Uglavnom je riječ o tome da sam otkrio kakvi su uistinu. Budući da možete biti dobar kršćanin i bez toga da jedete jogurt, zaboravimo na to i razmislimo malo o onom drugom — o molitvi. Želim vam pomoći da razumijete kakva je molitva uistinu.

Molitva nije slanje svetih dimnih signala nekom dalekom božanstvu.
Molitva nije čarobni kamen koji protrljate kad trebate nadnaravnu pomoć.
Molitva je prisnija, uzbudljivija i stvarnija od toga.
Molitva je razgovor s Bogom. Kad bismo to sada potpuno shvatili, mislim da bismo ovdje mogli stati s tekstom. Molitva je razgovor s Bogom. Upamtite: ne pričanje Bogu, već razgovaranje s Bogom.

Molitva nije govor, recitacija ili bezglavo brbljanje, već razuman, iskren i ispunjavajući razgovor s Bogom kao voljenim i poštovanim Prijateljem.

Molim vas da pročitate tu rečenicu još jednom, i to polagano. To je naša definicija molitve. Volio bih kad bismo riječ molitva mogli reprogramirati na način da joj značenje bude samo “razgovor s Bogom”. Molitva se obično podudara s toliko slika dosade, licemjerja i učmalosti, da je čudo što uopće čitate ovaj članak. Zašto ne bismo tim slikama priredili jedan lijepi sprovod i pokopali ih? Zaboravite svoja loša iskustva iz prošlosti i počnite razmišljati o molitvi kao o onome što uistinu jest: razgovor s Bogom kao voljenim, pouzdanim i poštovanim Prijateljem.

Ako se želite moliti, to jest ako želite razgovarati s Bogom kao s Prijateljem, morat ćete prvo shvatiti da vam Bog doista i jest Prijatelj. Naš razgovor s drugima odražava ono što mislimo o onome s kim razgovaramo. Vjerojatno ne biste razgovarali s vašim predsjednikom jednako kao s dječakom koji vam je upravo nogom udario mačku, zato što je vaše poimanje različitih osoba prilično različito. Dakle, uspješna molitva ovisi o ispravnom viđenju Boga.

Ako na Boga gledate kao na nekog starog poluuspavanog nadbiskupa (oprostite na usporedbi), vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Tada nećete uživati u molitvi.

Ako Boga vidite kao puritanskog naredbodavca koji postavlja previsoke zahtjeve za većinu ljudi, a onda ih kažnjava kad ih ne mogu dostići, vaše molitve će odražavati takvo viđenje i mrzit ćete i molitvu i Boga.
Ako Boga smatrate starim nebeskim bogatašem koji nam plaća za našu “pobožnost”, vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Bit ćete vjerojatno sve “pobožniji”, a zapravo će se sa svakom molitvom vaša zla narav sve više pogoršavati.

Ali ako smatrate da Bog gaji snažnu, osobnu ljubav prema vama; ako mislite da On poznaje vaše slabosti i razumije vaše poteškoće; ako prihvaćate da je Njegova zapovijed da budemo sveti također i obećanje da će nas On učiniti svetima — ukratko, ako smatrate da je Bog poput Isusa — onda će vaše molitve biti disanje duše u zahvaljivanju i traženju. Tada ćete moći uskliknuti poput Davida u Psalmu 84,3: “Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.”

Jedan je mladić pohađao neki niz propovijedi u kojemu se Božji karakter predstavljao uvelike krivo. U naletu osjećaja izletio je iz crkve, zamahnuo šakom prema nebu i rekao: “Ako je to Bog, ja Ga mrzim!” Nikada se nije vratio u crkvu, već je umjesto toga postao utjecajni ateist.

Ako poznajete kršćane prekrasnog karaktera, slavite Boga za to! Cijenite njihov primjer. Ali molim vas, doista vas molim da nikada ne temeljite svoje viđenje Boga na nekom čovjeku — bili to roditelji, pastor, svećenik ili bliski prijatelj, bez obzira na to kako se pobožnima činili. Muškarci i žene koji tvrde da poznaju Boga, trebali bi odražavati Njegovu pravu narav; ali nitko još to nije učinio na savršen način. Jedini temelj za poimanje Boga jest život i narav Njegovog Sina — Isusa Krista. Ako želite imati točnu sliku o Bogu, trebate osobno istraživati Kristov život.

Dok budete proučavali Kristov život, uvidjet ćete da Kristovo savršenstvo ne daje nikakvu izliku za grijeh. Ali isto tako ćete uvidjeti da Bog razumije naš problem i da nam je spreman pomoći. Doista je teško ne otvoriti srce takvom Bogu.

