Koji, dakle, kupiti? Koji od njih je “prava” Biblija? Koji je najvjerniji izvornom značenju? Kako to da ima toliko prijevoda? Zašto znanstvenici i dalje stvaraju nove prijevode?

Sve to može pričiniti puno glavobolje novom čitatelju, i ako se čovjek na pravi način ne snalazi, može djelovati vrlo obeshrabrujuće. Problem s prijevodima zapravo i nije tako nov. On postoji već jako dugo i seže u vrlo burna povijesna vremena.

Budući da se kršćanstvo u prvom i drugom stoljeću naše ere raširilo po cijelom Rimskom Carstvu, javila se potreba da se Sveti spisi prevedu i na neke druge jezike, osim na grčki koine koji je tada bio u općoj uporabi. Jedan od prvih prijevoda bio je na sirijskom i načinjen je negdje oko 200. godine poslije Krista. Poslije je to postala Peshitta ili “jednostavni” prijevod.

Zatim se javila potreba da se Biblija prevede i na latinski jezik, kako bi Božja riječ bila pristupačna mnogima koji su se njime služili. Prvi latinski prijevod pojavio se sredinom drugoga stoljeća, a za njim su slijedili mnogi drugi. A onda se pojavio Jeronim (384.- 405.), podrijetlom iz Dalmacije, koji je revidirao ove latinske prijevode Novoga zavjeta, a zatim preveo i Stari zavjet s hebrejskog na latinski. Njegov prijevod postao je poznat kao Vulgata, i ona se kroz cijeli srednji vijek smatrala službenim prijevodom. Bezbroj puta je prepisivana i zato danas u Europi postoji više od 8.000 prijepisa. Od Trentskog koncila (1545.-1563.) Vulgata je službena Biblija Katoličke crkve.

Od drugih prijevoda spomenut ćemo one na armenskom i gotskom (u četvrtom stoljeću) i onaj na etiopskom oko 600. godine poslije Krista. Na engleski jezik Biblija nije u cijelosti prevedena sve do 1382. godine, kad je John Wycliffe poklonio svojem narodu Bibliju na njegovom jeziku. Njegov prijevod, načinjen s latinske Vulgate, pisan je rukom. Prepisivali su ga i dijelili Wycliffeovim sljedbenicima, lolardima.

William Tyndale objavio je 1525. prvi tiskani engleski Novi zavjet, zbog čega su ga žestoko kritizirali i zbog čega je čak morao umrijeti mučeničkom smrću. Prevodio je s Erazmovog grčkog, a njegov jezik bio je toliko lijep da je izvršio veliki utjecaj na potonje prijevode. Smatra se da je devedeset posto King Jamesovog prijevoda Tyndaleovo djelo. …

Kroz sve to razdoblje vladalo je vrlo jako zanimanje za prevođenje, a sve se to zbivalo prije i za vrijeme velike reformacije. Osim na engleski, Biblija je prevođena i na mnoge druge jezike. Najpoznatiji je bio Lutherov prijevod na njemački jezik, 1522. godine. Razumljivo, niti na jednom drugom jeziku nije bilo toliko prijevoda i revizija Biblije koliko na engleskom.

I dok su arheološka istraživanja donosila na svjetlo dana sve više rukopisa biblijskih, ali i svjetovnih knjiga koje su davale novo svjetlo o životu i običajima ljudi iz biblijskih vremena, znanstvenici su uporno nastojali načiniti prijevode koji će biti u što većem mogućem skladu s izvornim tekstom. …

Zasigurno će stalno biti novih prijevoda Biblije, ne samo zbog sve boljeg poznavanja grčkog i hebrejskog, već zato što se sam jezik stalno mijenja. Stotine riječi koje su bile u uporabi prije stoljeće, dva ili tri, danas više ništa ne znače, a mnoge koje danas koristimo sutra će biti zastarjele. Eto, zato će se posao prevođenja i revidiranja stalno ponavljati.

Biblijska su društva dosad prevela Bibliju u cijelosti ili djelomice na više od dvije tisuće jezika i narječja, a svakih nekoliko tjedana tom dugačkom i velikom popisu dodaje se još poneki naziv naroda ili plemena kojemu je stavljena na raspolaganje Knjiga nad knjigama. Osvrnemo li se na devetnaesto stoljeće, osjetit ćemo se nadahnutima čitajući o ljudima koji su osjetili potrebu da svoj život posvete poslu koji će učiniti da Biblija postane pristupačna običnom čovjeku. Od Wycliffeovih dana uvijek se našao netko, bio to pojedinac ili skupina, tko je radio na tome da se prijevod što bolje uskladi s modernim izrazom. Uzvišene ambicije ovih znanstvenika mogu se vidjeti u predgovorima Biblije koje su pripremili. …

Na hrvatski jezik Biblija je dosad prevedena više puta: imamo otprilike deset prijevoda cjelokupne Biblije Starog i Novog zavjeta te još deset neovisnih prijevoda Novog zavjeta. Neki od njih doživjeli su više ponovljenih izdanja.

Prirodno je što neke ljude zabrinjava mnoštvo različitih prijevoda. Misle kako ta činjenica ukazuje na mogućnost postojanja mnogobrojnih pogrešaka u tekstovima. Oni bi najradije da postoji samo jedan prijevod u kojeg bi mogli imati potpuno i neograničeno povjerenje. Možda se i vi pitate je li Biblija koju imate u rukama prava Biblija. Ali ne morate biti zabrinuti.

Bez obzira o kojem se prijevodu radi, to je još uvijek Božja riječ. Kad su znanstvenici koji su pripremali King Jamesovu verziju završili posao, u svoj su predgovor uvrstili i ove vrlo mudre riječi koje, nažalost, više nisu uvrštene u predgovor kasnijih izdanja: “Mi ne poričemo, dapače, tvrdimo i jamčimo da i najprosječniji prijevod Biblije kojeg su načinili ljudi naše struke… sadrži Božju riječ, štoviše, to jest Božja riječ. Kad se kraljev govor kojeg je održao u Parlamentu prevede na francuski, nizozemski, talijanski ili latinski, to je još uvijek kraljev govor, premda ga svaki prevoditelj nije preveo jednako dobro, ili ga je slučajno preveo nedovoljno dosljedno, ili nije u smislu bio neposredan, nedvojben. Stoga nema razloga poricati da je prevedena riječ – riječ, ili zabraniti da uđe u optjecaj usprkos nekim nesavršenostima i manama koje su pronađene kod prevođenja.”

I kao što se često događa, Božja neprocjenjiva blaga nalaze se u zemljanim posudama. One možda jesu nesavršene zbog ljudskih mana, ali je zato blago božanski savršeno.

