Richard M. Davidson
Hermeneutika prosvjetiteljstva i povijesno-kritička metoda
1. Povijesni razvoj
U sedamnaestom stoljeću protestantsko tumačenje pretvorilo se u okamenjenu ortodoksnost, s isticanjem precizne formulacije ispravnih doktrina u kredu. To je mnoge natjeralo da potraže slobodu od gušeće autoritativnosti Crkve. Neki su krenuli putem pijetizma s isticanjem individualnog duhovnog života, ali mnogi drugi, odmah nakon kopernikanske revolucije i borbe između znanosti i religije, odlučili su odbaciti svaki vanjski autoritet. Tako su uspjeli napredovati empirizam, deizam i racionalizam.
Richard Simon (1638.–1712.), protestant koji je postao katolički svećenik, osnivač je biblijske kritike. U svom pokušaju da opovrgne protestantizam iznio je probleme kojima je uništio pouzdanje u autoritet Biblije. Primjenjujući načela nizozemskog filozofa Spinoze, Simon je odbacio Mojsijevo autorstvo Petoknjižja u prilog dugog procesa redakcija i kompiliranja. Njegova knjiga, objavljena 1678. godine, bila je tako radikalna da ju je Katolička crkva stavila na indeks zabranjenih knjiga.
U roku od samo nekoliko godina nakon pojave racionalizma, niz znanstvenika počeo je na Sveto pismo gledati kao na svaku drugu knjigu. Razmeđa prosvjetiteljskog doba došla je s Johannom Semlerom (1725.–1791.) i njegovim djelom u četiri sveska, Treatise on the Free Investigation of the Canon (1771.–1775.). On je tvrdio da Biblija nije cijela nadahnuta i učinio je upitnim božanski autoritet kanona. Prema njemu Bibliju treba promatrati iz čisto povijesne perspektive i proučavati je kao svaki drugi drevni dokument.
U desetljećima koja su slijedila njemački su znanstvenici razvili pristup Svetom pismu “odozdo”, bez spominjanja njegovih božanskih elemenata. Ovaj se pristup stalno širio tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća i postao poznat kao viša kritika ili povijesno-kritička metoda. Cilj ove metode bio je potvrditi istinitost biblijskih podataka služeći se principima i postupcima koji se primjenjuju u proučavanju svjetovne povijesti.
2. Pretpostavke povijesne kritike
Osnovne pretpostavke povijesno-kritičke metode – načela kritike, analogije i povezanosti – izrazio je 1913. Ernst Troeltsch. Najkarakterističnije načelo ove metode je princip kritike. Riječ “kritika” je ovdje rabljena u tehničkom smislu Descartove “metodološke sumnje” i odnosi se na autonomiju istraživača da saslušava i procjenjuje svjedočenje Svetog pisma, da prosuđuje o istinitosti, dostatnosti i razumljivosti posebnih izjava u tekstu.
U tijesnoj vezi s načelom kritike je načelo analogije, koje pretpostavlja da je sadašnje iskustvo kriterij za procjenjivanje događaja o kojima izvještava Sveto pismo, budući da su, u načelu, svi događaji slični. Drugim riječima, tumač treba prosuditi ono što se zbilo u biblijska vremena na osnovi onoga što se događa danas; ako ne vidi da se danas zbiva određena pojava, ona se najvjerojatnije nije zbila ni onda. Budući da danas nema posebnog stvaranja ili sveopćeg potopa, najvjerojatnije je da se nisu dogodili u prošlosti. Isto je s čudima i uskrsnućem: moramo ih smatrati nepovijesnim.
Načelo povezanosti (korelacije) tvrdi da je povijest zatvoren sustav i da nema prostora za umiješanost natprirodnog. Događaji su tako povezani da promjena u bilo kojoj pojavi neminovno izaziva promjenu njezinog uzroka i posljedica. Stoga povijesno objašnjenje počiva na nizu prirodnih uzroka i posljedica. Time ne želimo reći da svi povijesni kritičari niječu postojanje Boga ili natprirodnog. No gledano metodološki, u povijesnoj kritici nema mjesta za natprirodno; znanstvenici koji se njome služe isključuju natprirodno i traže prirodne uzroke i posljedice.
