Ovo nam je dobar povod da razmotrimo zanimljiv tekst u Ezekielu 44,1-3: “Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Jahve: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju, i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred Jahvom; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.'” Vrata se nalaze na zgodnom mjestu za pristup u grad, ali su zatvorena.

Razgovarao sam s poznatim stručnjakom za stare jezike i on mi je potvrdio da se ovaj tekst treba primijeniti na Krista. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća vrata su zatvorena i nikad nisu otvarana, unatoč obnavljanju gradskih zidina.

Gradovi se ruše, narodi padaju, “ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”.

Zahvalimo Bogu koji se objavio čovječanstvu preko svoje Knjige koja je sama istina i koja nam daje upute o budućnosti svijeta i budućnosti našeg života.

David Currie

Niniva je bila gavni grad Asirije. Sa svojim 11 kilometara dugim zidom bila je najveće naseljeno mjesto na Srednjem istoku u to vrijeme. I danas se mogu vidjeti obrisi tih zidina, a iračka je vlada obnovila dvije od tih veličanstvenih kapija kroz koje se ulazilo u grad.

Najpoznatiji vladari Asirskog carstva bili su i veliki graditelji. Senaherib je u 8. stoljeću podigao veličanstvenu palaču. Golemi kameni krilati bik, koji je iskopan na tom području, nalazi se danas u Britanskom muzeju. Senaheribov unuk, Asurbanipal, bio je posljednji veliki kralj Asirije. I on je, također, dao izgraditi palaču u Ninivi, koja je iskopana. Između ta dva kralja vladao je treći veliki graditelj, Esarhadon, čija građevina, na žalost, nije iskopana. Razlog tome je muslimanska džamija koja se nalazi na toj lokaciji. Arheolozi, naravno, smatraju da nije u redu skrnaviti nečije svetište zbog iskapanja.

Međutim, danas se može vidjeti dio Esarhadonove palače. Zbog ojačavanja jednog dijela zida oko džamije, arhitekti su dali otkopati temelj. Tijekom tih radova, na iznenađenje svih, iskopan je još jedan krilati bik koji je stajao na ulazu u palaču.

612. godine prije naše ere, Ninivu su napali Babilonjani. U silovitom napadu, vojska je prodrla u grad i zapalila ga. Plamen je ubio mnoge stanovnike Ninive, a između ostalih i kralja Sin Šar Iškuna i njegov harem. Neki dijelovi asirske vojske koji nisu bili u gradu, još su neko vrijeme pružali otpor Babilonjanima, ali je Asirsko carstvo, nakon bitke kod Karkemiša, konačno palo pod vlast Babilona. Zanimljivo je da je takvu sudbinu Asiraca, nadahnut Božjim duhom, mnogo ranije predvidio prorok Nahum.

Ono što je prethodilo tim proročanstvima o padu Asirije, rasvjetljuje nam zašto je Gospodin bio zainteresiran za taj tijek događaja. 722. godine p.n.ere, Asirci su osvojili dio izraelske zemlje i odveli u svoje kraljevstvo golemi dio Božjeg naroda. Izraelci su strašno patili zbog asirske okrutnosti. 701. godine, Senaherib je okružio Jeruzalem i da nije bilo božanske intervencije o kojoj piše u Bibliji, ostali bi dio izraelskog naroda također završio u izgnanstvu. Nakon toga događaja Božji je Duh potakao Nahuma da napiše proročanstvo. U prvom je poglavlju zapisao: “Proročanstvo nad Ninivom… Jahve se osvećuje… On uništava do kraja; nevolja se neće dva puta podići… Neće više biti nasljednika tvojega imena… Od tvoga groba ruglo ću učiniti.”

Tako je i bilo. Mnogi su gradovi toga razdoblja bili osvojeni i uništeni, ali ih je ubrzo ponovno sagradio ili osvajač ili starosjedeoci koji su se vratili. Ali to nije bio slučaj s Ninivom. Ona je bila uništena i nikada se više nije podigla. Uskoro ju je prekrio pijesak, načinivši joj grobnicu i stoljećima nitko nije znao gdje se nalazila slavna Niniva. Toliko je bila dobro skrivena da su Arheolozi, nalazeći ruševine drugih gradova, nekoliko puta pogriješili kada su tvrdili da su naišli na Ninivu.

U mjestu Mosul, u Iraku, pojavila se nestašica građevnog prostora te se pučanstvo počelo širiti i s druge strane rijeke Tigris. Počeli su podizati domove pokraj ruševina drevne Ninive i tamo čuvati svoja stada. Međutim, oni nisu obnavljali Ninivu te tako nisu pogazili proročanstvo o njezinom opustošenju. Oni su jednostavno proširili Mosul. Ali čak i to odgovara riječima biblijskog proroštva. Prorok Sefanija je bio Nahumov suvremenik te je pod nadahnućem Božjega Duha izrekao riječi: “Svoju će ruku dići protiv Sjevera, i razrušit će zemlju asirsku, od Ninive će pustoš učiniti… usred nje će stado ležati.” Zadivljujuća i značajna točnost!

Slično je izrečeno i u slučaju Babilona. Danas na području toga slavnoga grada nema vegetacije te se ne mogu sresti čak ni pastiri sa stadima. Totalna pustoš. Prorok Izaija je, također nadahnut, izrekao proročku prijetnju tom velikom neprijatelju Božjeg naroda, govoreći: “Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati.”

Niniva opustošena, svakoga proljeća dobija društvo pastira. Babilon razrušen, mjesto koje pastiri zaobilaze. Iako to nije bilo uobičajeno za osvojene gradove onoga vremena, u oba slučaja Biblija je točno predvidjela njihovu budućnost. Želi li nam kroz te zadivljujuće točnosti Bog nešto poručiti o sebi? O tome bi svatko od nas trebao razmisliti. Ali ono što bismo ovdje mogli istaći, to je naše povjerenje koje Sveto Pismo zaslužuje zbog svoje vjerodostojnosti.

David Down

Međutim, ono što nas ovdje zanima arheološki su nalazi iz Turske koji govore o periodu staroga Rima. Rimski je imperij upravljao nad Malom Azijom više stotina godina. Jedan od najvećih turskih gradova je Kayseri koji se, u stvari, prije zvao Cezar. A jedno od najzanimljivijih mjesta je svakako Haci Bayram u glavnom gradu Ankari. Na vrhu toga brda nalazi se građevina koja je danas muslimanska džamija, ali je to u početku bio rimski hram posvećen imperatoru Cezaru Augustu. Na zidu toga hrama ispisana su na grčkom jeziku kopije Augustovih dekreta koji su zapovijedali popis pučanstva diljem imperija. Svaki je od tih popisa služio boljem nadgledanju i oporezivanju pučanstva. August je izdao tri takva dekreta: prvi 28. godine prije naše ere, drugi 8. prije naše ere i treći 14. godine naše ere.

Jedan od Augustovih dekreta o popisu pučanstva spominje i Biblija. Bio je to popis koji je Josipa i Mariju potakao da krenu na put iz Nazareta u Betlehem, gdje je ona rodila bebu Isusa.

