U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

Ali zašto bi se itko od nas podvrgavao autoritetu neke knjige? Odgovor glasi: Biblija nije samo knjiga, ona je Božja riječ. S obzirom na to da je njezin autor Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje, u ovu je knjigu ugrađen božanski autoritet. Uostalom, tko ima vlast nad Bogom? Nitko. Zato Biblija mora biti temeljna i neprikosnovena Riječ…

Biblijski pisci izrekli su za knjige koje su pisali nevjerojatne tvrdnje. Pri iznošenju izvora svojih vijesti koristili su se izrazima: “Jahve govori”, “ovako govori Jahve”, “Riječ Jahvina, upućena…” ili “evo riječi koju mi Jahve objavi” (Izaija 1,2; Amos 1,3; Mihej 1,1; Jeremija 38,21).

Starozavjetni pisci svjedoče da su njihove poruke dolazile izravno od Boga. Tako je “riječ Jahvina” došla starozavjetnim piscima kao što su Jeremija, Ezekiel, Hošea, Amos i drugi (Jeremija 1,1.2.9; Ezekiel 1,3). Tijekom dugih stoljeća svi ovi ljudi, bez obzira na velike razlike u okolnostima u kojima su živjeli, svjedočili su isto: poruke koje su napisali nisu bile njihove vlastite, već potaknute silom Boga koji je zapovjedio da zapišu ono što im je govorio.

BOGOM NADAHNUTO

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi,” (2. Timoteju 3,16). Grčka riječ za “nadahnuto” u 2. Timoteju 3,16 doslovce znači “Bogom udahnuto”. Ona jasno pokazuje da je Sveto pismo poteklo od Boga. Bog je osposobio glasnike, proroke i apostole da shvate i prenesu ono što im je otkrio na pouzdan i vjerodostojan način.

Ista sila koja je stvorila svijet potaknula je postanak Svetoga pisma. Nije li to čudesna istina? Bog je svoju Riječ objavio na razne načine. Osim što se otkrio u viđenjima i snovima, svoje je poruke objavljivao izravno ili preko anđela i očevidaca (Izlazak 3,2-7; Daniel 8,15.16; 1. Ivanova 1,1-3).

Bez obzira na način na koji se Bog objavljivao piscima Biblije, oni nisu bili samo pisaći strojevi. Bog nije svoju poruku tipkao po njima kao što bismo to mi učinili po tipkovnici. Svaki je pisac imao svoj stil pisanja; ove su razlike vidljive u cijeloj Bibliji. Bitno je što njihove poruke nisu potjecale od njih; oni su pisali ono što im je Bog dao. Vijest je bila Njegova, a ne njihova (2. Samuelova 23,2; Amos 3,8).

Zbog božanskog otkrivenja Biblija se naziva i “knjiga Jahvina”, “obećanja Božja”, “evanđelje Božje”, “lijepa riječ Božja” i “Riječ Kristova” (Izaija 34,16; Rimljanima 1,1; 3,2; Hebrejima 6,5, Kolo1anima 3,16).

KRISTOVO GLEDIŠTE O SVETIM PISMIMA

Danas postoje različita mišljenja o Svetom pismu, njegovom autoritetu, vjerodostojnosti, ulozi i drugome. Na nesreću mnogi kršćani Bibliji ne priznaju autoritet koji bi trebala imati. O kakvom se autoritetu radi? Pođimo samome autoru — Isusu. Kako je On gledao na Sveto pismo?

Koliko je za Isusa bilo autoritativno Sveto pismo?

“On mu odgovori: ‘Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.’ Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.’Isus mu reče: ‘Stoji i pisano: ‘Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!’ Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: ‘Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.’ Tada mu zapovjedi Isus: ‘Odstupi, sotono! Stoji pisano: ‘Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!'” (Matej 4,4- 10)

“Tada im reče Isus: ‘Zar nijeste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ugaoni; to je djelo Gospodnje, kao čudo stoji to pred očima našim?'” Matej 21,42)

“Isus im odgovori: ‘Varate se, ne znate ni Pisma ni moći Božje.'” (Matej 22,29)

“Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu to mora doći tako? … Ali se sve ovo dogodi, da se ispune Pisma proroka. Tada ga ostaviše svi učenici njegovi i pobjegoše.” (Matej 26,54.56)

“On im reče: ‘Nijeste li nikad čitali, što učini David, kad je bio u nevolji, on i drugovi njegovi ogladnjeli?'” (Marko 2,25)
“Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: ‘Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desnu moju, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'” (Marko 12,36)

“On im počne govoriti: ‘Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli.'” (Luka 4,21).

Ovo su samo neki od tekstova koji pokazuju kako je Isus gledao na autoritet Svetoga pisma. Isus je vjerovao u izvještaj o stvaranju, Noi i potopu te o Joni i velikoj ribi (Marko 10,6; Matej 24,37-39; 12,29-41).  Također je spomenuo stvaranje prvog bračnog para (Matej 19,4), a u Mateju 19,5 citirao je Postanak 2,24 gdje je riječ o prvotnom cilju braka. Sam Isus potvrdio je svoje poslanje pomoću Pisma. “Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?” (Ivan 5,46.47) Nakon uskrsnuća Isus je na putu za Emaus citirao Pismo da razjasni važnost svoje službe. “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,27)

Tijekom svojeg života na Zemlji Isus se služio Pismom, govorio iz Pisma, promicao Pismo, uzdizao ga i tumačio. “Isus je prvi tumač Svetoga pisma. Njegova vijest je ključ pomoću kojega možemo razumjeti ispravno značenje Staroga zavjeta. … Način na koji je Krist rabio izraelsko Pismo naš je uzor za tumačenje Biblije. Naše rukovodeće načelo zasnovano je na osvjedočenju da je Božje spasiteljsko djelovanje u povijesti Izraela ispunjeno u Kristu.” (Hans LaRondelle, How to Understand the End-Time Prophecies of the Bible, str. 13)

APOSTOLI I SVETA PISMA

I pisci Novoga zavjeta pokazali su puno povjerenje u Sveta pisma. U Poslanici Rimljanima Pavao više od četrdeset puta izravno citira Stari zavjet, a poglavlja u toj poslanici zapravo su građena na citatima ili aluzijama starozavjetnih Pisama. Proroka Izaiju citira najmanje dvadeset pet puta. Petar to isto čini u svojim poslanicama. Sve poslanice imaju snažan temelj u starozavjetnim Pismima (vidi i Matej 1,23; 3,3; Hebrejima 10,7; 1. Ivanova 3,12).

Pisci Novoga zavjeta uvjeravaju nas u svoje čvrsto osvjedočenje da iza Pisama stoji autoritet (Jakov 1,5). U savjetu upućenom bogatima — kako stoji u Jakovu 1,11 — pisac se služi tekstovima iz Izaije 40,6.7 i Psalma 103,15. Apostol Petar izrazio je svoje pouzdanje u starozavjetna proročanstva snažnim riječima u 2. Petrovoj 1,21.

Kad je u 1. Petrovoj 1,19 rekao da smo otkupljeni skupocjenom Kristovom krvlju, aludirao je na Stari zavjet (Izlazak 12,5).

Kad je u Rimljanima 1,17 govorio o evanđelju, Pavao je uporabio načelo iz Habakuka 2,4. U opisivanju grešne naravi ljudskog roda (Rimljanima 3,10-12), apostol se poziva na Psalam 14,1-3. Kad se obraćao Židovima u Rimu, Pavao je rekao: “Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim…” (Djela 28,25) Apostoli su bili čvrsto uvjereni da su Pisma Božja riječ. Na Pedesetnicu Petar je rekao: “Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti.” (Djela 1,16) A Pavao je kazao: “Kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili [ste] ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju.” (1. Solunjanima 2,13)

JEDINSTVO UNATOČ RAZNOLIKOSTI

To što Petar svrstava Pavlove poslanice u Pismo, unutarnji je dokaz za vjerodostojnost obaju zavjeta; oba su bila smatrana Božjom riječju (vidi i 1. Solunjanima 2,13). Unatoč velikom vremenskom razmaku i razlikama među piscima Biblije, u oba zavjeta nalazimo nevjerojatno jedinstvo.

Spisi Starog zavjeta pisani su tijekom tisuću godina. Zatim je došlo do prekida od oko pet stotina godina kad nije napisana nijedna biblijska knjiga, sve do rođenja novozavjetne Crkve. Knjige Novoga zavjeta pisane su i dovršene u posljednjoj polovini prvog stoljeća. Tako je za dovršenje Biblije bilo potrebno više od tisuću petsto godina.

Jedan od najsnažnijih dokaza da je Biblija napisana prema božanskim uputama jest njezino jedinstvo. Premda su pisci dolazili iz različitih sredina, njezin sadržaj ima zajednički cilj. Bibliju su pisali kraljevi, jedan premijer, pastiri, ribari, proroci, svećenici, jedan carinik, liječnik i mnogi drugi ljudi različitih zanimanja — ali svi su pisali o istom Bogu.

Neke su knjige povijesne, druge su proročke. Neki su pisci pisali poeziju, drugi prozu. Neke su po obliku misionarski izvještaji, druge su crkvena pisma ili privatna korespondencija. Međutim, sve one govore o istom Bogu punom ljubavi i brižnosti, obavještavaju nas o istom planu spasenja i uzvisuju isto načelo pravednosti. Svi očekuju istu vječnu nagradu. To nije slučajno. Sve to pokazuje da su biblijski pisci imali isti Izvor nadahnuća.

Jonathan  i Kathleen Kiem Oey Kuntaraf

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično – naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti. Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkriva brižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma
Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. “Riječ Gospodnja” došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: “Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: “A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku.” (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: “Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.” (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma

Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, “pisano je” – bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu”, rekao je On, “nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: “što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?” (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26) On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. “Pisma”, rekao je On, “svjedoče za me”. “Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao.” (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma

Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija – samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: “Nitko… ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, “nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha” (1 Kor 2,11), onda proistječe da “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Kor 2,14) Prema tome, “govor o križu ludost je za one koji propadaju.” (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje “dubine Božje” (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje”sila Božja” (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: “A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.” (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).

Proces nadahnuća
Božansko je otkrivenje dano Božjim nadahnućem “Svetim Božjim ljudima koji su bili “naučeni od Svetoga Duha”. (2 Pt 1,21) Ova otkrivenja bila su pretočena u ljudski jezik u kome su i unatoč svim njegovim ograničenjima i nesavršenostima, ipak ostala Božja svjedočanstva. Bog je nadahnjivao ljude – ne riječi.

Jesu li proroci bili pasivni kao magnetofon koji točno ponavlja ono što je snimljeno? U nekim slučajevima piscima je bilo naređeno da točno prenesu Božje riječi, ali u većini slučajeva Bog im je davao upute da ono što su vidjeli ili čuli najbolje opišu u skladu sa svojim sposobnostima. U posljednjim su slučajevima, pisci slijedili svoj osobni jezični model i stil.

Pavao je primijetio da se “i duhovi proročki pokoravaju prorocima”. (1 Kor 14,32) Pravo nadahnuće ne uništava prorokovu individualnost, razum, integritet ili pak ličnost.

Mojsijev i Aronov odnos donekle slikovito prikazuje odnos između Svetoga Duha i pisca. Bog je rekao Mojsiju: “… Postavio sam te da si Bog faraonu; a Aron brat tvoj biće prorok tvoj. (Izl 7,1. usporedi 4,15.16) Mojsije je obavješćivao Arona o Božjim porukama, a Aron je, opet, svojim rječnikom i stilom prenosio poruke faraonu. Isto su tako i biblijski pisci svojim stilom i jezikom priopćavali božanskenaredbe, misli i ideje. Upravo zato što je Bog ovako komunicirao, rječnik biblijskih knjiga je raznovrstan i odzrcaljuje obrazovanje i kulturu pisaca.

Biblija nije Božji način mišljenja i izražavanja. Ljudi će nekad reći da takav iskaz ne priliči Bogu. Međutim, Bog nije samoga Sebe stavio u riječ, logiku, retoriku, prosudbu u Bibliji. Pisci Biblije bili su Božji pisari, a ne Njegovo pero. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili izraze, već na samoga čovjeka koji je – pod utjecajem Svetoga Duha – prožet mislima. Međutim, riječi poprimaju pečat uma pojedinca. Božanski um je širi. Božanski um i volja spaja se s ljudskim umom i voljom. Na taj je način čovjekovo kazivanje Božja riječ.

U jednom slučaju Bog osobno govori i doslovno piše riječi – u Deset zapovijedi. One su božansko, a ne ljudsko djelo (Izl 20,1-17; 31,18; Pnz 10,4.5), ali su ipak u svom izrazu ostale u okvirima ljudskog jezika.

Biblija je prema tome božanska istina izrečena ljudskim jezikom. Zamislite pokušaj da bebu učite kvantnoj fizici. S takvom se vrstom problema sučeljava Bog u svom pokušaju da božanske istine priopći grešnom, ograničenom ljudskom rodu. Naša ograničenost sputava ono što nam On može priopćiti.

Postoji paralela između utjelovljenog Isusa i Biblije: Isus je Bog i čovjek, božansko i ljudsko spojeno u Jednome. Tako je isto i Biblija božansko i ljudsko spojena u jednodjelo. Ono što se kaže za Krista, to se može potvrditi i za Bibliju da “riječ postade tijelo i useli se u nas”. (Iv 1,14) Ovaj božansko-ljudski spoj čini Bibliju jedinstvenom pojavom u književnosti.

Nadahnuće i pisci

Sveti Duh je pripremao određene ljude za objavljivanje božanske istine. Biblija doslovno ne objašnjava kako je to Sveti Duh osposobio ove pojedince, ali On je na poseban način oblikovao zajednicu između božanskog i ljudskog oruđa.

Oni koji su imali udjela u pisanju Biblije nisu izabrani zbog svojih prirodnih darova. Božansko otkrivenje nije neminovno obratilo tu osobu niti joj osiguralo vječni život. Balam je nadahnut objavio božansku poruku premda je radio nasuprot Božjim savjetima (Br 22-24. poglavlje). David koga je Sveti Duh također upotrijebio, učinio je velika nedjela (vidi: Ps 51). Svi pisci Biblije bili su ljudi s grešnom naravi, kojima je svakodnevno trebala Božja milost (vidi: Rim 3,12).