Na koledžu koji sam pohađao bilo je šest stotina ljudi, ali nisam mogao podnijeti samo jednog jedinog. On me je zbilja prezirao, ali mogu reći da je taj osjećaj bio obostran. Došlo je ljeto i ja sam posve zaboravio na njega, sve dok se usred praznikâ nije pojavio kao zamjena u našem tročlanom timu koji je radio među australskim grmljem. U sebi sam zajaukao i pomislio: “Dat ću ovom tipu 24 sata, a onda jedan od nas odlazi.” Mogao sam vidjeti kako su njegove misli o meni bile isto takve.

Tri tjedna nakon toga postali smo dobri prijatelji. Što se dogodilo? Kroz druženje je svatko od nas stekao veće znanje o drugome. Obojica smo razvili bolje viđenje drugoga, nakon čega se rodilo svjesno i ugodno prijateljstvo. Tako je i između nas i Boga — bolje poznavanje vodi boljem razumijevanju. A bolje razumijevanje vodi boljem odnosu te posljedično tome ugodnom i rastućem prijateljstvu.

Što je uzrok svemu tome? Komunikacija, razgovor, razmjena riječi i misli. Jeste li ikada pokušali započeti prijateljstvo držeći usta zatvorenima? Naravno da ne; nema prijateljstva bez komunikacije. Stoga, ako se želite zaljubiti u Isusa, razgovarajte s Njim i dopustite da i On govori vama. To je molitva.

Zašto da ne započnemo upravo sada otvaranjem svojega srca Bogu, našem nebeskom Prijatelju? To je vrlo jednostavno; u tome nema ničeg tajnovitog i duboko teološkog. Jeste li zahvalni što vam je On prijatelj? Ako jeste, recite Mu to! Recite: “Bože, stvarno mi je drago što si mi Prijatelj.” To je molitva! Jeste li depresivni zbog svojih grijeha? Recite Mu to! Recite: “Bože, moji grijesi su me stvarno dotukli.” To je molitva! Želite li stvarno biti očišćeni, želite li oprost? Recite Mu to! Imate li nekakvu posebnu molbu, primjerice, želju za većim znanjem o Bogu, za snagu da nadvladate određeni grijeh, za mudrost u vezi s nekom odlukom, za hrabrost da pozovete nekoga na sastanak, za ublažavanje boli vašeg uraslog nokta, za bolji molitveni život, za neobraćenog rođaka, za profesora koji vas gnjavi, za svijet koji treba Boga? Recite svojem nebeskom Ocu i božanskom Prijatelju sve o tome! On je Stvoritelj, On održava svemir i upravlja životima. Imate priliku osobno razgovarati s Njim, imate bez prestanka otvorenu liniju prema prijestolju svemira na kojemu sjedi — vaš Prijatelj.

Ispričavam se što je prethodni odlomak bio tako dugačak. Uvijek se uzbudim u vezi s dometom molitve. Jeste li znali da vam je u molitvi dopušteno smijati se i plakati? Rijetko plačem, ali zna mi se dogoditi, pogotovo u tihoj molitvi. Možete mi se rugati zbog toga, ali u mojem društvu molitvenih plačljivaca su David, Job, Jeremija, kao i osobe pred oltarom u petom pečatu Otkrivenja. Stoga, ako vam se plače pred Bogom zbog bilo čega, plačite, jer i to je molitva. Bogu možete povjeriti najdublje padove vašega života.

“U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Psalam 62,9)

Edwin Gallagher

Što to točno znači?

Možda se sjećate da je Isus jednom rekao “upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi”, i kasnije dodao “Ja sam … istina”. (Ivan 8,32; 14,6) Shvaćate bît, zar ne?

Istina nije samo skup apstraktnih podataka koje treba zapamtiti, navoditi i o kojima treba raspravljati. Istina je Osoba, a njezino je ime Isus. U odnosu s Isusom nalazi se oslobođenje od svega što nas sputava i veže — poimence — od naše slomljenosti i srama koji dolazi nakon nje.

Kakva je onda “istina” kad se propovijeda izvan Isusa? Pa, kao prvo, istina koja se iznosi odvojeno od Isusa je puko iznošenje sirovih i beskorisnih podataka o osobnosti i karakteru. Ona za vas nema lice, srce ili osobne želje. Drugo, istina odvojena od Isusa je osjećajno bespoštedna — sve što ona može jest nametnuti krivnju i povećati strah. Ona ne može spasiti, izliječiti ili promijeniti ljudsko srce.

