Dok sam bio na fakultetu, jedan je moj kolega jako povrijedio osjećaje svoje djevojke i izgubio njezino povjerenje. Bio joj je nevjeran. Opterećen krivnjom, očajnički se želio riješiti toga ružnog osjećaja. Ne znajući točno što da čini, poduzeo je nešto neobično. Odbio je jesti bilo kakvu hranu, pio je vrlo malo vode i dan i noć je provodio u molitvi. Uzdržavao se čak i od spavanja. Ali usprkos svim pokušajima da ispravi situaciju i mučnog grizodušja, mlada je dama raskinula s njime, a užasni osjećaji su ostali. Iako je to bila skupa lekcija, moj je kolega naučio da istinski oproštaj može doći samo kroz iskreno priznavanje.
Priznavanje krivnje je prepoznavanje činjenice da smo prekršili Božji zakon. Zapazite riječi iz Biblije: “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega,… i nisi slušala glasa mojega – riječ je Jahvina.” Priznavanje također znači da nismo u stanju sami efikasno ukloniti krivnju. Biblija kaže: “Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom – riječ je Jahve Gospoda.” Priznavanje također podrazumijeva da je Bog u pravu, a mi u krivu. Jednostavno rečeno, priznavanje je način na koji grješnik kaže: “Gospodine, žao mi je. Počinio sam grešku i trebam tvoj oproštaj.”
Priznavanje grijeha je utemeljeno na Božjem obećanju: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Drugim riječima, Božji oproštaj stječemo u onom trenutku kada priznamo svoje grijehe. Događa se, kako je to činio i moj kolega, da neki zadaju bol sami sebi ili sprovode neku drugu vrstu samokažnjavanja kako bi pobjegli od krivnje. Ali Biblija ne preporuča taj okrutni poganski običaj smirivanja izmišljenog ćudljivog božanstva. Niti se od nas zahtjeva da činimo neka dobra djela samo da bismo se rasteretili i bili prihvaćeni pred Bogom. Sve što je potrebno, to je priznati i ostaviti grijeh. Biblija otkriva pet faktora vezanih uz naše prepoznavanje krivnje.
Grijeh treba priznati pred Bogom. Kada griješimo, mi kršimo Božji zakon. Zato njemu i priznajemo. Nije potreban nikakav ljudski posrednik. Mi smo, međutim, odgovorni i prema našim bližnjima. Ukoliko smo nekome zgriješili, dužni smo stvar iznijeti pred Boga, jer je to grijeh, ali i priznati svome bližnjem. Da je to ranije shvatio moj kolega, zaobišao bi samokažnjavanje i priznavanjem krivnje možda povratio povjerenje svoje djevojke.
Priznavanje slijedi nakon što smo osvjedočeni u grijeh. To je očito iz događaja s kraljem Davidom. Nakon preljuba i ubojstva, prorok ga je ukorio, nakon čega je kralj mogao reći: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.” Najbolji način da budemo osvjedočeni je proučavati Bibliju i prakticirati molitvu. Božji Sveti Duh tada radi u našem umu i mi jasno raspoznajemo Božju pravednost i svoje grijehe. Tome slijedi pokajanje i priznavanje što su osnovne kvalifikacije da budemo prihvaćeni pred Bogom.
Iskreno priznavanje prihvaća punu odgovornost za ono što je počinjeno. To podrazumijeva da ne pokušavamo prikriti svoje djelo raznim izgovorima. Mi ne smijemo opravdavati ono što nije u redu. Svoje bismo grijehe trebali priznati prihvaćajući punu odgovornost za svoja djela.
Naše priznavanje treba biti određeno. Često se može čuti molitva: “Gospodine, oprosti mi grijehe.” Međutim, priznavanje treba biti definirano, prepoznajući točno onaj grijeh za koji smo krivi. Neki su grijesi tajni i stoga se iznose samo pred Boga, u tajnosti. Neke priznajemo našim bližnjima, a neke u javnosti. Ali je važno svaki od njih iznijeti određeno, kako bismo rekli – po imenu i prezimenu. Općenite molitve za oproštaj neodređenih grijeha nemaju nikakvog efekta.
Odnos s Bogom u Bibliji je opisan kao hodanje. Kada griješimo, mi od njega odlazimo. Ali kada se pokajemo, mi mu se vraćamo i nastavljamo ići s njim. Priznavanje nas tako dovodi do promjene našeg života. Ono nema smisla kada nije propraćeno pokajanjem, odnosno voljom da promijenimo svoje ponašanje.
U priči o izgubljenom sinu, Isus je istaknuo neke bitne prednosti priznanja i pokajanja.
Kada se mladi rasipnik opametio, prepoznao svoja nedjela, i odlučio vratiti se kući, bio je spreman na sve, pa i na kaznu. Ali njegov ga je otac nestrpljivo čekao spreman da mu oprosti. Iako je bio prljav, neobrijan i neprijatnog mirisa, sin je doživio najtopliji zagrljaj u svom životu. Nije li divno znati da imamo nebeskog Oca koji nestrpljivo čeka da nam na naše priznavanje oprosti i prigrli u svoju obitelj?
Nadalje, mladićev je otac toliko bio sretan što mu se sin vratio da je organizirao slavlje. Zapovjedio je da se posluži najbogatija hrana i sve ukućane pozvao da se raduju s njime. Isus je rekao: “Kažem vam, tako će biti veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati.” S našim Bogom i sva se nebeska bića raduju kada priznajemo i kajemo se zbog naših grijeha. Ali i naše srce, za uzvrat, počinje osjećati slobodu i radost.
Sve je ovo bilo samo objašnjenje priznavanja; najbolje ćete ga, ipak, razumjeti kada to bude vaše osobno iskustvo.
Kenneth Mulzac