Danas je Butch O’Hare mnogo poznatiji nego kada je postao pilot ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih država. Njegova je jedinica bila smještena na nosač aviona u južnome Pacifiku. Jednoga je dana cijela eskadrila bila poslana u akciju.

Nakon što je uzletio, Butch je ustvrdio da netko nije napunio njegov rezervoar, te da zbog manjka goriva neće uspjeti obaviti zadaću i vratiti se na brod. Obratio se zapovjedniku postrojbe, a ovaj mu je rekao neka se odmah vrati na nosač. Nevoljko je napustio formaciju i krenuo prema floti.

Dok se vraćao na matični brod, ugledao je nešto strašno. Eskadrila japanskih lovaca jurila je prema brodovima Američke flote. Svi su američki avioni bili na zadatku, pa je tako flota imala gotovo nikakvu obranu od napada iz zraka. Više nije mogao stići svoju eskadrilu da ih zove u pomoć. Promislivši, zaključio je da mu je ostala samo jedna stvar. Mora se potruditi da nekako Japance odvrati od flote. Podigao se iznad japanskih lovaca i po cijenu vlastite sigurnosti zaletio se među njih kao jastreb među kokoši. Neprekidno je otvarao vatru iz oružja na krilima svoga zrakoplova i napadao jedan po jedan japanski avion. Razbio je njihovu formaciju i sada je nastojao uništiti što više letjelica. Ali mu je nestalo streljiva. No, ni to ga nije omelo u namjeri. Nastavio je uporno napadati zapanjene Japance gledajući da krajem krila ili trupa zakači po neki vitalni dio njihovih aviona i omete ih ili sruši. Očajnički je nastojao učiniti sve što je mogao da ih zadrži što dalje od američkih brodova.

Konačno, ogorčeni ostaci japanske eskadrile okrenuli su se suprotnom smjeru. S nevjerojatnim olakšanjem, Butch O’Hare je svoj izudarani avion spustio na nosač zrakoplova. Njegovi su zapovjednici pregledali film koji je zabilježio sve trenutke borbe i zapanjili se kada su se osvjedočili u O’Hareovu nevjerojatno hrabru odlučnost i požrtvovnost da spasi svoju flotu. Proglašen je junakom i odlikovan najvišim vojnim odličjem. Danas, golema zračna luka O’Hare, u Chicagu, nosi ime u čast toga velikog čovjeka.

U godinama prije Drugoga svjetskog rata, u Chicagu je živio čovjek koga su poznavali po nadimku Easy Eddie. Bio je jedan od najboljih odvjetnika onoga vremena, ali u službi Al Caponea, čovjeka koji je čeličnom rukom i zločinima vladao Chicagom. Eddieva je odvjetnička sposobnost Caponea godinama čuvala od zatvora. Za to mu je mafijaški vođa dobro plaćao. Easy Eddie je uz novac od Caponea dobivao sve što je htio – vile, igrališta, automobile. Uživao je sa svojom obitelji, ne mareći za zao glas koji ga je pratio.

Ali je Easy Eddie imao jednu slabu točku. Imao je sina jedinca kojeg je jako volio. Kako je mali rastao, Eddie je shvatio da je od svega što ima on najveća vrijednost. Zato mu je pružio sve najbolje: od odjeće i automobila do najboljega školovanja. Mladić je živio kao kraljević. Iako je bio duboko upleten u organizirani kriminal, Eddie je nastojao sina poučiti što je dobro, a što loše. Želio je da izraste u boljega čovjeka nego što je on. Ipak, i pored svega što mu je pružio, Eddie nije mogao dati djetetu dvije stvari, jer ih je žrtvovao Al Caponeu – dobro ime i dobar primjer.

Jednoga je dana Easy Eddie donio tešku odluku. Važnije je sinu dati časno ime nego sve bogatstvo koje mu je mogao ostaviti. Odlučio je ispraviti sve zlo što je učinio. Imao je namjeru otići vlastima i reći sve što je znao o prljavim poslovima Al Caponea. To je značilo i da mora svjedočiti protiv Mafije, a to ga je moglo koštati života. Međutim, Eddie je više od svega želio skinuti prljavštinu s imena i dati sinu dobar primjer. Izišao je pred sud i svjedočio. Za manje od godinu dana poginuo je pod vatrom strojnica na ulici Chicaga. Svome je sinu dao najveći mogući dar po najvišoj cijeni.

Sada se sigurno pitate u kakvoj su vezi ove dvije priče. Pa, vidite, požrtvovni pilot Butch O’Hare, koji je spasio svoju flotu, bio je sin odvjetnika Eddiea.

Već smo govorili o velikom utjecaju roditelja na svoju djecu. Spominjali smo i onaj poznati Biblijski redak: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Dosta je posvećeno dobrome odgoju. Ali naraštaji dolaze i odlaze, poučne radio emisije također nestaju u zaboravu. Stoga, da bismo osigurali dobru budućnost našemu društvu, mi moramo stalno nastojati, na ovaj ili onaj način, da novim naraštajima, našoj djeci danas, damo dobar primjer i dobru pouku. Vi osobno uz ove napore nastojte im dati i dobro ime. Što tko sije to će i žeti. Neka ta žetva bude dobra.