Najčudnija stvar vezana uz Augustove dekrete o popisu je datum njihova izdavanja, točnije onog drugog. Prema nalazima on je izdan 8. godine prije naše ere. U ono vrijeme trebalo je nekoliko godina da se sprovede popis, ali ako uzmemo da se Krist rodio 1. godine naše ere onda je u tom slučaju tom popisu trebalo nevjerojatnih 8 godina! Zato su se mnogi znanstvenici dali na istraživanje tog predmeta i ubrzo otkrili grešku u jednom starom kalendaru.
Sustav računanja vremena nije se oslanjao na Kristovo rođenje sve do 525. godine kada je papa Ivan I zatražio od jednog redovnika znanstvenika da načini novi kalendar. On se silno potrudio da to dobro obavi, ali budući da je prošlo već 500 godina od Kristova rođenja on je pogriješio za 4 godine. Od tada pa dok su stručnjaci otkrili grešku, njegov se kalendar toliko utvrdio u svijetu da je bilo nemoguće izvršiti ispravku svih povijesnih datuma. Tako mi danas računamo vrijeme od neke nulte točke koja je, u stvari, 4 godine nakon Isusovog rođenja.

Da bismo to još bolje poduprli, oslonit ćemo se i na Bibliju, koja u Matejevom evanđelju, 2. poglavlju, kaže da je Isus rođen u vrijeme kralja Heroda Velikog. Poznato je da je Herod umro 4. godine prije naše ere. Tako je Isus najvjerojatnije rođen iste godine, ali prije Herodove smrti. Tako opet nalazimo 4. godinu prije naše ere kao godinu Kristova rođenja. Tako je i razlika od 4 godine između izdavanja Augustovog dekreta i Isusova rođenja normalna za ono vrijeme. Tada nisu imali telefon niti telefax. Nisu imali niti expresni poštanski sustav. Putovalo se, u glavnom, pješice, rijetko na leđima životinja. Tako je trebalo dosta vremena da se vijest o popisu pronese u sve krajeve imperija, u svako selo. Osim toga, Rim je s Palestinom uvijek imao problema te i politički uvjeti nisu dozvoljavali da se dekret među židovima sprovede odmah.

Ono što još više čudi je da su zapisi o Augustovim dekretima nađeni u Ankari a ne u Rimu. Oni su uistinu svoj original imali na zidovima glavnoga grada, ali su ti zidovi uništeni. Tako kršćani tu vide miješanje Božje providnosti. Da su zapisi ostali samo u Rimu i dočekali uništenje, mi danas ne bismo imali jedan od najjačih dokaza o točnosti biblijskih zapisa. Mi vjerujemo da je Božja mudrost sačuvala kopiju dekreta na zidovima Ankare kako bismo ojačali svoju vjeru u pouzdanost njegove Riječi – Biblije.

Postoji mnogo stvari na svijetu za koje mislimo da su samo proizvod slučaja, ali su vrlo često učinjene Božjom providnošću. Babilonsi kralj Nabukodonozor je tu lekciju naučio na vrlo neprijatan način kada je pokušao nijekati Boga. Na kraju je javno dao slavu Stvoritelju riječima: “Stanovnici Zemlje – upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: ‘Što to radiš?'”

Mi ne možemo razumijeti sve što Bog čini, ali ohrabreni arheološkim nalazima i svetim spisima Biblije možemo biti sigurni da je Bog još uvijek na djelu i da ima plan i s našim životom.

David Down

Profesor Gabriel Barkay je 1986. godine predstavio novo otkriće u Ketef Hinnomu, u području groblja jugoistočno od Jeruzalema, gdje je nađen najstariji biblijski natpis. Sa stotinama stručnjaka za Stari zavjet sjedio sam zadivljen na sastanku Međunarodne organizacije za proučavanje Starog zavjeta u jeruzalemskom Izraelskom muzeju. Dvije tanke srebrne trake, smotane da izgledaju kao mini svitci, pažljivo su odmotane. Sadržavale su ugravirane natpise koji predstavljaju skraćenu verziju Aronovog blagoslova (Bro 6,24-26).

Na osnovi arheološkog okružja i stila pisma, Barkay je ovaj natpis datirao na kraj sedmog ili početak šestog stoljeća prije Krista –400 godina ranije od rukopisa nađenih kod Mrtvog mora.

U prostoriji je vladala savršena tišina kad su mnogi kritički nastrojeni stručnjaci, koji su ovaj tekst iz Brojeva datirali u četvrto stoljeće, iznenada bili suočeni s novim dokazom. Nove fotografske tehnike i nova metoda rada s računalom definitivno su odredile da su ove amajlije postojale prije pada Jeruzalema 586. godine pr. Kr. To znači da su datirane najmanje 150 godina ranije nego što su kritički nastrojeni stručnjaci tvrdili da je nastala knjiga Brojevi. Tako je tekst iz Ketef Hinnoma najstariji dosad otkriven pisani biblijski ulomak. Ovo je bio dramatični uvod u moć arheologije da se suprotstavi suvremenim tumačenjima Biblije.

Od 1799. arheološka istraživanja na Bliskom istoku dala su mnoštvo podataka koji potvrđuju vjerodostojnost Biblije. U nastavku ovog članka spomenut ćemo najvažnije nalaze iz posljednjih dvadeset pet godina rada arheologa na Bliskom istoku, a koji su uvelike pridonijeli razumijevanju Biblije.

Biblijski narodi

Kanaan. Kanaan je posljednjih godina bio posebno osvijetljen iskopavanjima većih gradova kao što su Hazor, najveći kanaanski grad u Izraelu (vidi Još 11,10; Suci 4,2). Suvremena iskopavanja otkrila su ne samo utvrdu koja se prostirala na više od 80 ha, već pisani izvori pokazuju da je to bio najjugozapadniji grad u međunarodnom trgovačkom sustavu koji se prostirao od Irana do Mediterana i ukoji su bili uključeni gradovi kao što su Babilon, Mari i Qatna. Ovaj se grad spominje u astrološkim i zemljopisnim popisima u babilonskim i mari tekstovima. Na licu mjesta dosad je nađeno šesnaest dokumenata, od administrativnih pisama do sudskih zapisa.Najnovije otkriće iz 2010. je djelić zakonika nađen na površini. Ovi zapisi potvrđuju centralnu i značajnu ulogu koju je Hazor imao u geopolitičkoj klimi Kanaana brončanog doba.

Filisteja. Filistejski gradovi Ašdod, Aškelon, Ekron i Git (Gat) intenzivno su iskopavani. Otkrili su sofisticiranu kulturu arhitekture, umjetnosti i tehnologije. Godine 1996. u Ekronu je nađen natpis koji je sadržavao dinastički slijed petorice kraljeva, uključujući Akiša, Padijeva sina, koji je vladao Ekronom do uništenja grada od strane Nabukodonozora. Ukrašena grnčarija egejskog stila, pažljivo dotjerana arhitektura i tehnologija u ovim gradovima pokazali su da su Filistejci bili elita u drevnom Kanaanu.

Judeja. U doba sumnjičavosti prema najpoznatijim biblijskim kraljevima Davidu i Salomonu, nova otkrića zahtijevaju oprez među onima koji tvrde da je biblijski izvještaj o judejskom kraljevstvu mitske naravi. Nova otkrića od 2007. u Khirbet Qeiyafi od strane Hebrejskog sveučilišta i Southern Adventist Universityja otkrila su masivno utvrđen grad koji datira iz vremena Šaula i Davida. Okružen s 200.000 tona dvostruko utvrđenih bedema, s dokazima o planiranju grada, ovaj je garnizonski grad bio smješten u dolini Elah, gdje se odigrala poznata borba između Davida i Golijata (1 Sam 17). Ovaj grad je preteča kasnijih judejskih gradova sličnih dizajnerskih elemenata. Godine 2009. iskopana su druga vrata koja sada pomažu da identificiramo Khirbet Qeiyafa kao biblijski grad Šaarajim, spomenut u istom biblijskom izvještaju (redak 52). Ovo je imalo važne posljedice po ranu povijest Judeje i uspostavu ujedinjene monarhije.

