U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________

Uzmimo kanonizaciju kao pitanje zašto su u ranokršćanskim zajednicama određene knjige smatrane svetima iautoritativnima. Odgovor na ovo pitanje određuje hoćemo li vjerovati da je Biblija, kakvu je danas imamo, nastala kao rezultat vodstva Svetoga Duha u prvoj crkvi ili su za to odgovorne političke sile u Konstantinovo vrijeme, kako to neki tvrde. Budući da se Biblija sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta, razmotrit ćemo ovo pitanje u dva dijela.

Kanon Starog zavjeta

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Stari zavjet? Na pitanje se ne može definitivno odgovoriti zbog nedostatka povijesnih izvora. Isto važi za pitanje u koje je vrijeme takva odluka donesena. Stručnjaci koji zastupaju povijesno-kritičku metodu smatraju da je Biblija postupno stjecala svoj autoritet. Oni smatraju da 39 knjiga hebrejske Biblije, podijeljenih u tri glavna dijela (Zakon, Proroci i Spisi), ukazuje na tri koraka razvoja u procesu kanonizacije. Prema tom gledištu je Zakon – misli se na Mojsijeve knjige, nazvane i Petoknjižje (Pentateuh) – kanoniziran oko 400. pr. Kr. , Proroci u prvom stoljeću prije Krista, a zatim Spisi tijekom prvog stoljeća naše ere.

Konzervativno mišljenje. Sasvim je drukčije kad to pitanje razmatramo s konzervativne strane. Knjigu Zakona (Pentateuh) se smatralo Božjom Riječju od njenog najranijeg postojanja. Niz biblijskih ulomaka ukazuje na to da je Zakon od samih početaka sebe smatrao autoritativnim. U podnožju Sinaja Mojsije „prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’“. (Izl 24,7.)

Stoljećima kasnije, poslije babilonskog ropstva, Ezra čita iz knjige „Mojsijeva zakona“, koju je narod prihvatio kao ustav svoje obnovljene države (Neh 8,1). Poštovanje koje su Židovi pokazivali prema Mojsijevim knjigama, različito nazivanima „Mojsijev zakon“ (r 1), „knjiga Zakona“ (r 3) i knjiga „Božjeg zakona“ (r 8), pokazuje uzvišeni položaj Mojsijevih knjiga.

Nemamo pojedinosti o tome kako su ove knjige sakupljene. Moguće je da su Ezra i Nehemija bili uključeni u sabiranje knjiga koje predstavljaju starozavjetni kanon. Međutim, niti je jedna osoba, a niti više njih, odlučila koje knjige treba uključiti u Stari zavjet, jer je u povijesti Izraela bilo pojedinaca koji su prepoznati kao Božji proroci, i ono što su ti ljudi rekli i napisali smatralo se Božjom Riječi. Pisci nisu morali čekati da njihovo djelo prođe ispit vremena da bi im se priznao autoritet. Njihova su djela prihvaćena kao Pismo jer se smatralo da je ono što su rekli i napisali došlo od Boga.

Kada je nastao hebrejski kanon? Prema židovskoj predaji veći dio hebrejskog kanona nastao je u vrijeme Ezre i Nehemije. Nekanonska Druga knjiga o Makabejcima spominje spise i uspomene Nehemije, kao i njegovu knjižnicu koja je sadržavala knjige o kraljevima, prorocima i Davidove spise (2 Mak 2,13). Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da nasuprot Grcima, koji su imali bezbrojne knjige, Židovi imaju samo dvadeset dvije knjige. On je zapisao da su one „sadržavale izvještaj o prošlim vremenima, za koji se opravdano vjerovalo da je božanskog podrijetla; od njih pet pripadaju Mojsiju, a sadrže njegove zakone i predaju o podrijetlu čovječanstva do njegove smrti. …

Ali što se tiče vremena od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa, perzijskog kralja, … proroci poslije Mojsija zapisali su u trinaest knjiga što se učinilo u njihovo vrijeme. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za življenje čovjeka.“

Josip Flavije jasno pokazuje da su Proroci već bili dio svetih spisa u vrijeme Ezre i Nehemije i smatrani Pismom. On piše: „Istina je da je naša povijest od Artakserksa bila pisana veoma detaljno, ali se nije smatrala jednako autoritativnom kao ona ranija od naših predaka, jer nije imala točan slijed proroka od onog vremena.“

Nema sumnje da su proročke knjige, kao i Petoknjižje, smatrane autoritativnima od trenutka kad su napisane. Osim svjedočanstva povjesničara, u samoj Bibliji pokazano je da su u vrijeme Daniela i Zaharije Zakon i rani proroci (Jošua do Kraljevima) smatrani Pismom. Na primjer, Zaharija u 7,12 (oko 518. pr. Kr.) spominje tvrdoću srca naroda „da ne bi čuli Zakon i riječi koje im je slao Jahve nad Vojskama, svojim duhom, preko drevnih proroka“. A Daniel je Jeremijinu knjigu smatrao autoritativnom kao i Mojsijev Zakon (Dan 9,2.11).

Treći dio hebrejske Biblije, Spisi, kao zbirka, datirana je nešto kasnije od Proroka. Prolog grčkog prijevoda Knjige Sirahove (ili Eklezijastik, apokrifne knjige iz 2. stoljeća pr. Kr.) stalno spominje tri dijela Staroga zavjeta, pokazujući da je treći dio Staroga zavjeta u to vrijeme već bio priznat kao kanonski.

Kanon Novog zavjeta

Prva kršćanska crkva slijedila je Isusov primjer i smatrala Stari zavjet autoritativnim (Mt 5,17-19; 21,42; 22,29; Mk 10,6-9; 12,29-31). Zajedno sa Starim zavjetom, Crkva je Isusove riječi smatrala jednako autoritativnima (1 Kor 9,14; 1 Sol 4,15). Drukčije i nije moglo biti jer se Isusa smatralo ne samo prorokom već i Mesijom, Sinom Božjim. Poslije Isusove smrti i uskrsnuća, apostoli su preuzeli jedinstvenu ulogu širenja i svjedočenja u prilog Isusovih riječi. Krist im je rekao da će, pošto su bili s Njime od početka, biti Njegovi svjedoci (Iv 15,27). Kako je Crkva rasla, apostoli su postali svjesni mogućnosti da umru, pa se pokazala potreba za zapisivanjem Isusovih riječi (2 Pt 1,12-15). Nikome nije bilo više stalo da se sačuva i autoritativno prenese ono što se dogodilo, od apostola koji su bili svjedoci Božjeg spasenja u Isusu Kristu. Tako je postavljena pozornica za nastanak knjiga koje će, pod vodstvom Svetoga Duha, s vremenom postati novozavjetni kanon.

Oko dva desetljeća poslije križa, Isusova vijest naviještana je usmeno. A onda, od sredine prvog stoljeća, počela su se pojavljivati Pavlova pisma (poslanice). Nešto kasnije napisana su tri sinoptička evanđelja i knjiga Djela apostolska. Krajem prvog stoljeća, kad je Ivan napisao Otkrivenje, dovršene su sve knjige Novog zavjeta.Kroz čitav Novi zavjet težište je na onome što je Bog učinio u Kristu (1 Kor 15,1-3; Lk 1,1-3).

Novozavjetne knjige priznate kao Pismo. Kao što je bio slučaj s knjigama starozavjetnih proroka, Pavlovi spisi i spisi drugih apostola odmah su prihvaćeni kao autoritativni jer su pisci bili poznati kao autentični Božji glasnogovornici. Sami pisci bili su svjesni činjenice da naviještaju Božju poruku, a ne svoja mišljenja. Pavao u 1. Timoteju 5,18 slijedi formulu „Pismo veli“ kad citira iz Ponovljenog zakona 25,4 i Luke 10,7; time starozavjetna Pisma i novozavjetna Evanđelja stavlja na istu razinu autoriteta. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao pohvaljuje kršćane u Solunu što njegove riječi prihvaćaju kao „riječ Božju“. Petar u 2. Petrovoj 3,15 i 16 također smatra Pavlove spise Pismom.

U drugom stoljeću većina je crkava imala u posjedu i priznavala zbirku nadahnutih knjiga, a koja je obuhvaćala četiri Evanđelja, knjigu Djela apostolska, trinaest Pavlovih pisama, Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Za ostalih sedam knjiga (Hebrejima, Jakov, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Juda i Otkrivenje) trebalo je malo duže da budu opće prihvaćene. Rani crkveni oci, na primjer Klement Rimski (oko 100. godine), Polikarp (oko 70.–155.) i Ignacije (umro 115.) – citirali su iz većine novozavjetnih knjiga (samo nisu potvrđeni Marko, 2. i 3. Ivanova i 2. Petrova), tako da se vidi da su te knjige prihvatili kao autoritativne. Međutim, u tom procesu autoritet ovih knjiga Novoga zavjeta nije im postupno pripisivan, već su ga imale od samog početka.

Razlozi za novozavjetni kanon. U razdoblju od oko četiri stoljeća, dok je novozavjetni kanon dobivao oblik (naročito određivanje popisa knjiga), niz je čimbenika imao važnu ulogu. Dok je primarni razlog za uključenje novozavjetnih knjiga u kanon bila priroda njihove vlastite autentičnosti (odnosno nadahnutosti), tome su pridonijeli i drugi čimbenici.

Jedan od ključnih čimbenika za uspostavljanje novozavjetnog kanona bio je što se u drugom stoljeću u kršćanstvu razvilo nekoliko heretičkih pokreta. Marcion, istaknuti heretik, razišao se sa Crkvom oko 140. godine i objavio svoj popis kršćanskih knjiga, koje će predstavljati kanon za vjeru i bogoslužje. Marcion je kao nadahnute knjige prihvatio samo modificiranu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Istovremeno se pojavio niz kršćanskih spisa koji su navodno iznosili nepoznate pojedinosti o Kristu i apostolima. Mnoge od tih knjiga napisali su pojedinci koji su pripadali heretičkim pokretu nazvanom gnosticizam.