Željko Bošnjak

A sada zamislite sve vjerne ljude na svijetu, Božji narod, njegovu crkvu kao mladenku, a Krista kao ženika. To nije nikakva šašava zamisao ovoga autora. Ne. Biblija jasno govori o braku Isusa Krista i crkve kao o idealnome braku. To je zajedništvo uzor jedinstva, vjernosti, čistoće i požrtvovne ljubavi. Bog o sebi govori kao o suprugu svojega naroda. Piše: “Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad vojskama.” I dalje: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu.” Isus je sebe usporedio sa zaručnikom, a to su rekli i Pavao i Ivan krstitelj za njega.

Jedno od najznačajnijih Isusovih proročanstava o njegovome drugom dolasku za simbol uzima upravo vjenčanje. U Matejevome evanđelju, 25. poglavlju, piše o ženiku koji dolazi po svoju nevjestu da otpočne svadbeno veselje. Zatim, u proročanstvima knjige Otkrivenje govori se o svadbi Isusa Krista i njegovoj mladenki koja je prekrasno ukrašena u blistavo bijelo. To je prikaz njegove crkve, vjernih ljudi koji su njegovim zaslugama skinuli sa sebe stare haljine grijeha i obukli se u čistu Kristovu pravednost.

Brak Boga i zajednice njegovih vjernih ljudi na Zemlji, slika je koja ima mnoge poruke. Neizreciva ljubav Boga pokrenula ga je da žrtvuje svoga Sina za zabludjelo čovječanstvo. Ivan krstitelj je uzviknuo kada je ugledao Isusa: “Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” Ta je ljubav Isusa Krista prema nama tako čista i bezuvjetna da nas podsjeća kako više ne moramo živjeti samo za sebe, već za onoga koji nas voli i koji je dao sve od sebe za nas. Mnogi među kršćanima pokušavaju vlastitim žrtvama, trudom i ritualima preporučiti sebe Bogu i zadobiti njegovu milost. Ali sjetite se što ste činili za svoga zaručnika ili zaručnicu kada ste bili zaljubljeni jedno u drugo. Vi ste jednostavno bili u zajednici ljubavi gdje ste sve jedno drugome opraštali, a niste svakodnevno ili jednom tjedno poduzimali neke ceremonije, obrede ili žrtve kako biste ugodili svome partneru. Niste ni nastojali uvjeriti sebe da budete dobri da biste bili voljeni. Vi ste voljeni i bili ste voljeni takvi kakvi jeste. Isus je umro za nas, kaže Biblija, dok smo još bili duboko u grijehu, dok nismo imali želju za njim. On nas je volio i planirao ostvariti vječni brak s nama dok smo još bili neprijatelji Boga svojim životom.Nadalje, Bog nas poziva u zajedništvo, u brak s njime da bismo se promijenili na bolje, postali kao on. Svi primjećujemo da su dvoje ljudi sve sličniji jedno drugom što su duže u braku. Tako i mi vjerojatno nećemo svoje grešne sklonosti promijeniti preko noći, ali u braku s njime mi smo na dobrome putu da budemo pravedni, čisti kao on.

Na kraju, spomenimo da u kulturi gdje je nastajala Biblija, narodi vrlo jasno razlikuju dva djela sklapanja braka: vjenčanje i svadbenu gozbu. U zapadnoj kulturi sve se to obavi za jedan dan i ne može se odvajati. Kod bliskoistočnih i afričkih naroda najprije se obavi obred sklapanja braka, a zatim se, ponekad i danima, pristupa slavlju i gozbi. Isto tako bismo i mi mogli vjenčanje s Bogom, prema biblijskim uputama, gledati kao dva odvojena događaja. Kada prihvatimo biblijsku vijest u svoje srce, povjerujemo Bogu i pozovemo ga u svoj život, tada se događa vjenčanje. I tada, kao i u svakome braku, to zajedništvo prolazi kroz dobre i loše dane. Mi se borimo s grijehom i tražimo dobro, padamo, ustajemo, radujemo se i plačemo. Bog nas hrabri svojim Duhom iznutra i utjehom Svetoga pisma. Mi mu odgovaramo vjerom i ljubavlju.

I onda, konačno, kada se naš ženik, Isus, pojavi s neba u svojoj slavi, mi ćemo već biti pripravni za svadbeno slavlje, odjeveni u bijelo kao pravednost. Tada će naše zajedništvo s njime prerasti u vječni sklad, radost i mir. Pridružite nam se. Zamislite samo kakav će to dan biti!

Željko Bošnjak

“Zdravo, djede! Karen je ovdje!” vikala je kako bi je bolje čuo. “Sretan ti rođendan i hoću da znaš da te jako volim!”

Za trenutak nije bilo nikakvog odgovora, a onda se čulo pomalo iritantno “A tko je to?”

“Ovdje Karen! Kći tvoga sina Raya! Volim te, djede!”

Sada se djed bar malo nasmijao. Pogledao je zbunjeno u drugu unuku pokraj sebe. Nije imao pojma tko je ta nepoznata žena koja mu kaže da ga voli. Tada je Karen završila na divan način. Opet je povikala u slušalicu:

“Pa, djede, u stvari je na tvoj rođendan najvažnije to što te Isus voli!”

