Pandemija koronavirusa i kaos koji donosi, strah i gospodarski pad stvorili su u mnogima od nas osjećaj kao da smo zarobljeni u kolosalnoj noćnoj mori. Dosad neviđeni događaji i njihov brzi razvoj ostavljaju nas nesigurnim i ranjivim. Bilo da se bojimo da se sami razbolimo, zarazimo nekoga drugog, izgubimo posao, izgubimo mirovinu, izgubimo um ili (posljednje, ali ne i najmanje bitno) izgubimo posljednji list toaletnog papira – koronavirus je nesumnjivo počeo prijetiti životu kakvog znamo.

Dok se znanstvenici utrkuju u stvaranju cjepiva, rečeno nam je da takvo rješenje neće biti dostupno još najmanje godinu dana, a do tog vremena čini se da bi cjelokupna svjetska populacija (uključujući Chucka Norrisa) već mogla biti zaražena.

Ove okolnosti ukazuju na otrežnjavajuću stvarnost o slomljenom svijetu u kojem živimo. Često potencijalna rješenja za razorne probleme ne dolaze dok nije prekasno. Dok se još uvijek nadam da će se kriza smiriti, nadam se još nečem drugom.

Davno je svemir bio u kaosu sličnom ovom s kojim se danas suočavamo, ali još mnogo gore. Sto posto svjetske populacije zaraženo je smrtonosnim virusom. Simptomi su uključivali duboku ljudsku patnju na svim razinama – bolest, tugu, zlostavljanje, rat, glad, raskinuti odnosi, strah, usamljenost i na kraju smrt.

Treće poglavlje Postanka opisuje tu tragičnu pandemiju. Socijalno distanciranje počelo je odmah, ne kao pokušaj zaustavljanja širenja virusa, već kao rezultat štete koju je uzrokovao: “Tada je Gospod Bog pozvao Adama i rekao mu:” Gdje si? ​​”. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” (Postanak 3, 9.10).

Čitavom se svemiru činilo da ne postoji nada za oporavak ili imunitet nijednom članu ljudske obitelji. Bila je to globalna zdravstvena kriza tako beznadna da se uništavanje cijelog planeta činilo najprihvatljivijom opcijom.

Ali ljubav je stvorila svemir i ljubav ne odustaje tako lako, čak i kad ima malo izgleda. Apostol Pavao je napisao da “ljubav nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), a to se sigurno čini u ovoj priči. Adam i Eva ignorirali su ljubazne mjere predostrožnosti koje su trebali slijediti, dobrovoljno pozivajući bolest na sebe. Adam je okrivio Evu. Eva je krivila Boga za stvaranje zmije. Zmiji je pričinjavalo veliko zadovoljstvo što je uspjela zaraziti svijet.

Ali samo nekoliko stihova kasnije nada se proširuje. Očito, postoji netko tko će moći pomoći. Govoreći sa zmijom, Bog kaže: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15).

Ovo mesijansko obećanje da će uništiti virus grijeha odražavalo je ljubav Boga koji se pripremao za krizu mnogo prije nego što je ikada došla. “Čim je došlo do grijeha,” napisala je Ellen White prije više od 120 godina, “pojavio se Spasitelj.”

Za mene je jedan od najljepših načina za razumijevanje onoga što je Isus učinio za nas gledati to iz kuta kojeg često previdimo – perspektive nebeskih bića i osjećaja koje su imali dok je Krist planirao rješenje svjetske krize.

Baš kao što smo zalijepljeni za svoje ekrane, gledajući kako se događa pandemija, cijelo je nebo bilo svjedokom tragičnih događaja na zemlji. Sljedeći opis Ellen White daje nam pogled u bogate emocije neba:

„Tuga je ispunila nebeska bića kad su saznala da je čovjek izgubljen i da će se svijet koji je Bog stvorio napuniti smrtnim bićima osuđenima na bijedu, bolest i smrt, i da za prijestupnika nema spasenja. Svi Adamovi potomci morat će umrijeti. … Tada je Isus obavijestio anđele da je nađen put za spasenje izgubljenog čovjeka. Rekao im je da je razgovarao s Ocem i da je ponudio svoj život kao otkup, da će smrtnu presudu uzeti na sebe kako bi zaslugama Njegove krvi čovjek mogao dobiti oprost prošlih grijeha i poslušnošću se vratiti u vrt iz kojeg je bio istjeran. Tada bi mogao ponovno imati pristup slavnom, besmrtnom plodu stabla života na koji je sada izgubio pravo.

Tada je na Nebu zavladala neizmjerna radost i nebeski zbor je zapjevao pjesmu hvale i obožavanja. Anđeli su zasvirali u svoje harfe i pjevali za ton više nego prije zato što je Bog u svojoj velikoj milosti i milosrđu dao svojega premilog Sina da umre za buntovnički rod. (Ellen G. White, Rani spisi, 126. str.)

Koronavirus je zasigurno ozbiljna prijetnja. Ali ohrabruje me činjenica da mi koji vjerujemo u Isusa tu prijetnju možemo staviti u stvarni kontekst. Virus se trenutno čini vrlo moćan, ali to je zapravo mali dio puno veće priče – priče o ljubavi koja zadivljuje čak i anđele. Isus se nije bojao naše krize. Postao je jedan od nas, ignorirajući patnju kojom je to platio: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo …  njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53, 4.5).

Dok perete svoje ruke, gledate vijesti i čekate što će se sljedeće dogoditi, neka vas utješe nježni podsjetnici na Kristovu ljubav prema vama i obećanje koje je dao svojim sljedbenicima neposredno prije nego što se vratio na nebo: “Evo, ja sam s vama”, rekao je “u sve dane do svršetka svijeta” (Matej 28,20). Samo je pitanje vremena kada će se sve naše noćne more završiti.

Elise Harboldt

Psihologija i sociologija ovog proročanstva je i očigledna i otrežnjavajuća:

Ratovi, glad i kuga (širenje zaraznih bolesti) predstavljaju prijetnju i ugrožavaju osjećaj osobne sigurnosti i preživljavanja svake osobe. Kad se ljudska bića suoče s povećanom prijetnjom za njihovu osobnu sigurnost i preživljavanje, automatski se događa ovo: sve što se nalazi duboko u karakteru neke osobe postaje vidljivo. Sva religiozna pretvaranja propadaju kada se ljudi  otkriju takvima kakvi stvarno jesu u svom postupanju prema drugima. Suočen s vlastitom ugroženošću može se dogoditi sljedeće:

• dijeljenje nasuprot sebičnosti
• pomaganje nasuprot izbjegavanju
• uzmicanje nasuprot istupanju
• kritiziranje nasuprot preuzimanju zajedničke odgovornosti
• vrijeđanje i nasilništvo nasuprot traženju načina da se što više zaštite ranjive i rizične skupine ljudi

Ovo je svačiji trenutak, htjeli mi to ili ne, za bolje ili za gore.

Neka razotkrivanje započne!

Ty Gibson

Ako ste obratili pozornost na tijek znanstvenih izvješća koja se odnose na klimatske promjene, znate da velika većina znanstvenika očekuje značajne promjene Zemljinih prirodnih sustava – našeg oceanskog, atmosferskog, slatkovodnog i zemljišnog (proizvodnja hrane) sustava. Očekuje se dalekosežan utjecaj ovih promjena na društvo. Ako su znanstvenici u pravu, tada je njihovo predviđanje nužno razumjeti jer predstavlja najveću prijetnju s kojom se ljudski rod dosada suočio.

Hoće li ljudsko društvo išta učiniti po pitanju ove prijetnje? Posljedice će biti goleme: mobilizacija za učinkovito postupanje s klimatskim promjenama zahtijevat će ponovno promišljanje o globalnoj industrijalizaciji, što će zauzvrat značajno promijeniti svjetsko gospodarstvo i preusmjeriti razvoj novih tehnologija. Sve će ovo najvjerojatnije promijeniti globalnu strukturu moći. Da, to je doista velika stvar.

Što znače klimatske promjene?
Cijeli niz istraživanja tijekom prošlih nekoliko godina ukazuje ne samo na zagrijavanje svjetske atmosfere i oceana, već i na temeljne promjene u djelovanju Zemljinih prirodnih sustava. Primjerice, u istraživanju o klimatskim promjenama, koje je predvodila znanstvenica dr. Jennifer Francis sa sveučilišta Rutgers, izvještava se o velikim izbočinama u gornjim atmosferskim strujanjima koja se povezuju s “ekstremnim vremenskim promjenama, kao što su snažni naleti hladnoće na sjevernoj polutki tijekom ove zime (2015.), dugotrajna suša na zapadu, te jake oluje, poput uragana Sandy 2012. godine”. Čini se da postoji usporavanje ili vijuganje strujanja, što znači prekidanje uobičajenih vremenskih obrazaca.