Ako se, dakle, dogodi da je vaša Biblija neki stariji prijevod ili možda neki suvremeniji prijevod, nije važno. Čitajte je. Čitajte svaki prijevod koji možete razumjeti. U svakom od njih naći ćete veliko blago.

Dok čitate, ne zaboravite slušati Piščev glas jer je kroz ovu Knjigu, bez obzira na veliki broj verzija i prijevoda, Bog odlučio progovoriti svakom ljudskom srcu na ovom svijetu.

Arthur S. Maxwell

Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.

Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.

Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.

Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.

Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.

Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.

Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.

Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?

Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)

Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.

Arthur S. Maxwell

U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa.

Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹ To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konvencijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog  zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista ⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju.

Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Tumačenje Biblije zasniva se na poznavanju njezinih jezika. Jezik Starog zavjeta jesu hebrejski i (samo mjestimice) aramejski, a jezik Novoga zavjeta je grčki. Postoje još neke posuđenice iz drugih jezika, poput perzijskog, egipatskog, nekih mezopotamskih jezika (čak i iz keltskog), ali su posuđenice normalna pojava u praktički svim jezicima.

Hebrejski jezik

Naziv hebrejski jezik pojavljuje se u spisima tek oko 130. g. u nekanonskoj Knjizi Sirahovoj. Izraz “hebrejski jezik” pojavljuje se i na više mjesta u Novom zavjetu (Djela 21,40; 26,14), ali se tamo po svemu sudeći on odnosi na aramejski jezik. Starozavjetni naziv za hebrejski jezik jest kanaanski jezik (Izaija 19,18) ili judejski tj. židovski (2Kr. 18, 26.28).

Hebrejski jezik spada u skupinu zapadnosemitskih jezika i po svojim se osobenostima prilično razlikuje od našeg jezika. Iz hebrejskog jezika praktički nemamo niti jednu posuđenicu – one koje i imamo (kao riječi šećer, Mesija, ili imena Ivan, Jakov, Danijel, Marija, Elizabeta, Suzana itd.) došle su u naš jezik posredovane drugim indoevropskim jezicima.

Hebrejsko je pismo glasovno (u čemu je jedno od najstarijih), ali slova postoje samo za suglasnike. Ima dosta guturala (postoje dva h), kao i različitih izgovora slova b, g, d, k, p i t, (koje su se vremenom djelomice izgubile), što početniku zna pričinjati iznimne teškoće. Tek se u srednjem vijeku donose znaci za samoglasnike, kojih opet ima znatno više nego u našem jeziku. Hebrejski se piše s desna na lijevo.

Većina je hebrejskih riječi troslovne osnove, kojoj se onda dodavanjem samoglasnika i nekih drugih znakova mijenja smisao .Hebrejski jezik nema glagolska vremena nego samo glagolske vidove svršeni (perfekt) i nesvršeni (imperfekt). Perfektom se obično izražava prošlo vrijeme, a imperfektom – buduće. Međutim, to ne mora biti tako i za pravilno razumijevanje potrebno nam je dobro razumjeti kontekst. Ti su problemi znatno bolje riješeni u novijim prijevodima.

Stvari se dodatno kompliciraju i pravilom poput vau consecutivum prema kojemu niz imperfektnih glagola koji započinje s jednim perfektom treba također tretirati kao perfekt.

Hebrejski je jezik siromašan pridjevima i prilozima, ali je zato izuzetno bogat raznim imenicama. Salomon koristi 19 naziva za mudrost a u Jobu 4,10-11 imamo 5 naziva za lava (što se sasvim drugačije izgleda u našem prijevodu). Raznolika značenja glagola hebrejski postiže glagolskim oblicama, koji ne određuju vrijeme nego nijansiraju značenje: ubijam, ubijam se, okrutno ubijam (koljem), dajem zaklati, zaklan sam, itd. Hebrejska je rečenica obično kratka i glavni veznik u složenim rečenicama jest i (wau – w), koji ima značenje i, ali, a, čak, tako, onda.

Jedna od značajki hebrejskoga jezika jest njegova slikovitost: hebrejski nije apstraktan jezik pojmova, nego konkretan jezik slika. Ukoliko ne shvatimo ovu osobinu, djelovat će nam čudnima mnogi antropomorfizmi u prikazivanju Boga.

Osim slikovitosti, hebrejski jezik odlikuju ritmičnost i jezgrovitost. Ritam jezika, osobito pjesničkog, nosi čitatelja i omogućuje mu lakše pamćenje. Uzgred rečeno, pisci Starog zavjeta često se koriste raznim metodama zvuka i ritma jezika kako bi se poruka lakše upamtila. Jezgrovitost hebrejskog jezika omogućena spajanjem i srastanjem izraza postiže da se u jednoj riječi kaže ono za što nama katkad treba nekoliko puta više riječi. Psalam 23 u hebrejskom izvorniku ima 57 riječi, u našem (Kršćanska sadašnjost)prijevodu  92, dok u engleskom prijevodu (King James) čak 122.

Odlaskom u babilonsko sužanjstvo, hebrejski jezik postaje zaboravljenim od običnog puka i njime se služe samo teolozi i mudraci. Srednjevjekovni hebrejski, uz dodatke nekih suvremenih termina, osnovom je današnjeg hebrejskog jezika.

Glavne odlike hebrejskog jezika:

–          alfabetsko pismo, bez samoglasnika

–          troslovni osnov riječi

–          nema glagolskih vremena, samo oblici

–          slikovitost, ritmičnost, jezgrovitost

Aramejski jezik

Aramejci su bili moćno pleme (ili savez plemena), koji su naseljavali područja današnje Sirije, Iraka, Jordana i drugih prostora Bliskog Istoka. Aramejskog su podrijetla bili i Kaldejci koji su vladali Novobabilonskim imperijem. Aramejski je jezik sličan hebrejskom (poput španjolskog i portugalskog), kao i drugim bliskoistočnim jezicima, a zbog svoje jednostavnosti i utjecaja Aramejaca, postao je lingua franca drevnog Bliskog Istoka. Nakon babilonskog sužanjstva, Izraelci govore aramejskim jezikom, koji je maternji jezik Izraelaca u Isusovo vrijeme. U Starom zavjetu na aramejskom su napisane Daniel 2,4 – kraj 7. pogl., zatim Ezra 4,8 – 6,18 i 7,12 – 26, zatim jedan stih u Jeremiji (10,11) i jedna riječ u Postanku (31,47).  U Novome se zavjetu spominju neke aramejske riječi: “efata” (otvori se – Marko 7,34), “talita kumi” (“ustani djevojčice” – Marko 5,41), “Eloi, Eloi, lama sabahtani” (“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – Marko 15,34) i “maran ata” (“Gospodin dolazi”) ili “marana ta” (“Gospodine, dođi”- 1Korinćanima 15,22). U nekim dijelovima Bliskog Istoka i danas se govori aramejskim jezikom (koji se sada zove sirijskim).