Biblijske osobe

U posljednja dva stoljeća istraživanja potvrđeno je postojanje najmanje sedamdeset biblijskih ličnosti, uključujući kraljeve, sluge, pisare i dvorane. U posljednja dva desetljeća mnogo je više ljudi dodano tome popisu otkrićem pečata, otisaka pečata, ostraka i monumentalnih natpisa.

Baalis. U Tall al-Umieriju u Jordanu arheolozi su 1984. otkrili otisak pečata s imenom „Milkom’ur … sluga Baalyaša“, što nesumnjivo ukazuje na Baalisa, kralja drevnog Amona, spomenutog u Jeremiji 40,14. Ovaj nepoznati kralj se pred samo babilonsko razaranje urotio protiv judejskog kralja.

David. Iskopavanja 1993. godine u najsjevernijem biblijskom gradu Tel Danu otkrila su jedannatpis. U izvještaju o pohodu jednog aramejskog kralja po prvi put se spominje „dom Izraelov“ i „kuća Davidova“, što jasno ukazuje na južno kraljevstvo i na izraelovog poznatog kralja. David je ne samo postojao, već se više od jednog stoljeća kasnije spominje kao osnivač velike dinastije.

Herod. Arheolozi su iskopali luksuzne palače Heroda Velikog u Cezareji Maritimi, Herodijumu, Masadi, Jerihonu i drugim mjestima. Herod nije štedio na troškovima da ukrasi ove građevine s prekrasnim mozaicima, freskama i arhitektonskom elegancijom. U Masadi, Herodovoj pustinjskoj utvrdi, sjeverna trokatna palača imala je skoro 360 stupnjeva mogući pogled na Mrtvo more. Godine 1996. iskopavao sam s Ehudom Netzerom Masadu, gdje smo otkrili fragment uvezene amfore za vino. Nafragmentu je bio vidljiv natpis: regi herodi iudaico, u prijevodu „za Heroda, kralja Judeje“. To je bilo prvi put da se spominje titula Heroda Velikog osim u Novom zavjetu i spisima Josipa Flavija, nađen u arheološkom okružju.

Nebu-sarsekim. Jedan istraživač je 2007. u Britanskom muzeju dešifrirao pismo nekog financijskog izvještaja o donaciji babilonskog dužnosnika po imenu Nebu-sarsekim. Tekst datira iz desete godine vladavin u Babilon je tada odvedeno više od 10.000 zarobljenika, ali Nabukodonozor nalaže Nebu-sarsekimu da se postara za Jeremiju koji je ostao u Jeruzalemu. Ovo spominjanje iste osobe u jednom babilonskom financijskom izvještaju pokazuje važnost stalnog istraživanja u prevođenju tisuće otkrivenih tekstova u podrumu muzej

David Down

Stari sumerski grad Ur smješten je na jugu današnjeg Iraka. Vjerojatno je bio najstarija svjetska potvrđena civilizacija,  starija i od Egipta, a smatra se i znatno naprednija. Njegovi stanovnici su među prvima rabili klinasto pismo i razvili su zapaženo znanje iz matematike i geometrije.

Ipak je prošlo puno vremena prije no što su Sumerani bili zapaženi. Čak i u ranoj biblijskoj povijesti Ur Kaldejski spominje se samo četiri puta, a sva četiri puta odnose se na isti događaj: odlazak praoca Abrahama iz Ura.

Priča

Godine 1853. Britanski muzej je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova podnio zahtjev za ovlaštenje britanskog predstavnika u tadašnjem Iraku za potragu za blagom koje bi krasilo britanske muzeje. Ministarstvo vanjskih  poslova ljubazno je zahtjev prenijelo Johnu Georgeu Tayloru, vicekonzulu u Basri.

Taylor, naravno, nije bio arheolog niti je imao ikakvog iskustva u iskapanjima. Ipak je, kao odan službenik vlade Njezinog Veličanstva, bez dvojbe prihvatio odmor od uredskog posla.

Pripremivši karavanu deva i magaraca natovarenih alatom i potrepštinama krenuo je za Tell el-Muqayyar, što znači‚ humak od smole‘. Ovaj zigurat, ili hramska kula, dobio je ime po tome što su mu opeke bile spojene katranom ili smolom. Ove su ruševine očito bile povijesno vrlo važne, no nitko do tada nije razumio njihovo značenje ili smisao.

Stigavši na usamljeno pustinjsko mjesto, oko 150 kilometara sjeverozapadno od Basre, Taylor je pregledao moćni zigurat. Pažljivo kuckajući po opekama osluškivao je odjek koji bi otkrio šuplji prostor u unutrašnjosti. No, nije ga bilo.

Zdanje je bilo čvrsto ispunjeno. Nepokolebljivo je Taylor svoje ljude poslao na posao na vrhu ruševine. Bio je uvjeren da će se negdje u unutrašnjosti hrama nalaziti bajkovito blago koje će on otkriti i ponosno poslati u London.

Arapski su radnici poslušno započeli svoj posao skidajući opeke s njihova mjesta i bacajući ih dolje na tlo. Tako je veliki hramski toranj koji se tisućama godina odupirao vrelini, vjetru i pješčanim olujama sada počeo padati pod snažnim napadima ljudskog neznanja.

No, Taylorova vizija skladnih kamenih kipova, zlatnih bogova i blaga bila je osuđena na razočaranje. Nakon više od dvije godine zamornog rada pronašao je brojne male predmete, poput prstenja, posuda, maski i vaza, no ništa od toga nije bilo ni veliko ni čudesno. Što je pronašao poslao je u Britanski muzej.

Pronalaženje Ura

Oko šezdeset godina kasnije, 1918. godine, Prvi svjetski rat se bližio svome kraju. Turci su bili protjerani iz doline Eufrata i pobijedila je britanska vojska. Jedan od britanskih časnika na tom području, kapetan R. Campbell Thompson, bio je s vojnom obavještajnom službom stacioniran u blizini Tell el-Muqayyara. Dogodilo se da je prije rata Thompson bio suradnik u Britanskom muzeju. Stoga je pokazao posebno zanimanje za visoki zigurat i brojne brježuljke koji su ga okruživali.

U stvari, kad mu se pružila mogućnost, na svoju ruku je izvršio neka iskapanja. Dojmilo ga se to što je pronašao, te je stoga poslao preporuku Britanskom muzeju savjetujući kako bi na to mjesto vrijedilo poslati opremljenu ekspediciju. Britanski muzej je stoga ovlastio doktora H. R. Halla za odlazak u Tel el-Muqayyar i nastavak iskapanja.

Njegova pokusna ispitivanja otkrila su da pred sobom imaju nešto što bi se moglo pokazati kao najstarija civilizacija na svijetu. Nedostatak potrebnih sredstava ipak je zaustavio daljnja istraživanja.Sveučilište u Pensilvaniji je 1922. godine predložilo Britanskom muzeju poduzimanje zajedničke ekspedicije, što je Britanski muzej prihvatio. Charles Leonard Wooley, koji je kasnije dobio viteški naslov za izvanredan uspjeh na tom području, postao je vođa ekspedicije. Sljedećih dvanaest godina Wooley je strpljivo radio na tom lokalitetu, a uz njega je većinu vremena radila njegova supruga.

Iz Wooleyevih iskopina zaključili smo o razini umnosti i profinjenosti stanovnika Ura. Oni su bili vrlo inteligentni i dobro obrazovani. Bili su vični mnogim vještinama i trgovali su s dalekim zemljama. Primjerice, poludrago kamenje na njihovim ukrasima potječe iz planina Nilgiri u južnoj Indiji!