“E, NJEGA znam!” odgovorio je sigurno starac.

Uvijek me dirne sjećanje na taj neobičan razgovor između Karen i njenoga djeda. Njegova je životna suputnica, baka Ana, odavno umrla. On više nije poznavao svoga sina i svoje unuke. Ali je postojao još uvijek jedan prijatelj koji je kroza sve to prolazio s njim – Isus Krist.

Žalosno je što mnogi od nas pokušavaju živjeti bez toga životnog suputnika koji nikada ne ostavlja svoje prijatelje. Možda ste i vi među njima? Ali kad vam je najteže sjetite se da ne morate ići sami. Vama pripada obećanje iz Biblije: “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti. ” (Hebrejima 13:5) Ljubav koja nas ne napušta čak ni u dubokoj starosti je upravo ono što vam je bilo potrebno cijeloga života i za čime ste bezuspješno tragali dok ste išli iz veze u vezu. Ali ta potraga završava kada se sprijateljite i život posvetite Isusu.

Neki vas ljudi ostavljaju po svome izboru. Bilo da se vi promijenite ili do promjene dođe kod njih, oni odlaze. Takvo se što nikada ne može dogoditi s Kristom. On se ne mijenja. Piše: “Isus Krist isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti.” (Hebrejima ) To je bilo ono što je znao i djed moje žene. Za njega je Isus bio blizak prijatelj kada je pošao u školu, zatim kada je zasnovao svoju obitelj, kada je podigao kuću, kada je bio bolestan, kada je izgubio svoju ženu, pa i kada mu je mrak počeo pokrivati razum. Isus ga je volio i on je znao da ništa ne može učiniti čime bi to promijenio.

Ima, naravno, i onih koji bi odlučili da vas nikada neće napustiti, ali jednoga dana oni više neće biti kraj vas. Ja sam sahranio svojega oca. Gotovo sam izgubio svoju ženu u nesreći. Oni rijetki koji nas ne žele ostaviti ipak jednom umru. Ali zato što je Isus nadvladao smrt vi ga nikada ne možete izgubiti. On neće umrijeti kraj vas, neće tražiti raskid odnosa i neće promijeniti mišljenje o vama.

Dokaz svemu tome jeste križ. Krist je prihvatio umrijeti kao čovjek koji biva osuđen i pogubljen nadnaravnom kaznom za vaše grijehe. Ako vas je ikada imao priliku odbaciti to je bilo onda kada je iz ljubavi prema vama trebao podnijeti vaš pakao na tom križu. Ali je ipak odlučio ići do kraja s vama. Pružio vam je priliku da mu predate život, pokažete svoje povjerenje u njega i dovijeka ostanete u njegovoj ljubavi.

Toliko je u vašemu životu bilo nepotrebne usamljenosti. I to zato što nikada niste otpočeli blizak osobni odnos s onim tko vas nikada neće ostaviti. Zar vam nije dosta dana provedenih bez njega? Ovo bi mogla biti nova prilika, samo ako mu se obratite i izrazite svoje povjerenje u njega i ono što je učinio za vas na križu.

Predugo je vaše srce tražilo pravoga suputnika, kojega ćete dobro poznavati čak i onda kada sve druge zaboravite. Trebate nekoga tko će s vama poći i u vječnost. Ime mu je Isus. I on upravo čeka na vas.

Ron Hutchcraft

Nepoznati je izletnik s olakšanjem sjeo da se malo odmori, kad je začuo drugi vrisak i pljusak od pada u vodu. Pomislio je kako je to moguće da se upravo sada još netko utapa. Opet je potrčao i skočio u vodu. Ne gubeći vrijeme odmah je zaplivao uzvodno, ugledao ženu koja se utapala i pohitao joj pomoći. Dok ju je izvlačio na obalu i pomagao joj da se oporavi začuo je treći krik.

I tako je cijeli dan slučajni prolaznik naporno radio, spašavajući ljude jednog za drugim. Izgledalo je kao da nema kraja nizu žrtava koje su se utapale u rijeci i čovjek je već pomislio kako mora odustati jer više nije mogao.

Upravo kada je trebao doživjeti opći kolaps od iscrpljenosti, opazio je još jednoga čovjeka kako ide stazom pored rijeke, prema istome onome mjestu odakle su dopirali ostali pozivi za pomoć. Povikao je: “Hej, gospodine! Pomognite mi! Ovi se ljudi utapaju, a ne mogu sve sam!”

Na njegovo iznenađenje, čovjek je nastavio hodati kao da nije ništa čuo. Izletnik je još jednom povikao. Prolaznik se opet nije obazirao. Ljutit, čovjek koji je spašavao ljude je stao na noge i pošao prema prolazniku. Stao je ispred njega i pogledao ga u oči: “Gospodine! Kako možete tako bezosjećajno proći pored svih ovih utopljenika? Imate li vi savjest? Trebam li vas prisiliti da mi pomognete u spašavanju?”

Stranac je stao, po prvi puta pogledao u njega i mirno rekao: “Gospodine, sklonite mi se s puta. Ja upravo žurim uz rijeku da zaustavim manijaka koji sve te ljude gura u smrt.”