Ne bi bilo pretjerivanje kad bi se reklo da je duhovno nasilje propovijedati popis doktrinalnih istina i mjerila ponašanja, a da se ne propovijeda Isusa kao Istinu, i to s velikim I. Pavao kaže da “slovo ubija” (2. Korinćanima 3,6), i time želi reći da gole činjenice o istini, koje se propovijedaju bez Isusa kao živog središta punog ljubavi i suosjećanja, samo imaju smrtni učinak na duhovnoj, osjećajnoj i razumskoj razini. “Istina” koja ne proslavlja Isusa može samo udaljiti ljude od Boga, otjerati ih u očaj ili u njima izazvati osuđivački duh farizejstva. S druge strane, vidimo Isusa u predivnoj ravnoteži između dvaju ključnih čimbenika koji se nadopunjuju: Ivan kaže da je Isus došao na naš svijet “pun milosti i istine” (Ivan 1,14).

Vidite li to?
Milost i istina!
Zašto je ovaj spoj tako važan?
Istina u kojoj nema milosti može samo nagomilavati sramotu nad grešnicima, dok milost udružena s istinom donosi iscjeljenje. Znači, nije nam potrebna suha istina — gole kosti doktrinalnih činjenica. Umjesto toga, potrebna nam je istina kakva je u Isusu — živo utjelovljenje Božje ljubavi.

Hajdemo onda u ovo što govorimo uvrstiti jednostavnu ali moćnu sliku. Doktrinalne istine Svetog pisma mogu se zamisliti kao niz prozora kroz koje možemo promatrati Božji karakter iz različitih kutova. Primjerice, zamislimo da je zgrada istine poput osmerokutne zgrade. Na svakoj od osam strana građevine nalazi se prozor. Svaki prozor predstavlja jedno doktrinalno vjerovanje ili nauk.

Dok gledamo kroz prozore, mi vidimo Isusa, i Isusa, i Isusa, i Isusa — kao istinitu i točnu objavu Božjeg karaktera.

Prozori su načinjeni da bi se gledalo kroz njih, a ne u njih. Svrha prozora je ispunjena kad je kroz njega moguće gledati. Nijedna biblijska doktrina nije dovoljna sama za sebe. Nijedna od istina ne stoji sama za sebe. One služe kao prozor kroz koji možemo vidjeti u Božje srce, kao prozor kroz koji možemo gledati u drugu dimenziju Božje ljepote. Tako je sa svakom biblijskom doktrinom.

O tome možemo razmišljati i na sljedeći način: mi zapravo imamo samo jedno vjerovanje, jednu doktrinu. “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,8) To je to.

Mi ne vjerujemo u mnogo toga; mi vjerujemo u jedno, a to jedno ima mnogo dimenzija. Možemo uvijek govoriti o jednoj stvari, ali stvar u koju gledamo je zapravo uvijek ista, samo u nju gledamo iz drugog kuta. To je poput jednog stabla s mnogo grana. Poput jednog motora s mnogo pokretnih dijelova. Poput jedne rijeke s mnogo pritoka. Različite doktrine koje imamo služe svojoj svrsi samo do onog stupnja do kojega ih možemo povezati s ljepotom Božje ljubavi.

Bog je predstavljen našem svijetu na strašno pogrešan način; posebno preko religije koja govori kako predstavlja Njega. U kojem obliku se javlja ovo pogrešno shvaćanje Božjeg karaktera? U doktrinama! U sustavu vjerovanja! Mnogi ljudi na ovom svijetu se boje Boga, i to ne zato što Ga poznaju onakvog kakav On zapravo jest, već zbog pogrešnih tvrdnji koje su čuli o Njemu u obliku vjerskih nauka ili doktrina.

Bog je svoje sljedbenike pozvao da svijetu objave poruku koja prikazuje Boga kao dobrog Boga, kakav On doista jest. Ako se ispravno razumije, teološki sustav ima mogućnost da svijetu ponudi predivnu sliku o Bogu, sliku kakvu svijet dosad još nije vidio. Neka naša vjerovanja i učenja budu poput niza prozora koji oslobađaju i kroz koje se jasno može vidjeti Božji karakter.

Ty Gibson

Poslanica Galaćanima je zapravo strastveni poziv. Pavao vidi ljude koje voli i za koje je rekao da bi oni “kad bi bilo moguće, izvadili oči svoje i dali ih meni” (Galaćanima 4,15) kako zapadaju u smrtonosnu klopku pravednosti po djelima.