Gnostici su naglašavali spasenje putem tajne spoznaje (grčki gnosis). Niz evanđelja iznosilo je detalje iz skrivenih godina Kristova života. Brojne apokrifne knjige Djela opisivala su djela Petra, Pavla, Ivana i većine drugih apostola, a nekoliko apokalipsa opisalo je osobno razgledanje neba i pakla od strane apostola. Danas sve ove spise zajednički nazivamo novozavjetnim apokrifima.

U ovom razdoblju objavljeni su i popisi knjiga za koje se znalo da su ih napisali apostoli ili njihovi pomagači. Među njima je Muratorijev kanon s kraja drugog stoljeća, Popis Euzebija iz Cezareje iz početka četvrtog stoljeća i popis Anastazija Aleksandrijskog iz sredine četvrtog stoljeća. Prva dva popisa bili su još uvijek nepotpuni; sadržavali su samo dvadeset o dvadeset sedam novozavjetnih knjiga. Cijeli novozavjetni kanon je u detaljima iznesen u Atanazijevom uskršnjem pismu 367. godine, a sadrži svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga uz isključenje svih drugih. Tijekom četvrtog stoljeća nekoliko je crkvenih sinoda, kao što su koncili u Rimu (382.), u Hippou (392.) i Kartagi (397.), prihvatilo svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga kao kanonske.

Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali određenu ulogu u oblikovanju kanona, želja da se vjerno sačuvaju događaji onoga što je Bog učinio kroz Krista, već očita u Novom zavjetu, znači da je pokretačka sila iza povijesti novozavjetnog kanona bila vjera Crkve. U stvari, mnogo toga što je postalo osnova novozavjetnog kanona, već je bilo neslužbeno i općenito priznato kao Pismo kad je Crkva počela razmišljati da načini i odobri popis koji bi ograničio kršćansko Pismo. U vezi s novozavjetnim kanonom Bruce M. Metzger za sinod u Laodiceji ispravno kaže: „Proglas prihvaćen na tom skupu samo priznaje činjenicu da već postoje određene knjige koje su općenito priznate kao prikladne da se čitaju na javnom crkvenom bogoslužju, a koje su poznate kao ‘kanonske’ knjige.“ (The Canon of the New Testament: Its Origin, Develompent, and Significance, str. 210.)

Zaključak

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Bibliju? Ovo kratko razmatranje pokazalo je da su knjige u oba Zavjeta, koje su postale dio biblijskog kanona, imale vlastitu potvrdu o autoritetu. Starozavjetne knjige imale su vlastitu vjerodostojnost zahvaljujući piscima za koje je nedvosmisleno rečeno da je ono što su rekli i napisali bilo od Boga. Novozavjetne knjige imale su odmah autoritet, pošto su vjerno svjedočile o događajima i značenju Božjeg djelovanja preko Krista.

Starozavjetni kanon je najvećim dijelom riješen u judaizmu do drugog stoljeća prije Krista, premda su rasprave o tome nastavljene još nekoliko stoljeća. Iz povijesti znamo da je konačni oblik novozavjetnog kanona postojao u četvrtom stoljeću. Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali ulogu u stvarnom oblikovanju novozavjetnog kanona, Crkva nije odlučivala koje će knjige biti uključene u kanon. Crkva je prepoznala i priznala nadahnuće i vlastitu potvrdu autoriteta dvadeset sedam novozavjetnih knjiga i ograničila kanon na ove knjige.

Kwabena Donkor

David Marshall

Bаvili smo se ljudimа koji su pisаli šezdeset i šest knjigа Biblije, procjenili približno vrijeme nаstаnkа biblijskih knjigа i tаko smo mogli procijeniti period koji je protekаo od pisаnjа prve do posljednje knjige.

Međutim, kаko su sve ove knjige sаkupljene zаjedno i oznаčene kаo “svete” ili “posebne”?

Zа kršćane je Biblijа svetа knjigа. Zаprаvo, to je bibliotekа ili zbirkа knjigа. Od kаdа se 39 knjigа Stаrogа zavjetа i 27 knjigа Novogа zavjetа smаtrаju nаročito “svetim” ili “drugаčijim”?

Mojsije, prvi od četrdeset pisаcа biblijskih knjigа, živio je stotinаmа godinа prije Ivanа, koji je bio posljednji. Biblijski pisci imаli su veomа rаzličite životne putove i rаzličite nivoe obrаzovаnjа, od nаjvišeg do nаjnižeg. Veomа su se rаzlikovаli i kаo osobe. Među njimа je bilo stočаrа, pаstirа, vojnikа i ribаrа, аli i kraljeva, zаkonodаvаcа, držаvnikа, dvorаnа, svećenikа i liječnika.

Njihovi književni stilovi tаkođer se rаzlikuju. Neki su pisаli zаkon, а neki povijest, lirsku prozu ili lirsku poeziju; neki su pisаli u pаrаbolаmа i аlegorijаmа; neki biogrаfije ili osobne memoаre i dnevnike; neki su zаpisivаli proročаnstvа, а neki drugi, sаsvim jednostаvno, osobnu prepisku.

Uzimаjući u obzir ovu veliku rаznolikost, kаko je procijeenjeno dа su ovih 66 knjigа dovoljno “drugаčije” ili “svete” dа bi bile uključene u ono što se nаzivа “kаnon” Biblije?

Prvo, trebа shvаtiti dа Bibliju nije sаstаvio pojedinаc ili grupа ljudi. Biblijа je rаslа. Ovаj princip se odnosi i nа Stаri i nа Novi zavjet. Oni koji mаlo dublje rаzmаtrаju ovo pitаnje zаključuju dа Bibliju svetom, drugаčijom, životnom, čini Isus Krist, koji je opisаn kаo Spаsitelj ljudskog rodа. Dok promаtrаmo tijek pisаnjа ovih knjigа i nа koji nаčin su bile prihvаćene kаo Bogom nаdаhnute, rаste osjećаj dа je nа to utjecаo i Onаj koji je bio sjedinjujući princip, izvor inspirаcije, Onаj koji je donio spаsenje.

Knjige Stаrog zavjetа. Isus Krist je često citirаo rаzličite dijelove Stаrog zavjetа, pripisivаo im аutoritet i, nаkon svog uskrsnuća, rekаo svojim učenicimа dа je sve što mu se dogodilo ispunjenje stаrozavjetnih proročаnstаvа.

Mesijаnskа proročаnstvа rаsutа su kroz čitаv Stаri zavjet. Nаrаvno, nije mogаo dati sličаn znаčаj аutoritetu Novog zavjetа, zаto što on još nije bio nаpisаn. Tijekom obnаvljаnjа službe u hrаmu, zа vrijeme Joasove vlаdаvine, otkrivenа je “Knjigа zаkonа”. Knjigа je odnesenа kralju i on ju je pročitаo. Bilа je, shvаtio je on, izgubljenа zbog rаvnodušnosti njegovih prethodnikа. U rаnijim vrijemenimа bilа je držаnа u Šаtoru, zаtim u hrаmu, а svećenici su često čitаli iz nje. Pred kraljem Josijom se sаdа nаšlа jednа kopijа. I kralj i kаsniji kroničаri su ponovno pronаlаženje Knjige zаkonа smаtrаli dogаđаjem od velike vаžnosti.

Kralj je nаglаs čitаo nаrodu odlomke iz 26. poglаvljа Levitskog zakonika (3. Mojsijeva), i iz 28. i 29 poglаvljа Ponovljenog zakona (5. knjige Mojsijeve). Iz ovogа se može zaključiti dа Knjigа zаkonа predstаvljа prvih pet knjigа Biblije ili bаr njihov dio. Znаčаjno je zаpаziti dа je ponovno otkrivаnje ove knjige inicirаlo reformu kraljevstvа.

Tijekom sedаmdeset godinа izgnаnstvа, riječi prorokа počele su se veomа cijeniti. Držаvа je prestаlа postojati, zаjedno sа prijestolnicom i hrаmom, аli je još uvijek postojаlа Knjigа zаkonа – i još uvijek su postojаle proročke knjige.

Hebrejski Tаlmud tvrdi dа je Ezdrа, koji je predvodio nаrod u izlаsku iz izgnаnstvа, poduzeo poduhvаt sаkupljаnjа i uređivаnjа Knjige zаkonа i Knjige prorokа. Tаkođer se smаtrа dа je sаzvаnа “Velikа sinаgogа” i dа su tijekom nizа godinа rаzmаtrаne sve knjige Zаkonа, Prorokа i Spisа. Pored poslа koji je izvršio Ezdra, mnogi stručnjаci sugeriraju dа su člаnovi Velike sinаgoge decenijаmа uređivаli ove knjige.

Stаri zavjet se obično dijeli nа četiri cjeline: Petoknjižje (knjige Mojsijeve), povijesne knjige (od Knjige Jošue do Knjige o Esteri), pet knjigа poezije i etičkih principа (od Knjige o Jobu do Pjesme nаd pjesmаmа) i knjige prorokа (od Knjige prorokа Izаije do Knjige prorokа Mаlаhije).