Želite se zvati kršćaninom i istovremeno mirno promatrati propast drugih, biti pasivan vjernik, čak onaj koji se ruga tuđoj nevolji? Ne, to sigurno niste mislili kada ste izjavili da ste katolik, protestant ili netko drugi. Svatko u kršćanskoj zajednici ima svoj poziv od Krista da pomaže i spašava ljude od grijeha i posljedica grijeha. Netko to čini posredstvom humanitarne djelatnosti, tako što izvlači ljude iz vode i vraća ih u život savjetima, dijeljenjem hrane, davanjem prenoćišta, financijskom pomoći. To je važna služba našemu društvu. I sam Gospodin je ispričao važnost takozvane samaritanske, humanitarne djelatnosti: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’ ‘Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?’ On odgovori: ‘Onaj koji mu iskaza milosrđe.’ Nato mu reče Isus: ‘Idi pa i ti čini tako!'” Međutim, postoje i oni među nama koji idu uz rijeku u potrazi za krivcem koji gura ljude u propast. Kako?

Mi to činimo osvjedočujući ljude o grijehu i upoznajući ih s njihovim prijateljem i Gospodinom – Isusom Kristom. To znači da svatko tko se prihvaća širiti Božju riječ bilo osobno, bilo s govornice, bilo putem radio-valova, sučeljava se s duhovnim neprijateljem Boga i ljudi, ocem grijeha. Naš je cilj ukazati na silu grijeha kojoj su ljudi podložni i zatim ih ohrabriti da se pomire s Bogom. Poznavanje Isusa Krista oslobađa čovjeka od sile grijeha i tako ga spašava od pada u rijeku, od utapanja u propasti. I vi se možete pridružiti tome. Iskusite duboko prijateljstvo čovjeka s Golgote koji je dao cijeloga sebe da biste vi živjeli. Prihvatite njegovu riječ kao pravilo života. Zatim to podijelite sa svojim bližnjima, jer samo po sebi izvlačenje ljudi iz vode nije dovoljno. Zajedno bismo trebali pomoći bližnjima da se suoče s problemom grijeha na njegovom samom izvoru – u srcu, gdje ga skrivaju jer su ovisni o njegovoj ubitačnoj privlačnosti. A za to je, osim, pomoći, potrebna i Božja riječ, koju će Sveti Duh iskoristiti da promijeni srce čovjeka. Ako su i vama pomogle “Misli iz Biblije”, pođite i vi s Isusovim nalogom: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”

Željko Bošnjak

Konačno, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i isproba može li što pomoći. Budući da nije imala nikakvoga umijeća s alatom, predložila je Dragi da ona čita upute, a on da radi. I mališan je radio dok je ona glasno čitala mjere i način izrade modela. Za nekoliko dana drvo se pretvorilo u trkaći auto, grubo istesan, pomalo nakrivljenoga izgleda. Obojali su ga u plavo. Budući da nije vidio modele ostalih izviđača, Drago je bio ponosan na svoju “Plavu munju”, ma kako on igledao. Mama je dijelila radost s njime.

Tada je došla večer utrke. S plavim drvenim autom u ruci i ponosom u srcu, Drago se pojavio u dvorani. Ali se njegov ponos uskoro pretvorio u poniženje. Njegov je auto očito bio jedini model koji je napravilo dijete. Svi su ostali bili izrađeni u partnerstvu otac-sin, s prekrasnim sportskim šarama i svakovrsnim bojama. Izgledali su kao da će svojom brzinom progutati Dragin auto. Nekoliko se dječaka nasmijalo kada je vidjelo njegov neprivlačan, grub i nakrivljen model. Dodatna je neugodnost bila ta što je jedino on imao mamu pokraj sebe. Svi su ostali došli s očevima ili djedovima.

Utrka je tekla po načelu eliminacije slabijega. Iz kruga u krug Dragin se auto kvalificirao za daljnje utrke. Konačno, ostala su samo dvojica – Drago i još jedan dječak. Tek što se trebao čuti znak za početak posljednje utrke, Drago je podigao ruku i zamolio za kraću stanku. Objasnio je da se trebao pomoliti. Sve je stalo i zavladala je tišina. Dječak je kleknuo s igračkom u svojim rukama. Zatvorenih je očiju gotovo nečujno razgovarao s Bogom više od jedne minute. Zatim je ustao s osmjehom na licu i rekao da je spreman.

Publika okupljena u izviđačkome domu se okupila oko male staze. Dječak pored koga je bio otac položio je svoj auto na start. Učino je to i Drago. Na znak za početak utrke, dvije su igračke pojurile nizbrdo. Na iznenađenje svih, Dragin je grubo tesani auto za djelić sekunde prošao kroz cilj prije nego suparnikov. Drago je skočio u zrak i povikao: “Hvala!” Kada se pljesak okupljenih stišao, vođa izviđača je s mikrofonom u ruci prišao pobjedniku.

“Ti si, dakle, Drago, molio Boga da ti da pobjedu?”

“A, ne, gospodine. Ne bi bilo pošteno tražiti od Boga da vam pomogne poraziti drugoga. Ja sam ga samo zamolio za snagu da ne plačem kada izgubim.”

