Posebne smjernice za tumačenje biblijskih ulomaka proizlaze iz dosad opisanih temeljnih načela, na kojima smo i gradili. Ove smjernice u biti obuhvaćaju gramatičko-povijesnu metodu koju diktiraju zdrav razum i jezični zakoni, da bismo mogli odrediti značenje bilo kojeg spisa. No više nego u običajenom smislu tumačenja, sve ove smjernice proistječu oblikovane ili neoblikovane iz samoga Pisma. Stoga ćemo za svaku smjernicu koju ćemo razmatrati, prvo vidjeti kako ona proistječe iz Pisma. Uz to ćemo dati jedan ili više biblijskih primjera koji ilustriraju njezinu primjenu u biblijskom tumačenju.
Prva i najosnovnija zadaća u tumačenju Pisma je osigurati pristup onome što Sveto pismo jeste – kako u izvornim jezicima tako i u suvremenom prijevodu. Ovo zahtijeva obraćanje pozornosti na proučavanje teksta i na načela prevođenja.
Proučavanje teksta
a. Očuvanje biblijskog teksta. Budući da je u hermeneutskom pristupu važna pisana Riječ, trebamo, koliko je to moguće, odrediti izvorni biblijski tekst. Sama Biblija naglašava potrebu za očuvanjem riječi svetih spisa. O Tori je Mojsije pisao: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam – niti što od toga oduzimljite.” (Pnz 4,2; usp. 12,32) Izreke ovo načelo protežu na cjelokupnu Božju Riječ: “Svaka je Božja riječ prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (Izr 30,5.6) Na kraju biblijskog kanona nalazimo slično upozorenje: “Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad.” (Otk 22,18.19)
U starozavjetnom Izraelu za očuvanje Tore je bilo predviđeno da se “knjiga Zakona” smjesti pored Kovčega saveza u Svetinju nad svetinjama (Pnz 31,26). Toru je trebalo javno čitati svakih sedam godina na Blagdan sjenica (rr. 9-13).
Na nesreću nisu ostali originalni rukopisi ni starozavjetnih ni novozavjetnih Pisama. No povijest prenošenja teksta pokazuje kako je biblijski tekst bio brižljivo i strpljivo očuvan tijekom niza stoljeća do naših dana. Prije Drugog svjetskog rata kritički raspoloženi znanstvenici su vrlo loše ocjenjivali točnost primljenog (masoretskog) hebrejskog teksta, budući da su najraniji rukopisi postojali tek od oko 900. godine, a kritička izdanja hebrejske Biblije davala su tisuće mogućih ispravaka teksta. No od 1947. i otkrića rukopisa u blizini Mrtvog mora, koja sadrže rukopise ili njihove fragmente svake starozavjetne knjige osim Estere, znanstvenici su bili iznenađeni kad su ustanovili kako je mesoretski tekst dao zapravo bez ikakve promjene tekstualnu tradiciju koja je postojala tisuću godina ranije.
Količina dokaza u rukopisima za grčki tekst Novog zavjeta obilnija je od svakog drugog dokumenta staroga svijeta. Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata – u stvari čitav Novi zavjet – u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707). Stvarna količina stvarnih varijacija među tolikim rukopisima je vrlo mala. F. F. Bruce potvrđuje: “Varijacije tekstova o kojima uopće ostaje neka sumnja među kritičarima teksta Novog zavjeta ne utječe ni na jedno važno pitanje o povijesnoj činjenici ili kršćanskoj vjeri i životu.” (19.20)
b. Potreba za proučavanjem teksta. Premda nam proteklih 150 godina marljivog tekstualnog istraživanja potvrđuju da je Sveto pismo do nas došlo suštinski takvo kako je bilo napisano, postoje male varijacije među drevnim biblijskim rukopisima. Znanost (ili umijeće) dolaženja do što je moguće izvornijeg teksta Staroga i Novoga zavjeta je proučavanje teksta, često nazvano i “tekstualna kritika”. Ovo proučavanje, kad ga primjenjuje osoba koja prihvaća puni autoritet Pisma, odbacuje pretpostavke povijesno-kritičke metode i nastoji na tome da se konačno mjerilo za određivanje autentičnosti teksta Pisma nalazi u samome Svetom pismu.