Grad Ur

Glavno obilježje Ura bio je gigantski zigurat. Skupa s okolnim hramskim zgradama vjerojatno potječe iz prve gradske kraljevske kuće. No, povećao ga je i uljepšao Ur-Nammu, kralj treće dinastije tijekom koje je Ur dostigao vrhunac svoje moći. Tijekom ovog i budućih razdoblja kuće u gradu su bile vrlo visoke kakvoće. Bogataši  su posjedovali dobro građene dvokatne kuće izgrađene oko unutarnjeg dvorišta.

Zanimljivo obilježje svih kuća u Uru bio je drenažni sustav. Kopali bi deset ili više metara duboko okno u koje su umetali niz glinenih prstena. Zatim je to okno postalo vrlo učinkovita tekućinom ispunjena jama za obiteljski otpad. Obrazovanje je u Uru bilo na osobito visokoj razini. Učenici su na nastavi u hramu učili gramatiku i matematiku. Imali su poučavanja o glagolima i imenicama, množenje i dijeljenje i geometriju.

Ni Biblija ni arheologija nam ne govore o tome kako je Abrahamov otac Terah dospio u Ur, no Biblija nam kaže kako je tamo bio i kako je napustio grad sa svojom obitelji. U Uru je postojao veliki zigurat posvećen Nannaru, bogu Mjesecu. Možda je Terah osjetio da pogansko štovanje bogova odvlači njegovu obitelj od pravog Boga ili je primio uputu od Boga da napusti grad.

Koji god razlog bio u pitanju ‘Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane (Postanak 11,31).

Danas je Haran malo selo na jugoistoku Turske, no u davnim vremenima bio je to važan grad na trgovačkom putu od Perzijskog zaljeva prema Mediteranu.

Odlazak iz Ura

Biblije nam ne kaže ni zašto Abram (koji je kasnije postao Abraham) nije odmah nastavio put u Kanaan. Možda je Terah bio lošeg zdravlja, jer ‘umrije u Haranu’ (redak 32). Abram se nakon smrti svoga oca nije dugo zadržavao u Haranu jer je Bog za njega imao druge planove.

Zajedno s mnoštvom slugu i velikim stadima ovaca i koza Abram je nastavio put u smjeru doline Eufrata, u današnju Siriju, a zatim i dalje jugozapadno i južno prema kanaanskoj zemlji.

Ubrzo nakon dolaska u Kanaan, zemlju je pogodila suša uzrokujući veliku glad. Stoga su Abram i njegova obitelj privremeno preselili u Egipat. Kada je Abram stigao u Egipat kao bogati poglavar iz kulturnog društva, poslovao je s faraonom koji je prisvojio njegovu ženu Saraju u svoj harem (Postanak 12,15).

Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi kako je Abram ‘govorio [Egipćanima] o aritmetici i predao im znanost astronomije; jer prije no što je Abraham došao u Egipat, njima nisu bila poznata ta područja znanosti; ta je znanost došla u Egipat od Kaldejaca’.

Kritičari mogu raspravljati o pouzdanosti ove izjave no značajno je da Josip Flavije govori o tom podatku tada kada nije postojao način da on zna to što mi znamo danas, naime, da je Ur bio tako napredno znanstveno središte.

Drago Obradović

Korint je stari grčki grad koji se nalazio oko osam kilometara jugozapadno od današnjeg korintskog kanala u podnožju Akrokorinta. Zbog svog položaja na jedinoj kopnenoj vezi između sjeverne Grčke i Peloponeza i zato što je imao dva pristaništa koja su se prostirala na dva zaljeva, bio je važan i bogat grad. Korint je bio i glavni grad rimske provincije Ahaje.

Arheološki podaci govore nam da je Korint bio jedan od prvih naseljenih dijelova Grčke. Napredna država-grad Korint nastala je u 8. stoljeću p.n.e. U ovo vrijeme nastaje i pjesnička škola koju je osnovao i predvodio Eumeliu a također se istovremeno pojavljuje i korontski lončarski stil, koji poprima veliki utjecaj s Istoka. Bilo je to vrijeme kada je Korint dosegnuo svoj zenit napretka i moći. Korintski brodovi plovili su i na istok i na zapad prevozeći dragocjenu korintsku robu. Atenska trgovina i imperijalizam učinili su da u 5. stoljeću p.n.e. Korint počinje slabiti i gubiti svoj ugled i moć.

U helenističko doba Korint je bio središte industrije, trgovine i bankarstva. Toliko je napredovao da je postao članom, a jedno vrijeme i vodećim gradom Ahajske lige i to u razdoblju od Aleksandrove smrti do uzdizanja rimskog utjecaja u Grčkoj. Nakon kratke vojne kampanje koja je prouzročila i osvajanje Grčke 196. godine p.n.e. Rimljani su proglasili Korint slobodnim gradom. Međutim, ubrzo su bili prisiljeni obuzdati utjecaj Korinta i lige, i grad je bio potpuno uništen od strane Mumiusa 146. godine p.n.e. Nakon toga Korint je ležao u ruševinama stotinu godina sve dok Julije Cezar nije 46. godine p.n.e. izdao naredbu da se ponovno sazida. Tada je osnovana i rimska kolonija u Korintu, koji je kasnije postao glavnim gradom provincije Ahaje (Colonia Laus Julia Corinthiensis). U gradu su živjeli razni narodi – Rimljani, Grci, narodi Orijenta, osobito Židovi. Grad je postao i omiljenim mjestom rimskih imperatora, Nerona, Vespazijana i Hadriana, koji su postali i njegovim zaštitnicima učinivši ga najljepšim gradom Grčke. U to vrijeme grad je bio poznat i po bogatstvu i po zlu. “Živjeti kao Korinćanin” značilo je živjeti luksuznim i nemoralnim životom. Budući da je bio veliki pristanišni grad, bio je mjesto susreta svih narodnosti i tako nudio prolaznicima i domaćim stanovnicima sve vrste poroka koji su u njemu bili prisutni.

Hram boginje Afrodite, boginje ljepote i ljubavi, na Akrokorintu bio je jedini te vrste u Grčkoj. Tisuće svećenica prostitutki koje su služile u hramu pridonijele su korintskoj nemoralnosti. Strabon, grčki geograf, kaže da je upravo zbog toga što je ova trgovina zla obavljana u ime religije osim sramote donijela i prosperitet gradu Korintu. Ovakvo nemoralno stanje proširilo se sve do pavlovih dana, što je očevidno i iz njegovih napada na ovo zlo preko poslanica koje je uputio Korinćanima.