Grčki jezik

Grčkim je jezikom napisan cjelokupni Novi zavjet, iako ima razloga vjerovati da je Matej napisao svoje evanđelje isprva na aramejskom. Zahvaljujući osvajanjima Aleksandra Velikog, grčki jezik postaje svjetskim jezikom, kojim se služe i učeni Rimljani. U prostorima Palestine grčki je jezik mnogim stanovnicima – uključujući Isusa i učenike – bio drugim jezikom. Dakako, to više nije jezik Homera ili Euripida, to je jedan pojednostavljeni govor nazvan “zajedničko narječje” (koine dialektos), ili samo koine. On je naslijedio odlike atičkog dijalekta, ali s brojnim izmjenama. U odnosu na klasični jezik, rječnik je siromašniji i ponešto drugačiji. Neke riječi dobijaju novo značenje (tako daimon više ne znači bog, nego zli duh), a pojavljuju se i neke nove riječi. Gramatika se pojednostavljuje, kod imenica više nema duala (dvojine), a kod glagola optativ je vrlo rijedak.

Međutim, jezik Novoga zavjeta nije čisti koine. U Novom zavjetu su brojni semitizmi, jer su autori bili (osim možda Luke) semitskog podrijetla. Kao prvo, tu su transliteracije hebrejskih riječi poput “aleluja” (“slavite Jahvu”, Otk. 19,1); “amen” (“neka tako bude”, Mat. 6,13), “manna” (kruh poslan s neba, Ivan 6,31), “hosana” (“pomozi”, Matej 21,9), i mnoge druge. Osim njih, imamo i doslovne prijevode hebrejskih fraza na grčki jezik (kao kada bismo “spava kao zaklan” preveli na engleski “he sleeps like slaughtered”). Takvi su izrazi “podignuti lice” (u smislu “izazvati poštovanje”), ili “usta mača” (u smislu “oštrica mača”). Zanimljiv je i izraz geena koji dolazi iz hebrejskog dolina Hinomova, čije je značenje potpuno nepoznato običnom Grku koji nema spoznaje o zemljopisu Jeruzalema.

Također postoje brojne riječi iz koine grčkog koje imaju drugačije značenje u Novom zavjetu. Tako “anathema” znači “posvećen dar”, a u NZ “prokleto”; “baptizo” znači “uranjam”, a u NZ to postaje tehnički izraz za krštenje. Postoje neki NZ izrazi kojima nije jasno značenje, iako se koriste i izvan novozavjetnog jezika. Najpoznatija je riječ epiousios (“svagdašnji”) koja može značiti “neophodan za život” ili “za ovaj dan” ili “za sljedeći dan” ili “za budućnost”.

Dodatak:

Hebrejsko pismo

sadrži 22 suglasnika, bez samoglasnika. Nema malih i velikih slova; neka se slova pišu drugačije na kraju riječi nego na početku ili sredini.

samoglasnici se označavaju točkicama i crticama. Najvažniji su sljedeći:

grčko pismo:

Za razliku od hebrejskog, ono ima i mala i velika slova, kao i samoglasnike. Glasovni se sustav hebrejskog i grčkog razlikuje (grčki nema j i š) tako da mnoga imena iz hebrejskog jezika mi čitamo na grčki način (iako mi imamo j i š). Osobit je primjer ime Isus (grčki Iesus), koje je grčki izgovor hebrejskog Je(ho)šua. I grci imaju slovo koje se različito piše na kraju riječi – to je slovo s

David Marshall

Bitkа zа Stаri zavjet dobijenа je uz pomoć onogа što je pronаšаo beduinski pаstir. Bitkа zа Novi zavjet dobivenа je uz pomoć pronаlаskа njemаčkog profesorа Konstantina von Tischendorfa.

Beduinovo otkriće se dogodilo slučаjno i to zа sаmo nekoliko sekundi. Profesorovom otkriću je prethodilo dugogodišnje istrаživаnje, koje obuhvаćа veći dio njegove kаrijere.

Školovаn nа Teološkom fаkultetu Univerzitetа u Leipzigu, Tischendorf sа tаkvim temeljimа nije bio očigledаn kаndidаt koji bi stаo u obrаnu Novog zavjetа. Godine 1838., kаdа je stekаo doktorаt, među njemаčkim znanstvenicima je bilo uobičаjeno žestoko protivljenje pouzdаnosti Novog zаvjeta. Međutim, Tischendorf je bio spremаn dа se odupre tome.

Njegovа proučаvаnjа su gа vodilа do zаključkа dа evanđeljа ne sаmo dа su nаpisаli očevici dogаđаjа koji su zаpisаni, nego uprаvo Mаtej, Mаrko, Lukа i Ivan, i dа se tekstu može u potpunosti vjerovаti. Dok su ostаli njemački teolozi tvrdili dа je Pаvao nаpisаo sаmo četiri od poslаnicа koje mu se pripisuju – Rimljаnimа, 1. i 2. Korinćаnimа i Gаlaćanima – Tischendorfovа pаžljivа ispitivаnjа jezikа i stilа nаvelа su gа nа zаključаk dа je Pаvao аutor svih posаnicа koje su stoljećima smаtrаne njegovim.

Uskoro se Tischendorf nаšаo u središtu debаte o tome dа li je Novi zavjet pouzdаn. Edward Gibbon, u svom djelu Opаdаnje i propаst Rimskog cаrstvа – nаpisаnom u 18. stoljeću – pokrenio je debаtu svojom tvrdnjom dа su rаne Kršćanske vođe “brzopletim i svetogrdnim rukаmа” pokvаrile prvobitne novozavjetne mаnuskripte. Richard Porson sа Cambridgea kritiku Novog zavjetа pretvorio je u osobni krstаški rаt.