Prijevodi i izdanja
Samo Sveto pismo daje brojne primjere prijevoda za pojašnjenje značenja. Među njima su Neh 8,8; Mt 1,23; Mk 5,41; 15,22.34; Iv 1,42; 9,7; Dj 9,36; 13,8; Heb 7,2. Isticanje potrebe za razumijevanjem Pisma (vidi Dj 8,30-35) ukazuje na važnost vjernog prijevoda.
a. Teškoće kod prevođenja. Teško je u suvremenim jezicima točno prikazati oblik i sadržaj izvornog jezika Biblije, jer u postupku prevođenja prevodilac mora nastojati da premosti različite prepreke kao što su vremenski razmak, kultura i geografija; promijenjene društveno-ekonomsko-političke prilike i različiti sklopovi razmišljanja.
Najznačajnija teškoća u postupku prevođenja jeste razlika u samim jezicima. Raspon značenja jedne riječi u izvornom jeziku može biti veći ili manji od njezine istoznačnice u jeziku na koji se prevodi. Tako se sporedna značenja izvorne riječi iskrivljuju bezveznim značenjima povezanim s najpribližnijom istoznačnicom u suvremenom jeziku.
Nije uvijek moguće na odgovarajući način prikazati gramatičke i sintaktične elemente izvornih jezika u suvremenom prijevodu. Na primjer hebrejski glagol naglašava stanje, grčki ističe vrstu djelovanja, dok engleski naglašava vrijeme.
Ponekad je značenje izvorne riječi nejasno. Prevoditelj mora odlučiti hoće li nejasnoću ostaviti ili je pokušati ukloniti – pri čemu postoji mogućnost zablude ako izabere pogrešno značenje.
b. Vrste prijevoda. Tri glavne filozofije ili teorije o tome što je najbolji prijevod dovodi do tri veoma različite vrste prijevoda. Formalni prijevodi naglašavaju istoznačan prijevod riječ po riječ. Na taj način se dobiva točniji prijevod izvornog hebrejskog/aramejskog i grčkog teksta. Rezultat je izuzetno dobra studijska Biblija. Međutim, tekst pri čitanju često zvuči ukočeno i bombastično, a može se izgubiti estetska kvaliteta i ritam izvornika. Dinamični prijevodi naglašavaju prijevod značenja za značenje, umjesto riječi za riječ. Prevodilac restrukturira prijevod u idiomatski izraz koji predstavlja jednaku misao ili značenje. Prednost dinamičnog prijevoda je njegova idiomatska suvremenost, čitkost i jasnoća. Njegov nedostatak je da tumačenje može biti varljivo ili pogrešno – ovisno o ispravnosti ili neispravnosti prevoditeljeva tumačenja. Parafraza je mnogo slobodnija s izvornikom od dinamičnog prijevoda. Takav je tekst najčešće namijenjen uporabi na osobnom bogoslužju nego ozbiljnom doktrinalnom proučavanju. Zbog toga što je parafraza često više tumačenje nego prijevod, čitatelji moraju paziti kako se njome koriste.
S obzirom na teškoće u prevođenju i različitim načinima na koje se može prevoditi, istraživači Biblije trebaju biti oprezni pri izboru prijevoda. Prijevod Biblije kojega je izdala neka vjerska zajednica može biti usmjeren ili čak iskrivljen kako bi podržao određene doktrine. Slična slabost postoji i kad je prevoditelj Biblije jedna osoba; nedostaje ravnoteža i pridonos mnogih umova. Oprez je na mjestu i kad se radi o Biblijama sa sistemom bilježaka ili tumačenja. Isto tako, kod prijevoda u pojednostavljeni suvremeni jezik za djecu prijeti opasnost iskrivljavanja značajnih biblijskih tema. Izdanja koja su sklonija tumačenjima treba pažljivo uspoređivati s formalnim prijevodom riječ za riječ, ako ne s izvornim hebrejskim/aramejskim i grčkim.