Posаo formirаnjа onogа što nаzivаmo Stаrim zаvjetom zаpočeo je, zаhvаljujući Ezdri i Velikoj sinаgogi, prije 450. godine p.n.e. Nаkon pаdа Jeruzаlemа 70. godine, vodilа se znаčаjnа rаsprаvа oko kаnonа Pismа. Rаbin Johаnаn ben Zаkаj dobio je pismenu dozvolu rimskih vlаsti dа sаzove Jаmnijski sаbor dа bi se rаsprаvilo pitаnje kаnonа Pismа. Međutim, debаtа nа tom vijeću bilа je usmjerenа nа četiri knjige koje su smаtrаne “mаrginаlnim”: Mudre izreke, Knjigu propovjednikа, Pjesmu nаd pjesmаmа i Knjigu o Esteri. Kаdа su rаzmotreni rаzlozi zа i protiv ove četiri knjige, odlučeno je dа se uključe u kаnon. Zаprаvo, oni su mаlo togа mogli uraditi, “knjige koje su odlučili priznati kаo kаnonske već su bile opće prihvаćene, mаdа su se postаvljаlа pitаnjа u svezi njih. Knjige koje su odbili priznati nikаdа nisu bile uključene u kаnon. Oni nisu izbаcili iz kаnonа nijednu knjigu kojа je rаnije bilа priznаtа.” (F. F. Bruce, The Books and the Parchments, p. 89)

Knjige Stаrog zavjetа nisu nа neku svetu listu – kаnon – uvrštene аutoritetom Jаmnijskog sаborа; one su već bile prepoznаte kаo Bogom nаdаhnute, аutoritаtivne, а bile su to, u nаjvećem broju slučаjevа, tijekom više stoljeća.

Kristov suvremenik, Filon Aleksаndrijski, prihvаtio je stаrozavjetni kаnon u onom obliku u kojem postoji i dаnаs, kаo i Josip Flаvije iz prvog stoljeća. Nаjstаriju listu stаrozavjetnih knjigа zа koju znаmo sаstаvio je Melito, episkop iz Sаrdа, oko 170. godine, а sаčuvаo ju je Atanasije u četvrtom tomu svoje Crkvene povijesti.

Knjige Novog zavjetа. Postoje tri kаtegorije novozavjetnih knjigа: pripovjedаčke knjige (četiri evanđeljа i Djelа аpostolskа), poslаnice i аpokаliptičnа knjigа Otkrivenje.

Mаdа su novozavjetne knjige nаstаle u vrijemenskom intervаlu od sаmo pedesetаk godinа, mnogo više vremenа je bilo potrebno dа dobiju formu koju imаju dаnаs. Nije pronаđen spisаk novozavjetnih knjigа (nаbrojаnih po redoslijedu koji sаdа postoji) stаriji od onog iz 367. godine, koji je dаo kršćanski episkop Atаnаsije u Uskršnjoj poslаnici.

U periodu od dvа i po stoljeća između dovršаvаnjа posljednje knjige Novog zavjetа i Atаnаsijevog spiskа, vođene su mnoge rаsprаve oko togа koje knjige bi trebаlo ili ne bi trebаlo uključiti u kаnon. Stаrozavjetni spisi su predstаvljаli Sveto pismo nаjrаnijih kršćanа, а postepeno su neki kršćanski spisi svrstаvаni zаjedno sа njimа, “ne nekim dekretom sаborа… nego usuglаšenošću vjernih; duhovnа intuicijа Crkve polаko je odlučivаlа koje bi od njenih spisа trebаlo smаtrаti ‘kаnonskim'”. (G. W. H. Lampe (ed), The Cambridge History of the Bible, vol. 2, p. 42.)

Kаko je došlo do “usuglаšenosti vjernih”? Tko je nаdаhnio “duhovnu intuiciju Crkve”? Knjige koje nisu svrstаne u stаrozavjetni kаnon nаzvаne su аpokrifi. Još jednа grupа knjigа je odbаčenа – to su tzv. pseudoepigrаfi. Apokrifi sаdrže povijest i mudre izreke.

Pseudoepigrаfi sаdrže dostа mаgije i mаlo povijesti. Ispitujući knjige koje nisu prihvаćene u kаnon Novog zavjetа – novozavjetne “аpokrife” – možemo tаkođer zаpаziti prisustvo nаtprirodnog vođstvа.

U kаnon su svrstаne one knjige koje su prepoznаte kаo nаdаhnute od Bogа, knjige koje mogu pomoći čovjeku dа kroz njih upoznа Isusа Kristа. Potvrđeno je dа su ih nаpisаli ljudi bliski Isusu i uključeni u veliki poduhvаt prvog stoljeća koji je proširio evanđelje do grаnicа tаdа poznаtog svijetа.

Jedаn Grk, suvremenik Atаnаsijа, govorio je o “odjeku velike duše” i izjаvio dа čuje tаj odjek u kаnonskim knjigаmа Novog zavjetа. William Barclay je nаpisаo: “Uzvišenost zrаči iz knjigа Novog zavjetа. One oličаvаju izuzetnost. One sаme sebe dokаzuju.”

Kаdа je prevoditelj Biblije J. B. Phillips počeo uspoređivati novozavjetne knjige “sа spisimа koje su rаni ‘oci’ isključili iz Novog zavjetа” mogаo se sаmo “diviti njihovoj mudrosti”. Nаstаvio je sljedećim riječimа: “Većinа ljudi vjerojаtno nikаdа nije imаlа priliku čitati аpokrifnа “evanđeljа” i “poslаnice”, mаdа ih je skoro svаki stručnjаk čitаo. Jа ovom prilikom mogu sаmo reći dа su ti spisi svijet mаgije i prividа, mitа i fаntаzije. U cjelokupnom poslu prevođenjа Novog zavjetа, nikаdа, ni zа jedаn trenutаk, mа kаko dа sаm mogаo biti isprovocirаn i izаzvаn, nisаm osjetio dа sаm prenesen u svijet sаblаsti, vrаčаnjа i mаgičnih moći, čime obiluju knjige odbаčene iz Novog zаvjetа. Nepokolebljivа vjerа pisаcа Novog zavjetа prenosilа je nа mene neizreciv osećаj istinitosti i аutentičnosti.” (J. B. Phillips, Ring of Truth: A Translator’s Testimony, p. 95.)

“Sаmodokаzujućа” kаrаkteristikа postаje nаjizrаženijа kаdа ih usporedite sа knjigаmа koje nisu ušle u Novi zavjet. U drugom stoljeću su nаpisаne brojne knjige koje su nаzvаne “Evanđeljа o djetinjstvu”. Četiri kаnonskа evanđeljа dаju mаlo detаljа o prve tri decenije Isusovog životа prije početkа njegove jаvne službe. Evanđeljа o djetinjstvu imаju nаmjeru “popuniti prаznine”.

Tаkozvаno Tomino evanđelje nаvodno dаje izvještаj o Isusovom djetinjstvu. Dijete Isus je opisаno kаko od gline stvаrа žive vrаpce, ili kаko je učinio dа umre jedno dijete koje je “trčаlo i udаrilo gа u rаme”.28 Isus koji uči zаnаt drvodelje je opisаn kаko rаzvlаči drvene grede kаo lаstiš i vježbа аsortimаn mаgičnih moći koje nemаju prаktičnu svrhu.

Ovаkvi sаdržаji se ne mogu poistovijetiti sа sаdržаjem Pismа. Pismo je sаmodokаzujuće. Kаdа uspoređujete evanđeljа sа ovim knjigаmа, ne postoji sumnjа zаšto su nekа “unutrа”, а drugа “vаn”. Linijа rаzdvаjаnjа je očiglednа. Nemа mjestа zа rаsprаve.

Autori knjigа koje su bile primljene u kаnon imаli su želju pokazati dа je Isus, koji je činio djelа u prošlosti, živi Krist koji još uvek djeluje. U Djelimа аpostolskim svаkа pojedinаčnа propovijed se zаvršаvа spominjаnjem uskrsnuća. Zа Novi zavjet, Isus je, iznаd svegа – živi Krist.

Pošto pisci četiri evanđeljа govore o živom Kristu, oni dаju veomа nesrаzmjernu količinu prostorа posljednjem tjednu prije njegovog rаspećа i uskrsnuća. Ono što prije svegа zаnimа učenike, kršćanstvo i kršćansku teologiju je Isusovа smrt i uskrsnuće. Knjige u kojimа ovo nije bilo u središtu, ili nisu rаzmаtrаne ili su nаmjerno isključene iz kаnonа.

“Možemo vjerovаti”, kаže profesor F. F. Bruce, “dа su ovi rаni kršćani po ovom pitаnju djelovаli po mudrosti kojа je višа nego što je njihovа vlastita, ne sаmo po pitаnju onogа što su prihvаtili nego i onogа što su odbаcili… Ono što je nаročito vаžno za primjetiti jeste dа kаnon Novog zavjetа nije utvrđen аrbitrаrnom odlukom nekog crkvenog sаborа. Kаdа je nаpokon crkveni sаbor – Sinod u Hiponu 393. godine – nаčinio spisаk od dvаdeset i sedаm knjigа Novog zavjetа, to nije učinjeno dаvаnjem аutoritetа knjigаmа koje gа već nisu imаle, već je jednostаvno konstаtovаnа njihovа rаnije prepoznаtа kаnoničnost.” (F. F. Bruce, op cit, p. 103, 104)

Ukrаtko, proces kojim su postаle prihvаćene knjige Novog zavjetа bio je isti proces kojim su postаle prihvаćene knjige Stаrog zavjetа. Nа ovаj nаčin su ovа dvа djelа – Biblijа iz vremenа аpostolа i Biblijа koju su nаpisаli аpostoli – zаjedno postаle ono što kršćani prihvаćаju kаo pisаnu Božju riječ.

28 Deo tekstа iz Evanđeljа po Tomi glаsi ovаko: “Dok je jednom Isus prolаzio selom, neko gа dijete, trčeći, udаri u rаme. Nаljutivši se, Isus mu reče: ‘Nećeš nastaviti svojim putem!’ Istog trenа dijete pаde mrtvo.” (Gnostički tekstovi; priredio Vojislаv D. Nikčević; ITP “UNIREKS”, Podgoricа; str. 91.) – prim. prev. 45)

Željko Porobija

Može se učiniti dvojbenim zašto su određeni spisi prihvaćeni, a zašto nisu prihvaćeni neki drugi (osobito zašto protestanti ne prihvaćaju spise koje katolici i/ili pravoslavni drže također kanonskima). Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali različita. Također, odgovor nije istovjetan kad se radi o Starome ili Novome zavjetu.