Isto tako vidimo promjene strujanja u oceanima diljem svijeta. Članak u Washington Postu, objavljen u ožujku 2015., objavljuje da “prema najnovijim istraživanjima koja su upravo izašla u Nature Climate Changeu, … sada vidimo usporavanje velike oceanske cirkulacije koja, među ostalim planetarnim ulogama, pomaže djelomičnom odmicanju Golfske struje od američke Istočne obale. Posljedice bi mogle biti strašne – uključujući i dodatni porast razine mora u obalnim gradovima poput New Yorka i Bostona”.

Tu je i zapanjujući gubitak morskog leda i ledenog pokrova na Arktiku. To uzrokuje cijeli niz promjena, kao što su širenje toplinskih valova i suša na sjevernoj polutki, te smanjenje kišnih oborina na geografskoj širini gdje se nalazi najveći dio poljoprivrednog zemljišta. Promjene su sve brže. Posljedice su velike: povećana suša i posljedični požari, te značajno smanjeno osiguravanje dovoljnih količina hrane, osobito u nerazvijenim dijelovima svijeta.

Klimatske promjene možemo definirati kao široko i ubrzano propadanje Zemljinih prirodnih sustava. No, to nije potpuna definicija, jer ne uključuje utjecaje na ljudsko društvo. Nasreću, većinu vrlo vjerodostojnih istraživanja po tom pitanju izvršile su skupine stručnjaka (think tank) za analizu ugroženosti – to su tihe organizacije koje svoj posao obavljaju za razne agencije vlade Sjedinjenih Američkih Država. Jedna od takvih organizacija je velik i utjecajan Center for Naval Analysis Corporation (CNA), koji ima vojni savjetodavni odbor sastavljen od niza umirovljenih generala i admirala. Ovaj se odbor redovito bavi analizom ugroženosti, uključujući i istraživanje o ugroženosti od klimatskih promjena.

Do sada je ovaj odbor objavio dva izvješća o nastanku i povećavanju opasnosti od klimatskih promjena. Ta izvješća upozoravaju na značajan porast globalne nestabilnosti i sukoba zbog ugroženosti hrane i pitke vode velikog dijela svjetske populacije. Što se tiče ozbiljnosti globalnih problema koji proizlaze iz klimatskih promjena, odbor navodi da su “riješili mnoga pitanja u vezi s nacionalnom sigurnosti, od kontroliranja i sprečavanja sovjetske nuklearne prijetnje tijekom hladnog rata, pa do političkog ekstremizma i transnacionalnog terorizma u posljednjih nekoliko godina. Opasnost za nacionalnu sigurnost nastala zbog mogućih klimatskih promjena ozbiljna je jednako kao i svi ostali izazovi s kojima smo suočeni” (kurziv dodan).

New England Complex Studies Institute (NECSI) je jedan od think tankova koji tvrdi da smo duboko ušli u razdoblje sukoba koji su posljedica klimatskih promjena, zbog nesigurnosti opskrbe hranom i destabilizirajućeg učinka cijena hrane u osjetljivim zemljama trećeg svijeta.

Postoje i organizacije usmjerene na učinak klimatskih promjena na zdravlje ljudskog društva koje kažu kako možemo očekivati značajan porast pojavljivanja bolesti. Jedan članak u časopisu Scientific American navodi 12 bolesti koje se mogu pogoršati zbog klimatskih promjena. Među njima su kolera, ebola, lajmska bolest, bolest spavanja, tuberkuloza i žuta groznica. S obzirom na sve ovo naša definicija klimatskih promjena mogla bi glasiti: široko rasprostranjeno i ubrzano propadanje Zemljinih prirodnih sustava koje predstavlja veliku prijetnju ljudskom društvu uzrokujući sukobe, glad, bolesti i porast broja prirodnih katastrofa.

Što kaže Biblija
Budući da imamo vrlo određenu definiciju klimatskih promjena vratimo se našem pitanju: govori li Biblija o pojavi klimatskih promjena? Odgovor je ne, stoga što Biblija nigdje ne navodi taj izraz. No odgovor je i da u smislu da Biblija govori o tome kako će Zemlja u vrijeme neposredno prije drugog Kristovog dolaska biti u previranju i ljudsko društvo će trpjeti velike sukobe, glad, bolesti i prirodne katastrofe. Kao što ćemo vidjeti, postoji značajna sličnost između onoga što Biblija kaže da nam predstoji, i onoga što kažu analize o ugroženosti koje smo istražili.

Pred kraj svoje službe Isus se nasamo susreo sa svojim učenicima, a oni su ga upitali o znakovima Njegova dolaska (Matej 24,3). Isus im je odgovorio s iznenađujućom potankošću. U recima 6 i 7 rekao je: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak. Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva.” Isus je rekao kako ćemo neposredno prije Njegova povratka vidjeti sukobe među narodima, plemenima, državama i etničkim skupinama. Doista, možemo očekivati snažan porast sukoba na svim razinama ljudskog društva.

Ovo je odraz zaključaka o utjecaju klimatskih promjena koje je CNA ranije navela, da možemo očekivati značajan porast globalne nestabilnosti, sukoba zbog “ugroženosti opskrbe hranom i vodom u velikom dijelu svjetskog stanovništva”. Isus je rekao da će se to dogoditi, kako se ne bi uznemirivali kada se doista i dogodi.

U drugoj polovici retka u Mateju 24,7 Isus je rekao da će biti “gladi i potresa zemlje u raznim mjestima”. drugim riječima, trebamo pratiti značajan porast gladi i potresa. Vidimo velik porast i jednoga i drugoga. Vrijedi li pogledati potrese malo pomnije. Već smo vidjeli da klimatske promjene uzrokuju porast gladi i bolesti. Mogu li i potresi biti povezani s klimatskim promjenama? Odgovor je potvrdan. Dr. Bill McGuire u svojoj knjizi Waking The Giant: How a Changing Climate Triggers Earthquakes, Tsunamis, and Volcanos, (Buđenje diva: kako promjene klime uzrokuju potrese, tsunamije i vulkane) pojašnjava kako je Zemlja u dinamičnom stanju u kojem čak i male promjene sila mogu dovesti do prekretnica.

Trenutno vidimo transfer voda zbog suhe klime u Zemljinim umjerenim područjima, skupa s podizanjem razine mora i povećanom atmosferskom vlagom, što je dovoljno da gurne Zemljinu koru na kritičnu točku koja za posljedicu može imati dramatično povećanu razinu seizmičke aktivnosti, odnosno potresa.

Jezik koji upotrebljava Biblija znatno se razlikuje od jezika kojim se koriste znanstvenici klimatskih promjena, no postoji sličnost zaključaka koje su donijela oba izvora.

Zašto će se ove stvari dogoditi
Biblija ide i dalje od samog obavješćivanja o tome što će se dogoditi. Ona nam kaže i zašto će se to dogoditi.

U Postanku 3,1-7 saznajemo da su Adam i Eva bili neposlušni izravnoj Božjoj zapovijedi, a odlučili su vjerovati Sotoninim lažima. Adam i Eva su dobili vlast nad svijetom, no popuštanjem Sotoni, njihova je vlast prešla na njega. Biblija ga naziva “bogom” ili “knezom” ovoga svijeta (2. Korinćanima 4,4).

Problem grijeha je u tome što razdvaja ljudska bića, a sve što je stvoreno razdvaja od Boga. U Rimljanima 6,23 vidimo da je posljedica grijeha smrt, ne samo ljudskih bića i životinja, već i same Zemlje. Rimljanima 8,22 kaže: “sva stvorenja zajedno uzdišu i … skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad”. Znamo da je ova patnja posljedica grijeha i odvajanja od Boga. Upravo od ove patnje i smrti Bog nas je spasio plaćajući smrtnu kaznu za nas preko svoga Sina. Ovaj osobit čin izraz je Božjeg karaktera – iako smo Ga mi odbacili i potpuno uništili čudesnu Zemlju koju je stvorio, On još uvijek čini sve što je moguće kako bi nas obnovio za vječni život s Njime.

