Današnjoj bismo temi mogli dati naslov “Čovjek koga je Bog dao”. Nekima to može zvučati vrlo čudno. Nemamo li dosta ljudi u našem bolesnom i prenapučenom svijetu da bi nam netko odozgor dodao još jednoga? Ako malo razmislimo o nekoliko činjenica vezanih uz Isusa Krista, mogli bismo postati duboko zahvalni za tog “čovjeka koga je Bog dao”.
Jedan od najkolosalnijih i najvažnijih biblijskih tekstova glasi: “Bog je tako LJUBIO svijet da je DAO svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Bog voli, Bog daje. Mora da je postojala golema potreba koja je potakla Boga da to učini. Biblija govori da je ta velika potreba ljudski grijeh koji je čovjeka odvojio od njegova Stvoritelja. Zato je Bog DAO svojega Sina da postane čovjek i vrati nas k njemu.
Božje darivanje Isusa Krista uključuje sve druge darove. Piše: “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” Sve ostalo podrazumijeva i to da je Bog u čovjeku Isusu svijetu podario i SAMOGA SEBE.
Kao i u mnogim poganskim narodima, tako je i u staroj kulturi nekih sjevernoameričkih indijanaca postojao običaj prinošenja ljudskih žrtava. Plemena koja su naseljavala područje Nijagarinih vodopada svake su godine niz rijeku spuštali jednu djevicu u laganom čamcu, kao prinos velikom Duhu Rijeke. Jedne je godine izbor pao na kćer poglavice plemena.
Kada je došao dan određen za žrtvovanje, sve je bilo spremno za spuštanje malenog kanua u snažnu rijeku. Ljudi su primijetili da je poglavica odsutan. Nitko nije znao kamo je otišao. Pokušali su ga pronaći, ali bez uspjeha. Mnoštvo je čekalo još neko vrijeme, a zatim su pustili čamac niz rijeku. Kada se približio sredini brzaka, najednom se pojavio drugi kanu iz pravca suprotne obale. Dok su se maleni čamci približavali jedan drugome, ljudi s obale prepoznali su svojega poglavicu. Dva su kanua sada bila združena, bok uz bok. Otac i kćer zajedno su išli u susret golemom vodopadu. Kako u životu tako i u smrti, otac je želio biti nerazdvojan od svoje djevojčice.
Iako za mnoge tajanstven, Kristov je život otkrivao snažnu vezu čovjeka Isusa i Boga Oca. Bog je u njemu bio posvećen spašavanju nas ljudi, čak i u njegovoj smrti. Kakvog li divnog dara u “čovjeku koga je Bog dao”!
Ono što je još više neobično u vezi s darovanim čovjekom Isusom, je i činjenica da je njegova pojava bila predviđena nadahnutim proročanstvima. U prvoj biblijskoj knjizi piše da je taj čovjek trebao biti iz Judinog plemena, prorok silan poput Mojsija; zatim u Izaijinoj knjizi kaže da je po Davidovoj lozi to trebao biti kralj koji će vječno vladati na svome prijestolu. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe”, pisao je prorok 700 godina prije Isusovog raspeća.
Apostoli i svi njegovi suvremenici koji su vjerom promatrali njegov život, u Kristu su jasno vidjeli ispunjenje mnogih proročanstava. Bili su zapanjeni pojavom čovjeka koga je Bog obećao i dao.
Da Isus nije bio samo još jedan čovjek na svijetu, svjedoči i njegovo čudesno rođenje od djevice. Čudesna je i činjenica da se Bog utjelovio u nemoćnoj bebi. Uistinu je neobičan taj dar.
Isus je bio čovjek koji je vodio apsolutno bezgrešan život. Anđeli su ga nazvali svetim, i to od rođenja. On sam je pozvao svoje protivnike: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” Postoji li čovjek na svijetu koji se može nazvati bezgrešnim? Krist je Božji dar upravo kakav smo trebali.
Zadivljuje i Isusova smrt na križu. U prvome planu nije način na koji je umro, već zašto je to učinio. Bila je to smrt za svoje bližnje. On, bezgrešan čovjek, ponio je kaznu za naše grijehe.
Još jedna činjenica koja ističe dragocjenost “čovjeka koga je Bog dao” je i njegovo uskrsnuće. Jeste, on je umro, ali je i ponovno oživio. Smrt ga nije mogla zadržati. Budući pokopan s našim grijesima na sebi, iz groba je ustao potpuno čist kako bi nam omogućio pobjedonosan život.
Nakon uskrsnuća, neobični je čovjek među ljudima proveo još neko vrijeme, a zatim se uznio na nebo pred mnogim svjedocima. On tada nije prestao biti Božji dar nama. On je samo otišao da bi nastavio raditi za naše spasenje. A nakon činjenica o proročanstvima, neobičnom rođenju, bezgrešnom životu, požrtvovnoj smrti, uskrsnuću i uznesenju, to je već sedma činjenica koja ističe veličinu “čovjeka koga je Bog dao”. To je njegova svećenička služba na nebu. On je pred Božjim prijestoljem naš jedini posrednik i predstavnik ljudske vrste. On je naš prijatelj, naša veza s nebom, naš jamac da nam je otvoreno Božje kraljevstvo. Pisano je u Bibliji: “Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus!”
Posljednji blagoslov koji smo dobili u tom dragocjenom daru s neba je Isusov veličanstveni povratak na Zemlju. On sam je to obećao dok je bio među nama. Njegovo obećanje da će se vratiti ne znači nikakvo polovično djelo poboljšanja ljudske politike ili preobraćenje preostalih grešnika. On neće doći s duhovnom metlom počistiti svoju crkvu i uvesti red u svijet. Kristov povratak znači prestanak svake ljudske politike, kraj svih neobraćenih tvrdokornih grešnika, prestanak postojanja bilo kakve crkve i kraj neuredne civilizacije. Njegov dolazak znači novi, slavan početak za sve one koji su stoljećima i tisućljećima živjeli s vjerom u njega i s nadom u vječni život. Njegov dolazak znači početak novoga ljudskoga roda, na novoj, obnovljenoj Zemlji; početak ljudskoga roda čiji je začetnik on, “čovjek koga je Bog dao”.
Sada je već mnogo jasnije zašto nam je Bog s neba dodao još jednoga čovjeka. Jasnije nam je i kolika je vrijednost toga dara. On nam je uzor, začetnik novoga roda kome možemo i mi pripadati. Sve što trebamo učiniti je kao svojega najboljega prijatelja u život primiti čovjeka koga nam je Bog dao.
H.M.S. Richards