Povijesni kontekst
Da bismo razumjeli Pisma, moramo prvo odrediti što su ona značila u svojoj izvornoj sredini. Moramo vidjeti u kakvoj je situaciji izneseno svako učenje – povijesnu pozadinu; tko je što rekao, kome i u kakvim okolnostima. Kad ovo shvatimo, lakše ćemo primijeniti biblijsku vijest na suvremene prilike.
Sve osobe, događaji i institucije u Starome i Novome zavjetu prikazane su kao dio izvještaja autentične i pouzdane povijesti. Kasniji starozavjetni proroci, Isus i novozavjetni pisci često se pozivaju na izvještaje o stvaranju i potopu. Ustvari svaki novozavjetni pisac izričito ili nagovješteno potvrđuje povijesnost Postanka 1–11 (vidi Mt.19,4.5; 24,37-39; Mk 10,6; Lk 3,38; 17,26.27; Rim 5,12; 1 Kor 6,16; 2 Kor 11,3; Ef 5,31; 1 Tim 2,13.14; Heb 11,7; 1 Pt 3,20; 2 Pt 2,5; Jak 3,9; 1 Iv 3,12; Jd 11.14; Otk 14,7). Kasniji biblijski pisci također govore o vremenu patrijaraha, izlasku iz Egipta i drugim događajima starozavjetne i novozavjetne povijesti, tumačeći ih kao pouzdane opise Božjeg stvarnog zajedništva s Njegovim narodom u prostoru i vremenu.
Povijesno okružje biblijskih izvještaja primamo kao istinito, ne pokušavajući povijest rekonstruirati da bude drukčija od one koja je prikazana u biblijskom izvještaju. Novozavjetni pisci u svom tumačenju Starog zavjeta pokazuju značajno slaganje s općim tokom i pojedinostima starozavjetne povijesti (vidi Dj 7; 1 Kor 10) Tipološki argumenti novozavjetnih pisaca prihvaćaju povijesnu vjerodostojnost osoba, događaja i institucija kao tipove povijesne stvarnosti (vidi 1 Kor 10,1-11; Rim 5;12-21; 1 Pt 3,18.22).
Jednako tako, u suprotnosti većini današnjih kritičkih znanstvenika, ali u skladu s novozavjetnim piscima u njihovom tumačenju Starog zavjeta, biblijski utemljena heremeneutika prihvaća takvima kakvi jesu biblijske izvještaje o stvaranju svijeta u u nizu od šest doslovnih dana, od po dvadeset i četiri sata (Post 1 i 2), i o stvarnom, sveopćem potopu (Post 6–9). Ona također prihvaća povijesnost izvještaja o patrijarsima (Post 12–50), izlazak iz Egipta u petnaestom stoljeću prije Krista (Izlazak–Ponovljeni zakon; 1 Kr 6,1), osvajanje Kanaana (Jošua 1–12) i druge povijesne tvrdnje Pisma, uključujući i natprirodne, čudesne događaje u Starom kao i u Novom zavjetu.
Pri unutarnjoj biblijskoj hermeneutici biblijskih pisaca pažnju posvećujemo “pitanjima uvoda” (datumu, autorstvu i životnoj sredini biblijskih knjiga); ova pitanja postaju ponekad vrlo važna za argument nadahnutog pisca. Tamo gdje ih u tekstu nalazimo, iskaze prihvaćamo kao istinit prikaz autorstva, kronologije i životne sredine. Na primjer činjenica da je David pisac Psalma 110 (kako ga nalazimo u naslovu psalma) od najveće je važnosti za Isusov argument vezan uz Njegovo mesijanstvo (Mt 22,41-46). Činjenica da je David autor isto je tako važna za Petrovu propovijed na Pedesetnicu, jer je prorekao Mesijino uskrsnuće (Dj 2,23-35). “Životna sredina” Abrahamova opravdanja vjerom u izvještaju u Postanku značajna je za Pavlov argument kojim je Rimljanima pokazao da se to dogodilo prije Abrahamova obrezanja (Rim 4,1-12).