3. Procedure povijesne kritike
Triumf povijesnoj kritici osigurao je krajem devetnaestog stoljeća utjecajnim djelima Julius Wellhausen (1844.–1918.), koji je popularizirao pristup povijesno-kritičkoj metodi poznatoj kao kritika izvora. U dvadesetom stoljeću razvijene su druge procedure: kritika oblika, kritika redakcije, tradicionalna povijest i, najnovije, kritika kanona. Svaka od ovih procedura zahtijeva našu kratku pozornost.
Kritika izvora nastoji rekonstruirati i analizirati hipotetične književne izvore koji su osnova biblijskom tekstu. Wellhausen je popularizirao ovaj pristup Petoknjižju, poznat kao hipoteza nove dokumentacije. Prema njoj Mojsije nije pisac Petoknjižja kako to Pismo tvrdi (Iv 1,45), nego je nastalo kao kompozicija četiriju kasnijih dokumenata ili izvora: (1) jahvističkog (J) koji se služim imenom Jahve, napisan u južnom judejskom kraljevstvu oko 880. pr. Kr.; (2) elohističkog (E) koji se služi božanskim imenom Elohim, napisan u sjevernom izraelskom kraljevstvu oko 770. pr. Kr.; (3) deuteronomističkog (D) napisan u Jošijino vrijeme, 621. pr. Kr. i (4) svećeničkog (P) kojega se počelo skicirati u vrijeme babilonskog izgnanstva i trajalo je sve do konačne redakcije (prikupljanja i uređivanja) oko 450. pr. Kr. Ova je hipoteza dovela do potpuno rekonstruirane slike o povijesti Izraela.
Kritiku izvora Petoknjižja potkrijepilo je nekoliko naročitih pretpostavki: sumnjičavost prema povijesnosti zapisanih naracija, evolucionistički model razvitka Izraela od primitivnih do naprednih oblika, odbacivanje natprirodne aktivnosti u tom evolucijskom razvitku i pretpostavka da su izvori bili ljudski proizvod životne sredine (Sitz im Leben) društvene zajednice koja ih je proizvela.
Kritičari izvora su se služili različitim unutarnjim argumentima da dokažu višestrukost izvora u Petoknjižju: uporaba različitih božanskih imena, varijacije u jeziku i stilu, navodna proturječja i anakronizmi, kao i navodna udvostručavanja i ponavljanja. Konzervativni stručnjaci su u pojedinostima analizirali sve ove argumente i ustanovili da nisu osvjedočavajući. Danas se ni kritički znanstvenici ne slažu u mnogim vidovima dokumentarne hipoteze koja, unatoč ljuljanju svojih temelja, još uvijek nije napuštena.
Iste te pretpostavke koje potkrepljuju kritiku izvora Petoknjižja – uz dodatno nijekanje proročanstava – dovele su do hipotetičke konstrukcije izvora drugih mjesta u Svetom pismu. Na primjer, Izaija je podijeljen u tri glavna izvora (Izaija iz Jeruzalema [1–39. poglavlja] , deutero-Izaija [40–55] i trito-Izaija [56–66]), a Zaharija u dva dijela (1–8. i 9–14. poglavlja). I ovdje su proučavanja onih koji prihvaćaju tvrdnju Svetog pisma o autorstvu ovih knjiga, pokazala da su argumenti kritičara izvora slabo utemeljeni.
Novozavjetna kritika izvora se uglavnom usmjerila na “sinoptički problem” – pitanje mogućih izvora na kojima se temelje prva tri Evanđelja i njihov međusobni odnos. Za sinoptički problem predloženo je više suvremenih rješenja. Razvijena krajem osamnaestog stoljeća, Griesbachova hipoteza pretpostavlja prioritet Mateja pa Luka koristi Mateja kao izvor, a Marko i Mateja i Luku. Lachmannova hipoteza, razvijena 1835. godine, daje prioritet Marku, kome slijedi Matej pa onda Luka. Ova je hipoteza nekoliko godina kasnije modificirana da uključuje i dva primitivna apostolska izvora: Marka i Logiu (također nazvanu “Q” što stoji za Quelle).
Hipoteza o dva izvora, s različitim modifikacijama, još uvijek je najraširenije prihvaćena teorija kritike izvora, premda je protiv nje u drugom dijelu dvadesetog stoljeća bilo brojnih reakcija. Daljnji razvoj uključuje hipotezu o četiri izvora (B. H. Streeter, 1924. godine, koji Marku i Q dodaje još izvor L [isključivo Lukin materijal], i izvor M [materijal koji pripada samo Mateju], različite hipoteze o mnogostrukim izvorima te hipoteza o aramejskim izvorima.