Stari Korint stalno je istraživala i vršila iskapanja Američka škola klasičnih studija u Ateni. Većina ruševina koje su arheolozi otkopali iz rimskog su vremena grada čiji začeci sežu u 46. godinu p.n.e. Pronađeni su i ostaci sedam dorskih stupova (bilo ih je 38) starog hrama boga Apolona koji potječu iz 6. stoljeća p.n.e. Pronađena je i agora (tržnica) a između agore i stupova hrama boga Apolona pronađen je rezervoar za vodu veličine 306,5 litara, u koji se voda dovodila podzemnim tunelima. Grad je bio pun velikih i malih trgovina (kao nijedan drugi grad starog vremena) a u središtu trgovačkog dijela grada nalazila se bema (sud) što je ustvari jedno uzdignuće (platforma), koje se nalazilo ispred rezidencije prokonzula (ili kako ga Biblija naziva namjesnika). O bemi govori i apostol Pavao u Djelima 18,12 govoreći kako ga je mnoštvo izvelo na sud pred Galiona namjesnika. Još jedna značajna stvar koju su arheolozi pronašli pri iskopavanju Korinta jest prostrano kazalište popločano kamenim pločama a potječe iz 1. Stoljeća n.e. Na jednom kamenu-pločniku nađen je i natpis: “Erastus, pro aedilitate sua pecunia stravit”i, što u prijevodu znači: “Erast, blagajnik gradski (popločao je) o svom trošku.” Pavao pišući iz Korinta poslanicu Rimljanima (16-23) spominje ga u svojim pozdravima i kaže: “gradski blagajnik Erast”. Na jednom kamenom bloku također je pronađen još jedan natpis: “sinagoga židovska”, što potvrđuje prisutnost Židova u Korintu.

Apostol Pavao je prvi put posjetio Korint za vrijeme svog drugog misionarskog putovanja (Djela 18. poglavlje). Plan mu je bio da se kraće vrijeme zadrži u Korintu prije povratka u Solun, ali Bog je s Pavlom razgovarao u jednoj noćnoj viziji (Djela 18,9.10; 1. Solunjanima 2,17.18) nakon čega je Pavao ostao u Korintu. On je godinu i pol dana svake subote propovijedao u sinagogi i za to vrijeme stanovao je kod Akile i Priskile koji su bili Židovi što ih je imperator Klaudije protjerao iz Rima. Pavao je kao i Akila i Priskila imao isti zanat – pravili su šatore, zajedno radeći svaki dan kako bi on zaradio sredstva za život.

Kad je došlo do pobune nekih Židova, Pavao se okrenuo neznabošcima i preselio kod Tita Justa, čija je kuća bila odmah pored sinagoge. Kao rezultat Pavlovog propovijedanja evanđelja u Korintu, mnogi su se obratili u kršćanstvo, uključujući i starješinu sinagoge Krispa. Osim što je propovijedao, u Korintu je Pavao napisao i dvije poslanice vjernicima crkve u Solunu, koju je on također osnovao.

Željko Gregor

Tijekom ljeta 1984. tim arheologa sa Sveučilišta Andrews otpočeo je s iskopavanjem Tell el-Umeirija, antičkog gradića u kojem je civilizacija cvjetala u vrijeme Sudaca, a bio je jedan od Rubenovih gradova. Već u prvim danima iskopavanja arheolozi nailaze na pečatnjak izuzetne vrijednosti i značenja.

Na njemu je bilo ispisano ime amonskog kralja koji je vladao negdje početkom 6. stoljeća prije Krista (u vrijeme kad je Juda odlazio u babilonsko sužanjstvo). Natpis na pečatnjaku glasi: “Vlasništvo Milkoma, sluge Baalisa”. Značenje ovog pronalaska bilo je u tome što je to bio dotad jedini nebiblijski natpis s imenom amonskog kralja Baalisa. Krajem prošlog stoljeća pronađen je drugi pečatnjak koji je zapravo bio osobno vlasništvo samoga kralja Baalisa s natpisom “vlasništvo Baalisa, amonskog kralja”.

Baalis je bio kralj Amonaca u vrijeme proroka Jeremije u čijoj se knjizi i spominje njegovo ime (Jeremija 40,14). U to vrijeme je bio u ruševinama zajedno sa Salomonovim hramom, a većina Judejaca odvedena u babilonsko sužanjstvo. Nekoliko tisuća najsiromašnijih Judejaca ostalo je u zemlji, a nad njima je Nabukodonozor postavio Gedaliju kao guvernera da nad njima vlada i organizira njihov život.

Međutim, Baalis je poslao Jišmaela sa zadaćom da ubije Gedaliju što je ovaj i učinio, nakon čega se većina Judejaca, bojeći se osvete kralja Nabukodonozora, uputila u Egipat i primorala proroka da pođe s njima, gdje je Jeremija naposljetku i umro.

David Currie

Irak – ova je stara zemlja zlatni rudnik za biblijske arheologe. Ona je bila središtem starog Babilonskog Carstva, koje je na vrhuncu svoje moći bilo u sedmom i šestom stoljeću prije Krista, a naročito u vrijeme vladavine kralja Nabukodonozora II. Pogledajmo neke od njezinih starih bogatstava.

Ur Kaldejski i Abraham

Nije nam bilo lako doći do Ura putujući prašnjavim vlakom, premda ni minibusom nije bilo ništa ugodnije jer smo se morali probijati kroz pješčane oluje. Nakon Zaljevskog rata tamo se gotovo nije moglo doći. Ipak, za nekoga tko je zainteresiran za oboje, i za Bibliju i za arheologiju, to je bio zadatak koji se pod svaku cijenu morao ostvariti, i mi smo u tome dvaput uspjeli. Ur se spominje samo četiri puta u Bibliji, ali je značajan zbog toga što je u njemu rođen Abraham. Njega jednako i muslimani i židovi smatraju svojim fizičkim i duhovnim ocem, dok ga kršćani smatraju svojim duhovnim ocem.

Postanak 11,31: “Tera povede svoga sina Abrahama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju Kanaansku.”

Abrahamov je rodni grad otkopao Sir leonard Woolley. Prije tog otkrića mnogi su pisci opisivali Abrahama i njegovo vrijeme kao vrlo primitivno. Međutim, ovo je otkriće jasno pokazalo da Abraham nije rođen u gradu šatora, nego u gradu koji je imao izgrađen sustav i kanalizaciju, zatim gradsku knjižnicu, zgradu suda i škole. Grad se nalazio na rijeci Eufrat i imao uređenu luku sa svom infrastrukturom, što ga je činilo snažnim trgovačkim gradom. U arheološkom muzeju u Bagdadu i u Britanskom muzeju nalaze se pločice i predmeti iz Ura stari preko četiri tisuće godina. U svakom slučaju bio je to grad s progresivnim idejama i za ono vrijeme naprednim programima.

Niniva

Na sjeveru Iraka nalazi se asirski grad Niniva. Njegovi su veliki zidovi s druge strane rijeke Tigrisa u odnosu na danas moderni grad Mosul, otkriveni i djelomično izgrađeni. Dugi su preko deset kilometara. Prema tome i ne čudi zašto prorok Jona opisuje Ninivu kao velik grad. Ponovno je pijuk arheologa potvrdio ove tvrdnje. Ogromna su gradska vrata izražavala dobrodošlicu prijateljima, ali i čuvala grad od neprijatelja. Niniva je bila srce i ponos drevnog Asirskog Imperija, koji je bio na vrhuncu svoje moći od devetog do sedmog stoljeća prije Krista, u vrijeme moćnih kraljeva Asarhadona (2. Kraljevima 19,32), Tiglat Pilesara (2. Kraljevima 15,29) i Asurbanipala (Ezdra 4,10).

Asurbanipal je bio veliki ljubitelj knjiga te je tako u njegovoj veličanstvenoj knjižnici pronađeno preko dvadeset tisuća pločica, od kojih se većina nalazi u Britanskom muzeju. Iz tih se pločica o starom svijetu saznalo više nego iz bilo kojeg drugog izvora otkrivenog u biblijskim zemljama.

Sargon II.