Djeca izgledaju kao da imaju više mudrosti nego mi odrasli. I to je ono što je Isus postavio kao uzor nama: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” Mali Drago nije tražio od Boga da pobijedi, niti je molio za namiještanje rezultata. Dječak je molio za duševnu snagu da podnese rezultat, ma kakav on bio. Kada je te večeri prvi put ugledao ostale modele, u svom njihovome sjaju, nije rekao “To nije pošteno, ovi su dječaci imali pomoć svojih očeva”. Ne, on je otišao svome nebeskome Ocu obratiti se za pomoć. Mi odrasli možda previše vremena provodimo boreći se da na tuđim leđima izgradimo svoje svakodnevne pobjede, da postanemo prvi, molimo Boga da namjesti utrku u našu korist. Zato učimo od djece. Učimo da molimo za svoje životne bitke, ali ne tako da povrijedimo druge, već da sve podnosimo dostojanstveno. I još nešto – nemojmo nikada zaboraviti da nismo sami. Iako izgleda kao da smo usamljeni u svojoj borbi i da svi ostali imaju nekoga, naš je nebeski Otac uvijek uz nas, bilo da nam da pobjedu ili snagu da podnesemo poraz, te mudrost da iz toga nešto naučimo. Bilo kako, s njime na kraju uvijek dobivamo.

Željko Bošnjak

Na kraju, neumoljiva je vatra okružila malo selo. Kada su počele gorjeti prve kuće, ljudi su shvatili ozbiljnost situacije ali bilo je kasno. Gubitak ljudskih života je bio veliki zato što nitko nije uzeo za ozbiljno jednoga klauna. Konačno, pa to je bio samo klaun.

A sada se prisjetite trenutaka kada ste i sami imali priliku slušati o navodnom požaru koji se najavljuje. Kako ste reagirali? Ne mislimo, naravno, na pravi požar. Ali ste sigurno doživjeli nešto poput priče koju smo upravo čuli. Ne znate? Ne, nije to što mislite. Sigurno nije to što biste vi ispričali iz svojega iskustva. Radi se o nečem drugom. Pričekajte.

Biblija, kao Božja riječ, ima vijest opomene za naš svijet. To je, najprije, vijest o grijehu koji je zahvatio čovječanstvo. Zatim poruka nastavlja o Božjoj ljubavi koja u Isusu ima način da pobijedi grijeh. Konačno, zaključak biblijske poruke je opomena o uništenju grijeha, grešnika koji nisu prihvatili Božju ponudu i o uspostavljanju Božjega kraljevstva na Zemlji. Takva je cjelokupna vijest kroz mnoga stoljeća, podržana Svetim Duhom, od čovjeka do čovjeka bila prenošena do nas danas, kako bismo svi bili osvjedočeni i spremni. Nemojte samo reći da niste čuli!

Nekada su to bili ulični propovjednici, usamljeni entuzijasti koje ste zaobilazili u širokome luku i nastavljali svojim poslom. Bilo je i onih koji su zakupljivali javne dvorane, plakatima pozivali pučanstvo i govorili im o Božjemu pozivu čovjeku. Uvijek su se tiskale knjige, deblje ili tanje, kao i časopisi, brošure, traktati. I sav je taj tiskani materijal imao svrhu da vas obavijesti o životno važnim stvarima. Pojavom radija pružila se prilika da vjerni Božji ljudi svoju poruku upute većem broju ljudi. Zatim je došla televizija. Danas se u tu svrhu rabi satelitska tehnologija. Samo je u Hrvatskoj, devedesetih godina bilo najmanje pet velikih satelitskih predavanja o biblijskoj poruci čovječanstvu. Tu su i TV emisije, intervjui, novinski članci. Što više curi vrijeme na pješčanome satu povijesti to je poruka glasnija i sve je prisutnija svuda oko nas – Isus dolazi k svojim vjernima!

Dakle, jeste li već čuli da netko viče “Požar! Spašavajte se!”? Istina je, danas se u tome poslu objavljivanja Božjih poruka nalazi svatko. Ima tu iskrenih, ali i onih neiskrenih, pa ste možda zbunjeni. No, međutim, to ne smije biti razlog da važnu biblijsku poruku o Isusovom dolasku smatramo praznom predstavom nekakvih klauna. Razmislite kada sljedeći put čujete poziv. Provjerite ga u svetim spisima Biblije i ako je to pravi poziv vašemu srcu, odazovite se. Ne odmahujte rukom, ne zabavljajte se nečijom očajničkom predstavom da vam pomogne i ne smatrajte to neozbiljnim. Izmirite se s Bogom i spasite sebe od posljedica grijeha dok je vrijeme. Vaš vam je nebeski Otac poslao pomoć i čeka na vas.

Željko Bošnjak

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakoga trenutka raširiti, zablistati šarama i da će kukac poletjeti. Čak ga je podigao i odnio u svoje dvorište da ga tamo iz dana u dan promatra. Međutim, ništa se osobito nije događalo. Zapravo, leptir je ostatak svojega života proveo puzeći okolo, mršavoga tijela i zakržljalih krila. Nikada nije postao sposoban letjeti.

Ono što taj čovjek u svojoj dobroti i sažaljenju nije znao, jeste da je leptir morao bez ičije pomoći izaći iz čahure. Sama čahura, zatim tijesan otvor na njoj i, naravno, sva ona iscrpljujuća borba da se oslobodi, bio je prirodni način na koji je leptir trebao tekućine iz svojega tijela natjerati da napune njegova krila. Samo nakon takvoga truda kukac bi bio sposoban raširiti krila i poletjeti zrakom u slobodu.

