da su od Biblije osjetili vrlo malo koristi, jer je zapravo redovno ne proučavaju.

Neki se pridržavaju običaja da dnevno pročitaju po poglavlje ili više, ali ako ih pitate kakvu korist imaju od takvog čitanja, bit će neodređeni i neiskreni. Neki smatraju da stječu zasluge zato što čitaju po poglavlje na dan. Dobro je da tako rade – misle oni – bez obzira imaju li kakve koristi od toga.

Postoje mnogi razlozi zbog kojih netko može čitati Bibliju. Mene osobno zanima bavljenje Biblijom kao praktičnim vodičem kroz život.

John Sutherland Bonnell

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Zapravo je Biblija objava o Bogu, Njegov pokušaj da nam otkrije tko je On i kakav bi trebao biti naš odnos prema Njemu. Istina, Biblija ne pruža sliku Boga koju bismo mogli prikazati na platnu, na kamenu ili metalu, budući da bi to potaknulo čovjeka na idolopoklonstvo koje Bog mrzi. I najskupocjenija slsvemoć,ika što bi je čovjek naslikao bila bi neukusna karikatura slavnog Gospodara svemira.

Prorok Jeremija opisao je razliku između idola i Boga: “Tankolisno srebro dovezeno iz Taršiša, zlato iz Ofira, rad kipara i rukotvorina zlatara, sve djela umješna, ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom. A Jahve je pravi Bog. Živi je On Bog, i Kralj vječni.” (Jeremija 10,9.10)

Evo dakle prve velike objave o Bogu:

Bog je živa Osoba. On nije samo ideja, mit, plod mašte. On je živo Biće: “On je Bog živi, On ostaje dovijeka!” (Daniel 6,27)
On ima svoje prebivalište: “Ti čuj s Neba, s mjesta gdje prebivaš.” (1. O kraljevima 8,39)
On vidi i čuje: “Gospodin ima oči nad pravednicima i uši svoje priklanja molitvama njihovim.” (1. Petrova 3,12)
On razmišlja i pamti: “Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.” (Psalam 103,14)
On je velikodušan: “Ne uskraćuje Jahve dobara onima koji idu u nedužnosti.” (Psalam 84,12)
On nam želi pomoći: “Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići.” (Izaija 48,17)

Njemu se može pristupiti: “Dakle, pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” (Hebrejima 4,16)

Druga objava je:
Bog je vječan. On postoji. On ne postoji samo danas a sutra Ga nema. On je “isti jučer, danas i zauvijek”. (Hebrejima 13,8)
Nije bilo vremena u kome Bog ne bi postojao: “Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, Ti jesi.” (Psalam 90,2)
Neće biti vremena u kome Bog ne bi postojao: “Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vječito…” (Ponovljeni zakon 32,40)
Njegovo je kraljevstvo vječno: “Kraljevstvo Tvoje, kraljevstvo je vječno.” (Psalam 145,13)
On je besmrtan: “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova!” (1. Timoteju 1,17)

Treća je objava:
Bog je svemoćan. U Njegovoj je ruci sva moć: “Od Tebe je bogatstvo i slava, Ti vladaš nad svim, u Tvojoj je ruci sila i moć, u Tvojoj je vlasti da učiniš velikim i jakim sve.” (1. Ljetopisa 29,12)
Ne postoji ništa što On ne bi mogao učiniti: “Ja znadem, moć je Tvoja bezgranična; što god naumiš, to izvesti možeš.” (Job 42,2)
On čini sve što Mu se svidi: “Naš je Bog na nebesima, sve što Mu se svidi, to i učini.” (Psalam 115,3)
Njemu ništa nije nemoguće: “Ljudima je nemoguće, alije Bogu sve moguće.”(Matej 19,26)

“Jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.” (Otkrivenje 19,6)

Četvrta objava je:
Bog je sveznajući. On sve zna. Pred Njime ništa nije skriveno:
“Jer, On nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.” (Job 34,21)
Ne postoji ništa što On ne bi razumio: “Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti Njegovoj.” (Psalam 147,5)
Nema riječi koju On ne bi čuo: “Riječ mi još nije na jezik došla, a Ti, Jahve, sve već znadeš.” (Psalam 139,4)
Ne postoji ništa što On ne bi vidio: “Kamo da idem od Duha Tvojega, i kamo da od Tvoga lica pobjegnem? Ako se
na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka Tvoja vodila, desnica bi me Tvoja držala.” (Psalam 139,7-10)

Pred Njim tama ne može ništa sakriti: “Niti tmina Tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.” (12. redak)
On je izvor sve mudrosti i znanja: “O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive Njegove odluke, i kako neistraživi Njegovi putovi!” (Rimljanima 11,33)
Budućnost Mu je podjednako jasna kao i prošlost: “Što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i
prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem.” (Izaija 42,9)
On od početka vidi kraj: “Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo…” (Izaija 46,10)
Nema tajne koju On ne bi znao: “On otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i svjetlost prebiva u Njega.” (Daniel 2,22)

Peta objava je:
Bog je beskonačan. Za Njega nema ograničenja. Ne samo u moći, mudrosti i znanju, već i u pravednosti: “Pravda moja ostaje dovijeka i spasenje moje od koljena na koljeno.” (Izaija 51,8. DK)
On je savršeno svet u svakoj misli, riječi i djelu: “Pravedan si, Jahve, na svim putovima svojim i svet u svim svojim djelima.” (Psalam 145,17)
On vlada čestito beskonačnim prostorom: “Pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova.” (Psalam 97,2)
Njegovoj ljubavi nema kraja: “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ se ljubav moja neće odmaći od Tebe.” (Izaija 54,10)
I Njegova sućut je bezgranična: “Ljubav Jahvina vječna je nad onima što Ga se boje.” (Psalam 103,17)
Njegova nježnost nadmašuje nježnost roditelja: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što Ga se boje.” (13. redak) “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti.” (Izaija 66,13)

Takav je Bog što Ga otkriva Vaša Biblija. On je beskrajno moćan ali i beskrajno milostiv; beskrajno mudar ali i beskrajno dobar;

beskrajno pravedan ali i beskrajno milosrdan.
Budući da je svemoguć, mogao je biti tiranin.
Budući da je sveznajući, mogao je biti nesnošljiv.

Budući da je vječan, mogao je biti ravnodušan prema potrebama kratkovjekih stvorenja na ovom malom i beznačajnom planetu.

Ali – a to je čudo nad čudima! – sva Njegova beskrajna moć, mudrost i znanje toliko su povezani s beskrajnom dobrotom, milosrđem i istinom da je On jedinstveno Biće, savršen u svim svojim značajkama i jedino Biće dostojno sveopćeg štovanja!

Arthur Maxwell

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično – naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti. Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkriva brižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma
Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. “Riječ Gospodnja” došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: “Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: “A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku.” (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: “Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.” (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma

Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, “pisano je” – bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu”, rekao je On, “nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: “što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?” (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26) On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. “Pisma”, rekao je On, “svjedoče za me”. “Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao.” (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma

Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija – samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: “Nitko… ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, “nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha” (1 Kor 2,11), onda proistječe da “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Kor 2,14) Prema tome, “govor o križu ludost je za one koji propadaju.” (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje “dubine Božje” (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje”sila Božja” (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: “A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.” (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).