Nadahnuće što su ga doživjeli pisci Biblije bilo je više od prosvjetljenja ili božanskog vodstva, jer to dobijaju svi koji žude za istinom. Ustvari, biblijski pisci su ponekad pisali i bez potpunog razumijevanja božanske poruke koju su priopćavali (1 Pt 1,10-12).

Odgovori pisaca na vijesti koje su nosili nisu bili jednoliki: Danijel i Ivan kažu da su bili veoma zbunjeni svojim spisima (Dn 8,27; Otk 5,4), a 1 Pt 1,10 otkriva činjenicu da su drugi pisci istraživali značenje svojih poruka ili poruka drugih. Ponekad su se ovi pojedinci bojali da objave neku nadahnutu vijest, a neki su se čak i raspravljalis Bogom (Hab 1; Jon 1,1-3; 4,1-11).

Metoda i sadržaj otkrivenja

Sveti Duh je često u viđenjima i snovima priopćavao božansku nauku (Br 12,6). Ponekad je govorio čujno ili samo unutarnjim osjetilima. Bog je neposredno govorio Samuelu (1 Sam 9,15). Zaharija je dobio simbolične slike s objašnjenjem (Zaharija 4). Viđenja o nebu što su ih dobili apostol Pavao i Ivan pratile su usmene upute (2 Kor 12,1-4; Otk 4,5). Prorok Ezekiel je promatrao događaje odnesen u viđenju na drugo mjesto (Ez 8). Neki su pisci sudjelovali u svojim viđenjima, obavljajući neke radnje kao dio samog viđenja (Otk 10).

Što se tiče sadržaja, nekima je Duh otkrio događaje koji se tek trebaju dogoditi (Dn 2,7,8,12. poglavlje). Drugi su pisci zabilježili povijesne događaje prema osobnom iskustvu ili odabirom materijala iz postojećih povijesnih zabilježaka (Suci, 1 Sam, 2 Ljet, Evanđelja, Dj).

Nadahnuće i povijest

Biblijska tvrdnja “Sve je pismo od Boga dano” ili “od Boga nadahnuto”, korisno i mjerodavno za moralni i duhovni život (2 Tim 3,15.16), ne osporava božansko vodstvo i u procesu odabira. Bilo da obavijest potječe od osobnog zamjećivanja, usmenih ili pisanih izvora ili od neposrednog otkrivenja, sve to dopire do pisca preko djelovanja Svetoga Duha. To potvrđuje vjerodostojnost Biblije.

Biblija otkriva Božji plan u Njegovu uzajamnom djelovanju s ljudskim djelovanjem, a ne u zbirci apstraktnih doktrina. Njegovo je otkrivenje čvrsto ukorijenjeno u stvarnim događajima koji su se zbili u nekom određenom vremenu i mjestu. Pouzdanost povijesnih izvještaja je veoma važna, zatošto oni čine osnovu našeg razumijevanja Božjeg karaktera i Njegovih namjera prema nama. Pravilno razumijevanje vodi u vječni život, dok pogrešno gledište dovodi do zbunjenosti i smrti.

Bog je zapovjedio određenim ljudima da napišu povijest Njegova postupanja prema Izraelu. Ovi povijesni izvještaji, napisani na osnovi koja se razlikuje od gledišta svjetovnih povjesničara, obuhvaćaju jedan važan dio Biblije (Br 33,1.2; Jš 24,25.26; Ez 24,2). Oni nas uvode u točnu i nepristranu povijest iz božanske perspektive.

Sveti Duh je dao piscima poseban promatrački dar, tako da su mogli zabilježiti događaje u borbi između dobra i zla koji otkrivaju Božji karakter i vode ljude u njihovu traganju za spasenjem.

Povijesna zbivanja su “tipovi” ili “primjeri” napisani “za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1 Kor 10,11). Apostol Pavao kaže:

“Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rim 15,4). Uništenje Sodome i Gomore služi kao “primjer ili opomena” (2 Pt 2,6; Jd 7). Abrahamovo iskustvo o opravdanju primjer je za svakog vjernika (Rim 4,1-25; Jk 2,14-22). Čak i starozavjetni građanski zakoni, ispunjeni dubokim duhovnim značenjem, napisani su za naše današnje dobro (1 Kor 9,8-10).

Luka napominje da je Evanđelje napisao zato što je želio podnijeti izvještaj o Isusovu životu “da se osvjedočiš o sigurnosti nauke koju si primio” (Lk 1,4). Ivanovo je mjerilo za odabir događaja iz Isusova života, koje će uključiti u svoje Evanđelje, bilo “da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu” (Iv 20,31). Bog je vodio pisce Biblije da prikazuju povijest tako da nas uvijek vodi u spasenje.

Životopisi biblijskih ličnosti pružaju drugi dokaz o božanskom nadahnuću. Ovi događaji brižljivo opisuju i slabost i snagu njihova karaktera. Oni istinito i vjerno opisuju njihove grijehe, kao i uspjehe.

Noin nedostatak samokontrole ili Abrahamova prijevara nisu sakriveni. Zabilježeni su izljevi različnog raspoloženja Mojsija, Pavla, Jakova i Ivana. Biblijska povijest izlaže pogreške najmudrijeg izraelskog kralja kao i slabosti dvanaest patrijaraha i dvanaest apostola. Sveto pismo nema nikakvog opravdanja za njih, niti pokušava umanjiti njihovu krivicu. Ono ih predočuje onakve kakvi su bili u svemu, što su postali ili propustili biti Božjom milosti. Bez božanskog nadahnuća nijedan životopisac ne bi mogao napisati takvu točnu analizu.

Biblijski pisci sagledavali su sva povijesna zbivanja koja su zapisana u njoj kao vjerodostojne povijesne zabilješke, a ne kao mitove ili simbole. Mnogi suvremeni skeptici odbacuju izvještaje o Adamu i Evi, Joni i potopu. Ipak, Isus ih je prihvatio kao povijesno točne i duhovno značajne (Mt 12,39-41; 19,4-6; 24,37-39).

Biblija ne uči o djelomičnom nadahnuću ili o stupnjevima nadahnuća. Takve teorije koje pokušavaju lišiti Bibliju njene božanske vjerodostojnosti jesu spekulacije.

Clinton Wahlen

Neki ljudi smatraju da je “autoritet” loša stvar, osobito onaj od vrha prema dolje, kakvog Biblija očito zastupa. I kao što postmodernisti kažu: “Biblija može biti tvoj autoritet, ali nije moj.” Za ove mislioce izvor autoriteta nije od vrha prema dolje, već su to jednostavno oni sami. Oni se ne protive religiji. “Postmodernisti nisu protiv religije. Oni su samo protiv vjerskih učenja koja se drže objektivne istine i korisnosti razuma.” [1]

I danas se s mnogih usana čuje Pilatovo pitanje. “Što je istina?” – pitao je, i otišao, ne čekajući odgovora (Ivan 18,38). Da se samo malo potrudio, mogao je biti uvučen u oštrouman razgovor. Jer Božji način je takav. Bog poziva: “Hajde, dakle da se pravdamo” (Izaija 1,18. KS). [2]

Ovakav Božji poziv znači da je biblijski autoritet racionalna propozicija koja potiče na važna pitanja: (1) Kakva je narav i koji je izvor biblijskog autoriteta? (2) Koje unutarnje dokaze, ako postoje, Pismo daje za tvrdnje o božanskom podrijetlu i autoritetu? (3) Što je s potkrepljujućim vanjskim dokazima? (4) Kako se biblijski autoritet odnosi prema crkvenom autoritetu i tradiciji? Nakon razmatranja svakog od ovih pitanja izvući ćemo neke zaključke. [3]

Narav i izvor biblijskog autoriteta

Biblija i u Starom i u Novom zavjetu tvrdi da je Božje otkrivenje i da stoga ima božanski autoritet. Biblijski Bog “nije samo Bog koji djeluje, već isto tako i Bog koji govori.” [4])

Stari zavjet stotinama puta izriče ovu tvrdnju o autoritetu izjavom “Ovako govori Yhwh” ili nekom njezinom istoznačnicom. [5] Bog je Bog istine (Izaija 65,16) ili doslovno, Bog “Amen”. On govori istinu i ne laže. Božja istina traje vječno jer je, poput Njega samoga, apsolutna i nepromjenjiva (Psalam 117,2). Božja je istina i univerzalna – ista kroz svako vrijeme i kulturu.

Prva pojava riječi “autoritet” (grčki exousia) u Mateju daje upute za definiranje biblijskog autoriteta. Pojavljuje se na kraju Propovijedi na gori, u paraboli koja naglašava kako je važno čuti i poslušati Isusove riječi (Matej 7,24-27). I  ovdje i u Marku (1,22) Isusovo slušateljstvo zaključuje da je Njegov autoritet veći od književničkog. Nakon Isusova posjeta sinagogi u Kapernaumu i izlječenja čovjeka opsjednuta demonima uslijedilo je njihovo divljenje (Marko 1,21-28). Dakle, ljudi su prepoznali Isusov autoritet koji je utemeljen na onome što je govorio i na onome što je činio. Što je Isus činio potvrdilo je istinitost onoga što je govorio. Njegova je riječ sadržavala toliku moć da su ga čak i demoni slušali (redci 25. i 26).

Isus je bio vidljivo drugačiji od ostalih učitelja svoga vremena. I dok su oni svoj autoritet podupirali biblijskim spisima, Isus je predstavljao autoritet veći od Mojsija i od slova zakona (Matej 5,21-48). Njegova su djela naglašavala Njegov božanski autoritet. Pri istjerivanju demona  On nije rabio božanska imena niti formule, već je Njegova moć bila u Njemu samome. [6]

Kad su pismoznanci i farizeji Isusovu moć nad demonima pripisali Sotoni, Isus im je odgovorio kako je Njegova moć sila od Boga (vidi Matej 12,22-30). Istom autoritativnom tvrdnjom poduprt je i božanski autoritet Pisma. Govoreći beznadnim učenicima na putu za Emaus, Isus se nije pozvao na vlastiti osobni autoritet niti na čudesno uskrsnuće, već na istinitost Božje riječi, pojašnjavajući kako su Njegov život, smrt i uskrsnuće bili ispunjenje biblijskih proročanstava (vidi Luka 24,13-27; 30-32, 44). Radoznalim je Židovima odgovorio iz Pisma (primjerice Marko 12,18-34), potvrđujući da se “Pismo ne može uništiti” (Ivan 10,35 KS).

Dokazi biblijskog autoriteta

Autoritet pisane Riječi čiji je izvor utjelovljeni Isus može se promatrati sa stajališta unutarnjih i vanjskih dokaza. Unutarnjim dokazima smatramo ono što je postojeća istina u Bibliji, a zbog koje ju smatramo autoritativnom. Vanjski se dokazi odnose na činitelje izvan Biblije koji svjedoče njezinu autoritetu. Neke od ovih dokaza možemo pojedinačno preispitivati, ali ako ih prihvatimo zajedno, oni će biti snažni argumenti za trajni autoritet Biblije. [7]

Unutarnji dokazi biblijskog autoriteta. Dva su glavna razloga za vjerovanje u Boga i Božju riječ: stvaranje i proročanstva. Što se tiče stvaranja, nema Mu ravna (vidi Izaija 40,25). Ni jedna se od mnogih drevnih pripovijesti o stvaranju ne može usporediti s Njegovim jednostavnim, preciznim izvješćem jednotjednog čuda u Postanku 1 i 2.

A što se tiče proročanstava, nitko ne može dostići Njegovu sposobnost da “od početka svršetak otkriva” (Izaija 46,10 KS). Obilje ispunjenih proročanstava potvrđuje Njegovu tvrdnju. Jedan je od dobro poznatih primjera Daniel 2. poglavlje u kojemu je pretkazanje svjetskih imperija prikazanih u obliku kipa od različitih kovina. Pišući tijekom 6. stoljeća prije Krista, Daniel je točno opisao slijed kraljevstava čija je vladavina bila izravno povezana s Izraelom, započinjući s Babilonom, nakon kojeg je slijedila Medoperzija, Grčka, Rim i podijeljeni narodi zapadne Europe, zaključno s uspostavljanjem Božjeg kraljevstva. Ono je predstavljeno moćnim i tajnovitim kamenom koji ruši kip i ispunjava cijelu zemlju.

U drugom je proročanstvu Daniel predvidio uništenje grada Jeruzalema i hrama nakon Mesijine smrti i završetka razdoblja od 70 tjedana-godina (Daniel 9,24-27). Mihejevo proročanstvo o rođenju Mesije u Betlehemu (Mihej 5,2) također se znakovito ispunilo (Matej 2,5.6). Stoga je Isus mogao govoriti o nenarušivosti proročanstava (Luka 24,26.44), a Petar je njihovo ispunjenje mogao smatrati uvjerljivijim od čuda i od iskustava očevidaca (Druga Petrova 1,16-21).

Treći razlog za prihvaćanje biblijskog božanskog autoriteta jest biblijska teološka dosljednost. Iako je pisana u razdoblju od oko 1500 godina, a pisalo ju je gotovo 40 različitih pisaca, začuđujuća skladnost Biblije omogućila je Isusu da dvojici obeshrabrenih putnika “protumači što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27. KS). Pavao jednako tako svojim mnogobrojnim navodima iz različitih knjiga Staroga zavjeta naglašava i dosljednost Pisma i njegov jedinstveni autoritet, unatoč različitim osobnostima i osebujnosti njegovih mnogobrojnih pisaca (Rimljanima 3,10-19).

Svjedočanstva očevidaca spomenutih u Bibliji sama su po sebi dvostruka osnova za poštivanje njezina autoriteta. Prvo, napisali su je ljudi koji su iskusili Božje otkrivenje, kao što je to Ivan pojasnio: “što smo vidjeli… svjedočimo… i navješćujemo… život vječni koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao” (Prva Ivanova 1,1. KS).