Vjerovali ili ne, ponekad su teške životne borbe upravo ono što nam je potrebno. Netko tko trenutno prolazi kroz takvo što mogao bi se sada naljutiti, jer njemu je potrebna utjeha. Ali pričekajte i razmislite s nama.

Što bi bilo s vama kada bi vam od djetinjstva, kroz cijeli život, netko uvijek svojim zahvatima pomagao da na lak način izlazite iz teških problema? Uzmimo pouku iz svijeta prirode i razmislimo o leptiru. Zar ne bismo kroz život išli deformiranoga karaktera, zakržljale ličnosti, nesposobni za nošenje odgovornosti? Bez životnih borbi, bez pronalaženja rješenja znojem mi ne bismo bili dovoljno jaki. Ne bismo bili slobodni letjeti, puzali bismo kroz život. Ta, vjerojatno imate takvih primjera i u svojoj blizini, pa takve ljude smatrate razmaženima i bezličnima. A upravo oni kojima se divite, koji znaju što hoće i koji hrabro donose važne odluke, mnogo bi vam imali reći o svojim teškim trenucima u kojima su učili kako živjeti. Na sličan način se divite i leptirima krasnih šarenih krila. A upravo je svaki od njih imao tešku borbu da izađe iz čahure prije nego što je stekao takva krila za slobodan let.

Biblija bilježi životnu priču Mojsija, velikoga Božjeg čovjeka. Tamo kaže da je prije nego je postao Božji prorok Mojsije bio egipatski velikodostojnik. Kao bebu posvojila ga je faraonova kći, princeza. Tako je njegov život od samoga početka bio dosta lak. Mojsije je imao sve uvjete za odličnu naobrazbu na kraljevskome dvoru, najukusniju hranu, najfiniju odjeću i mnoštvo slugu koji su rješavali mnoge njegove probleme. Za to je vrijeme izraelski narod patio u egipatskome ropstvu. Kao stasaloga, Bog je Mojsija mogao pozvati da u punoj muževnoj snazi jednoga velikaša profesionalno obavi oslobađanje Izraelaca. Mojsije je mogao reći: “Bože, izabrao si pavoga čovjeka! Ja sam školovani vojskovođa. Samo reci i ja ću povesti svoje sunarodnjake u obećanu zemlju!” Međutim, ratoborni Mojsije tada nije bio sposoban biti vođa po Božjoj volji. On nije imao dovoljno životne žilavosti za ljudske slabosti, za razumijevanje, za podnošenje svih tereta i pokazivanje milosti prema narodu kakvu ima nebeski Otac. Zato je jednim brzim životnim preokretom Bog Mojsija poslao u naporno progonstvo i omogućio da sljedećih 40 godina života čuva ovce po vrletima Sinajskoga poluotoka. Tamo se egipatski princ mogao godinama mučiti s pitanjem što on radi tu sa glupim ovcama. Godinama ih je hranio, čistio, liječio, spašavao od zvijeri, sklanjao od vrućine i hladnoće. Dok su mu ruke postajale grublje od rada, a mišići žilaviji, lice mu je bilo sve samilosnije, njegovo je srce postajalo mekše, a oči su se sve češće podizale prema nebu tražeći Boga. Konačno, Mojsije je postao Božji čovjek, iskusni pastir za ljudsko stado, krotak za izvršenje Božje volje i hrabar za životne borbe. Tek tada pod njegovim je vodstvom Izrael stigao u obećanu zemlju.

Možda vam je teško, možda ne vidite ni malo dalje od problema koji su vas sada opteretili. Za početak sjetite se leptira i njegove borbe da se oslobodi čahure, te prekrasnih krila koje naporno stekne. A onda potražite Bibliju. Vidjet ćete na iskustvu mnogih da vaš trud nije uzaludan i da vas Bog ohrabruje da izdržite, jer se isplati.

Željko Bošnjak

Sve su njene zamolbe bile odbijene i njoj se to činilo u redu. Bila je spremna nastaviti živjeti da donese promjenu ili umrijeti i tako, kako je vjerovala, vidi svoga Spasitelja. Dok je oluja debate oko njenoga pogubljenja bješnjela, ona je izgleda bila jedina osoba koja je imala pravi mir. Čak i do samoga trenutka svoje smrti. Svojim se posljednjim riječima obratila obitelji njenih žrtava: “Žao mi je. Nadam se da će vam ovime Bog dati mir.” I na kraju je rekla: “Ja ću biti licem u lice s Kristom. Sve vas stvarno volim. Vidjet ćemo se kada se jednoga dana sretnemo tamo.” Novinar koji je bio svjedok njenoga pogubljenja opisao ju je kao smirenu i sabranu do samoga kraja.

Karla Tucker je zaslužila umrijeti zbog onoga što je učinila. Ali zbog vjere da je Isus umro i za njene grijehe živjela je i umrla s dubokim osjećajem osobnoga mira. To je bio mir kakav bi mnogi ljudi željeli imati. Mir bez obzira na greške prošlosti. Mir u svezi s onime što nas čeka kada se nađemo pred Bogom. A taj je mir, zapravo, dostupan svakome.

Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” On je ovdje govorio o osuđenim ljudima, ljudima određenim za smrt. On je tu govorio o tebi i meni. Uznemirujuća je činjenica u Bibliji da svi mi živimo na odjelu za osuđenike na smrt. Kazna za grijeh je vječna smrt, zauvijek razdvajanje od Boga i njegove ljubavi. U Bibliji piše: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” To znači da svatko od nas, zbog prisutnosti grijeha, živi pod smrtnom osudom. A grijeh podrazumijeva mnogo više od brutalnoga ubojstva ili drugog zločina. Grijeh je naša odluka, izbor da bez Boga vodimo svoje živote, da činimo što želimo bez Božjega zakona. I to svijet dovelo u stanje kakvo je danas i koje može biti samo još gore.

Zbog osude za koju smo sami krivi, Božja nam riječ zvuči fantastično: “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” Bog poručuje osuđenim ljudima da mogu biti slobodni. Ljudi osuđeni da umru u samo jednome trenutku mogu imati svoju osudu poništenu i primiti dar vječnoga života. Kako? Oslanjajući se u punome povjerenju na Isusa. On je bio razapet na križ kao vaša zamjena, primajući na sebe smrtnu kaznu. Apostol Pavao je stajao pred čovjekom koji je doživio duboko osvjedočenje da mu treba mir i nada u vječni život. Zavapio je: “Što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!'”

Ako to nikada niste učinili, a želite mir bilo u životu ili zbog smrti, recite Isusu da mu vjerujete i da želite njega kao svoga Spasitelja od grijeha. On će vam tada sve oprostiti i vaše će se ime na nebu zapisati u Knjigu života. Tada više niste stanovnik ovoga zemaljskoga zatvora, odjela za osuđenike na smrt. Pomilovao vas je Isus Krist osobno, gospodar nad gospodarima. Vrijeme koje još provodite ovdje, provodit ćete ga kao slobodni stanovnik Božje države u misiji pomaganja drugim osuđenicima da se promijene.

Željko Bošnjak

Stari je udovac sa zadovoljstvom promatrao kako njegov jedini sin postaje iskusni kolekcionar. Mladićevo iskusno oko i bistar um činili su da očevo srce bude puno ponosa svaki put kada trguju negdje u svijetu. Radovao se gledajući u sinu divnu budućnost.

Međutim, došao je rat i mladić je osjetio želju da služi svojoj zemlji. Bio je mobiliziran kao sanitetski djelatnik u pokretnoj ratnoj bolnici. Nakon samo nekoliko tjedana njegov je otac dobio brzojav. Njegov je voljeni sin nestao u borbi. Stari je kolekcionar tjeskobno čekao još vijesti. Ali njegove su se slutnje obistinile – posljednja je vijest potvrdila da je njegov sin poginuo spašavajući ranjenike, nakon što je s bojnoga polja izvukao više desetina svojih suboraca. Dom je utonuo u tišinu dok je usamljeni starac iz dana u dan tugovao.

Jednoga jutra lupanje na vratima je prekinulo tišinu. Dok je hodao niz dugačak hodnik skupocjene umjetnine sa zidova su ga samo podsjećale na to da njegov sin više nikada neće ući u taj dom. Na vratima se iznenadio ugledavši vojnika s povećim paketom u rukama. Predstavio se kao prijatelj njegovoga sina. Rekao je da je jedan od onih koje je on spasio prije nego što je poginuo. Zatim je zamolio gospodina da mu dopusti ući.

Nakon kraćeg upoznavanja, vojnik je starome plemiću rekao da je i on umjetnik, te da mu želi nešto darovati iz zahvalnosti. Skidajući papirni omot sa paketa, čovjek je ugledao portret svoga sina. Iako to nije bilo vrhunsko umjetničko djelo, lice mladića je bilo zapanjujuće precizno naslikano. Starca su preplavili osjećaji. Zahvalio je i obećao da će tu sliku staviti na najbolje mjesto među ostalim umjetninama.

Nedugo nakon što je vojnik otišao, čovjek je iznad kamina uklonio skupocjene slike i postavio portret svoga sina. Gledajući ga svaki dan njegova je depresija nestajala pri pomisli na sve one živote koje je mladić spasio žrtvujući vlastiti. Tako je njegov sin nastavio živjeti, a kolekcionar je svim prijateljima objavio kako je to najdragocjenija slika u cijeloj kolekciji.

Slijedeće godine, stari je usamljeni ljubitelj umjetnosti umro. Prema oporuci koju je ostavio, njegova bi se vrijedna kolekcija, budući da više nije imao nasljednika, trebala dati na dražbu. Prema istome dokumentu, ta se dražba trebala održati na dan kada je primio najdragocjeniji dar – portret svoga sina.

Tako je došao i taj dan i u prostranoj su se vili sastali mnogi veliki umjetnici i kolekcionari svijeta, u nadi da će uspjeti kupiti neko od dragocjenih djela. Sve je obuzimala trema u tim važnim trenucima njihovog života.