Galaćani su u početku radosno primili dobru vijest od Pavla, ali su se ubrzo odvratili i otišli od onoga što su naučili. Pavao im je odmah uputio pismo koje je sadržavalo ukor upućen s ljubavlju, u kojem im je rekao da ukoliko im on, “ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet”! (Galaćanima 1,8 — Šarić)

On ih poziva na način za koji zna da će razumjeti. Objašnjava kako je Abraham radio na tome da dobije Jišmaela, a onda mu je Bog rekao da ga otpremi od sebe. Božje obećanje se odnosilo na Izaka. Izak je bio dar, a Abraham nije imao veće izglede da ga svojim vlastitim naporima donese na svijet, nego što mi imamo izgleda da sami, vlastitim naporima postanemo pravedni.

Pavao nagovara Galaćane da shvate kako tu nije riječ o njihovim djelima, već o Kristovoj pravednosti. On jasno postavlja ravnotežu između vjere i djela u sljedećem retku: “S Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,19.20) U ovom retku Pavao odgovara na goruće pitanje u srcima Galaćana: Kako udovoljiti Bogu? Krist bi trebao živjeti u njima, jer njihova djela nisu ništa značila, s obzirom da je “sva pravda naša ko haljine okaljane” (Izaija 64,6).

Pravednost je doslovno “Božja osobina … prikazana u Kristovoj smrti”. (Merrill Unger i William White Jr., Vine’s Concise Expository Dictionary of Biblical Words, str. 77) S obzirom na ovu definiciju, lako je razumijeti kako dobra djela nikada ne mogu proizvesti pravednost. Dobra djela se mogu proizvesti samo kad Krist živi u nama.

Pavlove riječi nisu bile upućene samo Galaćanima. One su upućene i nama. Mi to znamo zbog toga što je “sve … Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo”. (2. Timoteju 3,16.17 — Šarić)

Liesse Bohlmann

Naša ljudska vrsta opsjednuta je višom silom. Čak i oni koji smatraju da je Bog mrtav, umjesto da Ga ostave da počiva u miru, imaju potrebu da o tome raspravljaju sa svojim prijateljima vjernicima. Što, dakle, ako On doista postoji, a naša se opsjednutost odnosi na stvarno Biće? Kakav je On? Kako možemo upoznati osobu koju ne možemo vidjeti, iskusiti ili dodirnuti?

Bog se odlučio pokazati ljudskom rodu u obličju Isusa Krista, Božjega Sina koji je u Izraelu živio trideset tri godine služeći i pokazujući ljubav. Tijekom svojih posljednjih dana na Zemlji, razgovarao je sa svojim Ocem o muškarcima i ženama koje je nazvao svojim prijateljima i zamolio Ga da im daruje vječni život. Evo kako Ga je On opisao: “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) On je znao da je Njegovo postojanje omogućilo ljudima da upoznaju Boga na tako blizak način kao što poznajemo svoje prijatelje.

Ljudski rod stječe spoznaju na tri načina: putem razuma, iskustva i objave. Nijedan od ovih načina ne stoji sam za sebe. Iskustvo uvijek moramo provjeravati razumom, a razum uvijek moramo provjeravati na osnovi Božje objave i iskustva u opipljivom svijetu.

Za prikaz brojnih načina upoznavanja Boga bio bi nam potreban mnogo veći prostor od ovog članka.

Ovdje vam želim navesti čudesne priče o ljudima koji su upoznali Boga cijelim svojim bićem – putem razuma, iskustva i Božje objave – i prikazati vrijednost koju su oni vidjeli u svojoj zajednici s Njim.

Mojsije
Mojsije vjerojatno nije nimalo nalikovao na Charltona Hestona iz poznatog holivudskog filma. Sigurno je bio još neobičniji od njega. Uostalom, on je bio egipatski kraljević: školovan, poučen vještinama ratovanja i čovjek visokog morala. Imao je naglu narav. Jednom je vidio kako nekog roba nepravedno kažnjavaju i prešao na djelo, ubio nadglednika poslova i zakopao ga u pijesak. Tako je dospio u prognanstvo u pustinju gdje je čuvao ovce. Toliko o tome što je značilo biti kraljević u najmoćnijem kraljevstvu onog vremena.

No Bog se želio objaviti Mojsiju pa je to i učinio. Na planinskoj padini zapalio je grm i nije dopustio da izgori. Za Mojsija je Bog bio vatra i žar. Taj susret nadahnuo ga je da se vrati u Egipat i pod Božjim vodstvom oslobodi izraelske robove. A kada je došlo vrijeme da Izraelci saznaju kako trebaju živjeti, Bog je Mojsiju dao Deset zapovijedi. Mojsije je molio Boga da mu pokaže svoje božansko lice.

Evo što je Bog učinio: “Jahve prođe ispred njega te se javi: ‘Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću…'” (Izlazak 34,6) Ono što nas privlači Bogu nije Njegova bit, već Njegov karakter, a to nam je važno i kod ljudi.