Istodobno, ona svjedoči i o Božjem selekcijskom procesu. Govornici su Božji odabrani glasnogovornici. Njihova im riječ daje pravovaljanost baš kao što Bog potvrđuje Sebe i Svoju riječ kroz njih.

Vanjski dokazi biblijskog autoriteta. Povijest o čuvanju i prenošenju Biblije daje jake dokaze za njezin božanski autoritet. Masoretski tekst (MT) svitka knjige proroka Izaije pokazuje vrlo male razlike u usporedbi s jednim od njegovih kumranskih prijepisa, iako ih dijeli tisuća godina i velika udaljenost. Slično tomu, više od 5000 grčkih rukopisa Novog zavjeta pokazuje da razlike među njima potječu većinom od slovnih ili gramatičkih pogrešaka pisanju, a ne od neovlaštenih teoloških promjena. Prema Pavlu, (Prva Solunjanima 2,13) sve je to tako zbog njezina božanskog izvora i moći da mijenja ljudske živote.

Biblija je preživjela napadaje srednjovjekovne Crkve, Francuske revolucije, komunističkih režima i znanstvenog cinizma. Suvremeni arheološki uspjesi vode prema jačanju vjere u njezin nadnaravni  identitet. Razmotrite sljedeće primjere:

Na Merenptah steli iz trinaestog stoljeća prije Krista spominje se izraelski narod; na steli Tel Dan iz osmog ili devetog stoljeća prije Krista spominje se Davidova dinastija; Babilonske kronike potkrjepljuju Nabukodonozorove aktivnosti detaljno opisane u Drugoj o kraljevima 24,10-17; natpisi na kamenu nazvanom Pilatov kamen navode imenom Poncija Pilata kao upravitelja iz prvog stoljeća; arheološka nalazišta potvrđuju postojanje Heroda Velikog i njegovih palača. Postoje također mjesta nazvana Petrova kuća i Kaifina kosturnica.

Biblija i crkvena tradicija

Autoritet Pisma u odnosu na različite izvore vjerske tradicije različito se razumijevao tijekom kršćanske povijesti. [8] No, prema Pismu, božanski otkrivena biblijska tradicija nalazi se iznad svih ostalih tradicija, bilo crkvenih, znanstvenih ili drugih. I kao što su Petar i njegovi prijatelji rekli pred Sanhedrinom, utvrdom vjerske tradicije svoga vremena: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Djela 5,29. KS).

Iako Biblija nije znanstveni niti povijesni udžbenik, ipak, uz ispravno razumijevanje, ova područja mogu biti u skladu. Biblijske povijesne i znanstvene tvrdnje, božanski priznate, staju nepokolebljive unatoč prividnom sukobu sa svjetovnim učenjima. Božja riječ ne progovara samo u nekim, već u svim ljudskim pothvatima. Ona je naš jedini izvor vjerovanja i kao odani proučavatelji Riječi nastavljamo biti otvoreni za nova razumijevanja Božje volje otkrivene nam u Njegovoj riječi.

Zaključak

Biblijski se autoritet temelji na svome podrijetlu otkrivenja koje je Bog uputio ljudskim bićima. Istodobno, mi kao slobodne moralne jedinke nismo primorani prihvatiti  taj autoritet već smo ga slobodni odbaciti i na njegovo mjesto staviti drugi, prema svome izboru. Za očekivati je da prihvatimo biblijski autoritet, ali ne na osnovi slijepe vjere, već na temelju razumnih dokaza. Svjedočanstvom stvaranja, pouzdanošću proročanstava, čudom njezina očuvanja i prijenosa, potvrđivanjem njezine točnosti vanjskim dokazima Bog nam je dao više nego dovoljno dokaza, i unutarnjih i vanjskih, kako bi podupro našu vjeru u Pismo kao Božju nadahnutu i autoritativnu Riječ.

Ta Riječ stoji iznad i neovisna je o organiziranom crkvenom autoritetu, jer jest otkrivenje od samoga Boga. Poslušnošću njezinim propisima poslušni smo Bogu koji je njihov autor i koji nam je ta načela otkrio, te iskazujemo Njegovoj riječi i Njegovoj Osobi poštovanje koje njihovu uzvišenu autoritetu i pripada.

O rimokatoličkoj i luteranskoj tradiciji vidi “Authority of Scripture,” New Interpreter’s

Dictionary of the Bible, sv. 1, str. 352, 353

• [1]Dennis McCallum, The Death of Truth: Responding to Multiculturalism, the Rejectionof Reason, and the New Postmodern Diversity (Minneapolis: Bethany House Publishers, 1996.), str. 203.

• [2]Ako nije drugačije naznačeno, biblijski su navodi u ovom članku autorov prijevod. Biblijskitekstovi s naznakom KS su navodi iz Biblije Kršćanska sadašnjost.

• [3]Vidi Peter M. van Bemmelen, “The Authority of Scripture,” Understanding Scripture: An Adventist Approach, urednik George W. Reid, Biblical Research Institute Studies (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2006), svezak 1, str. 75-89.

• [4]A Berkeley Mickelsen, Interpreting the Bible (Grand Rapids: Eerdmans, 1963), str. 80. (Kurziv u navodu nadodan.

• [5]Isto, str. 80-85.

• [6]Graham Twelftree, Jesus the Exorcist: A Contribution to the Study of the Historical Jesus,WUNT 2, 54 (Tübingen: Mohr Siebeck, 1993).

• [7]Vidi Gerhard Pfandl, “Is the Bible Historically Reliable?” Interpreting Scripture: An Adventist Approach, urednik Gerhard Pfandl, Biblical Research Institute Studies, svezak 2 (Silver Spring, Md.: Biblical Research Institute, 2010), str. 43-51.

• [8]O rimokatoličkoj i luteranskoj tradiciji vidi “Authority of Scripture,” New Interpreter’sDictionary of the Bible, sv. 1, str. 352, 353

Pripovijesti i teme ove Knjige nadahnule su veliki dio umjetnosti svjeta. Ona je razlog zbog kojeg ponosni drhte, a strašljivi vjeruju. Nju je pokušalo objasniti stotine tisuća knjiga, a njezine tajne ipak još opterećuju neke od najvećih svjetskih umova.

Biblija tvrdi da određuje vječnu sudbinu čovječanstva. “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici.” (Matej 7,24) “Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca. Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan.” (Ivan 12,48) Ona ima moć podariti vječni život. “Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6,33) One koji se ne slažu s njom ona predaje krajnjoj tami. “Uza zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati. Lutat će zemljom potlačen i gladan, izgladnjela bijes će ga spopasti, proklinjat će svoga kralja i svog Boga. Okrene li se k nebu, pogleda li po zemlji, gle, svuda samo mrak i strava, svuda tmina tjeskobna.” (Izaija 8,20-22)

Sudeći prema njezinoj povijesti i njezinim tvrdnjama, Biblija je opasna knjiga. Možemo i očekivati takvu moć od Knjige koja sebe prikazuje kao nadahnutu Božju riječ. Biblija je — ili najveća prijevara svih vremena, ili je sve ono što tvrdi da jest. Bilo jedno ili drugo, mi je moramo pokušati razumjeti.

Biblija i potreba za nadahnućem

Zamislite se kao putnika iz zrakoplova koji se prisilno spustio na golemu krčevinu usred najgušće tropske šume u Južnoj Americi. Preživjeli putnici nemaju pojma gdje se nalaze. Razne staze, u mnoštvo različitih pravaca, vode iz krčevine u džunglu. Ono što preživjeli ne znaju, to je da će ih samo jedna staza odvesti u sigurnost malog sela udaljenog deset kilometara. Ostale nestaju u džungli ili završavaju u selima s lovcima na ljudske glave.

Moguće je da bi prema svom izboru nekolicina preživjelih pošla pravom stazom i našla sigurnost, ali njihove bi se šanse mnogo više povećale kad bi netko preletio i bacio im zemljovid koji bi im pokazao put.

Upravo tako je Bog svojoj djeci dao zemljovid kako bi im pomogao razumjeti svijet koji je načinio i Njegove moralne zakone. Taj im zemljovid označava put iz grijeha i smrti u spasenje. Mi ga nazivamo Biblija. Bolna je istina da čovjek treba takav zemljovid. Je li ljudska inteligencija sposobna riješiti probleme kriminala, mržnje, onečišćenja, siromaštva, bolesti i boli? Bog ljubavi ne bi dopustio da Njegova stvorenja i dalje budu u takvoj nevolji a da im ne osigura izlaz i obavijesti ih o tome. Budući da svijet u svojoj mudrosti nije bio sposoban pronaći Boga (Vidi: 1. Korinćanima 1,21), On je pošao za nama i otkrio nam se u svojoj Riječi.

Zašto je bilo potrebno da Božja objava dobije oblik knjige? Zašto se On nije obratio svakome od nas pojedinačno? Isto tako bismo mogli postaviti pitanje: Zašto Bog ne učini da se hrana materijalizira na stolu svakog čovjeka? Ili (da promjenimo smjer): Zašto generali ne daju zapovijedi izravno svakom vojniku, bez posrednika? Bog djeluje prema određenim pravilima. Grešnost je čovjeka odvojila od neposrednog razgovora s Bogom. Nalazimo, ipak, nekoliko rijetkih iznimaka. To su muškarci i žene koje je Bog osobito izabrao i pripremio da prime Njegove poruke. Takvi su pojedinci svoja otkrivenja zapisivali na korist svima. Istina je i da nam na jedan opći način Bog izravno govori kroz prirodu i savjest. “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.” (Rimljanima 1,20) “Jer kad pogani koji nemaju zakona vrše, vođeni naravlju, propise zakona, onda su oni, nemajući zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane…” (Rimljanima 2,14.15)

Ali takvo je svjedočanstvo nejasno, jer je grijeh iskvario prirodu, a naši su umovi potamnjeli, nesposobni da razabiru između istine i laži. Osim toga, bez Biblije ne bismo imali mjerilo na koje bismo se pozvali kad god se ljudi ne slažu oko toga što im je Bog rekao.

Ljudski razum je Stvoriteljev dar, ali je nesposoban da bez pomoći razumije Božju volju za čovječanstvo. On nam je imao objasniti neke stvari koje su isprva izgledale kao da nemaju smisla. Ali isto je tako i u odnosu između ljudskih roditelja i njihove djece. Djeca mogu razumjeti mnoge stvari o svijetu, ali postoje određeni aspekti koje čak i najbriljantniji među njima mogu naučiti jedino od svojih roditelja. Kad, primjerice, dođe do pitanja o podrijetlu, potrebna je objava. Svi mi trebamo više informacija nego što nam ih razum može osigurati.

Ali Biblija nije sustavna teološka rasprava. U osnovi je to povijesna knjiga koja sadrži svjedočanstva o Božjem postupanju s Njegovim narodom. Njezina temeljna poruka glasi: Ovakav je Bog i tako On postupa u raznim situacijama; tu se nalazi plan spasenja koji je On načinio za tebe i upute kako ga iskoristiti. Osim toga, Biblija je dokaz da središte naše vjere nije neka apstraktna znanost ili nauk, već živa Osoba. Nije Biblija put, istina i život, već je to Krist o kojemu ona govori. Zadaća je Pisma da vodi ljude ka Kristu.

Povijest Biblije

Biblija je kompilacija, odnosno knjižnica koju je sastavljalo više od 40 autora tijekom razdoblja od nekih 1.600 godina. Autori Starog zavjeta pisali su na starom hebrejskom i aramejskom jeziku. Prvih pet knjiga, Toru, Židovi još uvijek drže kao najsvetije među nadahnutim spisima. Ta su knjige služile kao mjerilo prema kojemu su se imali ravnati spisi kasnijih proroka. Sljedećih tisuću godina postupno su im se dodavale proročke i povijesne knjige. Izaija spominje “zakon i svjedočanstvo” (Izaija 8,20), dakle Mojsijeve knjige i kasnije spise, kao mjerilo istine današnjice. Oko 500 godina prije Krista, nakon što su se Židovi vratili iz babilonskog izgnanstva, Ezra je mnoge od ovih dokumenata skupio u jednu zbirku. Nekoliko kasnijih spisa proširilo je tu zbirku.

Onda je proročki Duh ušutio za 400 godina, ne tvoreći nadahnute spise, premda se tijekom ovog razdoblja pojavljivala bogata vjerska literatura (apokrifi i pseudoepigrafi). Smrt i uskrsnuće Isusa Krista, 31. godine naše ere, označili su oživljavanje djela Svetoga Duha u svijetu. Novi zavjet, sastavljen na grčkom jeziku tijekom druge polovice prvog stoljeća nakon Kristovog raspeća, u biti obuhvaća Kristov život i Njegovo značenje za nas danas. U to je vrijeme konačno bio utvrđen kanon Starog zavjeta; Božji je narod odredio koje su knjige pripadale ovoj autoritativnoj zbirci, a koje nisu. Kanon Novog zavjeta ostao je neodređen sljedećih nekoliko stoljeća.

Mogli bismo očekivati veliku različitost učenja u Knjizi koju je tijekom tako dugog vremenskog razdoblja pisalo tako mnogo pisaca različitih kultura i jezika. Biblija ipak u svojim naučavanjima pokazuje zadivljujuće jedinstvo, što upućuje na zaključak da iza svega stoji Veliki Autor. Ako od 40 različitih poduzetnika zatražimo da proizvedu dijelove za suvremeni putnički zrakoplov i zatim otkrijemo kako se ti dijelovi savršeno uklapaju u jednu cjelinu, to bi samo moglo značiti da je jedan um nadgledao cijelu stvar. Tako i jedinstvo Pisma svjedoči o svom božanskom Autoru.

Što Biblija govori o sebi

Starozavjetni proroci koji su govorili u Gospodnje ime, često su svoje poruke započinjali s: “Ovako govori Jahve”. Oni nisu sami izabrali da budu proroci. Bog ih je odabrao — ponekad i protiv njihove volje. Niti su oni bili autori poruka koje su nosili. “Nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2. Petrova 1,20.21) Nije osobno mišljenje određivalo ono što je prorok pisao. On je jednostavno prenio poruku koju su on ili ona primili od Gospodina. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao kaže da je bio zahvalan što su vjernici u Solunu primili njegovu poruku “ne kao riječ ljudsku, nego kao što uistinu jest — riječ Božju koja i očituje svoju snagu u vama vjernicima”. I opet u 1. Korinćanima 14,37 ističe da je njegova zapovijed Božja zapovijed. “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi.” (2. Timoteju 3,16.17) Krist je rekao: “Pismo se ne može uništiti.” (Ivan 10,35) Božja je riječ cjelovita i vječna. “Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga. A riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1. Petrova 1,23-25).