Nasuprot tvrdnjama velikog dijela suvremenih biblijskih kritičara, biblijski zasnovana hermeneutika prihvaća da je Mojsije pisac Petoknjižja, a da ono nije kasnija redakcija različitih izvornih dokumenata (vidi Izl 24,4.5; 34,27; Pnz 31,9.11; Još 1,7.8; 1 Kr 2,3). Izaiju smatra piscem cijele knjige (Iz 1,1; vidi Mt 3,3; 8,17; 12,17-21). David je pisac psalama koje natpisi pripisuju njemu ili ih novozavjetni pisci proglašavaju Davidovim (73 psalma; Mt 22,41-46; Dj 2,25-35; i dr.). Salomon je pisac većine Izreka, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika (Izr 1,1; 10,1; 25,1; Pj 1,1; Prop 1,1.12.13). Daniel, zarobljenik i državnik u Babilonu u šestom stoljeću, pisac je knjige koja nosi njegovo ime (Dn 8,1; 9,2; vidi Mt 24,14). Zaharija je napisao cijelu knjigu koja nosi njegovo ime (Zah 1,1). Apostol Petar je bio pisac Druge Petrove poslanice (2 Pt 1,1), a Ivan, pisac Evanđelja, napisao je i Apokalipsu (Otk 1,1-4).
Treba reći da u nekima od biblijskih knjiga ne nalazimo ime pisca, vrijeme ili povijesne prilike za vrijeme pisanja. Najbolje rješenje za pitanja uvoda u ovim knjigama mora, u svjetlosti dostupnih vanbiblijskih dokaza, biti utemeljeno na svim poznatim biblijskim podacima i sukladno s njima.
Povijesnu pozadinu za bilo koji ulomak pružaju podaci izneseni u Pismu i izvanbiblijski izvori. Zbog toga je za prikaz povijesne sredine Svetog pisma od najveće važnosti poznavanje cjelokupne svete povijesti, kao i sredine u kojoj se svaki pojedini događaj odigrao. Ovo je važno za razumijevanje kasnijih aluzija na protekle događaje. Na primjer, kad govori kako je “Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14), Isus se jasno poziva na Brojeve 21,4-9. Isto tako, kad čitamo da rijeka Eufrat presušuje (Otk 16,12), moramo držati na umu pad Babilona koji je prorečen u Jeremiji 51 i ostvaren skretanjem rijeke Eufrat da tako otvori put Medijcima i Perzijancima.
Materijal za povijesnu sredinu u Svetom pismu povećan je obiljem drevne literature. Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali. Pojedini pisci, kao Filo i Josip Flavije, također pridonose boljem razumijevanju Svetog pisma.
U proteklih dvije stotine godina arheološka otkrića na Bliskom istoku osvijetlila su osobe, događaje i život u biblijska vremena. Tekstovi pronađeni u Mari, Nuzi i Ebli osvjetljavaju različite običaje iz razdoblja patrijaraha. Premda se u Mojsijevim zakonima visoko mjerilo moralnosti i utemeljenost Zakona u karakteru božanskog zakonodavca razlikuje od drugih kodeksa onog vremena, njegovi zakoni pokazuju sličnost s kodeksima iz drugog tisućljećja prije Krista, kao što je Hamurabijev. Iako je njihov sadržaj jedinstven, struktura biblijskih Saveza između Boga i ljudskih bića nalik je podaničkim ugovorima između hetitskih gospodara i njihovih vazalnih kraljeva u drugom tisućljećju prije Krista. Babilonski dokumenti pisani klinastim pismom pokazuju zašto je “kralj” Baltazar mogao Danielu ponuditi samo treće mjesto u kraljevstvu (Dn5,29): njegov otac Nabonid još je uvijek bio legitimni, premda odsutni kralj Babilona.
Jednako tako je razumijevanju Novog zavjeta jako pomoglo poznavanje vjersko-društvenopolitičkog stanja u judaizmu i u rimskome svijetu prvog stoljeća u kome je pisan Novi zavjet. Na primjer, rasprave između Isusa i farizeja osvjetljava proučavanje struja u židovstvu. Športske igre u 2. Timoteju 4,6-8 i trijumfalni ulazak imperatora u 2. Korinćanima 2,14 postaju jasniji kad ih gledamo u okviru običaja onog vremena.
