Tijekom teških dana Drugoga svjetskog rata, Britanija je imala velikih problema da zadrži radnike u rudnicima ugljena. Bio je to prilično nezahvalan posao, bez časti. Zato se mnogo ljudi prijavljivalo za neku od vojnih službi, kako bi sudjelovali u ratu. Željeli su nešto što će im dati više društvenog priznanja. Nešto je te ljude što prije trebalo motivirati da ostanu raditi u rudnicima ili će britanska industrija pretrpjeti težak udarac zbog nedostatka ugljena.
S time na umu, Winston Churchill jednoga je dana održao govor pred desetak tisuća rudara, objašnjavajući im važnost njihovoga posla u ratnim naporima. Pozvao ih je da zamisle jedan prizor:
“Zamislite golemi mimohod koji će se održati na dan završetka rata. Bit će to predstavljanje jedinica koje su oslobodile Britaniju. Prvo će nastupiti mornari Britanske mornarice, oni koji su porazili nacističku Armadu. Za njima će ići piloti Kraljevskoga zrakoplovstva zbog svojih zasluga u obrani Britanije od masovnih nasrtaja bombardera njemačkoga Luftwafea. Treća će marširati kopnena vojska, oni koji su se hrabro držali u paklu Dunkirka. Bit će to prava vojna parada. A kao počasna vojska, za njima će pred englezima i engleskinjama ulicama Londona koračati duga povorka oznojenih radnika, prljavih i zamazanih od čađi, s teškim alatom u rukama. Zamislite tada kako netko iz mase gledatelja dovikne: “A što ovi tu traže? Gdje su oni bili dok su se drugi borili?” Odgovor će tada doći iz desetaka tisuća grla: “Bili smo duboko u zemlji licem u lice s ugljenom!”
Svjedoci kažu da su se nakon tih Churchillovih riječi ohrabrenja mogle vidjeti suze u očima većine okupljenih rudara. Čovjek s govornice njihovom je poslu dao zasluženi osjećaj vrijednosti.
Kada je Churchill hrabrio rudare on im je, zapravo, govorio da nose svoj križ ponizno, ali časno. Među ljudima se često može čuti izraz da netko “nosi svoj križ”. To obično povezuju s nekim životnim teretom koji osoba dugo trpi i na koji se žali. Međutim, kada je Isus rekao da njegovi sljedbenici trebaju ponijeti svoj križ tada je imao na umu da je križ sredstvo ubijanja, a ne teret. A što treba ubiti kod onoga tko želi ići za Kristom? Poslušajmo njegove riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Ponijeti križ je, dakle, ponizno se odreći sebe znajući da je naša volja iskvarena grešnim sklonostima i prihvatiti Božju volju. Dalje, to nije razlog za žalost. Apostol Pavao je o tome govorio: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!” A kada je Isus u našemu životu, to je radost, a ne žalost, to je vrijednost i čast, dobitak, a ne gubitak. Ponizni su, jednostavni i dobri ljudi, u društvu danas pomalo prezreni. Smatra ih se posljednjima, dok se divimo onima koji se guraju da budu prvi. Međutim, ponizno je izvršavanje Božje volje ono što obilježava ljude koji se spremaju za Božje kraljevstvo. Isus je rekao o dolasku njegova kraljevstva: “Mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi.”
Priča se da su u nekome selu dva mlada čovjeka, inače braća, uhvaćena u velikoj krađi ovaca. Cijelo se selo okupilo da kazni omražene kradljivce. Svi su dovikivali svoje presude. Konačno je odlučeno da ih se pusti na slobodu osramoćene do kraja života. Na čelo su svakome udarili žig s dva slova – SV. To je bilo skraćeno od SEOSKI VELEKRADLJIVAC. Tako osramoćeni, mladići su pušteni. Kao rezultat žigosanja jedan je brat otišao iz sela i do kraja života lutao živjeći u nemilosti ljudi zbog svoga žiga. Drugi je ostao u selu. Radio je naporno da vrati sve što je ukrao. Postao je susojećajan prijatelj svakome tko je imao potrebu i dobar susjed svojim mještanima. Pomagao je bez naknade slabima i ponizno činio mnoga dobra selu. U starosti je doživio da ga svi vole i cijene zbog njegove ponizne čestitosti.
Jednoga dana neki je stranac svratio u selo. Zastao je pred gostionom i upitao skupinu seljana što znači ono SV na čelu onoga starca tamo što nosi vreću na leđima. “Nismo sigurni što to znači”, odgovorili su mu. “Bilo je to davno. Ali znajući starog, to SV na čelu vjerojatno znači SVETAC.”
Kada Isus dolazi čovjeku i poziva ga, on ga poziva da ponese i svoj križ. I vi ste pozvani. Možete spustiti križ, ne odreći se sebe i živjeti do kraja ovoga taštoga života po svojoj volji, uvijek sebi prvi da biste na kraju bili posljednji. Ali isto tako imate mogućnost da prihvatite Kristov poziv, uzmete svoj križ, da budete posljednji pred ljudima, te ponizno, ali radosno, dopustite da umjesto vas Isus živi svoj pravedni život u vama i jednoga vas dana učini prvima pred Bogom.
Željko Bošnjak