Dok Biblija (Izaija 20,1) spominje Sargona, asirskog kralja, povjesničari ga nisu mogli nigdje smjestiti. Neki do njih su čak i kritizirali Bibliju što spominje to povjesničarima nepoznato ime. Ipak, iako Biblija nije pisana kao povijesni udžbenik, njezino precizno pisanje o Sargonu II. sada je potvrđeno. Sargonovu palaču s tekstovima koji su spominjali njegovo ime i reljef s njegovim likom prvi je pronašao Emille Botta, francuski konzul u gradu Mosulu. On je počeo s iskapanjima u Ninivi, ali se obeshrabrio jer nije pronašao ništa vrijednoga. Zbog toga je otišao petnaest kilometara sjevernije, gdje je otkrio palaču i grad Sargona II. površine 295 hektara.

Sargonov je sin Sanherib vladao dvadeset pet godina, od 707. Godine prije Krista. On je bio poznat u svjetskoj povijesti po svojoj nepopularnoj bitci protiv Babilona 689. Godine prije Krista. Trebalo mu je mnogo vremena da zauzme grad Lakiš (2. Kraljevima 18,13.14.17). Ova je bitka lijepom opisana na alabasternom reljefu koji se sada nalazi u Britanskom muzeju.

Nabukodonozorov Babilon

Babilonija je bila vrlo staro carstvo koje je dostiglo svoj vrhunac u vrijeme Nabukodonozora II. oko 600 godina prije Krista. Rijeka Eufrat tekla je kroz njezin glavni grad Babilon, koji je bio okružen debelim zidovima čije se ruševine nalaze 75 km južno od Bagdada, glavnog grada Iraka.

Upravo je kralj Nabukodonozor odgovoran za porobljavanje Judinog kraljevstva u Palestini i odvođenje mnogih od njegovih stanovnika u babilonsko sužanjstvo. Među njima je bio i Daniel, koji je čudesno promaknut do službe na kraljevskom dvoru, i to u obama kraljevstvima, Babilonskom i Medoperzijskom (Daniel 1. i Daniel 6,1.2).

Put nas je vodio prema južnom dijelu Babilona kroz dolinu Senar. Bili smo zadivljeni kad smo na južnom  dijelu doline ugledali dobro poznati zigurat koga je ponovno sagradio Nabukodonozor II. Njegovo je ime bilo zapisano na mnogim ciglama ugrađenim u tu građevinu. Danas se to mjesto zove Birs Nimrud, iako je u staro vrijeme bio poznat kao Borsippa. Riječ Birs je skraćena verzija Borsippe. Nema nikakvih dokaza, suprotno tvrdnji nekih, da je tu bila sagrađena i Babilonska kula. Najvjerojatnije da je ona bila sagrađena u starom dijelu Babilona, kako to navodi grčki povjesničar Herodot.

Kula-hram koju je sagradio kralj Nabukodonozor II. nalazi se 27 km od njegovog zlatnog grada Babilona. Nekad je ona bila znatno viša no što je danas. Erozija i zub vremena, uključujući i gromove, značajno su oštetili vrh kule.

Dura

Između grada Babilona i Birs Nimruda nalazi se velika poljana Dura. U njoj je kralj Nabukodonozor sagradio zlatni kip i sabrao sve svoje velikodostojnike i predstavnike svih provincija da mu se poklone u znak obožavanja. Trojica Danielovih prijatelja: Šedrak, Mešak i Abed Nego odlučili su ostati vjerni živome Bogu, odbivši pokloniti se zlatnom kipu. Zbog toga se kralj strašno razgnjevio i naredio da se trojicu hebrejskih mladića baci u užarenu peć posebno naloženu za tu prigodu. Na svoje čuđenje, kralj je zamijetio da se mladićima u ognjenoj peći nije ništa dogodilo. I ne samo to, on je vidio u peći i četvrtu osobu koja mu je, kako je uskliknuo, izgledala kao da je Sin Božji. Zadivljujuće je kako je Bog otkrio kralju svoju silu i autoritet iznad svih elemenata ali i svoju ljubav i brigu spram svojih vjernih slugu (Daniel 3. poglavlje)

Mario Seiglie

Zahvaljujući suvremenim arheološkim sredstvima, istraživači su pronašli mnogo kulturnog, povijesnog i geografskog materijala koji potkrepljuje biblijski izvještaj o Pavlovim putovanjima kroz svijet Sredozemlja.

Sergije Pavao, namjesnik Cipra  

 
“Oni (Pavao i Barnaba) dakle poslani od Duha Svetoga otidoše u Seleuciju, i odanle otploviše u Cipar, I došavši u Salaminu propovijedali su riječ Božju u sinagogama židovskim, A imali su i Ivana u službi. Oni prođoše sav otok do Pafa. Tamo nađoše nekog čovjeka vračara, lažna proroka, Židova, kome je bilo ime Barjesu. On je bio s namjesnikom Sergijem Pavlom, čovjekom razumnim. Ovaj dozva Barnabu i Savla i zaiska, da čuje riječ Božju.” (Djela 13,4-7).

Pavao i Barnaba su iz Antiohije najprije otišli na Cipar, na kome je bilo Barnabino rodno mjesto (Djela 4,36).

Povjesničari su potvrdili nekoliko osnovnih detalja u vezi sa tim izvještajem. Na primjer, rimski govornik Ciceron spominje u jednoj od svojih knjiga da je Pafos zaista bio rimsko sjedište na Cipru za vrijeme vladavine Rimljana (Ad familiares, XII 48).

Isto tako, apostol Luka točno navodi da je Ciprom upravljao prokonzul kad su Pavao i Barnaba posjetili taj otok. Prije 22. godine n.e. Ciprom je upravljao neposredni predstavnik imperatora, nazvan propretor. Međutim, poslije 22. godine vlast nad otokom bila je prenesena na rimski Senat, čiji su se predstavnici nazivali prokonzulima. “Anektiran od strane Rimljana 55. godine prije Krista”, bilježi The Interpreter`s Dictionary of the Bible, “Cipar postaje senatorska provincija 22. godine, sa namjesnikom koji je nosio titulu prokonzula, kako tekst iz Djela 13,7 točno naziva Sergija Pavla, koji je primio Barnabu i Pavla” (1962, Sv. 3, str. 648).

The Expositor`s Bible Commentary dodaje: “To što Luka ispravno razlikuje senatorske od carskih provincija i ističe da je prvima vladao prokonzul u ime Senata, a drugima propretor koji je predstavljao cara, mnogo govori u prilog točnosti njegovih spisa, jer se status provincija mijenjao s vremenom” (Richard Longenecker, Sv. 9, 1981, napomene na Djela 18,12.13, str. 485).

Arheolozi su, također, pronašli i dokaz koji pokazuje da je Sergije Pavle zaista bio rimski namjesnik na Cipru. Godine 1877. otkriven je jedan natpis nedaleko od Pafosa, na sjeveru, koji sadrži ime Sergija Pavla i titulu prokonzula.

Osim toga, 1877. godine njegovo ime nađeno je na jednom spomeniku u Rimu. “Na jednom kamenu međašu (imperatora) Klaudija, njegovo ime (Sergija Pavla) pronađeno je između ostalih, s naznakom da je bio imenovan za kuratora (staratelja) obala i kanala rijeke Tiber. Pošto je tri godine služio kao prokonzul na Cipru, vratio se u Rim, gdje mu je bila povjerena spomenuta služba” (“Sergius Paulus”, Easton`s Bible dictionary, program Bible Explorer).

Također je točno da su u to vrijeme prokonzuli tražili savjet od vidovnjaka. “Bila su to vremena obilježena naglašenim sujevjerjem”, piše William Barcley, “i većina velikih ljudi, čak i razumni Sergije Pavao, držali su privatne čarobnjake, vračare koji su se bavili magijom i činima” (Daily Study Bible, 1975, program Bible Explorer).
 