Biblija ne upotrebljava pojam klimatske promjene, no opisuje što se događa kada se sve stvoreno odvaja od svog Stvoritelja. Ova odvojenost ne može još dugo potrajati, jer već sada sve stvorenje uzdiše pod teretom grijeha. Na obzoru vidimo ispunjenje nekih vrlo važnih biblijskih proročanstava. Bog u svojoj milosti daje mnoštvo upozorenja o tome da Zemlja dostiže točku uništenja. Možete se složiti, i ne morate, s mišlju da čovječanstvo ubrzava klimatske promjene.

Ova tema je veliki politički problem s vrlo glasnim pristašama i protivnicima. Kakvo god vaše uvjerenje bilo, sa sigurnošću možemo reći da Biblija opisuje eskalaciju ratova, gladi, pošasti i potresa kako se drugi Kristov dolazak približava. To je strašno predviđanje, a bez Isusa je to budućnost s razlogom za uzbunu. Bilo kako bilo, važnost klimatskih promjena blijedi do zanemarivosti u usporedbi s važnošću Kristova dolaska i stvaranja radosnog i održivog društva koje je u savršenom skladu sa svojim Stvoriteljem. Sljedeći put kada pročitate još jedno istraživanje koje kaže da se klimatske promjene ubrzavaju iznad svih očekivanja, a posljedice dolaze brže no što se očekivalo, imajte na umu da je Biblija takve stvari predvidjela prije dvije tisuće godina. I zapamtite, iako su učinci klimatskih promjena na našu Zemlju strašni, oni su isto tako i pokazatelji da je Isusov dolazak vrlo blizu.

Scott Christiansen

Smatrate li ovo krajnošću? U stvari, neki misle kako ova izjava Ingrid Newkirk upravo životinjama daje poseban status. Michael W. Fox, zamjenik predsjednika organizacije Humane Society (Najveća i najutjecajnija svjetska organizacija za zaštitu životinja, napom. prev.), izrekao je to na iznenađujuće osoban način: “Život mrava i život moga djeteta trebaju se jednako poštovati.”

Ako ste u kušnji ovakvu osjećajnost odbaciti kao brbljanje aktivista ili pak kao šokantne izjave smišljene zbog publiciteta određenog organizacijskog programa, onda upoznajte Petera Singera kojega neki smatraju najutjecajnijim živućim bioetičarom. Singer tvrdi: “Zamisao da je ljudski život svet jedino zato što je ljudski, potječe iz srednjovjekovlja.” No, Biblija nam ne govori tako. “Što je čovjek?”, upitao se pisac Psalama, i već u sljedećem dahu izjavljuje: “Ti ga učini malo manjim od anđela” (Psalam 8,4-5). A samo prije nekoliko stoljeća William Shakespeare još uvijek je mogao izjaviti: “Kakvo li je remek-djelo čovjek! … Ljepota svijeta! Životinjama uzor!”

Kako se ljudska vrijednost spustila od “Ljepote svijeta! Životinjama uzora!” do nečega što je arhitekt i pisac Richard Buckminster Fuller opisao kao: “samobalansirajući dvadesetosmozglobni, prilagodljivi dvonožac; električno-kemijski redukcijski stroj.”

Ljudska bića kao složeni strojevi
Srž velikih moralnih pitanja koja su postojala prije jednog i pol stoljeća, poput pitanja genocida, ropstva, pobačaja, uloge žene, eutanazije, nalazi se u naravi ljudskih bića. U svakom od ovih slučajeva jedno ljudsko biće uzima za pravo uništiti, porobiti ili uskratiti dostojanstvo drugim ljudskim bićima koja smatraju nižima od sebe. Ako ljudska bića nisu ništa više do samo složeni strojevi, ili životinje, onda je uzaludno naše negodovanje kada neki ženomrzac provede u djelo svoj prirodni nagon kojim ispunjava svoju krvoločnu narav. Ako ovakvi stavovi odrazuju stvarnost, po kojoj smo mi kao ljudska bića samo još jedna vrsta među mnogima, zašto onda oni u nama izazivaju zabrinutost? Čudno je to što pobornici čuvanja okoliša i aktivisti za životinjska prava, te etičari poput Singera, uz tvrdnju kako ljudska bića ne zaslužuju nikakvu osobitu pozornost u odnosu na životinje, istodobno nastoje na tome da ljudi preuzmu djelotvornu ulogu u zaštiti prirode. Taj je njihov zahtjev u skladu s ljudskim osjećajem za odgovornost. Jako bi se začudili kada bi čuli da zamisao o čovjeku kao čuvaru prirode dolazi iz Biblije.

Ljudska bića kao “dišuća bića”
Možda će neki biti iznenađeni tvrdnjom da se Biblija i znanost slažu po pitanju čovjekove sličnosti s drugim živim bićima. Riječ koja u Starom zavjetu označuje dušu dolazi od hebrejske riječi nefeš što doslovno znači “biće koje diše”. Umjesto da ljudska bića udalji od životinja, ova nas riječ s njima povezuje, stoga što se u Bibliji više od dvadeset puta riječ nefeš odnosi općenito na živa bića, a ne isključivo na ljude. Ponekad se riječ nefeš istodobno odnosi i na životinje i na ljude.

“Biće koje diše”, naravno, može prestati disati i može umrijeti, što Stari zavjet potvrđuje više od trideset puta. Primjerice, osvojivši grad Makedu, Jošua je pobio “sve živo” (nefeš) u gradu (Jošua 10,28). Često pojavljivanje riječi nefeš u Starom zavjetu potvrđuje sličnost ljudskih bića i životinja, umjesto razlikovanja od njih.

Do vremena Novoga zavjeta svijetom je prevladavao grčki jezik i kultura. Stoga su novozavjetni pisci hebrejsku riječ nefeš zamijenili grčkom riječju psihe. I ponovno, riječ psihe može se odnositi i na životinje, kao i na ljude, i može umrijeti ili biti ubijena. (Otkrivenje 8,9; 16,3; Djela 15,26; Rimljanima 11,3; Luka 9,24).

Ljudska bića – smrtna bića
Biblija jasno naučava kako besmrtnost pripada jedino Bogu. U Rimljanima Pavao stavlja “besmrtnog Boga” nasuprot “smrtnom čovjeku” (Rimljanima 1,23). Ljudi mogu željeti besmrtnost, no vječni život ostaje dar od Boga. Apostol je Korinćanima rekao kako ćemo se mi ljudi, koji smo smrtna bića, pri drugom dolasku obući u besmrtnost (1. Korinćanima 15,53-54). A u prvom pismu Timoteju Pavao izravno izjavljuje kako jedino Bog posjeduje besmrtnost (1. Timoteju 6,16).

Čak i najraniji zapisi u Starom zavjetu jasno potvrđuju smrtnost ljudskih bića. Zbog njihova grijeha, Bog je Adama i Evu istjerao iz Edena kako ne bi “pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!” (Postanak 3,22). Bez pristupa drvetu života oni bi umrli. Ako mi ljudi ne posjedujemo besmrtnu dušu koja nas razlikuje od ostalih životinja, znači li to potvrdu stava prema kojemu imamo isti moralni status kao mravi ili puževi? Jasno da ne! Gotovo svaka pojedinost u izvještaju o stvaranju svjedoči o jedinstvenom položaj u čovjeka.

U Postanku je Bog jednostavno izgovorenom riječju doveo u postojanje cijeli biljni svijet. Petoga dana nastanio je vode i nebesa izgovarajući samo nekoliko riječi. Šestog dana stvorio je sve kopnene životinje – osim ljudi – i to svojom riječju.

Bog je načinio ljudska bića
Kada dođemo do Božjeg stvaranja čovjeka izvješće je sporije i žarište se sužava. U svojoj oskudnoj prozi Postanak potvrđuje kako je Bog “napravio” čovjeka i “udahnuo” u njega dah. Skoro pa možemo vidjeti Boga koji rukama pridržava Adamovu glavu dok mu udjeljuje dah života. Bog je istu osobnu pozornost poklonio i Evi, oblikujući je od Adamova rebra. Bog se uključio u stvaranje čovječanstva svojom osobnom pažnjom, pa su oni jedini stvoreni na njegovu vlastitu sliku.

Stvoreni na Božju sliku, kao njegovi upravitelji, Adam i Eva primili su vlast ili autoritet nad svime, te odgovornost za sve ostalo što je stvoreno (Postanak 1,26.28). Još uvijek osjećamo tu odgovornost. Upravo stoga se pobornici skrbi za okoliš, aktivisti za prava životinja i profesori filozofi je, koji niječu naš poseban status, ipak na njega mogu pozivati.

