Ovo nam je dobar povod da razmotrimo zanimljiv tekst u Ezekielu 44,1-3: “Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Jahve: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju, i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred Jahvom; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.'” Vrata se nalaze na zgodnom mjestu za pristup u grad, ali su zatvorena.

Razgovarao sam s poznatim stručnjakom za stare jezike i on mi je potvrdio da se ovaj tekst treba primijeniti na Krista. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća vrata su zatvorena i nikad nisu otvarana, unatoč obnavljanju gradskih zidina.

Gradovi se ruše, narodi padaju, “ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”.

Zahvalimo Bogu koji se objavio čovječanstvu preko svoje Knjige koja je sama istina i koja nam daje upute o budućnosti svijeta i budućnosti našeg života.

David Currie

AUTOR

Iako se ime autora izričito ne spominje u samoj knjizi, iz vanjskih izvora, kao i iz zaključaka unutar same knjige, može se zaključiti da je autor evanđelista Luka.

Najstariji vanjski dokaz tome pojavljuje se u Muratorijevom kanonu (oko 170. g), gdje se izričito izjavljuje da je Luka autor trećeg Evanđelja i Djela apostolskih. Euzebije (oko 325. g.) navodi informacije iz nekoliko izvora koji Luku identificiraju kao autora (Povijest crkve, 3.4. str.). Luku, kao autora Djela apostolskih vide i Irenej, Klement Aleksandrijski, Origen, Tertulijan, Jeronim.  

U samoj knjizi moguće je pronaći nekoliko pokazatelja koji nam mogu pomoći oko pitanja autorstva:

Luka, Pavlov suputnik. U opisima pojedinih događaja nalazi se zamjenica „mi“ (takozvani „mi“ odlomci), čime autor naznačuje da je bio sudionik navedenih događaja. Na tim mjestima autor sebe prikazuje kao Pavlovog suputnika na putovanjima  (16,10–17; 20,5—21,18; 27,1—28,16; 16,10,17; 27,1).

Ovakvi odlomci uključuju Pavlov dvogodišnji  boravak u zatvoru u Rimu (pogl. 28). Tijekom ovog vremena Pavao je napisao, između ostaloga, poslanice Filemonu i Kološanima. U njima on šalje pozdrave svojih suputnika, među kojima spominje i Luku (Kol 4,9–17; Filem. 23–24). Nakon eliminiranja onih osoba koje iz ovog ili onog razloga ne zadovoljavaju kriterije za autorstvom ove knjige, Luka ostaje kao najvjerojatnija osoba za takvo nešto.

Luka liječnik. Iako se ne može dokazati da je autor bio liječnik, rječnik koji je korišten u knjizi, kao i osobine i nivo obrazovanja koji se odražavaju u samom tekstu, dobro bi pristajali liječniku. Pavao spominje da je Luka bio liječnik  (Kol 4,14; 28,6).

Ovome bismo mogli dodati i jedinstvo autorstva Lukinog Evanđelja i Djela. Naime, postoje određene podudarnosti koje mogu ukazivati na zajedničko autorstvo ove dvije knjige. Obje su knjige posvećene istom čovjeku, Teofilu. Između njih postoje velike sličnosti jezika i stila, obje sadrže zajedničke interese, a knjiga Djela apostolskih prirodno slijedi Lukino Evanđelje.

DATUM

Dva datuma se uzimaju kao najvjerojatnija za pisanje ove knjige, 63. g. (ubrzo nakon zadnjeg događaja zabilježenog u knjizi) ili 70. g. (moguće čak i kasnije).  Oni koji podržavaju raniji datum pisanja knjige razloge nalaze u činjenici da knjiga ne sadrži opise ni spominjanje događaja nakon završetka Pavlovog boravka u rimskom zatvoru: npr. požara u Rimu i progona kršćana(64. godine),  mučeništvo Petra i Pavla (najvjerojatnije 67.) i razaranje Jeruzalema (70. godine).

Isto tako, knjiga ne spominje ishod Pavlovog suđenja. Ako je Luka znao ishod suđenja (vidi 28,30), zašto ga nije spomenuo?

Oni koji preferiraju kasniji datum drže da tekst u 1,8 otkriva jedan od ciljeva koje je Luka imao pri pisanju knjige, a to je utjecalo i na to što je uključio u sadržaj svog teksta. Luka je želio pokazati kako se crkva širila po svijetu u sve većim krugovima (Jeruzalem, Judeja, Samarija, svi krajevi zemlje), sve dok nije dosegla Rim, svjetski politički i kulturni centar. Po ovakvom zaključivanju, Pavlovo mučeništvo ( 67. g.) ili razorenje Jeruzalema (70. g.) nisu bili važni.

CILJ

Iako postoje različita razmišljanja oko namjere koju je Luka imao sa knjigom Djela apostolska, čini se da je ona pisana kao povijesni i apologetski spis. Nema sumnje da je Luka namjeravao iznijeti velik broj podataka u pogledu ranih početaka crkve. Isusov život i učenja su temelj za četiri Evanđelja. Djela nam iznose izvješća o osnivanju i radu crkve, kao rezultata Isusovog uskrsnuća i djelovanja Svetoga Duha.

Apologetske elemente vidimo u izvještajima u kojima apostoli iznose „obranu“ kršćanstva, prilikom diskusija sa Židovima (vidi npr. 4, 8-12) i neznabošcima (vidi npr. 25, 8-11). U njima vidimo kako se prva Crkva nosila sa židovskom misli, rimskim vlastima i helenističkom kulturom.

Neki, pak, autori smatraju da je ipak ona prvobitna Lukina namjera bila napisati ovu knjigu kao spis za Pavlovo suđenje.

Luka i svoje Evanđelje i Djela upućuje izvjesnom Teofilu. Nazivaju ga „preuzivšenim“ što obično ukazuje na neku vrstu državnog službenika ili barem na visoki društveni status. Moguće je ime uzeti i simbolički (“onaj koji voli Boga“ ili „onaj kojeg Bog voli“), tako da bi prava osoba kojoj je upućeno i dalje ostala anonimna. No, budući da je ovo ime bilo korišteno u vrijeme u kome je Luka pisao,  sasvim je moguće da je to bilo pravo ime određene osobe. Ukoliko je Teofil bio rimski službenik, onda je svakako bio poganin, te sadržaj Evanđelja, kao i Djela, govori o nežidovskom čitateljstvu. Neki idu čak dotle da smatraju kako je Teofil bio jedan od  rimskih sudaca pred kojim se  trebao naći apostol Pavao.

Početak Lukinog Evanđelja, u kojemu se Teofilu obraća kao „preuzvišenome“ govori o tome da se Luka najvjerojatnije obraća osobi koja je bila vladin službenik. U papirusima se vokativ gotovo svaki put koristi samo u molbama. Ukoliko je to ovdje slučaj, onda se Luka obraća Teofilu s određenom molbom, iako to nigdje nije direktno spomenuto.

Završetak knjige, koja je najvjerojatnije pisana u vrijeme netom prije kraja Pavlova prvog boravka u rimskome zatvoru, može sugerirati da je knjiga bila molba Teofilu da nešto učini za apostola Pavla. 

LITERARNA STRUKTURA

Kao što se može i očekivati, knjiga Djela apostolskih ima sličan književni stil kao Lukino Evanđelje, jer je to drugi svezak Lukina izvještaja.

Djela apostolska otkrivaju napredovanje evanđelja koje knjigu dijeli na šest dijelova. Na kraju svakog odjeljka nalazi se sažeti iskaz (6,7, 9,31, 12,24, 16,5, 19,20, 28,30-31). Priprema i napredak započinju u Jeruzalemu (1,1-6,7), proteže se do Judeje, Galileje i Samarije (6,8-9,31), Sirije i Cipra (9,32-12,24), Pizidije, Pamfilije, Likaonije i Cilicije (12,25-16,5), Azije i Grčke (16,6-19,20), i na kraju Rima (19,21-28,31).

Duh je uvijek djelovao u Božjem narodu. Međutim, prema riječima proroka, posebno izlijevanje Duha dogodit će se u budućnosti (Izaija 44,3; Joel 2,28.29). Budući da je Isus bio pomazan Duhom, Duh Sveti je već djelovao u vrijeme Njegove službe (Luka 4,18-21), ali Mu javno nije povjerena bila dužnost sve dok Krist nije bio proslavljen na Nebu (Ivan 7,39; Djela 2,33).

Učenici su bili potpuno osposobljeni za iznošenje svjedočanstva (Djela 1,21.22; 4,20; usporedi 1. Ivanova 1,1-3) i primanje naloga da svijetu navijeste svoje jedinstveno iskustvo s Isusom.

Prvo su trebali svjedočiti u Jeruzalemu, zatim u Judeji i Samariji, i napokon u svim krajevima Zemlje. Bio je to progresivan plan. Jeruzalem je bio središte hebrejskog vjerskog života, mjesto na kojem je Isus bio osuđen i razapet.

Kao rezultat takvog rada Evanđelje se nastavilo širiti, a broj vjernika sve je više rastao (Djela 6,7). Ovaj rast je, naravno, izazvao protivljenje prema prvoj Crkvi.

Obraćenje Savla iz Tarza (poslije Pavla) bilo je jedan od najistaknutijih događaja u povijesti apostolske Crkve. Činjenica da je sudjelovao u progonstvu prve Crkve uvijek je u Pavlu budila duboki osjećaj vlastite nedostojnosti, mada je sa snažnim osjećajem zahvalnosti mogao reći da Božja milost izlivena na njega nije bila uzaludna. Zahvaljujući Pavlovom obraćenju, kršćanstvo se zauvijek promijenilo.

Obraćenje pogana bilo je najspornije pitanje u apostolskoj Crkvi. Iako su razgovori vođeni nakon Kornelijevog krštenja bili daleko od rješavanja svih poteškoća, izlijevanje Duha i prisjećanje na događaje na blagdan Pedesetnice uvjerilo je Petra i braću u Jeruzalemu da blagoslovi Evanđelja nisu bili ograničeni samo na Židove.

Tekst u Djelima 10,44-48 otkriva presudan trenutak u povijesti prve Crkve. Tada je jedan od apostola prvi put propovijedao Evanđelje neobrezanim poganima. Evanđelje je trebalo navijestiti i poganima i Židovima. Bila je to poruka koju su, polako ali sigurno, prvi židovski kršćani počeli shvaćati.

Zahvaljujući misionarskoj revnosti i posvećenosti apostola, kršćanstvo je postalo ono što je i bila Isusova namjera: svjetska religija koja će navješćivati Evanđelje “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6).

OSNOVNA UČENJA

Približno polovina knjige govori o Pavlovim misionarskim putovanjima i njegovom završnom putovanju u Rim. Ipak, centralna tema knjige je najbolje sažeta u tekstu 1,8 „Nego ćete primiti jakost Duha Svetoga, kad siđe na vas i bit ćete mi onda svjedoci u Jerusalemu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.”

U prva tri stiha Djela, Luka sažima svoju prvu knjigu. Sada nam daje uvid u to što će biti tema nastavka. Ova se knjiga bavi nastankom i razvitkom crkve. Zlatna nit, koja se provlači kroz cijelu knjigu je uloga Krista i Svetoga Duha u razvitku Crkve. Krist nastavlja davati silu onima koji sačinjavaju Njegovu Crkvu, kao što je to činio i tijekom svoga boravka na Zemlji.

Obećan u prvom poglavlju, Sveti Duh se u drugom poglavlju spušta na učenike koji Ga čekaju. Osnažena primanjem Svetoga Duha, mala Crkva pokreće veliki evanđeoski poduhvat. Evanđelje se širi usprkos protivljenju izvana i problemima iznutra. Čuda se čine, neznabošci se obraćaju, a najveći progonitelj postaje najveći misionar u grčkom i rimskom svijetu.

Sigurnost s kojom je Petar započeo svoju službu pokazuje kako su učenici bili utvrđeni nakon 40 dana provedenih s Isusom. To razdoblje je slično razdoblju koje je Isus proveo u pustinji (Luka 4,1). Nakon tog vremena Sin čovječji je bio spreman započeti svoje djelo. Na kraju četrdeset dana sa svojim uskrslim Gospodom, učenici su bili potpuno obuzeti svojom misijom i spremni Evanđelje odnijeti svim ljudima.

U Evanđelju po Luki Sveti Duh bira pojedince, u Djelima On nadahnjuje cijeli pokret kršćanstva. U Evanđelju, Krist, Glava, prima Duha. U Djelima, Crkva, Tijelo Kristovo dobiva Svetoga Duha. U Evanđelju, pojedinci su zadivljeni promatrači djelovanja Svetoga Duha. U Djelima cijela Crkva ga prima. U Evanđelju Duh se izliva prilikom Isusovog krštenja. U Djelima se opisuje krštenje Duhom (Djela 2,17).

Kao što je to činio u Evanđelju, Luka nastavlja naglašavati Krista kao Spasitelja svijeta, objavljivati načela propovijedanja, važnosti molitve i važnosti staranja o ljudima koji su odbačeni od okoline u kojoj žive.

Ako bismo trebali sumirati glavne misli koje se mogu pratiti u Djelima apostolima, to bi onda mogle biti:

1. Djela prenose u kršćansko doba stalnu misao o Božjim moćnim djelima, koja su već poznata iz Staroga zavjeta, i o isto tako moćnim Isusovim djelima. Vijest spasenja se ne može odvojiti od povijesti koja ga prati. U kršćanskoj nadi ne može biti vjere ako nema stvarnih događaja na kojima se temelji vjera.
2. Crkva svjedoči da je Krist Spasitelj. U samom središtu ovog svjedočenja je Kristovo uskrsnuće i uzdizanje do Očevog prijestolja na visini. Blagoslovi spasenja, oproštenja i Duha proistječu iz Kristovog autoriteta, kojim On raspolaže stojeći s desne strane oca.
3. Usprkos početnim uspjesima, protivljenje je pratilo prvu Crkvu. Prvo Židovi, zatim neznabošci, i konačno Rimljani gonili su vjernike. Luka se trudi dokazati da ti napadaji nikada nisu bili opravdani. Crkva se sastojala od poštenih i uglednih, dobronamjernih građana. Međutim, usprkos protivljenju, Crkva je rasla i napredovala.
4. Djela proglašavaju univerzalni karakter evanđelja. Isprva su ga u velikom broju prihvaćali Židovi. Međutim, u nekoliko sljedećih godina, ono se propovijedalo Samarjanima, a onda cijelom neznabožačkom svijetu.
5. Iz Djela učimo mnogo o organizaciji i životu apostolske Crkve. Iako su dar Duha dobili svi, Luka naglašava da je Crkva bila organizirana i da svi nisu imali iste darove. Život i svjedočenje prve Crkve odvijali su se po uzoru na Kristovu službu.

U svojoj drugoj knjizi, Djela apostola, Luka nastavlja tamo gdje je stao u prvoj knjizi, Evanđelju. Luka spominje uznesenje jer ono treba biti ključni motiv nastavka službe učenika, jer oni nastavljaju tamo gdje je njihov Gospodin stao.

Kao što je na početku svog Evanđelja opisao rođenje Isusa, Luka na početku Djela opisuje „rođenje“ Crkve. Luka nastavlja naglašavati važnost molitve. On pokazuje da samo crkva koja se moli može uspjeti u teškim prilikama.

