Trojedni Bog – 6. dio

Trojedni Bog je Spasitelj, “osoban” i Ljubav

Tvrdnja da je Bog “trojedan” nije igra brojevima niti prikriveno naučavanje o trima božanstvima, dakle mnogoboštvo. Izraz trojedan je oksimoron ili književna stilska figura kojom spajamo dva nespojiva pojma (kao kad kažemo kvadratni krug), ali ne zato što smo pjesnički zaigrani, već stoga što nastojimo opisati stvarnost koja se  otima dosezima našeg shvaćanja. Ako se sve ovo čini teško shvatljivim, to znači da smo na dobrom putu jer, uostalom, ograničeni čovjek opisuje neograničenog Boga.

Vjerujem da ne smatramo kako Boga možemo poistovjetiti sa sobom, niti da Ga možemo “anatomski obraditi” poput čovjeka, životinje, biljke ili pojave u prirodi. Svaki  govor o Bogu u potpunosti ovisi o onom što i kako Bog otkriva o sebi.

Kad se Bog objavljuje čovjeku i koristi ljudski jezik koji se temelji na slikama i usporedbama poznatog s nepoznatim, onda je nužno ne primjenjivati doslovno značenje nekog izraza na Boga, kao što bismo to učinili u odnosu na nekog čovjeka. Primjerice: Bog je moj Otac, ali ne u potpunom smislu kao što je to meni moj otac Lovro. Poruka je da se Bog odnosi prema meni očinski, čak i više očinski od mojega biološkog oca. (Vidi Izaija 49,15) Valja uvijek imati na umu tu drukčijost Boga u odnosu na sve što nije Bog.

Bog se objavljuje kod gorućeg grma

Opširnije o tom značajnom događaju opisanom u Knjizi Izlaska 3 raspravljali smo u ranijem članku. Ali ponovimo ukratko: Bog je tražio od Mojsija da poštuje Njegovu nadmoćnost i vlast i zato mu je zapovijedio da skine svoju obuću na “svetom tlu”. U narodu postoji izreka koja se ovdje nameće, budući da je Mojsije pastir na prijamu kod Boga, koji kao da mu kaže: “Mojsije, mi nismo zajedno pasli ovce, Ja sam Onaj koji je apsolutno moćan (Jeremija 32,17); vječan (Psalam 90,2); sveznajuć (1. Ivanova 3,20); sveprisutan (Djela 17,27.28); milostiv i dobar (Psalam 103,8.11).” Mojsije počinje shvaćati najvažniju spoznaju u Bibliji Staroga zavjeta koju je kasnije i zapisao: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4) Bog se objavljuje ne ponajprije kao brojčano jedan, već kao jedinstven, neponovljiv i neusporediv s izmišljenim i nestvarnim bogovima. Ali taj Bog koji nadmašuje (transcendentira) svoje stvorenje istodobno je blizak i neposredan (imanentan).

Nakon inzistiranja na odmaku između sebe i čovjeka, Bog se žuri reći Mojsiju: “Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,6) Kad kasnije Mojsije pita Boga kako Ga predstaviti Izraelcima, u odgovoru nalazimo istu dvojakost: “Ja sam koji jesam” – JHWH (Jahve), što upućuje na Njegovo vječno postojanje, i odmah dodaje: “Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,14.15) Rečeno drugim riječima: Mojsijev, Izraelov i naš Bog je Bog Neba i Zemlje, Bog bezvremenske vječnosti i ljudske povijesti. Bog se ne objavljuje čovjeku zbog njegove znatiželje, već jedino da bi ga spasio – iz Egipta, ili od robovanja nastranostima. To spasiteljsko povijesno i teološko djelovanje misao je vodilja koja se proteže cijelim Svetim pismom i predstavlja jedini ispravni kontekst za razumijevanje Trojednoga Boga čija je osobnost u neposrednosti i blizini čovjeku, dok spasiteljska zauzetost za čovjeka izvire iz same biti Boga koji je Ljubav.

Niti jedan drugi pristup razumijevanju Boga i čovjeka, koliko god bio logičan i filozofski skladan, ne postavlja odgovarajuća pitanja niti na njih daje istinske odgovore.

Nedostaci u promišljanju crkvenih otaca o Trojednom Bogu

Najraniji kršćanski mislioci i teolozi, koje nazivamo crkvenim ocima, imali su odgovornu zadaću dok su oblikovali kršćanski nauk. To u kolikoj su se mjeri uspijevali oduprijeti utjecaju grčkog filozofskog načina razmišljanja i grčkog svjetonazora odlučuje o stupnju utemeljenosti njihovih zaključaka na Svetom pismu. Šteta je što su iz više razloga zanemarili judeoapostolsko misaono okružje (kontekst) i značenje svetih sadržaja izražavali terminologijom grčke filozofije umjesto biblijskim narativom (pričom) iz stvarnog života u kojem Bog djeluje.