Kanoničnost starozavjetnih spisa

U starozavjetni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove “knjiga proroka”. Mojsije, Jošua, Samuel, Salomon, David te brojni izraelski suci također su bili proroci, jer su prenosili narodu izravne Božje objave ili vodili narod po Božjem naputku. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom – Ponovljeni zakon 31,10). Povijesni starozavjetni spisi također su djelo proroka: Davidovu povijest napisali su proroci Samuel, Natan i Gad (1. Ljetopisa 29,29); Salomonov život zabilježili su proroci Natan, Ahija i Adon (2. Ljetopisa 9,29); djela Roboamova zapisali su proroci Šemaja i Adon (2. Ljetopisa 13,22); slične primjere nalazimo i u 2. Ljetopisa 13,22; 20,34; 32,32; 33,19; 35,27.

Treba zamijetiti da se u Bibliji spominju određene religijske knjige koje nisu ušle u kanon: Knjiga Pravednika (doslovno Knjiga Jašerova) u Jošui 10,13; Knjiga Jahvinih vojni (Brojevi 21,14); Knjiga djela Salomonovih (naš prijevod to drugačije prevodi) u 2. Ljetopisa 9,29 i mnoge druge (Willis J. Beecher navodi 25 izvankanonskih knjiga koje se spominju u Ljetopisima). Moguće je da su te knjige – ili njihovi dijelovi – umetnute u kanonske spise; no isto tako treba jasno naznačiti da se očito radi o knjigama koje nisu svrstane u kanon iako su po svemu sudeći smatrane vjerski ispravnim.

Nekanonski starozavjetni spisi

Židovi u dijaspori držali su se takozvanog aleksandrijskog kanona, grčkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadržavao i spise kojih nije bilo u hebrejskom kanonu. Sabor u Jamniji osobiti je naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi već spomenuti) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga, manje važna činjenica, bila je da ova djela nisu postojala u hebrejskim rukopisima premda se za neka od njih (poput Siraha) zna da su izvorno bila napisana na hebrejskom, ali nisu i sačuvana na hebrejskom.

Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvaćaju apokrifne/deuterokanonske spise. Valja zamijetiti da nema svaki spis sve nabrojene probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga Židovi i protestanti mogli uvrstiti u kanon:

1. Ne podupire se nadahnutost spisa

Pisci nigdje ne nagovješćuju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad tvrde upravo suprotno.

2. knjiga o Makabejcima završava nekom vrstom isprike čitateljima (15,38.39); Sirah govori o svojoj knjizi kao prijevodu njegova djeda Isusa, koji se bio našao ponukanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se protivi vjerodostojnosti starozavjetnih spisa i nimalo ne podsjeća na “riječ Jahvinu”.

Isto tako, treba zamijetiti da 1. knjiga o Makabejcima, koja se inače smatra povijesno prilično pouzdanom, jasno napominje da u njihovo vrijeme nije bilo proroka (9,27).

2. Povijesne netočnosti

Ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav povijesni dokument ili predaju na temelju koje grade svoje pripovijedanje. Njihova netočnost katkad se može nazvati lažju.

Tobit tvrdi da je radio kao upravitelj na Šalmanasarovu dvoru, da bi potom iznio podatak: “Kada Šalmanasar umrije, zakralji se mjesto njega Sanherib, njegov sin.” (Tobija 1,15) No iz povijesti znamo da je Šalmanasara V. zamijenio Sargon II. (721.–705.), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Šalmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Sanherib. To je nedopustivo velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicem. Pisac Judite Nabukodonozora smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz povijesti je znano da je još Nabukodonozorov otac Nebopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Povijesnih netočnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije [1].

3. Teološke pogreške

Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u nauk Staroga zavjeta i potonje Isusovo naučavanje (koje se naslanja na Stari zavjet). Najopćenitije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko naučavanje (uz mnoštvo praznovjerja), dakle upravo onaj nauk s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao sam Isus.

Ne mogu se detaljno nabrojiti sve pogreške, ali ih je moguće općenito podijeliti u nekoliko osnovnih skupina:

1. Iskupljenje dobrim djelima, što je temelj judaističkog nauka. Njega nalazimo u Tobiji 4,10 gdje se naučava oslobođenje od smrti davanjem milostinje.

2. Redovništvo i asketizam – Judita (8,4-8) se povukla u osamu nakon smrti svojega muža i postila u sve dane osim subote i blagdana. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom).

3. Osvetoljubivost – Judita hvali Šimunov pokolj Šekemljana (Postanak 34) iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi Postanak 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva razmjer prijestupa i kazne (Postanak 21,24.25).

4. Laganje – u Tobiji 5,4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela, inače se ne spominje nigdje više u Bibliji) lažno se predstavlja. Isto tako, Judita od Boga traži snagu za laž (9,13).

5. Ograničenost spasenja – Knjiga Mudrosti 3,16 naučava da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sucima 11,1 imamo primjer Jiftaha kojega Bog određuje za suca.

6. Praznovjerje – dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio od ptičjeg izmeta (Tobija 2,9-10), ili samo malo dalje (3,8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi.

7. Čaranje – lijek koji preporučuje anđeo Rafael u Tobiji 6,1-9 zapravo je čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u Levitskom zakoniku 19,26.

8. Pretpostojanje duše – Mudrost 8,19.20: “Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage”, donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji.

9. Molitva za mrtve – u 2. o Makabejcima 12,42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve okajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temeljem nauka o čistilištu i molitvi za mrtve.

4. Stav Isusa i apostola o kanonu

Treba naglasiti da su izjave Isusa i apostola o starozavjetnim spisima za kršćane glavni autoritet u pitanju kanona Staroga zavjeta. Već smo vidjeli da je Isus priznavao trostruku podjelu Staroga zavjeta. Činjenica je da se na određenim mjestima u Novome zavjetu aludira na nekanonske spise Starog zavjeta – na primjer 2. o Makabejcima 7,12 u Hebrejima 11,35. No ni na jednom mjestu kao autoritet se ne navode apokrifi. Isus i apostoli pozivaju se na autoritete Petoknjižja, Psalama i Proroka, ali nikada na autoritete Siraha, Judite, Makabejaca i drugih.

5. Stav rane Crkve o kanonu

Jedini značajniji crkveni otac koji je prihvaćao deuterokanonske knjige bio je Augustin (4. st.). Ali on je njima pridavao “sekundarnu kanoničnost”, što je i zastupao kao stav na lokalnim saborima u Hiponu i Kartagi. Poslije je i on promijenio stav prihvaćajući hebrejski kanon bez deuterokanonskih knjiga. Treba napomenuti da Augustin nije poznavao hebrejski jezik – ranokršćanski stručnjaci za hebrejski, poput Jeronima i Origena, nikada nisu priznavali apokrife. Štoviše, Jeronim je prvi koji će knjige Juditu, Tobiju itd. nazvati “apokrifima”. Povijesni podaci pokazuju da se ove knjige kao kanonske prvi put spominju tek u 4. stoljeću, što je bila očita promjena stava apostolske Crkve koju nisu prihvatili glavni ranokršćanski biblijski stručnjaci. Do konačnog prihvaćanja apokrifa Staroga zavjeta došlo je u okviru Katoličke crkve, kao što smo već rekli, na koncilu u Tridentu (1546.), a u Pravoslavnoj crkvi tek na sinodima u Carigradu, Jaffi i Jeruzalemu održanim tijekom 17. stoljeća.

Kanoničnost novozavjetnih spisa

I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvaćanja navedenih 27 spisa Novoga zavjeta i odbacivanja mnogih drugih (o čijem se odbacivanju slažu sve kršćanske zajednice).

Osnovni uvjet prihvaćanja spisa u kanon bio je apostolski autoritet. Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Ivan, Petar, Pavao, Juda i Jakov [2] ) ili iz njihova neposredna kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov22). Iako je pitanje što sve obuhvaća naziv apostol, ipak je jasno da se radi o očevicima Isusovog života (osim Pavla kojemu se Krist objavio poslije), koji su bili poslani (grč. apostolos znači ”poslanik”) od samoga Isusa da naviještaju Evanđelje. Crkva je pomno ispitivala sve spise za koje se tvrdilo da su apostolski i odbacivala sve one koji nisu imali dokazano podrijetlo, potvrđenu predaju iz apostolskih vremena.

Dodatna provjera svih “pretendenata” na kanoničnost bila je njihovo naučavanje koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbačenim spisima, iako katkada pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski autoritet, dok je većina njih svojim naučavanjem duboko zastranila s pozicija apostolskog nauka.

Kanoničnost biblijskih spisa:

• Stari zavjet: proročka utemeljenost; usklađenost s Torom; hebrejski izvor

• Novi zavjet: apostolski pečat; usklađenost s apostolskim naukom

Dva stava prema kanonu:

Ovakvom tablicom poznati bibličari Geisler i Nix prikazuju neispravan i ispravan stav prema utvrđivanju kanona Svetoga pisma:

Novozavjetni apokrifi

Oni se sastoje od mnoštva knjiga svih novozavjetnih vrsta – evanđelja, djela, poslanica i apokalipsi – od kojih neke potječu još iz 2. stoljeća (većina znatno kasnije), koje su pisali nepoznati autori lažno se potpisujući kao novozavjetni apostoli. Stoga su to u pravom smislu apokrifni spisi. Njihova je uloga bila dvojaka: ili da se istakne neka kršćanska doktrina (što je često znalo dovesti i do uvođenja nekršćanske doktrine), ili da se zadovolji radoznalost čitatelja novozavjetnih spisa opširnim detaljiziranjem događaja opisanih u Novome zavjetu (osobito Isusovog djetinjstva, Marijinog začeća, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadržavaju ranokršćansku doktrinu (ali nemaju apostolski pečat); drugi skreću u raznovrsne hereze (gnostičke ili sektaške naravi), katkad prelazeći i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje povijesna utemeljenost, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima.