Dakako, svaka knjiga može tvrditi da je nadahnuta. Ali kako možemo znati je li to istina? Pođimo kritički ispitati biblijske tvrdnje i vidjeti postoji li kakav dokaz koji bi ih podržao.

Biblija ima sposobnost da mijenja ljudske živote. Nebrojeno je puta dokazano kako je Biblija napredna kad je u pitanju znanost. Jedna od najjačih osobina Pisma jest sposobnost da predviđa budućnost.

“Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” (Izaija 46,9.10; usporedi 44,7.8)

Primjeri ispunjenog proročanstva

Jedno od mnogih iznimnih ispunjenja biblijskog proroštva dogodilo se s proročanstvom o gradu Tiru. On je već bio star oko 2.000 godina kada je Ezekiel 587. godine prije Krista donio Božju poruku o njegovoj propasti:

“Sine čovječji, jer Tir nad Jeruzalemom klicaše: ‘Ha, ha! razbiše se ta vrata naroda i k meni se okrenuše; obogatit ću se, on je opustošen’ — stoga ovako govori Jahve Gospod: Evo me protiv tebe, Tire, dići ću na te silne narode, kao što more valove diže! Porušit će zidine tirske i razoriti sve kule njegove. A ja ću mu i prašinu pomesti, načinit ću od njega pećinu golu! Bit će sušilište mreža. Jer ja rekoh — riječ je Jahve Gospoda. I narodima plijen će postati. A sve kćeri njegove od mača će pasti u polju! Znat će da sam ja Jahve! … Poplijenit će bogatstvo tvoje, tvoje će razgrabiti blago! Razorit će tvoje zidine i kuće tvoje divne srušiti! Kamenje, drvo, prašinu tvoju u more će pobacati! A ja ću prekinuti jeku tvojih pjesama i zvuk se tvojih harfa više neće čuti! Pretvorit ću te u pećinu golu, postat ćeš sušilište mreža. Više se nikad nećeš podići, jer ja, Jahve, rekoh!” (Ezekiel 26,2-14)

Kao poprilično velik pomorski grad, Tir se protezao jednim dijelom obale. Nedaleko odatle nalazio se dobro utvrđeni otok na koji su se građani ponekad sklanjali kako bi odoljeli napadačima. Tir nije bio grad ratnika, već trgovaca. Budući poznat po svojoj trgovini i prometu, slao je stručnjake i građu za dovršeenje Davidovog i Salomonovog projekta (1. o Kraljevima 5,15; 9,11). Nekako u isto vrijeme kad je izraelski kralj Ahab oženio tirsku princezu Izebelu, grad je osnovao Kartagu na obali Tunisa, koja je naposljetku toliko ojačala da je gotovo srušila Rim. Svojim razvijenim izvozom — uključujući i izvoz robova — Tir je postao vrlo bogat. Bogatstvo ovoga grada izazivalo je ljubomoru nekih moćnih vladara, koji su ga u nekoliko navrata opsjedali i prisiljavali da plati porez.

Nakon što je pokorio Jeruzalem, Nabukodonozor se 585. prije Krista okrenuo k trgovačkom središtu, Tiru. Njegove su snage trinaest godina držale grad u okruženju i napokon ga osvojile, ali ne prije no što su građani sa svojim blagom preselili na nedaleki otok. Kad je grad pao, Nabukodonozoru nije ostalo mnogo dragocjenosti (Ezekiel 29,18). Ali je opustošeni obalni grad postao takvom ruševinom da se nikada više nije obnovio, kao što je to i rečeno u proročanstvu.

Sljedećih 240 godina Tirci su se nastavili baviti svojom trgovinom po cijelom Mediteranu. Međutim, kob je još uvijek čekala Tir, budući da je preostali dio proročanstva protiv njega još ostao neispunjen. Nakon što je umarširao u Malu Aziju i pobijedio — kako se mislilo — nepobjedive Perzijance u bici kod Isa, mladi je Aleksandar Veliki 333. prije Krista produžio niz obalu Palestine do Tira. Varkom je pokušao ući u grad tražeći dopuštenje da sa svojom tjelesnom stražom, unutar gradskih zidina, prinese žrtvu svom božanstvu Melkatu. Stanovnici su odbili ovaj zahtjev. Budući da Aleksandar nije imao brodove, odlučio je sagraditi nasip od obale do otoka. Da bi to učinio, trebao je prikupiti mnoštvo kamenja i krhotina opeka zaostalih od Nabukodonozorovog razaranja grada i pobacati ih u more, upravo kao što je Ezekiel predvidio. Nakon sedam mjeseci teškog rada, njegovi su ljudi završili nasip. Aleksandar je započeo združeni napad onodobnih amfibijskih snaga i vojske koja je nastupala preko nasipa. Prema Diodoru Sikulu, Aleksandar je nakon zauzimanja grada ubio 8.000 tirskih branitelja i još ih je 2.000 razapeo. Njegove su snage prodale u ropstvo 30.000 žena i djece. Iako je Tir i dalje postojao, izgubio je svu vojnu i komercijalnu važnost. Postao je — a to je i danas — mjesto na kome ribari prostiru svoje mreže po pustoj obali.

Sljedeći grad spomenut u biblijskom proročanstvu je Aškelon. Još 1800. godine prije Krista spomenut u egipatskim tekstovima, Aškelon je na vrhuncu svoje moći bio u Kristovo vrijeme. Ipak, stoljećima prije toga Sefanije je predvidio da će “postati pustoš” (Sefanija 2,4). Zaharija je nastavio istim tonom: “Aškelon će pust ostati.” (Zaharija 9,5)

Kao rodno mjesto Heroda Velikog, grad je bio središte helenske učenosti. Stoljećima kasnije odigrao je važnu ulogu u križarskim ratovima. Sigurno je izgledalo da će se Sefanijino proročanstvo pokazati kao netočno, ali 1270. godine sultan Beibar je udario na Aškelon, ispunjavajući biblijsko proročanstvo. Enciklopedija Britannica ovako opisuje ovo mjesto:

“To je sada pusto mjesto na izraelskoj obali, 19 km sjeverno od Gaze, koje zauzima jedan stjenoviti polukrug i oko kilometar obale, s tragovima luke u jugozapadnom dijelu. Iz zemljišta nanesenog pješčanim vjetrom, slomljeni stupovi i ostaci srušenih zgrada svjedoče o negdašnjoj veličini. Mjesto obiluje izvorima, vinovom lozom, maslinama i voćkama koje uspijevaju u ovoj plodnoj obalnoj nizini.”

Biblijsko proroštvo govori i protiv nekoliko drugih gradova, kao što su tirski susjed Sidon (Ezekiel 2,20.21) i Jeruzalem, za koje nije predviđeno potpuno i konačno uništenje. Oni postoje i danas. Pismo navješćuje da će egipatsko kraljevstvo i nadalje postojati, ali samo kao beznačajna sila (Ezekiel 29,15), kao i da neposlušni Židovi neće biti u cijelosti uništeni (Levitski zakonik 26,44), nego će biti raštrkani među zemaljskim narodima (Ponovljeni zakon 28,37).

Ali proroci su najavili potpuno uništenje drugih, čak moćnijih kraljevstava, kao što je glavni asirski grad Niniva (Sefanija 2,13) i kaldejska prijestolnica Babilon (Izaija 13,19.20; Jeremija 51,26.37). Premda su u vrijeme ovih proročanstava ti gradovi napredovali kao središta svjetskih sila, danas su potpuno nestali. Kako su starozavjetni proroci mogli znati koje će sile samo oslabiti, a koje potpuno iščeznuti? Kako je Izaija znao da će dugo nakon nestanka Babilona (Izaija 13,20) Arapi i dalje postojati i živjeti u šatorima, ali će praznovjerno odbijati da podignu svoje šatore na njegovim ruševinama, kao što je to danas slučaj?

Ovakva proročanstva predstavljaju samo dio velikog mnoštva primjera kako Pismo s najvećom točnošću predviđa budućnost. Napomenimo da nismo niti dotakli mnogobrojna mesijanska proročanstva koja su navijestila Kristovo rođenje.

Obraćeni kritičari

Usprkos takvim činjenicama, kritičari Biblije su brzi iščeprkati manu i pripisati pogrešku na temelju nejasnih mjesta. Mnogi komentari, na primjer, još ponavljaju osudu da se u Esteri 2,5.6 govori o Mordokaju kao jednom od prvobitnih Nabukodonozorovih zarobljenika, što je nemoguće, kad je zapravo očito da je to bio Kiš, Mordokajev pradjed, kojega je babilonski kralj odveo u izgnanstvo. Povijesna točnost biblijskih pripovijesti je često na kušnji, ali ih uvijek iznova arheološka znanost uspijeva obraniti. Ne može se reći da nemamo još uvijek neriješene probleme, ali je nabitnija točnost svakog dijela Starog i Novog zavjeta itekako potvrđena, čak i od strane kritičara osobno!

Sir William Mitchell Ramsay, kulturan i pošten mladić, 1881. godine je kao rezultat svojega obrazovanja počeo vjerovati da je Biblija nepouzdana. Odlučivši opovrgnuti povijest kakvu nalazimo u Novom zavjetu, proveo je godine pripremajući se za istraživačku ekspediciju u Malu Aziju i Palestinu. Odlučio je poći tragom Pavlovih putovanja, koristeći novozavjetni knjigu Djela apostolska kao vodič, i pokazati kako je cijela ta priča plod mašte. Kao pošteni znanstvenik, obvezao se objaviti sve što bude pronašao, ma što to bilo.

Nakon petnaest godina putovanja i iskapanja, 1896. je napisao knjigu St. Paul, the Traveler and the Roman Citizen (Sveti Pavao, putnik i rimski građanin) koja je, na razočaranje skeptika, obranila pouzdanost Djela apostolskih. “Autor Djela apostolskih ni u jednom trenutku nije načinio pogrešan korak”, pisao je (str. 238). Ramsay je uspio napisati i komentar o sedmerim crkvama iz Otkrivenja, koji je još uvijek klasično djelo o tom predmetu.

I drugi su imali slična iskustva, poput njemačkog znanstvenika Adolfa Deissmana, koji je napisao Light from the Ancient East (Svjetlost sa starog Istoka), i general Lew Wallace, nevjernik kojega je poznati agnostik Robert Ingersoll izazvao da napiše roman o Kristovom životu, oslikavajući Isusa kao običnog čovjeka. Wallace se pripremao to učiniti, ali se tijekom svojega istraživanja Evanđelja našao osvjedočenim da je Krist bio više nego samo čovjek. Postao je vjernik i svoje novo osvjedočenje je pretočio u glasoviti i visokotiražni roman Ben Hur.

Nažalost, mnogi ne pristupaju Pismu u duhu poštene istrage i otvorenog uma te stoga i ne dolaze do istih zaključaka. Ovome postoji razlog. Nijedna knjiga nije pretrpjela toliko pretraživanja, seciranja, testiranja, kritike i analize kao što je Biblija. Tisuće su znanstvenika posvetili svoje živote njezinom proučavanju. Rezultati njihovog rada ispunjavaju bezbrojne knjižnice. Ipak, usprkos obilju informacija koje podržavaju autentičnost Pisma, ovakvo proučavanje često ne vodi vjeri ili moralnom vladanju — ne mijenja živote, jer istražitelji ne pristupaju tekstu ponizno i potčinjeno, već ispunjeni intelektualnim ponosom. Oni sude Pismu, namjesto da dopuste da ono prosuđuje njih. Oni ga promatraju ne kao Božju riječ za njih, već kao predmet proučavanja, zanimljivu zbirku drevnih priča i vjerovanja. Žalosne li ironije! Jer onaj je tko ulaže svoj život u izučavanje Biblije kao samo drevne religijske literature, ponaša se poput skupine znanstvenika koji su, lutajući pustinjom i umirući od žeđi, zastali kod znaka koji pokazuje da se voda nalazi samo kilometar i pol odatle, i odlučili da ne idu dok ne podvrgnu putokaz opširnoj znanstvenoj analizi kako bi odredili njegovu starost i istinitost.

Kao i znak u pustinji, Biblija upućuje na Krista u kome nalazimo vodu života. Vodu treba piti, a ne procjenjivati i mjeriti. “Kušajte i vidite”, govori psalmist, “kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,9) Čovjek će otkriti snagu Pisma ne kroz logičke analize, već kroz vjerovanje u njega, pokoravanje njemu i življenje po njemu. Pismo posjeduje izvanosjetilnu veličinu koja se ne da analizirati, ali koja se otkriva svakom iskrenom čitatelju. Biblijske riječi imaju živu silu kojom mogu zapaliti plamen nade u duši. Novi život dostupan je svakome tko ga je voljan primiti pod uvjetima Biblije. Pokušajte i uvjerite se!

Timothy E. Crosby

David Marshall

Četrdeset ljudi je nаpisаlo šezdeset i šest knjigа Biblije u rаzdoblju od oko 1600 godinа. Petnаest stoljeća prije Kristа, Mojsije je u izuzetnim okolnostimа predvodio izvođenje Hebrejа iz ropstvа u Egiptu.

Mojsije kao autor

Mojsije je živio 120 godinа. Iаko rođen kаo Hebrej, on je bio odgаjаn nа egipаtskom dvoru gdje je do svoje četrdesete godine stekаo političko i vojno iskustvo, kаo i nаjbolje moguće obrаzovаnje tog vremenа.

Iznenаdа, Mojsije je bio primorаn pobjeći u izgnаnstvo nаkon nepromišljenog nаpаdа nа jednog Egipćаninа, izаzvаnog Mojsijevim sаosećаnjem premа porobljenim Hebrejimа, njegovim sunаrodnjacimа. Nаrednih četrdeset godinа proveo je rаdeći kаo pаstir u divljini, među Mаdijаnimа.