Salomon
Salomon je bio kraljević. Imao je roditelje koji su vjerovali u Boga, no bili su krivi za preljub i ubojstvo. Bio je vrlo bistar, brzo je učio i gledao je kako njegova starija braća, jedan po jedan, zbog sebičnosti i gluposti gube pravo na krunu. A kada mu je otac David na samrtničkoj postelji predao kraljevstvo, Salomon je znao da pred njim stoji velika zadaća. Kratko vrijeme nakon preuzimanja krune, u snu se susreo s Bogom i molio za “pronicavo srce” (1. o kraljevima 3,9) kako bi mogao milosrdno vladati narodom. Za mladog Salomona Bog je bio mudrost.

No na kraju života koji je bio ispunjen vladanjem, gradnjom Hrama (koji je spadao među svjetska čuda) i druženjem s nekima od najmoćnijih i najljepših žena na svijetu, Salomon je pokazao pomalo zajedljiv stav prema životu: “A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem – i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.” (Propovjednik 2,11)

Sve je vidio, uživao je u najboljem što je svijet mogao ponuditi i shvatio kako je sve ispraznost. Ostarjelom Salomonu Bog je dao smisao života. “Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke. Jer tko bi mogao jesti, tko li zadovoljan biti, osim po njemu?” (Propovjednik 2,24.25)

Jona
Jona je imao osobit odnos s Bogom u kojem su se izmjenjivali ljubav i mržnja. Dobio je poruku, koju je trebao prenijeti kralju i stanovnicima Ninive, da je Bog nezadovoljan nepravdom i nemoralom u njihovom gradu. Bog je želio da ih Jona pouči boljem načinu života, no ovaj nije htio biti ničiji glasonoša. Stoga se ukrcao na lađu koja je plovila prema Taršišu.

Kad je oluja zaprijetila potapanjem lađe na kojoj se nalazio, Jona je shvatio da ga Bog slijedi pa je skočio s lađe. Što je Bog sada trebao učiniti? Jona je njegov glasnik, a sada se pokušava utopiti! Bog se stoga brzo dosjetio i doveo je veliku ribu da proguta Jonu i omogući mu sluzavu vožnju do kopna. Nakon što je bio ispljunut na obalu, Jona se uredio i nevoljko pošao u Ninivu propovijedati njezinu propast i uništenje.

Jedini Jonin problem bio je u tome što su ljudi ozbiljno shvatili Božju poruku i promijenili svoj način života. A Bog je nagradio njihovu iskrenost. Nije uništio njihov grad. Jona je pozelenio! Bog previše oprašta, smatrao je Jona. Smatrao je kako je Bog od njega napravio budalu šaljući ga na zadatak čiji svršetak nije bio: “Eto, rekao sam vam!” Jona je u potpunosti promašio Božji cilj zbog kojeg je bio poslan.

Bogati mladi knez
Nema svatko velika iskustva u kratkim susretima s Bogom. Mladi odvjetnik, politički vođa, bio je od rođenja bogat. Imao je sve: novac, naklonost djevojaka, odjeću, moć. Ali želio je više. Bio je na vrhuncu, a ipak je osjećao kako mu nešto nedostaje. Potražio je Isusa i upitao Ga kako da pronađe Boga. Isus mu je rekao neka proda sve što ima, ostavi sav očaravajući sjaj i sljedećih nekoliko godina luta okolicom sa skupinom ribara.

Za ovog mladog, bogatog kneza Bog je bio prejednostavan. On je želio nešto što će se uklopiti u njegov složeni život i dati smisao praznini koja ga je okruživala. Ali kada mu je Isus rekao da odbaci prazninu, nije mogao. Nije bio spreman platiti cijenu promjene vlastitog života.

Marija
Marija Magdalena živjela je u sjeni uspjeha i sposobnosti svoje starije sestre Marte. A onda se srela s Isusom, čovjekom kojeg nije mogla prosuđivati na temelju Njegovih prihoda. I bila je zadivljena. Sjedila je očarana kraj Njegovih nogu, a Njegove su riječi okrenule naglavačke sve što su ona, njezin brat i sestra dotad vjerovali. Radovala se kad je na Isusovu riječ oživio njezin umrli ljubljeni brat.

Za Mariju Bog je bio ljubav. Ljubav toliko opipljiva da je potrošila cijelo bogatstvo kako bi svoju zahvalnost pokazala u jednom jednostavnom činu ponizne ljubavi. Najskupljim mirisom tadašnjeg vremena oprala je Isusove noge brišući ih svojom kosom i ljubeći božanska stopala.