Dražba je počela prodajom slike koja nije bila na popisu. Bio je to portret mladića, plemićeva sina. Voditelj dražbe je predstavio to djelo i otpočeo nadmetanje, ali je u dvorani vladala tišina. Predložio je cijenu od 100 dolara. Trenuci su prolazili, ali nitko nije odgovorio. Netko je dobacio kako nisu oni došli zbog nepoznate slike kolekcionareva sina. Željeli su preskočiti taj prijedlog i nastaviti s dražbom pravih umjetnina. Ali je voditelj dražbe ustrajao: “Ne, moramo najprije ovo prodati”. Konačno se javio netko iz pozadine: “Ja imam samo deset dolara. Ipak bih želio imati tu sliku. Poznavao sam mladića, jer sam bio sluga u ovome domu.” Voditelj je izjavio: “Imamo ovdje ponudu od deset dolara. Nudi li tko više?” Tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a zatim je nastavio: “Prvi put, drugi put, prodano!”

Olakšanje je zavladalo u dvorani i čuli su se komentari kako sada mogu ići dalje. A onda je voditelj izjavio kako je dražba gotova. Ljudi su ga gledali s nevjericom. “Čekajte malo. Kako, gotova? Mi ovdje nismo došli zbog slike starčeva sina. A što je sa svim onim milijune dolara vrijednim slikama?” Voditelj je odgovorio: “Jednostavno. Prema oporuci oca, tko uzme njegova sina… dobiva sve.”

Najveća je radost Boga, nebeskoga Oca, u njegovome Sinu Isusu Kristu. Njegov je jedinac otišao iz Očevih dvorova da bi na ovome uzburkanome svijetu požrtvovno spašavao ljude. Tu je i umro. I zbog velike Očeve ljubavi, njegova oporuka glasi – Tko primi Sina, dobiva sve. Bez Sina, život je promašeni pokušaj, a s njime je dobitak vječnosti. Hoćete li i vi s vaše životne dražbe otići praznih ruku ili ćete prihvatiti Isusa Krista i s njime dobiti sve?

Željko Bošnjak

Jednoga dana, nakon neobičnoga izostanka iz škole, Silvije se pojavio u razredu s velikim trijumfalnim osmjehom na licu noseći na glavi veliku kapu s ušima Mikija Mausa. Nakon prvotnog iznenađenja, razred je prasnuo u smijeh. Nastavnik ga je potom upitao gdje je nabavio tu kapu.

“Jučer sam bio u Disneylandu!” uzbuđeno je odgovorio lumen Silvije.

“O, stvarno? A zašto nam ne bi nešto malo ispričao o svojemu izletu u Disneyland?”

“OK! Pa, otišao sam do Disneylanda i prva stvar koju sam primijetio bio je oooogromni parking”, pričao je Silvije. “Mislim da milijun auta stane na taj parking. Oko cijeloga parkinga vozi jedan šareni manji vlak. Vjerojatno turistički. Tako sam ja sjeo u taj vlak i on me je odvezao do mjesta gdje se kupuju ulaznice. Tamo sam stao u red i na kraju kupio ulaznicu. Kupio sam tu i ovu veliku Miki Maus kapu.”

“I kamo si prvo u Disneylandu otišao?”

“Pa, vratio sam se u mali vlak da se još malo provozam oko velikoga parkinga. To je zbilja zabavno. I tako sam se vozio cijeli dan!”

“Cijeli dan? A jesi li otišao do Avanturalanda, Fantazilanda, do poligona s likovima iz Disneyevih filmova i u ostale dijelove parka?”

Silvije se za trenutak zamislio i rekao: “Nisam. A je li trebalo da odem i tamo?”

Smiješno i tragično u isto vrijeme. Silvije nije iskusio pravu zabavu legendarnoga Disneylanda samo zato što nije prošao kroz vrata iza blagajne gdje je kupio ulaznicu. Upravo je s tom ulaznicom u rukama mogao ući u svako vrijeme. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, cijeli je dan proveo vozeći se oko velikoga parkinga i gledao sretne ljude kako izlaze iz Disneylanda sa širokim osmjesima na licima. I nije nikako mogao shvatiti zašto su svi tako sretni.

Kada cijeli događaj promatramo na jednoj višoj, ozbiljnijoj razini, vidimo mnogo više. S jedne je strane golemi svijet u kome možemo ići lijevo i desno, gore i dolje tražeći unutarnji mir i radost, a nikada se nećemo smiriti. Neki, ipak, i u takvome nesavršenom svijetu misle da su sretni, a ispadaju smiješni kao Silvije s Mikijem Mausom na glavi i jadnom zabavom vožnje oko parkinga. S druge je strane Božji svijet koji nam je otvorio Isus Krist. On nam je osobno i ulaznica za taj svijet. To je dimenzija života koja obiluje mirom i srećom. I svatko može ući, pod samo jednim uvjetom…

Jeste li već kupili ulaznicu za Božje kraljevstvo primajući Krista Gospodina u svoj život? Jeste li prošli kroz ulaz u svijet vjere? Ili se i dalje vozite naokolo misleći da vam je dobro, a ipak osjećajući prazninu? Ne čudite se pobožnim ljudima i njihovim tajanstvenim mirnim osmjesima na licima. Iskusite osobno svetu radost koja vam je na dohvat ruke.

Željko Bošnjak