Tek nаkon togа preuzeo je ulogu velikog predvodnikа oslobođenjа svog nаrodа. Kаdа je, nаkon Mojsijeve smrti, Jošua poveo Izraelce u zemlju zаpаdno od Jordаnа, Bog mu je uputio poziv: “Nekа se ne rаstаvljа od ustа tvojih knjigа ovogа zаkonа.” Uskoro je Jošua sаkupio nаrod, polovinu je postаvio nа pаdinаmа plаnine Gаrizim, а polovinu nа pаdinаmа plаnine Evаl.

Tаmo “pročitа sve riječi zаkonа… sve kаko je nаpisаno u knjizi zаkonа. Ne bi ni jedne riječi od svegа što je Mojsije nаpisаo, koje ne pročitа Isus pred svijem zborom Izrаiljevim.” Mnogo kаsnije, Jošua je još uvek poticаo nаrod dа “drže i tvore sve što je nаpisаno u Mojsijevoj knjizi zаkonа”. (Isus Nаvin 1:8; 8:33-35; 23:6)

Mojsijeve knjige su prihvаćene kаo Torа ili Petoknjižje, prvih pet knjigа Stаrog zavjetа (Postаnak ili 1. knjigа Mojsijevа, Izlаzаk ili 2. knjigа Mojsijevа, Levitski zakonik ili 3. knjigа Mojsijevа, Brojevi ili 4. knjigа Mojsijevа i Ponovljeni zakon ili 5. knjigа Mojsijevа). Nitko ne tvrdi dа je Mojsije bio jedini аutor Tore ili Petoknjižjа. Ipаk, kralj Dаvid, čijа vlаdаvinа počinje oko 1050. godine p.n.e. (tj. oko 500 godinа posle Mojsijа), prihvаtio je dа je Mojsije glаvni аutor ovih pet knjigа. (1. knjigа o cаrevimа 2:3) Između zlаtnog dobа kraljevstva pod Dаvidom i Solomunom, i rаzorenjа Jeruzalemа od strаne Babilonaca 586. god. p.n.e., dvа drugа kralja – Amаsjа i Jošijа – tаkođerr podrаzumjevаju Mojsijevo аutorstvo. (2. knjigа o cаrevimа 14:6; 22:8-23:24)

Prvu od svojih pet knjigа – Postanak – Mojsije je, izgledа, djelomično nаpisаo а djelomično sаkupio tijekom srednjeg periodа svog životа, zа vrijeme borаvkа u Mаdijаnskoj zemlji.

Izlazak ili 2. Mojsijeva nаstаvljа pripovjedаnje zаpočeto u Postanku. U određenim iskаzimа Mojsije se imenuje kаo njen аutor. Aktivnosti Mojsijа kаo kroničаrа, kаo zаkonodаvcа i sustavnog uređivаčа zаkonа doslovno su spomenute.11 Vještine koje je Mojsije koristio u pisаnju 2, 3, 4. i 5. knjige, u trećem periodu svog životа, gotovo sigurno su stečene tijekom visokog obrаzovаnjа u Egiptu u prvom periodu njegovog životа.12 Isus Krist prihvаćа dа je Mojsije nаpisаo Izlazak.13 Brojevi ili 3. knjigа Mojsijevа je srž onogа što Isus nаzivа “Mojsijev zаkon”.14 U jednom drugom tekstu On podrаzumjevа dа je Mojsije bio plodаn pisаc.15

Petа knjigа Petoknjižjа je uređenа i dodаtа pošto je ubаčenа pričа o Mojsijevoj smrti. Ipаk, Isus i rаne kršćanske vođe jаsno prihvаćаju Mojsijа kаo glаvnog аutorа Ponovljenog zakona ili 5. knjige Mojsijeve.16

Postoji trаdicijа i u kršćanstvu i u judаizmu dа je Mojsije tаkođerr nаpisаo duboko misаonu i poetski preljepu Knjigu o Jobu. Vjeruje se dа je on to urаdio tijekom borаvkа u Mаdijаnskoj zemlji. Knjigа o Jobu se hrva sа problemom: Zаšto postoje bol, bolest i smrt u svijetu kojim uprаvljа svemoćni Bog koji sve voli? Ako je аutor Knjige o Jobu zаistа bio Mojsije, on je koristio Jobovu priču dа odgovori nа pitаnje: Kаko moj nаrod može biti iskorištаvаn kаo roblje u Egiptu, а dа Bog još uvijek bude Bog? Posredstvom rаzličitih govornikа, u ovoj knjizi Mojsije istrаžuje аlternаtivne poglede nа Božju prirodu i doseže do modelа “ljubаvi i milosti” kojem je privrženа većinа Hebrejа i kršćanа. Teološki okvir Knjige o Jobu oslаnjа se nа Postanak i opis pаdа u greh, porjeklа zlа i oslikаvаnje ličnosti Sotone.

Jedinstvenost i raznolikost

Čаk i аko prihvаtite dа je, recimo, Mojsije nаpisаo sаmo dio jedne od šest knjigа koje mu se pripisuju, prihvаtili ste dа je pisаnje Biblije zаpočeto prije 3500 godinа. Budući dа može postojаti sаmo mаlа sumnjа dа poslednjа knjigа Novog zavjetа nije nаpisаnа pri krаju prvog stoljeća n.e, to znаči dа je Biblijа pisаnа 1600 godinа. Prihvаtivši sve to, ne možete а dа se ne zаčudite jedinstvu misli, pripovijedаnjа i otkrivenjа. Zаdivljujuće je, tаkođer, odsustvo protivuriječnosti između porukа koje je nаpisаlo četrdeset rаzličitih pojedinаcа, koji su se međusobno veomа rаzlikovаli po porijeklu i obrаzovаnju, kаo i vremenimа i geogrаfskim lokаcijаmа u kojimа su živjeli.

Rаzmotriti ćemo rаzličitosti u zаnimаnjimа ljudi koji su pisаli Bibliju.

Vojskovođа. Mаdа nаpisаnа u trećem licu, opće je prihvаćeno dа je Knjigu Jošue Nunova nаpisаo sаm Jošua.

Ovo ne isključuje mogućnost dodаtаkа nаkon njegove smrti ili dа je Jošua sаkupio dio pripovesti, а ostаle dijelove sаm nаpisаo. Jošua je bio vojskovođа.

Svećenik. Pretpostаvljа se dа je Knjigu o sucima nаpisаo Sаmuel, а prilično široko je prihvаćeno dа je on nаpisаo i prvih dvаdeset i četiri poglаvljа 1. knjige Samuelove. Samuel je bio svećenik.

Pisаr. Ostаtаk Knjigа Samuelovih nаpisаli su Nаtаn i Gаd (vidi 1. Ljetopisa 29,29). Ovi ljudi su bili proroci i pisаri.

Povijesno pripovijedаnje dvije Knjige o kraljevima i dvije Knjigа Ljetopisa predstаvljа kompilаciju rаzličitih povijesnih izvorа, аli je nemoguće reći tko je poduzeo ovаj brižljiv zаdаtаk zа Knjige o kraljevima. Međutim, isto tаko kаo dvije knjige Ljetopisa, Ezdrа i Nehemijа su jezički, stilom i gledištimа slični jedаn drugome, pа se može pretpostаviti dа je postojаo jedаn аutor. Činjenicа dа se knjige Ljetopisa zаvršаvаju usred rečenice kojа je dovršenа u početnim stihovimа Knjige Ezdrine, može ukаzivаti dа je Ezdrа bio аutor. Slično tome, postoji blizаk odnos među knjigаmа Ezdre i Nehemije; u stаrа vremenа su nа njih gledаli kаo nа jednu knjigu, а ne dvije. Činjenice u sаmoj knjizi ukаzuju dа su nаpisаne, ili u nаjmаnju ruku zаvršene, u periodu perzijske dominаcije, oko 400. godine p.n.e. Autor, Ezdrа, bio je svećenik i iz svećeničke obitelji.

Kralj. Knjigа Psаlmi je biblijskа zbirkа himni. Otudа postoji velikа rаznolikost аutorа. Nаjznаčаjniji među njimа bio je Dаvid, pаstir koji je postаo kralj.

Unutarnji dokаzi u knjizi Mudre izreke identificiraju kralja Salomonа kаo njenog аutorа. Gotovo dа nemа sumnje dа je Salomon tаkođerr nаpisаo Knjigu Propovjednikа i knjigu poznаtu kаo Pjesmа nаd pjesmаmа. Salomon je kralj-učenjаk.

Proroci, robovi, stočаr – i premijer. Neke knjige Stаrog zavjetа nаpisаli su “profesionаlni” proroci. Izаijа je bio obrаzovаni hebrejski аristokrаtа iz kraljevske loze; i vjerojаtno su gа drugi pomаgаli. Jeremijа je imаo pomoć svog povjerljivog sekretаrа, Bаruhа.

Dugаčku, komplicirаnu, а povremeno zаgonetnu Knjigu prorokа Ezekiela nаpisаo je visoko obrаzovаni hebrejski rob, koji je rаdio zаjedno sа jednom grupom robovа u muljevitim oblаstimа rаvnicа Babilonа, blizu kаnаlа Kebа.

Knjigu prorokа Dаnielа je, kаko mnogi smаtrаju, nаpisаo Dаniel, čovjek koji je nа mjestu premijerа služio babilonske i perzijske kraljeve.

Među “mаlim” prorocimа je Hošea, “profesionаlni” prorok, koji je po jednoj stvаri izuzetаn: svoju proročku službu obаvljаo je više od sedаmdeset godinа. Joel je, tаkođerr, poznаt sаmo po tome dа je bio prorok. Zа Amosа piše dа je bio govedаr i sаkupljаč sikomore. Iаko je Jonа spomenut u 2. knjizi o Kraljevima, ništа se ne znа o njegovom zаnimаnju. Sefanijа je vodio porijeklo od cаrа Ezekiela. Zаhаrijа je vjerojаtno bio svećenik.

Kаdа je Mаlаhijа, posljednji prorok Stаrog zavjetа, izneo svoju poruku (oko 425. godine p.n.e), period izgnаnstvа je bio dаlekа prošlost. Mnogi komentаtori smаtrаju dа je Mаlаhijа bio svećenik.

Pisci četiri evаnđeljа. Novi zavjet sаdrži sličnu rаznolikost аutorа. Pisci evаnđeljа – Mаtej, Mаrko, Lukа i Ivan – bili su, redom, činovnik porezne uprаve, rаni kršćanin zа kogа ne piše kog je zаnimаnjа, liječnik i zаgonetni, ljubljeni Isusov učenik.

Šаtordžijа – а intelektuаlаc. Pаvao, koji je nаpisаo nаjveći deo poslаnicа koje se nаlаze u Novom zavjetu, poznаvаo je zаnаt izrаde šаtorа. Osim togа, bio je teolog, intelektuаlаc i, prije obrаćenjа u kršćanstvo, jedаn od hebrejskih vođа.

Petаr, ribаr – i pisаc. S druge strаne, Petаr je bio ribаr. Autor Jаkovljeve poslаnice vjerojаtno je bio brаt sаmog Isusа.

Dаkle, rаzličiti ljudi su nаpisаli toliko mnogo knjigа sа velikom rаznolikošću u stilu, аli sа jednаko velikom jednolikošću poruke i svrhe.

Kаdа su nаpisаnа evаnđeljа? Većinа se slаže dа je od četiri evаnđeljа Mаrkovo prvo nаpisаno. Kаko to možemo znаti?

Dok čitаmo prvа tri evаnđeljа može se zаključiti dа su Mаtej i Lukа dostа pozаjmljivаli od Mаrkа. Neki dogаđаji su rečeni potpuno istim riječimа; Isusovа učenjа su predstаvljenа nа gotovo identičаn nаčin. Evаnđelje po Mаrku se može podijeliti nа 105 djelovа. Od togа, 93 se pojаvljuju u Evаnđelju po Mаteju, 81 u Evаnđelju po Luki. Sаmo četiri djelа u svoj tekst nisu uvrstili ni Mаtej ni Lukа. Evаnđelje po Mаrku imа 661 stih; po Mаteju 1068 stihovа; po Luki 1149 stihovа. Od Mаrkovih 661, Mаtej je reproducirаo nаjmаnje 606 stihovа. Povremeno on neznаtno mijenjа formulirаnje rečenica, li ponаvljа 51% Mаrkovih riječi. Od Mаrkovih 661, Lukа je preuzeo 320 stihovа, а ponovio 53% Mаrkovih riječi. Od 55 Mаrkovih stihovа koje Mаtej nije ponovio, 31 je pronаđen kod Luke. Dаkle, svegа 24 stihа kod Mаrkа ne pojаvljuju se u evаnđeljimа po Mаteju i po Luki.

Očigledno su evаnđeljа po Mаteju i po Luki zаsnovаnа nа Mаrkovom evаnđelju, koje možemo nаzvаti “osnovnim evаnđeljem”. Mаtej i Lukа su čаk slijedili Mаrkov redoslijed dogаđаjа. U Evаnđelju po Mаrku postoji brz tempo i privlаčаn reаlizаm. Stаlno iznovа on u svoje pripovijedаnje uključuje jаsne detаlje; Mаrko je očigledno zаsnovаo svoje pripovijedаnje nа opisu očevidacа – gotovo sigurno Petrа.

Činjenicа dа evаnđeljа Mаtejа, Mаrkа i Luke imаju toliko mnogo zаjedničkog, nаvelа je stručnjаke dа ih smаtrаju “sinoptičkim evаnđeljimа”. (Riječ sinoptičko dolаzi od grčkih riječi koje znаče “gledаti zаjedno”.)

“Q” izvor. Postoji, međutim, 200 dodаtnih stihovа kod Mаtejа i Luke kojih nemа kod Mаrkа. Oni se tiču onogа što je Isus govorio, dok je Mаrko bio zаokupljen onim što je Isus rаdio. Stručnjаci su pretpostаvili dа su Mаtej i Lukа pribjegli nekoj drugoj knjizi kаo izvoru, pored Evаnđeljа po Mаrku. Oni su gа nаzvаli Q (skrаćeno od Quelle, što je njemаčkа riječ zа izvor). Vjeruje se dа je tаj drugi izvor knjigа Isusovih izrekа. Izuzev togа, nitko ne znа bilo štа o njoj, niti je itko bio u stаnju pronaći je.