Isus daje nalog apostolima da mu budu svjedoci u sve širim krugovima (1,8). Nakon što je opisao rast Crkve u Jeruzalemu, Luka nam daje uvid u širenje crkve izvan jeruzalemskih zidina sve do Judeje i Samarije (6,8–9,31).

Apostoli su se ubrzo suočili sa progonima, zato što su se služili Isusovom imenom u činjenju čuda. Židovske vođe nisu bile ništa spremnije prihvatiti čuda u Isusovo ime, nego što su bile spremne prihvatiti samoga Isusa.

Gledajući veliki odaziv na Petrovu propovijed (Djela 4,4), Židovi su shvatili da nema drugog načina da se djelo zaustavi, osim da se spriječi djelovanje apostola.

Poput apostola Petra i Ivana koji su bili uhićeni, i Stjepan bio je uhićen zbog svojih čuda i izjava (6,8-15). Međutim, za razliku od apostola prije njega, Stjepan je svoj život završio mučeničkom smrću. 

Djela apostolska tri puta ponavljaju izvještaj o Pavlovom obraćenju, pokazujući tako koliko je taj događaj bio važan za prvu Crkvu. Ali, Pavao nije imao samo izvanredno iskustvo obraćenja, nego Luka pokazuje da je on od početka bio izabran za posebnu ulogu, postavši primjerom ispunjavanja cilja same knjige kako je navedeno u Djelima 1,8.

Čudesna djela nisu pratila samo prve dane Petrove i Ivanove službe, već ih je činio i Pavao (Djela 14,8-10). Crkva je radila u istoj sili u kojoj je djelovao i njezin Gospodin. Kao što je opisano i u Evanđelju po Luci, milost i sila od Gospodina izlijevali su se na prezrene i odbačene (Djela 3,2; Luka 18,35-43).

Tijekom svog prvog misijskog putovanja (Djela 13-14), Pavao je pokazao osobine sposobnog evanđeliste i organizatora, kao i rođenog vođe. Ovo putovanje započinje u Antiohiji, obuhvaća i Cipar, Pergu, Pamfiliju, Antiohiju Pisidijsku, kao i gradove sjeverne Galatije. 

Sukobi i razdori su izbijali zato što je Crkva svojom univerzalnom viješću prerasla granice judaizma. Među obraćenicima je bilo palestinskih Judejaca koji su se nadali obnavljanju izraelskog kraljevstva i tražili strogo tumačenje zakona. Zatim su u Crkvu počeli ulaziti Hebreji iz dijaspore, od kojih su mnogi imali liberalnija shvaćanja, ali su ipak htjeli sačuvati nacionalni identitet u stranim zemljama. Samarjanski obraćenici su zastupali gledišta slična hebrejskima po pitanju obrezanja. Većina obraćenika iz neznaboštva je ipak obrezanje smatrala nepotrebnim i suvišnim. Prva je Crkva pored ovih razlika uspjela sačuvati jedinstvo.

Uzimajući Silu za svog pomoćnika i pratitelja, Pavao kreće na svoje drugo misijsko putovanje. Na tom putovanju Pavao, sa svojim suradnicima donosi evanđelje na područje Europe. Na tom putovanju pridružuje im se i Timotej u Listri. U Makedoniji im se pridružuje i Luka, koji od tada događaje opisuje u prvom licu. U Filipima u Makedoniji osniva se prva kršćanska Crkva u Europi. Putovanje nastavljaju preko Soluna, do Atene. Tamo iznosi svoju čuvenu propovijed na atenskom Areopagu.

Poslije kratkog boravka u Antiohiji, Pavao je krenuo na treće misijsko putovanje (18,23–21,16). Svoje suradnike, Priscilu i Akvilu, ostavio je u Efezu kada se vraćao u Antiohiju. Pavao se vratio u Efez i tamo je ostao ukupno tri godine.

Napustivši Efez zbog nereda koji su izbili, Pavao se vraća u Jeruzalem, prijestolnicu židovskoga svijeta. Na tom je putovanju prošao kroz Makedoniju i Grčku (20,1-6) i došao u Troadu, gdje je podigao Eutiha od mrtvih (20,7-12; usp. 9,36-43). Odatle je otplovio za Milet i posljednji se put susreo s efeškim starješinama (20,13-38). Iz Mileta je Pavao putovao za Tir (21,1-6) a potom u Cezareju (21,7-14). U Cezareji je Agab pretkazao da će Pavao biti zarobljen ukoliko bude otišao u Jeruzalem (21,10-14).

Proročanstvo se pokazalo točnim. Kada je stigao u Jeruzalem, uhitili su ga u hramu na temelju izmišljenih optužbi. Lažne optužbe i bijes mnoštva, potaknuli su apostola da traži zaštitu na temelju svoga rimskog državljanstva (22,23-29).

Pavla su najprije doveli pred Veliko vijeće (Sanhedrin) (22,30–23,10) u kojemu su gotovo izbili neredi (22,30–23,10).

Pavlu su tada nekoliko puta sudili: pred Feliksom (24,1-26), Festom (24,27–25,12) i Agripom II (25,23–26,32) u razdoblju od dvije godine. Zbog Pavlovog pozivanja na Cezara (26,22-23) bili su prisiljeni poslati ga u Rim (26,30-32).

Putovanje u Rim (27,1–28,10) počinje brodolomom (27,1-44) u kojemu Pavla vidimo i kao preživjeloga i spasitelja. Pogani tog vremena vjerovali su da oni koji prežive brodolom moraju biti nevini.

Knjiga Djela apostolskih završava Pavlovim dolaskom u Rim (28,11-31). Kada je tamo stigao, iako je bio u lancima, najprije je propovijedao Krista Židovima (28,16-24), a zatim poganima (28,25-28).

Lukino nastojanje kod Teofila, da učini sve što može kako bi izvukao Pavla iz zatvora, urodili su plodom. Apostol je bio pušten na slobodu i još je tri godine propovijedao i napisao još tri poslanice prije no što ga je Neron pogubio 64. godine.

Neki komentatori Pavlova putovanja nakon izlaska iz rimskog zatvora bilježe kao apostolovo četvrto misijsko putovanje, koje pokriva područje možda sve do Španije. Prema Timotejevim poslanicama, ovo putovanje je obuhvaćalo i ponovni odlazak u Malu Aziju, Makedoniju, da bi se završilo u Rimu.  

Ljudi koje je Krist izabrao kao apostole bili su ljudi velike osobne hrabrosti. Iako bi bili sigurniji da su ostali kod kuće, oni su odmah otišli propovijedati. Ono što su činili, moglo im je donijeti samo nevolje, ali su oni postupali na temelju načela, a ne na temelju osobne udobnosti.

Knjiga Djela apostolskih se može promatrati kao most između Evanđelja i poslanica. Možemo ju promatrati kao nastavak Lukinog Evanđelja. Dok nam Evanđelje govori o tome „što je Isus činio i učio“ (Djela 1,1), Luka u Djelima prikazuje kako se to nastavilo kroz učenja apostola i osnivanje Crkve. Osim što povezuje Evanđelje sa apostolskim Poslanicama, Djela nam pružaju uvid u život apostola Pavla, što nam pomaže u boljem razumijevanju pozadine njegovih Poslanica. Gledajući zemljopisno, događaji u knjizi se protežu područjem između Jeruzalema, gdje je Crkva uspostavljena, i Rima, političkog središta kraljevstva. Povijesno gledajući, knjiga pokriva prvih trideset godina Crkve. 

Kraj knjige Djela apostola je samo početak djela Kristovih sljedbenika.

Ipak, mnoge čitatelje privlači Matej zbog izuzetnog izlaganja Kristovog učenje. Takvi kršćani bi se čak mogli složiti s teologom Michaelom Greenom, koji smatra da “je Evanđelje po Mateju možda i najznačajniji pojedinačni dokument u Novom zavjetu, pošto u njemu imamo najpotpuniji i najsustavniji izvještaj o rođenju, životu, učenju, smrti i uskrsnuću Mesije Isusa, osnivača kršćanstva”. ¹

Jedna od prvih stvari koje će čitatelj zapaziti u vezi sa četiri Evanđelja je činjenica da su ona istovremeno i slična i različita. Sličnost je najočiglednija u Evanđeljima  po  Mateju,  Marku  i  Luki.  Ta  tri  Evanđelja,  govoreći  u  širem smislu, izvještavaju o istovjetnim događajima u Isusovom životu. Osim toga, ona mahom koriste isti jezik i velikim dijelom poštuju isti redoslijed događaja.

Matej, Marko i Luka su široko poznati kao sinoptička Evanđelja. Riječ sinoptički  dolazi od dvije grčke riječi koja znače “vidjeti zajedno”. Tako je nastao izraz sinoptička Evanđelja — Evanđelja koja izlažu Isusov život i nauku iz zajedničke perspektive.

S druge strane, Ivanovo Evanđelje,  predstavlja  Kristov život iz vidljivo drugačijeg ugla promatranja. Ono dodaje mnogo materijala koga nema u sinoptičkim Evanđeljima. Osim toga, Ivanovo Evanđelje teži da zakopa dublje od drugih u istraživanju duhovnog značenja Isusovih dijela i riječi.

Međutim, sinoptička Evanđelja nisu vjerne kopije jedni drugih. Svaki pisac ima sebi svojstvenu namjeru i cilj. Zahvaljujući tome, četiri Evanđelja se međusobno dopunjuju u stvaranju cjelovitosti i zaokruženosti Isusove slike. Svako Evanđelje predstavlja po jednu sliku, portret za sebe, dok udružena, ta Evanđelja daju najpotpuniju i najcjelovitiju predstavu o Isusu.

Autor Frank Colquhoun nam pomaže da uočimo unikatnost Matejevog doprinosa ovom jedinstvenom kolažu Evanđelja o Isusu:

“U Mateju ga mi vidimo u njegovoj mesijanskoj ulozi kao obećanog Kralja, koji je ispunjenje onoga što je prorečeno u hebrejskim spisima. U Marku ga vidimo u Njegovoj neumornoj službi kao Gospodnjeg Sluge, koji poslušno gazi Njemu određenom stazom stradanja i žrtve. U Luki ga vidimo u savršenstvu Njegove muževne zrelosti kao Spasitelja svijeta i prijatelja grešnika. U  Ivanu  ga  vidimo  u  Njegovom  samoponiženju  kao  vječnog  Sina  nebeskog Oca, koji je za nas postao tijelo”.

AUTOR

Iako je — kao i ostala tri — prvo Evanđelje bez potpisa autora, anonimno, postoje interne aluzije, nagovještaji koji kažu da je Matej, utjerivač poreza, koji je postao jedan od dvanaestorice, bio njegov autor. Taj stav je zastupala rana crkva. Irenej, Euzebije, Origen, Jeronim, Augustin, Klement Aleksandrijski i drugi, smatrali su Mateja autorom prvog Evanđelja.

Pored ovoga postoje i neki unutarnji, biblijski podaci, u samom Evanđelju koji mogu ukazivati na Matejevo autorstvo.

Matejevo Evanđelje napada farizeje i druge židovske vođe više nego Markovo i Lukino Evanđelje. Ne bi bilo ništa čudno kada bi razlog za to bio i stav religijskih vođa spram skupljača poreza, tj. carinika, koje su svrstavali u grupu sa grešnicima i neznabošcima.

U Matejevom Evanđelju imamo često spominjanje novca i novčanih jedinica, češće nego u ostalim Evanđeljima. Najlogičnije objašnjenje bi bilo da je autor bio dobro upoznat s novcem, a skupljači poreza to svakako jesu bili.

U ovom Evanđelju imamo i češće korištenje brojeva, više nego je to slučaj  u djelima ostalih evanđelista. To bi bilo sasvim prirodno za nekoga tko se često služi brojevima, kao što su to u svom poslu činili skupljači poreza.

DATUM

Brojni skolari smatraju da je Evanđelje po Marku prvo napisano, od sva četiri Evanđelja. Također se pretpostavlja da su Matej i Luka materijal za svoja Evanđelja gradili na Markovom tekstu. Postoje i indikacije po kojima je Matejevo Evanđelje dobilo svoj pisani oblik prije pada Jeruzalema, 70. godine. Jedna od najsnažnijih od tih indikacija je to što, prema tekstu Evanđelja, izgleda potpuno očigledno da u vrijeme pisanja hram još nije bio razoren.

Irenej daje zanimljiv podatak o mogućem vremenu nastanka Matejevog Evanđelja: “Matej je objavio knjigu Evanđelja među Hebrejima na njihovu dijalektu, dok su Petar i Pavao propovijedali evanđelje u Rimu i osnivali crkvu.“ Pavao i Petar nisu bili zajedno u Rimu sve do početka šezdesetih godina. 

John Phillips piše: „Izgleda da je Matej svoje Evanđelje napisao netom prije ili odmah nakon pada Jeruzalema, 70. godine.“ ²

Pišući o različitim stavovima po pitanju točnog datiranja Matejevog Evanđelja, Leon Morris zaključuje: “Iz svega ovoga je jasno da ne postoje čvrste činjenice koje bi mogle odrediti vrijeme nastanka ovog Evanđelja. Većina modernih skolara datira ga negdje u periodu od sedamdesetih do devedesetih, ali postoje dobri razlozi da se smatra kako je ono nastalo prije 70. godine, možda kasnih pedesetih ili ranih šezdesetih. Ne možemo biti određeniji.” ³

CILJ

Za razliku od drugih Evanđelja, kako je gore već rečeno, Matej je namjenski pisan za hebrejsku zajednicu. Glavni Matejev cilj je bio predstaviti Isusa iz Nazareta kao obećanog Mesiju Staroga zavjeta. To je jedan od razloga zašto prvo Evanđelje opširno koristi starozavjetne citate — ukupno više od šezdeset. Izvan ovih citata, Matej sadrži bezbroj pojedinačnih riječi i aluzija koje su odjek Starog zavjeta. Ovaj “hebreizam” se vidi i u Matejevom interesiranju za Kristov rodoslov, zakon, tradicije judaizma i ispunjenje proročanstava.

Drugi Matejev cilj je bio prikazivanje značajnih događaja u Isusovom životu od rođenja do smrti i uskrsnuća. Iako se ne može predstaviti kao biografija u suvremenom smislu, prvo Evanđelje izlaže najvažniji pregled Kristovog života u kontekstu sve snažnijeg antagonizma od hebrejskih vođa i izgrađivanja vjere u srcima učenika. Isusovo učenje je ugrađeno u biografskoj naraciji Njegovog života.

Treći cilj prvog Evanđelja je bio priprema udžbenika i priručnika za kršćansku zajednicu. U toj ulozi je Matej bio prvi koji je sistematizirao Isusovo učenje.

Funkcija  poučavanja  u  prvom  Evanđelju  istaknuta  je  i  naglaskom  na učenju u okviru velikog Gospodnjeg naloga, u kojem je dio Isusove posljednje naredbe učenicima bio “idite i naučite sve narode, … učeći  ih da sve drže” što im je On zapovjedio (28,19.20).

