U nekoj je dalekoj istočnoj zemlji jedan sluga-vodonoša za svoj posao priskrbljivanja vode imao dva poveća glinena krčaga, koje je nosio na motki preko svojih ramena. Jedan je krčag na sebi imao pukotinu kroz koju je putem curila voda i u njemu vodonoša nikada nije donio punu mjeru, već samo pola. Drugi je krčag bio savršeno čitav i pun vode, kako na izvoru tako i na kraju puta, u kući gospodara.
Tako je vodonoša pune dvije godine, svakoga dana, sa izvora u kuću svoga gospodara donosio jedan i pol krčag vode. Svakako, čitavi je krčag bio ponosan zbog svojih zasluga, jer je osjećao da je ispunio zadaću za koju je načinjen. Ali se zato jadni napukli krčag osjećao žalosno zbog svojega hendikepa i posramljeno što je mogao postići samo pola od onoga za što je stvoren. Konačno je, nakon dvije godine gorčine zbog neuspješnosti, odlučio obratiti se vodonoši dok su stajali kraj izvora: “Sramim se samoga sebe i želim ti se ispričati.”
“Zašto se sramiš?”
“Zato što sam u protekle dvije godine uspio prenijeti samo pola one količine vode koju si nalio u mene. Sve zbog ove pukotine na boku. Voda je svakoga dana curila cijelim putem do gospodareve kuće. Zbog moje mane, ti si se trudio gotovo uzalud da dobro obaviš svoj posao. Ja sam kriv.”
Vodonoši je bilo žao staroga napuklog krčaga, te je u suosjećanju rekao:
“Na povratku, dok se uspinjemo stazom prema gospodarevoj kući, želim da obratiš pozornost na divno cvijeće pokraj puta.”
I zaista, dok su se uspinjali, stari je napukli krčag pogledao u suncem okupano mnoštvo prekrasnih cvijetova pokraj staze, i to ga je malo oraspoložilo. Ali se na kraju puta opet osjećao loše, jer je iz njega iscurilo pola vode, te se opet počeo ispričavati vodonoši za svoju slabost. Tada mu je vodonoša odgovorio:
“Kada si već gledao u ono predivno cvijeće, kako sam ti rekao, trebao si primijetiti da ga ima samo na tvojoj strani staze, a da na onoj strani, na kojoj nosim drugi krčag, nema cvijeća. To je zato što sam oduvijek znao za isticanje vode iz tvoje pukotine i od toga sam napravio prednost. Sa tvoje sam strane puta posadio cvijeće i svaki dan kada smo se vraćali s izvora, ti si ga zalijevao. Već dvije godine ja berem te divne cvjetove i njima ukrašavam stol svojega gospodara, i on je sretan. Da ti nisi takav kakav jesi, on ne bi uživao takvu ljepotu u svome domu.”
Svatko od nas ima svoje pukotine. Nitko nije savršen. Svojim smo manama često propustili da ispunimo, usrećimo, griješili smo i ostajali povrijeđeni, žalosni. Nije malo onih među nama koji osjećaju krivnju zbog propuštenih prilika, narušenog dostojanstva i osjećaja nemoći da nešto poduzmu i uspiju u nečemu. Nekima se posreći, pa nađu način da promijene svoj udes. Ali većina proživi svoj život kao napuknuti krčag bez ijedne prilike da dožive promjenu.
Kod Boga nije tako. Ako mu dopustimo, Gospodin može naše pukotine iskoristiti kao prednost. U njegovoj mudroj ekonomiji nema gubitaka. Ništa ne može isteći iz vaših pukotina što bi propalo. Sjetimo se što je u Bibliji zapisano: “Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.”
Dakle, prepoznajmo i priznajmo svoje nedostatke. Zatim predajmo to Isusu i on će sigurno učiniti da vaš nedostatak čudesno postane prednost. Vi tako možete svoju stazu ukrasiti divnim cvijećem koje će usrećiti druge, ali i nebeskoga Gospodara. Samo naprijed, znajući da svaka naša slabost može biti prilika za Božju snagu.
Željko Bošnjak