Nepoznatome Bogu u Ateni

 
Sa Cipra Pavao se konačno uputio u Atenu, središte grčke filozofije. “A kad ih je Pavao čekao u Ateni, uzruja se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola…. A Pavao stavši nasred Areopaga reče: ‘Ljudi Atenjani! Po svemu vas vidim, da ste vrlo pobožni, Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh i žrtvenik, na kojem je bilo napisano:  BOGU NEPOZNATOM. Što dakle ne znajući štujete, to vam ja propovijedam.'” (Djela 17,16.22.23).

Zašto su Pavla toliko razljutili idoli u Ateni? Da li je to točan opis tog mjesta? A.T. Robertson bilježi: “Plinije (rimski pisac) tvrdi da je u vrijeme Nerona (54-68. godine n.e), Atena imala preko 30.000 javnih statua osim bezbroj privatnih po kućama. Petronije (rimski satiričar) podruguje se da je u Ateni lakše bilo naći boga nego čovjeka. Svaka kapija ili trem imali su svog boga-zaštitnika” (Word Picture of the New Testament, bilješke na Djela 17,16).

Što je sa oltarom “Bogu nepoznatome”? Ima li potvrde da su takvi oltari postojali? Arheolog John McRay spominje: “Pauzanija (grčki povjesničar) koji je posjetio Atenu između 143. i 159. godine n.e. vidio je takve oltare. Opisujući svoj put od luke do Atene, on piše: ‘Hram Atene Skiras također je ovdje, i jedan Zeusov nešto dalje, i oltari ‘nepoznatim bogovima’… Apolonije iz Tijane koji je umro 98. n.e., govori o Ateni kao mjestu ‘na kome su podignuti oltari u čast nepoznatih bogova’…” (Archaeology & the New Testament, 1991, str. 304).

Prilikom arheološke ekspedicije 1909. godine otkriven je jedan oltar sa natpisom “nepoznatim bogovima” u Pergamu, rimskoj provinciji. McRay objašnjava da je idolopoklonstvo u Ateni bilo rašireno do te mjere da su Atenjani podizali oltare nepoznatim bogovima da slučajno ne bi nekog izostavili. “Pripadnici starih politeističkih religija”, kaže on, “čija je karakteristika bila neznanje prožeto sujevjerjem, možda su jednostavno podizali oltare nepoznatim bogovima da ne bi povrijedili nijedno božanstvo zanemarujući ga” (Isto).
 

Hebreji prognani iz Rima

 
Iz Atene Pavao je putovao u obližnji grčki grad Korint. ” Nakon toga napusti Pavao Atenu i ode u Korint. Ondje nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim. Pohodio ih je.” (Djela 18,1.2).

Da li su Hebreji zaista prognani iz Rima za vlade imperatora Klaudija? Rimski povjesničar Svetonije bilježi ovakav redoslijed: “Kako su Hebreji neprestano učestvovali u pobunama poticani od Hrestusa, on ih je prognao iz Rima” (Život Klaudija, 25.4). Procjenjuje se da je na kraju bilo prognano otprilike 20.000 Hebreja, a među njima su se našli i Akvila i Priskila.

Vrijedno je spomenuti da taj dekret o izgnanstvu predstavlja ključni datum za utvrđivanje kronologije u vezi sa apostolom Pavlom. “Primjer o tome kako je arheologija doprinijela utvrđivanju kronoloških podataka kad je riječ o Pavlu”, piše profesor McRay, “jeste to što sada možemo približni početak Pavlovog rada vezati za njegovo drugo putovanje. Ključ se nalazi u tekstu Djelima 18,2 iz koga saznajemo da je Pavao, stigavši u Korint, našao Akvilu i Priskilu, koji su neposredno prije toga došli iz Italije, pošto su bili prognani iz Rima prilikom općeg izgona Hebreja pod Klaudijem, koji je vladao od 41. do 45. godine. Taj događaj spominju Svetonije i ostali i može se smjestiti u 49. godinu n.e.” (MacRay, str. 225-226).

Tko je taj Hrestus koji je poticao Hebreje na pobunu? O tom predmetu je mnogo raspravljano. Pošto se imena Hrestus i Kristus isto izgovaraju, vjerojatno je to bilo povezano sa razdorima u Hebrejskoj zajednici povodom novonastalog kršćanstva i Kristovog učenja.

F.F. Bruce spominje da je Hrestus vjerojatno mogao biti neki Hebrejski podstrekač nemira, ali dodaje: “Vjerojatnije je da je on (Svetonije) imao na umu Osnivača kršćanstva, ali da je pišući nekih sedamdeset godina nakon tog događaja i ne baš posebno zainteresiran za porijeklo kršćanstva, pogledao neke zapise o bunama i pogrešno zamislio da je Hrestus, označen kao vođa jedne od spomenutih partija, bio zapravo u to vrijeme u Rimu, igrajući značajnu ulogu u sukobu. U stvari, ono što nalazimo u toj Svetonijevoj izjavi jeste raskol i nejedinstvo u Hebrejskoj zajednici u Rimu zbog uvođenja kršćanstva u jednu ili više sinagoga u gradu” (The International Commentary of the New Testament, 1974, str. 368, “Djela“).

Kasnije će Akvila i Priskila postati Pavlovi pomagači u službi. Osigurali su mu posao u Korintu (Djela 18,3) i putovali s njim u Efez (stih 19). Zatim su bili domaćini jednoj crkvenoj grupi i poslali pozdrave korintskim prijateljima u jednoj od Pavlovih poslanica (1. Korinćanima 16,19). Nešto posle Klaudijeve smrti 54. godine, vratili su se u Rim i bili obuhvaćeni Pavlovim pozdravom tamošnjim vjernicima crkve (Rimljanima 16,3).
 

Galion, prokonzul u Korintu

 
Za vrijeme Pavlovog dugog boravka u Korintu, njegovo propovijedanje je na kraju dovelo do sukoba sa Hebrejima koji su tamo živjeli. ” Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju. Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu ” (Djela 18,11.12).

Ovdje apostol Luka spominje još jednog rimskog namjesnika iz tog vremena. Da li je pronađen neki dokaz u prilog postojanju tog Galiona?

Pokazalo se da je Galion bio istaknuta ličnost u rimskoj povijesti. Bio je brat velikog stoika i pisca Seneke, Neronovog učitelja. Galion je poticao iz poznate obitelji iz Španjolske, koja se preselila u Rim. Njegovo pravo ime je Markus Aneus Novatus, ali pošto ga je usvojio orator Lucije Junije Galion, on je kasnije uzeo posljednje ime svog poočima. Njegov brat Seneka, koji ga spominje u svojim spisima, kaže: “Nitko od smrtnika nije tako prijatan prema nekome kao što je to Galion prema svakome.”

Pada u oči da Luka također opisuje Galionovu stabilnu i prijatnu osobu. Pošto su Pavlovi progonitelji iznijeli optužbe protiv Pavla, Galion je brzo prozreo njihove laži i odbacio te neistinite optužbe. Da bi spriječio da se takve prilike ponovo dogode, on je kaznio Hebrejske vođe zbog iznošenja lažnih optužbi (Djela 18,14-17). To je bio pravni presedan u čitavom Rimskom carstvu kad je riječ o Pavlovoj misiji i kršćanskoj religiji.