Želeći pospješiti realizaciju svog cilja poučavanja, Matej je svoje materijale sredio na način da olakšaju učenje napamet. Tako, ne samo što je Isusovo učenje izložio u blokovima predmeta poučavanja, nego ju je i složio u grupama od po troje i sedmoro. Rodoslov koja čini početak Evanđelja, sa svoje tri grupe od po četrnaest imena dobar je primjer Matejeve tehnike pisanja. Četrnaest je, slučajno, numeričko značenje Davidovog imena u hebrejskom jeziku. Prvo Evanđelje pada u oči istovremeno po svojoj sistematizaciji i po primjeni tehnika koje čine da su učenje napamet i poučavanje postali lakši. To je bilo posebno važan doprinos u jednoj kulturi koja je nauku prenosila uglavnom usmenim putem.

LITERARNA STRUKTURA

Mnogi stručnjaci za Bibliju su se divili književnoj vještini prikazanoj u Matejevoj knjizi. Komponente koje upućuju na Matejevu književnu vještinu su dramatično i kompleksno razvijanje priče o Isusu u kontekstu Njegovog odnosa prema svojim učenicima i svojim neprijateljima među Hebrejima;  jasno označeni odsjeci Evanđelja, korištenje ponovljenih izraza i grupiranje materijala na način u kojem jedna epizoda baca svjetlo na drugu.

Matejevo Evanđelje, kao progresivna priča o Isusu, dijeli se u tri odsjeka dva puta ponovljenom frazom “Od tada poče Isus …” (4,17; 16,21). Sve do teksta u 4,16 Matejev fokus je osoba Mesije Isusa.

Međutim, glavna promjena u izlaganju najavljena je stihom 4,17 — “Od tada poče Isus učiti i govoriti:  pokajte se, jer se približi kraljevstvo nebesko.” Tako imamo da je ključna  točka drugog  dijela  Evanđelja  (4,17-16,20)  objavljivanje Mesije Isusa.

Sljedeća krupna promjena u naraciji je 16,21, kada Matej piše: “Od tada poče Isus kazivati učenicima svojim da Njemu valja ići u Jeruzalem, i mnogo postradati … i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati.” Tako imamo da je naglasak u trećem dijelu Matejevog Evanđelja (16,21-28,20) stradanje, smrt i uskrsnuće Mesije Isusa. Kulminacija svakog od tri glavna djela Evanđelja je izjava da je Isus “Sin Božji” (3,17; 16,16; 27,54).

Druga upadljiva organizaciona stavka u Mateju je ponavljanje izraza “I kad svrši Isus riječi ove” (7,28; 11,1; 13,53; 19,1; 26,1). Taj izraz se, uz neznatne modifikacije, ponavlja na kraju svake od Isusovih velikih propovijedi. Svaka propovijed je usredotočena na nebesko kraljevstvo. Propovijedi se mogu nabrojati na sljedeći način:

1.      Propovijed na gori, načela kraljevstva (5-7). Dužnosti vodećih osoba kraljevstva (10).

2.      Parabole, priče o kraljevstvu (13).

3.      Veličina i praštanje u kraljevstvu (18).

4.      Dolazak kraljevstva (24, 25).

Svaka od ovih pet propovijedi je postavljena između pripovjedačkih odsjeka koji  opisuju  Isusa  “učeći …  propovijedajući   evanđelje o kraljevstvu,  i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć po ljudima” (4,23; vidi također 9,35; 11,1). Time su pet glavnih odsjeka u srcu Matejevog Evanđelja jednaki u strukturi, pri čemu svaki pripovjedački odsjek obrađuje Isusovu službu, da bi zatim slijedio poučni odsjek kojim je izloženo Njegovo učenje.

Iako nijedna obrada strukture Matejevog Evanđelja ne može adekvatno odgovoriti na sva pitanja koja s njome u vezi mogu nastati, zapravo je već dovoljno rečeno da bismo razumjeli da je prvo Evanđelje zapravo pažljivo načinjeno i sastavljeno književno djelo.

OSNOVNE TEME

1. Jedna od najočiglednijih tema u Mateju je tvrdnja da su Isus i Njegova služba ispunjenje starozavjetnih proročanstava.  Iako svi pisci Evanđelja toj temi posvećuju određenu pažnju, Matej se izdvaja i predstavlja značajne događaje Isusovog života kao ispunjenja proročanstva.

U tu kategoriju spadaju Njegovo rođenje (1,23), mjesto Njegovog rođenja (2,6), povratak s putovanja u Egipat (2,15), ubijanje male djece u Betlehemu (2,17.18),  Njegov  boravak  u  Nazaretu  (2,23),  djelo  preteče  (3,3),  mjesto obavljanja Njegovih najvažnijih aktivnosti (4,15.16), Njegova služba liječenja (8,17),  Njegovo  držanje  u  ulozi  Božjeg  sluge  (12,17-21),  neprihvaćanje  od Hebreja  (13,14.15),  Njegovo  korištenje  priča  u  propovijedanju  svoga  učenja (13,35), način kako je ušao u Jeruzalem (21,4.5), Njegovo hvatanje (26,56) i cijena Njegovog izdajstva (27,9).

Gornji tekstovi naglašavaju ispunjenje proroštva, a deset od njih su upotrijebili glagol ispuniti.  Za Mateja je Isus — kao ispunjenje starozavjetnog proroštva — bio obećani Mesija.

2. Druga tema u Mateju je sâm Krist. Kako je gore napomenuto, cijelo Evanđelje usredotočuje pažnju čitatelja na Krista: najprije na Njegovu ličnost (1,1-4,16), zatim na Njegovu javnu službu (4,17-16,20) i na kraju na Njegovu smrt i uskrsnuće (16,21-28,20).

Matej  govori  o  Isusu  kao  očekivanom  Mesiji  (1,16.18).  Izraz,  doslovno, znači “pomazanik”.

Činjenica da će Onaj koji treba doći biti Sin Davidov  tijesno je povezana s idejom o Mesiji (1,1.16.17.20.25). Međutim, taj naziv je Hebrejima značio samo porijeklo od Davida, a ne i nebesko biće (Jeremija 30,9; Ezekiel 34,23.24; 37,24; Hošea 3,5). U judaizmu prvog stoljeća bilo je prisutno i veliko očekivanje budućeg Mesije kao izbavitelja i zbunjenost u pogledu precizne prirode Njegove misije.

Prema tome, od vrhunskog je značaja to što Matej o Isusu govori kao o “Emanuelu … s nama Bog” (1,23). Mesija nije samo sin Abrahamov ili sin Davidov, nego božanski Sin Božji. Ta definicija će biti dominantna u Matejevom izlaganju Evanđelja. Sâm Isus je ispunjenje Božjih obećanja. Tako je On pravi temelj svake vjere u Boga.

Za Mateja je Isus ujedno i božanski kralj. Od samog početka svog Evanđelja Matej govori o Isusu kao osobi kraljevske loze (1,1-17). Čak su i mudraci došli i tražili “kralja judejskog” (2,2). Sâm Isus pred Pilatom prihvaća titulu Kralja (27,11). Evanđelje se završava situacijom u kojoj Isus raspolaže božanskom kraljevskom vlašću (28,18).

3. Blisko povezana s idejom božanskog Mesije-kralja  u Mateju se nalazi treća glavna tema — kraljevstvo nebesko.  Središnji naglasak Evanđelja nalazi se u “evanđelju o kraljevstvu” (4,23; 9,35; 24,14).

Radosna vijest je što je Božja vladavina u povijesti došla u prisutnosti Krista. Sve što nalazimo u Matejevom Evanđelju se, na ovaj ili onaj način, odnosi na temu “kraljevstva nebeskog”.

Treba napomenuti da nebesko kraljevstvo Matej prikazuje istovremeno i kao sadašnje (12,28) i kao buduće (20,21; 24,1-25,46). Tako Isus ne samo što može vladati u ljudskim životima u sadašnjem vremenu, nego će vladati na još potpuniji način u vrijeme svog Drugog dolaska.

4. Tako dobivamo da nam eshatologija,  doktrina o Kristovom ponovnom dolasku na svršetku vremena, u Mateju pruža četvrti teološki akcent. Njegovo posebno interesiranje  za eshatologiju može se vidjeti na osnovu proširenja kojim on obrađuje temu u 24. i 25. glavi i u tekstovima u 13,24-30.47-53; 20,1-16 i 22,1-14.

Veliki dio Matejevog bavljenja eshatologijom odnosi se na ponašanje kršćanina u svjetlosti budućeg  suda. Prema tome, kako to iznosi Matej, eshatologija nije značajna samo za razumijevanje nego i za dimenziju sljedbeništva.

5. Ovo nas dovodi do petog naglaska u Mateju — etičke implikacije nebeskog kraljevstva.  Matejevo Evanđelje grčke riječi za učeništvo koristi u većoj mjeri nego druga Evanđelja. Učeništvo, sljedbeništvo znači hodanje Isusovim stopama.

Matej jasno izražava da slijediti Isusa znači ujedno i odbaciti stari način života i ponašanja i prihvatiti zakon nebeskog kraljevstva. Ljubav i praštanje, koji su nekoga doveli u kraljevstvo, on ili ona trebaju prenijeti dalje svom bližnjem (7,12; 18,21-35).

Matej govori da se evanđelje i etika ne mogu razdvojiti. Etika kraljevstva je jasnim riječima izgovorena u Propovijedi na gori (5,1-7,29). Ako je Učitelj uzeo križ i postao Sluga, onda to moraju i Njegovi sljedbenici. Razapinjanje sebe i uloga sluge nalaze se u središtu etike kraljevstva (10,38.39; 16,24-26; 20,26.27; 23,11.12). Ljudi donose odluke o tome kako će živjeti svoj život (7,13.14.24-27).

6. Misao o donošenju odluka dovodi nas do šeste teme u Mateju — realnost sukoba između nebeskog kraljevstva i kraljevstva zloga (13,31-43). Sukob počinje pokušajem beskrupuloznog Heroda da ubije Isusa, prelazi u kušanje u pustinji i kulminira u Getsemaniji i na Golgoti.

Matej iscrtava sukob duž tri glavne linije: (1) sukob sa hebrejskim vođama koji su Isusa na kraju ubili; (2) sukob s učenicima koji se bore s idejom da Isusa kao Gospoda mogu prihvatiti jedino vjerom i (3) sukob samog Isusa, koji se borio da prihvati smrt na križu. Sva tri sukoba ulaze u razrješenje u Matejevim završnim poglavljima.

Svi Kristovi učenici se moraju suočiti s tim borbama i sukobima u svakom periodu povijesti. Svi učenici se suočavaju s moralnim odlukama izloženim u Matejevom Evanđelju. U sukobu između dobra i zla, pred svakog čovjeka se postavlja mogućnost biranja između građenja na stijeni ili na pijesku (7,24-27), između uskih i širokih vrata (7,13.14), između nebeskog kraljevstva i kraljevstva zloga.

7. Sedma tema u Matejevom Evanđelju je zauzimanje za spasenje neznabožaca.  Iako je prvo Evanđelje pisano uglavnom za Hebreje, ono od svoje prve do posljednje glave izlaže osnovu nade za sve ljude.

Mi tako u Isusovom rodoslovu u 1. glavi nalazimo nekoliko neznabožaca ženskog roda, mudrace s Istoka kao “vjernike” u 2. glavi i Kristov veliki nalog o objavljivanju vesti evanđelja cijelome svijetu u završnim stihovima knjige. Osim toga, protkani kroz cijelo Matejevo Evanđelje nalaze se stihovi koji pokazuju veru neznabožaca  i neznabošce koji su pozvani u kraljevstvo (npr. 8,5-13; 15,21-28; 21,33-43; 22,1-10; 24,14).

8. Osma stavka koju spominjemo u vezi s Matejevim Evanđeljem je da je ono jedino u kojem se pojavljuje grčka riječ za crkvu  (16,18; 18,17). Izvan toga, cjelokupno Evanđelje je organizirano kao sredstvo podučavanja radi izgrađivanja kršćanske zajednice.

9.  I posljednje, kao i u tri ostala Evanđelja, vrhunac Matejevog Evanđelja je Isusova smrt i uskrsnuće.   Prvi nagovještaj te teme dat je u 12,40, ali Isusova smrt i uskrsnuće dominiraju naracijom poslije Petrovog priznanja u 16,16, da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”.

______________

Markov odgovor na to pitanje je posve novi tip knjige koji će na kraju postati poznat kao Evanđelje. Matej, Luka, Ivan i drugi će slijediti Marka, ali on je vjerojatno prva osoba koja je napravila takav dokument.” ¹

Ovo je najkraće Evanđelje. Često se naziva i „Drugo Evanđelje“, zbog svog mjesta u biblijskom kanon, tj. odmah nakon Matejevog Evanđelja.  Čitajući Markovo Evanđelje možemo se složiti s R. T. Franceom koji je u svom komentaru ove biblijske knjige napisao da je ovo Evanđelje „pažljivo sastavljen, tečan prikaz izvještaja o Isusu i njegovim učenicima“ ²

AUTOR

Iako ne postoji unutarnji dokaz autorstva, postoji jednoglasan stav rane crkve da je ovo evanđelje napisano od Marka (ili Ivana Marka kako se spominje u Djelima, vidi 12,12.25; 15,37). Podršku Markovom autorstvu tako su dali Irenej, Tertulijan, Polikarp, Klement Aleksandrijski, Origen, Augustin, Euzebije, Justin Mučenik, Jeronim i drugi koji su tvrdili u svojim spisima da je Marko autor ovog Evanđelja, kao Petrov tumač.

Najvažniji dokaz dolazi od Papija (140. god. ) citira još raniji izvor koji kaže da je Ivan Marko bio blizak suradnik Petra, od kojega je i primio informacije o Isusovom učenju i Njegovim riječima. On piše da je „točno zapisao sve čega se mogao sjetiti (iako sve ne u pravom redoslijedu) što je Gospodin rekao ili učinio.“ ³

Markovo autorstvo je kasnije, oko 180. godine u svojoj knjizi Protiv hereza (Adversus haereses), potvrdio i Irenej pišući: „Matej je objavio vlastito Evanđelje Hebrejima na njihovom jeziku, dok su Petar i Pavao propovijedali evanđelje u Rimu i tamo osnovali crkvu. Nakon njihovog odlaska, Marko – Petrov učenik i tumač, pismeno nam je predao suštinu Petrovog propovijedanja. Luka, sljedbenik apostola Pavla, sastavio je knjigu na osnovu evanđelja koje je propovijedao njegov učitelj. Zatim je Ivan, Isusov učenik, koji se također naslanjao na njegove grudi, sam napisao svoje Evanđelje dok je živio u Efezu u Aziji.“

Što se tiče unutarnjih dokaza, ne postoji nijedan tekst u samoj Bibliji koji nedvosmisleno govori o Marku kao autoru ovog Evanđelja. Ipak, postoje određeni tekstovi koji govore o Markovoj povezanosti sa Petrom. Činjenica da se rana Crkva okupljala u kući majke Ivana Marka (Djela 12,12) ukazuje na mogućnost da je Marko imao prilike čuti Petrovo svjedočanstvo o Isusu Kristu. Sam Petar u svojoj Prvoj poslanici piše da je i Marko s njim u Rimu (1. Pt 5,13). Izraz koji Petar koristi, „moj sin“ ukazuje o bliskom i kontinuiranom poznanstvu.