Vi
Možda ste se susreli s različitim ljudima koji su vam pričali o tome što Bog njima znači. Neke od ovih priča možda su privukle vašu pozornost. Neke su vas mogle nagnati na bijeg. Bog je učinio mnoge naizgled “lude” stvari kako bi različitim ljudima skrenuo pozornost na sebe. Zapalio je grm. Dao je ljudima mudrost i smisao. Spustio je oganj s neba. Poslao je veliku ribu umjesto čamca za spašavanje. No, On isto tako u čovjekov život može ući mirno preko onoga što pročita ili iskusi u svakidašnjem životu.

Ali Bog je više od priče. On je više od energije u poznatoj Einsteinovoj jednadžbi. Bog je Osoba koju treba iskusiti. Neka On govori vama, neka se upozna s vama osobno. O samome sebi je rekao: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20) Ima još nešto. Bog je posvuda, On je sveprisutan, pa tako nikamo ne morate ići kako biste Ga pronašli. On je dovoljno velik da pronađe vas.

Holly Messenger

koje su provele s Isusom, nisu u potpunosti shvatile što će se dogoditi. One svakako nisu očekivale da će zateći praznu grobnicu ili da će im nebeski vjesnik reći. “On nije ovdje! Uskrsnuo je!” (Luka 24,6)

Žene su neposredno bile svjedoci Isusovog uskrsnuća. Požurile su prenijeti ovu radosnu vijest drugima, ali nitko nije povjerovao u nju (Luka 24,11). Apostoli su odbacili taj najznačajniji izvještaj u povijesti otkupljenja ljudskog roda kao “izmišljotinu” iscrpljenih i ožalošćenih žena (redci 10.11).

Uskoro su shvatili koliko su pogriješili!

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14)

“Ako Krist nije uskrsnuo iz mrtvih, onda se dugačak niz Božjih djela otkupljenja za spasenje svojeg naroda završava u slijepoj ulici, u grobnici. Ako se Kristovo uskrsnuće nije stvarno dogodilo, onda nam ništa ne jamči da je Bog živi Bog, zato što smrt ima posljednju riječ. Vjera je u tom slučaju uzaludna jer se predmet te vjere nije pokazao kao Gospodin života. Ako je Krist doista mrtav, kršćanska vjera je onda zatvorena u grobnici zajedno s konačnim i najuzvišenijim Božjim samootkrivenjem u Kristu.” (George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament, Eerdmans, 1974., str. 318)

Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

John M. Fowler

Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.

Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.

Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?

Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.

Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!

Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.

Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.

Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.

George R. Knight

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Bog je zasadio prvi vrt. Taj vrt je bio prekrasan i savršen – to je bio Eden. I upravo u ovo besprijekorno okruženje Bog je naselio prve ljude, koji su također bili djelo Njegovih ruku (Postanak 2,8.9). U vrtu je Bog razgovarao s njima. Eden je bio raj, raj u stanju nevinosti. Adam i Eva su bili bez grijeha, ali su bili poput djece. Oni još nisu imali razvijene karaktere; još nisu donijeli niti jednu odluku. A pred njih će se uskoro postaviti izazov kad će morati načiniti izbor i odlučiti.

Ulazak grijeha
Iza ozračja spokojstva u tom vrtu, u zasjedi se krilo jedno zlonamjerno biće. Zlo, nešto što je bilo u potpunosti izvan Adamovog i Evinog iskustva, nije bilo daleko – niti ikada jest! Pali anđeo, nekada znan kao Lucifer, zvijezda Danica, a sada poznat kao Sotona, varalica, čekao je svoju priliku.

Nije nam poznato koliko dugo su naši praroditelji živjeli u vrtu. Međutim, jednoga je dana sjena prekrila raj. Posredstvom prekrasne zmije Sotona je pred njih bacio mamac draži novog iskustva koje će ih učiniti da budu “poput” samoga Boga. Bog je postavio jednostavan ispit poslušnosti: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,16.17) Međutim, zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (Postanak 3,4.5)

Mnogo je godina otad prošlo, ali kušač i dan-danas prilazi ljudima na isti način. On idealizira neposlušnost i čini da ona izgleda privlačnom. Prikazuje vršenje Božjih zapovijedi kao nešto dosadno. Obećava uzbuđenja i nova iskustva. On prikriva put propasti na koji nas mami da zakoračimo – put obilježen pijanicama koji leže bez svijesti u jarku i zdravljem koje postupno propada.

Ðavao uvijek nastoji ubaciti sumnju. Svoja vlastita obilježja on pripisuje Bogu, a pretvara se da ima pravi Božji karakter. Bog želi samo ono što je najbolje za nas; On nam ne uskraćuje ništa što nas vodi k zdravlju i sreći. S druge strane, Sotona nam nudi otrovni zamotuljak koji izgleda privlačno, ali nas na kraju ponižava i upropašćuje.

