Otac koji oprašta, sin koji se kaje i gnjevni brat

Prispodoba u Luki 15,11-32 jedna je od najpoznatijih priča u Bibliji. Često je nazivaju pričom o ‘izgubljenom sinu”, što baš i nije pogrešno. Nakon što je mlađi sin prokockao novac svojom rastrošnošću, osiromašen i gladan ponudio se za čuvara svinja; onim što je zaradio nije se mogao prehraniti. Zanemaren, zaboravljen i potpuno obeshrabren ”dođe k sebi”. I kad se suočio sa stvarnošću, shvatio je koliko je bio glup. ”Izgubljeni sin” je prikladan naslov.

Ali priču bismo mogli nazvati i ”Otac koji prašta.” Dobar dio prispodobe opisuje oca punog ljubavi, strpljivosti i opraštanja. Bez obzira što njegov sin čini ili kaže, otac i dalje reagira milostivo, nježno, mudro i snažno. Prikladan naslov svakako bi bio ”Otac koji prašta.”

Ali u priči nalazimo još jedan element koji me potiče da se pitam ne bi li se mogla nasloviti ”Gnjevni brat.” U stvari, ako razmotrite kontekst i vidite kome se Isus obraća, čini se da je to bila glavna pouka koju je želio posebno istaknuti. Prema kontekstu u kojemu nalazimo ovu prispodobu, ”okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.’ Nato im Isus kaza ovu prispodobu.” (Luka 15,1-3)
Farizeji i pismoznanci su se jako razljutili. Kako Isus može biti dobar i ljubazan prema skupljačima poreza, prema ljudima koji su surađivali s Rimljanima, izrabljivali svoje sunarodnjake Židove, prodali se neprijatelju? Kako je Isus mogao jesti s grešnicima, ljudima koji su, zna se, bili nemoralni?

To je kontekst prispodobe u Luki 15,11-32.

Ali s obzirom na važnost sve tri strane u prispodobi, čini se prikladnim nazvati ovu priču ”Otac koji oprašta, sin koji se kaje i gnjevni brat.”

Sin koji se kaje
Nije teško poistovjetiti se s mlađim sinom. Svi smo u sebi osjećali želju da živimo kako nam se sviđa, da radimo što nam se sviđa i kad god to želimo. Nešto u nama kao da nas privlači lagodnom životu.

S obzirom da je odrastao u bogatom domu sa slugama koje su obavljale veći dio posla, mlađi sin (tako zamišljam) je vjerojatno osjećao da je otac prezahtjevan. A kad budući izgubljeni sin nije izvršio svoje skromne odgovornosti, disciplinske mjere koje je otac primijenio morale su mu izgledati prestroge, pa su se počele javljati negativne misli: Moj otac je problem. Vjerojatno noću leži budan smišljajući čime bi nam mogao zagorčiti život. Kad bih nekako mogao otići odavde, bio bih presretan. Kad bih se samo mogao osloboditi svojeg tate! Ponekad poželim da me nema. Zašto nisam ranije razmišljao o tome?

”Tata, volio bih te nešto pitati. Uvijek si govorio da je ovo obiteljski posao. I kad umreš, sve ćemo mi djeca dobiti. Znam da si u nama pokušao razviti osjećaj kako smo suvlasnici i zato trebamo ozbiljno shvatiti svoje odgovornosti. Ali ja sam odlučio da više ne želim ovdje ostati. Želim voditi svoj život i raditi kako ja mislim da je dobro. Možeš li mi dati moj dio nasljedstva? Odrastao sam i želim živjeti samostalno.”

Otac je znao da mu mlađi sin nije sretan. Jako ga je volio i želio mu najbolje. Ali bez obzira što govorio i kako se trudio pokazati da ga voli, nije bilo prihvaćeno. Činilo se da je njegov sin podigao nevidljivi zid gorčine, odbojnosti i gnjeva, koji ga je isključio.

Otac je znao da ne mora zadovoljiti sinovljev iznenadni i nerazumni zahtjev. Međutim, njemu nije bilo stalo do svojega bogatstva, već do sinovljeva srca. Najvjerojatnije je mislio: Kako mogu doprijeti do njegovog srca? Kako mu mogu pomoći? Možda, možda je ovo jedini način da nauči. Snoseći posljedice svojih odluka mogao bi razumjeti svoju potrebu i otvoriti se za moju ljubav.