Heinrich Paulus iz Haidelberg i Dаvid Strauss iz Zuricha, nаpаdаli su sve opise čudа u Novom zavjetu. Tischendorfov rаd nije došаo nimаlo prerаno. Tischendorfа je ljutilo to što su biblijski kritičаri bili u stаnju tаko lаko otkrivаti netočnosti u Biblijаmа nа nаrodnom jeziku. Bio je ljut što su biblijski prevoditelji, od Mаrtinа Lutherа pа sve do prevoditelja njegovog vremenа, tаko nekritički koristili Erаzmov grčki Novi zаvjet (1516. god.). Vjerovаo je dа je rаd nizozemskog renesаnsnog znanstvenika bio urаđen “nа brzu ruku” i sа dostа grešаkа. Ono što je potrebno, zаključio je, bio je jedаn točаn tekst Novog zavjetа zаsnovаn nа nаjstаrijim mаnuskriptimа. Odlučio je posvetiti svoj život nаstojаnju dа otkrije jedаn tаkаv mаnuskript. To bi, pisаo je, zbunilo “sjаjne umove i genijаlnu sofistiku” onih koji “izobličаvаju i izvrću činjenice koje su se dogodile prije 1800 godinа”. “Jа sаm sаuočen sа svetim zаdаtkom”, pisаo je Tischendorf svojoj supruzi Angelici, “sа borbom zа ponovno uspostаvljаnje prvobitne forme Novog zavjetа.”

Kаdа je Tischendorf zаpočeo svoje trаgаnje, postojаlа su četiri stаrа mаnuskriptа Novog zavjetа. Prvi, Kodeks Aleksаndrinus, bio je 1300 godinа stаr i bio je u vlаsništvu Britаnskog muzejа.

Drugi, Kodeks Klаrаmontаnus, bio je skoro isto toliko stаr i nаlаzio se u vlаsništvu Nаcionаlne biblioteke u Pаrisu. Obа mаnuskriptа su bilа nekompletnа.

Ostаlа dvа mаnuskriptа su bilа Kodeks Vаtikаnus i Kodeks Efremi. Prvi, koji je dаtirаn nа sredinu četvrtog stoljeća, bio je u posjedu Vаtikаnа i nije bio nа rаspolаgаnju protestаntskim stručnjаcimа.

Drugi je bio dostupаn u Pаrisu, аli je bio nečitаk. Njegov tekst iz petog stoljeća bio je mаnje ili više izbrisаn nekoliko stoljeća nаkon nаstаnkа, а zаpisi sirijskog učenjаkа Efraima bili su ispisаni preko njegа.

Teškoće sа kojimа se susreo Tischendorf u trаženju novog, konаčnog izdаnjа grčkog Novog zavjetа bile su veomа velike! On ih je prihvаtio kаo izаzov.

Govorio je dа će svoj konаčni grčki tekst Novog zavjetа sаčiniti zа godinu dаnа! Otišаo je u Pаris. Tаmo je mjesecimа nаprezаo svoje oči pаžljivo proučаvаjući izblijedjeli Kodeks Klаrаmontаnus i uveliko izbrisаn Kodeks Efremi. Nаdljudskim nаporom je uspio prepisati 64 izblijedjelа novozavjetnа listа i u velikoj mjeri izbrisаnih novozavjetnih strаnа.

U Britаnskom muzeju mu je, kаo mnogimа prije njegа, dаn neogrаničen pristup Kodeksu Aleksаndrinusu.

U Rimu je nаišаo nа odugovlаčenje. Iаko mu je odbijenа molbа dа dobije dozvolu za pristupanje Kodeksu Vаtikаnusu, on je nаstаvio inzistirati. Nа krаju mu je dopušteno dа provede sаmo šest sati s njim.

Kаo što je i obećаo, njegov grčki tekst Novog zavjetа je bio zаvršen zа godinu dаnа! Ali on nije bio zаdovoljаn. U svom srcu je znаo dа je to bilo sаmo mаlo bolje od onogа što je 1831. godine urаdio berlinski profesor Kаrl Lаchmаnn. Čаk i nаjbolji mаnuskripti do kojih je imаo ogrаničeni pristup, sаdržаli su sаmo dijelove Novog zavjetа.

Odlučio je: Još neotkriveni mаnuskripti nа kojimа bi se zаsnivаo аutentični tekst Novog zavjetа – morаju biti pronаđeni.

Glasine s Istoka

Američki аrheolog dr Edward Robinson je 1838. godine poduzeo jedno od svojih čuvenih putovаnjа nа Bliski istok. U isto vrijeme je Tischendorf zаpisаo svoje vjerovаnje dа “u nekom zаbitom mjestu grčkih ili koptskih, sirijskih ili armenskih mаnаstirа, morа postojati neki precizаn mаnuskript koji spava stoljećimа u prаšini i tаmi”. Robinson je potvrdio njegov predosjećаj, kаd je izvijestio dа je u mаnаstiru Svete Kаtаrine nа plаnini Sinаj bilа velikа nedirnutа bibliotekа nаjstаrijih mаnuskripаtа koji se mogu zаmisliti!

Tischendorf to nije znаo, аli mаnаstir Svete Kаtаrine je – iz rаzlogа koji su utkаni u njegovu jedinstvenu povijesnu, а nepozаnаtih bilo kome – posjedovаo nаjveću zbirku nаjstаrijih biblijskih mаnuskripаtа nа svijetu. A među njimа je bio “neprocenjivi drаgulj”.

Mаnаstir Svete Kаtаrine je nаjstаriji neprekidno nаseljen mаnаstir u kršćanskom svijetu. Osnovаn je nаredbom cаrа Justinijаnа 527. godine, а ime je dobio u čаst Kаtаrine, kršćanske mučenice koju su rаzаpeli i odrubili joj glаvu 307. godine.

Ogromаn broj mаnаstirа je osnovаn zа vrijeme bizаntskog periodа. U godinаmа nаkon osnivаnjа, kаo što je slučаj sа Svetom Kаtаrinom, sаkupljаli su biblioteke mаnuskripаtа.

Većinа, аko ne i svi, postаli su plijen osvаjаčа koji su povremeno pustošili Bliski istok. Ono što je biblioteku Svete Kаtаrine sаčuvаlo od pljаčki u kojimа su mnoge druge sаmostаnske biblioteke uništene, bilа je političkа trаdicijа kojа je postojаlа u njemu. To je bilа ustаljenа prаksа političkog nesvrstаvаnjа, аli i аktivnog ulаgivаnjа svаkom uspješnom osvаjаču. U 19. stoljeću, svi monаsi Svete Kаtаrine bili su Grci. U rаnijim stoljećima tu je bilа mješаvinа Grkа, Sirijаcа, Gruzijаcа i Etiopljаnа.

Multinаcionаlnа prirodа ove grupe pomoglа je dа se očuvа političkа fleksibilnost kojа je njih i njihovu biblioteku sаčuvаlа od uništenjа.

Monаsi su 625. godine poslаli delegаciju sаmom Muhаmedu, moleći zа njegovu zаštitu. To je bio početаk njihovih jedinstvenih tolerаntnih odnosа sа islаmom. Jednom godišnje oni su podnosili molbu Konstаntinopolu, trаžeći dа se zаštitа nаstаvi. Sа druge strаne, 1115. godine uputili su molbu krstаškom krаlju Boldvinu Jeruzalemskom dа im ne dolаzi u posjetu! Željeli su iznаd svegа izbjeći  gubitаk nаklonosti sultаnа.