Sotona je “lažac i otac laži” (Ivan 8,44). “Ne, nećete umrijeti!” uvjerio je Adama i Evu. Međutim, to je bila velika laž. Oni su umrli, a od tada umiru i njihovi potomci.

“Postat ćete kao Bog,” obećao im je, ali to obećanje nije mogao ispuniti. Pokušao je biti poput Boga u nebeskim dvorovima (Izaija 14,13; Ezekiel 28,2-5), ali ga je njegovo samozavaravanje izbacilo s Neba. Samo Bog može biti Bog. On je Stvoritelj svega i svih, bilo anđela ili ljudi. Stvoreno biće nikada ne može postati Stvoriteljem. Bog je stvorio muškarce i žene na svoju sliku kako bi živjeli u Njemu i iskazivali Mu poslušnost iz ljubavi. Samo u Bogu doživljavamo svoje pravo ostvarenje. Kao što je Augustin to dobro izrazio: “Ti si nas stvorio za sebe, o Gospodine, i naša su srca nemirna dok se ne smire u Tebi.”

Grijeh je nerazuman, on je potpuna ludost. On teži nečemu nemogućem – da budemo poput Boga. On zanemaruje činjenicu da svoje postojanje dugujemo tome što nas je Bog stvorio i održava nas na životu.

Pa ipak, koliko samo muškaraca i žena ide stopama naših praroditelja! Velika većina ljudi hvata se na kušačevu udicu: “Postat ćete kao Bog” – tako što izbacuje Boga iz svojih misli, niječe da On uopće postoji ili Ga otvoreno odbacuje.

Posljedice grijeha
Posljedice grijeha počele su se pokazivati gotovo istog trenutka. Nakon prvobitnog naleta zadovoljstva, naši su praroditelji počeli osjećati sram (Postanak 3,7). Čuvši Božje korake kako im se približavaju u vrtu, obuzeo ih je osjećaj krivnje pa su se pokušali skriti (8. redak). Međutim, nisu se mogli skriti od Boga ništa više nego se mi možemo skriti danas. Počeli su okrivljavati jedno drugo za vlastitu neposlušnost: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo,” jadao se Adam (redak 12).

Zvuči li vam to poznato? Okrivite nekoga, okrivite čak i Boga, samo nemojte priznati da ste pogriješili. Slično je bilo i s Evom: “Zmija me prevarila, pa sam jela,” pokušala se obraniti (redak 13).

Pokušaji da na drugoga prebace krivnju i da opravdaju vlastiti postupak bili su isto tako jadni kao i odjeća od smokvinog lišća koju su stavili kako bi pokrili svoju golotinju. A ipak, i dandanas ima pokrivanja smokvinim lišćem i samoopravdavanja koliko hoćete.

Tada im je Gospodin oslikao budućnost koja ih čeka. Bit će prognani iz raja u život mukotrpnog rada. Odsad će priroda rađati trnje i čičak. Eva će s bolovima rađati djecu, i na kraju, nakon života ispunjenog borbom kako bi si u znoju svoga lica priskrbili svakodnevni kruh, vratit će se u prah iz kojega ih je Bog i oblikovao (redci 16-20).

Na završetku svog epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost), engleski pjesnik John Milton dirljivo prikazuje njihove posljednje trenutke u Edenu:
“Sav svijet bješe pred njima,
svako mjesto
Možda njihov novi dom, al
Providnost
će pokazati put;
Ruku pod ruku koračahu tako,
nesigurno i polako,
Kroz Eden krenuše svojim putem
usamljenim.”

Bog dolazi u pomoć
Ali, Bog nije ostavio Adama i Evu bez nade. Iako im je bio uskraćen pristup vrtu, nije im bila uskraćena i Njegova nazočnost. Kamo god ih njihov budući život odveo, Bog će biti s njima.

Nadalje, Bog im je ostavio obećanje za budućnost. Dok su još uvijek bili u vrtu, On je objavio zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (redak 15).

To “neprijateljstvo” nije prirodna ljudska reakcija. To je nešto što je Bog usadio u nas; to je milost na djelu. Ellen G. White je napisala: “Milost koju Krist usađuje u dušu stvara u čovjeku neprijateljstvo prema Sotoni.

Bez ove preporoditeljske milosti i obnoviteljske sile čovjek bi ostao Sotonin zatočenik i sluga uvijek spreman za izvršavanje njegovih naloga. Ali ovo novo načelo u duši uzrokuje sukob tamo gdje je dosad vladao mir. Snaga koju Krist pruža osposobljuje čovjeka da se odupre tiraninu i nasilniku. Tko god pokazuje da se gnuša grijeha namjesto da ga voli, tko god se opire i svladava strasti koje vladaju u njemu, otkriva djelovanje načela koje potječe odozgo.” (Velika borba, Znaci vremena, Zagreb 2010., str. 400).