Evanđelje nije došlo do Marka kao Isusova biografija, od početka do kraja, nego kroz Petrovo propovijedanje, usmjereno prema potrebama rane kršćanske zajednice. Dakle, možemo zaključiti da je evanđelje po Marku utemeljeno na Petrovim kazivanjima, ali uređeno i pripremljeno od strane Marka.

Marko nije bio posebno značajna osoba u prvoj Crkvi, pa bi bilo neobično da bude proglašen piscem ako to nije bio. Markovo prvo spominjanje je u svezi s njegovom majkom, čija je kuća služila kao mjesto sastanka za vjernike (Dj 12,12). Kada su se Pavao i Barnaba vratili u Antiohiju iz Jeruzalema, uzeli su sa sobom Marka (Dj 12,25). Markovo sljedeće zapisano pojavljivanje kao Pavlovog i Barnabinog “pomoćnika” je na njihovom prvom misionarskom putovanju (Dj 13,13), ali ih je napustio u Pergi i vratio se u Jeruzalem (Dj 13,13). Pavao je morao biti razočaran ovakvom Markovom reakcijom, jer kad je Barnaba predložio da opet uzmu Marka na svom drugom misionarskom putovanju, Pavao se usprotivio (Dj 15,36-39).

Barnaba je uzeo Marka, koji je bio njegov nećak (Kol 4,10), i otišao s njim na Cipar.

Marko se ponovno pojavljuje u poslanici Kološanima. Pavao šalje pozdrave i od Marka. Izgleda da je s vremenom, Marko počeo ponovno zadobivati Pavlovo povjerenje. Pred kraj Pavlovog života, Marko je u potpunosti zadobio apostolovu naklonost (2 Tim 4,11).

DATUM

Svako od četiriju evanđelja napisano je u različito vrijeme i isprva su odvojeno cirkulirala. Zbog sličnosti u jeziku ili sadržaju, tradicionalno se pretpostavlja da su Matej i Luka koristili Markovo Evanđelju pri pisanju svojih. No, ovo se ne može sa sigurnošću utvrditi.

Engleski teolog Vincent Taylor iznosi svoje zapažanje kako se većina teologa generalno slaže da je Markovo Evanđelje napisano između 60. i 70. godine nove ere ⁴. U  ”Antimarcionitskim prolozima“ se spominje da je „nakon Petrove smrti, Marko napisao Evanđelje na području Italije“. Irenej navodi da je Marko svoje Evanđelje napisao nakon Petrove i Pavlove smrti. ⁵. Kako se tradicionalno smatra da su Petar i Pavao umrli mučeničkom smrću nakon velikog požara 64. godine nove ere, to vrijeme pisanja Markovog Evanđelja smješta u kasne 60-te, ili rane 70-te godine prvog stoljeća. James R. Edwards iznosi pretpostavku da je Markovo Evanđelje napisano oko 65. godine nove ere. ⁶.

S druge strane, Craig Blomberg objašnjava stav da je ovo Evanđelje moglo biti i ranije napisano.

„Možemo to poduprijeti čitanjem Djela apostolskih koja je napisao Luka. Djela su naizgled nezavršena – Pavao je centralna osoba knjige i nalazi se u kućnom pritvoru u Rimu. Time se knjiga naglo završava. Što se događa sa Pavlom? Ne saznajemo iz Djela apostolskih, vjerojatno zato što je knjiga napisana prije nego je Pavao osuđen na smrt.

To znači da se Djela apostolska ne mogu datirati kasnije od 62. godine. Pošto su Djela apostolska drugi dio dvodijelnog djela, znamo da je prvi dio, Evanđelje po Luci, napisan prije toga. Kako je Luka koristio dijelove Evanđelja po Marku, to znači da je Markovo Evanđelje još ranije napisano.

Ako uzmemo po godinu za svako od njih, doći ćemo sa Evanđeljem po Marku ne kasnije od 60. godine, možda čak i krajem 50-tih godina.“ ⁷

Neki znanstvenici zastupaju čak još raniji datum, prije 50-tih godina prvog stoljeća, temeljeći svoje zaključke na datiranju određenih fragmenata Markovog evanđelja pronađenih u Kumranu. ⁸

CILJ

Prvenstvena svrha Markovog pisanja ovog evanđelje jeste da potakne i ohrabri kršćane u Rimu. ⁹. Iz samog Evanđelja možemo dobiti uvid da je pisano za neznabošce. Marko ne uključuje Isusov rodoslov, tumači pojedine hebrejske riječi  (5,41; 7,11,34; 14,36), objašnjava hebrejske običaje  (7,3-4; 14,12; 15,42), koristi rimsko računanje vremena (6,48; 13,35), koristi latinski jezik (5,9; 6,27; 12,15,42; 15,16,39), objašnjava pojedina mjesta i lokacije.

Marko pokazuje kako je i Isus patio. Ovdje je Isus stalno predstavljen kao  onaj koji govori i djeluje potpuno u kontekstu krize. Isto tako, Marko nastoji pokazati kako biti kršćanin u Rimu. Objašnjava židovske običaje (7,2; 15,42), prikazuje Mesiju kao Onoga koji se brine za svoju djecu – učenike, ističe Isusa kao slugu (10,45).

Zato Marko, posvećuje skoro polovinu svog pripovijedanja događajima koji vode do perioda od jednog tjedna i koji kulminiraju Kristovom smrću i uskrsnućem.

LITERARNA STRUKTURA

Evanđelje po Marku je najkraće od svih četiriju evanđelja. Dok Matej prikazuje Isusa kao velikog učitelja, Luka ističe Njegovo zanimanje za one koji su bili na rubu društva a Ivan zapisuje Njegove razgovore koje je vodio licem u lice s raznim ljudima, Marko Ga prikazuje kao Čovjeka na djelu. Njegov je izvještaj ubrzan, uzbudljiv, dojmljiv, slikovit i dinamičan. Markovim očima vidimo Isusa kao Čovjeka sa zadaćom koju će ostvariti.

Evanđelje po Marku je jednostavno organizirano:

1. Prolog (1,1-3)
2. Služba u Galileji (1,14-8,26)
3. Na pomolu je stradanje (8,27-10,52)
4. Posljednje služenje u Jeruzalemu (11,1-13,37)
5. Stradanje i uskrsnuće (14,1.16,20)

Pa ipak, jednostavnost nas ne bi trebala zavarati, jer je Marko sličan Isusu koji je pričao jednostavne usporedbe sa dubokim značenjem: njegov je izvještaj ispunjen snažnim poukama koje će čitatelju nadahnutom Svetim Duhom donijeti po život važna otkrivenja o Bogu koga trebamo ljubiti i služiti Mu svim srcem.

OSNOVNE TEME

Ovo evanđelje  počinje gotovo bez uvoda. Marko prelazi preko Isusova rodoslovlja, Njegovog čudesnog začeća i rođenja. Uopće ne spominje posjet mudraca, objavu koju su doživjeli pastiri niti Herodov plan da ubije novorođenčad. Ništa ne čitamo o Isusovom bijegu u Egipat niti prvih godinama koje provodi kao tesar u Nazaretu. Marko želi čitateljima od samog početka reći da je Isus Krist Sin Božji.

Marko ne spominje rođenje od djevice, vjerojatno zato što želi istaknuti da je Isus vječni Sin. I to naziva Evanđeljem (1,1).  Izraz Sin Božji, koji ukazuje na Isusovo jedinstvo i jednakost s Bogom, osnova je cijelog Evanđelja po Marku.

Nakon kratkog uvoda, Marko počinje s izvještajem o Isusovoj službi u Galileji. On iznosi niz kratkih, djelima ispunjenih opisa.

Korisno je usporediti Markov pristup s pristupom ostalih evanđeoskih pisaca. U Matejevom evanđelju prvi veći događaj u Isusovoj službi je Govor na gori (Matej 5-7), ali ga Marko uopće ne spominje. Luka je usredotočen na Isusovu propovijed u Nazaretu (Luka 4,14-30), ali Marko ni nju ne spominje. Za Ivana je najvažniji početak čudo učinjeno u Kani, ali Marko ni njega ne spominje. Svaki pisac, nadahnut Svetim Duhom, daje osobni izvještaj o životu i radu ovog nevjerojatnog Čovjeka, našeg Spasitelja i Gospodina.

U svom evanđelju, Marko stavlja veći naglasak na Isusovo djelovanje, nego na Njegovo učenje (18 čuda i 4 usporedbe). Isus ima suverenu vlast nad svim: bolestima, invaliditetom, prirodom, demonima.

Isusa je u Galileji slijedilo mnoštvo ljudi. Neko vrijeme je bio senzacija, ali na obzorju su se već okupljali oblaci koji su naviještali oluju. Pokret je dostigao kritičnu točku kad je Isus nahranio pet tisuća ljudi. Oduševljenje je zahvatilo ljude koji su naumili Isusa okruniti za kralja, ali je On odbio ponudu. Mnogi su se razočarano okrenuli od Njega (6,33-46). I kao mračni nagovještaj događanja koja čekaju Isusa, Marko nas podsjeća na sudbinu Ivana Krstitelja koji je također bio popularan u to vrijeme (6,14-22)

Ovdje postoji dominantno Isusovo kretanje prema križu. Od 8,31 Isus i Njegovi učenici su na “putu” (9,33; 10,32), od Cezareje Filipove na sjeveru, preko Galileje, do Jeruzalema na jugu. Ostatak izvještaja je posvećen posljednjem tjednu (11,1-16,8). Stoga su neki i prozvali ovo evanđelje Pasijom sa uvodom.

Marko posljednjim danima Isusovog zemaljskog života posvećuje, kao i drugi evanđeoski pisci, nesrazmjeran prostor s obzirom na vrijeme koje obuhvaćaju – šest od ukupno šesnaest poglavlja. Kod Mateja je to sedam od dvadeset osam, kod Luke šest od dvadeset četiri, a kod Ivana deset od dvadeset jednog poglavlja. Koliko god Isusov život i nauk bili važni, Njegova su smrt i uskrsnuće još važniji.

Svaka Isusova riječ i djelo tijekom posljednjeg tjedna prepuni su značenja. Od Njegovog dramatičnog ulaska u Jeruzalem i javnog čišćenja hrama. Isus je vjerojatno rano u ponedjeljak prokleo smokvu, ali se nešto veoma značajno dogodilo prethodne večeri. Marko to ne spominje, ali Luka zapisuje da je Isus ugledao voljeni grad i zaplakao nad njim; prorekao je da će Jeruzalem opkoliti tuđinska vojska i razoriti ga (Luka 19,41-44). Zatim sljedeće jutro proklinje smokvu. Veza je očita.

Za vrijeme Posljednje večere Isus je upozorio učenike na kušnju koja ih čeka. Posebno je spomenuo Petra, upozoravajući ga da će biti cilj posebnog Sotoninog napada (Luka 22,31-34). Ali, kasnije, u vrtu, umjesto da se mole, učenici su spavali. Kad je kušnja došla, učenici su isprva na silu pokušali uzvratiti silom. Petar je izvukao mač i počeo udarati oko sebe (Ivan 18,10.11). Kad su ovi slabašni napori učenika propali, svi su se razbježali.

Stope Isusa iz Nazareta vodile su od Galileje do Jeruzalema, neizbježno sve do Golgote. Golgota i ono što je slijedilo odvaja Isusa od svih drugih vjerskih učitelja što ih je svijet poznavao. Drugi su ostavili mudre pouke, činili ljubazna djela, okupljali sljedbenike i postali središte pokreta koji su nakon njihove smrti prerasli u svjetske religije. Ali je samo Isus nakon svoje smrti uskrsnuo i vlada kao živi Spasitelj. I to čini presudnu razliku.

__________________

“Luka i Teofil su dijelili dvije ljubavi: ljubav prema Kristu i ljubav prema činjenicama. Oni nisu htjeli legende, oni su htjeli istinu. I tako je doktor Luka počeo razvrstavati istinu i slati činjenice Teofilu. Rezultat je bio dijelom pismo a dijelom istraživački rad.” ¹

Svatko tko je s iskrenim pristupom čitao Evanđelje po Luci, vjerojatno bi se složio s tvrdnjom da je ono kroz cijelu kršćansku povijest „informiralo, upućivalo i nadahnjivalo čitatelje“. ²

AUTOR

Kao i kod ostalih Evanđelja, ne postoji nijedan rukopis koji izričito navodi ime autora. Potvrdu Lukinog autorstva nalazimo u izvan biblijskim tekstovima, kao što su npr. Muratorijev kanon, kod Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Origena, Tertulijana, Euzebija i Jeronima. Svi oni, ne samo da potvrđuju Luku kao autora Evanđelja, nego i kao autora Djela apostolskih. Dakle, vanjski dokazi su i jednoglasni i rani.

Evanđelista Luka je bio obraćenik iz poganstva. On je osim evanđelja napisao i Djela apostolska. Iz teksta u Djelima 1,1 saznajemo da je pisac “prvu knjigu napisao” prije Djela apostolskih. Kao suradnik apostola Pavla kojeg je pratio na putovanjima, Luka je bio svjedok i sudionik velikog kršćanskog pokreta koji se širio Rimskim Carstvom.

Ova bliska povezanost s apostolom Pavlom ne samo da je pomogla Luki da shvati smisao i cilj kršćanske Crkve — koja nije ustuknula pred carevim zahtjevom da bude štovan kao bog — već i da iz pouzdanog izvora stekne dublje spoznaje o Čovjeku koji je bio razlog nastanka Crkve: Isusu Kristu. Luka je nadahnut Svetim Duhom napisao dva djela koja bismo mogli nazvati “Podrijetlo i povijest kršćanske Crkve”.

DATUM

Kada se govori o datiranju ove knjige, onda se ono temelji na dva elementa: odnos Lukinog Evanđelja prema ostalim Evanđeljima i odnos Lukinog Evanđelja prema Djelima apostolskim. Prvo djelo je Evanđelje, napisano i predano Teofilu prije nego što su nastala Djela apostolska (Djela 1,1).

Leon Morris piše da postoje tri datuma oko kojih teolozi spore, kao vrijeme pisanja ovog djela, a to su: oko 63. godine, između 75.-85. godine, ili početkom drugog stoljeća. Svaka strana ima razloge zašto zastupa baš taj datum. Za prvi datum se navode razlozi poput izostanka opisa Pavlove smrti u Djelima, nespominjanje Pavlovih poslanica, nespominjanje u Djelima nijednog događaja koji se zbio nakon 62. godine (kao što su Jakovljeva smrt, Pavlova smrt ili razorenje Jeruzalema).

Nadalje, postoje pretpostavke da su Lukino Evanđelje i Djela napisani oko 70. godine, tj, vremena razorenja Jeruzalemskog hrama. Postoje argumenti koji se koriste u prilog tezi da je Luka svoje knjige napisao neposredno prije toga datuma, ali  isto tako i za mišljenje da su oba djela napisana neposredno nakon spomenute godine. ³

Jedan od tekstova koji se koriste kao pomoć pri određivanju datuma jeste i Luka 1,1 gdje se spominje da su „mnogi preduzeli da napišu izvještaj o događajima“ iz Isusovog života, što bi prema nekim tvrdnjama moglo značiti vremensko razdoblje od nekoliko decenija. ⁴

Teolozi pretpostavljaju da bi jedan od tih izvještaja, ili izvora moglo biti i Markovo Evanđelje. Neki su izračunali da je skoro polovina Markovog teksta (320 od 661 stiha) citirana u Lukinom Evanđelju ⁵ Ako su ovakvi zaključci točni, onda datum pisanja Lukinog Evanđelja dolazi nakon Markovog Evanđelja.