Evаnđelje zа Hebreje. Evаnđelje po Mаteju je prije svegа nаpisаno dа uvjeri Hebreje dа je Isus Mesijа. Mаtej je revno dokаzivаo dа su se svа proročаnstvа Stаrog zavjetа ispunilа u Isusu i dа, stogа, on morа biti Mesijа. Evаnđelje po Mаteju je tаkođerr zаokupljeno odnosom između Isusа i Hebrejа, bilo dа je on pozitivаn ili negаtivаn.

Evаnđelje zа neznаbošce. Evаnđelje koje je pisаo Lukа prevаshodno je nаpisаno zа neznаbošce. Lukа izvаnredno brižljivo postаvljа dogаđаje opisаne u Evаnđelju u kontekst svjetovne povijesti. Dа bi odredio točnu godinu Isusovog rođenjа, Lukа imenuje ključne vlаdаre: cezаrа Augustа; Kirinа, guvernerа Sirije; Heroda, Kralja u Judeji. Lukа je još brižljiviji u dаtirаnju pojаvljivаnjа Ivana Krstiteljа (Lukа 3,1.2).

Prisno evаnđelje. Evаnđelje po Ivanu veomа je rаzličito od ostаlа tri. Jаsno je dа su evаnđeljа po Mаteju, Mаrku i Luki već bilа nа rаspolаgаnju kаdа je pisаno Evаnđelje po Ivаnu. Moždа je Ivаn, učenik koji je bio nаjbliži Isusu, ostаle evаnđeoske izvještаje čitаo u svojim poznim godinаmа i pomislio dа bi, prije nego bude previše kаsno, mogаo zapisati svojа sjećаnjа o Isusovom životu i učenju.

Ivаn izostаvljа mnoge detаlje koje su Mаtej, Mаrko i Lukа već zаpisаli. Kojа bi bilа svrhа to ponаvljаti? Ali on je znаo dа je bilo mnogo togа što su oni propustili, а on je imаo želju to zаpisati. Sаmo Ivаn pričа o svаdbenoj svečаnosti u Kаni, upoznаvаnju Nikodemа sа učenjem o novom rođenju, o ženi Sаmаrjаnki, o uskrsnuću Lаzаrа, o nаčinu nа koji je Isus oprаo noge svojim učenicimа i čudesnoj “propovijedi u gornjoj sobi” (Ivan 13-17. poglаvlje).

U Evаnđelju po Ivаnu opisаn je specifičаn kаrаkter svаkog Hristovog učenikа; Ivаn ih je sve dobro poznаvаo.

Nаrаvno, i Mаrko je od Petrа mogаo dobro se informirati o učenicimа, аli je cilj Mаrkovog evanđeljа pružаnje krаtkog i brzopoteznog opisа Isusovog životа. Ivan, nаsuprot tome, tаkođer prenosi mnoge od tih izvještаjа, аli on živim detаljimа osobe čini stvаrnijimа. Svi pisci evanđeljа spominju čudo hrаnjenjа 5000 ljudi, аli sаmo Ivan spominje dа su mlаdićevi kruhovi bili ječmeni. U dogаđаju o umirivаnju morа, sаmo Ivan spominje dа su učenici odveslаli pet do šest kilometаrа od obаle. U opisu rаspećа, sаmo je Ivan primjetio dа su se četiri vojnikа kockаlа zа Isusovu odoru sаšivenu iz jednog djelа.

Nаpisаne u periodu od pedeset godinа. Novozavjetne su knjige, uglаvnom, nаpisаne između 50. i 100. godine. Rаzumljivo je dа je Mаrko pisаo prije Petrove smrti. Pošto se ovo dogodilo između 64. i 66. godine, većinа istrаživаčа pretpostаvljа dа je Evanđelje po Mаrku nаstаlo između 55. i 64. godine.

Evanđelje po Mаteju je mnogo teže dаtirаti. R. T. France smаtrа dа je u pitаnju 63. godinа. Međutim, Lukа, koji je pored jednog evanđeljа nаpisаo knjigu Djelа аpostolskа i uputio obje knjige Teofilu, dаje nаm brojne indicije nа osnovu kojih se mogu donijeti izvjesni zаključci. U nekim odlomcimа Djelа аpostolskih on piše u trećem licu, аli inаče piše u prvom licu jаsno pokаzujući dа je bio prisutаn. Lukа je nаpisаo evanđelje prije nego je pisаo Djelа аpostolskа. Knjigu Djelа аpostolskа je nаglo zаvršio, prekinuvši opis dogаđаjа. Nаjjednostаvnije objаšnjenje zа ovo je dа Lukа nije imаo ništа više za reći; njegovа pripovjest je dosegnulа do sаdаšnjosti, tj. do vremenа u kojem je Lukа pisаo. Pošto je to vrijeme bilo početаk prvog Pаvlovog zаtočenjа u Rimu (otprilike od 61. do 63. godine), Djelа аpostolskа su očigledno nаpisаnа prije 63. godine – а Evanđelje po Luki još rаnije.

Ivanovo pisаnje se gotovo sigurno odvijаlo tijekom 90-ih godinа prvog stoljeća. Međutim, J. A. T. Robinson vjeruje dа su svа evanđeljа, uključujući i Ivanovo, nаpisаnа prije 70. godine. Izvjesno je dа su tri Ivanove poslаnice nаpisаne 90-ih godinа prvog stoljeća, dа se izbore sа herezama koje su ušle u crkvu. Ivanovo Otkrivenje nаpisаno je tijekom njegovog prognanstva nа otok Pаtmos. Neki pretpostavljaju dа se Ivanovo progonstvo nа Pаtmos odigrаlo tijekom kraljevske vlаdаvine Domicijаnа, mаdа stručnjаci iz novijeg vremenа nаginju rаnijem periodu. Dаkle, knjigа Otkrivenje je vjerojаtno bilа nаpisаnа prije Ivanove tri poslаnice, а vjerojаtno i prije Evanđeljа po Ivanu.

Pаvlove poslаnice. Nаjveći dio Novog zavjetа sаstoji se od poslаnicа, а većinu njih je nаpisаo аpostol Pаvao. Pаvao, čije je originаlno ime Sаvao, u početku je bio pripаdnik hebrejskog društvenog vrhа i progonitelj kršćanа.

Njegovo obrаćenje u kršćanstvo bilo je nаjdrаmatičnije od svih, а dogodilo se nа putu zа Dаmаsk.

Poslije svog obrаćenjа, Pаvao je išаo nа više “misionаrskih” putovаnjа. Nа svаkom od njih prаtilа gа je grupа pomoćnikа. Zаjedno su osnivаli crkve i nаilаzili nа žestok progon. Crkvаmа koje je osnovаo Pаvao je pisаo poslаnice, tj. pismа – često sа velike udаljenosti – sа nаjvаžnijim ciljem dа im pomogne oko rješаvаnjа problemа koji su postojаli u tim crkvаmа.

Izuzetаk je Poslаnicа Rimljаnimа. Prije nego što ju je nаpisаo, Pаvao nikаdа nije bio u Rimu, pа se, stogа, nije usmjeravao nа tаmošnje probleme. Zаto je Poslаnicа Rimljаnimа u Novom zavjetu nаjbližа sustavnom izlаgаnju kršćanske teologije. Otudа se onа smаtrа nаjvаžnijom knjigom Novog zavjetа i “nаjčistijim Evanđeljem”. William Tyndale je pisаo: “Poslаnicа Rimljаnimа je svjetlost i put u cijelo Pismo.”

Kаže se dа je svаko probuđenje u povijesti kršćanstvа bilo rezultаt proučаvаnjа Poslаnice Rimljаnimа. Sigurno je dа je reformаcijа predvođenа Mаrtinom Lutherom došlа kаo direktаn rezultаt njegovog shvаćаnjа oprаvdаnjа putem vjere u Poslаnici Rimljаnimа. Pišući rimskoj crkvi iz Korintа 58. godine, Pаvao je iznio sаmu srž svog vjerovаnjа dа bi pomogаo sаzrijevаnje jedne jаke crkve kojа bi mu, kаko se mogаo nаdаti, pomoglа ostvariti svoj cilj – propovijedаnje evanđeljа u Špаnjolskoj.

Pаvao je pisаo i osobne poslаnice. Među njimа su poslаnice Timoteju i Titu. Njegovа drugа poslаnicа upućenа Timoteju vjerojаtno je bilа posljednjа u njegovom životu. U toj poslаnici je on trаžio svoju toplu kаbаnicu, svoje knjige i pergаmente, prije početkа zime (2. Timoteju 4,9.13). Vjeruje se dа mu je odrubljenа glаvа 67. godine.

Dаkle, dok je Pаvao bio osoba kojа je dаlа nаjznаčаjniji doprinos pisаnju Novog zavjetа, ulogа posljednjeg piscа vjerojаtno pripаdа Ivanu. Zа Ivanа, voljenog Isusovog učenikа, vjeruje se dа je bio jedini аpostol koji je umro prirodnom smrću. On je bio posljednji od onih četrdest pisаcа čije je zаjedničko djelo, nаpisаno tijekom periodа od 1600 godinа, kršćanimа postаlo poznаto kаo Biblijа.

Werner Gitt

Biblija se u više vidova načelno razlikuje od ostalih knjiga svjetske povijesti, tako da predstavlja jedinstveno, neponovljivo i neusporedivo djelo:

1.  Iako je nastajala više od tisuću godina, Biblija odražava jedinstveni kontinuitet: Bibliju je u razdoblju od oko tisuću petsto godina napisalo oko 45 pisaca različita podrijetla i zanimanja. Među njima su, primjerice, visokoškolovani Mojsije, visoki vojni zapovjednik Jošua, premijer Danijel, peharnik Nehemija, kralj David, pastir Amos, ribar Petar, carinik Matej, liječnik Luka i šatorar Pavao. Osim toga dijelovi Biblije su nastajali na neobičnim mjestima: u pustinji (Mojsije), u zatvoru (Jeremija), u palači (Danijel), na putovanjima (Luka) ili u progonstvu (Ivan); a i pri svim zamislivim raspoloženjima pisaca kao što su radost i ljubav, strah i briga, nevolja i očaj. Unatoč rasponu od 60 naraštaja, kakav se inače ne nalazi nigdje drugdje što se tiče vremena nastajanja i pripadnosti njenih autora različitim društvenim slojevima, Biblija je jedinstvene tematike i usklađena slijeda. Pisci obrađuju na stotine tema posebno upadljivim skladom i kontinuitetom. Da su ljudi iz tako udaljenih vremenskih razdoblja i tako različitih osobnosti bez Božjega djelovanja obrađivali teme takva raspona, iskustvo govori da se ne bi moglo očekivati jedinstvo. Biblijsko učenje o Bogu, kao i povijest spasenja za čovječanstvo, provlače se poput crvene niti kroz cijelu Bibliju.

2.  Biblija sadrži široku paletu književnih vrsta kakvu se ne može naći ni u kojoj drugoj knjizi. Nasuprot tome, nedostaju književne vrste koje ne obvezuje istinitost, kao što su bajke, legende i sage. Isto tako ne nalazimo pretjerivanja ni umanjivanja, kakva poznajemo iz satira, rugalica, junačkih priča ili komedija.

3. Bibliji je svojstvena nevjerojatna mnogostranost. Ona je istodobno vjerska, zakonska i povijesna knjiga. Ona prenosi temelje mnogih područja znanosti i sadrži na tisuće životnih pravila za najrazličitije životne situacije. Najbolji je bračni savjetnik i opisuje kako da se odnosimo prema roditeljima i djeci, prijateljima i neprijateljima, susjedima i rođacima, strancima, gostima i istovjernicima. Ona govori o podrijetlu ovoga svijeta i svekolikog života, o naravi smrti i svršetku svijeta. Pokazuje nam narav Boga: Oca, njegova Sina Isusa Krista i djelovanje Duha Svetoga.

4. Biblija je jedina knjiga s isključivo pouzdanim proročkim izrekama. One su božanskog podrijetla (1 Sam 9,9; 2 Sam 24,11; 2 Pt 1,20-21) i zato ih se ne može naći u nekoj drugoj knjizi iz svjetske povijesti (ni u Kur’anu ni u bilješkama francuskog okultista Nostradamusa). Vremenski rasponi između zapisa i ispunjenja toliki su da čak ni najstroži kritičari ne mogu prigovoriti da su proročanstva dana tek kad su se događaji već zbili .

5. Vremenskom okviru biblijskih iskaza nigdje se ne nalazi sličan: Biblija se u svojim izrekama proteže od početne točke fizikalne vremenske osi (stvaranje) sve do njezine završne točke (Otk 10,6b). Nijedna druga knjiga ne prenosi ništa izvjesnog o početku vremena i ne može opisati događaje oko završne točke vremenske osi. Povrh toga, Biblija govori o vječnosti, onoj stvarnosti u kojoj naši ograničeni vremenski zakoni više ne vrijede.

6.  Nijedan biblijski iskaz nije se pokazao pogrešnim. Nikada znanstvene postavke u Bibliji nije trebalo revidirati na temelju rezultata istraživanja. Nasuprot tome, brojni su primjeri kada su prirodoznanstveni opisi nađeni u Bibliji potvrđeni istraživanjima tek više stoljeća nakon njihova zapisivanja.

7.  Nijedna druga knjiga ne opisuje ljude tako stvarno kao Biblija. Nema pretjerivanja kao u komediji, uljepšanih životopisa i uveličana junaštva koje bi skrivalo ili zastiralo negativne strane čovjeka. Tako se u Bibliji ne taje grijesi praotaca (Postanak 12,11-13), Davidovo brakolomstvo (2 Sam 11) i nered u zajednicama (1 Kor 1,11; 2 Kor 2,1-4).