“Da je Galion prihvatio tužbu Hebreja”, dodaje The Expositor`s Bible Commentary, “i proglasio Pavla krivim za navedeni prijestup, namjesnici provincija svuda u carstvu uzimali bi to kao primjer i Pavlova služba bila bi strogo ograničavana. Bilo kako bilo, Galionovo odbijanje da postupi po zahtjevu Hebreja bilo je ravno priznavanju kršćanstva kao religio licita (dozvoljene religije); a odluka tako istaknutog rimskog prokonzula bit će presudna kad god se takav problem ponovno javi, i zaustavljati će one koji žele onemogućiti kršćanski pokret… U gotovo čitavoj narednoj deceniji, kršćanska vijest moći će se slobodno objavljivati u provincijama carstva bez straha da će doći u sukob sa rimskim zakonom, uvelike zahvaljujući toj Galionovoj odluci” (Longenecker, str. 486, bilješke na Djela 18,14-16).

Treba primijetiti da je isto tako pronađen arheološki dokaz koji potvrđuje da je Galion bio prokonzul u Ahaji, baš kako je to zabilježio i Luka.

“U Delfima”, piše profesor MacRay, “arheolozi su pronašli kamen koji je vjerojatno nekada bio pričvršćen na vanjskom zidu Apolonovog hrama. Na njemu je bila utisnuta kopija Klaudijevog pisma gradu Delfi, gdje se Galion imenuje kao Klaudijev prijatelj i prokonzul Ahaje” (MacRay, str. 226).

Što se dogodilo sa Galionom poslije njegovog susreta s Pavlom? Nažalost, poslije Klaudijeve smrti 54. godine, Neron je postao imperator. Izvjesno vrijeme mudro je vladao slušajući savjete Galionovog brata Seneke. Međutim, pet godina kasnije, Neron se naglo i potpuno promijenio predavši se strastima i uživanjima. Nije više mogao gledati svog učitelja. Razvrat je Nerona konačno doveo do ludila; osjećajući da ga Senekina i Galionova čestitost i prisutnost muče, naredio je da ih obojicu pogube 65. godine n.e.

F.F. Bruce kaže za Galiona: “Napustio je Ahaju zbog groznice i krenuo na krstarenje radi svog zdravlja (Seneka, Moral Epistles 14.1)… Godine 65. zajedno sa Senekom i ostalim članovima svoje porodice pao je kao žrtva Neronovih sumnjičenja” (The International Commentary of the New Testament, 1974, str. 374, “Djela“).

Takva su vremena bila u Rimu. Tijekom tog istog perioda Neron je otpočeo ubilačku kampanju protiv kršćana u Rimu, pošto ih je najprije lažno okrivio da su zapalili Rim, a što povjesničari uglavnom pripisuju njemu samom.  
 

Ako bismo pošli u posjetu nekim od mnogih impresivnih mjesta koje spominje Biblija, vidjeli bismo da je iz vjekovne prašine trudom arheologa, izvađeno mnogo pojedinosti koje potvrđuju izvještaje ove stare knjige.

Zanimljivo je da su se mnogi od tih izvještaja prvo našli na udaru kritike, da bi ih arheološka otkrića zatim potvrdila kao točne. Biblija opisuje patrijarha Abrahama kako je poslušan Božjem pozivu sa svojim ocem Tarom, suprugom Sarom i sinovcem Lotom krenuo iz Ura Kaldejskog na dug put prema obećanoj Kaananskoj zemlji. Ovaj izvještaj je kritičarima izgledao nevjerojatan. Pitali su se da li je moguće da je tako rano postojala razvijena gradska civilizacija.

Međutim, suvremena sustavna arheološka iskopavanja koja je vodio čuveni engleski arheolog Sir Leonard Woolley, otkrila su usred prostrane mezopotamijske ravnice baš Ur Kaldejski (današnji Tell el Mugayyar). On se poput raskošnog velegrada širio u plodnoj nizini a još dva stoljeća prije Abrahama sagradio ga je kralj Ur-Nammu. Arheolozi su se divili veličanstvenoj prijestolnici najstarije civilizacije – Sumerana. To je bio za ondašnje prilike velelepni grad sa čitavim kompleksom građanskih i vjerskih javnih zgrada, koje je nadvisila stepenasta trokatna građevina visoka 24 metra – tipični mezopotamijski zigurat.

Osobitu važnost nose predmeti pronađeni u kraljevskim arhivima koji potvrđuju istinitost biblijske povijesti o patrijarsima. 23 000 pronađenih glinenih pločica pisane su klinastim pismom i spominju imena Abrahamovih rođaka kao i gradova koje su oni osnovali i za koja su njihova obiteljska imena stoljećima bila vezana: Peleg, Serug, Nahor, Tara i Haran.

Ur je bio moćna, organizirana metropola sa širokim popločenim ulicama kojima je i Abrahama hodao. Većina kuća građena je s uličnim vratima okrenutim ka dvorištu oko kojeg su postavljene različite prostorije. To su kuhinja, ostave i dnevne prostorije. Stepenište vodi na kat, na kojem su se vjerojatno nalazile spavaće sobe. U svim kućama postojao je izvrstan sustav kanalizacije povezan s pokrivenom gradskom kanalizacijom.

Činjenica da su sanitarni uvjeti u gradu Uru bili bolji od onih koje imaju današnji gradovi u njegovom susjedstvu govori nam mnogo u prilog tvrdnji da je ovaj grad prije 4000 godina bio izgrađen na vrlo suvremen način. Arheolozi su također utvrdili da su stanovnici Ura bili obrazovani, jer je u njemu bilo mnogo škola i knjižnica. U školama su nađene mnogobrojne ploče pisane klinastim pismom – bili su to udžbenici ili sredstva za vježbanje. One pokazuju da su mladići i djevojke u Uru mogli steći solidno obrazovanje u čitanju, pisanju, aritmetici i geografiji.

Sve što smo rekli snažno potvrđuje da Abrahama ne možemo uspoređivati s neobrazovanim i sujevjernim beduinima kao što su to činili kritičari Biblije. Naprotiv, on je bio čovjek profinjenog ukusa, član civiliziranog i obrazovanog društva. Nakon iskopavanja u Uru, Abraham ne može biti neki primitivni nomad, već dijete iz sjajne metropole, baštinik razvijene kulture i civilizacije. Takav je bio praotac izabranog naroda, koji je iznad svega čekao “grad koji ima temelje, kojemu je zidar i tvorac Bog”. (Hebrejima 11,10)

Direktor ekspedicije iskopavanja u Uru, Sir Leonard Woolley, u svom službenom izvještaju o istraživanjima u Uru piše: “Sada kad znamo u kakvoj je kulturnoj sredini Abraham proveo prve godine svog života, moramo iz osnove mijenjati svoje predodžbu o hebrejskom patrijarhu.” (Ur of Caldees, str. 93)

Dvadeset godina kasnije čuveni arheolog Bliskog Istoka prof. dr. William Foxwell Albright uvjerljivo tvrdi da nema razloga “nema razloga sumnjati u točnost biografskih pojedinosti o osobama i događajima biblijskih patrijaraha.” (The Biblical Period, str. 6)

Znanstvenik Alfred Jeremias pisao je još daleke 1911. Godine ovo: “Ako tvrdimo da je Abraham živio, on je mogao živjeti samo pod okolnostima i prilikama koje nam Biblija opisuje.” (The Old Testament in the Light of the Ancient East, str. 91)

Svi ovi i mnogi drugi pronađeni povijesni dokumenti iz tih davnih vremena glavni su razlog zbog kojeg arheolozi smatraju da su patrijarsi, o kojima izvještava Sveto pismo, mogli živjeti jedino u doba koje nam opisuje biblijska kronologija i potvrđuje arheologija.