Bio bi veliki rizik pustiti sina da ode. Prevelika bi bila kušnja da potrati svoj novac. Mnogi bi ga sigurno htjeli samo iskoristiti i pomoći mu da ga potroši. Drugi bi ga sigurno okrali. Postojala je velika mogućnost da izgubi sve, a možda i život.

Ako pristanem, razmišljao je otac dalje, hoću li ikad ponovno vidjeti sina? Hoće li ikad poželjeti da se vrati, naravno, ako ostane živ? To bi bio preveliki rizik. Ali prisiliti ga da ostane samo bi dovelo do toga da mu srce još više otvrdne.

Mlađi sin nije mogao vjerovati ušima. San mu se ostvario! Svi troškovi plaćeni! Doživotni godišnjih odmor! Slobodan od svih odgovornosti!

Ubrzo poslije toga krenuo je da vidi svijet. Isus rabi samo jednu frazu da opiše postupke mlađeg sina: on ”potrati svoja dobra živeći razvratno” (Luka 15,13).

Svijet je danas pun izgubljenih ljudi, spremnih da troše svoje vrijeme, novac i snagu na sve što je nezdravo – duhovno, tjelesno i emocionalno. Ali nitko ne uspijeva izbjeći posljedice grijeha. Grešni način života će uvijek izazvati bolne posljedice – financijske, emocionalne, tjelesne, duhovne, društvene ili njihovu kombinaciju.

Na sreću, imamo Oca koji prašta; On nas voli i pruža prema nama ruke bez obzira što smo učinili. U biti svi mi smo bili ”izgubljeni”, jer svi smo sagriješili. Svi smo na neki način protratili svoj život nerazumnim življenjem.
Otac pun čežnje

Otac iskreno voli svoje sinove. Kad je mlađi otišao, lako je između redova pročitati i vidjeti oca kako razmišlja o njemu, pita se što radi i nada se njegovu povratku. Dok se pita kako mu je i čeka, otac često gleda u daljinu ispunjen čežnjom za sinom.

Jednog dana vidi da dolazi. Ne može čekati pa trči u susret da mu izrazi dobrodošlicu. On ne kaže: ”Govorio sam ti! Pravo ti bilo! Vidi što si od sebe načinio!” Umjesto toga, grli ga uz praštanje i milost. A odjeća, obiteljski prsten i sandale govore ovom mladiću o ljubavi: ”Još uvijek si moj sin!” A onda ga vodi u kuću na slavlje, govoreći: ”Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.” (Luka 15,24)

Gnjevni brat
Stariji se brat vraća. Zbunjen glazbom, saznaje od jednog sluge: ” Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.” (Luka 15,27)

Umjesto da se raduje, brat se rasrdio i odbija im se pridružiti.

Otac izlazi i moli ga. ”Ovo je dan radosti, uđi i daj da slavimo zajedno kao obitelj.”

Stariji brat odgovara srdžbom prema ocu i mlađem bratu: ”A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.”’ (Luka 15,29.30)

Očeve riječi koje slijede su snažne i značajne: ”Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'” (Luka 15,31.32)

Drugim riječima: ”Moja ljubav prema tebi nije manja zato što volim tvojega brata. Ti si uvijek sa mnom. Uvijek si mi u srcu. Uvijek u mojim mislima. Volim te. Ništa ne može umanjiti ovu ljubav. Tvoj brat neće biti prijetnja tvojim financijama. Sve što imam je tvoje. Ako je sve što činimo s našim bogatstvom gomilanje i mislimo samo na sebe, promašit ćemo ono što stvarno donosi radost i smisao u životu – biti blagoslov drugima i služiti im iz ljubavi. Ispravno je da proslavljamo povratak tvojega brata. On je bio izgubljen, a sad je nađen. Uđi pa da se zajedno radujemo.”

Završetak koji često propuštamo vidjeti
U Luki 15. poglavlju priča završava sa starijim bratom koji ostaje vani i odbija slaviti povratak svojeg mlađeg brata. Ali šira priča tu ne završava. U nastavku čitanja Biblije saznajemo da je ”stariji brat” sve više popuštao svojemu gnjevu.
Priča završava, kako to teološki zamišljam, sa starijim bratom koji upada na mjesto ”proslave”, hvata svojega oca, tuče ga, ruga mu se i na kraju ga razapinje na križ.

Jer ovaj stariji brat predstavlja one koji su prigovarali: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” A činjenica je da su oba sina željela da im otac bude mrtav. Jedan se pokajao, drugi ga je razapeo.

Clinton Meharry

Tagged on: