Gordon D. Fee i Douglas Stuart
Povijesno gledano Crkva je na prirodu Svetog pisma gledala jednako kao na Krista kao osobu – Biblija je istodobno ljudska i božanska. Profesor George Ladd jednom je rekao: “Biblija je Božja Riječ dana riječima (ljudi) u povijesti.” Upravo ova dvojna priroda Biblije zahtijeva od nas preuzimanje zadaće tumačenja.
Budući da je Biblija Božja Riječ, ona ima vječnu vrijednost; ona se obraća svekolikom čovječanstvu, u svakom razdoblju i u svakoj kulturi. Budući da se radi o Božjoj Riječi, moramo je slušati – i poslušati. Ali budući da je Bog odlučio iznijeti svoju Riječ ljudskim riječima u povijesti, svaka je biblijska knjiga istodobno povijesno jedinstvena; svaki je dokument uvjetovan jezikom, vremenom i kulturom u kojoj je napisan (a u nekim slučajevima i usmenom predajom prije nego što je zapisan). Tumačenje Biblije prožeto je “napetošću” koja vlada između njezine vječne vrijednosti i povijesne jedinstvenosti.
Naravno, ima onih koji vjeruju da je Biblija samo ljudsko djelo i da sadrži samo riječi ljudi iz povijesti. Takvi zadaću tumačenja ograničavaju samo na ispitivanje povijesti. Njih zanimaju religijska shvaćanja Židova, Isusa ili prve Crkve kao što ih zanimaju Ciceron ili Milton. Stoga je ova zadaća za njih čisto stvar povijesti. Što su ove riječi značile ljudima koji su ih napisali? Što su mislili o Bogu? Kako su razumjeli same sebe?
S druge strane su oni koji o Bibliji razmišljaju samo u pojmovima vječne nepromjenjivosti. Budući da se radi o Božjoj Riječi, oni su skloni o njoj razmišljati samo ako o zbirci postavki u koje treba vjerovati i zapovijedi koje treba poslušati – premda neizbježno postoji dosta razlike u razlučivanju što su postavke a što zapovijedi. Ima, primjerice, kršćana koji na osnovi Ponovljenog zakona 22,5 (“Žena ne smije na se stavljati muške odjeće”) tvrde da žena zapravo ne bi smjela oblačiti ni kratke ni duge hlače. No isti ljudi rijetko kad uzimaju doslovno druge zapovijedi u tom popisu koje se odnose na gradnju ograde na krovu kuće (8. redak), zabranu sijanja drugog usjeva po vinogradu (9. redak) i izradu resa na četiri roglja ogrtača (12. redak).
Međutim, Biblija nije niz postavki i naloga; ona nije samo zbirka “Kazivanja Predsjedatelja Boga”, kao da se s Neba sagnuo k nama i rekao: “Hej vi, tamo dolje, naučite ove istine. Broj jedan: Nema drugog Boga osim Jednoga, a to sam ja. Broj dva: Ja sam Stvoritelj svega, uključujući i ljudski rod” i tako dalje sve do postavke 7.777 i naloga 777.
Naravno , ove su postavke točne; i nalazimo ih u Bibliji (premda ne baš u ovom obliku). Doduše takva bi nam knjiga mnogo toga olakšala. Ni, na sreću, Bog se nama tako ne obraća. Namjesto toga On je odlučio iznijeti svoje vječne istine u određenim okolnostima i događajima u ljudskoj povijesti. I to nam također daje nadu. Upravo zato što je Bog odlučio progovoriti u okruženju stvarne ljudske povijesti, mi možemo biti sigurni da će ove iste riječi uvijek iznova odzvanjati u našemu “stvarnom” vremenu, kako je to bilo tijekom čitave povijesti Crkve.
Činjenica što Biblija ima i ljudsku stranu za nas je ohrabrenje. Ona je istodobno i izazov i razlog da ju tumačimo. U vezi s tim trebamo zamijetiti dvoje:
- U obraćanju preko živih ljudi, u različitim okolnostima, tijekom razdoblja od 1500 godina, Božja Riječ je iskazana rječnikom i uzorcima misli tih osoba, i uvjetovana kulturom i prilikama onoga vremena. Time želimo reći da je Božja Riječ koja je nama upućena, prije svega Njegova Riječ koja je bila upućena njima. Da bi je mogli čuti, morala je doći samo s događajima i jezikom koje su oni mogli razumjeti. Naš je problem što smo vremenski, a katkad i misaono, toliko udaljeni od njih. To je jedan od glavnih razloga što moramo naučiti tumačiti Bibliju. Ako Božja Riječ o ženama koje nose mušku odjeću ili o ogradi na kući ima nama što reći, najprije moramo znati što je ona kazala prvim slušateljima – i zašto je to kazala.
Stoga zadaća tumačenja uključuje izučavatelja/čitatelja na dvije razine. Prvo, trebamo čuti Riječ koju su oni čuli; moramo pokušati razumjeti što je njima bilo rečeno tamo i tada. Drugo, moramo naučiti čuti tu istu Riječ ovdje i sada…
- Jedna od najvažnijih prednosti ljudske strane Biblije jest u tome što je Bog, da bi svoju Riječ objavio čovjeku bez obzira u kakvim se uvjetima nalazio, odlučio poslužiti se gotovo svakom dostupnom vrstom komuniciranja: povijesnim zapisima, rodoslovljima, ljetopisima, raznovrsnim zakonima, svakovrsnom poezijom, izrekama, proročanstvima, zagonetkama, dramom, životopisima, usporedbama, pismima, propovijedima i apokalipsama.
Da bismo pravilno protumačili “ono vrijeme i ono mjesto” u biblijskim tekstovima, trebamo poznavati ne samo neka opća pravila koja se mogu primijeniti na sve riječi u Bibliji, nego je potrebno naučiti posebna pravila koja se primjenjuju na se primjenjuju na svaki od ovih književnih oblika (žanrova). A način na koji se Bog svojom Riječi obraća nama “ovdje i sada” često će se razlikovati od jedne do druge vrste. Na primjer, moramo znati kako psalam, oblik kojim se čovjek često obraćao Bogu, može djelovati kao Božja Riječ upućena nama, i kako se psalmi razlikuju od “zakona”, koji su često bili namijenjeni ljudima u kulturi koja više ne postoji. Kako se takvi “zakoni” odnose na nas i u čemu se razlikuju od moralnih “zakona” koji važe uvijek, u svim okolnostima? Ovo su pitanja što ih nameće dvojaka priroda Biblije.