Nedavno je Eta Linnemann, poznata znanstvenica Bultmannove škole koja je postala evangelikom, dokumentirano odbacila čitav trud oko kritike izvora Evanđelja. Ona je tvrdila da zapravo uopće nema sinoptičkog problema, da se ni jedno od Evanđelja ne oslanja na drugo, nego se sva vraćaju izravno onima koji su čuli i vidjeli Isusove riječi i djela (185.186).
Tisuću devetsto dvadesetih godina razvio se još jedan pristup povijesno-kritičke metode: kritika oblika (njemački: Formgeschichte, doslovno “povijest oblika”). Ovaj kritički postupak, kojega je uveo Hermann Gunkel (1862.–1932.) u Stari, a Rudolf Bultmann u Novi zavjet, zadržao je mnoge od istih naturalističkih pretpostavki koje su rabljene u kritici izvora, ali su usmjerene na prijeknjiževnu fazu usmene predaje koja stoji iza pisanih izvora. Kritičari oblika pretpostavljaju da je biblijski materijal nastao na dosta sličan način kao obična narodna književnost u naše doba, pa su tako prihvatili osnovna načela svjetovnih kritičara oblika kao što su braća Grimm koja su proučavala njemačke bajke.
Gradeći na pretpostavkama kritike izvora, kritičari oblika pretpostavljaju da su društvene snage zajednice (u svojoj životnoj sredini) dale oblik i sadržaj kršćanskim predajama i da se taj materijal razvio od kratkih i jednostavnih jedinica u duže i složenije predaje. Specifična zadaća kritičara oblika bila je analizirati različite oblike ili žanrove biblijske literature (na primjer, različite književne oblike u Psalmima), podijeliti ih u njihove naslućene izvorne male usmene ulomke, a onda hipotetički rekonstruirati životnu sredinu iz koje su ovi oblici potekli.
U ovom procesu rekonstrukcije kritičari oblika često uopće ne obraćaju pažnju na jasne izjave Svetog pisma o životnom okruženju koje stoji iza materijala. Na primjer, smatraju da su naslovi nad psalmima dodani mnogo kasnije i stoga povijesno nepouzdani.
Ni kritičari ranih izvora, niti kritičari oblika u prvom dijelu dvadesetog stoljeća nisu obraćali pozornost na ulogu redaktora ili urednika, koji su ranije postojeći materijal sakupili u konačni kanonski oblik: smatrali su ih kompilatorima koji su na materijalu ostavili malo ili nimalo svog pečata. No to se promijenilo sredinom dvadesetog stoljeća pojavom nove procedure u povijesnoj kritici: kritika redakcije (njemački: Redaktionsgeschichte, doslovno “povijest redakcije”).
Tri su novozavjetna znanstvenika dali prvi poticaj kritici redakcije u svom ispitivanju sinoptičkih Evanđelja: G. Bornkamm (1948, Matej), Hans Conzelmann (1954, Luka) i W. Marxsen (1956, Marko). Pozornost su usmjerili na evanđeliste, smatrajući ih izgrađenim teolozima. Cilj kritičara redakcije bio je otkriti i opisati jedinstvenu životno sredinu (sociološku i teološku motivaciju) biblijskih redaktora/pisaca, kojae ih je potaknula da oblikuju, modificiraju ili čak stvore materijal za proizvod koji su napisali. Prisutna u ovom pristupu jest osnovna pretpostavka da je svaki biblijski pisac imao jedinstvenu teologiju i životnu sredinu koja se razlikovala od drugih, pa stoga može proturječiti svojim izvorima kao i drugim redaktorima. Ova procedura nastoji razbiti jedinstvo Svetog pisma; prema njoj ono sadrži ne jednu, već mnoštvo različitih, često proturječnih teologija.
Četvrti postupak u povijesnoj kritici nazvan je povijest predaje (njemački: Traditionsgeschichte). Začetnik joj je Gerhard von Rad tijekom 1930-tih za Stari zavjet. Ovaj je postupak izgrađen na kritici izvora i oblika, nastojeći da od faze do faze pronađe povijest predaje prije zapisivanja, kakva je prelazila od usta do usta s jednog naraštaja na drugi, do konačnog pisanog oblika. Kako je kritika redakcije postala popularna, povijest predaje počela je obuhvaćati čitavu povijest predaje, od usmene do pisanih izvora, pa do konačnog oblikovanja od strane kreativnog redaktora. Osnovna pretpostavka za ovaj pristup jest da je svaka nova generacija tumačenjem preoblikovala materijal.
