Staniša Margarić
Biblija sadrži 66 knjiga, pisalo ju je 40 autora na tri kontinenta, u Aziji, Africi i Europi, u vremenskom razdoblju od 1600 godina. Pisali su je ljudi različitih jezika, kultura, zanimanja i obrazovanja. Zapisivali su riječi za koje su čak i Isusovi neprijatelji rekli: “Nikada nijedan čovjek nije govorio kao On!”
Njezina posebnost u jednostavnosti i istinitosti čine Bibliju jedinstvenom u odnosu na sve druge knjige. Njezina točnost i određenost u proročanstvima o budućnosti zadivila je svjetske povjesničare svih naraštaja. Kroz Bibliju nam je Božja riječ izražena ljudskim jezikom. Upravo te božanske Isusove riječi: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći” (Matej 24,35) stavljene su na najveću kušnju.
Sveto pismo je kroz povijest prošlo sve moguće muke, preživjelo je svaki mogući napad, oganj lomača, ismijavanje, prijezir i odbacivanje. Ništa nije moglo uništiti Bibliju. U doba starog Rima bila je progonjena. U Neronovo doba kršćane su mučili tako što su ih palili kao žive baklje i bacali u arene pred divlje zvijeri – zbog samo jednog jedinog lista Biblije. Božja riječ je paljena i uništavana.
Srednji vijek je prošao, a ona je nadživjela svoje progonitelje i izišla kao pobjednik. Samo što je udahnula malo slobode, dizali su se novi progonitelji koji su osporavali njezin autoritet, poput Hegela, Danvina, Freuda, Marxa i mnogih drugih.
Dok su je jedni progonili, ismijavali i zanemarivali, druge je oduševljavala i nadahnjivala. Mnogi su prepoznali njezinu vrijednost i ukazali joj povjerenje, a ona ih je nagradila i donijela im blagoslove. Znameniti ljudi svijeta napajali su se na njezinim stranicama i tako oplemenili naš svijet. Claudio Monteverdi poklonio je svijetu najveće djelo duhovne glazbe, “Večernju molitvu Blažene Djevice”, Georg Friedrich Handel izrazio je svoje oduševljenje u poznatom oratoriju “Mesija”, a Johann Sebastian Bach u svojim remek djelima “Muka po Mateju” i “Božični oratorij”. Medu najpoznatijim djelima genijalnog slikara Leonarda da Vincija je “Posljednja večera”.
Ljudi koji su postavili temelje današnjoj znanosti bili su religiozni: Louis Pasteur, otac mikrobiologije; Gregor Mendel, otac genetike, pa Johannes Kepler, Blaise Pascal i mnogi drugi. Ne samo da su bili religiozni, nego su Bibliju smatrali svojim vodičem u životu. Isaac Newton se divio Božjoj stvaralačkoj moći i posebno je proučavao Knjigu proroka Daniela. Kristofor Kolumbo, poznati moreplovac i otkrivač Amerike, temeljito se bavio proučavanjem Biblije.
Biblija i u 21. stoljeću ima što reći suvremenom čovjeku. Ona nije izgubila ništa od svoje sile i privlačnosti. Njezine božanske moći i danas djeluju iscjeljujuće na sve koji joj poklone vrijeme i povjerenje. Biblija je mirna luka za milijune i milijune ljudi na ovom svijetu koji pod teretom grijeha i poroka u njoj nalaze utjehu i sigurnost. Kad je čitamo, kao da čujemo kako nam govori Božji glas.
George Washington je otvorio novo razdoblje stava prema Bibliji kad je 1789. godine položio prisegu u New Yorku. Tada je izgovorio povijesne riječi: “Tako mi Bog pomogao!” i poljubio Bibliju. Danas mnogi državnici pokazuju veliko poštovanje prema Bibliji kad na početku svoje vladavine pred cijelim svijetom polažu ruku na Bibliju i obećavaju vjernost svojemu narodu. Nedavno smo imali priliku gledati inauguraciju predsjednika Obame i vidjeti kako se najveći i najjači okreću Bogu.
Danas kad velikanima ponestane mudrosti u vođenju ovog nesigurnog i nemirnog svijeta, oni se okreću izvoru vječne mudrosti koja je zapisana u Svetom pismu.
Kako je ova stara sveta Knjiga uspjela preživjeti sva progonstva? Ljudi je baš nisu čuvali, nego su je progonili i izrugivali joj se. Kako je mogla opstati do naših dana? Opstala je samo zato što ju je Bog štitio i čuvao, a On je to činio samo iz jednog jedinog razloga: “Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku.” (Otkrivenje 14,6) Ta radosna vijest opisana je u najljepšem retku Biblije: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16)
Osim povijesnog svjedočenja, proročke objave i umjetnosti riječi u sebi, Sveto pismo ne zapostavlja svoju najveću zadaću: otkrivanje Božje ljubavi i plana spasenja grješnom čovjeku kroz Isusovu žrtvu. Tu je zadaću Bog dao svim kršćanima i svim vjernicima, i Biblija nije uzalud nazvana Knjigom nad knjigama, jer ima moć sjedinjavanja svih kršćana u istom poslanju. U njoj je svima ponuđen oprost i mir, bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu ili boju kože – i zbog toga je jedinstvena. Biblija nas podiže iz stanja očaja i beznađa i usmjerava naše misli ka Kristovom dolasku i boljem svijetu gdje nema grijeha ni smrti.
Stoga uvijek iznova čitajmo Bibliju s novim žarom, jer kada je čitamo, mi razgovaramo s Bogom.