U povijesnu pozadinu treba uključiti mnoge druge čimbenike: kronologiju – kad se nešto zbilo – i geografiju – gdje se zbilo; sve to pridonosi razumijevanju Svetog pisma. Osim toga, pozornost zaslužuju i utezi, mjere i novčani sustavi. Između ostalog treba voditi računa o sljedećem: hebrejskom kalendaru i ciklusu blagdana, biljnom i životinjskom svijetu, urbanizaciji, vojnim taktikama, klimi i poljodjelstvu.
Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti
Stoljećima su biblijski znanstvenici sumnjali u točnost i vjerodostojnost brojnih povijesnih pojedinosti u biblijskom izvještaju, kao što su povijesnost izlaska iz Egipta i osvajanje Kanaana te postojanje Darija Medijca spomenutog u Danielovoj knjizi. Važno je zamijetiti da su, prije svega, zahvaljujući dubljem proučavanju nestale mnoge od ovih navodnih povijesnih netočnosti u Pismu. Na primjer, znanstvenici su do kasno u devetnaestom stoljeću isticali kako Hetiti, spomenuti u Bibliji (Post 15,20 i drugi), nikad nisu postojali. A onda su iskapanja u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća otkrila dokaze o postojanju čitave hetitske civilizacije. Tako su mnogi znanstvenici u devetnaestom stoljeću tvrdili da su običaji iz razdoblja patrijaraha anakronični; no otkrića iz doba patrijaraha u Nuzi, Mari, Ebli i drugim mjestima pokazala su da postoje paralele gotovo svim običajima prikazanim u izvještajima o patrijarsima. Također se pokazalo da se izvještaj o izlasku iz Egipta može dobro uklopiti u povijest osamnaeste egipatske dinastije. Nedavno ponovno provedena analiza podataka koje su dala iskapanja drevnog Jerihona, pokazala je (suprotno ranijim zaključcima i zajedničkom mišljenju suvremenih znanstvenika nastalom kao posljedica iskapanja) da je grad razoren oko 1410. pri. Kr. i da se pojedinosti oko tog razaranja savršeno uklapaju u biblijski izvještaj. Isto su tako analize medijsko-perzijskih izvještaja pokazale da u povijesnom izvještaju ima prostora za Darija Medijca.
Dosad nisu riješena sva prividna neslaganja između biblijskog izvještaja i nalaza svjetovne povijesti. Biblijski utemeljena hermeneutika uključuje i vjeru u povijesnu vjerodostojnost Pisma i uvjerenje da će i u ovim točkama, kao u mnogim drugima, dodatno arheološko ili povijesno proučavanje smanjiti ova neslaganja. Istodobno, važno je da Sveto pismo ne robuje pronalascima svjetovne znanosti. Mnoge izvještaje u Pismu svjetovna povijest nikad neće potvrditi – posebno čuda koja nisu ostavila tragova. Na kraju kažimo da biblijske događaje ne primamo zato što ih potvrđuje svjetovna povijest, već zato što su zapisani u pouzdanoj Božjoj Riječi.
Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima
U povijesnom materijalu Svetog pisma, posebno u starozavjetnim knjigama Samuelova/Kraljevi i Ljetopisi te novozavjetnim Evanđeljima, paralelni izvještaji ponekad pokazuju razlike u pojedinostima ili naglašavanju (na pr. Mt 21,33-44; Mk 12,1-11 i Lk 20,9-18). U rješavanju ovih prividnih neslaganja može nam pomoći nekoliko načela.
a. Prepoznajmo različite namjere različitih pisaca. Četiri su Evanđelja pisana s pomalo različitim općim ciljevima i planom. Matej često slaže svoj materijal po predmetima, a ne kronološkim redom. Marko o Isusovom djelovanju izvještava gotovo u jednom dahu. Luka kao da Isusa prikazuje neznabošcima. A Ivanovo je Evanđelje jedinstveno – pisano je, priznaje, da potiče vjeru.
b. Shvatimo da svaki pisac iznosi dijelove događaja koje treba kombinirati s drugim izvještajima da bismo dobili cjelinu. Paralelni izvještaj o Davidovoj kupovini gumna na brdu Moriji (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,25) daje različitu svotu koja je plaćena i različito ime vlasnika. No oba opisa ne moraju proturječiti. Pedeset srebrnih šekela plaćeno je za dva vola i drvena kola (a vjerojatno i mali komad stvarnog tla gumna), dok je šesto zlatnih šekela plaćeno “za ono mjesto”, dakle za cijeli posjed. Arauna i Ornan su jednostavno dva načina izgovora istog imena.