CILJ

Budući da je Teofil bio Grk, obraćenik iz neznaboštva, Luka je u svojem obraćanju njemu posebno imao na umu Grke i neznabošce koji su pripadali crkvenoj zajednici, ali nije zanemario ni Isusove židovske korijene. Luka je bio svjestan važnosti hebrejskog naslijeđa u Starom zavjetu. Vodio je računa da poveže Novi zavjet sa Starim. Matej je prvenstveno pisao Židovima i zato je naglašavao Isusovu mesijansku ulogu. Marko je pisao Rimljanima. On je u svojem evanđelju prikazao kako Isus prolazi zemljom šireći vijest o Božjem kraljevstvu.

Ivan je bio veliki mislilac u čijem evanđelju upoznajemo Isusa kao Riječ, Stvoritelja i Božjeg Sina. Međutim, Luka ima na umu neznabošce kojima predstavlja Isusa, Sina Čovječjeg, Spasitelja svijeta i Prijatelja ljudskog roda. Univerzalni karakter spasenja osnovna je tema evanđelja pa tako Luka u rodoslovlju prati Isusovo podrijetlo sve do Adama i povezuje Ga s Bogom, dok se u Evanđelju po Mateju rodoslovlje završava s Abrahamom, ocem hebrejskog naroda (Luka 3,23-38; usporedi Matej 1,1-17).

Luka navodi dvostruki cilj svojeg pisanja: prikazati što se sve “po redu” dogodilo (Luka 1,3) i uliti ljudima sigurnost u veliki nauk novog doba. Steći pouzdanje u istinu kakva je u Isusu, jedan je od ciljeva njegovog evanđelja.

LITERARNA STRUKTURA

Evanđelje po Luki prvenstveno je namijenjeno neznabošcima. Luka je bio neznabožac (što se vidi u tekstu u Poslanici Kološanima 4,10-14), kao i Teofil kojem je evanđelje bilo upućeno.

Ovo je najduža je knjiga u Novom zavjetu. Neka čuda opisana su samo u ovoj knjizi, kao što su uskrsenje udovičinog sina iz Naina (Luka 7,11-18) i izlječenje sluge velikog svećenika (Luka 22,50.51). (Ostala čuda zabilježena su u sljedećim tekstovima: Luka 5,4-11; 13,11-17; 14,1-6; 17,11-19) Mnoge usporedbe samo je Luka zapisao, među kojima su i neke vrlo poznate: o milosrdnom Samarijancu (Luka 10,30-37), o bogatom nerazumnom mladom knezu (Luka 12,16-21), o izgubljenom sinu (Luka 15,11-32), o bogatašu i Lazaru (Luka 16,19-31), o farizeju i cariniku (Luka 18,10-14). Priča o Zakeju (Luka 19,1-10) također je Lukin jedinstveni doprinos izvještaju o Isusovom životu.

Nadahnut Svetim Duhom Luka tvrdi da je proučio povijesne izvještaje, da je razgovarao s očevicima (Luka 1,2) i da je onda “ispitavši sve od početka po redu pisao” da bi čitatelji mogli “poznati temelj” istine o Isusu i Njegovoj Radosnoj vijesti (Luka 1,3.4).

Luka nije bio samo liječnik, već i temeljiti povjesničar. On na početku evanđelja smješta izvještaj o Isusu u povijesni okvir: Herod je bio judejski kralj (Luka 1,5), car August vladao je Rimskim Carstvom (Luka 2,1), svećenik Zaharija služio je u Hramu u Jeruzalemu (Luka 1,5.9).

Luka u 3. poglavlju navodi nekoliko suvremenika Ivana Krstitelja, Isusovog prethodnika, koji su u to vrijeme bili na određenim položajima. Luka na taj način smješta izvještaj o Isusu među povijesne osobe, u stvarno vrijeme i time odbacuje svaku mogućnost da Evanđelje bude povezano s mitologijom. Njegovi čitatelji u strahopoštovanju moraju prihvatiti činjenicu da je Isus stvarna osoba i da je preko Njega Bog u povijest uveo “Spasitelja — Krista, Gospodina” (Luka 2,11).

Drugi veliki dio, koji se bavi pripremom Sina čovječjega za javnu službu (3,1–4,13). Ivan Krstitelj u 3. poglavlju Evanđelja po Luki ostvaruje svoju jedinstvenu i ključnu ulogu u povijesti spasenja. Uputivši Židovima poziv da pristupe obredu krštenja, Ivan Krstitelj je postavio novo načelo: krštenje je prilika da javno odbace stari, grešni način života i pripreme se za Mesijin dolazak. Ivan Krstitelj je na taj način uveo simbolični čin odbacivanja grijeha i posvećenja novom načinu života kao građani mesijanskog kraljevstva koje je uskoro trebalo biti uspostavljeno.

Ostatak Evanđelja bavi se Isusovom službom u Galileji (4,14–9,50), njegovim putovanjem u Jeruzalem (9,51–19,27) i njegovom službom i mukom u Jeruzalemu (19,28–24,53).

Luka je znao da su mnogi ljudi pisali o događajima koji su potresali Jeruzalem i okolna mjesta, događajima koji su se ticali Isusa Krista. Njegov rad temeljio se na izvještaju mnogih “koji su od početka bili očevici i sluge Riječi” (Luka 1,2), odnosno učenika i drugih Isusovih suvremenika. Luka je bio u osobnom dodiru s njima (kao što su apostol Pavao i drugi vođe među apostolima) i vjerojatno je poznavao evanđelja koja su napisali Marko i Matej. Luka očito nije bio svjedok Isusovog života, ali se iskreno obratio Kristu i bio pouzdan pisac izvještaja o Isusu.

OSNOVNE TEME

Dok čitamo evanđelja i Novi zavjet uopće, zapazit ćemo da su u svim ovim knjigama iznijete nevjerojatne tvrdnje ne samo o tome što je Isus činio, već što je još važnije, tko je bio.

Stanovnici Njegovog rodnog grada bili su u početku oduševljeni što vide Isusa koji se, nakon mnogih učinjenih čuda, vratio u Nazaret, i “svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta” (Luka 4,22). Međutim, njihova reakcija na Njegov ukor pokazala je kakav ih je duh uistinu pokretao.

Nakon što je otkrio svoju vlast nad prirodom (Luka 8,22-25), silu nad nečistim duhovima (redci 26-35), moć nad bolestima (Luka 5,12-15; 8,43-48), sposobnost da nahrani pet tisuća ljudi s vrlo malo hrane (Luka 9,13-17), silu nad smrću (Luka 8,51-56) — Isus je suočio svoje učenike s dva pitanja: prvo, što drugi misle o Njemu; drugo, što učenici misle o Njemu. On im nije postavio ta pitanja da bi saznao nešto što već nije znao, već da bi im pomogao shvatiti da će poznavanje Njegove naravi zahtijevati od njih posvećenost koja će ih stajati svega.

Među mnoštvom koje je slijedilo Isusa bilo je mnogo učenika, ljudi koji bi Ga slijedili kao što bi učenici slijedili svojeg učitelja. Međutim, Kristov zadatak obuhvaćao je mnogo više od poučavanja. Trebao je izgraditi zajednicu otkupljenih, Crkvu koja će odnijeti Njegovu vijest o spasenju do kraja Zemlje. Zato su Mu bili potrebni ljudi koji će biti više od učenika. “Dozva svoje učenike te od njih izabra Dvanaestoricu, koje prozva apostolima.” (Luka 6,13) “Apostol” je onaj tko je poslan s posebnom viješću. Luka se koristi ovom riječju šest puta u evanđelju i više od dvadeset pet puta u Djelima apostolskim (Matej i Marko koriste je samo jednom).

Dvanaestorica nisu bila izabrana prema stupnju obrazovanja, ekonomskom i društvenom položaju, moralnoj uzvišenosti ili nečemu drugom što bi ih obilježilo kao posebno vrijedne. Bili su obični ljudi skromnog podrijetla: ribari, carinik, zelot, sumnjalica, i jedan za kojeg se  ispostavilo da je izdajica. Pozvani su samo zbog jednog razloga: da budu predstavnici Kralja nad kraljevima.

Evanđelje po Luki katkad se naziva “ženskim evanđeljem” zato što se u njemu više nego u drugim evanđeljima opisuje Isusova brižljiva skrb za potrebe žena i njihova uključenost u Njegovu službu.

U Isusovo vrijeme, kao i u nekim kulturama u današnje vrijeme, žene nisu bile jako cijenjene. Neki ovdašnji Židovi zahvaljivali su Bogu što nisu robovi, neznabošci ili žene. Grčko i rimsko društvo katkad se još gore ophodilo prema ženama. Rimska kultura je do krajnjih granica razvila odobravanje razvrata. Često se događalo da je muškarac osim žene, s kojom je stupao u brak samo s ciljem da dobije buduće nasljednike svoje imovine, imao i priležnice.

U takvim prilikama u kojima se sa ženama postupalo loše, Isus je donio radosnu vijest da su žene Abrahamove kćeri (vidi Luka 13,16). Koliko su žene iz tog vremenskog razdoblja bile sretne kada su čule da su Božja djeca i u Božjim očima jednako vrijedne kao i muškarci! Danas poruka upućena ženama u svim narodima ostaje ista: svi smo mi, i muškarci i žene, jedno u Kristu Isusu.

Od tri sinoptička evanđelja, u Evanđelju po Luki se najčešće govori o Isusovom odnosu sa Svetim Duhom. Matej 12 puta bilježi djelovanje Svetoga Duha, Marko 6, a Luka 17 u evanđelju i 57 puta u Djelima apostolskim. Od Isusovog začeća (Luka 1,35) do neposrednog izvršenja Njegovog sveopćeg poslanja (Luka 24,44-49), Luka prati praktičnu vezu između Isusa i Svetoga Duha. Ova povezanost tvori osnovu za razumijevanje Spasiteljeve službe. Isto tako, Luka ukazuje na važnost molitve u Isusovom životu i radu. U potpunosti Bog, jedno s Ocem i Duhom, Isus nam je u svojoj ljudskoj naravi ostavio primjer molitve.

Početak Isusovog poslanja bio je povezan s djelovanjem Svetoga Duha. Prema evanđelistu Luki, Ivan Krstitelj, koji je krštavao vodom, prorekao je da će Onaj koji bude došao nakon njega krštavati Duhom (Luka 3,16). Prigodom Isusovog krštenja i Otac i Sveti Duh potvrdili su istinitost Njegove uloge u otkupljenju U uvodu propovijedi koju je održao u Nazaretu, Izaijino proročanstvo o Mesiji primijenio je na sebe: “Na meni je Duh Gospodnji.” (Luka 4,18) Duh je bio Isusov stalni pratilac, koji je prebivao među Njegovim sljedbenicima kada Isus više nije bio s njima (Ivan 16,5-7). I ne samo to, Isus je obećao da će Bog dati dar Svetoga Duha onima koji Ga traže (Luka 11,13). Duh koji je povezivao Krista s Ocem i bio uključen u plan spasenja isti je onaj Duh koji je pružao snagu učenicima na njihovom putu vjere. Iz toga zaključujemo da je Duh imao ključnu i važnu ulogu u kršćanskom životu: hula na Svetoga Duha je najveći grijeh (Luka 12,10).

Između mnogih Isusovih molitava, neke su zabilježene samo u Evanđelju po Luki. William Barclay ga naziva „Evanđeljem molitve“. Zapazite sljedeće događaje koji prikazuju Isusa u molitvi u važnim trenutcima u Njegovom životu.

1. Molio se prigodom svojeg krštenja (Luka 3,21). On nije bez molitve stupao na tu široku pozornicu svoje javne službe, koja će Ga na kraju odvesti na golgotski križ.

2. Molio se prije nego što je izabrao svojih dvanaest učenika (Luka 6,12.13). Nijedan vođa nasumice ne bira svoje sljedbenike. Međutim, Isus nije birao samo sljedbenike, već one koji će se potpuno poistovjetiti s Njime i Njegovom službom.

3. Molio se za svoje učenike (Luka 9,18). Od učenika se tražilo da budu potpuno posvećeni Kristu i da shvate tko je On. Da bi Dvanaestorica to mogla ostvariti, Isus “moljaše se Bogu nasamo”, a zatim je pred njih stavio izazov postavivši im pitanje: “A za koga me vi držite?” (Luka 9,20)

4. Molio se prije svojeg preobraženja (Luka 9,28-36) kada je s Neba dobio drugu potvrdu da je On Božji “Izabranik”. Kušnje koje je dotada podnio i koje će uslijediti nisu mogle promijeniti najbliskije veze između Oca i Sina. Nakon molitve učenici su sami “bili očevici njegova [božanskog] veličanstva” (2. Petrova 1,16).

5. Molio se u Getsemaniju (Luka 22,39-46). Ovo je možda najvažnija molitva u povijesti spasenja. Spasitelj ovdje povezuje Nebo i Zemlju, i time utvrđuje tri osnovna načela: Božja volja i namjera su na prvom mjestu; trebamo biti posvećeni ispunjavanju Božje volje čak i po cijenu života; primit ćemo snagu za pobjedu svake kušnje na putu ispunjavanja Božje volje.

6. Molio se stavljajući svoj život u Božje ruke (Luka 23,46). Svojim posljednjim riječima izgovorenim na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, Isus ukazuje na krajnji cilj molitve. Njom moramo biti neprestano povezani s Bogom u svim životnim prilikama.

Biblija od Postanka do Otkrivenja sadrži izvještaj o Bogu koji traži izgubljeno čovječanstvo. Luka prikazuje ovu istinu trima važnim usporedbama: o izgubljenoj ovci (Luka 15,4-7), izgubljenom novčiću (redci 8- 10) i izgubljenom sinu (redci 11-32).

Luka je kao liječnik i učen čovjek bio upoznat s ulogom autoriteta. Bio je upoznat s autoritetom filozofije u grčkom obrazovanju i odgoju. Poznavao je autoritet rimskog zakona u građanskim pitanjima i ulozi vlasti. Kao Pavlov pratilac na putovanjima, susreo se s crkvenim autoritetima u crkvama koje je apostol osnivao. Luka je na taj način shvatio da se autoritet nalazi u osnovi položaja svakog čovjeka, institucija, državnih funkcija, učiteljevog odnosa prema svojim sljedbenicima.

Upoznavši se s različitim vrstama autoriteta na svim razinama moći, Luka  je otkrio čitateljima da u Isusu i Njegovom autoritetu postoji nešto izuzetno. Rođen u drvodjeljinom domu, odrastao u malom galilejskom gradu Nazaretu u kojem je proveo trideset godina, prema ovozemaljskim mjerilima ni po čemu velikom poznat, Isus se svojim naukom i službom suprotstavio svima — rimskim vladarima, židovskim učenim ljudima, rabinima, običnim ljudima, svjetovnim i vjerskim moćnicima. Njegovi sugrađani “divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta” (Luka 4,22).