Što je čovjek? Biblija jasno prikazuje ljudska bića kao osobit cilj Božje ljubavi, krunska postignuća stvaranja, skrbnike ovog planeta. A naša pobuna protiv njega otkriva još veću dubinu i širinu Stvoriteljeve nezamislive ljubavi tako što je njegov Sin došao umrijeti za ovo palo čovječanstvo.

Izjednačuje li Bog pala ljudska bića s ostalim životinjskim carstvom? Naravno, ne! U doba kada ljudi obezvređuju ljude, jedinu utjehu možemo imati u tome što Bog voli sva svoja stvorenja, ali ljude voli beskrajno više. “Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez dopuštenja Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi izbrojene. Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.” (Matej 10, 29-31, kurziv dodan).

Ed Dickerson

Prije šezdeset pet godina Elie Wiesel bio je zatočenik nacističkog logora u Buni. U logoru je otkriveno tajno skrovište oružja koje je pripadalo jednom Nizozemcu. Čovjeka su odmah prebacili u Auschwitz. On je imao slugu, dječaka profinjena i lijepa lica da mu sličnog nije bilo u cijelom logoru. Dječak je imao lice tužnog anđela. Malog su slugu zajedno s gospodarom okrutno mučili, ali on nije odao tajnu. Tako su SS-ovci osudili na smrt dječaka i još dvojicu zatvorenika koji su imali oružje. Wiesel priča:

“Jednoga dana, kad smo se vratili s rada, vidjeli smo kako na zbornom mjestu podižu troja vješala, tri crne vrane. Prozivka. SS-jedinice svuda oko nas. Strojnice zapete: uobičajen postupak. Tri žrtve u lancima, a jedna od njih bila je mali sluga, anđeo tužnih očiju. SS-ovci su bili užurbaniji i uznemireniji nego obično. Objesiti dječaka pred tisućama promatrača nije bila mala stvar. Zapovjednik logora pročitao je presudu. Sve oči bile su uprte u dječaka koji je bio pepeljasto blijed, gotovo miran, osim što je grizao usnicu. Vješala su na njega bacila svoju sjenu. Ovaj put je zapovjednik logora odbio biti izvršitelj smaknuća. Zamijenili su ga SS-ovci. Tri su se žrtve istodobno uspele na stolce. Na tri vrata istodobno su namaknute omče. ‘Živjela sloboda!’ povikala su dvojica odraslih. Dijete je šutjelo. ‘Gdje je Bog? Gdje je?’ – zapitao se netko iza mene. U cijelom logoru mrtva tišina. Na obzoru je zalazilo sunce. ‘Skini kapu!’ viknuo je zapovjednik logora. Glas mu je bio hrapav. Plakali smo. ‘Pokrijte glave!’ Onda je počeo mimohod. Dvojica odraslih muškaraca više nisu bila živa. Jezici su im visjeli, modri i otečeni. Ali treće uže se micalo; dijete je bilo prelagano, bilo je još živo… Više od pola sata ostalo je tamo, između života i smrti, umirući u polaganoj agoniji pred našim očima. A mi smo ga morali gledati u lice. Bilo je živo dok sam prolazio pokraj njega. Jezik mu je bio crven, a oči još nisu postale staklaste. Iza mene je isti glas pitao: ‘Gdje je sada Bog?’ Začuo sam glas u sebi koji mu odgovara: ‘Gdje je Bog? Ovdje – visi na ovim vješalima.’ Te večeri juha je imala okus smrti.”¹

Što je zlo? Odakle potječe? Odakle potječe sukob između dobra i zla? Zašto dobri Bog dopušta postojanje zla?

Gene Roddenberry, tvorac znanstvenofantastične serije Zvjezdane staze, čvrsto je izrazio svoj stav: “Moramo preispitati logičnost priče da postoji sveznajući i svemogući Bog koji stvara ljude s greškom, a onda za vlastite pogreške okrivljuje njih.” Kao scenarij za cijeli svemir, postojanje zla svjedoči protiv Božje dobrote, kao što su mnogi opazili. Postojanje zla najveći je prigovor Bogu. Primjerice:

• “Ako je Bog savršeno dobar, onda nije svemoćan. Ako je svemoćan, onda nije savršeno dobar.” (Norman Mailer)
• “Svijet u kojem živimo možemo shvatiti kao posljedicu nereda i slučajnosti, no ako je posljedica hotimične namjere, onda je ta namjera morala poteći od zle sile. Što se mene tiče, smatram da je slučajnost manje bolna, a uvjerljivija hipoteza.” (Bertrand Russell)
• “Nije da ja ne prihvaćam Boga, nego ne prihvaćam i ne mogu prihvatiti svijet koji je On stvorio.” (Dostojevski)
• “Postojanje patnje nedvojbeno je najveći izazov kršćanskoj vjeri.” (John Stott)
• “Jedino opravdanje za Boga jest da On uopće ne postoji.” (Friedrich Nietzsche)
• “Problem zla… Zašto ga Bog dopušta? Ili, ako je Bog svemoćan, a u tom je slučaju dopuštenje i stvaranje ista stvar, zašto ga je Bog stvorio, zašto ga je onda Bog stvorio?” (Sir William Temple)
• ”Bogovi ili mogu ukloniti zlo sa svijeta a ne žele; ili žele a ne mogu; ili ni ne mogu ni ne žele; ili, na koncu, i mogu i žele. Ako imaju volju ukloniti zlo a ne mogu, onda nisu svemogući. Ako mogu a neće, onda nisu dobrostivi. Ako ne mogu ni ne žele, onda nisu ni svemogući ni dobrostivi. I konačno, ako mogu i žele uništiti zlo, kako to da ono postoji?” (Epikur)

Dakle, Bog ili nije svemoćan – jer ne uklanja zlo iako bi mogao, ili nije sveznajuć – jer ne zna ili ne priznaje da zlo postoji. Ili Bog nije savršeno dobar stoga što je stvorio zlo ili mu dopušta da postoji. “Ako Boga ima, odakle dolazi zlo? Ako Ga nema, odakle dolazi dobro?” (Boecije, VI. st.) Bog ili može ukloniti zlo a ne uklanja ga, ili nije moćan i ne može ga ukloniti, zar ne?

Ali što ako je Bog doista dobar, a zlo ipak postoji? Mora postojati neki drugi odgovor koji uključuje dublje razloge osim samo ili-ili. Zamislite ovakvu situaciju: Sukobili ste se s nekim tko vas naziva svim mogućim pogrdnim imenima pod suncem. Naziva vas lažljivcem, varalicom, otimačem, ucjenjivačem, napadačem, kradljivcem, silovateljem, pa čak i ubojicom. Kako ćete uzvratiti?

Branit ćete se. Odbacit ćete sve optužbe. Žalit ćete se da su sve optužbe potpuno i sasvim neutemeljene. No vaš tužitelj ostaje pri svojim optužbama za “zločine”. Nastavljate braniti svoju nevinost. I tako sve počinje nalikovati na dječju igru: “Jesi!” “Nisam!”

Početak ove situacije opisan je u posljednjoj biblijskoj knjizi – Otkrivenju. Ona nam otkriva da je nastao “rat na nebu” (Otkrivenje 12,7) Zanimljivo! Većina ljudi Nebo zamišlja kao mjesto savršenog mira i tišine. Pa kako može biti rata tamo gdje je savršenstvo? Što je pošlo po zlu? Oko čega se vodi rat i kako će završiti?

Što je uzrok sukoba? Lucifer i njegove odluke. Kao najuzvišenije stvoreno biće u Božjem svemiru (Lucifer znači “Svjetlonoša”), on je mogao birati što god je želio. Lucifer je želio moć, vlast i položaj. Konačno je doveo u pitanje i Božji karakter i pravednost božanske vladavine. Događaj nam je ukratko ispričan u Ezekielu i slikovito prikazan opisom tirskog kralja: “Tvoje se srce uzoholi, ti reče: ‘Ja sam Bog!’ … Ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše. … Bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina… Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,2.13-15.17)

Drugim riječima, Lucifer je odlučio biti veći i uspješniji od Boga! Izaija dodaje još neke pojedinosti koje pojašnjavaju sebične pobude ove pobune protiv Boga: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,12–14)

Bog lažno optužen

Sotonina je najveća želja bila da bude kao Bog, ali sredstvima koja Bog nikada ne bi upotrijebio! Kleveta je njegovo najveće oružje u pobuni protiv Boga. Čak se osmjelio zahtijevati da ga sam Bog obožava, kada je Bog kao Krist došao na ovaj svijet: “Ponovo ga [Isusa] odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: ‘Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.'” (Matej 4,8.9)

Đavao optužuje Boga za narav kakvu zapravo ima on sam – zlu, sebičnu, osvetoljubivu, okrutnu i grubu. On tvrdi kako se u Boga ne može imati povjerenja i vodi stalan duhovni rat lažima i prijevarama, ocrnjujući i pogrešno prikazujući istinu o Bogu. Đavao tvrdi kako sve najbolje zna, a Boga naziva lašcem.