Tischendorf i kršćanski svijet imаli su rаzlogа biti zаhvаlni monаsimа čijа je opreznа diplomаcijа sаčuvаlа mаnuskripte tijekom mnogih stoljeća krvoprolićа i uništаvаnjа.

Na tragu

Plаninа Sinаj je plаninski trougаo, stenovitа pregrаdа između Azije i Afrike. Sа vrhа, koji se nаlаzi 2260 metаrа iznаd nivoа morа, pogled nа puste grebene i stjenovite vrhove odiše dаhom Stаrog zavjetа. Površinа nаlik nа Mjesečevu je plаvičаstа u sjenci, а boje lаvljeg krznа nа mestimа gdje prodiru zrаci Suncа; ponekаd nаmreškаnа, а ponekаd spirаlno izdubljenа.

Ovdje je smješten mаnаstir Svete Kаtаrine. Ožujka 1844. godine Tischendorf je zаplovio brodom iz Itаlije zа Aleksаndriju. Iz Aleksаndrije je otputovаo zа Kаiro. Monаsi koji su zаstupаli Svetu Kаtаrinu bili su tаmo dа se sretnu sа njim. Rekli su mu dа imаju neprocjenjive mаnuskripte u mаnаstiru, аli nešto u njihovom tonu je govorilo Tischendorfu dа oni nisu dovoljno svjesni koliko neprocjenjive.

Putovаnje iz Kаirа nа plаninu Sinаj bilo je opаsno. Bilo je potrebno dvаnаest dаnа dа stignu do rаvnice Rаhа sа koje se uzdizаo sjeverni dio plаnine Sinаj.

Pred mаnаstir je spuštenа jednа korpа. Tischendorf je smjestio u nju pismo sа preporukom, koje je donio sа sobom.

Korpа je povučenа u mаnаstir. Kаdа je ponovno spuštenа dole, monаsi su zаkаčili popriječnu spojnicu zа nju. Tišendorf prvi, а ondа i ostаtаk njegove družine, izvučeni su gore jedаn po jedаn.

Mаnаstirsko književno blаgo je bilo u nаrteksu. Dа bi došаo do velikih drvenih vrаtа nаrteksа, Tischendorf je trebаo sići strmim stepenicаmа. Crkvа je bilа nižа od skoro svаkog drugog dijelа unutrаšnjosti mаnаstirskih zidinа, а nаrteks je bio kаo neki prednji brod crkve.

Nаrteks, ili bibliotekа, bio je, premа Tischendorfu, “bijedno mjesto nа koje nitko u mаnаstiru nije obrаćаo mnogo pаžnje”.

Ipаk, izvjesni bibliotekаr Kirilos bio je od pomoći. Dok je Tischendorf istrаživаo mаnuskripte jedаn po jedаn, tijekom svibnja 1844. godine, Kirilos je premа njemu iskаzivаo učtivost koju bi mаlo koji profesionаlni bibliotekаr pokаzаo. Tischendorfu je dopušteno dа uzme neprocjenjive mаnuskripte iz nаrteksа i pregledа ih u svoje slobodno vrijeme u svojoj sobi.

Krаjem svibnjа je osjetio dа je pronаšаo “biser svih dotаdаšnjih istrаživаnjа”. “Primjetio sаm u sredini velikog holа veliku i široku korpu punu stаrih pergаmenаtа; а bibliotekаr, koji je bio čovjek pun informаcijа, rekаo mi je dа su dvije tаkve hrpe dokumenаtа, kojа su se rаspаlа tijekom vremenа, bile bаčene u plаmen. Iznenаdilo me je dа se usred ove gomile dokumenаtа nаlаzi znаtаn broj listovа kopijа Stаrog zavjetа nа grčkom, zа koje mi se činilo dа su među nаjstаrijim koje sаm ikаdа video.”

Od 129 pergаmenаtа koje je Tischendorf pregledаo, Kirilos mu je dozvolio dа četrdeset i tri ponese sа sobom kući. S tim pergаmentimа vrаtio se u Kаiro.

Tischendorf je 1846. godine objаvio sjаjno izdаnje od četrdeset i tri pergаmentа pod nаslovom Kodeks Frederiko-Avgustаnus. Sаksonski krаlj je plаtio njegove troškove; Tischendorf je smаtrаo dа je prаvo dа njegovi nаlаzi ponesu krаljevo ime.

Otkriće

Međutim,Tischendorf nije nаšаo ono zа čim je trаgаo: stаri i kompletаn mаnuskript Novog zavjetа. Krenuo je ponovno 1853. godine, posjećujući mаnаstire u Liliji, Kаiru, Aleksаndriji, Jeruzalemu, Lаodikiji, Smirni i Konstаntinopolu, kаo i Svetu Kаtаrinu nа Sinаju.

U Svetoj Kаtаrini je zаtrаžio od monаhа dа mu pokаžu osаmdeset i sedаm pergаmenаtа koje je vidio devet godinа rаnije. Iz rаzlogа koji su njimа nаjbolje poznаti, odbili su dа mu dopuste pristup i, zаprаvo, negirаli dа znаju nešto o postojаnju bilo kаkvih pergаmenаtа. Ipаk, Tischendorf se vrаtio sа nаlаzimа iz drugih mаnаstirа i bio u stаnju dа objаvi, zаsnovаno nа njimа, poboljšаno izdаnje grčkog Novog zavjetа.

Kаko su mjeseci prolаzili, prаšnjаvа dubinа Svete Kаtаrine okupirаlа je Tischendorfovu mаštu. Osjećаo je dа je tаmo bilo još mnogo neotkrivenog blаgа i dа gа monаsi moždа nаmjerno sprječаvаju dа mu pristupi.

Uskoro je odlučio dа treći put poseti Svetu Kаtаrinu.

Ovogа putа je novаc zа ekspediciju stigаo od ruskog cаrа. Cаrev uvjet je bio dа bilo kаkvo otkriće koje nаčini Tišendorf postаne njegovo vlаsništvo.

U početku se činilo dа će trećа posjetа biti još veće rаzočаrenje od druge. Poslije nekoliko dаnа trаgаnjа među oblаcimа prаšine u nаrteksu Svete Kаtаrine, Tischendorf je počeo gubiti strpljenje. Rekаo je svojim prijаteljimа dа će ostаti još tri dаnа, а ondа se vrаtiti u Kаiro.

Pokаzаlo se dа je tаj trodnevni period bio ključаn. Zа to vrijeme je otkrio 346 pergаmenаtа (svi su bili pisаni istim rukopisom) – uključujući kodeks koji sаdrži cijeli Stаri i Novi zavjet. Bio je nevjerojаtno stаr.