Božje kraljevstvo je važna tema kojoj Isus u svojem nauku pridaje značajno mjesto. Ovaj izraz javlja se skoro pedeset puta u Evanđelju po Mateju, šesnaest puta u Evanđelju po Marku, oko četrdeset puta u Evanđelju po Luki i triput u Evanđelju po Ivanu. Bez obzira na to spominje li se u Gospodnjoj molitvi, u Govoru na Gori ili drugim Isusovim propovijedima i usporedbama, Božje kraljevstvo označava ono što je Bog učinio u prošlosti za ljudski rod dok se bavi problemom grijeha i odlučno vodi veliku borbu sa Sotonom do konačnog kraja. Božje kraljevstvo drugačije je od svih kraljevstava na Zemlji zato što nije ovozemaljsko.

Ulazak u Božje kraljevstvo ne ovisi o nečijem statusu ili položaju, bogatstvu ili siromaštvu. Luka, zajedno s drugim piscima evanđelja, ukazuje da čovjek mora doći Isusu s potpunim pokoravanjem, potpunom ovisnošću i djetinjim povjerenjem; to su osobine onih koji ulaze u Božje kraljevstvo. Oni se moraju biti spremni odreći svega ako je potrebno; jer sve ono čega se ne bi željeli odreći, ne samo da bi se nadmetalo s Isusom, već bi i pobijedilo. Isus i Njegovo pravo na naš život i svako područje našeg života, najviša je vrijednost. To je logično zato što samo po Njemu postojimo. Zato Mu trebamo biti potpuno odani.

Tijekom svojeg života Isus je znao da je križ neizbježan. U evanđeljima riječ “morati” često ukazuje na Isusove patnje i smrt (Luka 17,25; 22,37; 24,7; Matej 16,21; Marko 8,31; 9,12; Ivan 3,14). On mora poći u Jeruzalem. Mora doživjeti patnju. Mora biti odbačen. Mora biti uzdignut itd. Ništa nije moglo odvratiti Božjeg Sina od odlaska na Golgotu.

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14) Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

___________________

AUTOR

Pitanje autorstva ovog Evanđelja namjerno je smješteno u domenu anonimnosti, možda zato što se smatra da je Sveti duh njegov stvarni autor (Ivan 16,13 — naziv “Ivanovo“ dodat je kasnije).  Autor, s očitom skromnošću,  sebe naziva jednostavno “onim učenikom” (21,23), “učenikom  kojega je Isus ljubio” (r. 20), učenikom „koji ovo svjedoči i ovo napisa“ (r. 24).

Rana crkvena tradicija ovog “ljubljenog“ učenika prepoznaje, identificira kao Ivana, Zabedejevog sina. U svom djelu Protiv hereza, Irenej piše: „Ivan, učenik Gospodnji koji je ležao na njegovim grudima, objavio je Evanđelje dok je boravio u Efezu, u Aziji.“ ²

Podrška ovom tradicionalnom mišljenju je činjenica da se taj neimenovani učenik često družio s  Petrom, kako u Evanđelju (1,35-42; 13,23-25; 20,1-9; 21,7.15-23), tako i drugdje u Novom zavjetu (Marko 5,37; 9,2; 14,33; Luka 22,8; Djela 3,1.11; 4,13; Galaćanima 2,9).

Osim Ireneja i Polikarp, Klement Rimski, Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Origen, Euzebije, Jeronim, Augustin također vide Ivana kao pisca četvrtog Evanđelja.

DATUM

Široko je prihvaćeno da je vrijeme pisanja Evanđelja — na kraju prvog stoljeća. Može biti, čak, da je Ivanovo Evanđelje i posljednja napisana knjiga Novoga zavjeta (95-100 n.e.). Povod za pisanje je prijetnja smrti koja se nadvila nad “ljubljenim“ učenikom (21,20-24).

Jedan od argumenata za datiranje knjige na kraju prvog stoljeća nalazi se u tekstu 9,22: „Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom.“ Postoji među teolozima stav da se ovo „izopćavanje“ iz Sinagoga provodila nakon razorenja jeruzalemskog hrama 70. godine.

Klement Rimski je pisao da je Ivanovo Evanđelje napisano nakon tri sinoptička Evanđelja. S njim su se slagali Irenej, Origen, Jeronim, Euzebije.

CILJ

Namjera, svrha Četvrtog Evanđelja otvoreno je izrečena u Ivanu 20,30.31. Materijal u Evanđelju selektiran je “da vjerujete da Isus jest Krist Sin Božji, i da vjerujući imate život u ime Njegovo“. Međutim, Paul Minear smatra da pod površinom ove izjave leži dublji sadržaj. On smatra da je Četvrto Evanđelja objavljeno na točki prelaska između generacije koja je Isusa osobno poznavala i druge generacije koja ga je poznavala samo na osnovu svjedočenja drugih ³.

U Četvrtom Evanđelju imamo obilje dokaza koji podupiru jednu ovakvu tezu. U tekstu u 21,2-23 govori se o pričama kako “onaj učenik koga Isus ljubljaše“ neće umrijeti, nego da će živjeti dok se Isus ponovno ne vrati na Zemlju. Tekst u 23. stihu utišava te priče, pojašnjavajući Isusove riječi na kojima su se one temeljile. Prema tome, Četvrto Evanđelje je pisano u atmosferi opasnosti od smrti koja se bila nadvila nad “ljubljenim“ učenikom, koji je bio posljednja živa karika s onima koji su Isusa poznavali fizički. Bila je prisutna opasnost da će njegova smrt drugu generaciju zaviti u stanje konfuzije i nesigurnosti. Što će biti s njima, bez ruke onih koji su Isusa osobno poznavali i razgovarali s Njime?

Namjera Evanđelja bila je da tu drugu generaciju uvjeri da odsustvo jednog živog apostola neće biti prepreka njihovom kršćanskom iskustvu. Djelo Evanđelja nastavit će se bez Ivana. Zapazimo da je izjava o namjeri Evanđelja, u tekstu u 20,30.31, nastala posle događaja s “nevjernim Tomom“, u tekstu u 20,24-29. Isus, u 29. stihu, kaže: “Pošto me vide vjerovao si; blago onima koji ne vidješe i vjerovaše.“ Toma je predstavnik svih učenika koji su vidjeli i fizički dodirnuli Isusa, dok su Isusove riječi upućene onima kojima je ta prednost bila uskraćena. Očigledno je da fizičko viđenje i osobni dodir nisu od ključnog značaja za izgrađivanje vere.

Blagoslov je, u trećem licu, izgovoren nad onima koji ne vide uskrslog Krista, a ipak vjeruju. Kada govorimo o drugoj generaciji (31. stih), odgovor vjere dolazi kao odgovor na sâmo pisano Evanđelje. Prema tome, neposredna namjera Četvrtog Evanđelja bila je da uvjeri drugu generaciju da, kao kršćani, sasvim uspješno mogu “funkcionirati“ i u odsutnosti živih apostola. Generacija koja je imala samo pisana Evanđelja nije bila u nepovoljnijem položaju od onih koji su imali osobni dodir s Isusom ili nekim od Njegovih učenika.

Namjera Evanđelja se, na mnogo načina, pojavljuje u cijelom tekstu. Isus u 17,2 izjavljuje da ima vlast da podari vječni život svakome koga mu daje Njegov Otac. U kasnijem djelu poglavlja postaje jasno da On misli na dvije jasno odvojene grupe. Jedna grupa su učenici koje je očuvao u vjeri, s izuzetkom Jude (12. stih). Druga grupa su oni “ koji će na njihovu riječ vjerovati u mene“, odnosno, riječi Njegovih učenika (20. stih).

Osim toga, izražena je i razlika između onih koji vjeruju na osnovu fizičkog dodira s Isusom i onih koji nisu vidjeli, ali su vjerovali radi riječi Njegovih učenika.

Tu je i aluzija na drugu generaciju, u figuri čokota i loza (15,1-7).  Isus je čokot, Njegovi učenici loze, a rod koji donose, to je druga generacija, čiji se kontakt s Isusom uspostavlja jedino preko Njegovih učenika. Čini se prikladnim da drugu generaciju vidimo i u izvještaju o Isusovom pojavljivanju pred sedmoricom učenika kraj Galilejskog jezera (21,1-14). Bez Isusa, učenici nemaju uspjeha u svojim pokušajima da uhvate ribe. Ali, kad su poslušali Isusovu uputu, njihova žetva je ogromna. Priča crta isti klišej kao i metafora o čokotu i lozama. Prvobitni čitatelji Evanđelja bili bi poistovjećeni s ribom koju su uhvatili učenici.

Minear komentira ovo: “Oni će shvatiti da je Isus imao na umu njihovo obraćenje i da će nastaviti svoju prisutnost u njihovoj sredini“ ⁴.

Među druge aluzije na drugu generaciju može se uvrstiti “druge ovce“ iz 10,16 i činjenica da u Četvrtom Evanđelju Isusove učenike obično regrutiraju određeni posrednici, a ne Isus osobno. Ivan Krstitelj šalje Isusu dvojicu učenika (1,35-37), Andrija nalazi svog brata Petra (40-42), Filip poziva Natanaila (45-47), dok žena Samarjanka dovodi sa sobom cijeli svoj grad (4,28-30). Na ovakav, više puta ponovljen način, autor šalje signale i poručuje da za pun učenički status nije neophodan lični poziv od Isusa.

Evanđelje po Ivanu pisano je novoj generaciji u vrijeme velikog prelaska, tranzicije. Kakvu poruku je Ivan namjeravao iznijeti toj novoj generaciji? Vjerujemo da je poruka koju je pripremio jasno vidljiva kada usporedimo Isusova čuda u Četvrtom Evanđelju s onima u Mateju, Marku i Luki. U svakom od onih drugih Evanđelja Isus, čineći svoja čuda, uvijek iznova koristi dodir (Matej 8,3.4.14.15; 9,18-25.29.30; 14,29-31; 20,34; Marko 1,29-31:40-42; 5,21-43; 7,31-35; 8,22-26; 9,25-27; Luka 4,40; 5,12.13; 7,14.15; 8,40-56; 13,13; 22,51). Međutim, u Ivanovom Evanđelju element dodira je upadljivo odsutan.

Prilikom svadbe u Kani (2,1-11) voda je pretvorena u vino bez ikakvog fizičkog dodira s Isusove strane. Sina “carevog čovjeka“ u Kapernaumu Isus liječi dok se sâm nalazi u Kani, oko 26 kilometara od Kapernauma (4,46-54)! Isus, također, propušta dodirnuti uzetog čovjeka u banji Bethzathi (5,1-15). U 9. glavi čitamo kako Isus glinom maže oči slijepog čovjeka, ali se čudo događa tek nakon što je čovjek oprao oči u Siloamskoj banji, udaljenoj odatle više od jednog kilometra (6.7). U 11. glavi čitamo kako Isus sa određene udaljenosti poziva Lazara iz groba.

Isus nema potrebu da ga prvo prodrma i izvuče napolje. Zajednički imenitelj za sve ove “znake“ je izostajanje fizičkog dodira za vrijeme događanja čuda. Očigledno je da udaljenost nije nikakva prepreka za primanje Isusovih blagoslova. Na taj način činjenicom da je lišena osobnog kontakta s Isusom, druga generacija nije nimalo oštećena.

Činjenica je, također, da se svako od gore spomenutih čuda zbiva snagom Isusovih riječi. On kaže slugama na svadbi u Kani: “Napunite“ i “zagrabite“ (2,7.8). “Kraljevskom službeniku“ Isus kaže: “Idi, sin tvoj živi!“ (4,50) Uzetom čovjeku kaže: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ (5,8). Slijepom čovjeku: “Idi, operi se“ (9,7). Lazaru: “ Lazare, izlazi“ (11,43). U svakom od ovih slučajeva Isusovu namjeru izvršavaju Njegove riječi, a ne Njegov fizički dodir.

Za drugu generaciju, poruka koja dolazi preko ovih prizora je sila Isusovih riječi, sila koja savlađuje prepreke prostora. Njegova riječ vrijedna je koliko i Njegov dodir! Njegova je riječ podjednako moćna i na distanci i kad je blizu. Iako služi jedino preko pisane stranice, ona i dalje zadržava svoju moć da spašava i liječi. I upravo kroz tu Riječ Sveti duh služi potrebama druge generacije (14,26.27). U stvari, na osnovu tekstova o Svetome duhu u 14. do 16. glave, možemo dokazati da prisutnost Svetoga duha čini da fizička odvojenost od Isusa postane — prednost (16.7).

Zaista nije čudo što tako mnogo ljudi prvo mjesto daje upravo Četvrtom Evanđelju! To je jedino Evanđelje koje je posebno namijenjeno drugoj generaciji, onima koji nisu imali nikakvog fizičkog dodira ni s Isusom, niti s bilo kim tko je imao takav kontakt s Njime. I na nas danas se odnosi taj nedostatak druge generacije. Nema sumnje da bismo i mi žarko željeli dobiti Tominu prednost, čija je vjera, gledanjem, bila potpuno potvrđena. Mi smo, u duhovnom smislu, dio te druge generacije.

To Evanđelje je, dakle, pisano i za nas! Ono Isusa predstavlja jednoj novoj generaciji — svakoj generaciji koja je došla poslije prve.

Što to Evanđelje poručuje našoj generaciji? Ono nam priopćava da Božje prividno odsustvovanje u našem vremenu nije prepreka moćnom Isusovom djelovanju preko Duha. Njegova Riječ vrijedna je koliko i Njegov  dodir. Sve prednosti koje su bile dostupne u kontekstu Isusove službe u tijelu, Njegove fizičke službe, dostupne su i danas kroz Njegovu Riječ!

Evanđelje nas uči i tome kako da steknemo te prednosti. U svakoj priči o čudu, da bi čudo moglo da se dogodi, po neko ljudsko biće je moralo da igra aktivnu ulogu. Prije nego što su imale priliku da uzmu vino, sluge su morale da sipaju vodu; uzeti čovjek je morao da ustane i skupi ono na čemu je ležao; slijepi čovjek je morao da ide u Siloamsku banju i da se tamo opere.

Implicitna, prešutna poruka za čitatelje Evanđelja je dvostruka: (1) Čitatelj mora poznavati Isusove riječi i postati svjestan njihove primjene na svoju osobnu situaciju. Pažljivo, ozbiljno proučavanje ovog Evanđelja zapravo je velika živa zamjena za odnos licem k licu koji su učenici imali s Isusom. (2) Čitatelj mora izvršiti ono što Isus traži. Isusova sila koja djeluje kroz Duha pratitelj je onoga što čitatelj čini u poslušnosti Njegovim riječima. Četvrto Evanđelje napisano je da bi oni koji nisu vidjeli mogli vjerovati (20,29-31). Čitajući i primjenjujući Evanđelje na sebe, vjernici primaju život koji je Isus davao od sebe, fizički boraveći na ovoj Zemlji.

LITERARNA STRUKTURA

Evanđelje počinje uvodom, ili Prologom (1,1-18) i završava se Epilogom (Ivan 21). Tekst od Ivana 1,19 do 12,50 koncentrira se na Isusovu službu, dok tekst od 13,1 do 20,31 obrađuje predmet Njegove smrti, pogreba, uskrsnuća i događaja koji ih prate.