Lucifer je skončao ne samo varajući druge, već zavaravajući i samoga sebe. Od samog početka Sotona (drugo ime za đavla) iznosi laži o Bogu.

A kako je Bog odgovorio na taj izazov? Zahtijevanjem poslušnosti? Osiguravanjem svojih prava uporabom božanske sile? Uklanjanjem izvora ove izopačenosti? Ubijanjem Lucifera? Ne.

Nakon što je dobio priliku da pokaže svoj karakter i djela, Lucifer je konačno bio zbačen s Neba. Isus se sjeća te slike: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!” (Luka 10,18) Pa ipak Sotona, nazvan još i Tužitelj, nastavlja svoj napad na Boga i Njegovu istinu, a u to smo i mi uključeni. Zbog toga smo postali “prizorom svijetu, anđelima i ljudima” (1. Korinćanima 4,9), i dokaz Božjeg odgovora na ovu optužbu.

Zašto postoji zlo i patnja? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu i lukavo vlada svojim područjem. A ljudi su mu povjerovali. Svatko od nas iskusio je gorke posljedice, ali ne zbog Božjeg osvetničkog neprijateljstva, već zato što donosimo pogrešne odluke.

Obnavljanje povjerenja zahtijeva vrijeme. Stalna bitka s lažima, prijevarom, pretvaranjem, ogovaranjem i pogrešnim tumačenjem zahtijeva puno vremena za opovrgavanje. Optužbe protiv svojeg karaktera Bog ne može odbaciti samo riječima: “Hej, ljudi, to nije istina!” Kako bi dokazao neistinitost optužbi, Bog mora svoju pravu narav pokazati s vremenom te tako svima otkriti da su Sotonine optužbe neistinite.

Dok Bog želi imati prijatelje koji Mu vjeruju, đavao zarobljava one koji se pokoravaju njegovim zahtjevima. “Bog traži prijatelje i očekuje ljubav, đavao traži robove i očekuje poslušnost”, napisao je Rabindranath Tagore.

Zamislite da ste kupili neki novi uređaj. Sve dijelove za sastavljanje stavili ste na pod. Onda uzimate upute koje kažu: “Stavite nazubljeni kotač (5) preko zupčanika (b) dok ne zahvati uski klin s provučenom niti (f2) i vodilica (vidi sl. 31) ne dostigne vitičastu spiralu.” Zbunjeno odmahujete glavom dok čitate ovu besmislenu uputu.

Preostaje vam samo da pozovete prijatelja stručnjaka. “O, da, to je jednostavno!” kaže on. Onda uzme dijelove i pred vašim očima brojne djeliće spaja dok sve ne dovrši. “Pogledaj kako ovo radi”, kaže on. To je prava pomoć, jer kad ste jedanput vidjeli, možete reći: “Pa, naravno!” Upravo to je razlog što smo još na ovom zlom svijetu – ne zbog toga što ga Bog ne može ili ne želi okončati, već zbog višeg cilja dokazivanja. Optužbe protiv Boga nikada ne bi dobile odgovor kad ne bi bilo ovakvog dokaza. Riječi nisu dovoljne; svi mi moramo vidjeti neizbježne posljedice.

Postavlja se pitanje: Kome možemo vjerovati? Tko govori istinu? Tko je u pravu? Između Krista i Sotone vodi se velika borba, a okolnosti u kojima se nalazimo nude nam dokaze na osnovi kojih moramo donijeti svoju odluku. Je li Bog hladnokrvni mučitelj i diktator kakvim Ga đavao prikazuje? Ili je istina na Božjoj strani, a ova sadašnja borba otkriva đavolje laži?

Ja vjerujem da Božje srce želi izliječiti ovaj svijet od zla i obrisati suze sa svakog oka, biti sa svojim narodom licem u lice kao njegov Bog (Otkrivenje 21 i 22). A stoga što je Bog i što želi da Ga svatko razumije i voli bez prisile, On čeka. On “vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju” (2. Petrova 3,9). To je nešto zbog čega trebamo biti sretni! Zašto postoje patnja i zlo? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu. Kako možemo reći da je Bog ravnodušan i da hotimično dopušta grijeh i patnje? Zlo često uzrokujemo mi sami, ili đavao, a onda za to okrivljujemo Boga!

Razmislite na trenutak. Koja je druga mogućnost? Može li se Bog miješati u svaku situaciju: zaustaviti prometnu nesreću, spriječiti potres ili deaktivirati terorističku bombu? U tom slučaju svijet nikada ne bi vidio zlo onakvim kakvo jest jer se đavolje posljedice nikada ne bi pokazale.

Tek kada u sukobu spadne maska sa stvarnog lica zla, tek kada se pokaže da je Bog – kao što sam kaže – suosjećajno Biće, tek kada shvatimo da je Bog sve vrijeme bio u pravu, tada će On ovu pobunu privesti kraju.

Zašto je došao Isus? Da bismo mi mogli spoznati i razumjeti istinu. Laži su nas učinile slijepima za Božji plan koji ne možemo jasno vidjeti. A mi, čini se, više volimo laži. Nije li istinita izreka da “laž već putuje svijetom dok istina još obuva cipele”? Bog nije mogao ostaviti svijet u ovom stanju zbunjenosti. On želi biti siguran da shvaćamo razliku i ne miješamo istinu i zabludu, kako bismo mogli donijeti izbor na temelju dobre obaviještenosti. Biblija nas poziva da hodimo u istini, da ostanemo u istini i kaže da će nas istina osloboditi (Ivan 8,32) U tom smislu vidjeti znači vjerovati – u otkrivenu istinu. Upravo stoga Bog kaže: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,8) Provjerite i otkrijte sami kako ova istina djeluje u stvarnosti. Isprobajte i ispitajte što Bog govori i što čini.

Jonathan Gallagher

__________________

Biblija, koja je istinskom kršćaninu temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je nastao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Postanak 1,1) »Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova. . . Jer on reče, i postade; on zapovedi, i pokaza se.« (Psalam 33,6.9)

U prvom poglavlju Postanka pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: »Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.« (Postanak 1,26.27)
U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena poniranjem u određene i veoma značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čovjeka, ali i njegova struktura: »A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.« Isti tekst u prevodu koji je izdala »Stvarnost« glasi ovako: »Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Postanak 2,7)

Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čovjeka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa — prah zemaljski i dah života.
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obiležje označeno je činjenicom da je on »duša živa«, tj. živo biće.

U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: »dah života«, »duša živa« i »po obličju Božjemu«. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji veoma rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka s besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio »po obličju svojemu«, a Bog je besmrtan.

Nadahnuti izvještaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku ili po svom obličju (Postanak 1,26.27; 5,1; 9,6). U knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici – obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: »I obučete u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.« (Efescima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto, pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika.

Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo takođe morali vjerovati da je čovjek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu se čovjeku nigdje ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je »car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost«. (1. Timotiju 6,15.16)

Nema zdrave logične osnove, a još manje biblijskog temelja, tvrditi da je Bog, stvarajući čovjeka »prema svom obličju«, obdario ga jednom svojom osobinom – besmrtnošću, a da ga u isto vrijeme nije obdario drugim božanskim osobinama, osim ako bi to negdje izričito izjavio. Takve izjave nema u Svetom pismu. Nema, dakle, razloga vjerovati da je besmrtnost jedina božanska osobina dana čovjeku, kad je svima jasno da čovjek ne posjeduje druge nerazdvojne osobine vezane uz Božanstvo.

