Prva pouka koju nam pruža stvaranje glasi da je Bog prije svih nas. Bog je to učinio. Ništa nije došlo slučajno. Najjači dokaz o Božjem postojanju leži u Njegovom stvaranju. Drugim riječima, sama činjenica da ja postojim predstavlja dokaz u prilog Božjeg postojanja. Možete dovoditi u pitanje sve, strogost neke filozofije ili istinitost neke religije ili vrijednost nekog mišljenja. Ali vi ne možete dovoditi u pitanje svoje postojanje; čim nešto dovodite u pitanje, vi postojite. A kad vi postojite, i Bog postoji. Pošto ja postojim, mora da postoji i netko prije mene. Biblija je na samom početku svjesna činjenice: U početku bijaše Bog.
Kroz svoje djelo Bog određuje sebe i kao Velikog Boga, Svemoćnog, koji nadilazi ljudski rod, i kao ličnog Boga koji se spušta da bi stvorio ljudska bića i povezao se s njima.
Zanimljivo je da nam biblijski izvještaj o stvaranju ne pruža “znanstveni” mehanizam božanskog djela stvaranja. Bog nije koristio pomoćnika, specijalne alatke ili tajne kemijske formule. Cjelokupna tajna sadržana je samo u Njemu. “Jer on reče i postade; on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,9). I zaista, djelo stvaranja opisano je kao rezultat Božje riječi. Deset puta je Bog progovorio. Taj ritam broja deset nagovještava da je Bogu prilikom stvaranja bio potreban minimum riječi. Međutim, izvještaj o stvaranju nam kaže da je Bogu trebalo sedam dana da dovrši cjelokupno djelo: jedan tjedan. Broj sedam u Bibliji i na starom Srednjem istoku simbolizira ideju potpunosti – jedan od načina da se kaže da je Bog tada sve dovršio i da je sve bilo savršeno, potpuno. Takvo računanje može danas zazvučati nevjerojatno naspram “znanstvene” tvrdnje evolucije koja govori o milijardama godina.
Baš kao što je čovjek stvoren odrastao, tako je i svijet stvoren kao zreo. Adam nije stvoren nezreo kao beba ili u vidu sperme. Bog ga je stvorio “odraslog” baš kao i drveta i sve oko njega, tako da bi on mogao ne samo preživljavati nego i uživati u svim božanskim darovima.
Snažna potvrda o dobrom i savršenom stvaranju označava kraj tjedna stvaranja: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma” (Postanak 1,31). Riječ “veoma” pridodana onom “dobro” na završetku pokazuje da stvaranje nije samo dobro obavljen posao koji zadovoljava naše osnovne potrebe i pomaže da preživimo. Stvaranje je prekrasno i ugodno tako da u njemu možemo i uživati. To što je sve stvoreno dobro podrazumijeva da je ljudima dopušteno, da se od njih čak zahtijeva, da u tome uživaju.
Kad Biblija govori o nadi u novo Božje kraljevstvo, novi Jeruzalem, ona to čini pozivajući se na stvaranje. Knjiga proroka Izaije i knjiga Otkrivenja završavaju se istim viđenjem novog grada koji je Bog obećao da stvori radi sreće ljudskog roda. Nada je obilježje stvaranja.
Prve stranice Svetog pisma govore o stvaranju a posljednje o ponovnom stvaranju. Sama činjenica da je u početku sve bilo “dobro”, čak “veoma dobro” garantira ispunjenje obećanja o jednom boljem svijetu gdje će sve ponovno biti “dobro… veoma”.
Jacques Doukhan