Drugi način za organiziranje Evanđelja je obraćanje pažnje na različite dane u kojima Isus obavlja svoju službu. Na primjer, događaji zapisani u 1,19-28 dogodili su se očito istog dana. Prelazak na novi dan označava se izrazima kao “sutradan“ (1,29.35.43), “treći dan“ (2,1) i “poslije dva dana“ (4,43). Sabiranjem tih “dana“ u Evanđelju, otkrivamo da je, od preko tisuću dana službe, od Isusovog krštenja do uznesenja, samo dvadeset devet sadržavalo događaje koji su shvaćeni kao vrijedni spomena u Evanđelju.

Ako uradimo brižljivu komparaciju Evanđelja po Ivanu s Matejem, Markom i Lukom, u Ivanu ćemo otkriti određen broj unikatnih elemenata.

1. Isus, kako je prisutan u Četvrtom Evanđelju, nije ponizni Isus, krotak i blag iz sinoptičkih Evanđelja. On je izričit (2,4; 4,17.18.48; 5,45-47; 7,6-9) i ratoboran (3,10-12; 5,39.40.42.44; 8,44), On se uključuje u gužvu i natezanje u raspravama (3,1-15; 8,31-47), a ponekad može biti i pomalo sarkastičan (9,41; 10,32).

2. Većinu priča u Ivanu ne možemo naći u druga tri Evanđelja. U Ivanu je posebno vrijedno obratiti pažnju na osobne susrete, dijaloge, između Isusa i različitih osoba u Evanđelju: Nikodem (3,1-21), žena Samarjanka (4,4-42), uzeti čovjek iz banje Bethzathe (5,1-15), slijepi čovjek (9,1-41), Pilat 18,28-19,16) i Petar (21,15-23).

3. Iako u Mateju, Marku i Luki priče (parabole) u Isusovoj službi igraju glavnu ulogu, one su u Evanđelju po Ivanu rijetke, a po nekim definicijama ih tu čak i nema. Pričama smo, u Četvrtom Evanđelju, najbliži u alegorijama o Dobrom Pastiru (10,1-18) i Pravom Čokotu (15,1-8). Ipak, ovo nisu prave priče, držimo li se klišeja koji nalazimo u druga tri Evanđelja.

4. Izostavljajući priče, Ivanovo Evanđelje izostavlja i mnoge druge elemente koje čine sastavni dio naracije o Isusu u Mateju, Marku i Luki. Nema izvještaja o Isusovom rođenju, Njegovom krštenju, Njegovim kušanjima, o Posljednjoj Večeri, Getsemaniu ili uznesenju. U njemu nema ni izvještaja o liječenju ljudi opsjednutih zlim duhovima.

5. Ova izostavljanja se, međutim, ne mogu staviti na konto nekakvog autorovog neznanja. Nešto je izostavljeno kako bi se moglo dodati nešto drugo. Ivan želi prenijeti, utisnuti ono posebno, izuzetno znanje koje drugi možda nemaju. Ovim posebnim znanjem obuhvaćeno je mnogo toga što je mogao zapaziti jedino netko tko je doživio u Evanđelju opisane događaje.

6. U Mateju, Marku i Luki se Isusova služba uglavnom koncentrira na Galileju i, po njima, On u Jeruzalem odlazi samo jednom. Međutim, u Ivanu Isus često odlazi u Jeruzalem, a Njegova služba ima znatno veći utjecaj na Jeruzalem i Judeju, nego na Galileju. Iako se ovi odlasci u Jeruzalem ne spominju u druga tri Evanđelja, oni su implicirani u nekim Isusovim izjavama (Matej 23,37; Luka 13,34).

OSNOVNA UČENJA

Isus je Božje konačno otkrivenje

Iz Prologa nam je postalo jasno da je Isus vječan (1,1.2), Božji partner (stihovi 1, 2 i 18), Bogu kvalitativno ravan (1. stih) i stvoritelj (3. stih) i održavatelj svijeta (4. stih). Ništa manje jasno iz Prologa vidimo da je On došao na Zemlju otkriti slavnu ljepotu Božjeg karaktera (stihovi 14-17; 9-11). Sâma Njegova ličnost je utjelovljena Božja Riječ (stihovi 1 i 14). On je konačno otkrivenje života na Zemlji (4. stih), istine (14. i 17. stih), milosti (stihovi 14, 16, 17) i samog Boga (18. stih).

Ova tema se nastavlja kroz cijelo Evanđelje. Oni koji idu s Isusom vide otvoreno nebo (1,50.51). Vide Njegovu slavu (2,11), slavu Onoga koji je sišao od Oca (1,14; 16,27.28; 17,5). Isus je imao jedinstvenu sposobnost da nebesko dijeli s ljudima, zato što je sâm sišao s Neba (3,11-13; 6,32-35.46-51; 8,23; 13,3) i mogao posvjedočiti o onome što je vidio i čuo (3,31-34; 17,8). On je jedino ljudsko biće koje je svoje ponašanje formiralo na osnovu direktnog promatranja Božjeg ponašanja (5,17-21; 8,38; 1,18).

Isus je u mnogo navrata u Evanđelju istakao da Njegovo učenje dolazi direktno od Boga Oca (7,16-18; 8,26.40; 12,49.50). On je, prema tome — Svjetlost svijeta (8,12; 9,5; 1,4.5.9-11). Isto tako, On izvršava, čini djela koja bi činio Otac, kada bi boravio na Zemlji umjesto Isusa (9,3.4; 10,25.37.38). Kada vidite Isusa, to je kao da vidite Oca na djelu, samo u ljudskom obliku (14,6-11; 17,26). On čini sve ono što mu Otac zapovijeda (14,31; 15,10). On je Božji Sin, ne u smislu inferiornosti,, nego u smislu Nekoga tko je sâmo obličje svog Oca (5,19-23; 10,30).

Spasenje je život

G. R. Beasley-Murray ističe da se riječ spasenje rijetko mogla čuti s Isusovih usana ⁵. Želimo li upoznati Isusovo učenje o tom predmetu, biti će potrebno proučiti izraze koje je On odlučio upotrijebiti. U Mateju, Marku i Luki ključni izrazi su bili carstvo Božje i carstvo nebesko. Biti spašen, znači prihvatiti Božju upravu u svom životu (Matej 12,28; Marko 10,15; Luka 12,31; 17,20.21).

Međutim, u Četvrtom Evanđelju koncept carstva doslovno nestaje (3,3.5; 18,36). Veliki izraz za spasenje u Ivanovom Evanđelju je — život. Život je u Riječi postojao od početka (1,4). Riječ je sišla na ovu Zemlju da bi taj život donijela čovječanstvu (1,14; 3,11-17). Život — vječni život — sadašnja je realnost za svakoga tko vjeruje u Isusa (5,24-26).

Isus je Kruh života (6,35.51), uskrsenje i život (11,25) i put, istina i život (14,6). Razlog Njegovog dolaska na ovu Zemlju bio je da svojim riječima donese “život u izobilju“ (10,10; 6,63.68). Podnaslov ove knjige —Isus daje život jednoj novoj generaciji, kombinira temu u kojoj je Isus konačno otkrivenje Božje i davatelj života s temom koja je namjera i svrha Evanđelja — da Isusa učini stvarnim jednoj novoj generaciju (20,30.31).

Slava i uzdizanje križa

Dvije prethodne teme spojene su ujedno u Ivanovom prikazu značenja križa. Isusova slava, veliko otkrivenje Božjeg karaktera, pokazuje se u svojoj konačnoj dimenziji u Njegovoj žrtvi nakrižu (12,23.24). Isus nigdje nije tako “podignut“, kao na križu (3,14.15; 8,28; 12,32). Čas Isusovog “uzdizanja“ na križu, čas je koji donosi slavu Ocu (12,27.28). Prema tome, križ Isusa Krista je najjasnije otkrivenje Boga.

U Ivanovom pisanju Isusova smrt na križu donosi i život svetu (3,16). Jedna od velikih “ironija“ Ivanovog Evanđelja je izjava da život može doći jedino smrću (12,24.25). Prema tome, Isusov križ je središnji, centralni događaj Evanđelja. On je mjesto na kojem se spajaju njegove glavne teme.

Kraj je tu

Eshatologija je vrlo istaknuta tema Četvrtog Evanđelja. U Mateju, Marku i Luki koncentracija je velikom mjerom usmjerena na buduću nadu vjernika koja se gradi na temelju starozavjetne nade. Međutim, u Ivanu su pojmovi, u Starom zavjetu karakteristični za konačni kraj svijeta, zapravo sadašnje stvarnosti, realnosti u Kristu. Mrtvi se vraćaju u život, ne samo prilikom drugog dolaska (5,28-30), nego i kao duhovni odgovor na Kristovo propovijedanje (stihovi 24-26). Sud nije samo stvarnost posljednjeg vremena (kao u 12,48); nego i nešto što se ostvaruje na križu (12,31.32) i u propovijedanju evanđelja (3,18-21; 5,24).

Važnost sadašnje eshatologije u Ivanovom Evanđelju naglašena je i njegovim djelomičnim izostavljanjem budućnosti, ako ga usporedimo s ostatkom Novog zavjeta. Iako je Ivanu nesumnjivo jasno da je Isus govorio o kraju (5,28.29; 14,1-3), u njegovom Evanđelju nema nijedne propovijedi o budućim događajima i drugom dolasku, kao što su one iz Mateja 24 i 25. glave, Marka 13. i Luke 21. glave. Nema pregleda budućih događaja, kakve čitatelj može naći u 2. Solunjanima 2,1-12 ili u Otkrivenju. Fokus Četvrtog Evanđelja je u apokaliptičkom značaju života koji Isus omogućava u sadašnjosti.

Služba Svetoga Duha

Od četiri Evanđelja, Četvrto je karakteristično po svom jedinstvenom naglasku na Duhu. Iako je u prvim glavama Evanđelja Duh spominjan gotovo samo uzgredno (1,32.33; 3,5-8.34; 4,23.24; 6,63; 7,39), potpunije razumijevanje uloge Duha nastupa u oproštajnoj propovijedi (glave 14-16). Duh je poslat da preuzme Isusovu ulogu u odnosu na Njegove učenike dok je boravio na Zemlji.

Isus je morao otići, ali svoje učenike ne ostavlja kao siročiće. On im se vraća preko Duha (14,16-18). Učenici ostaju bez Isusa, koji je Istina (14,6), ali dobivaju Duha istine (14,17; 15,26; 16,13). Ostaju bez riječi koje su dolazile s Isusovih usana, ali ih ponovo “slušaju“ kroz Duha (14,26). Duh, kao i Isus, dolazi od Oca (3,34.35; 13,3; usporedi s 15,26), spušta se s Neba (3,13; usporedi s 1,32) i javlja unaprijed što će se zbivati u budućnosti (4,25.26; usporedi s 16,13). Prema tome, jasno je da je Sveti duh savršena zamjena za Isusa u vremenu Njegove odsutnosti iz crkve. Sila Isusovih riječi upravo preko Svetoga duha donosi život jednoj novoj generaciji.

_______________________

Kanonsko načelo
Kanonsko nečelo temelji se na činjenici da se podaci potrebni za razumijevanje svih biblijskih pitanja nalaze u samom kanonu Svetog pisma, odnosno da Biblija tumači samu sebe. Time se odbacuje široko raširena praksa tumačenja Biblije u skladu s drevnim ili suvremenim kulturama. Iako u Bibliji postoje kulturni aspekti, oni ipak ne mogu biti mjerilo za njezino tumačenje, kao što to čine mnogi suvremeni tumači.

Iako je dana ljudima koje su živjeli u drevna vremena na području Bliskog istoka, Biblija nadilazi tu kulturnu sredinu da bi služila kao Božja riječ za sve kulturne, rasne i situacijske kontekste u svim vjekovima i svakom vremenu. Biblijski pisci potvrđuju nadmoć Biblije nad tradicijom (Matej 15,3‐6), ljudskom filozofijom (Kološanima 2,8), ljudskim razumom (Izreke 14,12) i takozvanim “znanjem” (1. Timoteju 6,20).

Jedinstvo biblijskih načela
Budući da je sve Pismo nadahnuto od istog Duha i budući da je ono u cjelini Božja riječ, postoji temeljno jedinstvo i sklad među svim njegovim dijelovima (Matej 5,17; Rimljanima 3,10‐18). To znači da je Pismo dosljedno. Iako različiti pisci s vremena na vrijeme naglašavaju različite aspekte iste teme ili događaja, oni se ne suprostavljaju jedni drugima. Primjerice, svaki od pisaca Evanđelja bilježi pod nadahnućem različite aspekte Kristova života, a svaki komadić slagalice je potreban da se dobije potpuna i uravnotežena slika Kristovog života i rada (Ivan 20,30.31).

Načelo doslovnog tumačenja
Osnovno načelo u tumačenju Biblije jest da riječi i rečenice treba razumjeti u njihovom doslovnom smislu, osim ako nisu upotrijebljene stilske figure, usporedbe ili idiomatski izrazi.

Doslovno tumačenje Pisma ne treba treba miješati s “doslovnim” razumijevanjem biblijskih tekstova. Primjerice, neki kršćani vjeruju da su riječi “kola poskakuju” u Nahumu 3,2 doslovni opis automobila. Drugi kršćani razumiju da tekst u Otkrivenju 16,12 znači da će rijeka Eufrat doslovno presušiti, tako da kraljevi “s Istoka” i njihove vojske (Kinezi i Japanci) mogu prijeći preko rijeke. Takva tumačenja ne uvažavaju da biblijski pisci koriste simbole, usporedbe, metafore i druge stilske figure.

Načelo duhovnog razlučivanja
Četvrto opće načelo biblijske hermeneutike navodi apostol Pavao: “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duhu prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3,16), biblijski pisci govore “potaknuti od Duha Svetoga” (2. Petrova 1,21) te stoga tumačenje Biblije mora biti vođeno istim Duhom.

Kristocentrično načelo
Biblija otkriva Krista kao središte svakog božanskog djelovanja, bilo da je riječ o povijesnim događajima, proročanstvima ili štovanju: “Za njega svjedoče svi proroci” (Djela 10,43) i “sva obećanja Božja imaju u njemu nalaze svoj ‘da’; … ‘Amen’” (2. Korinćanima 1,20).

Sam Krist je potvrdio da Stari zavjet svjedoči o Njemu (Ivan 5,39). Bio je potvrda i ispunjenje “obećanja danih ocima” (Rimljanima 15,8). Novozavjetni pisci su to prepoznali i primjenjivali su starozavjetna obećanja i usporedbe na Isusa. Tako su dali uzor Kristocentričnog pristupa kojega bi svaki tumač Biblije trebao slijediti.

Stari zavjet baca svjetlo na Novi, i Novi na Stari. I u Starom i u Novom zavjetu nalaze se istine koje će ozbiljnom tražitelju neprestano otkrivati nove dubine.

Gerhard Pfandl

Riječ „apokalipsa“ je izvedenica grčke imenice apokalypsis – otkrivanje, razotkrivanje, podizanje vela. Biblijsku Apokalipsu ili Otkrivenje pisao je apostol Ivan u zatočeništvu gdje su ga poslale rimske vlasti za vrijeme cara Domicijana oko 95. godine. Knjiga je izvorno poslana u sedam kršćanskih rkava velikih gradova Male Azije i opisivala je između ostalog i narav rimske dominacije. Stoga je i odabran apokaliptički način pisanja, u simbolima i šiframa, kako ne bi ovaj tekst pogoršao, već ionako teško stanje kršćana u progonstvu.