Pregled novozavjetnih apokrifa

APOKRIFNA EVANĐELJA

Obično se dijele na:

1. Evanđelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu, kojima se želi nadomjestiti šturi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Ivan ništa ne govori o tome). Najpoznatija su Protoevanđelje Jakovljevo, Tomino evanđelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo evanđelje, Uznesenje Marijino, Povijest Josipa tesara i Arapsko-armenska evanđelja o Isusovom djetinjstvu.

Protoevanđelje Jakovljevo [3] govori o Marijinom rođenju od majke Ane i bogatog Joakima, koji dugo ne mogu imati djece. Slično malom Samuelu, trogodišnju Mariju dovode u hram gdje je hrane anđeli sve do dvanaeste godine, kada je po čudesnom izboru zaručena za Josipa. Josip je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josip otkrije da je Marija u šestom mjesecu trudnoće, piju vodu kušnje (vidi Brojevi 5,11-31). Isus se rađa u čudesno osvijetljenoj špilji, Mariju porađa hebrejska babica, a Saloma pregledom utvrđuje da je Marija djevica. U posljednjim poglavljima Herod ubija Zahariju (oca Ivana Krstitelja) čije tijelo misteriozno nestaje.

Pseudo-Matejevo evanđelje donosi detaljnije prikaze od “Jakova” na kojega se očito nastavlja. Marija je prikazana kao uzor savršenog ponašanja; Josip joj po godinama može biti djed. Mali Isus odmah po rođenju staje na noge; na putu za Egipat tjera zmajeve na klanjanje i govori roditeljima da Ga ne smatraju djetetom. Palmino drvo se sagiba da bi Marija ubrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u poganskom hramu u egipatskom gradu Sotinenu pada pri ulasku Marije i djeteta. Onda se prelazi na događaje iz četvrte godine Isusova života: Isus u subotu pravi sedam malih glinenih bazena koje mu neki nevaljali dječak (nazvan “sin Sotonin”) razvaljuje, zbog čega ga Isus proklinje i dječak umire. Josip ne smije ništa reći malom Isusu nego samo preko Marije, koja uspijeva umoliti maloga Isusa da oživi neposlušnog dječaka. Isus pravi i dvanaest glinenih vrabaca koji oživljuju; potom još jedan dječak stradava zbog svađe s malim Isusom (i biva oživljen). Malog Isusa šalju i u školu, gdje On pokazuje da više zna od učitelja pružajući objašnjenja puna mistike i gnosticizma (a jedan ljutiti učitelj koji je istukao Isusa umire). Isus pomaže svom poočimu u radionici tako što mu produžuje gredu koju je Josip previše skratio.

Evanđelje Marijinog rođenja i Tomino evanđelje djetinjstva [4]  s nekim manjim inačicama donose prikaze Isusovog rođenja i djetinjstva koji su opisani u prethodna dva “evanđelja”. Povijest Josipa tesara iznosi osobno Isus učenicima na Maslinskoj gori. Josip je prikazan kao svećenik, a bilježe se i imena njegovih kćeri – Asja i Lidija. Cijeli se izvještaj usredotočuje na vrlo opskuran opis Josipovog umiranja u 111. godini života. Govori se i o danu Josipova spomena, koji uvodi Isus kao crkveni blagdan. Na koncu Isus proriče povratak Henoka i Ilije na zemlju, koje će ubiti Antikrist.

U drugim evanđeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedočanstvo babice s Isusovog rođenja da Isus nije imao težinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriče da će za trideset godina biti razapeti s Njim i na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Uznesenje Marijino donosi izvještaj o čudima vezanim uz tijelo mrtve Marije koje poslije oživljuje i biva preneseno u raj.

2. Evanđelja o Isusovoj muci i uskrsnuću. Najvažnije je Petrovo evanđelje, koje je bilo u širokoj uporabi kod ranih kršćana koncem 2. stoljeća. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakve boli prilikom raspeća. Stražari na grobu ujedno su svjedoci uskrsnuća: dvojica čije glave sežu do neba vode jednoga čija glava nadrasta nebesa. Evanđelje Nikodemovo govori da je Veliko vijeće nakon uskrsnuća priznalo da je Isus uskrsnuo; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku k Pilatu; Isusu u prilog svjedoče Nikodem i Berenika (Veronika), koju je Isus izliječio od tečenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa bio je Longin. Isus silazi u donji svijet zastrašivši Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, uključujući Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog evanđelja doveli su do kanonizacije Pilatove žene Prokle u Grčkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.

3. Židovsko-kršćanska evanđelja. Najpoznatija su Evanđelje nazarena, Evanđelje ebionita i Evanđelje Hebreja. Prva su dva prerađene verzije Matejeva evanđelja. Prema Evanđelju nazarena čovjek sa suhom rukom (Matej 12,10) bio je klesar; Isus nalaže učenicima da praštaju sedamdeset puta sedam, dodajući da je i u spisima Starog zavjeta bilo grešnih tekstova; bila su dva bogata mladića kojima je Isus rekao da sve što imaju podaju siromasima (usporedi Matej 19,16-22), a od trojice slugu s talentima (usporedi Matej 25,14-25) jedan je umnožio bogatstvo, drugi je sakrio talenat, a treći ga potrošio s bludnicama i sviračicama. U Evanđelju ebionita, židovskih kršćana iz transjordanskih krajeva, govoreći o Krstiteljevoj prehrani (usporedi Matej 3,4), a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom, zamjenjuju riječ “skakavac” (grč. akris) riječju “kolač” (grč. enkris). Nema izvješća o rođenju, jer su poricali Isusovo rođenje od djevice.

4. Heretička evanđelja. Radi se uglavnom od gnostičkim evanđeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena evanđelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino evanđelje, Evanđelje Jude Iskariotskoga, Evanđelje Egipćana i brojna Bartolomejeva evanđelja.

(5. Tajno evanđelje. Radi se o rukopisu koji spominje tajno Evanđelje po Marku koje je ovaj napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog te se očito radi samo o još jednom apokrifnom evanđelju.)

APOKRIFNA DJELA

Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Ivanu, a kadšto i Filipu, Tadeju i Mateju. Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko očarana Pavlovim propovijedanjem djevičanstva da se odbija udati za svog zaručnika, te potom Pavla privode prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuđena je na spaljivanje, no vatra se čudesno gasi. Ona postaje Pavlovom pratiljom i unatoč mnogim kušnjama, ostaje doživotnom djevicom. U drugom dijelu nalazi se 3. Korinćanima. Korinćani šalju pismo Pavlu, zatočenom u Filipima (zbog utjecaja na neku Stratoniku), u kojemu se pod utjecajem lažnih učitelja odriču proročkog autoriteta, Božje svemoći, uskrsnuća tijela, da je čovjeka i svijet stvorio Bog (svijet su stvorili anđeli) i Kristovog rođenja u tijelu. Ožalošćeni Pavao na te hereze pruža oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovu mučeništvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom namjesto krvlju. Pavao se u viđenju javlja Neronu i njegovim časnicima proričući im sud; prefekta i stotnika zadužene za Pavla krštavaju Luka i Tit.

Djela Petrova govore o tome da je Petar izliječio svoju paralitičnu kćer da bi pokazao nevjernom promatraču kako je to kadar učiniti, a potom joj je opet vratio paralizu da bi je sačuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Šimuna Maga u Rimu, gdje se Petar čak služi psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Šimun mag. Završetak latinske verzije ovih Djela donosi priču o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovu životu. On susreće Krista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ako se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraća u Rim, biva osuđen na smrt raspećem i na vlastiti je zahtjev (objašnjen mračnim simbolizmom) razapet naglavce. Marcel sahranjuje Petra koji mu se potom ukazuje u viđenju. Neron želi opće progonstvo, ali ga viđenje sprečava u tome.

U Djelima Ivanovim prvi put se spominje slikanje svete slike (s Ivanovim likom) koju štuje efeški pretor Likomed, kojega je Ivan uskrsnuo. Istini za volju, Ivan se tom slikanju protivi. Inače se ova Djela smatraju najheretičnijim od svih drugih apokrifnih Djela jer su opterećena gnostičkim zabludama.

Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovo zatočeništvo zbog nagovaranja izvjesne gospođe Maksimilije da se odvoji od svoga muža kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s križa, odbivši ponuđenu aboliciju.

APOKRIFNE POSLANICE

Najistaknutije su Poslanice Krista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodicejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica itd. Treba istaknuti Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoički rimski filozof Seneka (čiji je rođeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov učenik. Nedjeljnu poslanicu (iz 6. st.) je navodno osobno Isus s neba bacio na mnoge oltare, optužujući kršćane zbog kršenja nedjelje.

APOKRIFNA OTKRIVENJA

Najpoznatija otkrivenja (apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi, Djevici, Sibili, Izaiji i Ivanu. Pavlovo otkrivenje nastavlja se na 2. Korinćanima 12,1-4 gdje Pavao spominje svoje nebeske vizije. Pavao promatra blaženstva pravednika i muke grešnika, osobno sudjelujući na suđenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici prebivaju u gradu, u čijem središtu David pjeva psalme, osobito tijekom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se mjesto tame, s ognjenim jezerom u kojemu se prže izvjesni biskup koji je zanemario službu siromašnima, te svećenik i đakon koji su prekinuli post. Grešnici mole Gabriela da posreduje za njih kod Isusa te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo je Otkrivenje inače vrijedan dokument koji prikazuje popularne kršćanske ideje u 4. stoljeću.