Razmotrimo sada drugu grupu riječi – »dah života«. Bog je načinio čovjeku telo od »praha zemaljskoga«, udahnuo mu je u nos »dah života«, i tako je čovjek postao »živa duša«. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je »dah života«. Izrazi »dah života«, »dah Božji«, »duh Božji« ili »duh« označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života – besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar:
»Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.« (Knjiga o Jobu 34,14.15 – Stvarnost)
»Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.« (Knjiga o Jobu 33,4)
»Dah« i »duh« znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu, samo drugim izrazima, ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi »dah Božji« i »duh« imaju isto značenje.

U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku »dah«, ili »duh«, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen:
»I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.« (Propovjednik 12,7)
Živi čovjek u kome je »dah života« ili »duh«, ne poseduje time besmrtnost, jer je taj »dah života« u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: »Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.« (Psalam 146,4)

»Duša živa«. – Što znači izraz »duša živa«? Znači li ovaj izraz isto što i »besmrtna duša«? Nipošto! »Živa duša« nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno telo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovjek postao živa duša, individualno biće. »Dah« ili »duh« u Bibliji se nikada ne izjednačuje s »dušom«. »Duša« je sam čovjek, a »dah« je sastavni deo čovjeka.

Da izraz »živa duša« ne znači i »besmrtna duša« proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čovjeka. Četiri puta hebrejski izraz (duša) odnosi se na niža stvorenja – životinje prije nego što je primjenjen i na čovjeka: »Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše . . . I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču . . . Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zverinju zemaljskom .. . i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.« (Postanak 1,20.21.24.30)

Udahnjivanjem životnog daha čovjek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo kucati, krv teči, mozak misliti, a životni procesi se odvijati. Prilikom smrti događa se obrnut proces – Bog uzima od čovjeka životni dah, srce prestaje kucati, protok krvi se zaustavlja, um prestaje djelovati i životni procesi se gase. Čovjek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao.

Napominjemo da čovjek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnosti da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je pokazati potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijest, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: »Jer je plata za greh smrt . . .« (Rimljanima 6,23)

Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinio za čovjekovo spasenje. »Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.« (Ivan 3,16)

Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: » . .. kao što kroz jednog čovjeka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.« (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom istrajemo u dobrim djelima i u svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8).

Mirko Golubić

Sjećam se da sam jednom upitao svoga nastavnika: “Kako je nastao svijet?” Objasnio mi je da se jedna golema masa svemirskog materijala vremenom razdijelila na Sunce i planete te je tako nastao sunčev sustav. “Dobro, a odakle ta masa?” Rekao mi je da se raspala jedna veća masa koja je oformila dijelove naše galaktike. Ja sam bio uporan: “Kako je nastala galaktika?” Odgovor je glasio: “Iz jedne goleme svemirske mase koja je eksplodirala.” “Dobro”, nastavio sam, “a odakle ta masa?” Tu je nastala tišina.

Ne bi bilo znanstveno da mi je odgovorio kako je tvar stvorila samu sebe. Zato vjerujem da čak i znanstvenici moraju priznati da je nešto postojalo oduvijek. Mi možemo vjerovati da je sve nastalo iz eksplozija svemirske tvari koja je oduvijek postojala, ali možemo vjerovati i da je sve stvorio jedan inteligentni Autor koji je oduvijek postojao.

Za vrijeme jedne šetnje s starim bračnim parom koji me je podučavao osnovnim učenjima Biblije, gospođa Simpson se spustila pokraj travnjaka i pozvala me prstom. “Doug, želim ti nešto pokazati. Vidiš ovaj cvijet?” Visoko sam cijenio tu staru, mudru ženu te sam mislio: “Što to ona vidi na nekakvom cvijetu, zbog čega bi me pozvala?”

“Pogledaj, pet pravilnih latica okruženo je s pet jednakih listova, a s unutarnje strane cvijeta vidimo pet malih prašnika. I sve to u skladnim bojama i savršenoj simetriji. Tu se vidi organiziranost, dizajn. Ovo se nikako nije moglo dogoditi slučajno, zar ne?”

Dizajn, organiziranost i plan nikada ne nastaju iz kaosa. To je kao kad biste bacili bombu u tiskaru i očekivali da se, nakon što se slegne prašina, pojavi gotova enciklopedija Britannica!

Ako i pođemo od teorije evolucije i zamislimo da su se prvi organizmi jednostavno razmnožavali tako što jedinka naraste i podijeli se na dva dijela, kada je onda došlo do potrebe da nastanu muški i ženski spol? Kada ljudi zažele imati potomstvo, zašto jednostavno iz njih ne izrastu djeca i odvoje se, kad kažu da se sve tako događalo u početku? Zašto uopće postoji potreba za dva suprotna spola, koji se ne mogu razmnožavati bez udruživanja i suradnje?

A što je s pticama? Ja sam pilot i znam nešto o aerodinamici. Dok sam vjerovao u evoluciju, nekako mi je polazilo za rukom da zamislim kako su vodenim bićima polako rasle noge i kako su postupno, tijekom mnogo vremena, napuštali vodu izlazeći na kopno. Ali sam uvijek imao problema zamisliti guštere koji se penju na litice, pokušavajući razviti aerodinamični oblik, perje i lagane kosti prije no što tresnu o zemlju. A ako bi koji i preživio pad, kako je svoj napredak prenio na potomstvo?

Dva su se prijatelja srela na parkingu. Jedan je vjerovao u stvaranje čiji je autor Bog, a drugi je vjerovao u evoluciju. Ovaj drugi je pružio ruku u znak pozdrava i uzviknuo: “O vidim da si se ponovio! Gdje si kupio tu Toyotu?”

“Pa, jednog dana sam na podu svoje garaže primjetio manju lokvu motornog ulja. Nisam imao vremena da je uklonim pa sam je ostavio. Nakon nekog vremena, primjetio sam da se na mjestu gdje je bilo ulje, iz betona pojavljuje Volkswagen “buba”. Nisam se miješao u proces i nakon nekoliko tjedana “buba” se pretvorila u Renault 19 i konačno, nakon dužeg vremena, iz moje garaže je izišla ova Toyota.”

Na to je evolucionist mahnuo rukom: “Ma daj, skrati! Gdje si kupio auto?”

“Čekaj malo. Ti ne vjeruješ da je moj auto nastao iz ulja na betonu, zato što znaš da iza njegovog dizajna i funkcionalnosti stoji netko tko je taj automobil isplanirao i napravio. To što svi automobili i sva cestovna vozila imaju gume, svjetla i brisače, ne znači da su nastali evolucijom jedan iz drugoga.”

Mercedes nije nastao iz Forda, a Ford nije nastao iz Fiata. Svi oni imaju sličan izgled i njihovi dijelovi imaju istu funkciju zato što služe za vožnju u uvjetima koji su svima zajednički. Proizvođači nisu mogli planirati neko drugačije cestovno vozilo bez kotača, opremljeno veslima umjesto motorom, kad uvjeti vožnje na kopnu zahtjevaju kotače i motor za sva vozila. Na isti način, moraju postojati sličnosti između čovjeka i drugih stvorenja, ali to ne znači da smo evoluirali jedni iz drugih. To znači da živimo u istim životnim uvjetima i Bog je dao da su nam neke temeljne stvari zajedničke.

Kad god vidite auto, vi znate da se negdje nalazi i proizvođač automobila. Ljudsko biće je daleko složeniji stroj nego bilo koji automobil. Nije li logično pomisliti da negdje mora postojati i stvoritelj ljudi. Čitav naš planet je pun stvorenja i djela kroz koja možemo vidjeti Boga. Potrebno nam je samo malo vremena da zastanemo i pogledamo.

Doug Batchelor

Naši suputnici na ovome planetu ne zaslužuju samo toleranciju, već i poštovanje. Tolerancija se odnosi na ponašanje, Poštovanje se odnosi na ljude. Tolerantnost podrazumijeva prihvaćanje nekog postupka ili niza postupaka. Poštovanje podrazumijeva urođeno dostojanstvo ljudskog bića. Kad je visio na križu između dvojice razbojnika. Krist im se nije obratio riječima: “Želim da znate kako toleriram vaše zločinačko ponašanje”. Poruka koju im je uputio nije bila neko bezvezno površno čavrljanje o individualnim razlikama i devijantnom ponašanju koje je poteklo iz niza uzroka. Umjesto toga On je čitao i nakanu srca koje se kajalo i ponudio dar koji je od onda do danas označio vrijednost ljudskog roda: “Bit ćeš sa mnom u raju.”