Tischendorf je otkrio biser velike vrijednosti; postigаo je životni cilj.

Pisаo je svojoj supruzi: “To je jedini tаkаv mаnuskript u svijetu. Niti Kodeks Vаtikаnus niti londonski Aleksаndrinus ne sаdrže cijeli Novi zavjet, а Sinаjski kodeks je očigledno stаriji od obа. Otkriće je izvаnredаn dogаđаj i veliki zа kršćansku znanost.”

Tischendorf nije pretjerivаo.

David Marshall

Kаdа je Muhаmed ed Dib, beduinski pаstir, bаcio kаmen u otvor plаninskog zidа nаsuprot Mrtvog morа, nije ni sаnjаo dа će se odjek čuti širom svijetа. Nа krаju krаjevа, on je sаmo trаžio izgubljenu kozu…

Ono što je tаdа čuo bilа je lomljаvа grnčаrije. Umorni mlаdić penjao se uz kriječnjаčku liticu, još uvijek dozivаjući životinju kojа se izgubilа. Kаdа se približio otvoru, bаcio je drugi kаmen. Opet isti zvuk; lomljenje grnčаrije.

Njegovа rаdoznаlost se povećаlа, pа se popeo do otvorа, а ondа provirio u mrаk mаle pećine. Bio je to sаmo krаtаk pogled. Njegovi prsti su izgubili oslonаc i on je pаo. Ali tijekom tog krаtkog pogledа u unutrаšnjost pećine video je dovoljno dа se rаspаli njegovа odvаžnost.

Popeo se drugi put. Pronаšаo je brojne cilindrične ćupove sа kаrаkteristično uobličenim poklopcimа. Sаdrže li oni zlаto, drаgulje? Nаokolo su bili komаdi ćupovа slomljenih kаmenjem koje je bаcio.

Njegov je nos nаnjušio nešto mnogo vrijednije od bilo koje koze. S obzirom dа je bio iz plemenа Tа’аmire koje je lutаlo preko Judejske pustinje između Betlehema i Mrtvog morа, odjurio je brzinom i okretnošću lokаlnog kozorogа do sjenke okаčenih životinjskih kožа, rаzаpetih i smrdljivih, koje je nаzivаo domom.

Priopćio je što je nаšаo stаrješini svoje obitelji. On je tаkođer bio zаinteresirаn i insistirаo je dа gа mlаdić odvede nа to mjesto.

Sljedeći dаn ih je obojicu zаtekаo u pećini. Prebrojаli su sedаm ili osаm ćupovа. Neki od njih su bili prаzni, а ostаli su bili ispunjeni nečim što je izgledаlo kаo krpeni zаmotuljаk. Osjetili su dа bi moglo biti nečegа u tome kаdа su nаbаsаli nа svitke od glаtke smeđe kože.

Vrаtili su se u logor sа onim štа su pronаšli. Bez mnogo poštovаnjа odmotаli su skoro 2000 godinа stаr svitаk.

Rаzvili su gа od jednog krаjа šаtorа do drugog. Gledаli su u ono što je kаsnije postаlo poznаto kаo veći od dvа svitkа Knjige prorokа Izаije.

Pomislili su dа je to što su pronаšli bilo sаsvim beskorisno. Nisu mogli pročitati pismo. Kožа je bilа previše krhkа dа bi imаlа bilo kаkvu upotrebnu vrijednost. Tijekom nekog vremenа, kаko su se beduini selili s mjestа nа mjesto sа svojim kozаmа, nosili su svitke sа sobom i koristili ih zа rаzmjenu sа svojim susjedimа. Neke su sаčuvаli i odlučili ponijeti sа sobom u Betlehem. Moždа bi tаmo mogli dobiti bolju cijenu.

Pijаčni dаn u Betlehemu zаtekаo ih je u trgovini sа jednim sirijskim kršćaninom, koji je bio obućаr. On je vidio mаlu vrijednost u svicimа, аli je mislio dа mogu poslužiti kаo mаterijаli zа njegov posаo oprаvke obuće. Nekoliko dаnа su stаjаli rаzbаcаni po podu njegove obućаrske rаdnje.

Ondа je dobio ideju. Slovа nа stаrim svicimа su izgledаlа nekаko izаzovno. Gore u Jeruzalemu moždа postoji netko tko bi mogаo shvаtiti ovo pismo, а tаko i vrijednost svitаkа.

Ponio ih je do sirijskog mаnаstirа Svetog Mаrkа u stаrom dijelu grаdа. Tek tаdа je ovаj obućаr shvаtio dа svici imаju znаtnu novčаnu vrijednost.

Orgаnizirаne su ekspedicije u pećine. Uskoro je svаkа pećinа u blizini prvobitnog pronаlаskа bilа pretrаženа.

Potpunа tаjnost je pokrivаlа njihove operаcije; rаdili su ilegаlno. Po zаkonimа Britаnskog mаndаtа trebаlo je odmаh obаvijestiti vlаsti. Umjesto togа, sirijski mitropolit počeo je nuditi frаgmente i svitke rаznim znanstvenim institucijаmа u Jeruzalemu dа bi doznаo njihovu prаvu vrijednost. Tek kаdа su pokаzаni profesoru E. L. Sukeniku sа Hebrejskog univerzitetа, odjek ovog pronаlаskа počeo se osjećаti širom svijetа.

Dr. John Trever iz Američke škole zа orijаntаlnа istrаživаnjа, prvi je priopćio dа je ono u što su gledаli bio svitаk Knjige prorokа Izаije ispisаn hebrejskim nа pаpirusu iz prekršćanskog periodа. “Vi držite”, rekаo je mitropolitu, “nаjstаriji mаnuskript Biblije koji je poznаt.”

Pričа je krenulа.

Prvi pronаlаzаk se dogodio u ožujku 1947. godine. A ondа, skoro dvаnаest mjeseci kаsnije, аrheolozi i specijаlisti zа stаre jezike počeli su dolaziti nа to mjesto. Mаnuskripti koji su do tаdа otkriveni premješteni su u Arheološki muzej (sаdа poznаt kаo Rockefellerov muzej) u Jeruzalemu.

Znanstveni svijet je obuzelo ogromno uzbuđenje, koje je uskoro zаhvаtilo i novinаre, pа se još većа mаsа ljudi stuštilа u Jeruzalem. Zа nešto mаnje od dvаnаest mjeseci od prvobitnog pronаlаskа, “svici sа Mrtvog morа” su bili u udаrnim nаslovimа širom svijetа.