Neki autori misle da crkveni oci i nisu napravili loš posao i kažu: “Istina je da se osnovne kristološke formulacije služe izrazima i pojmovima koji pripadaju kontekstu grčke misli, ali su njihove osnovne tvrdnje biblijski utemeljene.”¹

Čini se da ova tvrdnja baš i nije uvjerljiva, jer kad razmatramo nauk crkvenih otaca o čovjeku i nauk o Trojednom Bogu, nailazimo na znatne probleme. Jedan od njih je pitanje čovjekovog stanja nakon smrti. Zahvaljujući platonističkom shvaćanju čovjeka, zamisao o svjesnom i aktivnom postojanju duše na Nebu nakon smrti postaje crkvenom dogmom. Uskrsnuće prigodom Isusovog drugog dolaska nije ključni događaj nakon kojeg počinje vječni život na Zemlji, već kozmetički zahvat na besmrtnim dušama koje kane ostati na Nebu, gdje boravi Bog, čisti Duh koji se ne miješa s inferiornim materijalnim stvorenjima. Ovaj se nauk ne temelji na Svetom pismu, iako se kao pomoć navode biblijski tekstovi.

I kad razmatramo nauk o Trojednom Bogu, zanemarivanje judeokršćanskog misaonog okružja i svjetonazora kod čitanja Svetoga pisma podjednako je izraženo. Poznati bibličar N. T. Wright tvrdi: “Ironija je što je židovsko misaonokružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i unutar Crkve tako brzo zaboravljeno, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima .” Gomilanje stručne teološke grčke i latinske terminologije bilo je nepotrebno, jer je nauk o Kristu i Trojednom Bogu bio skladno i potpuno objavljen u Svetome pismu.² Velika je šteta što su crkveni oci zbog grčkog svjetonazorskog pomodarstva i uslijed protužidovskog raspoloženja marginalizirali judejski povijesni okvir Božje objave u kojoj se jedan i jedinstveni Bog objavljuje u povijesti spasenja u tri meganarativa kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, te Bog Isus Mesija i Bog Sveti Duh…

Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave.

Nakon svih tih povijesnih spasonosnih objava Trojednoga Boga, koje zadiru u svaki vid čovjekovog postojanja i potreba, koja je jedina primjerena reakcija spašenih, ohrabrenih i ozdravljenih grešnika? Kad su stigli na drugu stranu Crvenoga mora, kako su se ponašali Izraelci? Nakon Isusovog “uosobljenja” i posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, jesu li se Njegovi učenici i dalje nastavili gurati tko će biti prvi? Koji je duh zavladao među vjernima na Dušni dan, Pedesetnicu? U svim tim izravnim iskustvima oduševljenosti Trojednim Bogom koji najbolje i najprimjerenije djeluje u povijesti i stvarnom životu, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga. Nitko ne pita: Koje ste naravi? Ne postavlja se pitanje tko je koga stvorio, ili tko je iz koga proizišao. Ne utvrđuje se Božji DNK, niti Ga se rastavlja na sastavne dijelove. Umjesto toga čuje se pjesma i radovanje, jer je izgubljeni sin na sigurnom – vratio se u svoj dom. (Luka 15,23)

Cijelo Nebo pjeva

Na drugoj strani Crvenog mora Mojsije i Mirijam predvode pjesmu hvale. Oduševljeni svojim Bogom pjesnici pišu psalme, glazbenici skladaju pjesme, raduju se na dojmljivim bogoslužjima, ali pjevaju i u tamnicama, na lomačama i pred zvijerima te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja, dubokog uvažavanja i štovanja Onoga koji se u povijesti spasenja objavljuje kao Otac, Sin i Duh. To znači poštivati Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

Pitanja koja se bave “anatomijom” Trojednog Boga jednostavno su neprimjerena. Pristup Bogu ovisi o čovjekovom svjetonazoru. Židovi se prisjećaju povijesnih događaja, pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički slažu silogizme i nadmudruju se u raspravama o svojim bogovima. Tu razliku Pavao ovako opisuje: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.” (1. Korinćanima 8,1)

Trojedni Bog je “osoban” i Ljubav

Razmotrimo ukratko pitanje pojavnosti i naravi Trojednoga Boga. Već smo ranije upozorili da nismo dorasli donositi konačne zaključke o Božjoj naravi i biti. Ali prisjetimo se kako su crkveni oci ipak nastojali odgonetnuti tu tajnu i što u Svetom pismu čitamo o Božjoj naravi i biti. Kad su se crkveni oci tijekom četvrtog i petog stoljeća trudili opisati kako je Bog trojedan, stvorili su prostor za prenaglašavanje Božje jedinosti i prenaglašavanje Božje trojnosti. Kasnije su te krajnosti osudili i proglasili heretičkim. Jedni su podredili Sina Ocu želeći očuvati Božju jedinost (arijanizam), dok su drugi objašnjavali Božju trojnost tako što Oca, Sina i Duha nisu smatrali Osobama, već samo božanskim pojavnostima preko kojih se jedan Bog očituje (modalizam). Činilo se da je rješenje u Tertulijanovoj tvrdnji kako je Trojedni Bog “jedna supstancija, tri Osobe”. Međutim, od ove četiri riječi, oko dvije su nastupili problemi. Oko izraza “supstancija” i “osoba” nije bilo sloge. Grčka riječ ousia je particip glagola biti, a latinski je prijevod substantia ili essentia, što znači “supstancija” ili bit nečega ili nekoga. Vodila se i rasprava jesu li Trojedni iste biti (homoousia), a trebalo je nekoliko stoljeća da se “istobitnost ” prizna Svetom Duhu.