Pokazati poštovanje prema ljudskom biću znači prema toj osobi postupiti tako da sačuvamo njezino dostojanstvo. To znači suzdržati se od osuđivanja. To znači slijediti primjer Isusa Krista s kojim se postupalo onako kako smo to mi zaslužili da bi se s nama postupalo kako je On to zaslužio.

Oštra razlika između poštovanja i tolerantnosti prikazana je u životu mnogih plemenitih ličnosti kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Helen Prejean, velika protivnica oduzimanja ljudskog života, provela je više od deset godina “na raspolaganju” ubojicama osuđenima na smrtnu kaznu. Opisati njezino ponašanje prema tim ljudima kao toleranciju značilo bi podcijeniti njezin rad. Reći da Helen tolerira ubojstvo s predumišljajem bilo bi potpuno pogrešno. Uz bol žrtava koja je stalno prati ona se okreče nasilnicima, sluša njihove boli njihove ispovijesti, nastoji pokretom glave ili sklapanjem ruku obnoviti njihovo dostojanstvo. Bez obzira kako gleda na njihove zločine, Helen ne dopušta da odvratnost koju osjeća prema njihovih djelima zamagli njezin pogled na dostojanstvo ljudske duše.

Kad je hodio ovom Zemljom, Isus nikad nije svrstavao bude u kategorije. Gubavci, tipično isključeni iz društva kao grešnici nedostojni poštovanja, padali su pred Njegovim nogama i često po prvi put tijekom desetljeća, osjetili toplinu ruku nad glavom, zlatne tonove glasa koji se obraćao njihovom srcu. Isus je dodirivao uzete, jeo s grješnicima, cijenio skupljače poreza.

Tolerancija? Simboličan pokušaj da se u svijetu koji nema čvrstih načela zagrebe površina onoga što znači poštovanje prema ljudskome rodu. No, bez razumijevanja da su, zahvaljujući zajedničkom podrijetlu koje je započelo u Edenu, svi ljudi braća, kako ova misao može biti više od zvuka riječi s usko propisanim okvirom? Nama nije potrebna tolerancija, već obnovljena vizija žrtve Isusa Krista, besplatno ponuđena svima nama koji bez prednosti putujemo ovom Zemljom – grješnicima čija su bezakonja mnogostrana.

Sandra Doran

Osim uništavanja čovjekove životne sredine, vlade svih zemalja se suočavaju is mnogim drugim teškim problemima. Ekonomska recesija i nestabilnost u Europi, Rusiji, Australiji, Sjedinjenim Državama i Južnoj Americi. Tisuće koje svakoga dana umiru od gladi u Indiji i Africi. Eksplozivno stanje na Bliskom Istoku. Što nam donosi budućnost?

Hoćemo li uvijek osjećati strah od tame neizvjesnosti? Biblija kaže: NE. Mi možemo pogledati kroz prozore biblijskih proročanstava i jasno vidjeti što će se zbivati sutra.

Jednom davnom vladaru koji je živio u gradu Babilonu, Bog je kroz san unaprijed pokazao cijelu povijest svijeta. Događaj je zapisan u Bibliji, u knjizi proroka Daniela. Kralj Nabukodonozor je sanjao san koji mu nitko nije znao rastumačiti osim Božjeg proroka. Tako je pozvan Daniel koji je stupio pred kraljev prijestol i protumačio njegov san. Opisao je veliki kip – divovsku statuu čovjeka – koja je bila načinjena od različitih kovina. Zamislimo tu golemu uspravljenu figuru od nekoliko vrsta metala. Glava toga kipa je bila od zlata, prsa i mišice od srebra, trbuh i bokovi od bronce, noge od željeza, a stopala od mješavine željeza i gline. Potom je odnekud doletio kamen koji je udario u stopala kipa i zdrobio ga. Taj je kamen zatim narastao i ispunio cijeli planet.

S jedva 150 riječi Bog je u tom snu opisao 2500 godina ljudske povijesti – od vremena drevnog Babilona pa sve do kraja svijeta. Zanima li vas tumačenje toga sna i vaša budućnost? Poslušajmo pažljivo.

Daniel se ovako obratio kralju Nabukodonozoru: “Ti si glava od zlata!” Babilon je glava. Povjesničari potvrđuju da je zlato prikladan simbol Babilonskog kraljevstva, jer je ta dragocjena kovina bila obilno upotrebljavana za ukrašavanje njegovih građevina i umjetnina. Međutim, ma koliko blistav i dojmljiv, taj je veliki grad bio prijestolnica samo jednog u nizu velikih imperija. Daniel odvažno nastavlja tumačiti san koji je Bog dao babilonskom kralju: “A nakon tebe nastat će drugo carstvo, manje od tvojega.” Tako je i bilo. Nakon zlatne glave došla su na red srebrna prsa. Medijci i Perzijanci, skrenuvši tok rijeke Eufrat koja je protjecala kroz Babilon, ušli su praznim riječnim koritom iza zidina velikoga grada. Pobjedonosni su pokliči Kirove vojske nadjačali užasnute krike Babilonjana.

Tako je nova super-sila zavladala svijetom. Ali prema Božjem proročanstvu danom u snu, ni vladavina srebrnog imperija nije mogla potrajati vječno. Nakon srebra, na proročkom kipu se mogao vidjeti trbuh od mjedi ili bronce. Danielovo tumačenje sna Nabukodonozoru se nastavlja: “Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa TREĆE, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom.” Sjajni mladi grčki vojskovođa Aleksandar Veliki pobijedio je Perzijanca Darija III u bici kod Arbele, 331. godine prije Krista. Veliki dio opreme grčke vojske bio je načinjen od bronce. Povjesničar Herodot opisuje grčke pirate kao ljude od bronce, koji dolaze s mora. Tako se pred Nabukodonozorovim, ali i pred našim očima, kroz golemi kip od različitih metala, kao na filmskom platnu odvija burna povijest svijeta.

Četvrti svjetski imperij, Bog je predstavio željeznim nogama velike figure. Daniel je objasnio: “A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza.” Koji je veliki imperij savladao Grčku? Rim. Rim je bio gospodar koji je vladao željeznom stegom i željeznim nogama satirao svoje protivnike. No, i Rimu je došao kraj, ali ne naporima nekog drugog, nadmoćnijeg imperija. Nijedno carstvo nije naslijedilo Rim – upravo onako kako je protumačio prorok Daniel. Što je on rekao babilonskom kralju o stopalima velikog kipa koja su došla nakon željeznih nogu? “Stopala koja si vidio, dijelom glina, a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo.” Bog je točno predvidio da nakon starog Rima neće doći neko novo svjetsko carstvo, već da će se Rim raspasti na manje države, koje danas prepoznajemo kao države Europe. Baš kao što su stopala proročkog kipa bila načinjena od mješavine gline i željeza, koji ne prianjaju jedno za drugo, nitko od velikih europskih vladara do danas nije uspio, ni uz maksimalne vojne napore, ujediniti ta manja kraljevstva u jedno golemo carstvo. Ni Karlu Velikom, ni Karlu V, ni Luju XIV, ni Napoleonu, ni Wilhelmu, a ni Hitleru to nije pošlo za rukom.

Ali Daniel nastavlja. S očitom radošću i sigurnošću, prorok dolazi do zapanjujućeg vrhunca svog tumačenja, a i vi se držite za svoja sjedala dok ulazimo u završnicu najuzbudljivijeg proročanstva. Nakon kipa od raznih metala i njegovih stopala od mješavine gline i željeza, dolazi kamen iz svemira koji udara u podnožje kipa i satire ga. Čitamo: “U vrijeme tih kraljeva Bog nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti.” U dane kraljeva predočenih s deset prstiju na nogama velikog kipa, znači u dane današnjih europskih država, Bog će osnovati svoje kraljevstvo koje će trajati vječno. Taj je događaj i za nas budućnost. Jedini događaj koji se još, prema Bibliji, mora zbiti je drugi dolazak Isusa Krista i uspostava njegovog kraljevstva.

Kralj Nabukodonozor je ostao zapanjen ovim tumačenjem i poklonio se Bogu, gospodaru svega. Međutim, ono više zapanjuje nas danas koji smo svjedoci njegovog doslovnog ispunjenja. Ako smo uvjereni u vjerodostojnost tog proročanstva onda smo sigurno svjesni da bismo uskoro i mi mogli biti dio velikog vrhunca povijesti. Zadivljen, babilonski kralj bi se i danas cijelim srcem obratio Bogu, a kakav je naš odgovor?

Mark Finley

Ali biblijski izvještaj ne daje nadu za Judu.