Nedavni postupak povijesno-kritičke metode, nazvan kritika kanona, predstavlja logični zaključak na pokušaj hipotetične rekonstrukcije povijesnog razvoja biblijskog teksta. Uveden od strane James Sandersa 1970-tih i 1980-tih godina, ovaj pristup gradi na onima koji mu prethode, ali se posebno usmjerava na životnu sredinu (društvene i teološke snage) u sinagogi i crkvi, koja je odredila koji će od dokumenata biti izabran kako kanonski. Kao i kod drugih povijesno-kritičkih postupaka, pretpostavka u ovom pristupu jest da ljudske sile ovoga svijeta, mogu objasniti proces – u ovom slučaju kanonizacije – ne oslanjajući se na vodstvo nadnaravnog Boga.
4. Drugi kritički pristupi
Nedavno je došlo do pomaka u kritičkim biblijskim studijama prema različitim novim literarno-kritičkim hermeneutičkim pristupima. Ovi pristupi obično ne niječu rezultate povijesne kritike, niti napuštaju središnje načelo kritike. Umjesto toga isključuju povijesna pitanja vezana uz povijesni razvoj biblijskog teksta i koncentriraju se na njegov konačni kanonski oblik.
Mnogi od tih književno-kritičkih hermeneutičkih pristupa usmjereni su na konačni oblik biblijskog teksta kao umjetničkog književnog djela. U to se ubrajaju takvi preklapajući postupci kao što su retorička kritika (James Muilenberg), nova književna kritika (Robert Alter), pažljivo čitanje (Meir Weiss) i narativna kritika. Zajedničko svima njima je briga za tekst kao dovršeno umjetničko djelo. Književna proizvodnja Biblije se obično odvaja od povijesti i smatra djelom mašte ili mitom, sa svojim vlastitim “autonomnim imaginativnim svemirom” i “oponašanjem stvarnosti”. Naglašavaju se različiti književni običaji koje je pisac svjesno ili nesvjesno koristio pri oblikovanju biblijske priče u umjetničko književno djelo.
Drugi nedavni sinkroni pristup (takav se jedan bavi konačnim oblikom teksta) jest strukturalizam. Biblijski strukturalizam se temelji na suvremenoj lingvističkoj teoriji Claude Levi-Straussa i u Sjedinjenim Američkim Državama ga razvijaju stručnjaci kao što je Daniel Patte. Njegov je glavni cilj “dešifrirati” tekst kako bi se otkrilo podsvjesne “duboke strukture” općenito svojstvene jeziku. U ovoj je metodi božanski apsolut zamijenjen apsolutom odozdo, dubokim jezičnim strukturama. Srodan književni pristup je semiotika ili “teorija znakova” koju su razvili Fedrinand de Saussure i Charles S. Pierce. Ona je usmjerena na lingvističke kodove koji čine okvir u kojem je dana poruka teksta (slično notnom crtovlju na koje se mogu staviti određene note). Najviša briga u ovim pristupima su slojevi lingvističkih struktura ili sistema znakova na kojima počiva poruka.
Niz drugih pristupa Svetom pismu zadržava kritičke prepostavke povijesno-kritičke metode, ali su usmjereni na ciljeve koji su drukčiji od hipotetičkog konstruiranja povijesnog razvoja biblijskog teksta. Neki od ovih pristupa temelje se na novim trendovima spomenutim u prethodnim ulomcima. Veći primjeri uključuju filozofsku hermeneutiku (Gadamerova metakritička hermeneutska teorija i Ricoeurova hermeneutika sumnje i prisjećanja); hermeneutiku društvenokritičke teorije, uključujući sociološku kritiku (Gottwald), oslobođenje (Gutierrez) i feminističku hermeneutiku (Trible); kritiku čitateljeve reakcije (McKnight) i dekonstrukcionizam (Derrida).
Svi ovi pristupi teže da imaju neko vanjsko mjerilo – bila to filozofija, sociologija, marksistička politička teorija, feminizam, postmoderni pluralizam ili subjektivnost čitatelja – koje nadomješta načelo sola scriptura i relativizira Sveto pismo. Više nema objektivnog, normativnog značenja Svetog pisma; umjesto toga postoji feministički tekst, crnački tekst, azijski tekst ili luteranski tekst. Smatra se da svi oni imaju svoju vrijednost kad se čitateljev horizont spaja s horizontom biblijskog teksta.