Sibilina proročanstva kršćanske su knjige pripisane poganskoj proročici (što su prije kršćana već učinili Židovi).

USPOREDNI PREGLED STAROZAVJETNOG KANONA U KRŠĆANSTVU

______________________________

• [1]Iza ovih pogrešaka nikako se ne smije tražiti neki dublji teološki smisao. One su nastale samo zbog autorova nepoznavanja povijesti. Pokušaji pronalaženja povijesnih netočnosti i u kanonskim spisima nikada ne daju ovakve rezultate.

• [2]Pitanje je o kojemu se Judi i Jakovu radi – jesu li to apostoli ili Isusova polubraća.

• [3]Taj je naziv ovom apokrifu dan tek u 16. stoljeću (Postel, 1522.).

• [4]Postoji i gnostičko Tomino evanđelje, nađeno u Nag Hammadiju 1946.

Željko Porobija

Grčki izraz “kanon” (podrijetlom iz sumerskog jezika) označuje trsku ili štap za mjerenje, a u izvedenom smislu pravilo ili normu. Kanon se koristi i u značenju pravila vjere, a kanon Svetoga pisma označuje zbirku spisa koji tvore pravilo vjere. U ovome smislu taj izraz prvi rabi ranokršćanski teolog Origen (185.–254.), koji je rekao da nitko ne treba koristiti za dokazivanje nauka knjige koje nisu uključene u kanonizirana Pisma (Komentar Mateja, dio 28). Atanazije (293? –373.) naziva zbirku spisa prihvaćenih od strane Crkve kanonom.

Kada govorimo o kanonu, moramo govoriti zasebno o kanonu Staroga zavjeta i kanonu Novoga zavjeta.

Kanon Starog zavjeta

Sve razlike među kršćanskim crkvama u kanonima pojavljuju se samo u kanonu Staroga zavjeta. Za razumijevanje te činjenice potrebno je prvo navesti različite kanone Starog zavjetaa – židovski, protestantski, katolički i pravoslavni.

Židovski kanon

Prema raznim svjedočanstvima [1],  na prijelazu iz stare u novu eru Židovi su imali uobličen kanon od 24 knjige [2]. One se dijele u tri cjeline [3]:

1. Zakon (Tora) – pet Mojsijevih knjiga.

2. Proroci (Nebi’im), koji se dijele na:

a. četiri ranija proroka: Jošua, Suci, Samuel (obje knjige u jednoj) i Kraljevi (obje knjige u jednoj).

b. četiri kasnija proroka: Izaija, Jeremija, Ezekiel i mali proroci (svih 12 u jednoj knjizi).

3. Spisi (Ketubim) – ostalih jedanaest knjiga: Psalmi, Job, Izreke, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Tužaljke, Estera, Daniel, Ezra/Nehemija (u jednoj knjizi) i Ljetopisi (obje knjige).

Ova podjela i redoslijed očito su bili poznati i Isusu. U Luki 24,44 Isus apostolima govori: “Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima”. Nadalje, optužujući farizeje, Isus govori (Luka 11,51; Matej 23,35) da će se od njih tražiti odgovornost za sve nevine žrtve od Abela do Zaharije. Gledano čisto kronološki, Zaharija nije posljednja nevina žrtva opisana u Starom zavjetu (vidi 2. Ljetopisa 24,20-22), nego je to Urija, koji je ubijen više od stotinu godina nakon Zaharije (Jeremija 26,20-23). Međutim, gledano prema navedenom redoslijedu spisa, posljednja opisana žrtva u Starom zavjetu upravo je Zaharija, budući da židovski kanon završava s knjigom Ljetopisa. Ovakav Isusov citat jasno ukazuje da se i On držao spomenutog redoslijeda koji je očito već bio ustaljen u Njegovo vrijeme.

Konačna izjava o židovskom kanonu dana je na saboru u Jamniji (južno od Jaffe u Palestini), održanom koncem prvog ili početkom drugog stoljeća [4].  Na ovom saboru kojemu je predsjedao Gamaliel II. (ne onaj Gamaliel koji je podučavao Pavla), i na kojemu je presudnu ulogu imao rabin Akiba, ponovno je potvrđen židovski kanon u ovdje iznijetom obliku. Treba reći da je primarni cilj ovoga sabora bio stav prema apokrifima i da je na saboru samo ponovljeno ono što se već stoljećima općenito držalo. Istini za volju, raspravljalo se i o dvojbama glede Propovjednika, Pjesme nad pjesmama, Izreka i Estere (sjetimo se da Estere nema u kumranskim rukopisima), ali su sve ove sumnje raspršene i spomenute su knjige zadržane u kanonu.

Protestantski kanon

Protestantski kanon se razlikuje od židovskog samo u formalnom, a ne u sadržajnom smislu. Konkretno, razlike su u brojenju knjiga i podjeli.

Brojenje knjiga

Protestanti prihvaćaju 39 spisa, odnosno dijele određene židovske knjige na neovisne spise. Tako su Samuel, Kraljevi, Ljetopisi i Ezra/Nehemija podijeljeni na 1. i 2. Samuelovu (Kraljeva, Ljetopisa) i Ezru i Nehemiju. Mali proroci su raspodijeljeni u dvanaest odvojenih knjiga (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija). Time dobivamo petnaest knjiga više nego u židovskome kanonu, ali se radi samo o različitom brojenju istih spisa.

Podjela

Protestanti, kao i Židovi, dijele Stari zavjet na tri dijela, ali ih (kao što je to slučaj u cjelokupnom kršćanstvu) drugačije nazivaju, stavljaju u drugačiji poredak i različito svrstavaju određene knjige. Protestanti dijele knjige na zakon, povijesne i poučne spise i proroke. Tako posljednja knjiga Staroga zavjeta nije 2. Ljetopisa, nego Malahija.

Razlike su u svrstavanju knjiga u posljednje dvije skupine:

a. stariji proroci su svrstani u poučne spise;

b. proroci se dijele na četiri velika i dvanaest malih;

c. Daniel se svrstava u velike proroke, a ne u poučne spise [5]

.

USPOREDBA ŽIDOVSKOG I PROTESTANTSKOG KANONA

Katolički kanon

U katoličkom kanon Staroga zavjeta nalazi se sedam knjiga kojih nema u protestantskom kanonu (Tobija, Judita, 1. i 2. o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova i Baruhova knjiga).

Osim ovih knjiga imamo ulomke i poglavlja u Danielu (Azarjina molitva u 3. poglavlju, zatim poglavlja 13 i 14), kao i ulomke u Esterinoj knjizi (Mordokajev san na početku knjige, Ahasverova poslanica protiv Židova između 3,13 i 14, Mordokajeva molitva na kraju 4. poglavlja, Estera pred kraljem u 5,1-3 [6],  Ahasverov ukaz u korist Židova između 8,12 i 13, dodatak o Purimu – između 8,19 i 20, te Mordokajevo prisjećanje i napomena prevoditelja – nakon završnog retka 10,3 u hebrejskom tekstu). Katolici za ove spise rabe naziv deuterokanonski, što znači samo to da je bilo izvjesne neodlučnosti glede njihova prihvaćanja, ali ne i to da su manje autoritativni od protokanonskih spisa, koji su primljeni bez većeg premišljanja. Protestanti, pak, za deuterokanonske spise rabe naziv apokrifi [7],  što znači da uopće ne spadaju u kanon Svetoga pisma. Luther je za njih rekao da su to “knjige koje se ne smatraju jednakima Svetome pismu, ali su korisne i dobre za čitanje.” S druge strane, katolici naziv “apokrifi” rabe za brojne spise međuzavjetnog razdoblja [8],  koji su pisani sa stajališta judaizma, a lažno su pripisivani raznim patrijarsima (primjerice Henokova knjiga). No, ono što katolici nazivaju apokrifima, protestanti nazivaju pseudoepigrafima.

Katolici su konačno odredili svoj kanon na četvrtom zasjedanju Tridentskoga koncila 8. travnja 1546.

RAZLIKE U PROTESTANTSKOM I KATOLIČKOM NAZIVLJU

U konačnici će to značiti da katolički kanon Staroga zavjeta obuhvaća 46 spisa [9].  Pozorniji će čitatelj još zamijetiti da u protestanata Job dolazi nakon Psalama, dok je u katolika obratno.

Pravoslavni kanon

Katoličkom kanonu od 46 knjiga pravoslavni dodaje još tri knjige: 2. i 3. Ezrinu, i 3. o Makabejcima. Šesto poglavlje Baruhove knjige, takozvanu Poslanicu Jeremijinu, izdvajaju kao posebnu knjigu, što onda sveukupno čini 50 knjiga Staroga zavjeta. Uz to, skupinu knjiga, 1. i 2. Samuelovu te 1. i 2. o kraljevima, pravoslavni su preimenovali u četiri knjige O kraljevima.

Razlike u kanonima Staroga zavjeta:

A. Broj knjiga

• Židovski – 24

• Protestantski – 39

• Katolički – 46

• Pravoslavni – 50

B. Podjela spisa

•  Židovski – Zakon, Proroci, Spisi

•  Kršćani – zakon, povijesni i poučni spisi, proroci

C. Pripadnost spisa

• Proročki spisi židovskog kanona – povijesno-poučni kod kršćana (Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi)

• Proročki spisi kršćanskih kanona – (poučni) spisi židovskog kanona (Daniel)

Kanon Novog zavjeta

Kad se radi o novozavjetnom kanonu, ovdje nema razlike između katoličkog, pravoslavnog i protestantskog kanona (dakako, Židovi ne prihvaćaju Novi zavjet). No, treba nešto reći o povijesnom razvoju kanona.