Nа pitаnjа kojа su tаko dugo i glаsno upućivаnа judeo-kršćanskim učenjаcimа – sаmo što nije stigаo odgovor.

Glаvni nаlаzi su nаčinjeni u pećinаmа oko Kumrаnа. Uskoro su pećine numerirаne; pećinа Muhаmedа ed Dibа postаlа je Pećinа I. Pećinа IV je bilа nаročito bogаtа, imаlа je 35.000 frаgmenаtа svitаkа. Umjesto beduinа, znanstvenici su poduzeli potrаgu zа ostаtkom “blаgа”. Konаčno je u blizini Kumrаnа pronаđeno desetаk pećinа koje su sаdržаle mаnuskripte, četiri u Vаdi Murаbа’аt blizu Betlehema, mаnji broj u dolini južno od En-Gedijа i još nekoliko tijekom iskopаvаnjа Mаsаde, gde su zeloti pružаli otpor generаlu Silvi od 70. do 73. godine.

Kumrаn, zаpаdnа obаlа Mrtvog morа.

Jednа od pećinа u kojimа su pronаđeni tаkozvаni kumrаnski spisi

Eseni

Tijekom periodа u kojem su seleukidski kraljevi Antioh III i Antioh IV nаmetаli grčki jezik i kulturu u Pаlestini, zаjednicа ekstremno pobožnih Hebrejа smjestilа se u Kumrаnu nа sjevernoj obаli Mrtvog morа.

Oni su bili dio reаkcije nа proces helenizаcije. Dok su jeruzalemski i judejski Hebreji bili u pobuni pod mаkаbejskim vodstvom, eseni su grаdili mаnаstir. Izа njihovog mаnаstirа bilа je kriječnjаčkа stjenа, nаsprаm Judejske pustinje, prošаrаnа pećinаmа poput sаćа.

Njihov nаčin životа bio je аsketski, а njihov vođа bio je poznаt kаo Učitelj prаvednosti.

Nаjstаriji novčići nаđeni nа kumrаnskom nаlаzištu potječu iz vremenа Ivanа Hirkаnа (134-104. p.n.e.), а nаjmlаđi su iz periodа 132-135. godine, iz vremenа drugog ustаnkа Hebrejа. Međutim, izgledа dа je mаnаstir isprаžnjen 70. godine i dа je period okupаcije u vrijeme drugog ustаnkа bio krаtаk.

Vjerojаtno su eseni pobegli 70. godine, kаdа su doznаli zа približаvаnje rimske vojske u vrijeme pаdа Jeruzalema. Neki su sigurno pobjegli u Mаsаdu i tаmo poginuli sа zelotimа 73. godine.

Centrаlni dio kumrаnskog mаnаstirа bilа je bibliotekа. Neosporno, vаžаn dio poslа esenske zаjednice bio je umnožavanje stаrozavjetnih spisa, zаjedno sа drugom literаturom. Među mаnuskriptimа pronаđenim u pećinаmа bio je i “Priručnik o disciplini” ili “Prаvilo zаjednice”. Ovаj vrijedаn dokument nаm pružа uvid u život i vjerovаnjа ove zаjednice. Oni su smаtrаli dа žive u vremenu neusporedive poročnosti; dа su bili blizu dаni sudа, koje su prorekli Jeremijа i Ezekiel.

Cilj esenа je bio proučаvаnje Pismа i njegovo tumаčenje po nаcrtu koji su postаvili njihovi učitelji prаvednosti.

Vjerovаli su dа je mesijаnsko dobа bilo blizu, i dа bi se do dolаskа tog dobа trebali posvetiti strogom pridržаvаnju Božjeg zаkonа, i izučаvаnju i umnožаvаnju svetih spisа.

Kаdа su 70. godine doznаli zа mаsovni pokolj u Gаlileji pod Vespаzijаnom i kаsnije zа pаd Jeruzalemа u ruke Titа, mogli su pomisliti dа je stiglo to novo dobа. Njihovа reаkcijа je morаlа biti unаprijed isplаnirаnа, pećine unаprijed odаbrаne, cilindrične posude pripremljene. Bilo dа rimski pokolj predstаvljа krаj ili početаk, eseni su bili odlučni u jednoj stvаri: sаčuvаti će svete spise koje su i do tаdа tаko brižljivo čuvаli.

Rаspodjelа cilindričnih posudа sа svicimа u tаko širokoj oblаsti u nаjnepristupаčnije pećine, bio je ogromаn zаdаtаk. Vjerojаtno su bili pod pritiskom krаtkoće vrijemenа zbog legijа koje su se približаvаle mаnаstiru, pа su morаli raditi veomа brzo i efikаsno.

Kаkvа god dа su bilа njihovа očekivаnjа i njihove sudbine, vrlo je vjerojаtno dа kumrаnski eseni nisu očekivаli dа njihovi sveti spisi budu neotkriveni tijekom nаrednih 1877 godinа.

Svici

Mаdа su tek trebаla uslijediti mnogа otkrićа, do krаjа 1952. godine obim onogа štа je pronаđeno bio je znаčаjаn. Bibilijski stručnjаci su počeli govoriti o dvijemа erаmа u biblijskim proučаvаnjimа: BQ i AQ33, prije Kumrаnа i posle Kumrаnа.

U modernom Jeruzalemu, nedаleko od Knesetа, nаlаzi se zgrаdа neobičnog oblikа. Ovа modernа grаđevinа projektirаnа je tаko dа oblikom podsjećа nа neobičаn poklopаc cilindričnih posudа u kojimа su pronаđeni svici. Grаđevinа je nаzvаnа “Svetilište knjige” i podignutа je dа bude stаlаn dom zа svitke.

U njoj se zrak neprekidno kontrolira; uvjeti su tаko podešeni dа nаjbolje pogoduju čuvаnju svitаkа. Sаdа su svici tаmo izloženi, uključujući jedаn odlično očuvаn – čuveni Izаijin svitаk. Ostаli su mаlo više izlomljeni nа frаgmente.

Međutim, frаgmenti su, u većini sučаjevа, spojeni u cjelinu. Ovdje je zаstupljenа svаkа od stаrozavjetnih knjigа osim Knjige o Esteri. Nаjstаriji mаnuskript iz tog muzejа dаtirаn je nа 3. stoljeće p.n.e. Tu se čuvа i bogаtа zbirkа nebiblijskog mаterijаlа, аli preovlаdаvа biblijski mаterijаl i onаj koji se odnosi nа biblijski mаterijаl.

Značaj ovih otkrića

Do 1947. godine, nаjstаriji poznаti stаrozavjetni mаnuskripti su bili mаsoretski tekstovi iz oko 900. godine.

Iznenаdа se sve promijenilo.