Djelovanje milosti dosegnulo je vrhunac u ženinom Potomku – Isusu Kristu. Na završetku svog bezgrešnog života i službe ispunjene ljubavlju, On je otišao u jedan vrt na molitvu – u Getsemanski vrt.

Taj je vrt zasadio čovjek, a ne Bog. Taj je vrt bio omiljeno Gospodinovo mjesto za osamu. Tog četvrtka navečer, posljednjeg četvrtka u svojem zemaljskom životu, dok je bio suočen s križem, Isus je otišao tamo kako bi se hrvao s Ocem.

Osjećajući pritisak teškog tereta grijeha svijeta na svojoj duši, Isus je preklinjao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39) “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još se žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje što padahu na zemlju.” (Luka 22,44.45)

U tom je vrtu sudbina ljudskog roda visila o koncu. Isus je čeznuo za podrškom svojih najužih prijatelja, ali su svi oni pozaspali. Sa‰m je ispio čašu boli. Međutim, još je jedno biće bilo tamo – isti onaj prevarant koji je bio i u Edenu. Sada je on nagovarao Isusa da napusti svoje poslanje spašavanja svijeta: Oni nisu vrijedni toga. Nitko od njih ne mari. Pogledaj ih samo – svi spavaju!

Za razliku od naših praroditelja, Isus je odbio slušati taj zlobni glas, odbio je dati mjesta sumnji. Prihvaćajući gorku čašu iz ruke svojega Oca, krenuo je u susret Golgoti.

Ova dva vrta pozivaju nas da uz molitvu razmišljamo o cijeni našega spasenja. Tu vidimo koliko toga je bilo izgubljeno, ali isto tako i koliko je velika milost našeg divnog Gospodina. Ellen G. White nas poziva da pozorno proučavamo i usporedimo “Edenski vrt i njegovu prljavu mrlju neposlušnosti … s Getsemanskim vrtom, gdje je Spasitelj svijeta podnio nadljudske patnje kad su grijesi cijeloga svijeta bili svaljeni na Njega”. (Manuscript 1, 1892.)

Aleluja! Kakvog Spasitelja imamo!

William G. Johnsson

Ovaj zvonki prikaz činjenica bio je namijenjen mnogo većem broju slušatelja nego što su to bili Marta i njena ožalošćena obitelj. To je bila životodavna poruka svjetskih razmjera koja rađa nadu. Bila je upućena svoj Božjoj djeci kroz stoljeća. Ovim nazivom Krist ponovno potvrđuje svoje božanstvo. Kao Davatelj života On je i Bog koji i stvara i obnavlja. Svojom snagom uskrsnuća On jamči život svima koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23)

Kao Davatelj života Isus ima život u sebi. Kao Davatelj života On nudi vječni i obilni život ovdje i sada svima koji vjeruju u Njega (1. Ivanova 5,11.12). Tako Isus uvjerava vjernika u uskrsnuće od smrtnog sna u život koji se može usporediti sa Božjim životom. Pošto je On uskrsnuće i život, oni koji u Njega vjeruju neće propasti nego imaju vječni život (Ivan 3,16).

Pavao je, govoreći o uskrsnuću, ustvrdio da je sa Kristom došlo i uskrsnuće iz mrtvih i da je kao “prvenac” Krist zajamčio i uskrsnuće svih koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23). Pošto je Krist uskrsnuće i život, On je živ. A budući da on živi, i mi ćemo živjeti (Ivan 14,19).

George W. Brown

“U čemu je problem? Zašto ne mogu ući?”

“Prijatelju, prije toga moraš odložiti svoje oružje.”

Pokajanjem mi možemo odložiti svoje oružje: tako će se naše odmetničko srce poniziti pred Kraljem, odreći ćemo se onoga na što mislimo da polažemo pravo i umjesto toga primit ćemo Njegove najbolje darove. “Ispunilo se vrijeme,” rekao je Isus. “Blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!”

Drugi uvjet da iskusimo Božje kraljevstvo na Zemlji jest da vjerujemo u Evanđelje, da vjerujemo u Isusovu poruku. Vjerujte i imajte povjerenje. Zvuči previše jednostavno, zar ne? A to i jest tako jednostavno! Vjerujte i imajte povjerenje u Radosnu vijest i iskusite Božje kraljevstvo na Zemlji.

Kessia Reyne Bennett