Povijest kanona Novoga zavjeta

Kristovi apostoli započeli su s usmenom predajom evanđelja, da bi se poslije pokazala potreba za pisanim oblikom naučavanja. Prve spise zasigurno je napisao apostol Pavao (Galaćanima ili 1. Solunjanima); teško je utvrditi kronologiju svih novozavjetnih “knjiga”, no glavnina njih nastaje do početka sedamdesetih godina 1. st., da bi se s pisanjem Novoga zavjeta završilo negdje sredinom devedesetih godina (uz malu dvojbu je li posljednji spis bio Otkrivenje ili možda Evanđelje po Ivanu). Svi nastali spisi potom slobodno kruže po crkvama i smatraju se autoritativnim: već apostol Petar poznaje i preporučuje Pavlove spise (2. Petrova 3,15.16); Luka na početku spominje pokušaje sređivanja pripovijedanja “o događajima što su se dogodili među nama”, što nas upućuje na ranija evanđelja. Sigurno je da se Isusove izjave prenose od početka, činjenica je i da ima Isusovih izreka koje nisu zapisane u evanđeljima (te se izreke nazivaju agrafe), što zapravo eksplicitno tvrdi i Ivan 21,25. Tako izvan četiriju evanđelja nalazimo neke Isusove izreke – najpoznatija je u Djelima 20,35: “Blaženije je davati nego primati”.

Odluka o kanonu Novoga zavjeta nije došla odmah čim je završeno s pisanjem novozavjetnih spisa. Nije bilo niti nekog osobitog crkvenog sabora koji bi proglasio konačni kanon [10].  Određivanjem kanona rana Crkva počinje se baviti tek kada je bila izazvana određenim pojavama unutar Crkve:

1) Pojavom brojnih apokrifnih spisa koji su se pozivali na apostolski autoritet. Među njima su najpoznatija bila Učenja (Didahe), Hermin Pastir, Barnabina poslanica i Evanđelje po Petru. Bilo je crkava koje su i ove spise ubrajale u kanon, što je izazivalo određenu pomutnju. Apokrifa je bilo na desetke i većina njih nosili su pečat gnosticizma koji je u kršćanski nauk unosio stajališta grčke mističke filozofije.

2) Pojavom neprihvatljivih tumačenja kanona. Osobito se to odnosi na Marciona (oko 150. g.) koji je kanonskim smatrao samo Evanđelje po Luki, Pavlove poslanice (i to prekrojene po Marcionovoj mjeri) i svoj spis Antiteza.

3) Raspravama o pitanju nekih spisa koji danas čine kanon Novoga zavjeta, prije svega 2. Petrove, 2. i 3. Ivanove, Judine poslanice te Otkrivenja [11].

Proces kanoniziranja možemo pratiti još od prvih postapostolskih otaca Ignacija i Polikarpa s početka 2. st. Osobito je značajan takozvani Muratorijev fragment s kraja 2. st. (Muratori je čovjek koji je pronašao fragment u Milanskom samostanu 1740.). [12]

Bez obzira na sve dotad iznijete dvojbe, jasno je prema svjedočanstvima povjesničara Euzebija i crkvenog oca Atanazija da već tijekom 4. stoljeća Crkva posjeduje upravo onaj kanon Novoga zavjeta kakav i mi danas posjedujemo.

Podjela Novoga zavjeta

Ona je analogna podjeli Staroga (u kršćanskom kanonu):

1. Na mjestu Tore imamo evanđelja. Iako je o Isusu bilo napisano više desetaka knjiga, Crkva je s pravom prihvatila samo Mateja, Marka, Luku i Ivana kao vjerodostojna svjedočanstva. Treba zamijetiti da njihov poredak nije nužno kronološki (obično se Evanđelje po Marku smatra prvim).

2. Postoji i skupina povijesnih i poučnih spisa. U povijesne ubrajamo samo Djela apostolska, dok poučne spise čini 21 poslanica. Poslanice se pak dijele na Pavlove (14 poslanica) i 7 katoličkih (odnosno općih): Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove i Judina.

3. Posljednji dio Novoga zavjeta je proročki spis Otkrivenje Ivanovo.

Sveukupno postoji 27 spisa Novoga zavjeta.

• [1]To su: židovski kroničar Josip Flavije, zatim Talmud (zbirka tumačenja Tore) i nepoznati autor apokrifne 4. Ezrine (14,37-48).

• [2]Kod Josipa Flavija (Contra Apionem 1,8) imamo brojku od 22 knjige. Radi se o istim knjigama, samo što su Ruta i Suci, kao i Tužaljke i Jeremija, spojene. Vjerojatno se na taj način htjelo dobiti brojku 22, koliko slova ima hebrejski alfabet.

• [3]Podjela na Zakon, Proroke i ostale Spise spominje se na početku Knjige Sirahove.

• [4]Neki stručnjaci dovest će u pitanje povijesnost održavanja ovog sabora. Ipak, sigurno je da se u rabinskim krugovima raspravljalo o kanonu.

• [5]Židovi su svrstavali Daniela u poučne spise, jer se Danielova služba razlikovala od službe ostalih izraelskih proroka “s punim radnim vremenom”. Daniel ima samo povremena viđenja i nikada ih ne iznosi kao poruku ili opomenu Božjem narodu. To nikako ne znači da Danielova viđenja nemaju božansko podrijetlo, nego samo da se razlikuje u službi od klasičnog proroka.

• [6]Ovaj se prizor nalazi i u židovskom tekstu, ali je puno kraći.

• [7]Naziv apokrif doslovce znači ”sakriven” i rabi se u nekoliko značenja: spis kojemu autor nije poznat, spis sumnjivog autorstva, ezoterični spis za nekolicinu upućenih, a Jeronim, prevoditelj Vulgate, prvi ovom riječju označava spis koji ne spada u kanonske. Ovu Jeronimovu uporabu preuzimaju i protestanti, počevši od Lutherovog prijevoda Biblije na njemački.

• [8]Za Stari zavjet, kao i za “novozavjetne” spise napisane od anonimnih autora nakon vremena Kristovih apostola.

• [9]Katkad se spominje i brojka 45, no radi se samo o tome da se Jeremija i Tužaljke broje kao jedna knjiga.

• [10]Legenda govori da su zastupnici na saboru u Niceji 325. g. stavili na stol sve knjige za koje se mislilo da su kanonske. Potom su se pomolili da Bog stavi na vrh te hrpe spise koji su doista kanonski. Čudo se, kažu, dogodilo, ali je ovo najmanje prihvaćena verzija nastajanja novozavjetnog kanona.

• [11]Dio Sirijske crkve ni danas ne prihvaća ove spise, što je jedina iznimka u cjelokupnom kršćanskom svijetu.

• [12]On odbacuje spise poput Petrovog otkrivenja, ili pak poslanice Laodicejcima i Aleksandrincima, ali uopće ne spominje u popisu djela koje treba čitati u crkvama Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu poslanicu, 1. i 2. Petrovu te 3. Ivanovu.

Gudmundur Olafsson

Nedavno sam održao trodnevni seminar u jednoj europskoj crkvi. Tema je bila “Oprost u Starom zavjetu”. Dok su vjernici crkve napuštali posljednje predavanje, pristupila mi je starija, dobro obrazovana žena. “Hvala vam za vaše propovijedi”, rekla je. “Smatram da su bile dobre. Ali moram priznati da nisam razumjela o čemu ste govorili. Vidite, ja sam novozavjetna kršćanka.” Njezina me je primjedba zapanjila. Preda mnom je stajala osoba koja je bila kršćanka cijelog svojeg života, povremeno je obnašala i vodeće službe u crkvi, ali nije razumjela jednostavnu poruku utemeljenu na Starom zavjetu. Smatrala je da je Novi zavjet sve što njoj treba.

Nažalost, njezin primjer nije usamljen. Mnogim kršćanima Stari zavjet nije Božja riječ, već samo povijest nekih drevnih kraljeva i njihovih borbi ili puki preteča Novoga zavjeta. Oni možda ne odbacuju Stari zavjet, ali ga jednostavno zanemaruju i pitaju: “Zašto ne možemo uzeti Novi zavjet kao vrhunac Starog i jednostavno zaboraviti onaj prethodni?” Nijedan ovakav stav nije nov. On seže unatrag do ranokršćanskog teologa iz drugog stoljeća koji je naučavao da je Novi zavjet toliko različit od Starog da ih nije moguće pomiriti. On je stoga želio ukloniti iz Biblije Stari zavjet i sve njegove citate u Novom zavjetu. Ali to samo stvara nove probleme: ako uklonimo iz Biblije Stari zavjet, ne ostaje mnogo jer Novi zavjet ne samo da citira Stari, već je on temelj ili korijen Novoga.

Ovdje ćemo sažeto razmotriti nekoliko razloga zašto je za kršćane važno proučavati Stari zavjet.
1. Stari zavjet je dio božanske objave i čini 75% Biblije. Kada planinare pitate zašto svoj život izlažu opasnosti penjući se na planine kao što je Mt. Everest, oni često odgovaraju: “To je izazov!” Mi volimo izazove i Stari zavjet nam pruža izazov jedne od najvećih svjetskih književnosti kao što je knjiga o Jobu, Salomonova ljubavna pjesma, općeljudsko iskustvo pisca Psalama, Rutina ljubavna priča, Esterina hrabrost. On nas poziva da pratimo vjekovnu ljudsku borbu u odnosima s Bogom te promatramo njihove uspjehe i padove. Bez ovoga veći dio Novoga zavjeta ne bi bilo jednostavno razumjeti jer je ukorijenjen u Starom. I dok Novi zavjet obuhvaća manje od stotinu godina, Stari zavjet obuhvaća najmanje četiri tisuće godina, od početka ljudske povijesti do ključne prekretnice u povijesti, Kristovog rođenja.