Iako je Otkrivenje izvorno napisano za prve kršćane nije napisano samo njima, već svim kršćanima do samoga kraja povijesti. Glavna je poruka da Bog upravlja svjetskim zbivanjima; Isusovom smrću na križu pobjeđuje sile zla i uspostavlja Božje vječno kraljevstvo ljubavi. Knjiga Otkrivenje (Apokalipsa) je puna ohrabrenja kršćanima koji su se suočavali i koji se suočavaju s teškoćama života i neizvjesnom budućnošću. Otkrivenje možemo podijeliti na tri glavna dijela: (1) poruke sedam crkava u Maloj Aziji (1,9–3,22); (2) povijesni događaji u Crkvi i izvan nje od prvog stoljeća sve do kraja vremena; i (3) eshatološki dio, koji se odnosi na posljednje događaje koji kulminiraju Kristovim dolaskom i uspostavljanjem Božjeg kraljevstva (12,1–22,5). Oduševljavajmo se novim dobom koje dolazi jer je Isus postao Čovjekom i svojom dobrotom pobijedio svako zlo.

Slavni i nevjerojatan opis onoga što slijedi na kraju vremena trebao bi promijeniti naše mišljenje o riječi apokalipsa. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer — prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer — prijašnje uminu.” Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.” I još mi reče: “Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. (Otkrivenje 21,1-6)

Dragutin Matak

„Zašto si, za ime svijeta, to sada učinila?”, upitali smo.

„Pa, čovjek je prema nama usmjerio oružje!”, uzviknula je.

Pogledao sam, i vidio čovjeka koji je prema nama usmjerio svoj fotografski aparat s dugim objektivom. Pokušavao nas je fotografirati.

Nakon nekog vremena, za vrijeme vožnje prema planinama, prošli smo pokraj mladića koji je palio smeće ispred kuće.

„Vrati se!“, naredila mi je supruga, onim istim autoritativnim glasom. „Taj je mladić u nevolji!“

„ Da, siguran sam, kao što je i onaj čovjek u parku pokušavao pucati na nas!“ No, ipak sam se okrenuo i odvezao natrag, upravo u trenutku kada je mladić istrčao iz kuće noseći u rukama deke.

„Molim vas, pomozite!“, vikao je.

Zgrabili smo deke i grozničavo se trudili ugasiti vatru.

„Hvala vam“, rekao nam je mladić kada smo ugasili vatru. „Bez vaše pomoći ne bih nikako uspio spasiti kuću i šumu.“

Moja je supruga ponekad u pravu, a ponekad nije. Čini se da je tako i s ljudskim autoritetima: s roditeljima, vladama i crkvom . Ima li iznimaka? Postoji li vjerodostojan autoritet?

Mnogi kršćani vjeruju da je takav autoritet upravo Biblija. U njoj traže savjete, utjehu i smisao. Smatraju je sigurnim izvorom vodstva u nesigurnom, zbunjujućem i stalno promjenjivom svijetu.

Međutim, mnogi drugi ljudi se pitaju može li tako stara Knjiga govoriti našem post-modernom svijetu. „To je dobra knjiga“, kažu oni, „no ne možemo ju preozbiljno prihvatiti.“

Trebamo li Bibliju ozbiljno shvatiti? Možemo li joj vjerovati u svakom trenutku?

Božansko podrijetlo

Što Biblija kaže o sebi? U pismu svojem učeniku, Timoteju, apostol Pavao je napisao: „… sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa. Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti“ (2. Timoteju 3,15.16). Biblija je, kako je to Pavao napisao, „od Boga nadahnuta“. To znači da Biblija nije samo zbir ljudskih mišljenja. Ne, Pavao tvrdi da je zapravo Bog govorio kroz ljudska bića: On ih je nadgledao kako bi ono što su napisali bilo vjerodostojan prikaz onoga što nam je On želio reći. To je značajna tvrdnja!

Pavao je isto tako rekao da je Biblija korisna „za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje.“ Drugim riječima, Biblija nam daje praktične savjete o tome kako trebamo živjeti. Ona otkriva način življenja za koji Bog zna da je najbolji za nas.

Pavao je rekao i da nas Biblija može „učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.“ Ako trebamo nešto znati kako bismo bili spašeni, to se nalazi u Bibliji. Ništa važno, ništa od životne važnosti nije izostavljeno.

Ako se za nešto tvrdi da je od Boga nadahnuto, i siguran vodič za dobar život, te da je sve što trebamo znati kako bismo bili spašeni, tada ne možete reći: „To je samo dobra knjiga, no ne mogu ju ozbiljno prihvatiti.“ Ako su njezine tvrdnje istinite, onda ju trebamo doista ozbiljno prihvatiti. No, ako njezine tvrdnje nisu istinite, onda ona nije ni dobra knjiga! Naprotiv, ako Biblija nije ono što tvrdi da jest, onda je zapravo vrlo opasna!

Kako možemo odrediti je li Biblija doista ono što tvrdi da jest? Teško možemo naći znanstveni dokaz, kada se bavimo pitanjima spasenja i vječnog života. Koju vrstu pokusa bismo mogli izvesti da bismo odgovorili na ovo pitanje? Gdje, onda, tražiti dokaze o pouzdanosti Biblije?

Vanjski dokazi

Postoje nebiblijski svjedoci istina koje nalazimo u Bibliji. Arheologija, primjerice, potvrđuje temeljne sažetke biblijske povijesti. Pogledajte riječ Hetiti u izdanju Encyclopaedie Britannice iz godine 1860. i naći ćete samo nekoliko redaka koji govore o tome da je to bio stari narod koji se spominje jedino u Bibliji. No, kada su učenjaci naučili čitati egipatske hijeroglife, pronašli su cijeli novi svijet dokumenata koji su često spominjali Hetite! Arheologija je dokazala da su Hetiti postojali, upravo kako je to Biblija rekla! Arheologija je potvrdila temeljne konture biblijske povijesti.

Još više dokaza biblijske vjerodostojnosti dolazi iz njezinih ispunjenih proročanstava. Isus je, primjerice, svojim učenicima govorio o razaranju Jeruzalema mnogo godina prije no što se ono dogodilo (Matej 24; Marko 13; Luka 21). Ovo, uz mnoga druga ispunjena proročanstva, još je jedan razlog zbog kojega su vjernici vjekovima vjerovali Bibliji.

Unatoč tomu, vanjske stvari, poput arheologije i proročanstava, ne mogu doista dokazati biblijske tvrdnje da je ona istinita. Biblija, konačno, tvrdi da je i više no samo točna povijest. Ona tvrdi da čini mnogo više od samog pretkazivanja budućnosti. Biblija tvrdi da je sposobna učiniti nas mudrima za spasenje. Kako bismo ikada na znanstveni način mogli dokazati takvu tvrdnju?

Osobni dokazi

Dokaz je u iskustvu. Kada je u pitanju Biblija, dokaz mora biti u iskustvu. Ljudski život je jedini pokus koji može doista ispitati ono što Biblija tvrdi.

Ovaj ispit djeluje na dva načina. Prvi je, vidjeti učinke biblijske poruke u životu drugih ljudi. Mislim na čovjeka koji je doslovno bio pijanica u kanalu. Jedne noći je doteturao na sastanak na kojemu se propovijedalo iz Biblije. Kada je čuo tu Riječ, ona mu je dala novi cilj za vlastiti život. Dovela ga je u doticaj s novim Izvorom snage. On je sada pastor jedne velike crkve.

Međutim, iako iskustvo drugih može biti dovoljno za pobuđivanje našeg zanimanja, jedino naše osobno iskustvo može nas uistinu uvjeriti u vjerodostojnost Biblije. Samo kada pristupimo Bibliji, kada razumijemo njezinu poruku i prihvatimo ju u vlastitu srcu, tada možemo reći je li ona istinita. Samo tada možemo znati postoji li milostivi Bog. Samo tada možemo znati može li taj Bog našem životu dati smisao, nadu i povjerenje. Konačni dokaz o tome je li Biblija ono što za sebe tvrdi stoga, vidite, nikada ne može doći iz druge ruke.

Upravo to je razlog zbog kojega ovo moramo sami iskusiti. Čitajte Bibliju, na primjer, povijest o Isusu u Evanđelju po Marku. Molite se da Bog progovori osobno vama. „Slušajte“ dok čitate. Tada, i samo tada, saznat ćete da, iako je svaki zemaljski autoritet (uključujući i moju suprugu) ponekad u krivu, kada su u pitanju najvažnija životna pitanja – pitanje smisla, svrhe, spasenja i budućnosti – doista možete vjerovati Bibliji, i Bogu koji stoji iza nje.

John Brunt

Najčešće rabimo GPS koji moja supruga ima na svom mobilnom telefonu. Ona jednostavno svom telefonu kaže kamo želimo stići i on za nas planira put, kaže nam koliko nam otprilike treba vremena, upozorava nas na svako skretanje, a kaže nam i da smo stigli na odredište. Ako skrenemo s puta koji nam je predložio, uređaj odmah reagira prilagođujući svoje upute tako da nas dovede do cilja unatoč skretanjima s pravog puta koja su nam se dogodila.

Ne bi li bilo divno kada bismo imali takvo što da nas vodi u životu? Pa, kao što pretpostavljate, vjerujem da imamo. Proročanstva su jedan od Božjih darova, a njihova je prvenstvena svrha da nas u ovom životu vode k vječnosti.

Najvažniji posao proroka bio je prenošenje poruke koju im je Bog dao za ljude kojima ju je namijenio. Ove su poruke uglavnom govorile ljudima što Bog želi da čine, na koji način Bog želi da žive, ili su ljude koji su griješili, koji su odbacivali Njegovo vodstvo, upozoravale na neizbježne posljedice.

Naravno, mnogi ljudi su ove stvari razumjeli, no nisu postali prorocima. Pravi proroci bili su oni koje je Bog pozvao na izvršenje neke osobite zadaće ili da budu Njegovi glasnogovornici. On im je rekao što trebaju reći i kome. U stvari, „rekao“ i nije najbolja riječ. Bog je nekim prorocima prenio svoju poruku tako što im se obratio riječima, no rabio je i druge načine prenošenja poruke. Koristio je najmanje šest različitih načina.

Anđeli

Bog proroku nije uvijek davao poruku izravno, već mu je poruku umjesto Njega uputio anđeo. Primjer ovog načina nalazimo u prva dva retka knjige Otkrivenje: „Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi. I on [Isus, ili Bog] to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu. Ovaj svjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista – za sve što je vidio“ (Otkrivenje 1,1-2).

Iako je Bog ponekad slao anđele kao svoje vjesnike, uglavnom je svoje poruke osobno prenosio proroku. Činio je to na sljedeće načine:

Snovi

To je nešto poput božanskog videa koji seže u prorokov um i stavlja u njega slike. Te slike prenose poruku koju Bog želi da prorok prenese dalje. Ovaj način prenošenja poruke, te sljedeći koji ćemo navesti nakon ovoga, razlikuju se uglavnom po dobu dana u kojemu se javljaju. Biblijska knjiga Daniel sadrži oba primjera.

Prvo veliko proročanstvo u Danielovoj knjizi dano je u snu. Nabukodonozor, babilonski kralj, usnuo je san koji je smatrao vrlo važnim. San je bio simboličan i Nabukodonozor nije znao što simboli znače, pa je pozvao svoje poganske savjetnike da mu pomognu.

Bog je nakon njihova neuspjeha, djelujući iza kulisa, povezao Nabukodonozora s Danielom koji je učio za savjetnika, a koji je obožavao Boga. Daniel je molio Boga za pomoć, pa mu je te noći Bog dao isti san koji je prije dao Nabukodonozoru, no ovaj put je uključio i njegovo tumačenje. Daniel je to prenio Nabukodonozoru, a i nama danas. Sve to nalazimo u drugom poglavlju Danielove knjige u Bibliji.

Viđenja

Kako bi svoje poruke prenio svojim prorocima Bog je rabio i viđenja. Viđenja su poput snova koje Bog ljudima šalje danju, umjesto noću. Prorok prima viđenje dok je budan, a ne za vrijeme spavanja. (U Danielu 7,1 prorok izjednačuje snove i viđenja). I u Novom zavjetu pisac knjige Djela apostolskih piše kako je đakon Stjepan, dok je njegova vjera bila na kušnji, imao viđenje „Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane“ (Djela 7,56).

Glas (bez tijela)

Bog ponekad govori proroku samo svojim glasom. Samuel je bio još dijete kada je prvi put čuo Božji glas koji mu govori. Jedne večeri, tek što je legao u krevet, začuo je kako ga netko doziva, pa je pošao svećeniku Eliju, kod kojega je živio, te ga upitao što želi. Eli mu je rekao da ga nije zvao i neka se vrati u svoj krevet.

Ovo se ponovilo nekoliko puta i konačno je Eli rekao Samuelu neka sljedeći put kad začuje glas kaže: „Govori, sluga tvoj sluša“ (1. Samuelova 3,9). Kada je Samuel ponovo začuo Glas, odgovorio je onako kako mu je Eli savjetovao i Bog mu je dao poruku koju je trebao reći Eliju i njegovoj obitelji.

Licem u lice

Kada je Bog pozvao Mojsija da napusti svoj siguran, miran život i povede Izrael iz Egipta, Mojsije se složio s time, iako bi radije ostao tamo gdje se nalazio (Izlazak, 3 i 4). Jasno je da je Mojsije bio jedan od Božjih proroka te da je imao tako blizak odnos s Bogom da je osoba koja je pisala njegov posmrtni govor rekla: „Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice!“ (Ponovljeni zakon 34,10).

Isus

I na kraju, Isus je dao najtočniju sliku života kojim Bog želi da živimo, živeći osobno takvim životom. Učenici koji su bili apostoli, a kasnije i proroci, saznali su Božju volju promatrajući Isusov život, te su o tome posvjedočili propovijedanjem i pisanjem u Bibliji.

Zašto je Bog svoje poruke prorocima davao na različite načine? Možda stoga što su proroci imali različite osobnosti. Ili je Bog želio da poruke budu oblikovane na način koji će sigurno privući pozornost onih koji su ih trebali primiti.

No još je važnije pitanje: Zašto je Bog preko proroka poslao poruke koje želi da i mi primimo? Zašto jednostavno ne govori svakome od nas izravno?

Bog je ljudima uvijek govorio izravno, kako prorocima, tako to čini i dalje. On nam govori u prirodi, u odnosima s drugim ljudima, preko Svetog Duha i putem Biblije. A na osobit način nam je govorio preko Isusa, i u Starom i u Novom zavjetu. No mi baš ne slušamo, pa stoga ponekad pomiješamo stvari. (U stvari, uspijevamo pomiješati stvari čak i onda kada slušamo!)

Preko proroka – Božji GPS – primamo pouzdanu verziju Božjeg vodstva koja će nas voditi u životu do konačnog cilja – Božjeg doma u kojemu, kako On kaže, ima mjesta za nas za cijelu vječnost. I kao što je to kralj Jošafat rekao: „Pouzdajte se u Jahvu, svoga Boga i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!“ (2. Ljetopisa 20,20).

David Jarnes