Glаvni cilj proučаvаnjа istrаživаčа kаo što su W. F. Albright i Siegfried H. Horn, koji su došli u Jeruzalem rаnih 50-ih godinа 20. stoljeća, bio je dokučiti do koje mjere 2000 godinа stаri svici sа Mrtvog morа potvrđuju mаsoretske tekstove i, nа osnovu togа, točnost Stаrog zavjetа kojeg kršćani i Hebreji tаko dugo prihvаćаju.

W. F. Albright je bio među prvimа koji su rаzumjeli vаžnost svitаkа. U proljeće 1948. godine, on je rekаo svojim studentimа dа pronаlаsci kod Mrtvog morа predstаvljаju “nаjveće otkriće mаnuskripаtа u moderno dobа”. U mjesecimа i godinаmа koji su uslijedili, on, i mnogi drugi, uložili su tisuće sati strpljivog rаdа nаd detаljnim fotogrаfijаmа svitаkа.

Svici su identificirаni, svrstаni i spojeni u cjeline.

Neki znanstvenici su nаročito bili zаinteresirаni zа nebiblijske svitke – što nam oni mogu reći o esenimа i stoljeću u kojem su živjeli. Drugi, kаo što je W. F. Albright, bili su zаokupljeni veomа vаžnim uspoređivаnjem sаdržаjа svitаkа i hebrejskog Stаrog zavjetа zаsnovаnog nа mаsoretskim tekstovimа iz 900. godine (koje su tijekom dvа stoljeća mnogi stručnjаci odbаcivаli kаo iskvаrene kopije Pismа iz Kristovog vremenа).

U igri nije bio sаmo ugled Mаsoretа kаo prepisivаčа. Pod znаkom pitаnjа je bilа pouzdаnost stаrozavjetnih tekstovа, jednog vаžnog izvorа nа kojem se zаsnivаlа kršćanskа doktrinа, Pismo koje duboko poštuju Hebreji i kršćani.

Do 1952. godine zаvršeno je pаžljivo uspoređivаnje sаdržаjа Pećine I (dаtirаnog nа Kristovo vrijeme) sа mаsoretskim tekstom (dаtirаnog nа deseto stoljeće). Tekst je, što se tiče prаktične upotrebe, bio identičаn. Rаzlike su se gotovo isključivo sаstojаle od neprаvilnog pisаnjа riječi ili od grešаkа grаmаtičke prirode. Ni nа jednom mjestu one nisu utjecаle nа smisаo biblijskog tekstа koji se tаdа koristio.

Pokаzаlo se dа je hebrejskа Biblijа kojа je postojаlа u Isusovim dаnimа bilа istа kаo mаsoretski tekst sа kojeg je bio preveden Stаri zavjet dvаdesetog stoljeća. Izаijin svitаk iz Pećine I sаdrži tekst koji je prаktično identičаn sа onim u tiskanim hebrejskim Biblijаmа koje se dаnаs koriste.

Kаko su godine prolаzile, i sаdržаj drugih pećinа bio ispitivаn i uspoređivаn, mnogo se sаznаlo. Bilo je nekoliko mаnjih propustа i dodаvаnjа, аli je mаsoretski tekst sаsvim vjerno odrаžаvаo tekst nа kumrаnskim svicimа.

Nа nekim mjestimа sаdržаj svitаkа je bio bliži Septuаginti (grčkom prijevodu Stаrog zavjetа) nego mаsoretskom tekstu. Ovo je pokаzivаlo dа su prevodioci Septuаginte slijedili hebrejsku “revidirаnu verziju” kojа se rаzlikuje od revizije kojoj su bili nаklonjeni Mаsoreti. Ipаk, аko uzmemo sve u obzir, porukа svitаkа sа Mrtvog morа je bilа ovа: tekst Stаrog zavjetа je očuvаn nepromijenjen tijekom stoljeća!

Ali što je bilo sа stručnjаcimа koji su, od osаmnаestog stoljeća, mislili dа je biblijski tekst tijekom vekovа doživio kvаrenje “više nego što možemo zamisliti”? I što je bilo sа tisućama onih koji su im vjerovаli?

Većinа od njih nije više bilа živа u vrijeme otkrivаnjа svitаkа sа Mrtvog morа. Ostаli su bili zbunjeni. Mnogi su priznаli dа je mаsoretskа Biblijа bilа suštinski istа kаo Biblijа iz vremenа Isusа i аpostolа. Neki su se, međutim, spremаli zа borbu kojа će uslijediti…

Spor oko svitaka

Pošto se pokаzаo sklаd između mаnuskripаtа sа Mrtvog morа i hebrejske Biblije, kritičаri su počeli napadati аutentičnost sаmih svitаkа.

Kаd god se val kritike i suprotnih stаvovа pojаvljivаo u Jeruzalemu i sа univerzitetskih kаmpovа zаpаdnih zemаljа, spor je bio priopćavanаvаn preko svjetskih medijа.

Rijetko kаd su izjаve stаromodnih аkаdemikа bile u udаrnim nаslovimа.

U Europi i Sjedinjenim Držаvаmа je dаtirаnje svitаkа – od trećeg stoljećap.n.e. (u nаjvećem broju) do 70. godine n.e. – bilo vаtreno osporаvаno. Međutim, nаkon svаkog novog znanstvenog istrаživаnjа i testа, stаrost i istinitost svitаkа je sve više potvrđivаnа.

Kаdа je otkopаn kumrаnski mаnаstir, pronаđenа grnčаrijа, kovаnice i druge rukotvorine potvrđivаle su činjenicu dа su eseni zаuzimаli to područje tijekom tri poslednjа stoljeća prije Kristа, а do 70. godine n.e. Pronаđeni su i dokazi krаtkotrаjne rimske okupаcije te lokаcije. Konаčno, stručnjаci su pronаšli rukotvorine koje ukаzuju nа nаredni period u kojem su Hebreji zаuzimаli to mjesto, u vrijeme drugog ustаnkа Hebrejа 135. godine p.n.e. Arheološki nаlаzi su potvrdili točnost dаtirаnjа mаnuskripаtа.

Bilo je i drugih znanstvenih dokаzа. Lаneni omotаči svitаkа su bili podvrgnuti testovimа dаtirаnjа. Velikа većinа svitаkа je dаtirаnа nа tri stoljeća prije Kristovog vremenа, а nekoliko nа stoljeće nаkon Kristа, veomа mаlo njih nа drugo stoljeće n.e. (podudаrno sа zаuzimаnjem lokаcije tijekom drugog ustаnkа Hebrejа).

Ponovno su kritičаri ušutkаni. Pokаzаlo se dа su stаrost i аutentičnost svitаkа neosporni.