Ni latinska riječ persona ili “osoba” nije odgovarajuća pri opisu Trojednog Boga, jer se u antičko doba odnosila na masku koju bi isti glumac stavljao na lice dok bi glumio različite likove. Bog nije jedan koji u stvarnosti igra trostruku ulogu. Danas izraz “osoba” znači neovisno središte volje i svijesti, što također nije dovoljno dobar opis za Trojednoga Boga. Trojedni Bog nisu Osobe zato što imaju tri središta volje i svijesti (to previše miriše na ljudsku psihološku definiciju), već zato što se ljubav jedino ostvaruje u izravnom osobnom odnosu, a bit Trojednog Boga je Ljubav.

Osnovno značenje “osobnosti” treba sagledavati u kontekstu ljubavi. Opisi osobnosti izvan konteksta odnosa ljubavi prikazuju čovjekova stanja i osobnost, te se stoga ne mogu doslovno i u cijelosti primjenjivati na Boga. Primjerice: “Boga ne možemo zamišljati kao tročlanu obitelj, niti kao odbor koji uvijek izglasava zaključke jednoglasno. To bi značilo odvajati osobe, što bi bilo na štetu činjenice da je Bog jedan.”³ U opisima Trojednog Boga valja biti na oprezu kad počinjemo ulaziti u “anatomiju” Onoga koji nas svime nadmašuje. Očito je da ne stižemo daleko kad “analiziramo” Trojednog Boga na taj način. Ono što nam je potrebno za izvorno razumijevanje Božje biti i osobnosti jest biblijski spasiteljski kontekst. Bog se utjelovljuje da bismo Ga izravno doživjeli kao Spasitelja. I to sve čini iz ljubavi, a ljubav je bit Božje naravi. Najizravnija dva biblijska teksta koji iskazuju bit Božje naravi jesu: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1. Ivanova 4,8) i “Bog je Duh.” (Ivan 4,24)⁴

Richard Rice to ovako objašnjava: “Dar Sina i dar Duha dva su najvažnija trenutka u povijesti spasenja. Oni pokazuju da Bog prilazi svijetu iskazujući mu svoju ljubav na osoban način. Dajući se svojim stvorenjima kao Sin i Duh, jedan Bog otkriva svoju unutarnju bit. On pokazuje da Njegova narav nije jednooblična; nije puka neodređena jedinstvenost. Božje javljanje u Isusu pokazalo je da su Otac i Sin jedno, ali istodobno i različiti.”⁵

“Drugi čimbenik koji pridonosi razumijevanju Trojstva jest narav ljubavi. Ljubav je u svojoj biti društvena; ona podrazumijeva odnos između onoga koji voli i onoga kojemu je ljubav namijenjena, predmeta ljubavi. Drugim riječima, ljubav zahtijeva predmet obožavanja. Prema tome, ako je Bog ljubav, kako to kršćani tvrde, ako je ljubav bit božanske stvarnosti, onda nikad nije moglo postojati vrijeme kad Bog nije ljubio. On je morao od vječnosti pokazivati ljubav. Ovo postaje shvatljivo ako razumijemo Oca, Sina i Duha u odnosu ljubavi unutar božanskog Bića.”⁶

Razmišljati o naravi i biti Trojednog Boga na ovaj način udaljava nas od potrebe da spekuliramo o nastanku, “sastavu” i hijerarhiji Svetoga Trojstva. Božja spasonosna i neuvjetovana ljubav očitovana u Isusu sadrži sve što je čovjeku kao Božjem stvorenju potrebno. N. T. Wright piše: “Božja ljubav nije samo personifikacija, stilska figura za Boga koji djeluje, već Osoba, razapeti i uskrsnuli Isus.”⁷

Miroslav Volf zaključuje razmišljanje o odnosu između ljubavi i Trojednog Boga: “Bog je ljubav u samom Božjem bitku, neovisno od Božjeg odnosa prema stvorenju; Božja ljubav prema stvorenjima izraz je Božjeg bitka i stoga je uvijek ‘prva’ i potpuno neuvjetovana; znamo da je Bog ljubav i kako je Bog kroz Isusa Krista, bezuvjetne Božje ljubavi, djelovao u povijesti.”⁸

Nemojmo brojiti krvna zrnca Osobama Trojednoga Boga, već se radujmo što nam je Stvoritelj i Održavatelj nepreglednog svemira, naš dobri Spasitelj pun ljubavi, Trojedni Bog na osoban način blizu. I ne samo nama danas, već i svim ljudima u povijesti na primjeren način.

Dragutin Matak

___________________________