2. Stari zavjet bio je Isusova Biblija i Biblija Njegovih učenika. To je vjerojatno najveći razlog zbog kojeg bismo trebali proučavati Stari zavjet. Isus se tijekom svoje službe pozivao na njega kako bi potvrdio vrijednost svojeg rada. On je na početku svoje službe, u subotu, u sinagogi u svojem rodnom gradu Nazaretu, ustao da pročita ulomak iz proroka Izaije tvrdeći da se te riječi ispunjavaju u Njegovom radu (Luka 4,16; Izaija 61,1.2). Isto tako, nakon krštenja, kada ga je davao kušao, Isus je uporabio starozavjetne ulomke kao svoje oružje protiv đavoljih napada. (Vidi Luka 4,1-13 i Matej 4, 1-7 te citate iz Ponovljenog zakona 8,3; Psalam 91,11.12; Ponovljeni zakon 6,13.16; 26,10; Jošua 22,5; 1. Samuelova 12,2.) I naposljetku, Isus se nakon uskrsnuća susreo s dvojicom učenika na putu u Emaus koji su tugovali zbog nedavnih događaja ne mogavši ih razumjeti: “I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,27) Apostoli su slijedili Njegov primjer. Kada su se sučelili s izazovima, oni su potporu i dokaze pronalazili u Starom zavjetu — Petar na dan Duhova (Djela 2), Stjepan u svojoj obrani, (Djela 7), a često i Pavao u svojim propovijedima i spisima (poslanice Rimljanima i Galaćanima). Ako je, dakle, Stari zavjet bio važan Isusu i Njegovim učenicima, on treba biti važan i nama. Oni su njime potkrepljivali svoja naučavanja, a Isus je ohrabrivao svoje sljedbenike riječima: “Vi istražujete Pisma [Stari zavjet] jer upravo ona svjedoče za me.” (Ivan 5,39)

3. Novi zavjet preporučuje ga nama za proučavanje. Pavao nam kaže da “sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rimljanima 15,7). Nadalje, “sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1. Korinćanima 10,11).

4. Stari zavjet je temelj Novoga zavjeta. Stari zavjet iznosi povijesnu, kulturološku i vjersku pozadinu Novoga zavjeta. Gotovo sve novozavjetne knjige sadrže ili citate ili spominju osobe ili događaje iz Staroga zavjeta. Ovo se posebno odnosi na knjigu Otkrivenje koja obiluje motivima i pojmovima preuzetim iz knjiga Staroga zavjeta. Bez starozavjetne pozadine većina Novoga zavjeta bila bi nerazumljiva. Ovaj međuodnos ponekad se uspoređuje s biljkom: Stari zavjet je korijen, a Novi zavjet cvijet. Ključne riječi, motivi, teme, likovi i teologija Novoga zavjeta proizlaze iz Starog zavjeta. S nekoliko primjera ilustrirat ćemo ovu misao:

A. Riječi: Mi obično smatramo da je “zakon” popis pravila i uredbi koje trebamo slijediti ili nas očekuje kazna. U Bibliji najboljim primjerom “zakona” smatramo Deset zapovijedi. Međutim, kada proučavamo Stari zavjet, vidimo da je torah, pojam koji se prevodi kao zakon, apstraktna imenica izvedena iz glagola yarah što znači “upućivati” ili “podučavati” pa ova imenica znači podučavanje bilo koje vrste, a može se naći u svim književnim oblicima: poeziji, prozi ili zakonima. Stoga zakon u Bibliji nije ograničen na popis zapovijedi, već obuhvaća sveukupnost Božjih uputa u cijeloj Bibliji.

Zato Pavao, na primjer, kaže u Galaćanima 4,21.22: “Vi koji se hoćete podvrći Zakonu, kažite mi: zar ne čujete Zakona? Stoji, naime, pisano da je Abraham primio dva sina …” Za nas to nije zakon, već povijest. Ali budući da je to dio Božje poduke, dio je zakona. Slično i Isus spominje ono što je pisano u “zakonu” kada citira različite dijelove Petoknjižja. (Vidi Ivan 12,34; 10,34 koji citira Psalam 82,6 i Izaiju 41,23.)

B. Motivi. Jedan od temeljnih motiva u Novom zavjetu jest služba u Svetištu. (Jednako je važan motiv i izlazak koji se nalazi u oba Zavjeta.) Bez starozavjetnih opisa većina sadržaja Novoga zavjeta u najboljem bi slučaju bila zagonetna. Ovo se posebno odnosi na knjige kao što su Poslanica Hebrejima i Otkrivenje. Čak bi i dijelove evanđelja i Pavlovih spisa bilo teško razumjeti bez osnovnog poznavanja žrtvenog sustava i značenja Svetišta, a oboje nalazimo samo u Starom zavjetu.

C. Teme. Sud je središnja tema Novoga zavjeta. Ako svoje razumijevanje ovog pitanja temeljimo samo na novozavjetnim dokazima, stječemo vrlo usku i izobličenu sliku. Sud je također vrlo važna tema u Starome zavjetu, a njegovo postojanje i opis značajno dopunjuju naše razumijevanje suda. Cijela jedna knjiga u Starom zavjetu govori o “sucima”. U uvodu i objašnjenju kaže nam se da “tad Izraelci zavapiše Jahvi, i Jahve im podiže izbavitelja, Otniela, da ih oslobodi. Duh Jahvin siđe na nj, i on posta sucem u Izraelu. I povede Izraela u boj. Jahve mu preda u ruke Kušana Rišatajima, kralja edomskog, i on pobijedi Kušana Rišatajima.” (Suci 3,9.10) Ovdje je funkcija suca bila izbavljenje potlačenih i uništenje neprijatelja. Ovo se prilično razlikuje od našeg razumijevanja uloge suca, ali to je bila njegova primarna funkcija u biblijskom kontekstu.

Netko će možda reći: “Ali Božji sud je nešto drugo.” Međutim, je li to točno? U Psalmima čitamo: “S neba reče presudu — od straha zemlja zadrhta i zanijemje. Kad se diže Bog da sudi, da spasi uboge na zemlji.” (Psalam 76,9.10) Zato David promatra sud u kontekstu radovanja. (Vidi, primjerice, Psalam 96,11-13; 98,2-9.) Sud je također jedina prigoda koja nadahnjuje Boga da pjeva s radošću (Sefanija 3,14-17).

D. Likovi. Neki od najvažnijih likova spomenutih u Novom zavjetu povijesne su osobe iz Staroga zavjeta. Čitajući o njima u Starom zavjetu, mi možemo razumjeti ove reference, dok bi bez Staroga zavjeta novozavjetno spominjanje Abrahama, Jakova, kralja Davida pa čak i Mesije bilo daleko teže razumjeti.

E. Teologija. Rečenicu “pravednik živi od svoje vjere” mi obično povezujemo s Pavlovim spisima i naviještanjem Evanđelja od strane rane Crkve. Malo njih je svjesno činjenice da ju je Pavao “posudio” iz Staroga zavjeta. Značenje ove rečenice seže unatrag do Abrahamovog odnosa s Bogom i koristi se kao “dokaz” za stvarnost ovog iskustva. Međutim, sama rečenica preuzeta je iz Knjige proroka Habakuka. Kada je Habakuk shvatio da Bog i dalje spašava ne samo svoj narod općenito, već i samog Habakuka, on se raduje jer. premda je i dalje okružen pokvarenošću, Bog je njegov osobni Spasitelj. Drugim riječima, “ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas”? Mi možemo imati povjerenja u Onoga koji živi jer “Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me na visine” (Habakuk 3,19).

Osim ovog važnog koncepta, brojne temeljne doktrine ukorijenjene su u Starom zavjetu: pojam saveza, smisao i značenje subote, važnost izlaska, funkcija i uloga zakona, razumijevanje stanja mrtvih, načelo davanja desetine i tako dalje.

F. Stari zavjet životu pristupa praktično. Stari Hebreji nisu bili filozofi ili teolozi. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi. Njih je zato više zanimalo kako teološki koncepti utječu na život umjesto da ih definiraju i o njima raspravljaju. Na primjer, oprost se ne smatra teorijskim konceptom, već je prikazan kao stav dobrostive potpore grešnika, kao što se može vidjeti u Josipovom odgovoru svojoj braći kada su zatražila oprost (Postanak 50,19-21). Problem zla nikada se ne objašnjava, već vidimo da je Bog sa svojim narodom i u njihovim nevoljama kao što je bio s Jobom i Danielom kada su doživjeli iskustva koja su im ugrozila život.

Hebreji nisu živjeli u apstraktnom, filozofskom svijetu; oni su bili u stvarnom svijetu sa stvarnim problemima, a Stari zavjet nam pokazuje kako su se nosili s ovim okolnostima. Kralj David je bio “čovjek po [Božjem] srcu”; on je sagriješio, ali se pokajao te tražio i dobio oprost. Salomon je primio velike darove od Boga, zlorabio ih je i zaboravio na Boga; zatim je našao put povratka, razmislio o svojem životu i shvatio da je jedino važan odnos s Bogom. (Vidi knjigu Propovjednika.) Narod je odbio poslušati proroka Samuela, ali on se i dalje molio za njih (1. Samuelova 8,6.7; 12,23.24).

Psalmi su možda najpopularnija knjiga Staroga zavjeta jer progovaraju o cijelom spektru ljudskog iskustva, od najdublje boli do najuzvišenije radosti. Oni pokazuju kako neki pojedinac reagira na životnu nesigurnost i traži rješenje. Dobar primjer je Psalam 22, i 31, gdje pisac odgovara Bogu s hvalom kada je suočen s osobnom i nacionalnom patnjom i nemilošću. Drugi pojedinci, primjerice Danielova tri prijatelja (Daniel 3,17.18), sam Daniel (Daniel 6), Habakuk (vidi Habakuk 3,17-19) i Job (Job 13,15) također su naučili imati povjerenje u Božju spasonosnu silu usprkos patnji. Njihova su iskustva dala dublje značenje njihovom životu te ih približila Bogu.