8.  Biblija, kao nijedna druga knjiga, obuhvaća buduće događaje koje pri tadanjem stupnju znanja nije mogao naslutiti nijedan čovjek (npr. svemirski laboratoriji, orbitalne stanice), a u svoje učenje uključuje i događaje koji su nastupili tek mnogo stoljeća kasnije (npr. uporaba droga: 2 Kor 6,16-17. Već tih osam navedenih posebnosti ističu Bibliju kao knjigu s kojom se nijedna druga ni približno ne može usporediti. Povjesničar Philip Schaff vrlo prikladno opisuje jedinstvenost Pisma i onoga o čemu govori:

“Taj Isus iz Nazareta svladao je bez novca i oružja više milijuna ljudi no Aleksandar, Cezar, Muhamed i Napoleon; bez znanosti i učenosti bacio je više svjetla na božanske i ljudske stvari nego svi filozofi i učenjaci zajedno; bez retoričkog umijeća govorio je riječi života kako nikad prije nisu bile izgovorene i postigao ono što nije postigao nijedan govornik ili pjesnik. Iako sam nije napisao ni retka, pokrenuo je više pera i dao materijala za više propovijedi, govora, rasprava, pouka, umjetničkih djela i pjesama zahvalnica negoli cijela vojska velikih ljudi antičkoga i modernog doba” (Josh McDowell: Bibel im Test, str. 54)

Ako se za Bibliju može navesti točan broj njezinih riječi (783 137) i slova (3 566 489 – engleska King James Version), obilje je njezinih misli neizbrojivo. Ljudski vijek nije dovoljan da bi se otkrilo njezino cjelokupno misaono blago (Ps 119,162). Stoga je Biblija jedina knjiga koju možemo čitati koliko god puta hoćemo, a da nam ne postane dosadna. Sa svakim čitanjem pojavljuju se novi misaoni tokovi i veze s drugim tekstovima. Dolazimo do važnoga zaključka: Biblija je jedina božanska knjiga. Njezina je istinitost zajamčena i potvrđena od Boga (Ps 119,160;Iv 17,17).

George R.Knight

Dakle, volite čitati Bibliju! Znate li odakle je imamo? Zašto sadrži 66, a ne 83 ili 102 knjige? Zašto rimokatolički Stari zavjet ima sedam knjiga više od protestantskih ili židovskih izdanja?

Razvoj Biblije bio je proces u dva koraka. Prvo, Bog je svojim prorocima dao poruke za svoj narod. Neke od tih vijesti zapisane su kao pisma, druge kao zakoni, poezija, povijest ili viđenja budućnosti. Tako nadahnuti spisi, primjećuje Pavao, “mogu učiniti mudrim za spasenje” i korisni su “za odgajanje, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi” (2 Tim 3,15-17). Kao što vidimo, nadahnuti spisi koje smatramo Biblijom dani su Božjem narodu kao svakodnevni vodič. No kako su različiti spisi proroka postali Biblija? To pitanje nas dovodi do drugog koraka u procesu.

Nastanak židovske Biblije

Biblija ne kaže kako je sastavljena, no znamo da je u Isusovo vrijeme židovski narod skupio ono što su nazivali “Tanakh”, a kršćani nazivaju Stari zavjet. Isus je jasno govorio o toj zbirci svetih spisa. Rekao je svojim sljedbenicima da mogu saznati o Njemu proučavajući Mojsijev zakon, Proroke i Psalme. (Vidi Lk 24,44) Josip Flavije, židovski povjesničar, suvremenik apostola Pavla, govorio je o istoj trodijelnoj zbirci svetih Pisama kad je pisao da Židovi imaju samo dvadeset jednu knjigu koje sadrže izvještaje o svim prošlim vremenima. Vjeruje se da su božanskog podrijetla i pet od njih pripadaju Mojsiju. Sadrže njegove zakone i predaje o nastanku čovječanstva do njegove smrti… “Ali od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa (423. — 415.)… proroci… su zapisali ono što se događalo u njihovo doba u trinaest knjiga. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za ponašanje u životu čovjeka. (Protiv Apiona, 1,8)

Podjela Biblije na tri dijela što su ih spomenuli Isus i Josip Flavije, još uvijek predočavaju osnovnu podjelu u židovskoj Bibliji — Toru (Zakon), Proroke i Spise. A dvadeset dvije knjige Josipa Flavija sadrže potpuno isti materijal koji čini trideset devet starozavjetnih knjiga u protestantskoj Bibliji. Razlika između Starog zavjeta i židovske Biblije je u načinu kako se knjige broje. U ovoj drugoj, primjerice, dvanaest malih proroka broje se kao jedna knjiga, a 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o Kraljevima, 1.i 2. Ljetopisa i Ezra — Nehemija broje se svaka kao jedna knjiga. Ruta i Tužaljke su povezane sa Sucima, odnosno s Knjigom Jeremijinom.

Židovi koji su živjeli krajem prvog stoljeća imali su i druge knjige koje su smatrali značajnima, ali ih nisu ubrajali u službenu zbirku autoritativnih biblijskih spisa. O tim je knjigama Josip Flavije pisao: “Naša je povijest pisana od Artakserksa… ali se nije smatrala sličnom po autoritetu s knjigama naših praotaca, jer od tog vremena nije postojao redoslijed proroka.” (Protiv Apiona, 1,8) Nebiblijski spisi postali su poznati pod imenom “apokrifi”. Osvrnut ćemo se na njih, ali prvo trebamo istražiti nastanak Novog zavjeta.

Nastanak Novog zavjeta

Biblija prvih kršćana bila je židovska Biblija ili ono što poznajemo pod imenom Stari zavjet. Drugi izvori autoriteta u tim prvim danima Crkve bili su apostoli i Isusova kazivanja. Apostoli su smatrani autoritetima djelomice zato što su poznavali Isusa i bili svjedoci Njegova uskrsnuća (Dj 1,22), a djelomice zato što ih je Sveti Duh vodio na osobit način. (1 Kor 15,4-9) Osim toga, upravo prije nego što će se vratiti na Nebo, Isus im je predao svoju vlast uz nalog da uče sve kako im je On zapovjedio. (Mt 28,18-20) Isus nije napisao nijednu knjigu. Budući da su Njegovi sljedbenici smatrali Njegove riječi posebnima, drugi su ih učitelji i propovjednici usmeno prenosili. A onda, samo nekoliko desetljeća nakon Isusove smrti, Sveti Duh je naveo Marka, Mateja, Luku i Ivana da prikupe Njegova kazivanja, zajedno s izvještajima o Njegovim djelima (posebice o Njegovoj smrti i uskrsnuću) i od njih načine novu vrstu literature koja će postati poznata kao Evanđelja — doslovce “Radosna vijest”. (Luka vrlo iscrpno opisuje kako je prikupio gradu za Evanđelje koje nosi njegovo ime; vidi Lk 1,1-4).

S vremenom je prva Crkva počela smatrati savjete apostola osobito važnima u određivanju različitih problema. Neki od tih savjeta našli su se u pismima. Pavao nije sumnjao da su njegova pisma autoritet. Pisao je “u ime našega Gospodina Isusa Krista”. (2 Sol 3,6; vidi i r. 14) I Petar je prepoznao božanski autoritet u Pavlovim pismima, pa ih je čak izjednačio sa Starim zavjetom. “Pavao je”, pisao je Petar, “prema danoj mu premudrosti pisao. On to čini i u svim poslanicama u kojima govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću — kao i ostala Pisma — na svoju vlastitu propast.” (2 Pt 3,15.16)

Poznato nam je da je neka od Pavlovih pisama trebalo čitati u drugim crkvama, (Vidi Kol 4,16) a to je vjerojatno bio slučaj i s pismima drugih apostola. S vremenom su prikupljena i apostolska pisma jednako kao i Evanđelja. Prva poznata zbirka je ona krivovjerca Marciona (oko 140.—150. godine). No Marcion je imao teološko učenje koje se sukobljavalo s učenjem Isusa i apostola. Zbog toga su drugi načinili zbirke kako bi ta učenja bolje prikazali. Jedna takva zbirka, Muratorijev kanon (oko 170. godine), nabraja sve knjige Novog zavjeta osim Poslanice Hebrejima, Jakovljeve i 1. i 2. Petrove. No Muratorijev kanon je uključivao i neke knjige kojih nema u današnjim Biblijama.

U sljedećih dvjestotinjak godina načinjeni su različiti drugi kanoni Novog zavjeta. Postupno je došlo do jedinstvenog mišljenja zasnovanog na bliskosti različitih pisaca s Isusom i apostolima. Tako je nastavak apostolskog autoriteta (Vidi Mt 28,20) postao glavna odrednica za sadržaj Novog zavjeta. Atanazije, aleksandrijski biskup, načinio je popis svih dvadeset sedam knjiga našeg Novog zavjeta. Krajem četvrtog stoljeća kršćanska Crkva je prihvatila taj kanon i sve grane kršćanske Crkve — pravoslavna, rimokatolička i protestantska — još uvijek ga smatraju Novim zavjetom. Slaganje oko Novog zavjeta nije značilo da je takvo slaganje postojalo i oko Starog zavjeta.

što reći o apokrifima?

Najveća razlika između rimokatoličkih i protestantskih Biblija jest što rimokatolički kanon Starog zavjeta čini četrdeset šest, umjesto trideset devet knjiga. Odakle se, pomislit ćete, pojavilo tih sedam dodatnih knjiga? Dio odgovora je da se nalaze u grčkom prijevodu židovske Biblije poznatom kao Septuaginta. Taj prijevod Starog zavjeta načinjen je prije početka kršćanske ere i njime su se obilno služili pisci Novog zavjeta.

Zašto onda protestanti ne prihvaćaju “apokrifne” knjige? Glavni razlog tomu je što ih Židovi nisu nikad prihvatili. Zapravo, nema dokaza da su apokrifne knjige bile dio Septuaginte kao židovske knjige. Svi danas postojeći primjerci Septuaginte kršćanskog su, a ne židovskog podrijetla. Najraniji potječe iz 350. godine — oko petsto godina nakon što je Septuaginta dovršena.

Osim toga, Židovi koji su se služili Septuagintom, kao Filon Aleksandrijski (oko 20. g. pr. Kr. do 50. g. poslije Kr.), ne citiraju iz apokrifnih knjiga, premda to čine iz kanonskih. Tako i pisci Novog zavjeta citiraju iz devetnaest od dvadeset dviju knjiga židovske Biblije, ali niti jednom iz apokrifnih knjiga. Te knjige ni Židovi ni apostolska Crkva nisu smatrali autoritativnima.

Tijekom prvih petsto godina kršćanske ere apokrifne knjige su se sve više upotrebljavale u Zapadnoj crkvi. Ni u tom slučaju nisu smatrane kanonskim na isti način kao knjige u židovskoj Bibliji. Smatrane su manje autoritativnima od ostalog kanona. Problem se zaoštrio tijekom protestantske reformacije u šesnaestom stoljeću. Reformatori su izvadili apokrifne knjige iz Starog zavjeta i stavili ih između dvaju Zavjeta. Time su ukazali na njihov nekanonski položaj. I tako, premda su se apokrifi uglavnom pojavljivali u protestantskim Biblijama sve do sredine devetnaestog stoljeća, protestanti ih nisu smatrali Svetim pismom.

Postupak protestanata potaknuo je Rimokatoličku crkvu na djelovanje. Uostalom, neka apokrifna učenja što su ih reformatori odbacili (kao nauk o čistilištu), nisu se mogla dokazati ni iz židovske Biblije ni iz Novog zavjeta. Da bi zaštitili takva učenja, u travnju 1546. godine, na Četvrtom zasjedanju koncila u Tridentu apokrifnim je knjigama dana kanonska vrijednost i one su izjednačene s ostalim knjigama Svetog pisma. Da bi dekret bio djelotvoran, koncil je dodao:

Ako netko ne prihvati kao svete i kanonske gore navedene knjige u cjelini i u svim dijelovima, kako je uobičajeno da se čita u Katoličkoj crkvi i kako se nalaze u starom latinskom izdanju Vulgate… neka bude proklet. (Canons and Decrees ofthe Council of Trent, prijevod H. J. Schroeder (Rockford, III., Tan Books, 1978.), str. 18).

Naše prihvaćanje kanona Svetog pisma počiva donekle na vjeri, upravo kao i naše vjerovanje u stvaranje, utjelovljenje i uskrsnuće. No ta vjera nije neutemeljena. Ona čvrsto vjeruje da se Bog, kojemu je toliko stalo do Njegova naroda da je nadahnuo proroke, isto toliko pobrinuo da za njega sačuva one svete tekstove koji sadrže informacije potrebne za spasenje.

Čini se da je gledište što ga je zauzela prva kršćanska Crkva najsigurnije. Oni su prihvatili samo one starozavjetne knjige koje su Židovi i apostoli smatrali božanski nadahnutima. I oni su kao Novi zavjet prihvatili samo one knjige koje su bile tijesno vezane uz apostolski autoritet i nisu proturječile Starom zavjetu. Ukratko, možemo biti zahvalni Bogu što se pobrinuo sačuvati najvažnije dokumente u povijesti ljudskog roda.

Peter M. van Bemmelen

Kršćani obično Bibliju nazivaju: nadahnuta Knjiga, sveta Knjiga, božanska Knjiga ili jednostavno Sveto pismo. Isus se često pozivao na Sveto pismo ili je iz njega citirao; nema sumnje da je hebrejska Pisma smatrao božanskim autoritetom (Mt 4,4; Iv 10,35). Tako su i za apostola Pavla Sveta pisma bila božanskog podrijetla (2 Tim 3,16). Nazivao ih je “Svetim pismima” (Rim 1,2), “Božja proročanstva” (Rim 3,2) i “sveta Pisma” (2 Tim 3,15). Vjerovanje da su hebrejska Pisma nastala kao rezultat božanskog nadahnuća bilo je jako prošireno i postojano među Židovima i kršćanima. Međutim, ne postoji slaganje u tome što zapravo znači “nadahnuta”. Ideje o biblijskom nadahnuću kreću se od verbalnog diktata Svetoga Duha do samog ljudskog nadahnuća. Neki smatraju da bi ideju nadahnuća trebalo potpuno odbaciti.