Biblija prikazuje raspeće kao niz dramatičnih suprotnosti: života i smrti, vjernosti i izdaje, svjetla i sjene. Sva četiri evanđelja slikaju Judu najtamnijim bojama. Ivan ga otvoreno naziva lopovom.¹ Od svih učenika jedini se Juda urotio s Isusovim neprijateljima i prodao svojeg učitelja za cijenu roba.² Služeći se izdajničkim poljupcem, Juda omogućuje Isusovo uhićenje. Poslije, svladan kajanjem, vraća novac za krv, ali ga se njegovi ortaci odriču riječima: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.”³ Izdajica koji sam doživljava izdaju, u očaju počinja grozno samoubojstvo.

Od svih glavnih sudionika ove drame, Juda nas najviše uznemiruje premda nije jedini koji se izdajnički ponio prema Isusu. Kad je Isus bio uhićen, svi su učenici pobjegli. Petar Ga se triput odrekao. Kukavica Pilat vidio je da je Isus nedužan, ali Ga je prepustio svjetini. A Isus je čak odbio odgovoriti pokvarenom i razuzdanom kralju Herodu.

Ali Juda nas uznemiruje jer je proveo tri godine s Isusom, a ipak Ga nikad nije stvarno razumio. Uznemiruje nas jer je svojom izdajom pokrenuo događaje koji su doveli do spasenja drugih, a za njega su značili vječnu osudu. Isus je na to upozorio: “Jao onomu koji izdaje Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!”⁴

Juda nas uznemiruje jer nam izvještaj o njemu ne ostavlja nikakvu nadu. Prema tomu, prirodno je da bismo htjeli prepraviti izvještaj, nekako naći nadu za Judu, nadu za naše vlastite najmračnije trenutke.

Netko je upravo to učinio krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća. Svoj je rukopis od dvadeset šest stranica nazvao “Judino evanđelje”. Naravno, Juda je već odavno bio mrtav. Ne znamo tko je ovaj rukopis napisao, ali Juda svakako nije. A pisac je ispleo priču o tajnom, urotničkom odnosu između Isusa i Jude. Prema njoj Juda ima prvo mjesto među učenicima, najbliže Isusu. I zbog te bliskosti, koju ne dijeli ni s jednim drugim učenikom, Isus od Jude traži da Ga izda. Umjesto zločinca ili tragičnog lika, Juda se pojavljuje kao heroj. Ovo “evanđelje” zadovoljava našu težnju za nadom, čak i za Judu.

Moguće je da je Irenej, jedan od kršćanskih vođa prve Crkve, čitao knjigu s istim naslovom, jer je oko 186. godine spominje imenom. Ne znamo je li to bila ista knjiga. Poput Ireneja, i prva kršćanska Crkva odbacila je Judino evanđelje i ono je na kraju nestalo – osim jednog primjerka, sačuvanog s nekoliko drugih rukopisa na papirusu. I taj je papirus bio skriven sedamnaest stoljeća. U međuvremenu snaga novozavjetnog izvještaja preobrazila je svijet tako da se povijest počela računati od Isusova rođenja. Tijekom svih tih stoljeća generacije ljudi mučile su se oko Judine sudbine.

Još dok je drevni papirus tijekom dvadesetog stoljeća počivao u skrovitosti, dva romanopisca istražila su Judinu ulogu. Mihail Bulgakov riješio je u djelu Majstor i Margarita dilemu oko Judina ponašanja prikazavši ga kao sporednu osobu koja izdaje Isusa radi novca. Prema njegovoj priči, Juda čak nije postao jedan od dvanaestorice učenika. S druge strane, francuski romanopisac Roger Caillois u svojem je djelu Pontius Pilate prikazao Judu na vrlo sličan način kao i stari rukopis. Caillois nikad nije vidio taj rukopis, ali je ispitujući Judinu pobudu, došao do sličnih zaključaka.

A onda je negdje krajem dvadesetog stoljeća netko našao stari papirus. Možda je to bio neki dječak pastir, sličan onomu koji je našao rukopise pokraj Mrtvoga mora. Ne znamo. Ali netko ga je otkrio, netko tko nije mario za njegovu povijesnu vrijednost, tko ga je cijenio samo prema novcu koji bi mu mogao donijeti. I tako se pojavio iz skrovitosti da bi se našao na crnom tržištu starinama. Navodno je završio u sefu na Long Islandu u New Yorku. A onda je 2000. godine švicarska trgovkinja antikvitetima Frieda Nussberger Tchacos “spasila” papirus.

Drevne artefakte legalno nabavljene prate dokumenti u kojima su zapisani datum i mjesto nalaza, metode potvrde, lanac posjedovanja i tako dalje. Medutim, pljačkaši često haraju po arheološkim nalazištima tražeći predmete koje bi mogli prodati ili ih jednostavno uzimaju. Takav postupak često oštećuje predmet i uništava arheološke dokaze, pa smo lišeni mnogih vrlo bitnih informacija. Da bi obeshrabrile pljačku, mnoge države su proglasile zakone koji zabranjuju kupnju takvih predmeta.

Zbog tog zakona Tchacos nije mogla legalno prodati papirus. Prije nekoliko godina sveučilište Yale odbilo ga je od nje kupiti upravo zbog ovih zakonskih odredbi. Da zaobiđe zakon, Tchacos i njezin odvjetnik prodali su sadržaj papirusa, ali ne i sam rukopis. S obzirom na takvu etičku izopačenost, ne treba se čuditi da je Tchacos osjećala neku rodbinsku vezu s Judom. Njezine su riječi ponavljane mnogo puta: “Juda me molio da nešto učinim za njega.” Zauzvrat, Tchacos je dobila nešto više od dva milijuna dolara. Da bi slučaj bio još nejasniji, postoje optužbe da je Tchacos odavno bila diler opljačkanih antikviteta.

Unatoč ovim problemima, National Geographic odlučio je objaviti sadržaj i snimiti televizijsku emisiju reklamirajući zaboravljeno “evanđelje”.

Međutim, pravo pitanje nema veze s načinom na koji je rukopis pribavljen. Pitanje je baca li ispričani događaj u ovom dugo skrivanom rukopisu novo svjetlo na izvještaj o raspeću. Pomaže li nam da bolje razumijemo istinu o Judi?

Odgovor glasi: Ne. Znanstvenici se slažu da ne odražava Judine misli, vec tradiciju ranokršćanske sljedbe nazvane gnostici. Riječ “gnostik” dolazi od grčke rijeći gnosis koja znaci “spoznaja”. Stari “kršćanski gnostici” vjerovali su da se spasenje postiže tajnim znanjem koje je Isus otkrio svojem unutarnjem krugu.⁵ A upravo to prikazuje Judino evanđelje: Judu koji je bio skriveno povezan s Isusom i ta mu veza omogućuje pristup tajnome znanju koje je drugim učenicima bilo nedostupno i koji surađuje s Kristom, a ne izdaje Ga.

Ovo se izravno protivi biblijskom izvještaju. Matej i Ivan bili su svjedoci iz prve ruke koji su zapisali što su “vidjeli i čuli”.⁶ Znanstvenici se slažu da je Markov izvještaj prethodio Petrovom, koji je također bio očevidac. Luka, koji je nekoliko godina bio vremenski udaljen od opisanih događaja, pomno je “ispitao sve od početka”.⁷ Kao što bismo očekivali od četvorice neovisnih svjedoka istih događaja, njihovi se izvještaji razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u svim glavnim točkama. I svi se slažu da je Juda izdao Isusa.

Budući da je bio jedan od dvanaestorice učenika, Juda je mnoge sate proveo s Isusom. Njemu, kao i drugima, Isus je otkrio “tajne kraljevstva Božjega”.⁸ Nasuprot gnosticima koji su vjerovali da znanje vodi spasenju, Biblija naučava da znanje o Isusu nije dovoljno. Moramo poznavati Njega i On nas.⁹ Biblijski izvještaj pokazuje da Juda nikad nije istinski vjerovao u Isusa. Nikad nije shvatio da će Isusova smrt donijeti vječno spasenje. Umjesto toga vidio je u Isusu samo političkog vodu. A smrću tog političkog vode umrle su i njegove ambicije. Zato si je oduzeo život.

Uzbudljiva je priča o tome kako je ovaj stari papirus dospio na svjetlo dana. Ali priča o Judi ostaje tragedija o izdanom prijateljstvu i vječnom gubitku.

Ed Dickerson

_________________