Drugi slučaj: paralelni uvodi u Isusovu Propovijed na Gori, kako su ih zapisali Matej i Luka, na prvi pogled kao da proturječe. Matej za Isusa kaže da se “uspe… na goru” (Mt 5,1), dok Luka kaže da Isus “siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni” (Lk 6,17). Ellen White kombinira oba teksta i Markovo svjedočanstvo kao dio šireg prizora: “Nakon rukopolaganja apostola [na brdu, Mk 3,13], Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranog jutra… Na uzanoj obali nije bilo čak ni mjesta za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo natrag na padinu brijega. Spustivši se na zaravan koja je bila prijatno mjejsto za okupljanje mnoštva, On sam sjeo je na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.” (Čežnja vjekova, str. 245.246) Među druge primjere prikladnog i mogućeg usklađivanja opisa u Evanđeljima možemo ubrojiti paralelne izvještaje o bogatom mladiću (Mt 19,16-30; Mk 10,17-31; Lk 18,18-30), slijepom prosjaku (Mt 20,29-34: Mk 10,46-52; Lk 18,35-43) i okružju uskrsnuća (Mt 28,1-15; Mk 16,1-8; Lk 24,1-11; Iv 20,1-10).
c. Shvatimo da povijesna vjerodostojnost ne zahtijeva identičnost različitih izvještaja. To što pisci Evanđelja rabe različiti jezik dokaz je njihove neovisne autentičnosti i poštenja. Matej navodi prve dvije Isusove molitve u Getsemanskom vrtu koje sadrže istu misao, ali izrečenu malo drukčijim riječima, a onda u Mateju 26,44 izvješćuje da je “i treći put molio onim istim riječima”.
d. Shvatimo da su se prihvaćeni običaji za pisanje povijesti u prvom stoljeću razlikovali. Pisci često rabe “fenomenološki” ili “promatrački” jezik, ilustriran izrazima svakodnevnog jezika kao “kad sunce zađe” ili “četiri ugla” ili “do kraja zemlje”, a da pritom ne misle na geocentričnu kozmologiju ili ravnu Zemlju. Često rabe približne brojeve, kao na primjer kad govore o onima koji su pomrli pod Sinajem (1 Kor 10,8; usp. Bro 25,1-18). Ne smijemo očekivati veću preciznost no što je bila uobičajena u biblijsko vrijeme.
e. Prihvatimo činjenicu da su se neka slična Isusova čuda i kazivanja zapisana u paralelnim Evanđeljima mogla zbiti u različito vrijeme. U Isusovoj službi tijekom tri i pol godine bez sumnje je bilo ponavljanja učenja i udvostručavanja čuda. Jedan primjer je kad je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Možda bismo došli u iskušenje da ova dva različita izvještaja smatramo istim događajem, da sm Isus nije o njima govorio kao o dva odvojena slučaja (Mt 16,9.10).
f. Prihvatimo činjenicu da u Svetom pismu postoje neke manje greške u pisanju. Ovo je posebno vidljivo iz pisanja brojeva u paralelnim izvještajima u Samuelovim knjigama, Kraljevima i Ljetopisima. Proučavanje teksta može pripomoći određivanju najboljeg teksta.
g. Priznajmo da je ponekad potrebno odložiti prosudbu o nekim prividnim neslaganjima dok ne budemo imali više informacija. Primjer su kronološki podaci o kraljevima u Izraelu i Judi u knjigama o Kraljevima i Ljetopisima. Činilo se da na tom području postoji beznadna zabuna dok Edwin Thiele svojom doktorskom disertacijom, objavljenom pod naslovom The Mysterious Numbers of the Hebrew Kings (1951; revidirano izdanje 1983), nije pokazao kako primjena četiriju osnovnih načela kronološkog računanja potpuno sinkronizira biblijske brojeve i izvanbiblijske podatke.
Richard M. Davidson