Čitav je niz čimbenika pridonio raznolikosti mišljenja o biblijskom nadahnuću. Premda je ideja biblijska, riječ “nadahnuće” nije biblijska. Osim toga, oni koji proučavaju problem nadahnuća ne polaze svi od istih pretpostavki. Uostalom ni jedan biblijski pisac nije iznio detaljnu raspravu o ovom predmetu. Zbog svega ovoga potrebna je temeljita studija biblijskih podataka o nadahnuću.

Nadahnuće: Riječ ili Koncept?

Riječi “nadahnuće” i “nadahnut” kao takve ne pojavljuju se u izvornim jezicima Biblije. One su izvedene od latinskog i nalazimo ih i Vulgatinu prijevodu 2. Timoteju 3,16 i 2. Petrove 1,21. Njihovo osnovno značenje je “udahnuti”.

U 2. Timoteju 3,16 Pavao potvrđuje da su sva Pisma theopneustos, odnosno “od Boga nadahnuta”. Benjamin Warfield zaključuje da je “Pismo nazvano theopneustos da bi bilo označeno kao ‘od Boga nadahnuto’, proizvod božanskog nadahnuća”; stoga “Pisma duguju svoje podrijetlo aktivnosti Boga Svetoga Duha i u najvišem i najstvarnijem smislu su Njegova kreacija”.

Petar ističe da su “ljudi govorili od Boga”, pheromenoi (nošeni, nadahnuti ili dobili poticaj) “od Duha Svetoga”. U svakom slučaju smisao teksta je da biblijsko proroštvo potiče od Svetoga Duha.

Zbog toga, premda riječ “nadahnuće” nije precizan prijevod nijedne grčke riječi upotrijebljene u Bibliji da opiše proces kojim Pismo dolazi do ljudskoga uma, primjereno je upotrijebiti je za prikaz procesa kojim Sveti Duh djeluje na odabrana ljudska bića, da ih potakne na objavljivanje vijesti primljene od Boga. Pisani oblik predstavlja Bogom nadahnuta Pisma (2 Tim 3,16). “Nadahnuće” se odnosi na djelovanje Svetog Duha na te vjesnike ili proroke, bilo da su govorili ili pisali. Zato što su ovi ljudi bili “nadahnuti” ili “potaknuti od Duha Svetoga” (2 Pt 1,21), njihove riječi i spisi se također mogu smatrati nadahnutima (2 Tim 3,16).

Premda je riječ “nadahnuće” prvenstveno usmjerena na djelovanje Svetoga Duha, pažljivo proučavanje biblijskih podataka jasno pokazuje da su u procesu kojim su pisana sveta Pisma uključeni oboje, ljudska i božanska aktivnost.

Ljudski oblik Pisma

Na prvi pogled Sveto pismo je ljudska knjiga ili bolje rečeno zbirka ljudskih knjiga. Mnoge od njih sadrže i čovjekovo ime; sve one nose obilježja ljudskog podrijetla. Autorstvo se vidi iz prvih riječi: “riječi Jeremije” (Jr 1,1), “mudre izreke Salomona” (Izr 1,1), “starješina, ljubljenom Gaju” (3 Iv 1), “Pavao… i brat Sosten, crkvi Božjoj u Korintu” (1 Kor 1,1.2). Prvih pet biblijskih knjiga pripisuje se Mojsiju, a mnogi od psalama Davidu i Asafu. Svaka proročka knjiga nosi ime proroka, a Evanđelja ime jednog od apostola ili bliskog suradnika apostola. Trinaest pisama jasno spominje Pavla kao pisca, a knjigu Otkrivenje napisao je Ivan, prema tradiciji apostol Ivan.

Pisci o sebi često govore služeći se osobnim zamjenicama; oni su zapisali i svoja vlastita iskustva (Ezra 8,15-30; Neh 1,1-11; Iz 6,1-8; Jr 1,1-19; Dn 7,1-28; Gal 1,12–2,10; Otk 1,9-19). Određene značajke stila i jezika ukazuju na individualnost svakoga pisca. Brojni povijesni tekstovi i književni oblici povezuju biblijske spise s njihovim vremenom i pozadinom. Mnogi Mojsijevi zakoni pokazuju značajne paralele s drugim drevnim zakonima kao što je Hamurabijev. Patrijarhalni običaji i društvene prilike u Postanku na znakovit način odražavaju prilike u Mezopotamiji i u Egiptu u drugom tisućljeću prije Krista. Postoje značajne paralele između psalama i kanaanske religiozne literature, te između nekih biblijskih izreka i njihovih suvremenih egipatskih izreka. Ove i druge paralele između biblijske i nebiblijske literature daju Bibliji istinski ljudsko lice.

Neke biblijske knjige spadaju u svjetske klasike, budući da su izraz najdubljih ljudskih emocija. Ljudska je drama prikazana u Jobu i Ruti, strastvena a ipak delikatna ljubav u Pjesmi nad pjesmama, uzbudljiva napetost u Esteri i vrhunska duševna bol u Tužaljkama. Čovjek ne može ostati ravnodušan prema Pavlovoj molbi za odbjeglog roba u poslanici Filemonu.

Povijesne knjige Biblije daju dokaze o povijesnom istraživanju (Lk 1,1-4). Apostol Pavao citira poganske pisce (Dj 17,28; 1 Kor 16,32.33; Titu 1,12). Juda citira iz Henokove pseudoepigrafske knjige (Juda 14.15).

Ljudski oblik Svetoga pisma je nesumnjiv. Ljudi kao pisci – služeći se ljudskim jezikom, citirajući ljudske izvore, opisujući ljudske osjećaje – podložni su svim slabostima i propustima čovječanstva. Poroci i apostoli nisu bili oslobođeni grijeha. Sumnjali su, bojali se, a ponekad popuštali kušnji (Izl 4,10-14; Bro 20,10-12; 2 Sam 11,1-27; 1 Kr 19,1-3; Lk 22,54-62). Također nisu bili slobodni od oholosti i predrasuda, kako se to vidi iz izvještaja o Joni i tekstvima u Evanđeljima (Mt 20,20-28). Svakako se možemo čuditi kako je četrdesetak pisaca s različitom povijesnom i kulturnom pozadinom, koji su se jako razlikovali po statusu i zvanju, kao i po intelektualnim i duhovnim dostignućima, proizvelo zbirku knjiga koja pokazuje značajno jedinstvo i koja od početka do kraja otkriva jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, čija ljubav sve obuhvaća. Osim ovoga, možemo se čuditi kako su takvi pisci prikazali osobu kao što je Isus iz Nazareta, tako ljudsku i potpuno slobodnu od svih slabosti i nesavršenosti samih biblijskih pisaca. Odgovor na ovo pitanje, kao što su to kršćani vjekovima vjerovali, nalazi se u činjenici da Sveto pismo nema samo izričito ljudski karakter, već je i božanskog podrijetla.

Bogom udahnuti karakter Pisma

Jednako jasna kao što je ideja o ljudskom obliku Pisma jest uvjerenje njegovih ljudskih pisaca da njihovi spisi duguju svoj nastanak Bogu. Prema riječima u 2. Timoteju 3,16 ona su Bogom nadahnuta. Ovo osvjedočenje dolazi do izražaja na mnoge različite načine. Bezbroj mjesta u Svetom pismu pokazuje da su pojedine rečenice, veliki ulomci i čak čitava poglavlja potekla izravno od Boga kao govornika. I samo prvo poglavlje u Bibliji, na primjer, prikazuje Boga kao Onoga koji govori. Pojedina djela stvaranja predstavljena su i inicirana frazom “i reče Bog” (Post 1,3.6.9.11.20.24.26). Čim je stvorio prve ljude, Bog im je progovorio (rr. 18.19). U Postanku nalazimo Boga kako razgovara s ljudima, obično s onima koji su vjerovali u Njega, ali povremeno i s onima koji Ga nisu priznavali (Post 4,6-16). Od Izlaska 3,4., gdje nalazimo da Bog poziva Mojsija, pa sve do Ponovljenog zakona nailazimo na učestalu frazu “Jahve reče Mojsiju” (Izl 20,22; 25,1; 34,1.6; Lev 1,1; Bro 1,1; Pnz 32,48).

Mojsije je objavio da će Gospodin preko proroka u budućnosti komunicirati sa svojim odabranim narodom (Pnz 13,1-5; 18,15-19). Kao ispunjenje obećanja u osamnaestom retku tijekom niza stoljeća pojavljivali su se proroci. Oni su govorili i pisali riječi što ih je Bog stavljao u njihova usta, srca i umove. (Ez 3,10.11; Jr 1,5.9)… Postoji mnoštvo razloga da pretpostavimo kako se ovakve zapovijedi odnose na sve proroke koje je Bog pozvao u službu. Oni su govorili i pisali Gospodnje riječi.

Izgovorena riječ postala je Pisanom Riječi zahvaljujući božanskom poticaju i zapovijedi. U Mojsijevim knjigama i prorocima postoji dovoljno dokaza koji pokazuju da ih je Bog pozvao da govore i pišu riječi koje im je povjerio (Izl 17,14; Pnz 31,19.24; Jr 36,2; Hab 2,2). Tako će Božja Pisana Riječ govoriti kasnijim naraštajima dugo nakon smrti njezinih pisaca (Pnz 29,29; Iz 30,8). Sljedeći naraštaji u Izraelu trebali su proučavati, vjerovati i poslušati knjigu Mojsijeva zakona, jer je to bio Gospodnji zakon. Prosperitet Izraela i  i odnos s Bogom kao Njegovim narodom Saveza ovisio je o prihvaćanju Njegovog zakona cijelim srcem. Kad su odbacili zakon, zapravo su odbacili Gospodina, a posljedice su bile katastrofalne (Još 1,7.8; 8,34.35; 1 Kr 2,1-3; Iz 5,24.25; Dn 9,11-13). U narednim stoljećima Mojsijevom zakonu su dodane knjige proroka, mudrih ljudi i psalmista. U nekima od njih nalazimo izjave pisaca koje ukazuju na Boga kao izvor onoga što su pisali… (1 Sam 3,19.21; 2 Sam 23,2; Prop 1,1; 12,9.11)…

Premda su ih pisali ljudi, zakon, povijest, proročanstva, psalmi i poslovice, sve je to pripisano Bogu. On je pozvao ljude da budu Njegovi vjesnici, objavio im se, poučio ih je svojim Duhom, obdario ih mudrošću, usmjeravao u njihovom istraživanju i poticao ih da govore i pišu. Istina je da su dokazi za ovo pripisivanje starozavjetnih spisa Bogu u nekim njihovim dijelovima istaknutiji nego u drugima; posebno su ograničeni u povijesnim dijelovima. Pa ipak, u Novom zavjetu je jasno istaknuto kako se držalo da su svi starozavjetni spisi božanskog podrijetla.

Četiri Evanđelja nam pokazuju da je Isus stalno smatrao kako spisi Staroga zavjeta predstavljaju vrhunski autoritet… (Mt 4,4, 19,4.5; 21,13.16; Mk 12,36; Lk 22,37)… Isus je Svetom pismu pripisivao božansko nadahnuće i autoritet.

Prigodom jedne rasprave s farizejima i književnicima naš je Gospodin povukao oštru granicu između ljudske predaje i “riječi Božje” (Mt 15,6 – DF), što je fraza koju je Isus upotrijebio za Stari zavjet (vidi Iv 10,35; 17,17). Govoreći o riječi koju je propovijedao kao o Božjoj riječi (Lk 8,21; 11,28), Isus je to činio svjestan da je govorio riječi koje Mu je Otac dao da objavi (Iv 14,24; 17,8). On je isto tako znao da će na njih Sveti Duh posjetiti učenike kad iste riječi budu objavljivali usmeno ili u pisanom obliku (Iv 14,25.26; 16,13-15).

Apostoli su prihvatili Stari zavjet kao božanski nadahnut tekst. Riječi što su ih napisali proroci i pjesnici psalama pripisivali su Svetom Duhu… (Dj 1,16.20; Dj 4,25; 28,25; Heb 3,7; 10,15). Bog je bio taj koji je govorio kroz usta svojih izabranih slugu (Dj 3,18.21; Rim 1,2; Heb 1,1; Otk 10,7). Osvjedočenje da su proročki spisi potekli od Boga sažeto je u Petrovim riječima: “Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2 Pt 1,21) Očito misleći na “sveta Pisma” koja je Timotej poznavao od djetinjstva, Pavao je objavio: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto.” (2 Tim 3,16) Za Gospodina Isusa i za sve apostole, sva su Pisma, čitav Stari zavjet, potekli od Boga i bila stvarno Bogom nadahnuta.

Novi zavjet pokazuje da su apostolski spisi bili prihvaćeni kao dio Svetoga pisma, zajedno sa Starim zavjetom. Kao što bismo očekivali, takve pokazatelje nalazimo posebno u kasnije napisanim knjigama Novog zavjeta (Lk 10,7; usp. 1 Tim 5,18). U 1. Timoteju 5,18 Pavao stavlja Isusovu izjavu: “Radnik zaslužuje svoju plaću” uz starozavjetni tekst (Pnz 25,4), a kao uvod kaže: “Pismo, naime, veli.” Uvodna fraza pokazuje da je apostol Pavao bio upoznat s Evanđeljem po Luki i da ga priznaje Pismom. Na sličan način, čini se, Petar prepoznaje Pavlove spise kao Pismo, napisane “prema danoj mu mudrosti” (2 Pt 3,15.16). Pavao, Petar i Ivan rabe izraze koji jasno pokazuju njihovu svjesnost da su potaknuti, kao stari proroci, Svetim Duhom (Ef 3,4.5; 1 Pt 1,12; Otk 1,10.11). Oni su svjesni da govore i pišu s božanskim autoritetom.

Tekst u 2. Timoteju 3,16 – da je sve Pismo Bogom nadahnuto – ne treba primijeniti samo na starozavjetne, već i na novozavjetne knjige. To što su njihove spise kršćanski pisci u drugom stoljeću poslije Krista već priznali kao nadahnuta Pisma daje dodatno opravdanje ovoj primjeni.